Marketing
Stjepan pl.Miletić
Život je maskenbal ,ljudi su krivi,pod tuđom maskom lakše se živi.....ili tako nekako ide to sve skupa.
Još od kad je Shakespeare vlovil onoga kaj je držal lubanju u rukama i sebi kose čupo piti ili ne piti,ljudi su natezali ka glumi i presvlačenju u likove iz bajki,basni,povijesne likove ili pak one koji bi htjeli biti ,a nisu.Tako se i u našem dragom Zagrebu od najranijih dana počelo glumiti na svim razinama..Dolazile su razne njemačke trupe,a bilo je i domaćih za pučko veselje,koji su narodu hteli dati malo kulture i zabave u onim mračnim,samo bakljama osvjetljenim noćima.
Znamo da su se prve predstave odigravale onak zapraf u palači Amedeo na Gornjem gradu,a onda je lepo Stanković pobral pare na lutriji i dao ih da se sagradi kazalište samo za sebe u kojem se osim glumatanja moglo i zaplesati,pa i baciti kakva rukavica u bebu drito kako bi se nekoga pozvalo na dvoboj,radi kakve prevrtljivice,koja si nije dala upisati u knjižicu red plesova s ovim ili onim,nego si je odabrala jednog i s njime tancala celu večer,na što su se mamice,kume,pratilje hitale u nesvest od neugode. „ joj,je mala imala krivu guvernantu u detinjstvu“!
A onda je za naš Zagreb došlo vreme 19 stoljeća i odlučeno je da kazalište na Gornjem gradu,danas je tu unutra gradska skupština i zahod za zaštitu baštine,nije dovoljno reprezentativno za ugledne presvlakuše i glumce,pa se dalo napraviti novo ,ljepše,bolje, veće u Donjem gradu,Hrvatsko narodno kazalište.Došao je i sam car iz Beča,ali osim šampanjera dočekali su ga prosvjedi i spaljivanje mađarske zastave.Njegovo apostolsko veličanstvo je ziher prevrtal očima,kam sam došel,pa ti su die Morlaken ( vlaji,vlasi) totalno nori,ali je ipak vudril s čekićem po stupiću i otvorio nam novi theater.
Sve je skupa ,bit će valjda tako,od samog djetinjstva to promatral i naš glavni lik,Stipica,rođen u ovome gradu u plemićkoj obitelji,dobro odgojen,bogat,pa je poneki projekt mogao izgurati i sam bez uplitanja gradskih vlasti,koje su i onda teško otvarale novčanik za kulturu i umjetnost.
Stipan je i sam od najranijih dana pisao i škrabao kazališne komade,kritike,drame i lakrdije,koje su mu i izvođene na daskama koje život znače,ali je ipak najveći trag ostavio ipak na čelu te zgrade,ne dugo,samo 4 godine,ali ipak dovoljno da ga se pamti.Obnovio je operu,koja je nekoliko puta bila izbacivana iz samog teatra,ali se uvijek vraćala natrag,uveo je i struju da si glumci ne trgaju noge po mraku,premda im se kaže kad izlaze na pozornicu,strgni si nogu,ali to za sreću.
Kako su se glumci u ono doba odabirali što ovako što onako ili su učili glumiti na svim stranama svijeta,najviše u Pragu ili Beču,stvorila se potreba da ostanu doma i da se doma naučiju glumiti,ne mislim kod kuće,mada je i toga bilo,,nego u svom gradu,pa je zaslužan što je Zagreb,a i Hrvatska dobila prvu glumačku školu.Kako je bio radoholičar i pomno pratio sve trendove u svijetu tadanjeg glumatanja,radio je i na modernizaciji izraza,repertoara,a u amanet ostavio nam je i knjigu o svom i glumačkom stvaralaštvu,“ Hrvatsko glumište“ iz 1904.godine.
Veliki narodnjak,poštovalac Ilirskog preporoda,pravi zagrebački gospodin prve kategorije Zagrebu je ostavio i još jedno sjećanje na njega,ali i na jednog velikana,o kojem sam već pisao,spomenik Petru Preradoviću,ali i prvu izvedbu opere Vatroslava Lisinskog Porin,koju ovaj nije doživio.
Toliko bi se toga još moglo napisati o Stjepanu pl.Miletiću,ali to ne bi stalo u jedan ovakav kratak osvrt na crticu iz povijesti Zagreba.Umro je u dalekom Muenchenu 1908 godine.
Iza sebe je osim vrednog rada ostavio i sina Oktavijana,prvog filmaša,a ovaj je valjda u spomen na velikog oca,napravio prvi film i to o Lisinskom.
Tempus fugit......
Post je objavljen 12.04.2021. u 10:07 sati.