Dvorci, crkve i stari gradovi
14.10.2022., petak
sv.Alojzije Gonzaga Popovača
|
Od cijele te popovačke priče ostaje samo gorak okus nekada slavne povijesti. Od svih Turaka, borbi, provala, obrana krvi i ponosa, kuće Erdeda de Moslavina ostala je samo bolnica potrebitih za zdravljem. Bolnica je za mentalno zdravlje, kao da je sudbina tom gradu upravo dala svrhu i dalje boli i ratova, ali ovaj puta sa samim sobom. Ulazeći u Popovaču na uzvisini , okolo rotora , ako me sada sjećanje ne vara, znam da smo se izvrtili po pločama, stoji crkva. Onako kao da je prenešena od nekud daleko , s juga Hrvatske, jer po svojoj vanjskoj arhitekturi kamenih blokova, prije bi pristajala jugu ,da ne navodim gradove ili mjesta po Jadranu, nego ovom krajoliku. Grubo obrađeni, nepravilni kamen, dominira ovim dijelom ,a iznutra možda ne tako bogato uređeno kako bi se očekivalo od onakvog bogatstva velikaške obitelji koja je donirala i čuvala na sve strane ,ali ovaj kraj kao da je zaboravila, upravo ovdje doma. Uprkos lijepim oltarima sv.Ane i Jakova, ipak djeluje skromno, sasvim i moderno. Građena je 1935 godine,a arhitekt bio je onaj Stjepan Podhorsky kojeg često srećemo kod gradnje crkvi ili popravljanju istih. Sam Stjepan Podhorsky rođen je u Zagrebu 1875 godine gdje je završio osnovnu školu,a onda tehničku srednju školu. Bio je „šegrt“ kod graditelja katedrale u Zagrebu. Nakon školovanja u Beču , vraća se u rodni grad i tu počinje njegova karijera, vidljiva tragovima kod popravaka mnogih crkava, kao npr one u Križevcima, sv. Križa. Titular ove crkve je sv.Alojzije Gonzaga, iz poznate talijanske (Mantova) moćne i bogate obitelji. Kao 7 dijete u obitelji odrekao se nasljedstva i tako krenuo svoj put svećenstva. Dajući sebe za siromahe, i sam se zarazio . U jednoj od svojih vizija prorekao je svoju smrt. Djelom je zaslužio biti svetac. Njegov dan slavi se 21.6. U 18 stoljeću Isusovac Milunović Josip napisao je godine 1759. 27.9. Šest nediljah na poštenje Alojzije Gonzage, vrijedno djelo o životu i radu ovog sveca. Crkva se svakako kategorizira kao vrijedan sakralni spomenik prve polovice 20 stoljeća,a ujedno je i vrijedan ukras Popovače.       Oznake: Moslavina, Popovača, povijest, povijest Hrvatske, priče, vjera, religija |
13.10.2022., četvrtak
Našice
|
ŽUPA U NAŠICAMA G. 1730. Po nalogu zagrebačkoga biskupa Jurja Branjuga došao je iz Zagreba 13. lipnja 1730. u Našice zagrebački kanonik i opat Juraj Dumbović, da obavi kanonsku vizitaciju tamošnje rimo-katoličke župe. Dumbović izvješćuje biskupu, da se župna crkva sv. Antuna Padovanskoga nalazi tik franjevačkoga samostana. Crkva je zidana, a obnovio ju je o. Marko Bulaić, koji je tada bio provincijal franjevačke pokrajine Bosne srebrne. Zagrebački je biskup Martin Brajkovič 14. rujna 1707. posvetio župnu crkvu na čast sv. Antuna Padovanskoga. Podjedno je biskup odredio, da se posvetilo ove crkve ima svake godine slaviti na prvu nedjelju iza uzvišenja sv. Križa. Toga dana dobiva oprost od stotinu dana svaki vjernik, koji dođe u crkvu i dostojno prisustvuje svetoj misi. Uz crkvu je dosta visok zidani toranj, u kojemu se nalazi 5 blagoslovljenih zvonova. Cijela crkva ima drveni strop, koji je nad svetištem lijepo obojadisan. Pod je u crkvi popločen ciglom. Iz samostanskoga hodnika ulazi se u propo-vijedaonicu, koja je drvena. Propovijedaonicu je izradio stolar, koji ju je lijepo ukrasio. Zidani se kor nalazi iznad velikih vrata, a ima i svoje orgulje. Uz glavna vrata ima crkva još dvoja pokrajna vrata. U župnoj se crkvi nalazi 6 oltara. Nad glavnim je oltarom slika sv. Antuna Padovanskoga, okružena stupovima i kipovima. Tu je u gornjem dijelu kip, koji prikazuje uskrsloga Isusa; oko njega su 2 anđela. U donjemu se pak dijelu nalaze s desne strane kipovi sv. Blaža i sv. Bonaventure, a s lijeve strane kipovi sv. Lovre i sv. Ivana Kapistranskoga. Svi su ovi kipovi djelomice bojadisani, a djelomice pozlaćeni. Na glavnom je oltaru drven i pozlaćen tabernakul (svetohranište), koji se može dobro zatvarati. U tabernakulu se čuva ciborij sa svetim hostijama, koje se obnavljaju svakih 8 dana. Nadalje se u tabernakulu nalazi pozlaćena monstranca (pokaznica), koja je načinjena od srebra. Na oltaru je dovoljan broj svijećnjaka, -koji su svi drveni, osim 6 bakrenih. S desne strane (t.j. sa strane, gdje se čita evanđelje), nalazi se oltar sv. Josipa, na kojemu je i slika sv. Josipa, a oko nje stupovi i kipovi. Jednako je stupovima i kipovima ukrašena slika sv. Ivana Krstitelja, koja se nalazi na istoimenom oltaru. Taj se oltar nalazi u crkvi s lijeve strane (t.j. sa strane, gdje se čita poslanica). Četvrti je oltar na desnoj strani u kapelici, koja se izbočila izvan tijela crkvenoga. Tu je slika, koja prikazuje Uzašašće bi. djevice Marije, a nije ukrašena stupovima i kipovima. Bez toga je ukrasa i slika sv. Franje Serafinskoga. Ta je slika na petom oltaru, koji se nalazi na lijevoj stijeni crkve. Šesti se oltar presv. razapetoga Isusa nalazi pod svodom, koji vodi u sakristiju. Sada se izrađuje i sedmi oltar, koji će biti posvećen bl. djevici Mariji. Taj će se oltar staviti u novu kapelicu, koja je nedavno podignuta na desnoj strani crkve. Svi oltari imaju svoje svijećnjake, križeve, antipendija i druge potrepštine u dovoljnom broju. Sakristija sa svojim ormarima nalazi se na lijevoj strani crkve. Uz to postoji u crkvi još malen kor iza velikog oltara; taj kor ima drvene klupe. Na desnom crkvenom zidu, i to nad sjedalom, gdje običaje sjedjeti svećenik, koji služi svečanu misu, vidi se kamen, koji je uzidan u samu stijenu. U taj kamen urezana su slova, koja kazuju, da je ovu crkvu 14. rujna 1707. posvetio biskup Martin Brajković. Blizu velikih vrata postavljena je drvena krstionica na kameni stup. Sveto se ulje čuva u srebrnoj i pozlaćenoj posudi. Crkva ima 2 drvene ispovijedaonice. Oko crkve ne postoji groblje. U crkvi se pokapaju samo Franjevci, članovi našičkoga samostana, a nitko drugi. Župna crkva ima 10 srebrnih kaleža s patenama njihovim. Nadalje ima crkva dovoljan broj kazula (misnica), dalmatika (za asistenciju), pluvijala (plašteva, koji se upotrebljavaju kod večernice) i svih drugih potrepština za službu božju. Župna crkva posjeduje oko 12 jutara oranice, zatim livade, koje može 40 kosaca pokositi u jednom danu, vrtove i voćnjak oko franjevačkoga samostana, te vinograd, koji može 20 kopača okopati u jednom danu. U Našicama postoji još jedna prastara zidana crkva iznad samostana. Ova crkva nema tornja, a oko crkve nalazi se dosta prostrano i ograđeno groblje, u kojemu se pokapaju župljani. U toj crkvi postoje 3 zidane menze (stolovi) za oltare. Sve su menze posve prazne; samo nad glavnim oltarom vidi se slika presvetoga Trojstva.     Oznake: vjera, Slavonija, slavonija na dlanu, izlet, Putovanja, Hrvatska |
Novska
|
Kada smo kretali putem Moslavine bila je zima I već je bilo I dosta kasno,a meni se ustvari žurilo na Kutinu. Krenuli smo ipak ranije, kako bi obišli ono što se može autom I cestom. Mrak brzo pada, ostavljamo za sobom POpovaču o kojoj sam pisao I toliko je toga rečeno o tom gradu onih Erdeda da nema potrebe ponavljati se. Stajemo Ipak u Novskoj, gradić tih , utonio u zimski san,vani je hladno, gledamo da li bi popili nešto , no nekako nam kafići I ne leže upravo sada. Slučajno je bila I crkva otvorena, jer se spremala misa, a ja sam uletio nabrzaka, kako bih je praznu mogao poslikati. Bilo je već ljudi, onih koji su valjda stalno u crkvi I oko nje. Kako ovo nije post o vjeri nego o građevini onda idem na sasvim mali opis. Novska je mala, možda kao I mnogi gradovi ili mjesta uspavana, skromna, jednostavna, sa crkvom kao možda jedinom svjetlom, reći ću tako, odnosno napisati, točkom nekakvog društvenog života, ili ja nisam info, a I ne bavim se životom ,osim ako mi treba I osim ako je kakva donacija samo gradnji kakve povijesno značajne obitelji ili osobe. Nad cijelim tim krajem moslavačka je gora, obitelj Erdedi I to je to. Najstariji pisani dokument o župi u Novskoj, kao i prvo spominjanje imena mjesta Novske, datira iz 1334., a nalazi se u Popisu župa Zagrebačke biskupije koji je sastavio gorički arhiđakon Ivan. U njemu se spominje župa «Item sancti Demetri de Belina». Ta crkva sv. Demetrija u Belini (današnjoj Novskoj) bila je na istome mjestu gdje je i danas župna crkva sv. Luke Evanđeliste, koja je podignuta 1744. na njenim ruševinama i sagrađena kao drvena kapela. Crkva sv. Demetrija i njezin župnik Andrija spominje se i 1489., kada je Bartolomej, čazmanski kanonik, vodio istragu protiv bivšeg bana Ladislava VI. I Jurja II. Svetačkog zbog nasilja učinjenih prema podanicima Katarine Svetački, udovice Ivana VIII. Svetačkog, vlasnice novljanskog grada. Posljednji puta novljanska župa sv. Demetrija spominje se 1501. u Popisu župa Zagrebačke biskupije, kad je njezin župnik imao i kapelana. Po dolasku Turaka 1540. u ove krajeve, Novska je do 1706. pripadala pod župu Kraljeva Velika, poslije te godine priključena je jazavičkoj župi, a poslije župi Rajić u čijem sastavu ostaje do 1789. godine – kada je osnovana samostalna novljanska župa. Godine 1755. izgrađena je sadašnja župna crkva sv. Luke Evanđelisten kao filijalna kapela rajićke župe. Sve do 1869. oko kapele bilo je groblje za Novsku, Brestaču i Stari Grabovac, a onda je premješteno na sadašnju lokaciju. Stara kapela za novoosnovanu župu postala je pretijesna, pa je 1802. proširena i dobila novi zidani toranj umjesto prijašnjeg drvenog. Konačni oblik dan joj je 1862., kada su joj dozidane dvije pokrajnje kapelice, koji joj dadoše novi izgled – tlocrt u obliku križa. Nakon tih dogradnji započeto je njeno unutarnje uređenje. Najviše se uređivalo 1886., kada je slikar Marko Antonini oslikao crkvu iznutra i kada je nabavljen novi drveni oltar. Priraštajem i doseljavanjem novih obitelji iz Podravine, župa se povećavala – i crkva je postala pretijesna. Župnik Luka Žiljar pokušao je sprovesti akciju za gradnju nove župne crkve – ali mu plan nije uspio, radi otvorenog otpora jedne male (ali utjecajne) skupine župljana, pa se dao 1914. na temeljitu obnovu župne crkve.To je ono što sam našao na netu I prenio Vama, koji možda niste toliko uporni ili znatiželjni za listanje po bespućima internet, a samo je potrebno par klikova. Pod zaštitom je ta crkva, kao I mnoge,ali nekako kao I mnoge nije baš briga za nju velika, pa bi kad bi bilo ,trebalo bi je malo urediti. Crkva je građena u nekoliko faza od 1744-1862 godine.Predstavlja nam klasicizam sa nešto sitno barokne funkcije,ali ona je možda I zanemariva. Ukras je svakako male Novske. Osim ove crkve ,a Novska I nema neku povijesnu gradnju, možemo spomenuti ovdje I Kraljevu Veliku, ili samo Veliku, stari grad koja je nekada bila u vlasništvu ,a prije turskih ratova I provala, plemena Zempče.Svakako je tu negdje postojala I još jedna gradina,ali spomena nema. Nikola Zrinski opisuje stanje nakon turskih provala I ratova I nabraja nam tužne ostatke onoga što je ostalo “hrvatsko” pa tako spominje I Kraljevu Veliku, koja je danas u ruševinama. POlovicom 16 sto. Ovdje stoji tvrdi grad. U njemu bijaše posada, koju je uzdržavao kralj Ferdinand, te nešto hrvatskih haramija, što ih je u Veliku na obranu Posavine stavila kraljevina Hrvatska. Godine 1542. nalazilo se u Kraljevoj Veliki do 100 branitelja, te je onda Turci nijesu mogli osvojiti. “Zbog pada Kraljeve Velike zavlada u Hrvatskoj; veliki strah. Juraj Wildenstein, zapovjednik na krajini, javlja iz Varaždina 10. srpnja kralju Ferdi-nandu, da je pala Kraljeva Velika, premda nije tvrdja bila nimalo oštećena. Na molbu njegovu šalje odmah kralj u Hrvatsku povjerenika svoga (Franju Teuffen-bacha), da se sa staležima hrvatskim dogovori ob osiguranju pograničnih mjesta. Medjutim se Turci iza osvojenja Kraljeve Velike vratiše u Cernik, kako to staležima štajerskim javlja ban Nikola Zrinjski 23 srpnja 1544. iz Gvozdanskoga.” I tu stajem …otišao sam malo dalje u povijesti od same Novske, ali sam nekako zalutao, kao I uvijek mislima, koje me tjeraju sve dalje I dalje u putevima hrvatske krvave I prašne povijesti. Ipak moram završiti , kada gledam danas na to sve skupa, I nameće mi se stalno jedna te ista: Drumovi će željeti Turaka, ali Turaka biti neće. Stanite u NOvskoj     Oznake: novska, izlet, putovanja po moslavini, Moslavačka gora, Moslavina, Crkva, vjera, povijest, Hrvatska |
20.09.2022., utorak
Velika Erpenja
|
Tlocrtnu osnovu župne crkve sv. Tri Kralja čine pravokutna lađa, uže poligonalno svetište te sakristija sa sjeverne strane i zvonik pred zapadnim pročeljem. U zapadnom dijelu lađe smješteno je pjevalište oslonjeno na dva stupa, a prostor pod njim svođen je češkim kapama. Vanjskim izgledom dominira vitak zvonik. Crkva je građena u 17. st. kao primjer tzv. "romantiziranja baroka", tj. oponašanja gotičkog stila u srednjoeuropskom baroku.Crkva Sveta Tri Kralja izgrađena je 1650. godine. Od svoje izgradnje bila je filijalna crkva župne crkve na Jezeru. Crkva Sveta Svetog Jurja na Jezeru U vrijeme zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca urađena je preraspodjela župa u biskupiji zagrebačkoj, te je osnovano preko 104 novih župa. Tada je osnovana i samostalna župa Velika Erpenja. Godine 1789. crkva je uzdignuta na rang župne crkve novoosnovane župe. Već od 18. 2. 1790. imala je vlastitog župnika. O crkvi Kako kaže natpis na kamenu zida iznad velikih ulaznih vratiju, crkva Sveta Tri Kralja po tradiciji mnogih ljudi učinjena godine 1650. po dobročinitelju i patronu presvijetlom grofu Mirku Erdödy, posjedniku dobara Velike Erpenje. Crkva je blagoslovljena, ali čini se da nije posvećena (konsekrirana) jer o tome nema ništa zapisano, niti je na oltaru označeno. Crkva Sveta Tri kralja Kako je bilo novaca i potrebe, crkva je preuređivana i obnavljana do današnjih dana. Tako je u prvoj polovici 19. stoljeća srušen stari drveni zvonik, i izgrađen novi koji je produžen te pokriven bakrenim limom. U isto vrijeme je uređeno krovište i kor, a iznad sakristije je uređen oratorij. Krovište i zvonik crkve nedavno su potpuno obnovljeni. Župnik Ivan Režek se upustio u taj zahtjevan i težak posao 1. srpnja 2002. godine. Crkva je ispočetka imala dva manja zvona, dok je veće zvono nabavljeno brigom i nastojanjem prvog župnika Ivana Sheshuka. Do prvog svjetskog rata, crkva ima 4 zvona. No tada dolazi do rekvizicije zvona. Sva zvona koja nisu imala umjetničku ili povijesnu vrijednost skidana su sa crkvi i topljena za potrebe rata. Crkva Sveta Tri Kralja u toj nedaći ostaje bez 3 zvona. Dok je četvrto ostalo spašeno zahvaljujući župniku, Albertu Hercegu, koji je upisao da je preostalo zvono takozvani cinkuš (zvono je lijevano u Zagrebu 23. lipnja 1873. Věkoslav Koch). Crkva uz glavni oltar Sveta Tri Kralja, posjeduje još tri drvena oltara. Oltar posvećen Prečistom Srcu Marijanskom ima kip Blažene Djevice Marije s djetetom. Oltar Sveta Tri Kralja Dok su druga dva oslikana. Posvećeni su Svetom Franji Ksaverskom (na strani Evanđelja), te Svetom Izidoru (na strani Poslanice). Također, crkva posjeduje vrijedne klupe za sjedenje (klecala). Klecala su drvena, a o njihovoj vrijednosti govori podatak da su pod zaštitom ministarstva kulture Republike Hrvatkse. Oltar Prečistog Srca Marijanskog 1804. godine, darovima vjernika, naslikana je na glavnom oltaru slika posvećena Zaštitnicima župe. Današnju sliku naslikao je Ivan Bayer, a kupljena je 20. VII. 1847. godine. U srpnju 1848. godine Ivan Decorlij Štajerac je oslikao svetište. Darovima naroda i zemaljskih gospodara nabavljene su 1847. godine orgulje. Napravio ih je Petar Rumpell iz Ljubljane a imaju 8 registara i smještene su na veliki kor, gdje se i danas nalaze. Orgulje su svirale do 1940. godine kad su ugasle uslijed nedostatka brige i materijalnih sredstava. Zahvaljujući gospodinu župniku Ivanu Režeku, ponovo su se oglasile 1991. godine. Na žalost još nisu u potpunosti obnovljene (od 8 registara osposobljeno je njih 5), ali kako bude financijskih sredstava tako će se obnoviti u potpunosti. Orgulje su obnovili fra Gabrijel Posavec i brat mu fra Karlo. Orgulje Dobra u vlasništvu crkve su se mijenjala, kao i njihova namjena. Tako je ispočetka crkva posjedovala crkvenu kuću. Kako je postojala potreba za školskim prostorom, krenulo se u gradnju župne kurije (farof). Drveni farof je izgrađen 1796. godine. Župnik Sheshuk je do tada stanovao u crkvenoj kući, koja je od 1841. potpuno prenamijenjena za potrebe škole. Kurija je imala 4 prostorije na katu i 4 u prizemlju. Kasnije je načinjen zidani podrum. Sagrađene su i staja i gospodarske zgrade. Nakon velikog potresa 1880. farof i crkva su oštećeni, te je 1883. župni dvor nanovo izgrađen. Crkva je imala u vlasništvu vinograde i obradivu zemlju. Od pamtivijeka je oko crkve bilo groblje. Tu su se ukapali ljudi kojima je bilo bliže. Kada je crkva postala župna (1789. godine), svi župljani, izuzev nekih iz Mrzlog Polja, su se imali tu pokapati. Kako se puno pokapalo, i u blizinu crkve, postojala je opasnost za zgradu crkve. Zato se je groblje moralo proširiti. Odluku su donijeli župnik Gregorić i patroni Erdödy. Prošireno je na račun – čini se – župskog zemljišta (vinograda). Novo groblje (proširenje) i križ blagoslovljeni su 2. studenog 1846. godine. Godine 1853. ponovo se proširuje groblje kupnjom susjednog vinograda. Ispod crkve nalazi se mjesno groblje. Danas su u blizini crkve ostale samo tri grobnice i spomenik novijeg datuma. Najznačajnija je grobnica Justine Mihanović Petropoljske, majke autora hrvatske himne - Antuna Mihanovića. Upravo je mjesto Justininog posljednjeg počivališta povod osnivanja spomen područja hrvatskoj majci na tom brdu.      Oznake: Crkva, vjera, povijest, Hrvatska, izlet, putovanja po Zagorju |
18.09.2022., nedjelja
Peršaves kapela sv. Margarete
|
Kapela svete Margarete Peršaves Kapela se nalazi na groblju, na brežuljku iznad naselja Peršaves. Jednobrodnu kapelu čine četiri prostorne jedinice koje se nižu duž longitudinalne osi. Na zapadnoj je strani zidano predvorje iza kojega se nastavljaju zvonik, lađa i svetište s potpornjima. Pravokutna sakristija je smještena uz južnu stranu lađe. Usprkos kasnijim intervencijama, kapela je zadržala osnovne karakteristike sakralnih objekata 17. stoljeća, s malim svođenim svetištem i jednostavno oblikovanom lađom. Interijer kapele sv. Margarete prostorno je oblikovan skromno, ali s vrijednim baroknim inventarom kojeg čine glavni oltar sv. Margarete i bočni oltari sv. Jurja i sv. Josipa. 1666 bila je posve trošna a obnovljena je 1786 godine. Na velikom oltaru stoji hrvatski napis: OV OLTAR JE MALAN ZA: GOSPODARSZTVA G. LACKA • ROGATICHA Y JVRE • BELVSICHA VV LETHV 1764. DIE 9. SEPTEMBER.  Oznake: Crkva, vjera, povijest, Hrvatska |
17.09.2022., subota
Čučerje
Zagrebačko naselje Čučerje spominje se davno još iz isprave kralja Emerika 1201 godine kao posjed zagrebačkog Kaptola., ali i kasnije u poznatom popisu župa iz 1334 godine Beata virgines de Cucherya kada je na mjestu današnje barokne crkve bila manja crkva/kapela. Predaja i legenda nam govore da se na ovom mjestu nalazio ribnjak /jezero i da se ukazala Majka Božja, nakon toga odmah jezero je isteklo u obližnji potok i ostao je samo mali zdenac ispred kojeg je sagrađena u čast Majci Božjoj i ova crkva. Današnja crkva je barokna iz radionice i pod patronatom biskupa Branjuga čiji se grb i nalazi unutar crkve ,no nije sigurno da li je to zaista njegovo djelo ili samo patronat kao i mnogim drugim crkvama,pa je ovdje grb postavljen samo kao podsjetnik - kopija. POsvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije i građena je između 1728-1735 godine.    Oznake: Zagreb, Hrvatska, povijest, vjera |
19.07.2022., utorak
Vinagora
|
Bilo gdje u Zagorju , pogotovo u onom dijelu gdje bregi skrivaju ljepotu, ukomponiranu sa vidikom i krajolikom ne znaš zapravo što ćeš prvo pogledati. Kakvu crkvu ili se svrnuti pogledom na dolinu ispod nje. Jedna takva ljepota čeka nas u Vinagori. Možda se meni čini da je malo i zapostavljena na odnosu recimo Trškog Vrha ili Marije Gorske, no , ona svakako zaslužuje svoje mjesto u krasotama Zagorja. Tek nekoliko stepenica, ulaz u intimu – cinktor – ograđeno dvorište ovdje još pojačano i trijemom kako bi se sve one koji dođu ovdje ufati se u milosti božju i pokloniti se Majci Božjoj zaštitilo od kiše ili snijega, što je karakteristično u baroku. Takve trijemove imaju proštenjarske crkve u Hrvatskom Zagorju,kao svoju karakteristiku. Iznad ulaza u crkvu zidne slike, prikazuju Mariju zaštitnicu. Od možemo reći skoro pa davnina ovdje stoji kip Marije koju zovu i Marija Vinagorska, još od 16 stoljeća, kojoj su se seljaci molili u predahu između kopanja bogatog vinorodnog kraja. Odatle i ime samom kraju zbog vinograda. Grofovi Ratkaj čiji je ovo bio i posjed, podigli su kapelu i u nju stavili kip. „ Čudotvornost kipa pronio se daleko I za malo vremena stvorimo se u Vinagori, gdje je župna crkva sa župnim stanom upravo monumentalno položena na istaknutom visu. To je nekad bila tek kapela župe desinićke, a god. 1780. nastade tu župa. Da pojača utisak kuće božje izveo je stari majstor dvije kapele pred njom u formi kula, pa sve skupa čini vrlo lijep dojam. U crkvi je bio umjetnički izveden portret senj-skoga biskupa Ratkaja, koji je možda tu crkvu posvetio. Toranj pokriven lijepom baroknom kapom, a u njem su 3 zvona, najstarije od god. 1607., a najoriginalnije ono iz god. 1773., što ga je izlio Balt. Schneider u Celju i uresio otiscima okosnice velikoga lista. Ostalo mi je sve u jakoj uspomeni, jer je kod razgledanja zvonova pukla daska podamnom, pa me kapelan zahvatio za ruku i spasao. A kad smo tek dolje sišli, gdje nas je srdačno primio naobraženi stari župnik Jakovina, poče se siromašni kapelan nenadano tresti kao šiba od spomena na netom minuli prizor ... ! Danas je pod novim, revnim župnikom Vukinom postala Vinagora centar velike karitativne djelatnosti prave blagodati za tamošnji bijedni svijet...glasom i odasvud su dolazili ljudi pomoliti se te je tako i kapela dobila ime Marijina Pohoda! – piše nam Gjuro Szabo. Križnog je tlocrta pravokutne lađe s bočnim kapelama i poligonalnim svetištem. Cilindrične kule pokrivene su baroknim kapama. Inventar je nastajao kroz 18 i 19 stoljeće. U zadnju nedjelju mjeseca listopada 1892. g. strašna nesreća: prema predaji nju su za vrijeme proštenjske mise, na kojoj je bilo veliko mnoštvo naroda, izazvali džepari. Nagovorili su jednu ženu da počne vikati: “Toranj se ruši!” To se doista tako činilo svima koji su okrenuli pogled prema tornju jer su u njegovoj pozadini brzo prolazili nebeskim svodom oblaci. Nastala je neopisiva zbrka i strka u kojoj je smrtno stradalo četrnaest ljudi.    Oznake: religija, vjera, povijest, Hrvatska |
27.06.2022., ponedjeljak
Brezovica
|
Tek petnaestak minuta od centra Zagreba, a prošli smo Remetinec, Savski Gaj, skrenuli prema Botincu , razgledali kuriju Vraniczany-Dobrinović i pred gradom smo- dvorcem Brezovica. Godinama stoje i čekaju zidne barokne freske svoj red. Ne dočekuju ga. Dvorac je u vlasništvu zagrebačkog Kaptola i ne dešava se ništa , osim po starim vrednim zidnim slikama, naslikana spolovila ,natpisi i nikome ništa. Teško je oštećen zadnjim potresima. Prolazimo ga ovaj puta, ne da mi se gubiti živce i po tko zna koji puta pokvariti si lijep i sunčan dan. Na zavoju poslije grada skrećemo lijevo , još samo malo i pred monumentom smo. Nedaleko grada poredale se kuće isto-imenoga sela, izmedju kojih se uzdiže župna crkva B. D. M. s dva okrugla tornja, a do nje stari drveni župni stan. Akoprem je ova crkva veoma stara, te se već spominje u trinaestom vijeku, to je ipak župa brezo-vička zasnovana tek g. 1680., kad su Draškovići zavladali gradom. U samoj crkvi nema baš nikakovih starina, do izvana visoko u zidu uzidana je kamen-ploča s natpisom – opisuje nam Laszowsky. U onom slavnom popisu župa iz 1334 godine spominje se tada mala drvena kapela posvećena BDM u Polju, tada posjedu okićkog vlastelinstva, odnosno na posjedu kneza Ivana Okićkog. 1380 godine dolazi njen stvarni opis. Ta mala drvena kapela biva zamjenjena od godine 1756 a ovu današnju podizali su grofovi Drašković, tadašnji posjednici dobra Brezovica. Zaslugu svakako izgradnji možemo pripisati zaslugama i trudu župnika Ivana Ignjacija Vukmanića. Odlikuje se jednostavnim pročeljem s trokutastim zabatom,a pobočno su uklopljena dva vitka zvonika cilindrična oblika, koji nas podsjećaju na obrambene kule. Josip Kazimir Drašković, kao pokrovitelj i mecena župe izabrao je projekt crkve, organizirao izvedbu radova i dovoz materijala te novčano podmirio troškove izgradnje, tako da je godine 1756. sazidana nova (današnja) crkva.Njegov sin Ivan dao je godine 1768. dograditi dva okrugla, cilindrična zvonika. U izgradnji crkve, osim pokrovitelja i župnika, marljivim radom svojih ruku, te sa volovskim i konjskim zapregama sudjelovali su i domaći župljani. U crkvi je postavljen glavni oltar Uznesenja Blažene Djevice Marije te još tri oltara – sv. Antuna Padovanskog, svete Barbare i zavjetni oltar sv. Vida, mučenika. Glavni oltar i propovjedaonica, izrađeni godine 1762. su remek djela baroknog kiparstva. Autor je kipar Franjo Straub. Njegova djela, izrađena u najboljoj srednjoeuropskoj tradiciji, uvrštena su u vrhunce hrvatskog baroknog kiparstva. Godine 1771. u crkvu su postavljene i nove orgulje. Novosagrađena crkva posve je ispunjavala potrebe župe. I više od toga. Skladno i lijepo građena, poluokruglog oblika sa dva vitka okrugla tornja, u unutrašnjosti ispunjena vrijednim umjetničkim sadržajima, ispunjavala je ponosom i divljenjem župljana ove župe. Uz crkvu je sve do 1906 godine bio i stari drveni župni dvor. U vrijeme njemštine, kada je plemstvo govorilo pretežno njemački ,ali i francuski, kada se čitalo samo strane , njemačke romane , u vrijeme kada su se presvukle vojničke čizme i počelo se živjeti mirnije i počelo se i graditi sigurnije, ali i napuštati gradove, utvrde .Kada su se gradile crkve i dvorovi, koji danas propadaju ,jedna je Keglevićka iz 1754 godine ovako : Jen krat bum vender probovala z mojem horvackim konceptom napervo dojti.Itak sin majku ne sme zmehavati. Nekako se sve danas i opet čudno vrti , pa naša mladež više koristi engleštinu nego domaću riječ. Tako gubimo i identitet ,ali i možda zbog toga zaboravljamo našu vrednu baštinu. Ako sam Vas imalo dirnuo ili probudio znatiželju tek nedaleko centra čeka Vas ljepota, premda ruševna i zapostavljena kao dvorac ili kao crkva sa dva visoka tornja koji se izdaleka vide, onda sam napravio dosta, ili da ne kažem puno.         Oznake: Zagreb, Brezovica, povijest, vjera, Putovanja |
25.06.2022., subota
Stupnik sveti Benedikt
|
Čula se glasna tutnjava dolazi nam opis iz 1893 god 20 lipnja potres snažan . Osjetio se na širem području,ali ovaj je vezan upravo za Stupnik. Nedaleko Zagreba, tek 15 ak minuta vožnje I već nas čeka blago.Nekako uvijek čekam I čekam, kažem blizu je I neće nestati samo tako, no toliko mi je građevina srušeno proteklih godina koje iz komocije nisam zabilježio. Kuća na Krugama , na samoj Slavonskoj, pa niz kuća s početka 20 stoljeća na Savskoj,a davno prije ,ima tome I više od 20 godina srušen je drveni ambar ,odnosno kompleks koji je trebao biti zaštićen ,a nije, nekog Šoštarića, akvizitera. Danas se ovdje na samom uglu Savske prije skretanja za Jadranski most nalaze nove zgrade , za mene ništa posebno arhitektonski vrijedne. Sjedam u auto , ne budi lijen I već sam tamo, malo jutarnje one rane gužve ,odlazak na posao, a onda samo cesta, krajolik, ljeto je . Prije posla I svakodnevnih obaveza , mir I građevina. Kapela je sv.Benedikta u Stupniku. Zaštićeno je kulturno dobro, autora ne znamo, ne znamo tko ju je gradio,ali dolazi nam s kraja, a umjesto starije drvene iz 1650 godine, 1696 godine. Na blago povišenom je terenu, nekada je imala I zid oko sebe, no on je srušen. Svakako daje ljepotu ovom kraju I krajoliku. Iznad same ceste. Mise I pobožnosti I ufanje Bogu je sve što joj je dano, inače na nju u jurećim autima nitko ne obraća pažnju kao ljepoti. Odlikuje se ustvari kasnorenesansnim zvonikom ispod kojeg se ulazi u prostor. Dinamika linije se bez zapreke diže do potkrovlja I tu se vidi ipak mala razlika za promjenu od ostalih crkvi istog stila gradnje, tako da se ovdje već vidi lagana promjena u gradnji. Vizitator 1705 godine navodi da je kapela građena iz temelja. Kapela se stvarno počela graditi 1688 godine za vrijeme župnika Pintarića ,a nastavila u nekoliko faza I kasnije sve do 1725 godine ,a za vrijeme župnika Čunčića. I tako je možemo datirati. Ne budite komotni kao ja u nekim stvarima, ne čekajte da se nešto desi ,nego krenite I pogledajte ovu ljepotu. Malo dalje čeka vas I nekoliko kurija I još jedan barok,Koji, sada vam neću otkriti.   Oznake: stupnik, Hrvatska, vjera, povijest, Zagreb |
17.06.2022., petak
Kolarić Vojnić sv.Petka
|
Povijest se nažalost koristi vrlo zlobno, zločesto I ovakva kakvu danas imamo ,a mediji pomažu, poglavito internet , nikako ne govori o njoj kao učiteljici života. Nažalost , u vremenu brzine I instant informacija , površno se shvaća I istina, koja bi morala svakako stalno I redovno biti prisutna ,a Isto tako I objektivnost prikazivanja. Svakojaki povjesničari, nazovimo ih tako, vole širiti svoju istinu onako kako njima paše ,a žalosnije od svega je nepismenost I ne voljenje povijesti, zato se ona lako I tumači I piše kako se želi. Pola laži ,pola istine svakako je uvjerljivije I lakše je primiti učenje nego saslušati dokaze I činjenice I s njima izboriti svoje mjesto u vremenu. Žalosno je isto tako da baš svatko bez recenzije ili ispravka može napisati što želi I da ga više ne možeš ispraviti. Rekli bi to po onoj staroj : Što jedna budala učini, sto pametnih više ne može ispraviti. Prošao sam brzinski cestu od Zagreba do Topuskog, a puno sam pisao o njemu , kao I o samom Kordunu, ni nikada kraja I točke. Sami taj Kordun je opustošen , usamljen, rijetko ili nikako se čuje glas djece, jer ih zapravo I nema. Politika, ekonomija I rat učinili su svoje, tako da se čini da taj dio svijeta, planete ili Hrvatske uopće više niti ne postoji. Kao I slični krajevi koji nestaju, ili koji se samo malo bore na svjetlu, Kordun tone sve dublje. U selima sami umiru starci, djeca pobjegla, stanovništvo raseljeno I nitko nema volje dati bar prst spasa tonućem, nego ga gura dalje I dublje u nepovrat. U bezdan. Ponor. Ipak opet sjedam u auto. Povijest me udara I znatiželjan sam. Uvijek se sretnem ipak sa ratom , bilo kojim, ali uvijek I nanovo me rat pogađa u glavu, ma koliko god ja bježao od njega. I to onaj 2 svjetski rat. Riješiti taj rat nikada nećemo, jer ne želimo. Dobro nam dođe u obračunima I stalno se vraćamo na njega, kao da upravo to netko želi stalno nas držati robljem jedne ili više suludih ideja. Kružim Kordunom.Svi slavni I veliki ratnici padaju I opet , gradovi I opet gore, utvrde nestaju , ne pred borbom , ne pred junakom , nego pred upravo tim 2 svjetskim ratom. Cesta ona davna , prije asfalta, prašnjava, šuma se nadvija nad cestu , dole Glina teče u brzacima, skače preko kamena, zaobilazi mostove . Žica u vodi, nekad bratstva I jedinstva. Sad je asfaltirana, šume nestaju u pohlepi, Glina I dalje teče tijekom I tokom, ali je I ona sama, usamljena, dijeli dvije države nekada sestre. I to je povijest. Kamioni jure pored kuća, odnoseći naše šume negdje daleko. Novaca nema, prodaje se I ono malo djedovine da se prehrani. Nema milosti, možda pokoja suza, I puno alkohola I to jeftinog. Škole zatvorene. Bolest I starost još nekako čuvaju Kordun. Ne želim misliti o ratu, barem ne ovom zadnjem, niti onom prije. Želim misliti na ona vremena smijeha I veselja, punih kuća I staja.Muk krava, blejanje ovaca , trešnje u proljeće, vesela igra valova, rascvjetala mladost ,pjev ptica . Melodija prirode. Tik uz cestu ,a pred Vojnićem stoji ruševina. Njeni zidovi pričaju priču, onu žalosnu naravno, jer je I ona smetala nekome, I ona je kriva za ono što I nije napravila. LJudi su. Isti oni ljudi koji su je gradili I isti oni ljudi koji su je rušili. Uvijek I samo ljudi. U Kolariću malo iznad ceste stoji sv.Petka građena je 1804 godine. Danas je samo spomenik ratu. Crkva je spaljena I od nje su ostale samo gole cigle I perimetalni zidovi do visine pokrovnog vijenca ,jer se zvonik s krovom I svodom urušio. Bila je slična svim onim I većim crkvama početkom 19 stoljeća ovdje na ovom krajiškom području. Pravokutna, jednobrodna sa zaobljenim užim I izduženim svetištem,a u duhu klasicizma. Niti jedna priča , niti jedna molitva ne svjedoči o njoj kao ljepotici, kao građevini, kao zdanju molitve I nade, nego samo nam svjedoči o suludosti. Stoji kao spomenik fašizma. Nije bitna niti njena graditeljska vještina niti ljepota ,nego stoji nam da je 1942 godine 17. Travnja zajedno s crkvom stradalo mnogo nevinih ljudi. Nedaleko dud je dao svoje plodove I upravo mami I zove da se zagrize u slatkoću I glasno se nasmije. LJeto je ipak tu I treba se smijati. Tako glasno I odlučno da se I priroda nasmije s tobom. I sve je tada ljepše. Mene cesta zove, već mašina auta nestrpljivo bruji. Krenimo!    Oznake: kordun, Hrvatska, povijest, vjera, Putovanja |
08.11.2021., ponedjeljak
Noć vještica
|
I ove godine kršim sva pravila ponašanja! Razlika je možebitno između selo i grad,a kako sam ja gradsko dete razmaženo onda prihvaćam kompletnu amerikanizaciju u svim segmetnima.Oblikujem bundevu,na što je prodavačica okretala očima kad sam je kupoval,na što sam ja rekao da idem ziheraga u pakao i ogenj pekleni i da me nije briga,na što sam ja njojzinoj vratio,a vi niste kupili,a na to će ona meni,opet oči lepeza,križ i češnjak ,ja slavim drugačije.Dobro da ne nosi naočale,jer bi joj ispale,pa nemoj meni lagati,meni je ipak dosta godina,da znam prepoznati ženu koja da ili ne da.Molitva s time nema veze,možda samo to kaj ti vrćeš okicama u stilu,vidi komunista još jedan predamnom pobožnom na blagajni.Dakle kršim sve stvari i totalno sam pogan,apsolutno u jeziku,u duši sam puno mirniji,ko bubica dobar,samo ne ko ova najezda smrdljivih martina ove godine,valjda to nije neko pretskazanje.Od mog poganstva može se nabrojati nekoliko, oblikovanje,rezanje bundeve,kićenje bora,farbanje jaja,po islamu imam likove po kući,a nije mama ili sestra ili brat,na Dušni dan idem na groblje i premda me uvjeravaju da je duša neumrla,samo tijelo ode vrit,a kako onda duše taj dan hodaju,ako to crkva ne priznaje ili priznaje,sad sam se zbunio.Da ne nabrajam dalje pun sam poroka koji se ne priznaju.Ali imam i dobrih strana,malo manje vrednih,ali imam,kao npr.ne lažem,ne kradem,ne tračam,ne idem na misu da bih vidio tko je tamo ,a tko nije,baš me briga tko s kime spava i tako te gluposti,koje nisu baš cijenjene.Ali si isto tako ne mogu nikako pomoći,nikako se promijeniti i biti samo obična osoba,koja zna pravila igre,nego udaram jezičinom baš tamo di ne treba.Ustvari kad bolje razmislim baš sam loša osoba! I tako ću i ove godine veseliti se ,okititi kuću na Noć vještica,gledat ću one grde horor filmove u kojima je obavezno svećenik koji vrši egzorcizam na nekoj maloj curici koja se previja po krevetu i govori proste riječi.Nekako mi je to sve neka pritajena erotika u svemu tome,ali kako sad nije dan od pedofilije nego od vještica onda ne bum o tome. Ako je Dušni dan,ako su duše neumrle,zašto se onda ne bojimo toga,zašto onda ne idemo po onome što prava vjera ne propovijeda,nego nas s oltara zovu da upravo na te duše griješimo,a te su duše naši dragi, i da slavimo razvrat i još to plaćamo u škrabicu,umjesto da odemo u kino ili kazalište.Mladi diljem svijeta mole za spas moje danonoćnovještičje igre,a onda se odu lepo svi..... ,a nakon zanosnih pogleda i to pred očima Svetog.I ona je vjernica! Gleda u križ ravno s koljena! Takvu vjeru ja ne trebam,ja sam radije pogan,pa sam mirniji i barem samog sebe ne lažem! Ipak me je malo strah u toj noći da mi vještice ne zametu put.Duh sveti sa aureolom iznad pomazanog Krista,Majka Božja i Svi Sveti.Upalit ću svijeću za sve one moje kojih nema,za one koji su u mom životu ostavili trag,za sve one moje koji su mi dali izbor vjere,poganstva,učenja,života,glazbe, širokog razmišljanja i pogleda i izbora o načinu slobodnog razmišljanja. Bundevu sam oduvijek rezbario,moja je baka radila za nas decu te stvari i stavila je u noći na balkon,da plaši sve one LJUDE koji bi nam mogli nauditi,jer duhova se nije bojala.Duhova se ne treba bojati,samo živih ljudi koji umjesto srca nose zlo.A moja baka nije bila komunista,nije bila niti nevjernica,niti vjernica niti hrvatica,niti svjetska,niti kućna niti vanjska,bila je baka! Ona dobra,s kolačima,koja je uvijek svojima napravila nešto posebno.Strogo se držala vjerskih pravila i regula,išla u crkvu,molila u sebi i nikada nije razglabala o svojoj vjeri kao o nečemu posebnom i velikom,to je bila njena intimna vjera daleko od svega i svih.Obična mala vjernica pred Božjim očima,građanka,plemkinja,osoba.Čovjek- žena!i Rezbarila je tu bundevu još onih davnih 70 i 80- tih godina moje mladosti i nije u tome gledala nešto protiv nekoga,bilo je to samo malo veselje za njene unuke. Kako se zna da ja prezirem laž,pretvaru,glumu,licemjerje,a najviše glupost,onda svim vjernicima ovog svijeta želim mir u duši,a svim VJERNICIMA želim malo radosti u Bogu,jer nam je taj isti Veliki i dao radost veselja i to ne umanjuje Duh Njegov na ovoj zemlji. Poganski je običaj to se zna,od starih Vikinga,čudno obučenih da plaše neprijatelja i to kad nastupa zima,negdje oko našeg Božića ,a za njih kraj sezone,palili su tu bundevu za spas kraja,teritorija,umrle duše koje bi se mogle vratiti,a koje su oni ubili u svojim ratovima,od svih zla i demona koji su prijetili i više su po meni dali vjeri tom bundevom u noći nego sva lažna koljena pred oltarom. NO nisu samo vikingi i dalje idemo do Kelta koji su ostavili traga i na našim prostorima,pa su vjerojatno po gorju Žumberačkom palili i bundeve,za sretan kraj ljeta i početak duge zime,uspješne ljetine i blagostanja. U toj noći,vraćaju se duše po svoj dug na zemlji,plaše nevjerne i one slabe lažljivce i izdajice,pa se pali ta mala bundeva kako bi ih otjerala.Opet je faktor samo čovjek i njegov strah,nikako duše nisu krive.One su našle smiraj!A ako se i vraćaju tu noć,pošten,iskren čovjek ne treba se bojati. Amerika je donijela taj običaj u Europi,ali u Ameriku su ga donijeli još u 19 stoljeću Irci,a Irci su katolici oduvijek,ne probuđeni nanovo preporođeni komunisti.I to za vrijeme gladi,kako bi otjerali demone koji uništavaju ljetinu,šalju kugu i koleru i bolesti.No,kako su bili siromašni,rezbarili su repu,a ne bundevu,povrće od kojeg su preživljavali. Postoji i legenda : Prema jednoj verziji irske legende pijanac i niškoristi Jack (ili Will) sklopio je ugovor s vragom – Jack će prodati dušu vragu ako mu ovaj plati dugove u pabu. Kad je vrag došao po svoje, Jack ga je namamio da se popne na stablo. Potom je ispod stabla urezao križ, pa se vrag više nije mogao spustiti. Jack je obećao da će izbrisati križ ako vrag raskine ugovor. Nakon smrti Jack nije mogao ići u raj jer je bio grešnik, a vrag ga za osvetu nije htio pustiti u pakao. Ipak, dao mu je žeravice od vatre pakla da mu osvjetljava put dok luta međusvijetom na koji su osuđene proklete duše. Jacku nije preostalo ništa drugo, nego da stavi žar u izrezbarenu repu i krene na vječno lutanje. ( Marsela Alić) Pa ako vi mame i bake želite napraviti malo veselja svojoj djeci,a sigurne ste u svoju vjeru,onda izrezbarite tu malu žuticu i dječji smijeh znaćit će vam više od svake pogane misli ili lažnog klanjanja kipu umjesto Gospodu na nebu.  Oznake: noć vještica, vjera, povijest |
