Dvorci, crkve i stari gradovi
14.04.2021., srijeda
Ivo Kozarčanin
|
Defile Likova koje smo nekada možda morali znati onako ovlaš,za neku dosadnu lektiru,koju nikada ustvari nismo shvaćali.Pijanci-boemi,glumci na pozornici ulica,ljudi sa dušom i svojim,kao i svi,skrivenim srcem duboko zakopanim među organima života.Srce je samo mišić ionako.Prolaze godine i mi starimo sa tim nekim temama i onda nas najednom lupi u glavu,upravo ono ,što nismo nikako voljeli.Ja sam prozan,ne volim pjesme,ali me je nekako to kasno ljeto ipak lupilo u glavu,sa svim onim mirisima Miholjima i već dolazećim kišama,dok se posvuda osjeti miris paljevine po vrtovima.Nekako me to podsjeti uvijek na povratak s mora,iz sunca koje se kupa u moru pred kraj dana,a onda Lika kamena,škrta,crljenica i upravo miris te paljevine,kad se već sve sprema za zimu.Toga je nekako nestalo zadnjih godina,a čak nema veze niti sa mojim starenjem.Sve kao da nestaje u trenu,a sve se pomalo i polako prazni. Umjesto da obavi sve poslove,a uzori su mu bili Krleža i Hamsun,on razmišlja o Novom Marofu,kamo je trebao poći na oporavak i u iščekivanju dana polaska on završava novinarske poslove,izlazi s prijateljima u kavane i gostionice. 4 .2.1941 godine između 11 i 12 sati u noći,rastaje se s prijateljima i polako se uputio Ilicom u Stenjevec,gdje je imao stan.Te noći Ilica,već u jeku rata,bila je pusta,samo se po svjetlu uličnih svjetiljki mogla naslutiti susnježica.Došavši do kasarne na Črnomercu,zaustavio ga je prodoran glas.Nije htio stati – kako tvrde,već je koračao dalje.Stražar Milija Jovanović navodno je ponovio upozorenje,pa kako se nije odazvao niti na jedan,stražar je ispalio hitac koji ga je pogodio ravno u srce i tu je smrt prekinula i promijenila skretnicu putovanja. Rodio se u Hrvatskoj Dubici 1911 godine u obitelji Stjepana i Marije.Ubrzo nakon rođenja seli u Madžarsku,gdje mu otac dobiva mjesto željezničara.Nakon propasti Austrijske carevine,vraća se u rodno mjesto gdje završava pučku školu,a upisuje trgovačku školu,no seli u Zagreb ubrzo nakon toga,te upisuje Državnu učiteljsku školu,a potom i Filozofski fakultet. 25.lipnja 1933. vjenča se sa Marijom Bengez,učiteljicom iz Mihovljana i tu je ono što me je ustvari prenijelo u neka davna ljeta,koja se više ne događaju. Kad dođe Ljeto Kad dođe ljeto,na što misliš,Marija? U žitu čekaš sama.Srpanj ti šapće,Opet si danas za godinu dana starija. Zelenu kosu vrba vjetar nemirno miluje. Gore žarki,bijeli talasi vatrometa. U očima ti sunce zlatnim prstima kuje. Duboka ljetna noć.Kaplje s krova Na tvoje cvijeće hladna rosa.Čuješ li, Kako zvoni srebrna mjesećeva potkova? U sobi sama skrstila si ozeble ruke, Nujna je cesta od mraka i koraka. Svu noć u voćnjaku padaja zrele jabuke. Strepeći od praznine,usnule su ptice. Mraćno diše planinska noć.Zalazeći Mjesec te je toplo poljubio u lice. U srcu raste tiha tuga.Starija Opet si za godinu dana.U mraku Žali te zrelo ljeto.Ti plačeš,Marija? Ivo Kozarčanin   |
