Dvorci, crkve i stari gradovi
23.05.2023., utorak
bestijarij Zagreba
|
Panika u životinjskom svijetu Ovakvu navalu barbaru nije osjetio ni stari Rim, kakvu doživljava Zagreb, a svemu je „ kriv“ potres. Grad nestaje ,a među čuvarima grada nastala je panika. Ruše se i panično pada cijela era jednog graditeljstva u očaj i nestaje brzo, jako brzo. Ruše se fasade , ruši se graditeljska bašina nastala poslije onog velikog potresa 1880 godine. 100 godina kasnije nestaje sve u prah, kao i one iz praha si nastao u prah ,još gore, u pepeo ćeš pretvoriti. Novi, „civilizirani“ barbari i to oni od koje to ne bi očekivao, ruše grad Zagreb i iz starog belog grada nastaje sivilo primitivizma. Baština nestaje upravo pod blagoslovom onih koji su se kleli u istu. Nikakvi zakoni ne mogu zaštiti građevine od navale novaca. Kakvog novca! Smetlište obraza , smetlište bogatstva nestaje na pravom onom odlagalištu smeća. Mi, koji se sjećamo grada i bili ponosni na njega, na njegove ukrase, danas hodamo pognuti gradom od srama jer ga nismo spasili, ali se galami i viče i kune se ,a nestaje sve pred našim očima. Ni malo pijeteta ni malo stida, samo suze i očaj. Grad koji ja više ne prepoznajem, i u njemu se osjećam stranac. Pobjeći kuda ,kamo , nemam, pokušavam se nositi s onim što se naziva – lažno , novim vremenom gradnje i stila. Ja taj stil ne prepoznajem. Zalud otvorene gubice , zalud flore secesije i faune historicizma, zalud neoantike, zalud mudrosti sova, sve nestaje prebrzo za račun onih koji grada niti vidjeli niti čuli niti za njega išta osjećaju osim okusa ćevapa i mirisa sushija. To je nova , neka nova „elita“ i prodana duša za sitniš. Bačena rukavica gradu u lice i on plače, zajedno s nekima koji grad još uvijek osjećaju,a sve ih je manje. Nije novo sve dobro. Izobličena lica gradskog bestijarija Novi demoni u pravom ljudskom obliku preuzimaju grad.Onim kamenima teku suze, a ako ga pogledaš neće ti uzeti dušu jer su je njemu uzeli. Garguj imenuje strašnog zmaja koji je krajem 13 stoljeća živio u rijeci Seini, pokraj grada Rouena. Izvedenica je iz francuske riječi LA GARGOUILLE. To biće mraka i pakla dugi je niz godina, praveći vodene vrtloge, uzrokovalo poplave koje su uništavale ljetinu ,davile stoku i građane Rouena. U žestokoj bobi nadvladao ga je i sasjekao jedan heroj, nadbiskup St.Romain – danas svetac. Potomci ubijenog zmaja, rođeni iz komada njegovog tijela, razbježali su se cijelom Europom. Tu strku povijest zove prvom velikom migracijom garguja. Ta se seoba poklapa sa završetkom gotike u povijesti umjetnosti. Drugu gargujsku strku datiramo pred kraj 19 stoljeća i početak 20. Tijekom te druge seobe garguji se nastanjuju u Hrvatskoj i to u Osijeku, Zagrebu, Zadru ,Đakovu Varaždinu i Splitu. Narod im daje skupno ime – RIGALICE.Legenda kaže da su Zagreb naselili istovremeno kad i Herman Bolle.Za njim su došli iz znatiželje, želeći otkriti što će on učiniti sa skicama i papirima onoga što je zabilježio po svojim putovanjima po Njemačkoj.Krajem 19 stoljeća povjesničari bilježe česte poplave ,oluje i potrese u Zagrebu i okolici. Nitko do današnjih dana nije smatrao da su upravo krivci za to ti garguji. Znanstvenici su skloni tome povjerovati ,jer završetkom gradnje , konkretno, zagrebačke katedrale , a poslije velikog potresa 1880 godine, nevolje su isčezle. Sto godina kasnije ponovo se vraćaju, ali ovaj puta to uzrokuju ljudi, a ne vremenske nepogode. Simbolički gledano predstavalju podzemne sile Zla i pakla. Postavljaju se na pročelja katedrala iz dva razloga. Upozoravaju vjernike da se čuvaju zla i skretanje na krivi put nevjerstva ili pak izriču prosudbu umjetnika o suvremenicima , koji portretirani u gargujske nakaze, zabavljaju narod. Često su to likovi iz Biblije, legendi i narodnih predanja. Garguji su tako čuvari negativnog prostora, čekaći posrnulih duša, postavljači pitanja, žedaći znanja. Funkcija koju obavljaju – otud im dolazi i ime, svodi se na odvođenje voda (rigalice) za velikih kiša. Te rigalica danas kao da su dobile svoju stvarnu djelatnost – i to upravo u Zagrebu, uzimaju dušu i vode je u Pakao i zato možda grad nestaje ,jer su očito uzele mnogo duša.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad |
06.03.2023., ponedjeljak
Dobriša Cesarić
|
„ Kad bih morao izabrati samo jednu pjesmu koja će predstavljati moje pjesništvo , bio bi to „Povratak“ – govorio je Dobriša Cesarić za života. Umro je u Zagrebu 1980 godine, teško bolestan, dijabetes je učinio svoje. Oni koji ga nisu čitali ili nisu voljeli čitati ipak će se uvijek rado sjetiti barem početka „gle malu voćku poslije kiše...“ i to će biti sasvim dovoljno da ga se sjetimo,jer je ipak u nama ostavio trag, koliko god ga voljeli ili ne voljeli čitati ili koliko god ne volimo poeziju uopće. Ja sam nekako više vezan za onaj dio njegove socijale, one na marginama , sa sjetom na neke dane, kao lije na uglu petrolejska lampa ili one čak mračnije i tmurnije u kojoj gleda na život. Iz jednog potpuno drugog ugla sa Nove Vesi u kojoj je živio, on se spušta niže ,do Save i ostavlja nam tragove života ,onog života punog jada, tuge i patnje,ali vrlo realnog, pored kojeg i mi prolazimo, a da se ne osvrnemo. Kraj kućica, koje me sjećaju sela, Žalosne, hladne kućerine - Tu se na oknima vječito zrače Uboge crvene perine, A ljudi kroz poniženja idu Dok jad ih u grob ne rine. Kad u sobu stupiš, potresu se stakla I prljave daske na tlima. Na stijenama soba umjesto slika Pjega od vlage ima, A kada ti najbolji ponude stolac, Stide se jer se klima. Na oknima kržljave fuksije cvatu U zraku punom sjete. Djevojka jedna u šarenoj bluzi Sjedi i čarapu plete, Pjevuckajuć neku tugaljivu pjesmu Iz stare operete. Ariju, koju zaboravi grad, Zapjeva neko tu, u tišini Svojega okna, u crveno veče, Kao što pučanin puši u Kini Opijum, kada ga popuše svi, Svi bogataši i mandarini. A žene rade, vječito rade, I rade i djecu doje, I rijetko i nerado u grad povedu Dečke i kćerkice svoje, A kada kroz bogate ulice idu, One se izloga boje. Jer tamo ima malih mašina I lutaka na hrpe, I sve je to lijepo, i sve je to ljepše No njihova lopta od krpe, I samo im želje na oči navru, I djeca i matere trpe. Tramvaj je pred njima petnaest koraka, One se boje već prijeći. Neko ih grubo na ulici gurne, One ne vele ni riječi - Davno su one već navikle na to Da ih se gura i gnječi. Maleno zvonce na vrat'ma dućana Nije tek igračka puka. Stupi l' u dućan, nenajavljen zvukom, Prosjak il čovjek iz puka, Mogla bi zgrabiti žemlju sa tezge Kakva siromašna ruka. Pred zrcalom, koje iskrivljuje lice, Kosu po starinski dijele Djevojke, koje na nezgrapne noge Navlače čarape bijele - Jeftine čarape, čarape krasne, Samo ako su cijele. A kada se koja ljepotica nađe, Jedan se drugome prijete Zaljubljenici iz cijeloga kraja Derući za njom pete, A nje se nauživa mladić iz grada, I ostavi i nju, i dijete. Nedjeljom oci napune krčme, A majke crkvene lađe, I krste se prstima tvrdim od posla Da utjeha s neba im sađe, Pa ako i nemaju kod kuće kruha Za svijeću se mora da nađe. Govori čovjek u lijevom ornatu - Ručavši ručak svoj tečni - Da će ih Isus, kralj siromaha, Povest u život vječni, I da će med anđelima živjet, I da će biti srećni. Pa ako te amo dovela šetnja U jedan sunčani dan, Sa smiješkom na licu i svjetlom u duši, Bez njih ćeš otići van, I zaman ćeš htjeti obnoviti radost - Uzaman.  Oznake: pjesme, Zagreb, Zagreb beli grad |
03.03.2023., petak
Ivan Krstitelj Tkalčić
|
Uče nas od djetinjstva da je povijest učiteljica života, no, kako stisnuti veliku povijest u malo redaka knjige i reći baš sve ,a da se ne ode predaleko, da ne pobjegne misao i da se pri tome ostane i objektivan u pisanju ili kazivanju ,a da se to kasnije ne prostre u krčma savjetima i igranja gluhog telefona, kada učiteljica života ustvari postane izmišljotina ili što jest najgore, pretvori se u trač ili izmišljotinu pola načutu negdje usput u kakvoj pijanoj glavi. S time se bore svi povjesničari koji žele zorno i stvarno prikazati povijest upravo onako kako se je desila ili samo sa kratkom mišlju kako se ona ustvari mogla dogoditi ako je samo malo prevedemo subjektivno. Ima grešaka slučajnih, ali ima jako puno namjernih. U tim namjernim mi živimo danas, a to nikako nije dobro, jer gubimo osnove postojanja i osnove ponosa ovom našom surovom, po tko zna koji put , pišem ili kažem , krvavom. Ako bi autor povijesne kakve knjige krenuo u stvarnu , onu zapisanu povijest bez svoje ideologije ,poštujući materijal, upravo mu se desi da u jednom trenu stane i sam sebe zapita, gdje je kraj ili početak ili da li smo sve već sve rekli o zbivanjima u prošlosti na način da ona ostane i čvrsta, postojana i da uči. Nećemo se to pitati, ali svakako trebamo povijest učiti dobro otvorenih očiju ili ušiju da bi ona i doprla upravo onakva stvarna kakva bi i trebala biti . Sada dok ovo pišem, razmišljam kako ustvari napisati ovaj tekst, a poslije jedne kratke šetnje po Novoj Vesi, onoj koja ja oduvijek tu , oduvijek zagrebačka. Ustvari ves-selo, bila je selo koje je pripadalo zagrebačkom Kaptolu, a onda kako se grad širio, postala je ulica, još jedna poveznica između kvartova. O njoj neću sada, vratit ću se ,mada dosta toga i znamo. Na jednoj kući dočekao me spomen na onoga koji se upravo od svoje rane mladosti borio sa poviješću. Već prije navršene 21 godine života,a završio je bogosloviju Ivan Krstitelj Tkalčić imao je dovršen rukopis prvog udžbenika iz povijesti Hrvatska povjestnica. Bilo je to 1861 godine, vrijeme buđenja hrvatske političke scene, onaj zanos hrvatske mladosti , građanstva koje je povjerovalo da slabljenje centralne Austrijske vlasti znači istom i otvaranje puta Hrvatskom kraljevstvu i s time naravno i autonomiji. Između borbi i raskoraka u političkoj reali i radikalnih težnji rađala se i hrvatska histiografija. Tkalčić se rodio u Zagrebu i bio za njega doživotno vezan. 1862 godine se zaredio za svećenika da bi godine 1867 bio kapelan u Sisku,nakon čega se vraća u Zagreb i kao kaptolski prebendar obnaša razne crkvene funkcije. Povjesničar Ivan Krstitelj Tkalčić pišući svoju radnju 0 stanju više nastave u Hrvatskoj prije, a osobito za Pavlinah ocrtavši stanje sjemenišnih, samostanskih i grad-skih škola ovako nastavlja: Ali od svih spomenutih sredovječnih redovah, samo jedan je shvatio svoju dužnost, koju je imao prema ovoj zemlji, koja ga je u svoje krilo pozvala i čiji su ga sinovi obilato posjedom nagradili, a to je bio red pavlinski. Dok je tako životarila zagrebačka sjemenišna škola i omeđašena bila samo na izobrazbu klera: da se ovo veliko pomanjkanje višeg naobraženja odstrani, a otvori novo vrelo pouke, pristupno i svjetskoj mladeži, zamisli i ponukom ljepoglavskogapriora Marka rodom iz Dubrave, koji bijaše pietate, eruditione, zelo et industria conspicuus, otvori se u pitomom Zagorju u samostanu ljepoglavskom oko godine 1503. prva javna gimnazija i za svjetsku mladež, koju su polazili sinovi mnogobrojnih plemića iz brdovitog Zagorja i ravne Podravine. Ova Ijepoglavska gimnazija, tim se je mogla sjajnije razvijati, jer je u izobilju bilo učiteljskih sila, a u tom prostranom samostanu nalazila se i obilna knjižnica, kojom se učeća mladež služila, pa i onako držana na okupu i pod stegom mogla se većma posvetiti knjizi. Prior Marko upravljao je ovim školskim zavodom sedam godina, kada se puno zaslužan za narod prestavio godine 1510. -Petnaest samo godina nakon njegove smrti mogahu vrijedni njegovi nasljednici neprekidno nastavljati njim zasnovano djelo, ali tada, uslijed poraza na mohačkom polju i dugotrajnih borba među Ferdinandom, nadvojvodom austrijskim, i Ivanom Zapoljom, vojvodom erdeljskim, te odatle nastavših i velikih turskih vojna, u kojih je Hrvatska izgubila zapadnu Slavoniju, Ijepoglavska se gimna-zija zatvoriti morala. Ovo bijaše ne samo ogroman udarac po prosvjetu u Hrvatskoj, već s njega je zaprijetila opasnost i samoj katoličkoj vjeri, jer, kako opaža Pavlin Josip Bedeković, počeo se protestantizam u drugoj polovici 16. vijeka uvlačiti u Hrvatsku tim, što se djeca siromašnih domaćih plemića pošiljala u protestantske njemačke i ugarske gimnazije i akademije, a školovala troškom stališa protestantskih ili podporom bogatih sljedbenika ove nove vjere. Sr. Ivan Krstitelj Tkalčić, o stanju više nastave u Hrvatskoj prije ,a osobito za Pavlinah, Zagreb 1888. Izvornik na pergameni sa zelenkasto-crvenom svilenom vrpcom i ostatcima visećeg pečata bio je prije uHrvatskom državnom arhivu u Acta monasterii Lepoglava, sv. I. br. 19, a sada je u Ugarskom državnom arhivu D. L. 34. 760. Orisavši Ivan Krstitelj Tkalčić loše stanje javne nastave u Hrvatskoj, u koju je nadro protestantizam, nastavlja: Da se tomu zlu doskoči i da se domaća najviša naobrazba i za svjetsku mladež uzpostavi, pritekao joj je u pomoć red pavlinski. U tom redu živjela je jošta bila uspomena na prvu ljepoglavsku gimnaziju, te plemstvo, zalazeće rado u mirne zidove ljepoglavske željelo je, da se opet ondje nastavi obuka za mladu plemčad. Ovoj plemenitoj želji bje doskora i zadovoljeno, jer učeni i pobožni Pavlin Stjepan Trnavljanin (rođen je bio u Trnavi u župi sv. Simunskoj kod Zagreba), pošto bi sa časti ljepoglavskog vikara, koju je već godine 1569. obnašao, izabaran bio godine 1576. generalom pavlinskim, da u svojoj domovini i za nju uspješnije djelovati može, prenese odmah prve godine generalsko sijelo iz budimskog samostana sv. Lovre u Liepuglavu. Znanstveni i književni rad Ivana Krst. Tkalčića 1844.—1905. ticao se i crkvene i svjetovne povijesti hrvatske. U prvom pogledu prikazuje nam on povijest zagrebačke biskupije, članova kaptola, stolne crkve i njezina obreda, zatim povijest slavenskoga bogo-služja i napokon povijest hrvatskih samostana. U drugom pogledu bavi se on poglavito Zagrebom i njegovom poviješću, a onda hrvatskom povjesnicom uopće. U Obzoru, pisao je Tkalčić o zagrebačkoj katedrali. Tako je g. 1895. opisao Riznicu prvostolne crkve zagrebačke., a g. 1901. (br. 153.) Sredovječne utvrde oko zagrebačke prvostolne crkve., Zastava grada Zagreba. (Obzor., 1902. br. 101). Jedanaest svezaka povjesnih spomenika grada Zagreba, koje je on uredio, neiscrpivo su vrelo ne samo za povijest grada Zagreba i njegove biskupije, nego i za povi-jest hrvatsku uopće. Tkalčić se bavio i općom hrvat-skom povijesti, napisao je kratku Hrvatsku povijes-nicu. (u Zagrebu 1861.), u kojoj se rišu dogadjaji HrvaLa od najstarijega doba pa sve do g. I851. Nakon odlaska zloglasnog Kheuna – bana hrvatske, novi zagrebački gradonačelnik Milan Amruš dao je suglasnost da se Ivana Krstitelja Tkalčića proglasi počasnim građaninom. Sama ceremonija bila je dogovorena za 11 svibanj 1905 godine u znak proslave njegova 65 rođendana, ali je Tkalčić preminuo toga jutra ne primivši priznanje.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, povijest, Obrazovanje |
01.03.2023., srijeda
Vlaška ulica u hodu
|
Bijelina Zagreba, gacanje po neočišćenom snijegu, noć i pahulje, skromna svjetla jednog srednjeeuropskog grada, sa vrlo malo ekscesa u mirnim noćima, vjetar kroz ulice , pa proljeće u zraku, a onda ljeto, ne takvo kao danas ,nego ono pravo, mirisno, vruće i jesen smirena sa kestenima i opet vjetar .Čistač vremena. Od nekada sajmišta Harmice ,za koju ili koji još nisam spreman, a mislim na Trg Republike ili Jelačić plac , na kojoj su Turopoljci prodavali krmad, Zagorci drva a pred prizemnim skromnim krčmama peku se na otvorenom kobasice i odojci. Vrijeme na tom mjestu kao da je stalo , jer se ništa promijenilo nije, osim da su dodane neke stvari , a to su te slavne danas i preskupe fritule. Svašta od vremena. Prolazim dalje – pogled na nekada slavni Varteks, na kojem se pojavio 80-tih godina čudan natpis kojem smo se tada svi smijali, radimo od 0- 24 h ,a mislilo se na one dame koje vole noćnu šetnju i vrtenje taškica u rukama. Skrećem tek iza ugla Gradske kavane, misli lete na podrum ,gdje sam tu i tamo popio nešto za okrijepu, a onda Vlaška, nekada parking danas velebni beton i staklo. Mirisa nema, okusa i ukusa još manje.Kad sam kod ukusa staviti ovakvog golijata među one male kuće , velike poviješću zaista graniči s dobrim ukusom onoga koji je dozvolio tu tamo zgradu. Glavno je bilo porušiti ,zidati nešto novo, narušiti sklad i eto ti novog vremena. I opet svašta. Hodam i hodam dalje, rimljanke nestale , ostao je asfalt, buka prometa i Šenoa, preko puta njega bilo je sirotište za đake, koje je podigao onaj Vrhovac i mala stisnuta crkva. Vrata dobro zatvorena, mali dućani koji se jedva drže na kupu još obrtništva ,guraju se raznorazna talijanska i čudna imena kafića i restorana, ipak je ovo Vlaška, u kojoj su doseljeni Talijani, oni koji su popravljali katedralu, bili alfa i omega. Trgovci, zidari ,a danas picerije sa imenima njihovog porijekla. Vicus latinorum njeno je davno ime, odnosno sela, selo Latina .Nekada su ovdje odzvanjali zvuci djece, njhove lopte i igara, bilo je to vrijeme onih starijih ,druželjubivih dok dječju ciku i igru nije u sobe zatvorio onaj kompjuter i igrice. Djeca su postala blijeda, bljeđa, zaboravila sve one igre, a dvorišta sada ,nekada vesela i puna zjape prazna i ona plaču i traže svoje male igrače. I opet bez mirisa. Zivot tih dvorišta bila bi interesantna tema, nekada cvjetna, pila se kava družili se ljudi , i svadili se, ali to je tako ,ali kasnije mir kao da je imao, mirenje, posebnu boju ,a i piće, piva, kava ,trač bili su slađi. Dolazili su tu nekada ugljenari, većinom Zagorci, crnih ruku i lica od ugljena što su ga nosili u vrećama prebačenim preko ramena,ali su ga vozili i na kolicima. Bilo je i onoga „pesko- belega pesko „ iz Varaždina, i verglaša. Bilo je i prodavača sitne robe sa uzvicima domaćicama – prodajući srećke u „škaniclima“ koji su bili ispunjeni mali magnetima a našlo se tu i bonbona i sličica. Pri tome je sasvim jasno da su dvorišta ciktala od sreće djece, koja su odmah istrčala van. Veglaši su uveseljavali i „razbijali „ dan sa sa svirkom napjeva iz opera, naravno da je Zrinski bio obavezan ,ali našlo se tu i Verdija. Bilo je i domačice ,nije da nije, kao one I ona mala ružice brala.....E to su bila dvorišta. Isto tako katkada bi u ta dvorišta svratio i Cigan vodeći medu na lancu, ja to osobno i ne volim baš. Kako su ta ,ne samo ta, nego sva dvorišta grada odzvanjala veseljem. Kada je u tadanji Zagreb stigao i cirkus „buffalo Bill“ sa ,mnogim kolima osvanuli su po gradu plakati iz kojih su iskakali indijanci, kauboji , August – klaun crvenog nosa i naprosto zapljusnuli grad i ova i sva dvorišta valovima čuđenja i sreće .To je tada bio taj Zagreb koji meni danas, dok hodam fali. Osvrnite, hodajte , glave gore, doživjet ćete razna čuda ukrasa i onih demona i sova i svog tog gradskog bestijarija,ali obratite samo malo svoje pažnje na svoje djetinjstvo , svoje dvorište i svoje mašte i snove ,i dvorišta i zgrade ove Vlaške, Laške ulice će na tren, barem , zabljesnuti sjajem Vašeg oka.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, povijest, pria, legenda |
28.02.2023., utorak
Vlaška 72
|
I hodam gradom. Nekako ga ne prepoznajem I buni me koliko se stvari zaista I promijenilo u samo nekoliko godina,a da ne govorim I o djetinjstvu. Dugo nisam tako prošao pješke Zagreb. Uvijek sam putovao naprijed I naprijed ,a Zagreb se mijenjao dok me nije bilo. Ostaju sjećanja , ali onaj poznati osjećaj nestaje polako. Starimo I grad I ja. Prošao sam Ilicom u nekoliko etapa , ne mogu sve odjednom , što zbog vremena , što zbog posla a I još ponečega. Sada je došao drugi kraj, starom Vlaškom I to ne od početka ,nego od novice, od Iblerovog trga , gdje sam u garaži parkirao ,a onda izašao na ulicu. Jedna je od najstarijih , nekada je bilo selo podno Kaptola ,ako krenemo od početka , ostaci građevina, baroka , masonerije ,a onda se širi prema nekadašnjim krajevima grada koji su danas divlje izgrađeni. Ovaj put samo do Kvatrića I vraćam se natrag. Nema neke vrijedne arhitekture na tom potezu, socijalizam je narušio grad , brutalizam gradnje za što više radničke klase, tu I tamo pokoji ukras, Badelova zgrada danas u druge namjene, umjesto da je možda otvoren kakav muzej alkohola , muzej proizvodnje pića, piva I svega ostaloga što smo uspjeli polokati kroz stoljeća I to bi vjerojatno mamilo ljude I goste u naš grad. Ovako je od nekada industrije , ostao samo mirogojček (onaj badelov pijani konjak ) jeftine kategorije ,koji ja volim popiti, iskreno govoreći. Stajem ipak kod jedne ljepotice , koja nas vraća u povijest. Zaštićena, stoji tamo prkoseći vremenu, mada je čuvana I štićena. Stisnuta iz nekog drugog vremena između divova koji su oko nje I promatra mijenu vremena kroz stoljeća. Broji korake , I mode I ljeta I zime I sva godišnja doba. Ostaje vjerna gradu. Na broju 72 stoji jednokatnica onog hvalevrijednog biskupa, čovjeka sa manama, kockara, kažu ženskara, ali to mu se opravdava zaslugama za grad , ali I za hrvatsku, za hrvatsku riječ I opstojnost. “ Ali neka ne zaborave, da smo žliberum regnum da nam je kraljevstvo starije od njihova. Nije Hrvatska kćerka maloljetna Ugarskoj, već je njezina sestra njezina družica. Ako oni hoće da imaju svoj jezik, e, pa dobro pa ćemo im opet odbrusiti, kao ono pokojni biskup Vrhovac, da i mi svoj jezik imamo, koji se malo dalje razumije i govori, nego njihov.” – piše nam Gjalski. Hrvatski politički svijet protivnik je revolucije i njezinih ideja, ali duh vremena djeluje postepeno. Grof Oršić, koji je u svojima zapiscima najprije sasvim lakonički kao uzgredice pribilježio najvažnije francuske dogadjaje, početkom novoga stoljeća mora konstatirati neke promjene; spominje kako je naročito mladje svećenstvo sad slobodnije od predrasuda, pa tako djeluje i na priprosti puk, ali kod obojih ima još puno toga što treba popraviti. Na svećenstvo djeluje svakako biskup Maksimilijan Vrhovac, nekadašnji konjanički kapetan, koji je doduše kao zamjenik banske časti jedan od stožera službene protufran-cuske propagande, ali kojemu lično mnoge nove ideje nijesu sasvim strane, koji nada sve ima osjećaj za narodne kulturne vrednote, smatrajući ih srži narodnosti; on prvi daje u konti-nentalnoj Hrvatskoj poticaj za sabiranje jezičnog blaga pučkih pjesama, starih knjiga. Isto tako ostaje nam I knjižica o zdravlju koju je napisao 1796 godine Praeserva tiva remedia contra pestem ( preventivne mjere protiv kuge) . Isto tako, srećemo ga diljem zamlje, pa kada se Topusko oslobodi Turske vlasti, dobije Vrhovac odštetu 1802 godine za oduzeto, ali I dalje nosi naslov opata topuskog, iz te priče od starina ostao je samo portal veličanstvene crkve Bl.D Marije. Možda sam otišao predaleko, ali nikako se ne mogu otrgnuti od ove kuće ,a da se ne sjetim onoga za koga je građena. Građena je tako oko 1790 godine, prema projektu bečkog arhitekta Josepha Reymunda za biskupa Maksimilijana Vrhovca. Primjer je kasnobarokno- klasicističke gradnje, sa grbom ,a do 1926 godine bili su prigrađeni I staklenici. Vrhovac je pravi hrvatski domoljub, mecena ,dobrotvor ,podupire književnike, poglavito one koji pišu hrvatski. ILirac ,narodnjak. 10 srpnja 1811 godine položio je kamen temeljac za gradnju Maksimilijanovih kupališta, danas znane kao stubičke. Ima toliko izuzetnih podataka koje bih mogao napisati no vrijeme me gura naprijed sve dalje I dalje, istražiti grad iz kojeg sam krenuo I kojem se opet vraćam.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad |
26.02.2023., nedjelja
Vlaškom do placa
|
Drobni kafici jedu kavane drugo je vrijeme, druga je moda nove su drage obale Save al' ostala ista je voda Iste su ptice, drukciji ljudi s okusom soli, s mirisom bora ali, za navek tak isto stoji zagrebacka ti gora zagrebacka ti gora I ja se smijem kak da im velim ne mijenja Zagreb barku ni jedra Ne tjeraj ga da mijenja lice i primit' ce te na njedra i primit' ce te na njedra Sjeverac prsti s kristalom juga vodoskok vjetar Zrinjevcem svija tek ne znam da li to place voda il' mozda korijenje klija Radicevom krenem ka Gricu na Kamenitim jos gore svijece i u Jurjevskoj osjetim opet zagrebacko proljece zagrebacko proljece Zastanem tako 'sred stare ceste i dok ja stojim, vrijeme koraca i pored Senoe u setnji krenem Vlaskom, dalje do Placa Vlaskom, dalje do Placa  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad |
25.02.2023., subota
Najstariji zanati
|
Najstariji zanati , osim onih naravno koji su nas hranili, su nekako ipak ,jer je odkad je ljudskog vijeka pa do njegovog kraja, kurveraj i lopovluk. Žene lahkog morala su nekada bile dobrodošle , imale svoje mjesto u društvu i na njih se pazilo, naravno , medicinski, pa im se isto tako dozvoljavalo da sagrade kuće za užitak, ali su bile i porezne platiše. Danas imaju svoje salone ili stanove, ali poreza malo,a čini se želje za sexom sve više i to raznoraznim. Lopovi su bili uvijek prikriveni, na marginama onim donjim naravno društva i uvijek su nekako uhvaćeni, a možda i nisu, na djelu. Danas se sve promijenilo. Kraljice noći se hvataju, a lopovi spavaju mirnim snom pravednika i još su elita. Nekada nije bilo tako. Mogel si se sexati po zakonu, a posuditi nekaj od nekoga na trajno nisi baš, jer su ti odrezali noge, ruke i slično tome. Današnje novine bilježe svako uplitanje u zakon na krivi način, ali iz starih vremena doznajemo samo ono, što su nam ondašnji kroničari ostavili, odnosno zapisali za sva vremena. Hvala Bogu te je to u arhivima, a rijetki mogu do toga i tko bi to i čital, kad ima i pametnijih stvari od povijesti. Iz godine 1703. dolazi nam vijest, danas bi rekli novinski članak, kako se Zagreb naš našao u strašnoj pogibelji od razbojnika. Te godine pronio se glas da se po cijeloj Hrvatskoj skiću nepoznati razbojnici koji plijene i robe gdje god mogu i stignu. S toga je na skupštini gradskoj 24.decembra o tom podrobno raspravljano,jer je sve bilo zabrinuto za varoš zagrebačku, crkve i njezine samostane, te gradjane. „pervo, da Nova vrata, Male Dverce, unaprijed ostanu zatvorena. Ostala dvoja vrata ,naime Kamenita i Mesnička otvaraju se sad u 7 ujutro ,a kad dan poraste u 6,a zatvaraju kad zamrači svečera“ „Zatim mala vratašca na Kamenitim vratima imadu ostati poluzatvorena do osme ure ,a poslije osme ure, imadu se i ova vrata zatvoriti i ključevi imaju se donijeti k.g. gradskom sucu. Treće. Za ove ključeve,najme Mesničkih vrata brinut će se obzirni Blaž Herendić,Kamenitih pako Andrija Koren;neka vrata otvaraju i zatvaraju u goreodredjeno vrijeme ,a ključeve na večer neka donose g. Sucu koji će i u noći ,ako ustreba vrata otvarati i na to imati grigu i stražiti će ih,ovima će se dodijeliti gradjani kojima su sad na brizi vrata. Napravljeno je sve radi predostrožnosti kako bi se grad očuvao, da li su opaki razbojnici ipak ušli u grad nije poznato, ali da su bili na domak ili imali u planu prevariti straže svakako jesu. NO tu lopovima nije kraj, jer nam iz godine 1754 dolazi zapis o krivotvorenju novca, koji se raspačavao posvuda po Hrvatskoj tako i našem gradu iz Kostajnice. Tamošnja dva srebrenara ,jedan pravoslavni, jedan katolik, Petar Srimac i Ivan Mogul dodaše se na krivotvorenje srebrenoga novca. Kakove je vrijednosti bio taj novac ne znamo, čini se ali , da su to bili „križevače“ i sitniji novac. Njih dvojica imali su i svoje jatake, pogotovo Mogul imao je u Zagrebu prijatelja nekog Gligu koji je po njemu u Zagrebu donašani novac raspačavao. Osim Glige, bili su njegovi pomagači Mato Ćorić, kovač i mesar, katolik, Laza Ivančević, krojač, pravoslavni, i Toma Katanović,katolik, sva trojica kostajničani. Ovu svu trojicu uapsio je u Zagrebu gradski kastelan,zatekavši ih kod raspačavanja. Ostaje nam i zapisnik izjava u gradskom magistratu, no sad ga neću donijeti pred vas,dovoljno je da uvidite da se vrijeme za neke ljude nikad ne mijenja i da će ih uvijek i zauvijek ostati među nama.  Oznake: povijest, Zagreb, Zagreb beli grad |
24.02.2023., petak
POjava duše iz čistilišta na Ilici
|
NIje ILica samo obična ulica kojom prođemo,pogledamo izloge. U njoj se isto tako I dan danas sreću čudni, neobični I vrlo živopisni ljudi, kao I prije stoljeće ili dva. Tako nam iz davnine dolazi priča, koju bih možda trebao ispričati za laku noć, kao dječju bajku, ali eto, nekako kad sam hodam tom ulicom, sjetim se I pročitane strave koja se dešavala. Navodno pojavljivanje duše iz čistilišta – kako nam je ispričao Krčelić Plemić Aleksandar Jelačić ima zidanu kuću u podgrađu na Harmici kod kapelice sv.Spasitelja. Njegova je prva žena bila rođena Malenić, koja mu je rodila više sinova I jednu kćer Konstanciju, koja je umrla vrlo rano, još kao mlada djevojka. Govorilo se po tadanjem gradu da se često vidi ta pokojnica kako šeta po hodnicima I gleda kroz prozor I da se čuje kako u podrumu podiže buku. U toj je kući stanovala neka građanka, udovica Kristina. U noći 24 ožujka,uoči Blagovijesti, dok je spavala u krevetu ,a vrata su, kako kaže, bila zaključana, ona osjeti neku vruću ruku kako je dodiruje.Naglo s okrene I poče vikati kako neka druga žena spava s njom u krevetu. Činilo joj se da je to pokojna KOnstancija I da joj govori neka se ne boji, nego neka kaže njzinom ocu da ispuni zavjete koje je ona bila napravila, naime da pohodi crkve Bl. Djevice u Mariazellu I u Kostanjevici. Nakon toga je iščezla. Ostatak noći provede Kristina s nekom drugaricom bdeći uza svijeću. Kad je svanuo dan, pođe žurno do kapucina, te se ispovijedi I pričesti. Svom ispovjedniku ispriča ovaj događaj.Kad se vratila kući I zbog kućnih poslova mijenjala haljinu, neki dječak koji je počeo istom učiti osnove latinskog , upozori je da joj se na oplećku vidi znak ruke otisnuti paljevinom. Ona skine oplećak, sama ga pregleda I opazi sasvim jasan otisak ruke. To povjeri najprije mojoj sestri, gospođici Hadrović, a onaj dječak ispriča sve u školi , tako da su istoga dana svi govorili o tom priviđenju. Gradski magistrate izašalje više iz radoznalosti tri senator da vide što je na stvari. Spomenuti oplećak bi donijet I meni I sasvim sam jasno vidio otisak ženske ruke sa pet prstiju sa žilama I živcima.Došao sam do zaključka da to nikako nije učinio neki bakrotisac jer se ovdje u to nitko ne razumije, a drugo jer je otisak bio pripaljen.Taj dio oplećka bio je trošan I da se radilo o prevari, spomenutog umijeća tiska, taj bio se dio bio raspao ili zapalio. Pokušao sam I isprati taj otisak no on je bio bio još crnji. Kako sam na potvrdu gradskog magistrate doznao da je Kristina poštena žena , savjetovao sam joj da o cijeloj toj stvari šuti. Osim u slučaju da joj to naredi biskup ili vikar . Kapucini ipak uzeđe taj oplećak kako bi ga pregledao njihov provincijal koji je baš stigao u grad dan prije. Nakon njegovog odlaska pošalju oni taj oplećak s pismom gospodinu Jelačiću.Ovaj pošalje na ispunjenje zavjeta samu tu ženu Kristinu s njezinim rođakom Matačićem. Najprije odoše u Kostanjevicu , gdje su dali milostinju ,a nakon proštenja kojem su prisustvovali dade im fratar cistercit pismeno svjedočanstvo da je Konstancija duša nakon mise uzletjela u nebo. Tako biva I u Mariazellu. Kada prođete trgom a onda krenete prema Ilici, zagledaje se na lijevu stranu, jer je kuća Jelačić prema podacima bila na uglu Margaretske ulice I Ilice.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, priče |
23.02.2023., četvrtak
Ilica
|
I u ono davno ,kao i sada , vrijeme, Zagreb se širio. Gornji Grad- Gradec i Kaptol postali su prenapučeni za sve one koji su iz tko zna kojeg razloga dolazili u tadanji grad , i tu počinje priča o nekada najdužoj ulici Zagreba – Ilici. Uz svu vrevu u koju se krajem 19 stoljeća ,a pogotovo u 20 stoljeću uključio i automobil, kako bi napravio još veći nered u gradu. Možda nećete vjerovati da se ja još sjećam parkiranih auta na ondašnjem trgu Republike. Nestalo je auta, danas je to zatvorena pješačka zona u koju samo ulaze oni koji održavaju grad živim , čistim i prometnim. Ipak koliko god da grad raste, on u meni gubi sjaj duha onog grada ,onih mirisa ljeta i zima, laganog ili malo jačeg vjetra koji nosi snijeg dajući zraku onaj poseban čar između južine i hladnoće koja stiže. U noćima kad je zapuhao vjetar kroz ulice, noseći smeće , zakašnjele ili kasne šetaće , zaljubljene parove, i pokoji poljubac , da nitko ne vidi, nosio je grad upravo onako da mi danas fali taj osjećaj mirisa i nekog spokoja, neke male iznenadne sreće. Nostalgija. Sreo sam onaj fini , dobro odgojeni grad upravo u samoći šetnje jednog jutra, sa tužnim prepuštenim vremenu fasadama, ukrasima, zabatima, u doba kad samo se žuri nekom svojem cilju, gdje ti auti ostavljaju bolne rane nebrige ljudske spram baštine i povijesti, spram sjećanja onih starih zagrepčana koji isto tako u vremenu borbe za opstanak i nekih novih ideja nemaju volje sagledati svu onu prošlost onog mirisa grada svojeg djetinjstva. Kao da se skrivam od tog mog grada.Novi ljudi, nove navade bacaju me u kut one moje sjete. Šetam, stanem, ipak ne mogu kao onda dijete više brzo, danas mi , premda nisam tako star, spancirštok pomaže u hodanju. I Zagreb i ja starimo, i fasada nam se mijenja , tu i tamo se malo pofarbamo, ali osjećaj ostaje. Poslije onog potresa velikog 1880 godine, kada se grad brzo obnavljao, premda su ljudi uvijek nekako isti, jer je i onda iz grada pobjeglo preko 600 ljudi, premda je i onda došla pomoć sa strane kako bi se grad što brže sredio i vratio u život,danas uz svu tehnologiju i pomoć nikako naprijed. Zgrade se urušavaju, fasade padaju, prozori zjape prazni, negdje je pvc zamijenio original u neimanju boljeg rješenja snalaženja nad starinom. Dućani u nekad prometnom dijelu, u strogom možemo reći centru,tek nekoliko koraka dalje od glavnog gradskog trga, u prašini ,smeću, zaostalim opomenama i vodom vape za budućnost. Ostavljene nekad divot kreacije, haljine drugog vremena, stolci i uredi ,stolovi bez ruku, škare bez materijala. To je tek nekoliko trenutaka hoda od Britanskog –Iličkog ili Malog placa ( nekada i Pejačevićog). Ilicu nećemo nažalost nigdje vidjeti spomenutu povijesnim izrekom ,nego samo kao činjenicu da postoji neka ulica. Znamo nešto šturo i kratko da je Ilica dobila ime po potoku u 15 stoljeću, iz kojeg se vadila keramika ,pa su na tom području Donjeg grada živjeli lončari. Upravo po tim lončarima dobila je i ime, koje se drži sve do 18 stoljeća, kada Ilica polako dobiva svoj današnji izgled. Ipak , najviše se širi i raste , obasjana suncem prema zapadu cijelim svojih tijekom. Premda nije najduža više, duga je oko 5,5 km, sve do kraja grada, a na tom kraju nekadašnjem davno nekad plaćao se i ulaz u grad – maltarina, za sve trgovce. Tko je želio biti na kakvom sajmu ili prodati nešto svoje , nekada je trg Jelačićev služio kao stočni sajam i kao tržnica, mada niti danas kada pogledamo nije se puno promijenilo. Glavni trg služi i dan danas kao sajmište, po meni ,mogu reći slobodno, jako loš. Ima i tamnih dijelova ulice između zgrada, koje čuvaju glave raznorazne , one pomalo historicističke a pomalo i secesijske. Tu i tamo ostali su inicijali onoga koji je to darovao gradu, da bi bi bio ljepši,bogatiji i raznovrsniji, ne znajući da će sve polako odlaziti nebrigom u zaborav i on i ime i zgrada,a i grad. Nekada beli Zagreb grad postaje grad suza, grad pale žbuke i grad želja i nada. No ,nije sve ipak tako crno. Svoje tekstove pišem privatno, osobno, za sve koji to žele čitati, a moja nada nekako se uvijek iznova probudi. Vidjevši da sam stao sa štapom, prišle su mi dvije gospođe i ponudile pomoć. Ipak još Zagreb ima dobrih ljudi i u njih vjerujem dok hodam. Vjerujem u te dobre da će grad ostati uz ono malo mirisa jutra kave ,ono malo jutra mirisa zraka , toplog , sparnog ili maglovitog hladnog u rukama koje će mu se uvijek vratiti i pomoći mu da ostane upravo onakav Zagreb kojeg sanjam. Vjerojatno i mnogi od Vas. Šetam kroz stoljeća ulice, osvrćem se – pratim ,gledam, lovim ,igram se ....Zagreb u suzama , ja u trapericama, sanjamo zajedno. Povijest se čudno isprepleće u zajedničkoj želji....  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad |
17.09.2022., subota
Čučerje
Zagrebačko naselje Čučerje spominje se davno još iz isprave kralja Emerika 1201 godine kao posjed zagrebačkog Kaptola., ali i kasnije u poznatom popisu župa iz 1334 godine Beata virgines de Cucherya kada je na mjestu današnje barokne crkve bila manja crkva/kapela. Predaja i legenda nam govore da se na ovom mjestu nalazio ribnjak /jezero i da se ukazala Majka Božja, nakon toga odmah jezero je isteklo u obližnji potok i ostao je samo mali zdenac ispred kojeg je sagrađena u čast Majci Božjoj i ova crkva. Današnja crkva je barokna iz radionice i pod patronatom biskupa Branjuga čiji se grb i nalazi unutar crkve ,no nije sigurno da li je to zaista njegovo djelo ili samo patronat kao i mnogim drugim crkvama,pa je ovdje grb postavljen samo kao podsjetnik - kopija. POsvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije i građena je između 1728-1735 godine.    Oznake: Zagreb, Hrvatska, povijest, vjera |
04.07.2022., ponedjeljak
Lučko župni dvor
Župni dvor je dio sakralnog kompleksa što ga čine ž. c. Sv. Ivana Nepomuka iz 1769.god, groblje, te grobna kapela Sv.Marije. Na mjestu drvene, podignuta je 1803. god. zidana kasnobarokna kurija, obnovljena 1859. To je slobodnostojeća jednokatnica, pravokutnog tlocrta, s „palačom“ na katu, pokrivena visokim poluskošenim krovištem. Prostorije prizemlja natkrivene su bačvastim svodovima sa susvodnicama i baroknim križnim svodovima. Središnji dio sjevernog i južnog pročelja naglašen je rizalitom u širini dvije prozorske osi. Asimetrično smješten, kameni ulazni portal košarastog luka, ima istaknut zaglavni kamen i imposte. Prozori su s nadstrešnicama i jednostavno profiliranim okvirima u žbuci. Oznake: Zagreb, Lučko, Putovanja |
28.06.2022., utorak
Franjo barun ban Vlašić
|
Ja ne mogu i ne želim pisati po narudžbi nečijeg nahođenja i reklama, premda je promidžba ipak jaka, ja se nekako ne oslanjam na nju ,niti mi je stalo do slave i prepoznavanja. Radim i pišem onako kako mi nalaže srce i ne mogu protiv sebe i neću. Riječ neću u mojoj je kući bila strogo zabranjena,ali danas imam godine i mogu si dozvoliti raskoš teksta. Poneki puta zaista i ne biram riječi niti to isto tako ne želim. Toliko je povijesnih osoba zaboravljeno ,jer su imali slabu reklamu ili su naprosto bili samozatajni toliko da ih su nepravedno zaboravljeni ili bačeni u kraj, u zapećak. Opet nasuprot tome ima osoba čije je djelovanje i malo sumnjivo ili čak možda preraskošno prikazano. Ako si na pravom mjestu u pravo vrijeme i ako ti , bez obzira na sve , sudbina pokaže svoj prst , onda si slavan, premda možda i nesretan,ali si slavan i vječan, a ako ti sudbina zakaže jer nisi bio dovoljno ,recimo , bahat i glasan , onda ti se sreća vječnosti ne smiješi i padaš u zaborav. Na gornjem gradu koji je doživio i opet tužnu sudbinu potresa , kad se urušava i ono malo jedinstvene baštine i povijesti, jer su zgrade stare, dotrajale i neodržavane ,nebriga je dosegla vrhunac. U nebrigu se svakako svrstava i novac, kojeg nikad nema za boljitak svih nas i za očuvanje onoga čime bi se trebali ponositi, a kao turistička zemlja , jer drugog nemamo , trebali bi , barem, pofarbati fasade. Fasade i jesu obojane, ali iznutra je tuga jednog vremena . Divot baroka i ponos Zagreba, crkva sv. Katarine porušena je. Urušio se strop, oltari dobili rane i sve te slavne priče u samo jedan tren propale su u ponor ništavnosti. Uspomene nitko ne može izbrisati, ali gledati tu žalost zaista nije lako. U crkvi osim bogatog inventara 18 stoljeća , stoji jedan nadgrobni spomenik ,jednom potisnutom velikanu o kojem se malo zna. Spomenik je od mramora, sive boje sa urezanim imenom i grbom . Grb i ime su stare obitelji plemenitaške. Spomenik je tom „borcu“ dao posvetiti i postaviti biskup Alagović. U tom grobu ,kripti svoj mir našao je Franjo barun Vlašić, ban Hrvatske ,rođen u Madjarskoj u Dombovaru 24.4.1766 god. Barun, hrvatski ban i podmaršal, Franjo Vlašić rođen je od oca Franje Vlašića i majke Marije Ane u Dombóváru, u Tolnadskoj županiji, 24. travnja 1766. godine.. Franjo Vlašić je potomak Hrvata koji su g. 1715. iselili s područja koje gravitiralo gradu Ogulinu i Brinju, te se naselili u Mađarskoj, u sjevernu Baranju: Hajmaš (Nagyhajmás), Dombovar (Dombóvár), Bikalu (Bikal), Magoč (Mágocs) i u Pečuh. Istakao se kao mlad izvanrednom hrabrošću u borbi protiv Francuza , te je odlikovan viteškim križem Marije Terezije. 1832 godine dobiva barunat. Ono što je za nas, za Hrvatsku najbitnije jest to , a mnogi ne znaju, borio se protiv Madjarskog prevelikog utjecaja , te uvođenja madjarskog jezika u škole. Kao izraziti domoljub podupirao je narodni pokret i Ljudevita Gaja te utjecao na izdavanje „Danice Horvatske“ . Isto tako odučno je branio i Slavoniju kao dio Hrvatske, koji su svojatali Madjari. Svojim jednostavnim životom i građanskim držanjem te velikim iskustvom stekao je popularnost među hrvatskim pukom. Branio je isto tako na saboru kraljevine i prava Hrvatske na Rijeku i Primorje. Toliko je daleko sve to skupa otišlo s madjarske strane da su zahtjevali da se uvede majdarski jezik u škole i neposredno je to ban barun Franjo Vlašić spriječio uputivši molbu Ferdinandu I da ne potvrdi tu odluku i u tome je uspio. Umire u Zagrebu 16.5. 1840 godine.     Oznake: Zagreb, Hrvatska, povijest |
27.06.2022., ponedjeljak
Brezovica
|
Tek petnaestak minuta od centra Zagreba, a prošli smo Remetinec, Savski Gaj, skrenuli prema Botincu , razgledali kuriju Vraniczany-Dobrinović i pred gradom smo- dvorcem Brezovica. Godinama stoje i čekaju zidne barokne freske svoj red. Ne dočekuju ga. Dvorac je u vlasništvu zagrebačkog Kaptola i ne dešava se ništa , osim po starim vrednim zidnim slikama, naslikana spolovila ,natpisi i nikome ništa. Teško je oštećen zadnjim potresima. Prolazimo ga ovaj puta, ne da mi se gubiti živce i po tko zna koji puta pokvariti si lijep i sunčan dan. Na zavoju poslije grada skrećemo lijevo , još samo malo i pred monumentom smo. Nedaleko grada poredale se kuće isto-imenoga sela, izmedju kojih se uzdiže župna crkva B. D. M. s dva okrugla tornja, a do nje stari drveni župni stan. Akoprem je ova crkva veoma stara, te se već spominje u trinaestom vijeku, to je ipak župa brezo-vička zasnovana tek g. 1680., kad su Draškovići zavladali gradom. U samoj crkvi nema baš nikakovih starina, do izvana visoko u zidu uzidana je kamen-ploča s natpisom – opisuje nam Laszowsky. U onom slavnom popisu župa iz 1334 godine spominje se tada mala drvena kapela posvećena BDM u Polju, tada posjedu okićkog vlastelinstva, odnosno na posjedu kneza Ivana Okićkog. 1380 godine dolazi njen stvarni opis. Ta mala drvena kapela biva zamjenjena od godine 1756 a ovu današnju podizali su grofovi Drašković, tadašnji posjednici dobra Brezovica. Zaslugu svakako izgradnji možemo pripisati zaslugama i trudu župnika Ivana Ignjacija Vukmanića. Odlikuje se jednostavnim pročeljem s trokutastim zabatom,a pobočno su uklopljena dva vitka zvonika cilindrična oblika, koji nas podsjećaju na obrambene kule. Josip Kazimir Drašković, kao pokrovitelj i mecena župe izabrao je projekt crkve, organizirao izvedbu radova i dovoz materijala te novčano podmirio troškove izgradnje, tako da je godine 1756. sazidana nova (današnja) crkva.Njegov sin Ivan dao je godine 1768. dograditi dva okrugla, cilindrična zvonika. U izgradnji crkve, osim pokrovitelja i župnika, marljivim radom svojih ruku, te sa volovskim i konjskim zapregama sudjelovali su i domaći župljani. U crkvi je postavljen glavni oltar Uznesenja Blažene Djevice Marije te još tri oltara – sv. Antuna Padovanskog, svete Barbare i zavjetni oltar sv. Vida, mučenika. Glavni oltar i propovjedaonica, izrađeni godine 1762. su remek djela baroknog kiparstva. Autor je kipar Franjo Straub. Njegova djela, izrađena u najboljoj srednjoeuropskoj tradiciji, uvrštena su u vrhunce hrvatskog baroknog kiparstva. Godine 1771. u crkvu su postavljene i nove orgulje. Novosagrađena crkva posve je ispunjavala potrebe župe. I više od toga. Skladno i lijepo građena, poluokruglog oblika sa dva vitka okrugla tornja, u unutrašnjosti ispunjena vrijednim umjetničkim sadržajima, ispunjavala je ponosom i divljenjem župljana ove župe. Uz crkvu je sve do 1906 godine bio i stari drveni župni dvor. U vrijeme njemštine, kada je plemstvo govorilo pretežno njemački ,ali i francuski, kada se čitalo samo strane , njemačke romane , u vrijeme kada su se presvukle vojničke čizme i počelo se živjeti mirnije i počelo se i graditi sigurnije, ali i napuštati gradove, utvrde .Kada su se gradile crkve i dvorovi, koji danas propadaju ,jedna je Keglevićka iz 1754 godine ovako : Jen krat bum vender probovala z mojem horvackim konceptom napervo dojti.Itak sin majku ne sme zmehavati. Nekako se sve danas i opet čudno vrti , pa naša mladež više koristi engleštinu nego domaću riječ. Tako gubimo i identitet ,ali i možda zbog toga zaboravljamo našu vrednu baštinu. Ako sam Vas imalo dirnuo ili probudio znatiželju tek nedaleko centra čeka Vas ljepota, premda ruševna i zapostavljena kao dvorac ili kao crkva sa dva visoka tornja koji se izdaleka vide, onda sam napravio dosta, ili da ne kažem puno.         Oznake: Zagreb, Brezovica, povijest, vjera, Putovanja |
26.06.2022., nedjelja
Botinec
    MOžda je nekako za nas u ova vremena najbitniji podatak da je prije ustoličenja na bansko mjesto Banus grof Jelačić upravo iz Botinca , koji je tada bio u vlasništvu Amboza Vranicani ,došao u grad. Ban je naime dan prije ustoličenja otputovao u Botinec I tamo večerao. U grad je ušao na bijelom konju arapu odjeven u narodnu nošnju : bijela surka, crvena kabanica, modre hlače, kratke hrvatske čizme, turska sablja na svilenoj vrpci, na glavi kapa s ilirskim grbom. Samo još jednom u životu nosio je to ruho, na Tijelovo 1849. Tako da ispada , kada danas naprosto projurimo, što ja znam često činiti , žureći se dalje prema Pisarovini ili Jamnici, nekako ne vidimo slavnu prošlost tog dijela ,možemo slobodno reći Zagreba. Krenuti jedno popodne , kad je doma dosadno , nedaleko samo par kilometara od asfalta grada u mir, u vrt prepun želja I nadanja. Sami posjed služio je upravo kao odmor barunu Ambrozu od političkog djelovanja. Tamo s pogledom na grad I na Savu. Na početku 19 stoljeća kuriju gradi Ignjat Gyulay, hrvatski ban, a koristi ju kao ljetnjikovac Vranicani. Kasnije ta kurija prelazi u ruke njegovog zeta Ivana Buratti. KOmpleks je danas obrastao, a uz kuriju pristaje I kapelica, danas devastirana. Slika ista po cijeloj Hrvatskoj. Bogatstvo koje možemo iskoristiti na razne načine se naravno rasipa I uvijek sebi kažem, mi smo bogat narod , ovakvo što nam ne treba. To treba onoj sirotinji vani , koja sve uređuje kako bi preživjela. Sarkazmom I ironijom svakako se lakše nosim sa baštinom. Zagrepčanima koji još nekako krpaju svoju ljubav prema baštini ne obazirući se na novu povijest evo predlažem taj mali izlet koji ne košta puno, ali ipak kako god da bilo puni dušu. Mir I kurija,kapelica za molitvu. Tako je malo potrebno da budemo sretni,a I sačuvamo u našem oku bar možda dio ljepote povijesti Hrvata. Krenite , obavezno, ali molim nemojte raditi zlo ovom zdanju ili nekadašnjem perivoju. Samo odmorite dušu u vrtu uspomena.    Oznake: Zagreb, botinec, Hrvatska, povijest |
25.06.2022., subota
Stupnik sveti Benedikt
|
Čula se glasna tutnjava dolazi nam opis iz 1893 god 20 lipnja potres snažan . Osjetio se na širem području,ali ovaj je vezan upravo za Stupnik. Nedaleko Zagreba, tek 15 ak minuta vožnje I već nas čeka blago.Nekako uvijek čekam I čekam, kažem blizu je I neće nestati samo tako, no toliko mi je građevina srušeno proteklih godina koje iz komocije nisam zabilježio. Kuća na Krugama , na samoj Slavonskoj, pa niz kuća s početka 20 stoljeća na Savskoj,a davno prije ,ima tome I više od 20 godina srušen je drveni ambar ,odnosno kompleks koji je trebao biti zaštićen ,a nije, nekog Šoštarića, akvizitera. Danas se ovdje na samom uglu Savske prije skretanja za Jadranski most nalaze nove zgrade , za mene ništa posebno arhitektonski vrijedne. Sjedam u auto , ne budi lijen I već sam tamo, malo jutarnje one rane gužve ,odlazak na posao, a onda samo cesta, krajolik, ljeto je . Prije posla I svakodnevnih obaveza , mir I građevina. Kapela je sv.Benedikta u Stupniku. Zaštićeno je kulturno dobro, autora ne znamo, ne znamo tko ju je gradio,ali dolazi nam s kraja, a umjesto starije drvene iz 1650 godine, 1696 godine. Na blago povišenom je terenu, nekada je imala I zid oko sebe, no on je srušen. Svakako daje ljepotu ovom kraju I krajoliku. Iznad same ceste. Mise I pobožnosti I ufanje Bogu je sve što joj je dano, inače na nju u jurećim autima nitko ne obraća pažnju kao ljepoti. Odlikuje se ustvari kasnorenesansnim zvonikom ispod kojeg se ulazi u prostor. Dinamika linije se bez zapreke diže do potkrovlja I tu se vidi ipak mala razlika za promjenu od ostalih crkvi istog stila gradnje, tako da se ovdje već vidi lagana promjena u gradnji. Vizitator 1705 godine navodi da je kapela građena iz temelja. Kapela se stvarno počela graditi 1688 godine za vrijeme župnika Pintarića ,a nastavila u nekoliko faza I kasnije sve do 1725 godine ,a za vrijeme župnika Čunčića. I tako je možemo datirati. Ne budite komotni kao ja u nekim stvarima, ne čekajte da se nešto desi ,nego krenite I pogledajte ovu ljepotu. Malo dalje čeka vas I nekoliko kurija I još jedan barok,Koji, sada vam neću otkriti.   Oznake: stupnik, Hrvatska, vjera, povijest, Zagreb |
16.11.2021., utorak
Zlatna bula
|
U ime svetog Trojstva i nerazdjeljivog jedinstva. Amen. Bela milošću Boga Ugarske , Dalmacije, Hrvatske, Bosne, Srbije, Galicije, Lodomerije i Kumanije kralj zauvijeke. Uzvišenost kraljevska zahtjeva i visočanstvo duguje časti, da toliko uživa u mnoštvu naroda, koliko ovo ugledom nadvisuje. Odatle slijedi , da toli sadašnjima, koli budućima ovime očitujemo, da kad se našoj volji svidilo, da u Zagrebu, na brdu Griču uredimo slobodnu varoš i onamo prizovemo goste i onaj dio kraljevstva utvrdimo i učvrstimo za sigurnost granice i druge pogodnosti, pošto smo se posavjetovali s dragim i vjernim našim Dionizom banom cijele Slavonije i s drugim prvacima kraljevstva, koji su ovu našu nakanu i volju jednodušno odobrili, izveli smo našu nakanu, dozvoljujući da na spomenutom brdu bude varoš , pridolaze gostovi, imadu zemlje i posjede, preimućtva i slobode od nas doznačene i niže popisane drže i ne povrijeđene čuvaju. Preimućstva dakle i slobode građana na rečenom brdu stanujućih i sabranih, koje su oni međusobno uredili, a mi ih odobrili , jesu sljedeće : Ako bi isti gosti u području Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije bili orobljeni od razbojnika ili inih zločinaca, dužan je gospodar zemlje , u kojoj su orobljeni, pošto se po sudu dobrih ljudi i prisegom sugrađana procijeni količina novca, ili oteto povratiti ili zločinca označiti. Zatim nijesu dužni ni na kojem mjestu u granicama kraljevskim plaćati daće. Zatim, koji god građanin drugoga građanina pogrdi psovkama , pogrdama ili psinama , te ako zbog toga bude odsuđen , neka plati uvrijeđenomu deset pensa , u općinske troškove 100 denara , koji, ako se iza trokratnoga ispravljanja ne poboljša , pošto mu se sve stvari u općinske svrhe priklope , neka se kao nepoštenjak sramotno iz varoši protjera. Ako bi također tko drugome dao ćušku, ili ga zlobno za vlasi vukao , neka trpi istu kazan . Ako bi tko koga nožićem, mačem, kopljem ili strijelicom ili kojim takovim načinom ranio, a ranjeni se oporavio bez štete na udovima, neka plati liječnika ranjenikova, a ranjenomu neka plati 5 pensa , a pet u varoške svrhe. Bude li pako osakaćen na kojemu od uda , ima platiti liječnika ranjenikova, i ranjenomu deset maraka i za varoške potrebe 10 pensa.Ako pako umre, imadu dva dijela njegova imetka pripasti roditeljima ubijenoga, treći dio varoši. Bude li pako ulovljen ima se po običaju kazniti, osim ako je tko koga ubio u igri bez zle nakane, u ovom bi slučaju neka usmrtitelj dade u ime otštete sto pesna rođacima ubijenoga , dvadeset pako pensa za općinske svrhe ; ako mu imetak ne bi bio dovoljan , neka se prepusti presudi građana. Ako bi pako tko od stranaca, ulazeći u varoš , budi na cesti, budi u kući ili na trgu slično , kako gore zabilježeno počinio, neka mu sudi sudac varoši i odsuđen neka trpi iste kazni. Ako bi pako tko od stanovnika varoši , ili stranaca bio ulovljen u krađi ili razbojstvu unutar međa varoških, neka se po gradskom sucu kazni. Zatim, ako bi koji stranac , kojega iz varoši hotio pozvati na sud zbog novca ili nanesene nepravde, neka ga kod suca tuži; i nikoja parnica ne smije se suditi na dvoboj, već ima dovršiti po svjedocima i prisezi, bila ona sa strancima ili domaćima. Svjedoci pako imadu se uzeti takova preimuštva , slobode , koje su ovi; na isti način, bilo da nađe stranac kod stanovnika, ili stanovnik kod stranca konja ili vola, ili neke ukradene stvari , uvijeke se imadu postaviti svjedoci, kako smo gore spomenuli . Zatim, građani spomenute varoši ili kmetovi po selima, koja ovoj pripadaju, koja su blizu teritorija iste varoši, nijesu dužni stajati na sudu ikoga osim varoškoga suca; pak, ako bi sudac bio sumnjiv, i tužitelj bi ustvrdio zakoniti otklon, to, pošto se zazovu sve starješine varoši pod predsjedanjem samoga suca, neka se riješi stvar, o kojih presudi, ako bi se još sumnjalo, i nezadovoljan ih tužitelj izazvao pred kralja, ima sam sudac za sve ostale do kralja.Na isti način , kad bi zbog kojemu drago parnica tkogod gradskog suca i građane, ili samo građane pozvao pred kralja , nije dužan poći drugi van sam gradski sudac .Iako bi tko kojega građanina ili građane, ne tražeći prije pravicu od gradskoga suca, izazvao pred kralja, za onoga ili one je dužan poći sudac , i njemu će izazivač namiriti izdatke, za to , što je prezrevši ugled kraljevskog povlastice , koju je poznavao, ne potraživši gradskoga suca , ovoga uzalud trudio poslovima i troškovima . Građani pako neka imadu slobodnu vlast izabrati varoškoga suca odakle god hoće, koji se ima nama predložiti, i svake ga godine izmijeniti po sudu svoje volje. Zatim ako bi tko iz varoši umro bez nasljednika, neka ima slobodnu volju sve svoje pokretnine raspoložiti kome hoće. Nekretnine bo, kuće,dvor, vinograde, zemlje i zgrade , posavjetovavši se sa svojim sugrađanima, neka ostavi svojoj ženi ili kome od rođaka svojih, nu tako, da se ove ni po njemu, ni po ženi, ni po rođacima ne mogu otuđeti vlasti varoškoj, niti izuzeti ili otkinuti. Zatim umre li tko bez oporuke , a ne bude imao ni sinova ni žene ni rođaka , imadu se dva dijela njegova imetka po povjerljivim muževima , za to po vijeću građana određenima podijeliti siromasima i crkvi iste varoši, treći pako dio neka se pridrži u korist varoši. Onda određujemo , da se u istoj varoši obdržava svečani sajam na dva dana u sedmici, naime u ponedjeljak i četvrtak , a osim toga dnevno dnevni sajam. Obćina pako gore spomenute varoši, obvezana je nama na slijedeće službe : Kad bude kralj ugarski hotio povesti vojsku u primorske strane ili na korušku ili Austriju, dužni su rečeni građani poslati 10 vojnika opremljenih vojničkim oružjem . Osim toga dužni su dati kralju, kad se zbude , da on amo pođe, za objed 12 volova, 1000 kruhova, četir bačve vina. Hercegu pako cijele Slavonije, ako je od kraljevske djece, dužni su polovinu rečenoga dati. Banu pako koji bude ,ali ne podbanu , nisu dužni ništa drugo plaćati, nego na početku njegova banovanja: jednoga vola, sto kruhova, bačvu vina, jednom dok god bude banom. Zapravo od svih ovih služba biti će 5 godina slobodni i prosti; nakon izminula petgodišta budu obvezani na plaćanje. Nadalje, isti građani dobrovoljno, na se uzeše , da vlastitim troškovima rečeno brdo Grič dobro utvrde čvrstim zidom. Za uzdržavanje pako gostova , koji stanuju na rečenom brdu, dali smo zemlju oko toga brda Griča, koju smo istim gostima po našem dragom i vjernom Dionizu banu cijele Slavonije, pod izvjesnim i razlučenim međama uručili , da ju zauvijeke posjeduju, koje zemlje međe ovako teku; prva je međa na luci Save, koja se zove Kraljev prijevoz do velike ceste , i po njoj se stere do potoka, koji se zove Zoiska, koji potok prolazi preko mosta ; onda po istoj cesti pruža se prema sjeveru, prelazeći vodu, koja se zove Mlaka i dolazi na brežuljak, uz koji je zemljani međaš , koji dijeli zemlju kraljevskih pučana s tistočne strane ; zatim prelazeći manju Mlaku dolazi na veliku cestu, koja se općenito zove Eteven, po kojoj dolazi do potoka Cirkvenića , tamo je most, odovuda gore istim potokom uz brdo Grič polazi ravno međom prema sjeveru , sezući do izvora , koji se zove Kubulkut , uz koji je zemljašni međaš , od kojega gore uz potok Cirkvenić prema sjeveru dolazi do potočića , koji se zove Sopotnika , oduvuda prelazeći brdašće pada, u neku dolinu , kojom prelazi k potočiću, koji se zove Lomski potok, zatim se uspinje k međi zagrebačkoga Kaptola, druga je gostova gričkih , treća sinova Dobča od plemena Aga, zatim polazi na vrh istoga brda po imenu Medveniča, prema zapada i dolazi k međi sinova Mikula, koja se zove Plešivica, do koje je zemljani međaš, zatim prelazeći od vrhunca istoga brda prema južnoj strani uz međaše ka kestenovom drvu , do kojega je križ i uz ovo je zemljani međaš; zatim silazi do glave vrela , koje se zove Čičerja, koje vrelo dijeli zemlju Andrije od zemlje prije spomenute, i tako silazeći po njemu skreće ponešto prema zapadu k brdu, i ondje je drvo kestenovo označeno križem, do kojega je zemljani međaš, zatim na vrh ovoga brda polazi prema jugu dijeleći zemlju zagrebačkoga Kaptola ; zatim na okrug prema zapadu nešto skreće i ondje prelazi potočić, koji se zove Neznić potok , i odonud penjući se gore od zemlje Andrijine po dolini k vršcu jednoga brda , tamo je međa, odavde dijeleći po starim međašima zemlju Gremlu silazi k drvu, koje se zove javor, i tamo je međaš , i pada k cesti, koja polazi iz sela Gremle, zatim po istoj prema jugu polazi do polja k zemljanom međašu odonud nešto skreće na lijevo po cesti i dolazi do močvara, koje se zovu Mlaka , tamo je međa do iste Mlake s lijeve strane polazi do orahova drva , tamo je međaš, onda k bazgru , pod kojim je međaš zemljani , otuda po međašima ide i pada na rijeku Savu, odavde spušta se na prvotni međaš i tako dovršava. Da dakle ova naša rečena odredba i sloboda rečenih gostova čvrsta i nepovrijeđena ustraja , ovu smo im povlasticu podijeliti potvrđujući je vječnom krepošću našega zlatnoga pečata. Dano kod Verevče kroz ruke meštra Benedikta prepošta stolno biogradskoga , dvora našega kancelara , izabranoga nadbiskupa kaločkog; za vrijeme Bartola pečuhskoga, Kleta jegarskoga , Stjepana zagrebačkoga , Bartola ( nitranskoga) Blaža čanackoga , Benedikta varadinskoga i predloženoga gjurskoga, Stjepana vackoga i predloženoga za nadbiskupa ostrogonskoga, biskupa, koji su upravljali crkvama ; za vrijeme dragoga našega rođaka Ivana Angela gospodara Srijema i župana bačkoga, Ladislava Palatina, Mateja meštra tavernika i župana šopronskoga , Rolanda Stolnika i župana nitranskoga , Mavricija meštra Peharnika, Stjepana meštra konjušara Arnolda , župana simeškoga , Pavla župana stolnogradskoga, koji su obnašali poglavarstva i županske časti.Godine od utjelovljenja gospodnjeva tisuču dvijesto četrdeset i druge, šesnaestog kalenda decembra, kraljevstva našega godine osme.  Oznake: zlatna bula, Zagreb, povijest |
16.04.2021., petak
August Šenoa - ljubavna pisma Slavi
|
O Augustu Schoenau napisano je bezbroj toga,pa nema smisla iznova ponavljati jedno te isto.Manje je možda poznato,osim njegova pisanja romana,povjestica I feljtona,da je bio I veliki hofirant,te se zna da se mnogo zabavljao sa djevojkama I prije nego što je sreo svoju najveću ljubav Slavu.Recimo čistam radi nekog okvira ili poredbe da je prva ljubav Augustova bila jedna Riječanka,koja mu je zadavala bezbroj glavobolja I patnji,kako je to obično s prvim ljubavima pa je tako zapisao : I mene,plivajućeg po talasima zabave,zavedoše misli uvijek na more,na Rijeku,pa sam bio tužan I neveseo…. Zabavljao se I sa nekom Njemicom,ali u toj vezi on je pak bio uzrok patnji I glavobolja.”Pošto si dokazasmo da se volimo,zapisao je,slala mi je Njemica igrati Les cloches du monastere – a ja zavijati ; zatim počme čitati Mathisonovu Bergruine,a ja – drijemati – najzad naheriv glavu,uzdisala je plavuša po sedam dana pola sata – a mene ne bje,a mene ne bje kasnije nikad kod nje….. Izuzetno temperamentan,pričljiv I šaljiv,druželjubiv,neprestano se kreće u raznim društvima,veliki je životoljubac I ženoljubac,a osjećaje I pobude prema ženama pokazuje I priznaje javno.”Ja se veoma rado zabavljam zanimivim gospojami.vjere mi,radije nego sa kakvom drevnom vilom…. O svojoj Njemici piše da je mlaka kao mlaka limunada,ja volim Hrvaticu đavolicu s kojom valja četovati,nego blijedu njmačku Lujzu… I tu se pojavljuje Hrvatica đavolica ,a dolazi iz Turopolja….Šenoa se u Slavu zaljubljuje već na prvi pogled na balu…Ova ili nijedna druga! Što je mlada djevojka provincijska znala uopće o Šenoi,već velikom piscu?Znala je ona puno,pratila je naime sve njegove priče objavljene u “Zagrebuljama”,a čitala je I Turopoljski top.Bolje je poznavala djelo nego samog autora.Naime je ona očekivala staroga bradonju s bogatim životnim iskustvom,a upoznala je eto svoga pjesnika,kako je to dosta godina kasnije zapisao Milan Begović. Šenoa je u dvoranu ušao s drugovima, - opisat će kasnije Slava svoj prvi susret sa Augustom – I ostao sam,naslonjen na zid,promatrajući okupljeno društvo.Bio je tanak,slabunjav,imao je na sebi narodnu surku s gajtanima,a njegove oči bile su pune modroga svjetla.Ona je vidjela da te oči gledaju samo nju.Međutim su se drugovi vratili,a on im je rekao : Ona ili nijedna druga!Od toga trenutka ,pa do njegove smrti ,Šenoino će pero I misao imati samo jedno: Jasno pjeva burno more Slava!Slava!Slava! A iz svakog vrela viri Jedna Zlatna glava. Dok od straha drhtala mi nada Usna o njoj rječce ne izgubi: Blago meni!Drukče vam je sada Dika reče,da me zbilja ljubi! Ostalo je bezbroj lijepih riječi u pismima koje je Šenoa pisati svojoj životnoj ljubavi,a ja ću donijeti jedno datirano na 18 travnja 1867 u Zagrebu Ne žalosti se,ne plači,oprosti mi!Evo ti odgovaram na utjehu,radi mira tvoga.Mirno mi je srce I sretno,nestrpljiva mi je duša:pokajao sam se jučer sto puta primiv tvoje milo pisamce,a još više se kajem danas,čuvši da si radi mene prolila suze.Al znadem,da ćeš mi oprostiti,što sam uvrijedio tvoje njženo,tvoje čisto srdašce,u kojem možeš znati,da sam čovjek žive,žestoke krvi,da me može razdražiti I najmanja sumnja u svoj duši,kojoj svu sreću,svu budućnost,sve svoje sile posvetiti hoću.Zato sam ti I tako pisao jedina željo moja,zato je može biti utekla iz mojega pera po koja gorka riječ.Oh da sam mogao kraj tebe biti,da ti utrem svaku suzu cjelovom.Al daleko vrijeme – još dva dana,pa eto me k tebi,u tvoje naručje,da poljupcem utješim svojue drago golupče,da se naslađujem bistrim joj pogledom I dragim posmjehom.A kad budem kraj tebe,neću ni koraka od tvoje strane,jer me tvoje lišce znaše začarati da stojim nepomičan kao kamen,da samo tebe gledam.Sad mi ostaj s bogom dušo: budi vesela,ne žalosti se I još jednom oprosti mi.Teško Očekivajuć blaženi dan sastanka,cjeliva te veliki griješnik t.j. Tvoj ljubeći te od srca August Za razliku od pisaca iz doba narodnog preporoda,koji su se dopisivali sa svojim bližnjim na njemačkom jeziku,Šenoa je bio načistu da se osjećaji mogu izreći samo domaćim,materinjim jezikom I to ne bilo kakvim “Dobio sam tvoje francusko pismo-pa ti odmah odgovaram-pisao je Šenoa svojoj tada zaručnici Slavi – Vrlo me je doista razveselilo da radiš po mopjoj volji,al opet je istina da si od srca samo hrvatski pisati možemo.  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, Šenoa |
15.04.2021., četvrtak
Marija Ružička Strozzi
|
Od davnina su ljudi tražili malo zabave,kako bi zaboravili svoju bijedu,ili na dvorovima na ratove,spletke ili naprosto težak srednjevjekovni život.Isto tako od davnih dana razne su amaterske skupine obilazile sela,sajmove ili plemićke utvrde,sa više ili manje uspjeha.Glazbenici,cirkusanti,tragičari probali su na sve načine zaraditi za život,živeći više puta nomadski ,čak i puno siromašniji život nego oni kojima su predstavljali svoje lakrdije ili glumačko umijeće.Prve prave organizirane predstave odigravale su se kod grofa Amadea na Gornjem gradu,no,prvi pravi,recimo glumci javljaju se puno kasnije,osnutkom starog kazališta,redutne dvorane na Gornjem gradu u Zagrebu.Zapis postoji da su prvi naši glumci bili članovi novosadske glumačke ekipe i to Toma Isaković,Đura i Sofija Anastasijević,Katarina Jovanović.Jovan Kapdemor itd ,a u Zagrebu im se pridružuju najprije glumice njemačke družine Jozefina Wagi i Lebštekova,a zatim i naša glumica iz putujuće družine Alberta Steina,Julija Stein-Maretić,u Karlovcu su pristupili Josip Tkalec,Nikola Badlaj i M.Radić.Kasnije se u Zagrebu pridružuje još i zaručnica Demetera,Franjica Vesel. Od toga početnog glumatanja, mogli bismo reći, do pravog teatra trebalo je proći još nešto vremena,a nekako je te početke velikog kazališta i glume upravo započela hrvatska Sarah Bernard.Marija Ružićka Strozzi.Rođena je u Moravskoj odakle se u Zagreb doselila kao 4-godišnjakinja .Njen otac Leopold Ružička bio je član orkestra,pa je tako Marija od svojih prvih trenutaka upijala miris kazališta.Završivši višu djevojačku školu,počela je studirati pjevanje u Glazbenom zavodu,a učitelj joj je bio Lichtenneger.Godine 1863.nastupila je prvi puta i na javnom koncertu,a god.1866 pjevala je sopransku ulogu Verdijeva Nabucco,no,od napora ozlijedila je glasnice i tu počinje njena karijera velike glumice.Prestavši pjevati,posvetila se glumi.Glumi ju je učio Josip Freudenreich.Na prve svoje „daske“ zagazila je 1868 i od toga je vremena zauvijek ostala vjerna zagrebačkom kazalištu,a isto tako i publici.1871 udaje se za Ferdu Strozzia i počela nastupati pod tim imenom.Rodilo joj se 8 djece,a iz toga braka su se samo Maja Pečić majka Borisa Konstatinovića Papandopula i Tito posvetili kazalištu.Ružićka je povremeno nastupala i u muzičkim dramama,a jednom je 1874 godine morala umjesto Lesićeve uskočiti u Fausta kao Siebel.God 1878 pružila joj se izvanredna prilika postati članicom glasovitog bečkog Burgtheatra,ali ona ostaje vjerna Zagrebu.Drugi puta zamalo su je nagovorili da pristupi bečkom Ringtheatru,ali požar istoga kazališta 1881 god.i opet zaustavi Mariju u Zagrebu.Do kraja života ostade vjerna,a glumila je u kasnim,poznim godinama života,Zagrebu i njegovim kazalištima.Glumila je i u starom i u Novom (HNK) teatru sa više od 600 uloga sa 2000 nastupa.Marljiva,vrijedna,točna,plodne umjetničke karijere i samoprijegora postade jedna od naših najvećih glumica skoro pa ikada.Njezino ime i dan danas primjer je vrhunskog glumačkog dometa. Njezin lik ovjekovječen je i na svečanom zastoru HNK Vlahe Bukovca.Umire u Zagrebu 27 rujna 1937 i pokopana je na zagrebačkom Mirogoju.  Oznake: HNK, HNK + Lisinski, gluma, Zagreb |
14.04.2021., srijeda
Ivo Kozarčanin
|
Defile Likova koje smo nekada možda morali znati onako ovlaš,za neku dosadnu lektiru,koju nikada ustvari nismo shvaćali.Pijanci-boemi,glumci na pozornici ulica,ljudi sa dušom i svojim,kao i svi,skrivenim srcem duboko zakopanim među organima života.Srce je samo mišić ionako.Prolaze godine i mi starimo sa tim nekim temama i onda nas najednom lupi u glavu,upravo ono ,što nismo nikako voljeli.Ja sam prozan,ne volim pjesme,ali me je nekako to kasno ljeto ipak lupilo u glavu,sa svim onim mirisima Miholjima i već dolazećim kišama,dok se posvuda osjeti miris paljevine po vrtovima.Nekako me to podsjeti uvijek na povratak s mora,iz sunca koje se kupa u moru pred kraj dana,a onda Lika kamena,škrta,crljenica i upravo miris te paljevine,kad se već sve sprema za zimu.Toga je nekako nestalo zadnjih godina,a čak nema veze niti sa mojim starenjem.Sve kao da nestaje u trenu,a sve se pomalo i polako prazni. Umjesto da obavi sve poslove,a uzori su mu bili Krleža i Hamsun,on razmišlja o Novom Marofu,kamo je trebao poći na oporavak i u iščekivanju dana polaska on završava novinarske poslove,izlazi s prijateljima u kavane i gostionice. 4 .2.1941 godine između 11 i 12 sati u noći,rastaje se s prijateljima i polako se uputio Ilicom u Stenjevec,gdje je imao stan.Te noći Ilica,već u jeku rata,bila je pusta,samo se po svjetlu uličnih svjetiljki mogla naslutiti susnježica.Došavši do kasarne na Črnomercu,zaustavio ga je prodoran glas.Nije htio stati – kako tvrde,već je koračao dalje.Stražar Milija Jovanović navodno je ponovio upozorenje,pa kako se nije odazvao niti na jedan,stražar je ispalio hitac koji ga je pogodio ravno u srce i tu je smrt prekinula i promijenila skretnicu putovanja. Rodio se u Hrvatskoj Dubici 1911 godine u obitelji Stjepana i Marije.Ubrzo nakon rođenja seli u Madžarsku,gdje mu otac dobiva mjesto željezničara.Nakon propasti Austrijske carevine,vraća se u rodno mjesto gdje završava pučku školu,a upisuje trgovačku školu,no seli u Zagreb ubrzo nakon toga,te upisuje Državnu učiteljsku školu,a potom i Filozofski fakultet. 25.lipnja 1933. vjenča se sa Marijom Bengez,učiteljicom iz Mihovljana i tu je ono što me je ustvari prenijelo u neka davna ljeta,koja se više ne događaju. Kad dođe Ljeto Kad dođe ljeto,na što misliš,Marija? U žitu čekaš sama.Srpanj ti šapće,Opet si danas za godinu dana starija. Zelenu kosu vrba vjetar nemirno miluje. Gore žarki,bijeli talasi vatrometa. U očima ti sunce zlatnim prstima kuje. Duboka ljetna noć.Kaplje s krova Na tvoje cvijeće hladna rosa.Čuješ li, Kako zvoni srebrna mjesećeva potkova? U sobi sama skrstila si ozeble ruke, Nujna je cesta od mraka i koraka. Svu noć u voćnjaku padaja zrele jabuke. Strepeći od praznine,usnule su ptice. Mraćno diše planinska noć.Zalazeći Mjesec te je toplo poljubio u lice. U srcu raste tiha tuga.Starija Opet si za godinu dana.U mraku Žali te zrelo ljeto.Ti plačeš,Marija? Ivo Kozarčanin   |
13.04.2021., utorak
Milka Trnina
|
Ima jedna stara narodna,zbog koje će možda sada mnogi pasti u nesvijest,mahati lepezama,razbijati po kući,.preklinjati mene,a možda će mi se i mami doma štucati.Isto tako mnogi će sada rogoboriti,a neki će me i nazvati teškim običnim prostakom,seljačinom,no bez te narodne neće proći,pa da puca na sve strane,a ujedno će i ta poslovica dati naslov.Rijetki će možda to moje prostačenje shvatiti istim onim osjećajem kojeg ja sada imam dok ovo tipkam. Od kurve kurca ne buš dobil 1880 godine tadanja mladež ,hrvatski studenti predali su i napravili lovor vijenac te ga predali Milki,kao najvećoj nadi hrvatske opere,ali na audiciji za stalno mjesto u zagrebačkoj operi ,Trninu dakako ,što drugo-odbijaju,a biva primljena jedna Švicarka.Nakon toga je naša Moslavka svoj glas,ali moramo reći i glas male Hrvatske prenijela i pronijela svijetom,baš iz inata,pjevajući uglavnom Wagnera,pa će ju i New Yorkški Met pamtiti kao najveću Wagnerijanku.Tek poslije te svjetske slave,naši su se neki ,možda ,kresnuli glavom o stol,i ona pjeva Ljubav i Zlobu,našeg Lisinskog u Zagrebu.Nekoliko je puta pjevala pred našom publikom i to uvijek besplatno u dobrotvorne svrhe – u korist Zavoda za slijepe primjerice,no ona ipak umire kao Bavarska komorna pjevačica u zemlji koja ju je tako lako odgurnula od sebe. Velika Katarina Milka Ternina – Trnina rođena je u malom skromnom Vezišću kraj Križa u Moslavini,od oca Tone i majke Franjice.Otac je bio mlinar,ali je rano umro na povratku sa sajmišta gdje je zadobio upalu pluća.Obitelj se razdvaja,majka i brat ostaju u selu,a naša Milka prvo odlazi k časnim sestrama,a onda ju k sebi uzme njen ujak pisac Jurković,koji joj omogućuje školovanje pjevanja. Nakon Zagreb odlazi u Beč na konzervatorij,da bi se kao debitantica vratila u Zagreb i prvi puta stala na daske koje život znače kao Amelija u Krabuljnom plesu 11 travnja 1882.godine.Zaredale su se uloge po cijeloj tadanjoj Europi,a kasnije i svijetu.Proslavila je ime male,mnogima i nepoznate zemlje negjde na jugu austrijske monarhije,no,ona je uvijek i iznova ponavljala odakle dolazi,a upravo su je tamo odbacili i radije dali primat strancu,odnosno strankinji.Tek nakon velikog uspjeha dobiva počasno doživotno članstvo upravo onog kazališta koje je isprva nije htjelo primiti.Sve uloge u Zagrebu ,pjevala je na hrvatskom jeziku.Predivan dramski sopran,zvonio je operom.Poslije lutanja,vraća se u Zagreb i nastanjuje se na Gornjem gradu,gradu,svog djetinjstva. Umire u Zagrebu 18.5 1941 u jeku ratnih zbivanja,pa je prošlo dvije godine,dok Europa i svijet nisu saznali za njenu smrt. Sjećanje na nju ostaje nama i na nama,pa kad prođete Mirogojem sjednite na klupu ispred njena groba,na klupu ljubavnika i zaljubljenih ili se ti prolazniče zaustavi i poslušaj pjesmu hrvatskog Slavuja,kako kaže ploča na palači na Gornjem gradu,gdje je umrla velika Bavarska dvorska komorna pjevačica Milka Trnina.    Oznake: milka trnina, Zagreb, Moslavina |
Ignjat Fuchs - Vatroslav Lisinski
|
PIsati ili ne ,vječna dilema! Igi je bio talentirano dijete i to se vidjelo na prvi pogled od samog starta,rekli bi pravi wunderkind,ali je tek ili već sa 14 godina počeo primati poduke iz glazbe,no nije bio prodoran kao ostali dečki, jer je zbog ozljede noge u ranom djetinjstvu bio introvertiran,a usput su pomagali dobri ljudi koji su mu se rugali i tako izazivali veliki antagonizam.Njegovi roditelji,poglavito otac mesar nije baš bio zadovoljan što će mu sin nasljednik lupati po crno bijelim tipkama,kad se jako lijepo može živjeti od trančiranja mesa i hranjenja gladnih uvaženih građana našega grada Zagreba na brdu Griču. U vrijeme procvata nacionalnog ponosa ,kad su uši i oči bile zaista zasićene opernim njemačkim arijama,a mlade dame uzdisale i padale u nesvest radi nekog Kurta ili Johanna u ljubavnim romanima,potrebito je bilo napisati nešto domaće,nešto da ovu uspavanu zagrebačko-hrvatsku raju pokrene k domaćoj reči i stisne na hrvatske grudi.Ova kuća odigrala je tu jako važnu ulogu primajući sve Ilirce onoga vremena u svoje prostore.Oblikom i stilom gradnje kasnog 18 stoljeća izmjenjujući mnoge vlasnike,doživjela je svoj uspon u društvu i opće oduševljenje građanstva upravo u doba tog Ilirskog pokreta.Naime žena uvaženog liječnika dr.Alekse Vancaša,Josipa - Pepica, kao prava majka prigrila je sebi pod skute sve onda veleštovane pisce,kompozitore,literate glumce,samo da dišu narodnim duhom i jezikom,tako da je i naš Igić kod nje često svirao na njenom klaviru jer svojeg nije imao.Ironija života,cinizam,sarkazam i povijest koja se oduvijek i stalno ponavlja do dana današnjega je upravo takva da se ljudi koji se bore za ideju umiru sami u siromaštvu,kako se desilo i našem dečku, a i mnogima drugima kao onom pravom domaćem mužu koji je prvi viknuo na hrvatskom jeziku u tadašnjem hrv.saboru Ivanu Kukuljevićui Sakcinskom. Ajmo natrag da ne odem predaleko u svom izlaganju i da ne zastranim,pa nedajbog da počnem kleti ko kočijaš. Ignjat Fuchs rodio se u kući koja je stajala na mjestu današnjih brojeva 33 I 35 u Ilici od oca Andrije,zagrebaćkog mesara I posjednika I majke ,druge žene Andrijine Anke Kovačić.Izuzetan kompozitor,nažalost morao se cijeli svoj život nositi sa antagonizmom na koji je nailazio.Po prirodi tih I povučen,nije imao dovoljno energije ili temperamenta oduprijeti se ruganjima.Teško se probijao kroz cijeli svoj život.U 27 godina postojanja tadašnje opera nije postojala niti jedna opera na hrvatskom jeziku,ali je zato u isto vrijeme izvedeno nebrojeno glazbenih djela kojima ni u kojem slučaju nije trebalo biti mjesta na muzičkom repertoaru. Ideju za stvaranje prve hrvatske opere dao je ustvari još 1843 godine Ognjen Štriga pjevač nagovorivši svog prijatelja pjesnika i dramatika Janka Cara da napiše libreto za operu koju će kasnije uglazbiti naš,a tko drugi nego Igić.Toliko je srca unio u stvaranje te opere opijen kao i ostali idejom narodnog da bi ipak na kraju umro zaboravljen u siromaštvu i bijedi.Zašto!!! No taj trenutak priznanja i malo slave,iako skroman i tih,nije dočekao za svog života.Opijelo mu je dano tek puno kasnije zahvaljujući Stjepanu pl. Miletiću kad je divna opera Porin ugledala svjetla pozornice izvedena tek 1897.godine.  |
12.04.2021., ponedjeljak
Aleksa pl.Vancaš
|
Hrvatska povijest obiluje osobama o kojima se danas malo zna, a dali su zaista veliki doprinos razvitku društva,kulture,medicine i ostalih grana znanosti.Ti „mali“ vrijedni ljudi,nisu trebali velikih reklama za svoja djela,tako da se da suditi ,da malo ljudi,sa malim tihim glasom,počivaju u arhivima,a oni „veliki služe u svakodnevne svrhe povijesnog nadmetanja.Ispada po tome da je reklama,promidžba važnija od znanja i imanja,nego svi napori da Hrvatska bude dijelom svijeta-znanstvenog,kulturnog ili društvenog.Upravo ti ,reći ćemo,širokim masama,totalno nepoznati ljudi,svoje znanje,a nemalo puta i novac,kao i vatreni borbeni duh uložili su svima nama kasnije ,no izgleda da od toga svega malo je koristi,da ne kažem vajde. Negdje na Gornjem gradu,osiromašena fasadom i natpisom koji se kočio još onda kada sam ja prvi puta,a ima tome davnih dana,kročio poviješću Zagreba.Prvo pročitaš,a onda na teren da to i vidiš uživo.Cijeli je taj naš Gornji grad-Gradec,Grič,ustvari i samim zagrepčanina još uvijek jedna velika zagonetka,a i tko bi u ovim našim previranjima današnjice stigao i pomisliti na sve one krasne priče i ljude,koji su nekad ovuda hodali. Današnja jednokatnica zaprema dvije srednjevjekovne parcele.Jedna od njih bila je prazna od požara 1706 godine sve do 1737.Na drugoj pak parceli imao je drvenu kuću 1710 godine Ivan Kammersteiner,vjerojatno onaj poznati rezbar baroknih kipova zagrebačke katedrale,koje je vrijedni Bolle izbacio,ali su svoj spas našle u Muzeju.Nakon niza vlasnika ovdje zatičemo god 1751 slikara Bernarda Makovca ml. Godine 1782 kuća je još drvena ,a 1798 spominje se već zidanica u kasno baroknom stilu,a u 19 stoljeću bila je pregrađivana.Od 1826 godine u rukama je obitelji Stoeger-Vancaš-Junković.U toj istoj kući u vrijeme hrvatskog narodnog preporoda živjela je Pepica Vancaš.žena poznatog doktora Alekse (Alex) pl.Vancaša.a koju su od milja zvali „Mamica Ilirska“.Kod nje su se okupljali svi ondašnji značajnici,poznati Ilirci,Stanko Vraz,Petar Preradović i Vatroslav Lisinski. Aleksa ol.Vancaš rodio se u Veleševcu,ali je najveći dio svog života proveo u Zagrebu,premda je pučku školu i gimnaziju završio u Požegi,odatle kreće na studij u Budimpeštu.Liječničku praksu započinje negdje u Ugarskoj,da bi se poslije nastanio u Zagrebu,koji je tada imao mali broj liječnika.Zagrebu ,a i Hrvatskoj ostavio je svoje „najbolje dane,a isto tako i znanje“,Od 1842 do 1851 prvi je fizik zagrebaćke županije,a potom vrhovni zemaljski liječnik sve do umirovljena na vlastiti zahtjev 1860 godine.Možemo ga smatrati isto tako i prvim osnivačem Hrvatskog liječničkog zbora,ali je isto tako ostavio veliki trag i u veterini. Nekako možemo reći da je njegov interes možda bio najviše posvećen okulistici (oftalmologija),te je trebao postati i profesor na ondašnjem Medicinskom fakultetu,a podupirao ga je i zalagao se za to najviše grof Edgar Corberon. Pamtit ćemo ga i kao jednog od prvih hrvatskih preporoditelja,u čijoj su se kući u Opatičkoj 21 ,kako sam već napisao okupljali svi značajni Ilirci onog vremena,ali isto tako ,zatičemo te prvake i na imanju,posjedu obitelji Vancaš u Kostelu kraj Pribića.Obitelj Vancaš je dvor kupila od grofova Oršić. U kući u Opatičkoj Vatroslav Lisinski napisao je svoju prvu operu „ljubav i zloba“. Na pročelju kuće stajala je ploča u spomen: U ovoj kući dr Vancaša i njegove žene Josipe sastajali su se hrvatski preporoditelji. Ovdje je Vatroslav Lisinski skladao prvu hrvatsku operu „Ljubav i zloba“ izvedenu 1846. U povodu 130 – godišnjice hrvatskoga narodnog preporoda ovu spomenploču postavlja u svibnju 1966. Matica hrvatska. Ploče više nema.  Oznake: Zagreb |
Stjepan pl.Miletić
|
Život je maskenbal ,ljudi su krivi,pod tuđom maskom lakše se živi.....ili tako nekako ide to sve skupa. Još od kad je Shakespeare vlovil onoga kaj je držal lubanju u rukama i sebi kose čupo piti ili ne piti,ljudi su natezali ka glumi i presvlačenju u likove iz bajki,basni,povijesne likove ili pak one koji bi htjeli biti ,a nisu.Tako se i u našem dragom Zagrebu od najranijih dana počelo glumiti na svim razinama..Dolazile su razne njemačke trupe,a bilo je i domaćih za pučko veselje,koji su narodu hteli dati malo kulture i zabave u onim mračnim,samo bakljama osvjetljenim noćima. Znamo da su se prve predstave odigravale onak zapraf u palači Amedeo na Gornjem gradu,a onda je lepo Stanković pobral pare na lutriji i dao ih da se sagradi kazalište samo za sebe u kojem se osim glumatanja moglo i zaplesati,pa i baciti kakva rukavica u bebu drito kako bi se nekoga pozvalo na dvoboj,radi kakve prevrtljivice,koja si nije dala upisati u knjižicu red plesova s ovim ili onim,nego si je odabrala jednog i s njime tancala celu večer,na što su se mamice,kume,pratilje hitale u nesvest od neugode. „ joj,je mala imala krivu guvernantu u detinjstvu“! A onda je za naš Zagreb došlo vreme 19 stoljeća i odlučeno je da kazalište na Gornjem gradu,danas je tu unutra gradska skupština i zahod za zaštitu baštine,nije dovoljno reprezentativno za ugledne presvlakuše i glumce,pa se dalo napraviti novo ,ljepše,bolje, veće u Donjem gradu,Hrvatsko narodno kazalište.Došao je i sam car iz Beča,ali osim šampanjera dočekali su ga prosvjedi i spaljivanje mađarske zastave.Njegovo apostolsko veličanstvo je ziher prevrtal očima,kam sam došel,pa ti su die Morlaken ( vlaji,vlasi) totalno nori,ali je ipak vudril s čekićem po stupiću i otvorio nam novi theater. Sve je skupa ,bit će valjda tako,od samog djetinjstva to promatral i naš glavni lik,Stipica,rođen u ovome gradu u plemićkoj obitelji,dobro odgojen,bogat,pa je poneki projekt mogao izgurati i sam bez uplitanja gradskih vlasti,koje su i onda teško otvarale novčanik za kulturu i umjetnost. Stipan je i sam od najranijih dana pisao i škrabao kazališne komade,kritike,drame i lakrdije,koje su mu i izvođene na daskama koje život znače,ali je ipak najveći trag ostavio ipak na čelu te zgrade,ne dugo,samo 4 godine,ali ipak dovoljno da ga se pamti.Obnovio je operu,koja je nekoliko puta bila izbacivana iz samog teatra,ali se uvijek vraćala natrag,uveo je i struju da si glumci ne trgaju noge po mraku,premda im se kaže kad izlaze na pozornicu,strgni si nogu,ali to za sreću. Kako su se glumci u ono doba odabirali što ovako što onako ili su učili glumiti na svim stranama svijeta,najviše u Pragu ili Beču,stvorila se potreba da ostanu doma i da se doma naučiju glumiti,ne mislim kod kuće,mada je i toga bilo,,nego u svom gradu,pa je zaslužan što je Zagreb,a i Hrvatska dobila prvu glumačku školu.Kako je bio radoholičar i pomno pratio sve trendove u svijetu tadanjeg glumatanja,radio je i na modernizaciji izraza,repertoara,a u amanet ostavio nam je i knjigu o svom i glumačkom stvaralaštvu,“ Hrvatsko glumište“ iz 1904.godine. Veliki narodnjak,poštovalac Ilirskog preporoda,pravi zagrebački gospodin prve kategorije Zagrebu je ostavio i još jedno sjećanje na njega,ali i na jednog velikana,o kojem sam već pisao,spomenik Petru Preradoviću,ali i prvu izvedbu opere Vatroslava Lisinskog Porin,koju ovaj nije doživio. Toliko bi se toga još moglo napisati o Stjepanu pl.Miletiću,ali to ne bi stalo u jedan ovakav kratak osvrt na crticu iz povijesti Zagreba.Umro je u dalekom Muenchenu 1908 godine. Iza sebe je osim vrednog rada ostavio i sina Oktavijana,prvog filmaša,a ovaj je valjda u spomen na velikog oca,napravio prvi film i to o Lisinskom. Tempus fugit......   Oznake: Zagreb |
11.04.2021., nedjelja
Napoleon -antikrist pred vratima
|
Antikrist pred vratima Izgleda da sa mnom nekaj ne štima zadnje vreme i to opasno.Taman su ovi izašli iz šume,a ja u šumu,pa ko drumom pa ko šumom.Uzeo bočicu vode ,zaboravio sam sendvič,pa se spremam u vojnu ko onaj kaj se furt držal za dvanaestno palčano crevo prepuklo od čira na istom,pa koliko god da je to otmjeno zgledalo u stavu i na slici,ipak ga je bubalo.Ali kaj,eto ti vraga,došel nam je u goste,a mi kak smo gostoljubivi narod,lepo smo ga dočekali širom otvorenih ruku,samo ga baš nismo pustili prek Save i Savskog mosta,no,ipak smo mu pjesmice zapevali i to onak iz sveg glasa „ Zakaj bi išli Horvati prot Francuzom vojevati“.Kad buju to oni ionak u samom Beču rešili međusobno,oženili se i sve bu se smirilo.Meni se čini da je jedino onaj Marmont od svih nas dobil čir na želucu i otišel doma suva .........naramka.A tak se lepo vidlo,da su mu odali počast u Splitu,ulicom i to lepom,jedino se ne zna da li je maršalček navijal za hajduka ili parišku kakvu igraonu. Pa sam se i ja kak se priliči jednom purgeru odšetal jedno predvečerje u pratnji svojih pasa,odnosno odšetali su oni mene i zaustavil se na samom mostu onom starom koji stoji,naravno ne betoniran,još na ovom mestu od 18 stoljeća. Ne znam da li je i u ona stara vremena bila gužva prek te naše dike ,ali u moje vreme odlaska na more je bila,pa si ja danas nekak mislim morti je tim putem išao i sam Napoleon prema Karlovcu kao i ja.A kak su nam ceste oduvijek bile divne ,morti je baš tu na toj cesti staroj karlovačkoj dobil čir od rupa.Bogu fala ja nisam!preživel sam bez toga,puj,puj,ne ureklo se. U ta neka ljetna predvečerja kad se ori pjesma iz ludih i skupih auta,curice pretrčavaju minice i žure se nekom svom dragom,momci nabacili nekoliko tricepsa i od nekih para se vratili sa mora,onako preplanuli,grad je ipak pust,miris Save ustajale vode,njene obale suhe i sunce koje zalazi nad Zagrebom,miris grada.Ja usred toga svega,zatvoren u neke svoje misli,setim se svog detinjstva,šetnji,razbijanja na biciklu,da proste ugledne i uvažene dame,u ono ludo vreme nekog odrastanja kad smo probali prve cigarete i prvi alkohol,a mladi se svačemu setiju,pa je nekome u društvu palo na pamet,ajmo se da prostite popišati u Savu,sa mosta,ipak smo mi purgeri,oni naivni,fini dečki,koji su još uvijek ko po naredbi govorili ljubim ruke a da se to nije znalo na javno,jer je bilo ono vreme,kad nisi baš smel govoriti milostiva i tako tome,te se to doma jako skrivalo i samo potajno šaptalo.Oni jednostavni dečki,sa garderobicom iz Trsta,ali pošteni u srcu.Danas ih je malo,ili su ostarili ili ih je uzeo gubitak ,progutao ih grad svojom veličinom.Nije me briga ko bu kaj rekel na ovo,to je moje i to je tako.to su moja sećanja i mogu svi podivljati i reći da sam ovakav i onakav,ali je Zagreb tada bio Zagreb. Nitko ne stane ,samo pretrči,prošeta,poljubi se,i ne zapita se što ta piramida stoji tu,što ona znači,tko je to,znam da su nekaj učili u školi,ali je povijest takva pušiona da me to ne zanima.I nitko se od tih ljudi ne zapita,što bi bilo kad bi bilo ili što bi bilo da jest .Oni prođu ludo ili pognute glave,žureći se doma s posla ili iz dućana sa nekim svojim brigama,i ja ih opravdavam,ali da možda stanu,možda bi na taj trenutak udahnuli isto ono što i ja i ne bi me tako čudno gledali zašto stojim ovde bez reči dok mi se psi otimaju sa lajne jer se njima žuri.Ja bih volio da je netko stao pored mene,osim da pomazi pse i da zajedno sa mnom uživa u gradu i suncu koje miluje most i rijeku Savu. Antikrist pred vratima Osim kaj se već godinama boril na svim stranama,pokorio Pariz,skoro zgorel u Moskvi,eto ti ga na i pred našim vratima,odsekel suparniku svome Franceku I pola njegove carevine,tak da su se i naši trgovci češljali na koso,izgubivši veze sa morem i trgovinom na jugu.Nemremo biti nefer i reći da u tim Ilirskim zemljama nije napravil i nekaj dobro,ceste poravnal još od Rima i Austrije,ali je vrag vrag i nemreš ga pobiti,a kaj mi smo mali,ako ga ni mogel silni Beč i pola Europe.a pretil je i svetu,kaj bi mi,neg šutiti ko zaliveni,a i naše frajlice,kak već jesu ženske,mam su počele uzdisati ko lude za tim kaj se držal furt za trbuh,pa su si valjda mislile da je to jako in,a kako su i haljine dobile u to vreme 19 stoljeća drugu formu,tak da su im haljine bile stisnute tak da podignu pluća ,a dole da slobodno visi,su si mislile ,kaj bi se mi bunile.I tak pred samim vratima na starom mostu stoji spomenik jednoj eri koja je minula,ali nas i opet podseća da smo možda upravo zahvaljujući njemu mi dignuli glas za sebe,barem bratija Ilirci i usudili se barem jezikom suprostaviti Madjarima i Austriji.Tko bu to danas znal. Nikam vam se ne žuri,premda s kolima znate projezditi ko nori,a stari most i Savu skoro ,osim onih upornih koji furt bežiju po nasipu,niti ne poznate,parkirajte negde prošećite se i sudarit ćete se sa zrnom povijesti svog grada,a očito je da je taj grad bio vrlo važan u svim razdobljima povijesti,jer se ne bi jen Napoleon i njegov Maršal baš tam naslikavali i tak plašili moje Trnjane,koji su osim mosta imali i skelu,ali o tom po tom.......   Oznake: Zagreb |
10.04.2021., subota
Nazorova sirotište
|
Maloprije sam se pogledal u špigl,ogledalo,zrcalo,špeć ,pa ne zgledam tak staro,a fakat se puno toga sećam.Možda ćete pomisliti da sam fakat laufal jako puno,no,ja sam zapravo jako dobro dete,bio.Fino,pobožno,tradicionalno odgojen u duhu konvencija i kurtoazija,finog građanskog društva,tipa „ šuti,dok stariji govore“.Danas toga nema,deca su prepuštena sami sebi i svojim nekim odgojem.Previše se nade,a i tog nekog psihologija knjiga primjenjuje, pa se nažalost odgaja svašta.Imate dete doma,a ne stvar ili neko savršenstvo koje se rodilo da vama da blagodat za dve ili tri minute sexa.To dete treba odgajati,slobodno,ali ipak da se znaju pravila igre,nije dovoljno meni je dobar,nego treba biti dobar i ostalima,odnosno,meni je doma miran,a to kaj je razbil mercedesa,pa desi se.Sebi kose čupo.Ne daj Bog da nekoga ubije.Govorim o naprosto ljudskim vrednotama,koji smo mi stariji pobirali doma,jer primjera radi,da sam ja napravil neko sranje,ne bi policija,ondašnja milicija trenira strogoću,stigli do mene,moji doma pokojni tata i deda bi me sami zatukli,pa sve da me čuval NATO,NASA,svi sateliti i svi pravobranitelji ovog sveta.Pa mi pizdarije nisu padale na pamet,nego sam si ipak prvo razmislil malo,jer mi se živelo.No,nije samo to,bilo je tu naravno i nekog truca,natjecanja ,ljubavi pa i malo nadmetanja,sa vlastima i poretkom i premda nisam odgajan tako da danas dižem desnicu ruku u čudan stav,osim mahanja dragim osobama,pa sam tako ovako na krivo nasađen obavezno ostajal doma i za Božić-Uskrs,a i bogami za Bajram.“ Dete ne bu išlo u školu za blagdane“.Točka,pa da sav se svet okrene naglavačke!Deda,pokojni,kao ključna stavka kuće,poglavar gori nego Papa rimski ili jedan vladar koji se danas često spominje ,a inače je Austrijanac,a kasnije se preselil u Njemačku i razroval svet naopak,premda moram to reći ,pravi Osterajher nikad ne bu ratoval za Njemca,pa da se Etna i svi tajfuni sveta okome na nas,je bil strog,po staroj mjeri odgoja,šiba je iz raja izašla,kak i cucek mora biti na lancu,premda nisam nikad dobio batine,jer za decu postoje bolji načini maltretiranja onak po staroj kovanici Arbeits macht frei,a psi su navek bili po kući,premda su ga se kao i ja bojali.Dovoljno je bilo da me pogleda.Jedna scena odgoja.....“ N. !!! Kaj je ! Dodji dole odmah! Kak se veli! – Molim! (sotto voce) – Sad lepo odi gore i kad te zovem da si se odazval.....30 puta sam hodal po štengama gore-dole da bi se naučil reći molim.Osim dedinih zapovijedi,jawohl mein Herr,bila je tu i mama i baka,sa svojim pobožnim,“ ne rugaj se niti grbavom drvetu“- pa i danas kad vidim nekoga tko je grbav,meni je žal ili naprosto okrenem glavu.Danas to više ne postoji nažalost ili je jako retko.Nemreš ti majci sa sela ,kad je selo u tebi! Kaj sad,mislite si! Ovoga ili kreše andrija (andro-pauza) ili alcek od hajmera.Ne! Moram napisati jedan tekst ,a uvijek imam neke zavijutke,uvijek okolišam i napravim uvod ko da pišem govor za skupštinu UN-a. Pa ajmo o i u glavu! Bila je to neka ratna ,teška,alarmna godina 1991,kad sam upoznao svojeg (recimo)brata.On je bil napušteno dete,raslo po domovima i sve brižnim starateljima,koji su pobirali lovu od države ,da bi doma imali đabaluk slugu.Nakon priče o njegovom djetinjstvu,a išel je doma na kratki odmor od ratovanja,nije imal kam,pa sam ga ja pozval,dojdi k meni,moji ti uvijek prihvate sve i uvijek ćeš biti dobrodošao.Tako je i bilo,mama i baka su pustile suzu,pripremile ručak i kolače ,a deda i tata su dugo razgovarali s njim o ratu,o ljudima i djetinjstvu.Ostal je s nama do dana današnjeg,tako da osim brata i sestre imam i njega.Znate onu,puna kuća uvijek srca vruća! Država kao takva,nemrem reći da baš ne brine o napuštenoj deci,ali svakako bi bilo bolje naći poštene ljude,koji nemreju imati dece i dati toj deci pošteni dom,veselje i kutak u koji se uvijek mogu vratiti.No,nažalost,kao i uvijek pošten nastrada,dok se lažovima više vjeruje.To je kao Murfijev zakon,samo u stvarnosti -totalnoj. Oduvijek sam imal problema sa zubima još od najranije dobi,pa sam znal ko beba vriskati u noćima od bolova,dok su me nosili na rukama ili hitno vozili zubaru.Toliko puta sam imao kraval s time,da se danas naprosto zubara ne bojim.U Zagrebu je bila doktorica Dragica Popek,na Nazorovoj ulici,koja me nemalo puta spasila od smrti.Jedanput je bio slučaj da su mi na nekakav tadašnji praznik umesto leka na granolom zuba stavili plombu,pa smo divljali s autom po Zagrebu do Nazorove.Doktorica je rekla tada starcima,“mali bi umro do jutra“.I dan danas se bojim Perkovčeve više neg vraga crnoga ili Majkla Majersa,i jedni i drugi nose masku.Ovaj zadnji mi je nekak onak više hercig! Hodočastio sam ja i s Nazorove dosta često prema Britancu ili prema centru,prema „saloon“-u,ali baš u toj Nazorovoj,nekako preko puta te moje zubarske pustolovine bila je jedna krasna zgrada,koja me uvijek interesirala,ali se onda nisam usudio ući unutra u dvorište i pogledati izbliza,uvijek je bilo ljudi,premda mladih,ali kaj bolje da si ja to onako škicnem,nego da upadnem u nevolju. Pazi ovo,tek prije neki dan usudio sam se ući u prazno dvorište, doći do zgrade,pogledati je ,otkriti što piše .To što je danas faks ,nekada je bilo sirotište.Naravno ne jedino i ne jedino povijesno.Otvarala su se ta mjesta i poslije ratova i poslije svakakvih orgija,poslije kojih si se moral rešiti tereta,odnosno fačuka ( kopileta).Bilo je i u Vlaškoj. Vidjevši natpis iz kojega proizlazi da je to donirao presvetli gospodin barun Jelačić de Buzim,sjetim se odmah scena iz raznoraznih ekranizacija Olivera Twista i nekako mi taj vrući sparni sunčani jarki dan padne u mrak.Sjednem na klupu,šutim i samo gledam tu zgradu u svojoj ljepoti,koja skriva male dječje suze i patnje,boli ,bez one prave ljubavi koju im samo može dati dom,roditeljski.Nedaleko odavde je dom za decu,čuje se plač,plačem i ja,čuje se smijeh i ja se smijem,vidim dijete neko jako malo u dvorištu kako se igra,pored njega možda mama ili teta i meni je drago oko srca.Toliko bezbrižnosti,a toliko jada u tom malom srcu. Kao da se sama zgrada htjela zatvoriti od opakosti svijeta,pa je napravljena po Bolleu,za opatice,Magdalenke,a isto tako je brzo i dovršena,iste godine 1879.Nije tu dugo bio taj red,već 1886,neogotičku zgradu kupuje država i uređuje je za dječji smijeh,a novac je donirao kako sam napisao,što i stoji na zabatu barun Jelačić. Neka se djeca smiju,ma neka i plaču,ali neka su sva djeca naša i samo naša. Odani Vam .....  Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad |
09.04.2021., petak
Tramvaj broj 13
|
Na području grada Zagreba bilo je nekoliko groblja,ovisno o statusu ,bolje rečeno novcu.Bogataši su se pokapali na Jurjevskom,a bokci na Rokovom groblju.Pa nije niti čudo da je interes,kao i sami posao grobara i uopće za grobljanske poslove rasao.Tako Drago Panian izrađuje lijesove za ubogare,koje na Mirogoj dopremaju iz Bolnice Milosrdne braće s Jelačićevog trga ili iz drugih zagrebačkih bolnica.Matilda Socias tako kosi travu za 53 forinte godišnje na Bogečkom groblju,ali najpoznatiji od svih je Pilko,koji je ostao zapisan i u pjesmi koju je ispjevao danas već pokojni Zvonko Špišić,pa je postao i opći vic za grobare,tipa kad te ili bu te Pilko pokopal.Kako su onda konji vukli kola,a blato je bilo na sve strane,pa su i kola i konji i putnici,odnosno ožalošćeni koji su pratili lijes padali u blato ,nerijetko su puta nosili lijes s pokojnikom u rukama do mjesta ukopa.On nije bio omiljen u Gradskom zastupstvu,što se može vidjeti iz nekoliko zapisnika.Kad je radi lakše otpreme mrtvaca zatražio da se put iz Ilice do Pantovčaka ,odnosno Rokovog perivoja uredi,odbijaju ga glatko i zaključuju da se taj put naprotiv potpuno zatvori i to nije bio jedini slučaj.Kad je zajedno s N.Šutilom tražio u zakup travu na livadi uz Savsku cestu (za konjsku ispašu) bio je isto tako odbijen,a kasnije je taj zakup proveden na licitaciji.Već godine 1890 zamjenjuje sirotog Pilka Antun Čohan uz iste uvjete. Ništa lakše nije bilo niti prvom upravitelju Mirogoja Milanu Majcenu,morao je on dokazati da je sposoban i marljiv i to punih 7 godina.Godine 1883,5.travnja na prijedlog zastupnika Šandora Hondla imenovan je definitivnim upraviteljem,a 9 godina kasnije donosi se odluka da mu se sagradi i stan ( današnja uprava Mirogoja).Majcen je upraviteljem ostao do smrti,ali je uspio ostaviti sinekuru i svojoj obitelji,tako da je prezime Majcen isto tako postalo jednim od simbola Mirogoja. Otvaranjem Mirogoja zatvaraju se stara groblja i sele se i osobe,odnosno umrli ,a i spomenici.Možda je samo usput vrijedno spomenuti kada su zatvarana ta stara groblja : Jurjevsko – 30.travnja 1876,Rokovo – 2.lipnja 1877.svetog Tome 9 veljače 1879. Dva vojnička groblja 10.rujna 1879 i ostali. To su samo šturi povijesni podaci koje ne moramo pamtiti,jer je bilo i onih sijaset stvarnih,životnih priča,koje su samo uvod u konačan kraj.Sa našim današnjim gradskim prevozom nikad nije bilo mira,ni onda niti danas,tako da su ondašnji stanovnici pješačili do groblja,a oni bogatiji ili koji su si mogli priuštiti,vlastitim ili iznamljenim fijakerom,tek kasnije dolaze auti.Ondašnja konjska vuča,tramvaj zvan Konjka,nije mogao uz Gajev breg dovesti ljude do Mirogoja,jer sa dvije konjske snage,više bi ga se guralo,nego kaj bi sami konji imali snage izvući cestu,no međutim kad je krenula elektrifikacija i kad je i tramvaj postao električni,rekli bismo strujni,1910 godine,produžena je pruga Bakačevom ulicom,preko Kaptola i Nove Vesi pa gore na Mirogoj.Tako je bilo do 1931 godine,kad je pruga ukinuta i moralo se presjedati na Gupčevoj Zvijezdi. Tramvaj je vozio na Mirogoj sve do 1954 godine,one godine kad je tu prugu zadesila strašna nesreća i to tramvajem znakovitog broja 13. Krici razbacana tijela i krv označila su tu godinu,javni prijevoz i grad Zagreb ujutro u 8,30 sati.Zlokobni tramvaj br.13 kretao se od Mirogoja prema Gupčevoj zvijezdi,31.10.1954 godine pred sam blagdan Svih Svetih.U tramvaju je bilo 60 osoba.Vozač je krenuo ne punom snagom prema dole,ulazeći u prvi zavoj pokušao je kočiti no tračna kočnica nije reagirala ,pokušao je još jednom i ništa.Tramvaj je na nizbrdici jurio bez zaustavljanja već 80 km na sat ,tako da je i kočenje ručnom kočnicom bilo nemoguće više izvršiti.Tramvaj je puno brzinom uletio na Gupčevu Zvijezdu,izbačen sa tračnica,udarao je usput u stabla i čelični stup,tijela su ispadala,okrenuo se na bok,razbivši sva stakla pa čak i limariju.Slika prizora bila je jeziva,kako je svjedočio kriminalistički tehničar koji je prvi došao do mjesta nesreće.Život je izgubilo 19 osoba,a 37 ih je što lakše što teže bilo ozlijeđeno.Zagreb je bio na nogama,sva tada raspoloživa koja hitne pomoći jurila su gradom.Svjedoci su ispričali da je za nesreću kriv vozač tramvaja koji je neoprezno krenuo s mjesta polaska. Ostao je spomen na tu nesreću starijih građana,kao povijesna priča o jednom broju,jednom tramvaju i tragedijom koja je zaprepastila tadanji naš Zagreb.Ostala je i legenda vezana za tu priču: Ja sam išo iz Gračana.Ja sam tiro konje,a ti si odostrag sedil.Oko pola noći smo išli kasno,tamo radili,večerali i kojne napojili,i malo pili i napili se,a ne previše.A boga ti,mi dojdemo u Gračane,dojdemo u onaj jarak,ti boga,sve bijelo i neko bažurinje pred nas samo se bacilo,bažurinje,ono kolje od graha neko bacil.I svi u bjelini hodiju. Ljude smo vidili,ali bez glave. A kad je to bilo: To je bil drugi ili treći dan posle onog slučaja na Mirogoju,kad se tramvaj zaletil.Sci u beline,s nima smo se sreli ali nismo mogli progovoriti ništa.Konji su poskočili onak.Ja sam teral,on si je odostrag sedil. Ja joži velim,ti boga,kaj ti,ti nas buju sad pobili.A dotle još idemo mi jedno petsto metara,još jedna grupa.Samo u beline.Bil je i pop. ( Kazivač se obraća svome sugovorniku,Josipu Mitaku,koji se s njim nalazio u kolima i koji je svjedok neobična događaja)  Oznake: Zagreb beli grad, Zagreb, tramvaj 13 |
01.04.2021., četvrtak
Potres u Zagrebu
|
Svaki puta kada dođe račun za komunalnu naknadu i čistoću,dolazi obavezno i letak o potresu,kako se ponašati,postupati u trenu kad zemlja pokaže svoju snagu.Ima to neke koristi,ali i nema,jer na to nikada ne možeš biti pripremljen do kraja,jer dolazi iznenada i jačinom ruši sve pred sobom,a nikakve studije niti moderni aparati ne mogu predvidjeti samu trešnju. Tako je i naš tada mali Zagreb, po podacima iz onog vremena imao 30 000 stanovnika,doživio svoj veliki udar 1880 godine baš na dan 9.11. Dok su se u mirnom malom gradu stanovnici spremali za prvu jutarnju kavu,piljarice već raspremale robu po stolovima Harmice,koji službenik navlačio kravatu,koja dokona dama zvala služavku da donese doručak,pijanci teturali gradom,a kurve se žurile na zasluženi počinak poslije burne noći,Zagreb je bio porušen u svega nekoliko minuta od jačine potresa 6,1 richterove skale. Strašan dan našeg grada.... Tek kad je grad živnuo počeo se širiti na sve strane,jačati u ovom dijelu monarhije,postajati ono što je danas,dovršena je zgrada HAZU u neorenesanom stilu,potres je uništio sve nade i trebalo je srednjevjekovni Zagreb uspavani mali gradić opet dići i postaviti ga na noge.Bogatiji stanovnici pobjegli su kuda koji mili moji,po gradovima monarhije,ali je sirotinja ostala čistiti ostatke urušenih kuća i kućica.Svoj je veliki doprinos pomoći dao August Šenoa,pomažući na sve strane koliko je god mogao,zadobivši pri tom tešku upalu pluća.Stanovnici su pokušali što prije osigurati stanovanje prije dolaska zime,kao da se sve u trenu urotilo protiv grada. U tom trenu 9 studenog u 7 sati 3 minute oštećeno je 1758 kuća,makar su se podrhtavanja osjetila još do travnja 1881 nisu više bila tako razorna.Na današnjoj Klaićevoj ulici i na Zrinjevcu podignute su drvene barake za stradalnike i one koji u svoje kuće zbog oštećenja nisu mogli koristiti,pa je grad izgledao kao pravo ratište.Na svu sreću nije bilo velikih ljudskih žrtava,poginuo je litograf Stanić,ubio ga je dimnjak ,koji se srušio u Kačićevoj ulici,a dijete koje je imao sa sobom prošlo je bez ogrebotine.Nešto kasnije od ranjavanja umro je u bolnici činovnik Lavoslav Smetana.Nekoliko je građana bilo ozbiljno ozlijeđeno,ali to su dva zabilježena smrtna slučaja.Najmanje su stradale palače Gornjeg grada,koje su građene na starim zidinama,pa su tako i temelji jaki.Sam epicentar potresa bio je u okolici Zeline i Kašine.Potres je počeo podzemnom tutnjavom,uslijedila su dva okomita udara ,nastalo je ondularno gibanje u pravcu sjever-sjeveroistok prema jugozapadu,po izvješću Josipa Torbara iz 1882 godine.Oštećene su bile Markova crkva,koja je bila u tijeku obnove,Katarinina Crkva,zgrada vojnog zapovjedništva,prije jezuitski samostan,,konvikt,gornjogradska gimnazija,popov turen koji se sav raspuknuo.Najviše je skoro pa stradala zagrebačka katedrala kojoj se urušio strop.U to je vrijeme baš Franjo Rački čitao na pokrajnom oltaru misu,a ministrirao mu je budući kipar Valdec. Do 24.4.1881 godine nebrojeno se puta Zagreb zatresao,otprilike 185 puta.Već 16.11. oko ponoći,zaljuljao se Zagreb opet žestoko,a 10.12.1880 zatresao je potres opet onom jačinom kao i 9.11. u 3 ujutro. Kad se sve skupa zbroji grad je dobro prošao što se dalo zaključiti i na velikoj misi na Jelačićevom trgu 13.12. koju je odslužio kardinal Mihalović u prisustvu bana i svih odličnika.Već se iduće godine dosta toga popravilo,da se moglo krenuti dalje sa napretkom grada. Mirko Bogović napisao je pjesmu o potresu...Rod bo ljudski kojno poput mrava – amo – tamo trči,ne miruje – I sveđ nešto snuje i mudruje – Misleć,za sve vijeke da uradi – Kad što lijepa,dobra gdje sagradi – Pače sanja i o vječnoj slavi – Koju mora rad da mu pribavi.....,a potres to sve to uništava,To čovječe tašti ded prosudi – I ponešto bar čedniji ti budi“. I to neka nam svima bude opomena,da smo kratko na ovom svijetu,a već sutra nas ne mora biti.   |
Konjka
|
Oduvijek je bilo jamranja i kukanja kam ide ovaj svet,poglavito u starijih,koji se nikako ne mogu pomiriti da stalno ide novo vrijeme,i da grad dobiva sve veće ubrzanje,mada kada danas gledamo sve skupa i sagledamo cijelu sliku od do,kao da vrijeme sve više vrti kotač,dok sve ne stane.Od parne lokomotive do svemira,kao da smo sve otkrili,da opet sve skupa prikrijemo,pa ono što se nekad zvalo crno zlato,dizel,danas pada u drugi plan,zbog zaštite planete na kojoj živimo.Ritam grada sa neonima poklapa se sa poviješću vrtnje glavom,pa kam još.Zagreb je bio sasvim dovoljno brz grad u uglađenosti manira sve do one strašne 1880 godine kad se raspada i kad se zapravo misli to je kraj svijeta.Nakon toga,kao da više ništa ne može vratiti sjaj uspavaloj metropoli na samom jugu austrijske monarhije.Političari,carevi i carice hvataju se za glavu u salonima,koji gledaju ruševine povijesti,na samom pragu 20 stoljeća,vrteći se ukrug zanosno u tročetvrtinskom taktu ostarjele ropotarnice zvane Carevina.Po koja senzacija,nostalgija za starim vremenima,dok mladi jurcaju u budućnost,a stariji samo čekaju svoj kraj.Potres je označio sami kraj Zagreba i Hrvatske.Gradi se natrag ubrzano grad u sjaju svijeća i tamnih ulica,koje još uvijek mirišu,premda su zakoni doneseni,mokraćom i životinjskim izmetom.Nije kraj,nego je početak novog doba,koje sluti rat i to se u Beču i monarhijama okolo već zna.Svijet mora dobiti novu sliku. Kočijama i zaprežnim kolima koja su davala gradu sasvim dovoljnu užurbanost,a poglavito na uvijek punoj i živoj Ilici,srcu grada,a nakon sjedinjenja Zagreba u jednu cjelinu,pridružilo se još jedno čudo da sve skupa dosegne upravo nevjerojatnu zbrku u tadanji mirni promet.Bogataš Guido vitez Pongratz predložio je gradu pokretanje tramvajske linije 1884 godine,no sve skupa je propalo,zbog mijenjanja nekih točki sastavljenog ugovora.Ideja je živjela i dalje,pa je poslije Pongratza poduzetnik Gautier želio ostvariti liniju tramvajsku naravno između Zagreba i Samobora,no ,kako nije imao dovoljno novaca,prodao je svoj plan i projekt konzorciju za 17.000 forinti kojeg su činili Eduard Priester,Hasdrubal Berger i Ljudevit Schwarz. Zagrebačka je općina 1891 godine ustupila konzorciju 10000 kvadrata u Savskoj ulici za remizu ,a prve tračnice za konjski tramvaj stigle su iz Engleske 11.7.1891. Sve ostalo je povijest našeg starog konjskog tramvaja od milja zvan Konjka. Od 5 rujna 1891 godine prometavalo se ulicama Zagreba od Mitnice ,danas Kvaternikovog trga preko Vlaške sve do Zapadnog kolodvora,s time da je bio i odvojak preko danas Frankopanske ulice do Savskog mosta.Klopot potkova i zvono davalao je tadanjem plinski osvjetljenom gradu čar novih vremena i ubrzanje rasta.Tramvaj se kretao upravo nevjerojatnom brzinom od 7 km/h a karta je stajala od 6 do 12 novčića ovisno o relaciji a za đake i vojnike pola tog iznosa. Dolaskom struje u naš grad 1907 godine,staru Konjku zamijenio je električni tramvaj,no,konji se još nisu mogli odmoriti,nego su se preselili u Veliku Goricu i tamo vukli kola sve do 1937 godine. Kraj samom bijesu tog prometa nikada kraja,a umalo se ovoj sveukupnoj zbrci pridružio puno opasniji takmac,auto,ali o tome neki druga puta.  |
31.03.2021., srijeda
Mirogoj zvono za mrtvace
|
Sve skupa se mijenja pa se čak čini da se kugla na kojoj preživljavamo okreće puno brže nego se okretala prije čak i par godina.I vrijeme brzo prolazi,pa od onoga kad se rodimo plačemo ,što smo na pozornicu budala stupili do samog kraja vrlo je malo vremena ostalo da se proživi svijet baš onako kako bi trebalo.Sreća je varljiva ,pa ju možda poneki put i treba povući za rep ili joj staviti soli,kako bi se dostojanstveno provozali u teško stečeni ,ako nemaš obiteljski,jednosobni stan.Nekoga s nogama napred i glavom nazad,a nekoga lepo vrate u prah iz kojeg se pretvorio,stave ga u vazu umesto cveća i lepo postave za trajni ukras u neku malu izbicu koja se zove urno mesto.Dobro da nije urinarno,jer ionako ima svega i svačega.Pa čak i sotonista koji se šetaju po groblju u neko gluho doba noći i rade razne čudne pokrete rukama,a malo si i zaplešu pa to sve skupa zgleda ko malo bolje karmine. Svakako se žaluje,netko trlja ruke jer bu nekaj erbal ( nasljedil) neko se rešil zla od doma,nešče se plače,a nešče se i napije tak jako,da zna i sam upasti od silne tuge i žalosti u jamu vječnog života. No,i u samom činu pokapanja ima razlike,netko ima hrpu ljudi,hrpu skupog cvijeća sa obaveznim inventarom moljaca,ako je zima i hladnije,jer se zvleče iz ormara sav pelc koji se godinama skupljao,a zna se da se naftalan mora malo proluftati,a di ćeš bolje nego na sprovodu.Ima tu bijesnih auta,skupocjenih satova i narukvica,šmuka rekli bi svakojakog,a nekoga sirotoga tek malo pogledaju,prekriže se,otprate ga na kad ti grobar preko riti i to je to.Kasnije se ode kod slavnog „Veselog mrtvaca“ dole ispod na kakvo piće,da se to pošteno zalije,danas se to zove Mirogojski mir ili tako nekako i nema te više nikada,da s njima popiješ,pa meni osobno uvijek padne neka tužna gde si sad moj prijatelj?! U davna vremena je isto tako bilo svašta,konji su siroti vukli preminuloga,pa su se ne rijetko preplašili nečega ,tako, da je sirota obitelj ,naravno ožalošćena pretrčala sprint ,brže neg Luis ( Lewis) do groba.Naravno je i logika da je to sve skupa jako tragično,ali kao što se rodimo tako i umiremo,pa se to najbolje može shvatiti kao obrt materije,jer i crvi moraju nekaj jesti,a iz praha se roditi neko novo malo čudo.Ali se čini da ljudi uvijek plaču i kad se rode i kad umiru.A kak nam sve skupa izgleda i kam ovaj svijet u propast odlazi,postaje sve logičnije i svrsishodnije. Napisati neki lijepi epitaf nije lako,jer je toliko toga napisano,da ispada da svaka sirota piše o svojoj tuzi,koliko bi bilo poezije na svijetu,a i naravski teško ti padne sam događaj.Oprostiš se od pokojnika,pustiš suzu,kako tko i kakvu i to je to.Oproštaj! Ali život ide dalje i vrti se nesmetano,pa s njim moramo i mi.Jer nemremo živi u grob,mada ima i toga,pa da se nadovežem u ona davna vremena,i prije samog gradskog groblja Mirogoj,na ondašnjim grobljima bilo je svašta,da su se čak mrtvaci sami dizali iz mrtvačnice i lepo došli doma na svoje osobne karmine,pa je isto tako i nemalo puta zabilježeno da nekoga pogodi i strefi kap,kad na vratima ugleda svojeg milog ,kojeg je maloprije pokopal.Zagreb je brujio od takvih događaja sve od onog groblja na Jurjevskoj pa do današnjih dana,slažući svakojake priče i pričice.Moram reći na to da i ja imam jednu iz prve ruke,ali ne bum išel predaleko o tome,jer sam tu osobu ipak jako volio.Bilo je priča o tome,kako su se iz groba čuli zvuci,grebanje,zapomaganje,pa se nemalo puta moralo sastati gradsko poglavarstvo da se dogovori oko iskopa preminuloga,kako bi se uvjerili da je mrtvac zaista i mrtav. Kako bi se riješile mnoge zabune,zablude i obmane,te se spriječile stravične priče iz zagrobnog života i kako bi se točno znalo jeli mrtvac i mrtav,gradsko je poglavarstvo dalo nalog da se napravi zvono za mrtvace,ukoliko bi netko bio krivo proglašen mrtvim. Kako su umrli ležali na odru kod kuće,a znalo se desiti i po nekoliko dana,te se smrad raspadujećeg tijela širio cijelim dijelom ili ulicom,počelo se govoriti i o potrebi otvaranja mrtvačnice,koja bi se gradila iz „dohodakah Mirogojske zaklade ukoliko ova bude raspolagala potrebnom svotom“.Naravno da je kao i uvijek bilo i onih koji su bili protiv,jer je svakako ljepše ležati kod kuće svoje i zakaj bi mertvaci ležali na zajedničkom odru,ako mogu doma bolje i ljepše,naravno ako su si to mogli ostali ukućani priuštiti. Nakon sile dogovaranja i prepiranja,sa nedostastatkom novca u zakladi,tražio se kredit od 30000 forinti.1884 godine konačno se počelo sa gradnjom,ali se prevarilo u računu i radovi su koštali duplo skuplje,upravo 63.783 forinte i 5 novčića.Glavni je graditelj bio Mato Tassoti.Zastupnici raspravljaju i o ukrašavanju prostora i ta čast i zadaća pripala je slikaru Draganu Melkusu koji mora naslikati sliku „Isus na križu“. 5.travnja 1886 godine mrtvačnica je dovršena ,ali tu nisu prestali problemi sa mrtvacima,a nikako sa pričama o čudnim zbivanjima u noćima,kad se razlegao jauk pokojeg pokojnika krivo zakopanog.I tu dolazi zvono koje će svaki puta zazvoniti kad se „pokojnik“ probudi iz zamrlosti.U Mrtvačnicu je ugrađeno i to zakačeno na prst ama baš svakog pokojnika i to spojeno sa „stanovah čuvara“,tako da ga i najmanji pokret (mrtvačev) u tečaj stavi!Nekoliko je to strašno zvono zvonilo na uzbunu rastrčao se cijeli Zagreb,poglavarstvo,medicinari,sva sila građana kako bi prisustvovali radosnom trenutku ili onom zastrašujećem u najgorim pričama i noćnim morama kad bi mrtvac se digao iz lijesa i opet oživio.Obitelj bi bila sva unezvjerana očekujući najmilijeg,no ništa.Mrtvac je i dalje bio mrtav kakvog su i ostavili.Naime je slučaj kod smrti da se tijelo steže i rasteže pa bi svaki takav trzaj probudio i zvono.1913 godine kad se nitko do tada nije više vraćao kući,zvono je zauvijek spremljeno u ropotarnicu povijesti. No i to nisu svi događaji........  |
23.03.2021., utorak
sv.Dizmo Kaptol
|
Novo vrijeme ,novo i moderno doba tehnologije donijelo je sa sobom i nove poglede na suđenja i kazne.Nije se puno toga promijenilo od toga nekog davnog doba.Povlašteni su imali privilegija,a kmet je bio kriv za sve,pa je tako plaćao kazne i za one koji su bili više krivi,ali i više pozicionirani na ljestvici društva.Tako je i dan danas,pa se po tome čini da se nismo puno maknuli od starta.Premda je banus jelačić prešao preko Drave,osobno svojim rukama čupao svakog kmeta iz lanaca vazalstva,i dan danas i premda on stoji tamo gdje stoji,na gradskom glavnom trgu,ništa se nije promijenilo.Osim karoserije i drugačije društvene kreme.Nekad su to bile raskošne kočije ovisne o položaju,a danas su to karoserije limene i raskošne ovisne i opet o statusu.Nekad su ljude kažnjavali drveni kotači i željezni,a danas alu naplatci i gume,stvar je samo naravno u nijansi.I što,naravno da se kmetu sudilo kaj se hital pod kotače,baš namerno da čoveku zagorča dan.Hvala onom Dragom gore,kaj nije u ona davna vremena bilo bičikleta jer bi zaista bio kaos.Premda je gužva bila manja nego danas i nije se stajalo u koloni ludo trubeći,ipak je i onda bilo svašta.Istam tako bilo je i nadalje i nabliže svašta.Tko je ukrao puricu jer je gladan ,moralo ga se obesiti ,odrezati mu ruke,noge,udove,jer se usudio oteti hranu baš onome koji je čitave ostatke bacao niz zidine svojeg grada,čitaj dvorca.I kad se ovako sagleda situacija ,konceptualna umjetnost nije novotarija,nego je naravno došla iz davnina,jer su kažnjenici svih vrsta visili na sve strane,malo van gradskih zidina,pa se to može nazvati i prvim otvorenim muzejom,odnosno muzejom na otvorenom.Bio je toliko prikladno uređen da se čak osjetio i miris raspadanja tijela,na što se ne bi posramili svi moderni,ekstremni umjetnici našeg vremena koji se širio po cijelom tadanjem našeg Gornjem Gradu i božjem Kaptolu. No,kad sam već krenul to nije bilo sve,kazne su bile svakojake,upravo savršeno zamišljene,pa je tu bilo i klada za ruke i noge,prangeri na kojem su na pol centra ondašnjeg izlagali kojekave prijestupnike,pa i one jadne piljarice koje su se posvadile na pasja kola,premda takvih kola nema,mada nisam siguran,zbog lošije i bolje salate na tadašnjem marketu.Ustvari je bilo svakako živopisnije nego danas,kad su zatvori puni i kad je gužva da se čeka na red.Suci su se i onda i kao danas strogo držali slova zakona. Danas u ovo novo vreme je sve upravo zrihtano,romantično,pogotovo ako si zaljubljen,držiš se za ruke,tu i tamo i za guzu i svakojake ekstremitete,šetaš oniim starim gornjim dijelom grada,pa se velika većina ne može uputiti da je nedaleko nečije guze ruka sistem bilo upravo odlagalište kažnjenika,na samom rubu te iste šetajuće romanse.Pa ako i malo produžiš od Kaptola prema sjeveru,već na samom startu,a preko puta škole osnovne nazvane po velikanu pismenosti u Hrvata,Krleže,nalazi se mala kapela sv.Dizma Razbojnika,a malo niže toga bili su kaptolski ribnjaci. Na samom tom rubu,završetku Kaptolu stajala su do godine 1876 stara Novoveška vrata,a u davna vremena stajao je ovdje samostan božjaka,koji su došli na grad 1180 godine.Nestade i vrata i božjaka,a nekadašnja kapela koja je bila izvan tih vrata ,postaje sklop grada.Sagrađena je 1706 godine i kao takva najstarija je kapela na svijetu posvećena upravo Razbojniku koji je bio zdesna Isusu na križu.Ovdje su dovođeni upravo oni koji su sagriješili zakonski kako bi se u zadnjem trenu prije vješanja ipak pomirili s Bogom kojem idu na ispovijed i primili zadnje pomazanje.Vjerojatno je i onda bila gužva na tom prostoru,a danas prosudite sami.Čuva relikvije,a nekako je ljudima najinteresantija ostavština malih sandala Majke Tereze,koje je ona ostavila u Zagrebu.Naime došla je u Zagreb sa starim poderanim sandalama i ovdje su joj kupljene nove, a stare ostale nama na čuvanje.  Oznake: Zagreb |
22.03.2021., ponedjeljak
Tilla Durieux villa Lubiensky
|
Ja sam spreman za pride,ovaj ili onaj s bilo koje strane,dugine boje daju živost,daju veselje i rasvjetle svakako mračan dan.Sad će biti svega i svačega,ali kako već nekoliko puta naglasih ,ne obazirem se na neke komentare.Ne izgledam baš kao James Dean,nemam niti takav auto,još sam živući,ali sam i dalje buntovnik bez razloga,mada ja mislim da sam s razlogom,jer me osim silne nepismenosti,primitive,gluposti smeta još štošta,a kako ja ne volim suditi nikome,pa niti povijesnim zbivanjima,nego ih gledam kao činjenicu naravno na svoj način,onda dame i gospodo,idemo dalje sa mojim pričama na razne načine.Jedino mi gorko nije jasno,kako su to i tako brzo Hrvati prihvatili običaje,tradiciju i donesenu muziku od onih koji su došli,onda nemojmo suditi o drugima nego se ipak primimo za uha i jako se potegnimo do jako jakog bola,jer se ovako dati izbrisati i dati si nametnuti sasvim drugačiji mentalitet pod istim imenom je sramota za jedan pravi narod autohtoni na svom posjedu.I prije su dolazili ljudi,ali su ovu zemlju gledali kao svoju,a ne kao svoju prćiju koju će donijeti sa sobom.Osim gay pokreta,postoji i puno stvari k tome koje ne bih tako lako pregrizao,kao i sama vjera i vjerska mjesta.Imamo svoja,koja smo izbrisali na račun nekih drugih,a to svakako nije na ponos i čast.Naša stara vredna svetišta su prazna,dok se pune guzice onima koji nama nisu niti dorasli,a niti su nam na nacionalni ponos.Amen. Zašto? Eto.kiša ,pa zato!Može mi se!!! Osim dobro uhodanog salona,puno muškaraca ,velikog društva,šaptalo se tada da možda te dvije žene,koje su zajedno stanovale i nisu baš samo u tom nekom cimer odnosu,nego da kod njih postoji i još nešto dekadentno i jako jako čudno,pa smo takvi kakvi jesmo,morali to malo i optračati.Čistam da nam prođe dan. Ljubav je ipak ljubav,lova je lova.Lijepo bi bilo kad bi sve bilo idealno i na pošten način,ali izgleda da nije sve tako cvjetno kako se čini.A malo morala isto tako ne bi loše bilo u ovo čudno vrijeme u kojem živimo. Svaki rat iznjedri svašta,toliko puta opisano od strane pisaca,dokumentaraca,novinara i filmaša i svako od njih ostavlja jako ružan osjećaj i trag u svakom od nas i nosi nam depresiju vrijednosti,pa je i ova priča potaknuta time,zaista na marginama.Nikad dobro za nekoga,a nekome uvijek dobro.Samo treba imati džon umjesto obraza i dobrog krojača ,koji se može nositi sa vjetrobranom.NI za vrijeme one strašne NDH-azije,a niti kasnije za vrijeme socijalizma na ovim prostorima nije bilo dobro za pojedince,a o današnjici neću još,prerano ,mada bi se moglo osvrnuti na jako puno stvari.Dvije cimerice zajedno sa svojim društvom i umjetninama koje su skupile,pa je u njihovim salonima visio i Chagal i Klee ,a i ostali tome slični,jer su dame voljele što društvo a što umjetnost,nikad nisu u to doba imale mira,pa su stalno bile pod prismotrom da ne velim pod teškom krađom i otimačinom,jer se naravno uvijek nađe talenat koji bi htio što više za sebe,a poglavito ono što nije njegovo. Sama ta villa u toj krasnoj Jurjevskoj ulici,već skoro pa na obroncima Medvednice iz koje struji uvijek svježi zrak prema tom dijelu grada promijenila je mnoge vlasnike,od samog investitora podbana Živkovića,a sagrađena je u historicističkom stilu 1881,mada se nalazi ovdje i neorenesansa,a njezin arhitekta Waidmann zaista se potrudio projektirati jednu od najljepših villa uopće tada u Zagrebu,pa preko biskupa Strossmayera koji ju kupuje za svoju nećakinju Albertinu pl.Adrowsky,a od nje je nasljeđuje njezina kći,najpoznatija vlasnica kuće Zlata grofica Lubienski. Sama grofica bila je veliki sakupljač,kolekcionar umjetnina,a posebno kad se ,bježeći od Hitlera,nacističke invazije na Beč i na Austriju njoj doseljava glumica Tilla Durieux,koja donosi i svoju kolekciju slika i ostalih vrijednih umjetničkih svjetskih djela.Sama Tilla prvo je od Adolfa bježala u Švicarsku,i onda neutralnu,a poslije toga zatičemo je u Opatiji,a onda se doseljava k svojoj prijateljici u Zagreb i tu ostaje do 1955 godine,kad odlazi u Berlin,ali bez slika i umjetnina.Tek je puno godina kasnije obitelj dobila pravo na neke umjetnine.Radiš,radiš i onda ostaneš bez toga,zbog nečije pohlepe.Tilla se nekoliko puta udavala,i premda se sumnjalo u čudnu vezu dviju žena.Voljela je Zagreb ,i zagrebačko društvo,pa je u tim salonima vječno bilo veselo.Možemo navesti da je k njima zalazio i kasnije veliki dirigent,potomak stare plemićke obitelji genij Lovro von Matachich. Neke od slika ostale su Zagrebu kao Chagalova „dama s pticom“ u muzeju grada Zagreba,a ostalima neki drugi puta,i premda su kao čuvane,vjerujem da ih nekoliko „novih“ obitelji ima u svojim kolekcijama. Dosta je bilo mojeg povijesnog pregleda te krasne vile,koja je sada obnovljena! Osim slavnih vlasnika koji su davali štih gradu,danas ima i opet štih ali nije gradu,nego sebi i sebi.....Čudna neka vremena.....  Oznake: Zagreb |
15.03.2021., ponedjeljak
Trnje kao pedigre
|
Trnje kao pedigre Još kao dete vozikal sam se na biciklu posvuda,a onda sam odrastao,došle su obaveze i naprosto ako te nešto ne natjera na to,onda se nekako i okreneš,prestaneš se vraćati na stare stvari,jer te život tjera dalje.Tako sam i ja potisnuo te neke uspomene,ali eto vraćam im se pomalo.Doma sam se naslušal o Trnju sve i svašta,jer su moji bili domicil na tom starom Trnju,a onda su se genuli dalje.Moja baka do smrti nije zaboravila svoju školsku cestu,trnjansku i uvijek je patila za njima.To su joj bili najljepši dani u životu,valjda kao i svakog djeteta.Odrastanjem saznaješ puno stvari ,događaja tračeva,smešnih i tužnih situacija,pregled genetike i koda koji ti je zadan,ali kako je život čudan i stalno sprema neka nova iznenađenja,tako se htio ne htio sretneš i sa pomalo ili malo istine u svemu tome.Čuo sam doma o Nostradamusu i pametnim ljudima koji su za ono vrijeme nekog socijalizma morali skrivati neke knjige i potiho ih čitati jer su bile opasne za tekovine revolucije,pa su se negde u kružoku povjerljivih iščuđavale.Isto tako šaptalo se 2000 godina ili-ili,jer bu se onda nebo otvorilo i sve nas progutao strašni mrak,ali eto nije se desilo.Isto tako u mladim godinama moje mame,bila je gospođa koja je moju mamu redovito s prozora zalevala vodom,kad god bi ova prošla,a onda 40 ili čak 50 godina kasnije upoznao sam jednu od potomaka,ni ta ni baš preveć mirna.Valjda to Trnje daje ljudima jedno posebno obilježje,na samoj granici grada,premda je danas grad već duboko ušao u tu Novu Ves kraj Save kako su je oni prastari zvali,pa bi mogli ovako naprečac zaključiti da su Trnjani rođeni fiškali,sa svojom mjerom u rukavicama do lakta.Opisati sve one događaje od bicikla,pušenja,pijenja,tučnjava u tadašnjem discu,a prije toga kinu Moše Pijade,danas visokom učilištu ili kako se to već zove,nije lako,jer bi onda to trebala biti knjiga,a ne samo nekakav članak.Od mladih dana do kasnije studija,ostao sam vjeran Trnju i tu i dan danas pišem ove retke.Ne u onom starom dobrom,svadljivom,mirno seljački-urbanom,nego kako su Trnjani zvali taj moj dio royal Trnje,jer sam nekoliko puta čuo da je u tom mom dijelu Trnja bilo više služavki nego stanovnika,pa ga ostali dio nije baš volio.Držao se taj dio hoh,mada se i sada drži,ali je nestao onaj društveni sloj koji bi na to imao pravo,a ostao je samo neki snobizam.Ne pljujem po tome,nego samo govorim činjenice kako se mijenja Zagreb,premda Sava koja je nebrojeno puta plavila ne samo Trnje nego i Trešnjevku i skoro pa celi stari beli Zagreb-gradi dalje teče u nekom svom smjeru.U ono vreme neko davno kad nije bilo tih automobilof toliko,nego su kočije i kola prenosile ljude i stvari,na toj istoj našoj Savi,koja teče ispod Hendrixa i prije mosta,a i poslije tog mosta preko rijeke,koji je kao drven postavljen 1783 godine,bila je stara trnjanska skela,ponosno zvana oddavnina kraljevski brod.S tim brodom,a sjećaju ga se možda još stari oni Trnjani i ostali oni „stari“ Zagrepčani,bio je prilaz vodi samoj.Taj prilaz dugo je čekao svoju skelu,koja je nestala sa zagrebačke scene postojanja 1959 godine zauvijek.Zadnji skelar bio je Lujo,sad već socijalistički osvješten,ali je do kraja 2 svjetskog rata ona bila vlasništvo obitelji Goljak-Domjanić,Marka zvanog Gambus,koji je ujedno bio i najbogatiji Trnjan.Imao je nekoliko kuća,štala krava,pa sam negdje čuo podatak da je čak i nekoliko poznatih osoba rentalo te stanove i kuće sa bezbroj dece,a djeca su kod starog Marka bila uvijek više nego dobrodošao gost.Danas je zaboravljen,valjda su takva vremena,nije bio glasan kao neki drugi,radio je svoj posao,održavao svoje ime i postojanje,ostavio svojoj deci puno toga,kako bi oni uživali njegov rad.No,doživio je kao i mnogi,da se poslije 1945 godine,uz nalet šumara i gorama,sve raspalo,pa se stari Marko u 77 godini svog života,natrpio i zatvora.Tempi passati! Trnje je bilo na neki način određeno kao prva zagrebačka poslovna i industrijska zona i premda je njegovo postojanje odavnina već bilo predodređeno zbog svog položaja,vezanje Save i grada na ondašnjim brdima,a isto tako i povijesnog slijeda starih onih Rimljana,pa se kod kopanja po Trnju našlo svega i svačega,svakakvih dokaza o postojanju Trnja kao ,slobodno,najstarijeg dijela grada.Našli su se ovjde na Krugama čamac iz davnih prethistorijskih vremena,pa na današnjoj Vukovarskoj,mi je zovemo ponekad i Proleterska,jer se neke stvari,bez obzira na sve ne mogu tako lako izbrisati,,nakon godina uporabe,a bila je i Beogradska,bilo je ostataka Rimljana koji su ovdje gazili od stare Andautonije prema bogznakuda. Ne može se isto tako zaboraviti i podatak,premda nebitan u moru današnjih izbora koječega,pa i ljepote,da su Trnjanke bile najljepše,pa je zato na starom kupalištu,koje je izgorjelo,odnoseći sa sobom i voajerizam dečkiju preko ograde „babinjaka“,mjesta gdje su se dame sunčale gole,organiziran i prvi Miss Save i Zagreba.Ovdje se kupala i pokazivala i ona slavna Štefica Vidačić,koja je oborila u hotelu Esplanade stručni žiri koji ju je lansirao u svijet 1927 godine.Vjerojatno je nebrojeno puta gazila Miramarsku ulicu,za koju kažu da je dobila ime po bircu „Miramare“. Isto tako,ako se htelo doći u to staro Trnje iz grada,a prije povezanosti tramvajem ili busom,prelazilo se most kod Glavnog kolodvora.Ustvari je to bio pješački nathodnik,ali ga se zvalo mostom. Idem polako napred,jer izgleda da mi prvobitna ideja o kraćenju ne uspijeva......... Šetnja Trnjem Nigdje nije zapisano da li je možda uspavana kakva ljepotica zapela u trnju,pa je po tome možda dobilo ime,ali se pretpostavlja zbog vrbika i šikara i naravno zbog samog trnja ovo mjesto nekad zvano Nova Ves kraj Zagreba,preimenovalo se u naše današnje Trnje. Kao i uvijek postoje razni zapisi o postanku ,nastanku i rastu tog dijela grada.Ivan Krstitelj Tkalčić navodi u prvom svesku isprave od 1093-1399 godine:Sela Nova Ves na Savi,Podbrežje i Črnomerec,ako se izričito i ne spominju kao gradski posjedi u razvodu kako ga donosi Zlatna Bula,cijenimo ipak da su spadali pod općinu zagrebačkog Gradca,pa stoga nalazimo da su bili tu i prije negoli je Gradac povišen na slobodni kraljevski grad. Vjekoslav Klaić navodi tako da je sam grad udaljen od Save nekih dva i pol kilometra,dok se sela koja gradskoj općini pripadaju kao Horvati Trnje,Petruševec i Žitnjak nižu uz Savu. No,Trnje je i starije od toga u spisima nalazimo isto tako da je prisavska ravnica,dio zaostalog panonskog mora iz davnina,obilovala ribom i sitnom divljači koju „gradski ribari“ dovoze kolima na trg u Zagreb još 1481 godine. Lelja Dobronić najpoznatiji suvremeni povjesničar Zagreba piše: Trnje kao naselje poznato je već iz početka 17 stoljeća kad je tamo živjelo 17 obitelji gradskih kmetova sa svojim nadstojnikom. To su samo neka zabilježja od povjesničara,a mogli bi povijesno dugo tražiti osnovu postanka Trnja,ali da ne duljim i ne odem predaleko u istraživanje i pisanje,probat ću što više skratiti kako bi Trnje prikazao kao jedno od žila kucavica u razvoju našeg grada Zagreba. Možemo se obazreti na današnji Botanički vrt,kojeg rado obilaze i zagrepčani i gosti.Njegovi pojedini dijelovi,kao na primjer ribnjaci,nalaze se više od dva metra ispod razine Mihanovićeve ulice,a sama Mihanovićeva ulica ima nadmorsku visinu 118 m,to jest dva metra nižu od one koju ima Sava kod savskog mosta.Bezbroj primjera udolina proteže se kod Trnja,Vrbika i Kruga. No,jedan od glavnih aduta jest onaj stari Kraljevski Brod,koji je vezao Savu sa Zagrebom,za rast samog Trnja kao i za rast grada,jer su upravo ovdje na Trnju bila „južna vrata“ što trgovine,što politike,a isto tako i zaštite od rata ili neprijatelja koji bi mogao banuti,pa ga redovito ta upravo rijeka i taj dio od Kajzerice sprećava da napadne bit.Nebrojeno je puta ta rijeka,koliko god bila važna,a nije bila oduvijek u istom toku,kao što je gledamo danas,plavila ovaj dio,kao i sami grad. Ako preskočimo staru povijest i krenemo dalje,kroz godine i stoljeća koja su se nizala,1900 godine,ukida se seoski status Trnja te se imenuju ulice u naselju i tada možemo reći da Trnje postaje Zagreb kakvog danas nalazimo.Prvi pješački most preko željezničke pruge gradi se 1904 godine.Od 1910-1930 godine širi se naglo,te u bivšoj Jugoslaviji zauzima najveće industrijsko razvojno mjesto.Paromlin i razne ostale tvornice i sama industrija upravo zadaje parametre rasta gradu. Zbogom Zagreb se mijenja ,niti Sava nema više onu čistu vodu kakvu je imala u kojoj se nemalo puta utopljalo u virovima koji su znali zahvatiti nesretnog plivača,kojeg je ili družina nagovorila, ili se on sam htio dokazati plivajući na drugu stranu prema današnjem hipodromu.Tada bi obično svi ulijetali u vodu i spašavali jadnika.Sava je nakon silnih poplava ipak dobila i nasip,veliko lijepo ,uređeno šetalište.Mnogo je stanovnika te nesretne 1964 godine moralo izbjeći sa svoga Trnja,pa su se rasuli gradom po nekim mali kućerkima.U Zagrebu se danas ,pogotovo od 90-te naovamo rijetko čuje i taj kaj,a niti Trnjani nisu više,mada svi veliju da su na svoju felu,onak srdačni pri susretu.Danas uslijed navale svakakvih na Zagreb,a poslije domovinskog rata skoro pa da te je sram reći da si purger,jer to iz njihovih poganih usta zvuči pogano.No,nisu niti oni krivi što su zagrepčanci radije prihvatili cajke,a ostavili svoje pjesme negde sa strane.Još su ostale one sitne naznake negadašnjeg Trnja,a nema više niti pekare Šubića,a niti toga trnjanskog kina Romanija,gdje smo gledali hrabrog malog partizana Boška Buhu kako se obračunava sa Švabima.I to je bio dio tog kolorita Zagreba.Ta rijeka koliko god je značila život grada,davala hranu i prevoz,i što je plavila grad,imala je i taj brod,skelu,kako sam rekao na početku ove plejade,a taj isti nazvan Kraljevski Brod nemalo je puta imao havariju,pa nam iz davnih dana,godine 1764 dolazi zapis kako su grad i Kaptol dobili pravo na ubiranje prevoznine,a i kako grof Sermage ne može zbog žestine Save održavati taj prijelaz,te kako je inače nemaran uopće u samom odnosu prijevoza.Tako da Gradec i Kaptol zajednički podigoše skelu,a za uređenje ceste i prilaza skeli županija odredi 125 radnika na mjesec.U 19 stoljeću potkraj dolazi podatak i opet o havariji tog broda ovaj puta u rukama baruna Ožegovića.Naime se brod uslijed velike magle nasukao. No,nije bilo niti onda niti danas samo grdih stvari,bila je i plesna škola Krčelić,pa su se oni stari Trnjani danas kod uređenog Boćarskog doma kupali i mazali svoja tijela prirodnim blatom ,a vele da je voda bila topla i da je bio izvor neke tople vode i ljekovitog blata.Šetalo se,stiskalo,plesalo,romantiziralo kako je god moglo,u mraku dobro skriveni poljupci mladih,a po zakonu i moralu,a kako su mame ,tete ili rođakinje uvijek bile prisutne mladima,čekali su trenutak kad je mama ili pratilja dala znak da je nešto zaboravila u drugoj sobi.Rukoljubi su bili obavezni i skidanje šešira na pozdrav ,govorilo se do u kasno vrijeme ljubim ruke i to u ono vrijeme socijalizma.Na Trnju koje se rapidno širilo od zgrada,uprava,skupštine,suda,ckskh i ostalih,gradile su se početkom 20 stoljeća i crkve,premda su Trnjani bili obavezni župi sv.Marka.Osjetila se potreba da se Trnjani i mole na svom području i dolazi do gradnje crkve i župe Krista Kralja.Od 1923 godine počela je sama ideja sve više zaživljavati,mada se nikako nije moglo krenuti sa stvarnom gradnjom,radi razno raznih razmišljanja o tlu i sastavu zemljišta,blizina rijeke i podvodnih žila.Plan crkve i dva nacrta već su postojale,a sastavio ih je Ivan Meštrović još 1922,ali su tek u potpunosti prihvaćena 1936 godine.Prilagodivši se skici Meštrovićevoj Lavoslav Horvat završava projekt,a radove je obavio poduzetnik Stanko Horvat.3.srpnja 1938 godine nadbiskup Zagreba Alojzije Stepinac blagoslovio je crkvu i samostan časnih sestri dominikanki nedaleko crkve. Prevelika je povijest i preduga priča o Trnju,o ljudima koji su ga naseljavali i koji ga poneki još možda i pravi od roda naseljavaju.Ja se eto u svojoj domovini sve više osjećam stranac,pa onaj dan kad sam prošetao tim dijelom,obuze me tuga kako i Trnje i ja odumiremo negdje u srcu zajedno u tuzi onih vremena kad je došla struja i kad su iz heca ukućani se poredali jedan iz drugoga,a ona prvi gurnul prst u šteker,da vidiju kak to uopće dela.......Nestalo je i onih ljudi šarenih u svom karakteru,od žene s vodom,do frizera i brijača,nestalo je i one žene koja je moju mamu vlekla za ruku:mala ideš sa mnom frizeru da mu pokažem kakvu boju lasi hoćem,a frizer joj je svaki puta odgovarao:pa,ženo luda,pa dete ima prirodne lasi i nemrem ti tak pofarbati,daj dojdi sebi i nemoj mi više malu voditi sim,viš da je sva prestrašena......Nestalo je i onog kolorita ,one boje,one farbe starih konobarica u minicama sa obaveznom pečom,koje su ti uvijek spremno te uslužiti pitale Izvoliju mladi gospon.Danas u tom našem nesretnom gradu ostao je samo prah i jedna mala lampa u noći,koja čuva uspomene na stara vremena,jer ljudi su se pokvarili,zatvorili u sebe i od njih se više teško more čuti lepe reči....... Stari moji Trnjani niti Vas više nema da kažete koju dobru,pa kaj onda želimo od stranca.......a najviše smo postali stranci sami sebi. Idem na ručak u staru Trnjanku ,ali i tamo osim slavnog imena kvarta ili firtla služe me na ero jeziku.Kao da je sve umrlo ,mada se ja još ne dam.....     Oznake: Zagreb, Trnje kao mjesto i prostor |
13.03.2021., subota
Zagreb bez struje
|
Probajte zamisliti stari Zagreb prije Nikole Tesle,onako mračan,sitno osvjetljen,sa povicima noćobdija „ Građani 10 je vur mirno spite,se je mirno i spokojno“ koji hodaju kao stražari i čuvaju grad od bilo čega,a svašta se dešavalo.Potresi,požari koji su bili česti zbog drvene gradnje,lopovije svakakvih vrsta,plašenja,provala,vještica koje se sastaju na Manduševcu pa lete iznad Gornjeg Grada.Tuča,kiša,leda ,snijega.Trebalo je sve to sastaviti po pravicama koje je dao Gradu još Bela IV , da građani sigurno spiju pored svih noćnih užasa koji su im prijetili. Tako se godine 1703 nad Zagreb nadvila opasnost od razbojnika koji su haračili.Pronio se glas ne samo našim gradom nego čitavom Hrvatskom o opasnoj bandi razbojnika koji plijene i robe gdje god da mogu.Iz tog je razloga na gradskoj skupštini 24.prosinca iste godine raspravljano o toj opasnosti za varoš zagrebačku,gradjane ,crkvu i za opću samostojnost života. „Pervo,da Nova Vrata ,Male Dverce unaprijed ostanu zatvorena.Ostala dveju vrata naime Kamenita i Mesnička otvaraju se sad u sedam sati sjutra,a kad den poraste u 6,a zatvaraju se kad zamrači svečera“ Zatim mala vratašca na Kamenitim vratima imadu ostati do osme ure poluzatvorena,a poslije osme ure,imadu se i ova zatvoriti i ključevi imaju se donijeti k.g gradskom sucu. Tretje,Za ove ključe,najme Mesničkih vrata brinut će se obzirni Blaž Herendić,Kamenitih pako Andrija Koren:neka vrata otvaraju i zatvaraju u goreodredjeno vreme,a ključe na večer nek donoseg.sucu koji će (čuvari) i u noći ako ustreba vrata otvarati i na to imati brigu,i stražiti će ih,ovima će se dodijeliti gradjani kojima su na brizi vrata. Ova dvojica Blaž Herendić imat će od grada na mjesec 2 forinte,Andrija pako Koren zbog težega posla3 forinte.... U tako nedogled možemo probati sagledati sve zakone i propise koji su se donosili iz dana u dan,a kako bi se grad sačuvao i dočekao naše vrijeme.No,nije bilo uvijek dovoljno donositi propise,nego se njih trebalo i pridržavati.Da li je sve bilo tako uredno kako danas pretpostavljamo,ne može se samo tako lako dokazati,jer je grešnih radnji ,kao i danas bilo mnogo. Isto se tako spominje,a zna se od pamtivijeka od kako je novaca tako je bilo i krivotvoritelja,pa to svakako nije novotarija našeg vremena. IZ godine 1754 dolazi nam zanimljiva priča i sami slučaj krivotvorenja.Sve skupa je još interesantnije jer je novac dolazio u Zagreb i tu raspačavan ,a sama kovnica toga bila je u Kostajnici.Tamošnja dva srebrnara Petar Srimac i Joso Mogut,jedan pravoslavac,a drugi katolik ,bacili su se na kovanje lažnjaka srebrnog novca.Nije poznato kakve su vrijednosti bili ti novci,ali je bio sitniji novac,koji se lako podmetao. Imali su i svoje pomagače i ortake,pa to već možemo nazvati i organizacijom,kao u današnje vrijeme.Sve skupa završilo je na sudu gdje su bili suočeni jedan s drugim.Pretpostaviti je da je sud i grad odredio doličnu kaznu,a kazne znamo kakve su bile u ono vrijeme.I premda nisu spriječavale razbojstva,ipak su bile strože nego danas. NO,kako sam napisao,nije to bilo sve ,bilo je priča i legendi,straha,pa nam tako dolazi i jedna storija koja je plašila tadanje građane Zagreba Na brdu Griču. „ Što misliš ,kako bi bilo da se sada otvore crkvena vrata (markova crkva),pa da neke tamne prikaze nose mrtvaca iz crkve? To ti je tako bilo pred tristo godina.U gradskoj kapeli Svetoga Duha leži sahranjeno tijelo Svetoga Felicijana.Htjeli su građani zagrebački da imaju kod sebe sveca,pa su ga prenijeli s procesijom Svetom Marku,drugi dan nema sveca.Oni ga opet prenesu i drugi put im je pobjegao,pa kad i treći put ostavi Svetog Marka,onda ga ostaviše u miru kod Svetog Duha,gdje još i danas leži,tako bar pripovjedaju.“ Još je toliko toga za otkriti po Zagrebu,pa prošetajte i doživite svoju priču koju ćete možda jednom sa sjetom ili osmijehom pričati svojoj djeci ili unucima.Zagreb Vas čeka  Oznake: Zagreb |
02.03.2021., utorak
Demon diabolito Tkalčićeva
|
Dok ugodno zavaljeni u naslonjače ,zrihtani po posljednoj modi svojih favorita s televizije,estrade,preteženo istočnog porijekla,mada ima i onih koji se kunu da istočnu glazbu ne bi nikad slušali,dok im doma svira pomiješani melos iza dobro zatvorenih prozora,mnogi ne znaju ili ih naprosto ne zanima,da je Tkalčićeva ulica stoljećima razdvajala svađe dvaju gradova iznad,na brdu Griču i onaj na Kaptolu,te da je svjedočila raznim zavađenim krvoprolićima.Spadala je pod Kaptol,mada je i tu bilo suđenja i dosuđivanja.Na samom pa skoro početku ulice,stoji ulica Krvavi most,dobivši ime po mostu koji je dijelio dva tabora,a ispod njega je tekao potok Medveščak,izvor mnogih boleština. No,vrijeme se mijenja,mijenaju se mišljenja i razmišljanja,ponašanja,mode i stilovi,pa je tako u 19 i početkom 20 stoljeća ta mračna ulica služila damama lakšeg tjelesnog razmišljanja kako bi zaslužile kruh svoj svagdašnji,ali isto tako i ispunile želje kavalira,koji doma nisu imali potrebitu njegu svojih žena.Sve je bilo toliko visoko moralno,da je najstariji ,kako kažu zanat upravo cvjetao.Kakve su sudbine i priče tuda tekle,ne znamo,ali danas jedan mali spomenik sjeća nas na davne dane tih noćnih ptica i njihovih usluga.Još poneka starija kuća podsjeća stare i nove Zagrep(b)čane na tu ulicu.Ja je se sjećam danas kao u magli i ne mogu je više tako lako predočiti.Ipak zaboravljamo dosta brzo. Danas je puna turista,ljudi,šetača,alkosa,mladih i starih,kafića,lokala,restorana i čini okosnicu života grada,pa se može isto tako reći da se nismo makli dalje od prijašnjeg noćnog života dama lahkog morala,jer je ipak i dalje ostalo u se na se i poda se .Ovo poda se ne znam,ali otkad je vijeka i svijeta,sex je ipak razonoda,poglavito ako doma ostaneš bez struje,a imaš kaj strpati pored sebe u postelju. Isto tako malo se zna,da mnoge mitske životinje čuvaju i nadgledaju ovaj grad,a pri samom kraju Tkalče stoji jedna kuća,dosta derutna i zapuštena,ali vidi se nekadašnji njen vrli sjaj i ogleda se u staklu prekoputnih susjeda. Nekako kao da je izdvojena iz priče današnjice,stoji tamo i čeka svoj red. Kroz povijest ili povijesne podatke,a nisam išao do kraja za tim,na tom terenu Tkalče 70 71 72 stajale su parcele,sa možda pokojom drvenjarom,a vlasnici se mijenjaju,kao Brunner,Poeschl i ostali.No,taj teren,nekako čudno zapostavljen na samom domaku ipak i ondašnjeg centra,početkom 20 stoljeća ,točnije 1912 godine dobiva svoj ukras,zakašnjelu secesiju sa likovima iz mitova,a poglavito demona Diabolita.Njega možemo komotno nazvati i demonom iz Tkalčićeve ulice. Bestjelesan je sa zastrašujućom glavom,a to i upravo znači s grčkog duh.Njegovu glavu krase prodorne mačje oči,duge šiljate uši,a tijelo rep koji,koji krije ispod hlača u dugim noćnim šetnjama usnulim gradom.Izuzetan erudit,puno čita,pametan je ,manipulativan,pa lako i zauzme ljudsko tijelo.Nije zao,premda simbolizira zlo,a ako ga se dirne onda se pretvara u pravog demona iz najgorih noćnih mora.Kažu da je proputovao cijeli svijet seleći se iz tijela do tijela nesretnika kojeg je obuzeo. Kako je on sam nižeg statusa u cijeloj mitologiji,Dante mu nije dao mjesto u paklu.Moramo izuzetno paziti da ne zaposjedne naše tijelo,jer bi u tom tijelu mogli paralelno sa pravim svijetom čekati svoj kraj,samo što njemu računjanje vremena nije isto kao i našem,njemu naime traće kraje. Ako se zaustavite i pogledate tu kuću,učinite to brzo,da vas ne naseli i zauzme svaki dijelić vašeg života.  Oznake: Zagreb |
Brestovac
|
Ja obožavam Cesarića ,ali ne onu imala si cvijet u kosi,hodali smo bosi,nego onu pravu životnu: U TROŠNOM RUHU PROŠLIH DANA SA KOSOM ISPOD BOJE SIJEDOM ,ANITA STARA KURTIZANA PREŠAVŠI RASKOŠ IDE BIJEDOM...... Selavi....moje dame i gospodo...duhovi prošlosti.... Nad Zagreb polako pada noć,kasno je predvečerje.Obojalo je cijeli kraj posebnom onom svojom svjetlošću pokazajući da velegrad skuplja ostatke dana,da miriše noć,negdje se osjeti luk ,negdje ćevapi,negdje jure auti ,a poneko i zaluta u šumu,iznad grada kako bi udahnuo malo svježine ili možda neki mlad par isprobava u autu pokoju pozu,a da to roditelji ipak ne saznaju. Ja sam po prirodi preosjetljiv i rekli bi jako senzibilan pa me jedna zviška može lako otjerati,a kako živimo u vremenu kad je lakše nekoga povrediti ,nego mu pružiti ruku,biti iskren i emotivan,onda sam laka meta,ali i premda vjerujem samo u Boga,u ostale stvari baš i ne,onda čvrsto s time usvezi i vjerujem da on ne plaća svakog petka,nego malo pričeka.A zašto pričekati taj dan ni to mi nije jasno,jer nitko od velikih vjernika,a danas je takvih 150 posto,ne misli na taj dan na taj črni petak. A nekako kao po tradiciji obično im se vrati na djeci na unucima,ali sebično ne razmišljaju niti o svojem pokoljenju,nego tek onda kad taj dan dođe,onda „nisam imao sreće“ i tek onda „pomozi Bože“.Pa nije Bog kanta za smeće gdje će se trpati onda kad je grdo,nego se svaki dan treba božanski i vjerski živjeti.Biti čovjek i samo čovjek danas je najteže.Opraštam,ali ne zaboravljam. Ide noć,pomalo me hvata jeza,dok me male neke okice gledaju kroz ta uništena okna,uništene nade ,ljubavi i samo gledaju na Zagreb s te visine,očekujući možda nekoga svoga.Pitanje ,nada i čekanje. Koliko je ljubavi tu ostalo,nestalo,koliko je patnji sakupljeno u te stare razrovane oči,koliko je kiša i vjetrova ovdje prohujalo u nestanku srca. Ta zgrada,kažu tako napravljena je s puno ljubavi,puno očekivanja i čežnji ,napravljena je za jednu glumicu,koja ipak nije imala toliko dara,da bolest pobijedi,ali je zato gore u toj šumi lakše disala i igrala najvažniju ulogu svoje ljepote,život. Sam sanatorij primio je svoje prve pacijente 1909.godine,a proživio je sa svojim bolesnicima ljudske tragedije u gušenju od krvi izazvane tuberkolozom koja je harala stoljećima svijetom i kojoj niti svi doktori pa skoro do današnjih dana nisu uspjeli stati na kraj.U ono doba kad se od lagane viroze ili obične prehlade vrlo lako moglo umrijeti,s vrlo malom brigom,i s još manjom skrbi za zdravstvo,jer je na otpriilke 7000 ljudi bio samo jedan doktor. Tamo negdje kao neka zalutala dječja dušica oglasi se kos ili neka ptica pjevica,ili je to glas neke napaćene duše,koja u tom prozoru traži izlaz u svjetlo i u vječnost.Ili je to ona mala ptićica koja te podsjeća,budi tih,budi miran,prošeći,ali nemoj nauditi niti meni niti zgradi,jer bi lako kroz te zidove mogle poteći suze.Glas mira,glas opomene. Ali kao i uvijek,osjećaji danas malo vrijede,i kao što sam napisao nitko niti ne misli na ono što će biti dok je danas dobro,nitko niti ,a svi se kunu u to majkom,ocem i što je najgore Bogom dragim s Nebesa,ne promisli koliko bola zadaje svakom bojom Paint-balla svakom tom hodniku,svakom tom zidu.Kažu da je ispod same zgrade i puno hodnika,za prevoz pacijenta iz Zagreba ili za bježanje od eventualnog neprijatelja. Kako nikada jedna tragedija ne dolazi sama,kako nikad ustvari,i to nas život uči,ne prestaje igra Sudbina- Život,tako niti ovdje uslijed svih bolesti i jada,nikad mira nije bilo do kraja.Zašto! Od komadića raja koji nestaje,napravili smo zlo koje se širi i to ratovima,željom za posjedovanjem,prodali smo dušu vragu za novac a on nam je to platio vražjim poslom,pa je tako ljudski život postao sitnica u novčanicima obične dječje igre monopolly. 1945 god,smjenom vlasti,a poslije velikog rata ovde su pobijeni ljudi i oni dan danas traže izlaz ka vječnosti svoje zbilje. Neka je pokoj svim tim dušama,neka vlada mir u toj sredini,neka samo samo šuma tišinom pjeva i proba bar malo ublažiti vrisak duše. A ti ako dođeš gore,svrni na Zagreb,pomoli se i budi tiho....ne budi ih ........  |
21.02.2021., nedjelja
Mirogoj kapela Kukulj od Limobrana
|
Volim Mirogoj.U svako godišnje doba,no ,nekako mi je ipak najdraže u ljeto,kad sparina I vrućina stisnu grad.Nije to više kao nekada,jer je za mene I sam grad izgubio onaj duh,pa se tako I samo to groblje mijenja u skladu s nekim novim pojavama I licima.Grobovi se prodaju ili preuređuju za neke nove vlasnike,jer su stari ili pomrli,nasljednicima ili ne treba ili ne mogu plaćati više grobnice,a novi stanovnici,kao oduvijek,bore se za svoje mjesto,što elitnije na ovom pa tako I u zadnjem spavanju. Ipak je Mirogoj miran,pjev ptica,miris one ustajalosti starine,vlage,miris arkada,duh prošlosti I povijesti,sa vrednim inventarom.Kipovi,statue,posvete miruju u svako doba,bilo to ujutro ili predvečer.Nekome zvono zvoni po posljednji put,netko tamo place,radnici lupaju,voze kamioneti,ali ipak taj spokoj tog mjesta ostaje I dalje netaknut.Tu više ne treba niti garderoba,niti rukavice,niti balska haljina,svejedno je kako ćeš doći dokle god si tih I miran I ne remetiš san stanovnicima.U lipnju prodire oštar miris lipe,u kasno ljeto miris kestenova cvijeta koji već najavljuje jesen I kišu.Ja sam ipak sada tu u ljeto,nije me briga za blagdane,niti rođendane,dolazim ovamo prošetati,obići grobove svojih,s kojima se moram porazgovarati što se dešava ili desilo doma,posvadim se ,zapalim cigaretu jer su oni još uvijek sa mnom tu I kao da nije niti bilo kraja.Ja se naprosto I samo razgovaram.Baš me briga što me s okolnih grobova gledaju čudno,ja sam se došel sad posvaditi I to ću napraviti.Ne dam se smetati uopće. Prošetam ja tako grobljem,ne samo svojima,čitam imena,gledam spomenike,Frangeš,Bolle,Felbinger I ostali okupili su ovdje sjajnu garnituru svojih ruku.Moraš se diviti. Nedaleko od mojih stoji žutina stara,pristojna bizantskog izgleda,sa grbom dosta čudnim u ovim našim krajevima.Mauzolej je to,pravoslavni ,točno nekako na polovici dijela pravoslavnog ,židovskog I katoličkog groblja I kao da ih tjera sve skupa u red.Mir I mir.Na njegovom zabatu stoji uklesan minaret,koji se I inače rijetko sretne u heraldici,ali taj minaret označava upravo to da je ovaj ovdje koji spava u onom kratkom periodu zauzeća od strane Austrije Sandžaka I Bosne,branio pravo te carevine na tim teritorijima.Dobio je za to odlikovanja,viteški naslov I predikat.Predikat po rijeci,a ne po slavnoj kakvoj starini od grada.Kratko je on ustvari službovao na Balkanu,poslali ga iz Tromeđe dalje 1884 godine u sami rub te carske priče u onu ,koja će tek za par godina postati strašno sjećanje na rat Veliki,onaj prvi,u Galiciju,a onda u Češku,gdje u Karlovim Varima I umire.Nikakve veze sa Zagrebom. Ali ipak u Zagrebu je živjela njegova udovica Judita I preko Bollea I njegovog posredovanja gradu,dala je sazidati ovaj mauzolej svetih apostola Petra I Pavla. Gradnjom te kapele ona je ispoštovala želju svog muža da ne leži u Pragu, “nije mu se svidjelo tamošnje groblje ,jer je u neprijatnom položaju, okruženo raznim tvornicama i da ne bi želio ni mrtav u njemu ležati». Na sama dopuštenja I dozvole dugo se čekalo,uvjetovalo,slično kao I danas,birokracija svoje radi. Sama posveta kapele Petru I Pavlu isto tako nije bila slučajna,jer se pokojnik zvao Petar – Kukulj od Limobrana (Rijeka Lima u Sandžaku) – feldmaršal.pukovnik ,vitez,a isti titular – ime nosila je prvotno pravoslavna parohijska crkva u Zagrebu 1785 godine ,sve do kupnje nekadašnje Margaretske crkve 1794 godine kada je dobila I ime svetog Preobraženja. Bolle se na ovoj kapeli poigrao bizantom,kako bi istaknuo upravo vjersku komponentu ,mada je išao I za nekim svojim ekleticizmom. Do gradnje ove kapele arcade su bile nedovršene,samo je bila dovršena grobnica obitelji Vrapćević,tako da je mjesta bilo dosta ,ali Judita je željela za svog muža ipak nešto trajnije,što će biti ukras ne samo njemu nego I gradu. Tako I jest,ova kapela-mauzolej ukras je groblja I Judita KUkulj od LImobrana dala je posvetu za vječnost svom mužu,a opet tako treba I biti,zajedno u ljubavi I pred Bogom.  Oznake: Zagreb |
23.11.2018., petak
Franz Liszt
|
Gdje počinje trač,a prestaje kočijašenje? Puno se puta pitam kako da nešto objasnim,a da ne isprostačim.Izgleda da zaista starim i s nekim stvarima se ne nosim tako lako.Oko sebe vidim fino odgojene ljude sa manirima zapadne civilizacije,tipa ,stila i načina,upravo mi je jedan,koji najvjerojatnije stalno kuka kak su mladi danas neodgojeni,spustio nos od dućana na vrata i onda kad ja velim da mladi nemaju od koga naučiti ili kad lepo napišem,odgajajte decu ,a ne kretene,odmah dobijem pljusku.Isto tako vidim fine katolkinje,pobožno prekriženih ruku na spremnu molitvu ispred kojih ,nedajbog dragi da spomenem riječ falus,penis ili oslobodi ne zavedi,onu riječ od koje se točno vidi da sam seljačina,a koje eto se razulare na koncertima popularnih pjevača i bacaju na pozornicu gačice,grudnjake i ostale predmete. Nije zapamćeno,a niti zabilježeno nigdje ili ja nisam tragao,da li su stare zagrepčanke poskidale sa sebe steznike i ostalu 100 metara materijala opremu,ali je ostalo u povijesti da je Beethoven obljubio jednu od grofica Erdoedy,onu hrvatsku,a ne mađarsku,kako se želi proturiti ,a može im se,a za Franz Lisztom upravo ludovale.Izgleda da je jedino suh ovu zemlju ostavio Niccolo Paganini,slavni violinista,koji je gostovao i svirao u palači Kulmer na Gornjem Gradu.Svirao je isto tako ,kako je ostalo zabilježeno i u dvorcu Šestine,koji je danas svakodnevno na dalekovidnicama,samo nisam siguran,znaju li današnji vlasnici,tko je taj čovjek i koliko zarađuje. Prva opereta u Zagrebu izvedena je 1863 godine „Svadba kod Svjetiljaka – Žaka Ofenbaha.(Jaques Offenbach),a tek nekoliko godina kasnije i prva hrvatska opereta „ Momci na brod“ našeg Ivana pl.Zajca. No,ja ću se ipak malo vratiti ljubovanju i skladanju,te gostovanju velikana svjetske glazbe u našem gradu.Kako je život pjesme,opere i naglo buđenje glazbenog života uopće sve više uzimao zamah,tako su i slavni sve više navraćali u naš tada mali grad.1826 godine osnovana je malo društvo u Šuflajevoj kući na Gornjem Gradu.Malo je poznato možda da je Liszt prenoćio i svirao u samoborskom dvorcu ilirca Ferde Livadića,pravog imena Ferdinand Wiesner ( die Wiese – livada). U novinama „Danica Horvatska,slavonska i dalmatinska“ izašao je te 1846 godine bombastičan naslov „Franjo List u Zagrebu“.Nastala je pomutnja i sveopći metež,poglavito među nježnijiom spolom,jer je List bio poznati raskalašenik,ljubavnik i lomitelj ženskih srdaca.Da li se koja zgoda takva ljubavna desila u našem malom gradu,nije zabilježeno,jer je u ono doba diskrecija bila zapovjedna riječ.Mada se puno šuškalo,koja je od vrlih naših dama pala pod utjecaj slavnog . Bio je vruć sparan dan,26 srpnja 1846 godine,a dolinom Krapinice preko Krapine,kroz Začretje,put Oroslavja prašnjavom cestom kotrljale su se kočije i karuce u kojima su sjedili bogati plemići i raskošno odjevene krasotice plemkinje,ushićeni što iz Rogaške Slatine prate u Zagreb pijanista Franju,kako su ga odmile nadomaću zvali.Naime je Franjo stigao s koncerta u Grazu,svirao 25 u Rogaškoj,a onda se zaputio prema Zagrebu,ponukan pozivom punih novčanika i ljepotica.Poznato je da su najljepše žene svijeta tada naprosto se rušile u naručaj slavnog pijanista,a on im naravno nije ostajao dužan.Pratio ga je glas velikog zavodnika i ljubavnika.Ipak se u sjeni svega toga provlačio jedan od najstarijih zanata,politika,a bilo je to u doba velikih političkih previranja između Mađara i Hrvata i naravno mađarske velike prevlasti nad ovim područjem i naših vrijednih Ilirica.Kako je prije nekog vremena izvedena prva hrvatska opera Vatroslava Lisinskog „Ljubav i zloba“,vrijeme je da Mađari odgovore svojim koncertom i svojim čovjekom.Liszt je bio Mađar.Nakon dugog,teškog ,prašnjavog puta Liszt se odmorio u dvorcu Oroslavje kojeg su tada držali oni slavni Sermagei.Prošetao je perivojem,a da li se u tom perivoju dogodila i koja avantura ostaje samo da nagađamo..Iz zapisa je znano da su ovakvi „odmori“ na dužim putovanjima upravo služili Franji za brzi sex,ali su isto tako i završavali sa neželjenim posljedicama kojima svjedoče bezbroj izvanbračne djece.Da se sami dvorac Listu svidio svjedoči i podatak da je poslije koncerta ovdje i prespavao.U svojim se uspomenama kasnije nebrojeno puta sjetio uznositosti naših ljepotica i uvijek je s uzdahom spominjao našu zemlju.....  Odmoru u Oroslavju došao je kraj i spremno je sve za veliki dolazak slavnog Liszta u Zagreb.NO,prije toga da zahvali domaćinima,a možda i malo ljut zbog prekinute kakve avanture,a posebice oduševljen upoznavanjem sa darovitim zagrebačkim guslačem Antunom Kirschhoferom,malo je i muzicirao.Uz pratnju sada već siline kočija,jer su se prije spomenutoj povorci pridružili i prijatelji obitelji Sermage,Franjo stiže u Zagreb.Odveli su ga odmah u hotel „K caru austrijanskomu“ na Ilici.(današnja NAMA).Nedugo nakon što se smjestio u Zagreb iz Rogaške Slatine stiže posebnom kočijom i njegov klavir.Žalosna je priča da naš grad tada nije imao adekvatan klavir za ovakvog virtuoza.List se odmah povukao u svoj apartman u mir i tišinu,a kad su se sat vremena prije ponoći ugasile petrolejke na gradskim ulicama,točno ispred njegova prozora,Juraj Karlo Wiesner pl.Morgenstern dao je znak i orkestar je vani na ulici,pod svjetlom svijeća zasvirao serenadu.To je toliko razgalilo umjetnika da je svirače pozvao na čašicu u svoju sobu.Da li je bila samo čašica ili nešto više ne zna se,poznato je samo to,da je Franz mogao jako puno popiti i po tome bio poznat.Hector Berlioz,francuski kompozitor zabilježio je događaj Liszta iz Praga,gdje se ovaj jednom prilikom skoro potukao sa nekim Čehom,jer je ovaj bolje pio od njega! Sutra je cijeli Zagreb bio doslovce na nogama.Prije podne Odbor Glazbenog Zavoda dao je Lisztu diplomu počasnog člana,nakon čega su uslijedila primanja,pa se i tu kompozitor imao vremena upoznati što s dobrom kapljicom naše okolice,a što sa zagrebačkim ljepoticama.Ovacije koje su pratile kočiju kojom se kretao ganule su umjetnika te je on odmahivao građanima.Oduševljenje je bilo neopisivo i svi su bili oduševljeni,osim mađarona koji su znali da je Vatroslav Lisinski,zbog kojeg je Franjo i pozvan u Zagreb ,naprosto sa svim svojim notama nestao.Naime su njegove note htjeli pokazati slavnom umjetniku kako bi ga ismijali.Nije zabilježeno kako je prošao sam koncert u staroj dvorani na Gornjem Gradu,ali se zna kad je inače List svirao da su dame izbezumljeno vrištale,padale u nesvijest i bacale na pozornicu nakit,dragulje i sami doživljaj koncerta više je sličio saturnalijama nego sviranju.Tako je isto zabilježeno da su jednom dvije mađarske grofice potukle u dvorani u kojoj je svirao kako bi se domogle burmutice koja je umjetniku pala tijekom sviranja. Šest je kompozicija svirao Liszt tog sparnog popodneva 27.7.1846 godine,povremeno prekidan aplauz i povici „Živio“ na narodnom hrvatskom jeziku potpuno nadjačavši Mađare,koji su nakon koncerta zažalili što su ga uopće pozvali jer se njihova osveta izjalovila.  Nismo sigurni da li osim sviranja u Zagrebu bilo i lumpovanja i ljubovanja,mada se po nekim indicijama to vrlo lako može pretpostaviti.Nakon koncerta kažu neki ,možda neutvrđeni izvori,da se Liszt zaputio prema obližnjem Samoboru,dvorcu dirigenta i vođe cijele te stvari Ferde Livadića,gdje je,recimo i prenoćio.Da li su lampaši pred dvorcem sjali cijelu noć ili su utrnuti ne zna se pouzdano,no osvrnut ću se na taj dio.U kočijama ,odabrano društvo prevelo su u Samobor,gdje ih je čekala raskošna večera i gjde je Liszt održao svoj treći koncert,da bi poslije pio i jeo i veselio se do ranih jutarnjih sati.Po toj verziji koju je ispričao sam Ferdo našem muzikologu Franji pl.Kuhaču bilo je upravo tako ,a u današnjem dvorcu-muzeju stoji još i klavir na kojem je velikan svirao te noći. Uvijek postoji i druga priča,a ta naime glasi,da je poslije koncerta u Zagrebu,Liszt posjetio svoje rođake koji su živjeli u našem gradu, u tadašnjoj Mavroskoj ulici,današnja Masarykova.Tamo je živjela ,navodno ,unuka maestra Hedviga Draganec.Tom je prilikom kažu napravljen i portret kompozitora zajedno sa rođacima.Niz desetljeća potom,Dragančevi su pričali kako je Hedviga dobila pisma slavnog djeda iz raznih europskih gradova ,s njegovih gostovanja.Isto tako navodi se da je Hedviga dobila i originale neke njegovih partitura,te da ih je kasnije poklonila isto tako nekim rođacima u Štrigi,u Međimurju,gdje bi se navodno i danas moglo naći nešto iz Lisztove ostavštine,koja je i opet navodno ,djelimično došla i do Rijeke kasnije. Kako je u vrijeme boravka u Zagrebu Franz imao samo 35 godina,teško da bi to bila njegova unuka,pa kao verzija ostaje vjerodostojna ona prva iz dvorca Livadić.Bilo kako bilo,poslije Samobora,Liszt se opet vratio u dvorac Sermage u Oroslavju,gdje si i opet odmarao,šetao i opet prenoćio.Zašto! Dali je Liszt ostavio tamo osim pokojeg slomljenog srca i još ponešto ne zna se niti do dana današnjeg,ali kako je poznato da su se diljem svijeta gdje je svirao ljubile rukavice i dijelovi odjeće koje je ostavljao,te da su se iste kao relikvije čuvale pod staklenim zvonom i same potrgane klavirske žice,možda je za pretpostaviti da Liszt u Zagorju nije samo odmarao,nego je vrijedno i noćno radio.Dakle u tom dvorcu Oroslavje pomiješale su se dvije vatrene krvi ona mađarska i ona francuska ,grofice Sermage.No,to je samo pretpostavka.Možda jedino mogu istaknuti da kojim sretnim slučajem samog glavara kuće nije bilo doma.Grof Dioniz nije tom prilikom ravnao stolom! U samo Zagorje i naš grad Zagreb Lizst Franz stigao je sa oznakom i auerolom strasnog ljubavnika.Vjerojatno su vijesti i glasine koje su ga pratile,da je jedna francuska grofica Marie dÄgoult zbog njega pobjegla od svojih dviju kćeri i starijeg supruga,kako bi javno postala njegova ljubavnica,te s njim prokrstarila Švicarsku i Italiju. Ti događaji bili su još svježi kad je došao kod nas,kao i sam rastanak s groficom i troje djece koje je imao s njom.Tko zna da li su zagrepčanke isto tako ,čuvši glasine da su se žene zbog njega tukle i čupale,a on čekao kako bi kasnije pobjednici svirao svoje kompozicije. Liszt je toliko bio oduševljen dočekom u Zagrebu da je obećao povratak i besplatno sviranje.Bez sumnje su se zagrepčanke još bolje počele pripremati za taj događaj,no do njega nažalost nikada više nije došo.Franjo se u Zagrebu pojavio kao komet,zablistao nakratko i nestao,ostavljajući za sobom još dugi niz godina sjećanja na taj veliki događaj. Malo po malo palo je sve u vodu i zaborav i Liszt u Zagrebu i slavni bogati Sermagei i dvorac Oroslavje,koji propada sve više iz dana u dan.Malo tko danas pamti da je upravo izvođenje prve hrvatske opere izazvalo to da slavni Franz Liszt dođe u Zagreb.Vatroslav umire u bijedi,povijest umire u bijedi,ostalo je samo par imena kulaka da nas podsjete da vrijeme ima svoje granice,ali i te granice zahtjevaju svoju odbranu i svoje obnavljanje,no ,izgleda da u ovom trenu nema ih tko čuvati.  Oznake: franz liszt, Zagreb, povijest, priče |
27.10.2018., subota
Kaptolska kurija
|
Vrijeme se stislo,magle se vuku,oblaci objesili nad gradom,sunce skromno proviruje ispod sivila zime.Hladno je vani,očekuje se snijeg,tako barem najavljuju.Stisnula je i depra vremena,ljudi pogureni,sa crtama indignacije na licu,dosta je ,hoćemo proljeće.Vozači nervozni žure kućama ili su tek počeli dan poslom.Ujutro se dići ,upaliti grijanje,popiti kavu,propada dan već u samom svom početku.Sjediti doma nije rješenje,lakše je otići nekuda,pa se možda i taj natmureni dan popravi,kao u onoj dječjoj priči,kad je iznenada ljeto navalilo u grad i razveselilo sve,pa su odjednom svi počeli pjevušiti,a djeca se radovala,jer je radi iznenadne vrućine prekinuta i nastava,pa su pušteni da uživaju u danu neočekivanog ljeta.Noćas je bio mraz,pa se to vidi i to cesti,lagano zaleđenoj i granama,a i po crvenim nosevima prolaznika.Sjesti u auto bar malo se provozati bez obaveza,a usput i pogledati nešto što sam zaboravio ili kao i uvijek blizu je ,pa se ima vremena.Informacije kratke na internetu,šture,čista obavijest ,kao na zidu,izgubila se mačka ili pas ili traži se to i to.Najbolje se sam uvjeriti kako je i što se događa tu na rubu grada,na istočnom njegovom dijelu,gdje se sakrilo puno toga,dosta nepoznato,a opet jako blizu.Samo pola sata vožnje,ipak je jutro i gužve su,krije se ruka onog raširenog Kaptola na sve strane lijepe naše,a kako je sve skupa ipak povezano sa Kaptolom u centru,onda su gradili na svim svojim posjedima,jer pastva treba molitvu i utjehu,a crkva lovu.Kurije i dvorci u propadanju,mada love ne manjka,ali i oni su se više orijentirali svjetovnom nego duhovnom,pa i oni imaju vremena,glavno da katastar vodi brigu,što je moje,a što još nije. Kao da je zaboravljena u svome osobnom parku,naprosto posađenom neuredno,ne planski,nego kako je tko došao ovdje tako je piknuo nešto u zemlju,čistam da teren ne bude prazan. Sam taj Sesvetski Kraljevec spominje se davne 1275 godine,kada ga je Bela poklonio Gradecu,a onda ga je kralj Žigmund predao Kaptolu i ostaje u njihovom vlasništvu do danas.Nisu baš bili dobri gospodari svojim kmetovima,čak niti poslije one famozne 1850 godine kad je ukinuto kmetstvo,kada su kmetovi i dalje ostali skoro pa kmetovi,odslužujući nadnicu za preuzvišeni Kaptol.Bio je tu davno i kaštel nekakav o kojem nema stvarnog opisa stanja,samo da je bio okružen drvenim palisadama,rekli bi zidovima,no nova stoljeća koja dolaze,19 stoljeće,industrija i novi raspored arhitekture i gradnje,ruši kaštel i na tom mjestu gradi kuriju,koja bi i dalje predstavljala znak moći. Sama ta kurija jednokatna je iz godine 1828 po projektu Juraja Eithera.Unutrašnjost je ustvari skromna sa nekoliko detalja ranog klasicizma.Ima podrum,valjda za vino i potrepštine i to bi bilo uglavnom to .Bez velike je pompe danas,čak ostavljena da propada,premda je pofarbana izvana,a vjerojatno i iznutra malo doređena,da se ipak do kraja ne zaboravi što su činili svojim podčinjenima. Kako su Turci u 16 stoljeću spalili kaštel Zrinskih Božjakovinu,Nikola je želio preseliti ,namamiti što veći broj kmetova,kako bi se dobro diglo i to upravo iz Sesvetskog Kraljevca,ali Kaptol nije htio niti čuti zato,nego je uvjetovao plaćanjem svih poreza godinu dana unapred,što je dovelo do bune kmetstva.Sve skupa možete si misliti kako je završilo.Pogubljenima i osvetama Kaptola nad kmetovima.No bile su još dvije bune isto tako neslavno završile za sirote glave,a u kojima je Kaptol tražio spas od kraljevske vojske koja je ne samo naudila kmetovima,nego i spalila Kraljevec. Vremena su to bila čudna i grda i kao da se stalno u nekom svom promijenjem slijedu ponavljaju i kao da se zaboravlja ona bivša,kao da se priče ne šire,nego su ljudi ostali samo na toj zimskoj cesti sa pognutim glavama i dalje u svojoj depresiji.I ja se vraćam ipak doma,možda ima nešto na televiziji,a tu kuriju ostavljam namjerniku ili zaljubljeniku da poslika i da se zainteresira za prošlost ovih prostora.  Oznake: Crkva, Zagreb, sesvete |
25.10.2018., četvrtak
Zvono za mrtvace
|
Sve skupa se mijenja pa se čak čini da se kugla na kojoj preživljavamo okreće puno brže nego se okretala prije čak i par godina.I vrijeme brzo prolazi,pa od onoga kad se rodimo plačemo ,što smo na pozornicu budala stupili do samog kraja vrlo je malo vremena ostalo da se proživi svijet baš onako kako bi trebalo.Sreća je varljiva ,pa ju možda poneki put i treba povući za rep ili joj staviti soli,kako bi se dostojanstveno provozali u teško stečeni ,ako nemaš obiteljski,jednosobni stan.Nekoga s nogama napred i glavom nazad,a nekoga lepo vrate u prah iz kojeg se pretvorio,stave ga u vazu umesto cveća i lepo postave za trajni ukras u neku malu izbicu koja se zove urno mesto.Dobro da nije urinarno,jer ionako ima svega i svačega.Pa čak i sotonista koji se šetaju po groblju u neko gluho doba noći i rade razne čudne pokrete rukama,a malo si i zaplešu pa to sve skupa zgleda ko malo bolje karmine. Svakako se žaluje,netko trlja ruke jer bu nekaj erbal ( nasljedil) neko se rešil zla od doma,nešče se plače,a nešče se i napije tak jako,da zna i sam upasti od silne tuge i žalosti u jamu vječnog života. No,i u samom činu pokapanja ima razlike,netko ima hrpu ljudi,hrpu skupog cvijeća sa obaveznim inventarom moljaca,ako je zima i hladnije,jer se zvleče iz ormara sav pelc koji se godinama skupljao,a zna se da se naftalan mora malo proluftati,a di ćeš bolje nego na sprovodu.Ima tu bijesnih auta,skupocjenih satova i narukvica,šmuka rekli bi svakojakog,a nekoga sirotoga tek malo pogledaju,prekriže se,otprate ga na kad ti grobar preko riti i to je to.Kasnije se ode kod slavnog „Veselog mrtvaca“ dole ispod na kakvo piće,da se to pošteno zalije,danas se to zove Mirogojski mir ili tako nekako i nema te više nikada,da s njima popiješ,pa meni osobno uvijek padne neka tužna gde si sad moj prijatelj?! U davna vremena je isto tako bilo svašta,konji su siroti vukli preminuloga,pa su se ne rijetko preplašili nečega ,tako, da je sirota obitelj ,naravno ožalošćena pretrčala sprint ,brže neg Luis ( Lewis) do groba.Naravno je i logika da je to sve skupa jako tragično,ali kao što se rodimo tako i umiremo,pa se to najbolje može shvatiti kao obrt materije,jer i crvi moraju nekaj jesti,a iz praha se roditi neko novo malo čudo.Ali se čini da ljudi uvijek plaču i kad se rode i kad umiru.A kak nam sve skupa izgleda i kam ovaj svijet u propast odlazi,postaje sve logičnije i svrsishodnije. Napisati neki lijepi epitaf nije lako,jer je toliko toga napisano,da ispada da svaka sirota piše o svojoj tuzi,koliko bi bilo poezije na svijetu,a i naravski teško ti padne sam događaj.Oprostiš se od pokojnika,pustiš suzu,kako tko i kakvu i to je to.Oproštaj! Ali život ide dalje i vrti se nesmetano,pa s njim moramo i mi.Jer nemremo živi u grob,mada ima i toga,pa da se nadovežem u ona davna vremena,i prije samog gradskog groblja Mirogoj,na ondašnjim grobljima bilo je svašta,da su se čak mrtvaci sami dizali iz mrtvačnice i lepo došli doma na svoje osobne karmine,pa je isto tako i nemalo puta zabilježeno da nekoga pogodi i strefi kap,kad na vratima ugleda svojeg milog ,kojeg je maloprije pokopal.Zagreb je brujio od takvih događaja sve od onog groblja na Jurjevskoj pa do današnjih dana,slažući svakojake priče i pričice.Moram reći na to da i ja imam jednu iz prve ruke,ali ne bum išel predaleko o tome,jer sam tu osobu ipak jako volio.Bilo je priča o tome,kako su se iz groba čuli zvuci,grebanje,zapomaganje,pa se nemalo puta moralo sastati gradsko poglavarstvo da se dogovori oko iskopa preminuloga,kako bi se uvjerili da je mrtvac zaista i mrtav. Kako bi se riješile mnoge zabune,zablude i obmane,te se spriječile stravične priče iz zagrobnog života i kako bi se točno znalo jeli mrtvac i mrtav,gradsko je poglavarstvo dalo nalog da se napravi zvono za mrtvace,ukoliko bi netko bio krivo proglašen mrtvim. Kako su umrli ležali na odru kod kuće,a znalo se desiti i po nekoliko dana,te se smrad raspadujećeg tijela širio cijelim dijelom ili ulicom,počelo se govoriti i o potrebi otvaranja mrtvačnice,koja bi se gradila iz „dohodakah Mirogojske zaklade ukoliko ova bude raspolagala potrebnom svotom“.Naravno da je kao i uvijek bilo i onih koji su bili protiv,jer je svakako ljepše ležati kod kuće svoje i zakaj bi mertvaci ležali na zajedničkom odru,ako mogu doma bolje i ljepše,naravno ako su si to mogli ostali ukućani priuštiti. Nakon sile dogovaranja i prepiranja,sa nedostastatkom novca u zakladi,tražio se kredit od 30000 forinti.1884 godine konačno se počelo sa gradnjom,ali se prevarilo u računu i radovi su koštali duplo skuplje,upravo 63.783 forinte i 5 novčića.Glavni je graditelj bio Mato Tassoti.Zastupnici raspravljaju i o ukrašavanju prostora i ta čast i zadaća pripala je slikaru Draganu Melkusu koji mora naslikati sliku „Isus na križu“. 5.travnja 1886 godine mrtvačnica je dovršena ,ali tu nisu prestali problemi sa mrtvacima,a nikako sa pričama o čudnim zbivanjima u noćima,kad se razlegao jauk pokojeg pokojnika krivo zakopanog.I tu dolazi zvono koje će svaki puta zazvoniti kad se „pokojnik“ probudi iz zamrlosti.U Mrtvačnicu je ugrađeno i to zakačeno na prst ama baš svakog pokojnika i to spojeno sa „stanovah čuvara“,tako da ga i najmanji pokret (mrtvačev) u tečaj stavi!Nekoliko je to strašno zvono zvonilo na uzbunu rastrčao se cijeli Zagreb,poglavarstvo,medicinari,sva sila građana kako bi prisustvovali radosnom trenutku ili onom zastrašujećem u najgorim pričama i noćnim morama kad bi mrtvac se digao iz lijesa i opet oživio.Obitelj bi bila sva unezvjerana očekujući najmilijeg,no ništa.Mrtvac je i dalje bio mrtav kakvog su i ostavili.Naime je slučaj kod smrti da se tijelo steže i rasteže pa bi svaki takav trzaj probudio i zvono.1913 godine kad se nitko do tada nije više vraćao kući,zvono je zauvijek spremljeno u ropotarnicu povijesti. No i to nisu svi događaji........  Oznake: groblje mirogoj, Zagreb, Hrvatska |
09.03.2017., četvrtak
zagreb davno
 Oznake: Zagreb, Zagreb beli grad, povijest |
