Dvorci, crkve i stari gradovi

06.12.2021., ponedjeljak

Zabok

Naša povijest, naši junaci sveli su se na onu kad ti netko stisne šamar ,okreni mu drugi obraz. Tolika je letargija ,toliko je senzacionalistički prikazano naše bivstovanje na ovim prostorima da se sve svelo – tipa pala knjiga na dva slova ,da je to naprosto nemoguće više i čitati i slušati. Par gradova, par dvoraca, par crkvi gdje sam krštena/ a ili ko dete hodal/a na misu i nekoliko imena koja nam služe za svakodnevnu raspravu o junaštvu ili pak o teškoj borbi potlačenih kroz stoljeća. Frankopani – Zrinski i Tahy sve jedna obitelj ruku pod ruku doveli su nas u stanje trpi i šuti. Malo viči ,ali nemoj glasno. Blokada povijesti i ljudskog uma, ruka u zraku i gajba pive. Uništen se vratiš kući , istučeš ženu i decu i onda suze i bol u ionako prepunoj boci tuge. Junaci u flaši ,ratnici birtije i poluševci bez erekcije. Dignuti na tren ponos ,a onda dostojanstvo pada na prvoj stepenici uzdizanja.
Ja se vrtim u kolu i toliko sam puta sam sebi rekao dosta je toga svega, dosta je praznih i pustih zidova, opustošenih staračkih pogleda i prozorskih osi u nizu ,ali i opet nekako me vuče sve dalje i dalje. U mojoj priči ogoljelih zidova ,nekoliko još držećih cigli ,čuva samo jedan pas – Cane Corso. Ogroman, kroz ogradu gleda poluzainteresirano ,nimalo uzbuđen.
Preda mnom nekada grad – kaštel ,a onda dvorac. Silna historija počiva sada u Lepoglavi sa ukrasima nad grobom latinski pisano , da barem tamo ostane trag da su upravo tu vladali oni koji su dali ime tog mjesta, grada . zagorske metropole – Zaboky!
Sami posjed spominje se 1335 godine , a ovaj kaštel najvjerojatnije sagradili su Zabočki 1471 godine ,premda se 1719 godine spominje kao drvena utvrda. U rukama Zabočklih ostaje do 1655 godine kad umire zadnji Baltazar . Poslije njegove smrti posjed dolazi u ruke njegovog zeta Baltazara Vojkovća od Klokoča. Dana 11 studenog 1639 godine obvezuju se Baltazar Zaboky, Gabrijel Chernkoczy i Baltazar Vojković sa ženom Evom Zaboki vlasnici i posjednici imanja Zabok pred Petrom Znikom ,protonotarom hrvatskog kraljevstva da će lepoglavskom samostanu ostaviti legat od 3000 rajnskih forinti. Sama isprava pod naslovom Obligatoria Helenae Gotthal ,relictae Ladislai Chernkoczy čuva se u zagrebačkom Kaptolu,a datirana je na dan sv.Martina Biskupa. Po ovoj obavezi ostavlja udova iza Baltazara Barbara Gereczy samostanu gore navedeni iznos ,a imaju ga isplatiti nasljednici iza njenog muža : Franjo i Gabrijel ,sinovi Ladislava Chernkoczyja i prve mu žene i Nikola i Baltazar ,sinovi iz drugog braka te Ivan Vojković i Petar Greguroczy.
Barbara Zaboky – Gereczy pokopana je 1678 godine u Lepoglavi u kapeli – zvanoj kapela mrtvih Muke Isusove kao izuzetna i značajna donatorica samostana i stoji natpis na njenom grobu :
NOTA DEO , PATRIAE TOTI SIMVL ET PEREGRINIS
SACRIS PRESBYTERIS , PAVPERIBVSQVE VIRIS.
BALTHSARIS ZABOKY QVONDAM CARRISIMA CONJVX
BARBARA GERECZY PRIMA SEPVLTA IACET.
NAM QVAE CONFRATRES SVMMAE DVM VIXIT AMAVIT.
haeC qVoqVe VVLt obIens fiDa Manere sVIs
ied est anno 1678

Poznata Bogu i cijeloj domovini ,kao i strancima ,svetim svećenicima i prosjacima draga nekoć žena Baltazara Zaboky Barbara Gerecz prva je ovdje ukopana. Ona bo , koja je braću vrlo ljubila ,hoće da i mrtva ostane vjerna svojima.
U 18 stoljeću Sigismund Vojković – Voikffy ovdje gradi baroknu kuriju – dvorac , a isti je poznat i kao graditelj i donator crkve sv.Jelene Križarice. Još krajem 19 stoljeća ovdje stoji uređen vrt – perivoj i sama zgrada, no danas su od cijele te priče ostale samo hrpe cigli.
Te cigle čuva izgleda samo onaj pas koji me je gledao kroz ogradu.
Zarasla građevina, trava koju više nitko ne kosi i vjetar koji odnosi i mene i sve slavne na cestu prema sadašnjici. Ruina skriva svoje staro lice među kao stidlijva , pomalo ružna djevojka među šikarom povijesnih bitaka.

Oznake: zabok, povijest, Hrvatska, izlet

- 08:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.12.2021., nedjelja

Klanjec i smrt Katarine Žuvić

Klanjec je malo mjesto,neprimjetno pa skoro na zemljopisnoj karti i svakako je potrebno ukucati njegovo ime sasvim posebno da bi ga se našlo, ali ipak za to mjesto vezano je toliko povijesnih priča i događanja ,da ga nikako ne može zaobići u toj cijeloj hrvatskoj storiji – historiji. Osim onih slavnih Erdeda koji su doveli bosanske franjevce u ovo mjesto , donirao crkvu i dao im vječnu zadaću da čuvaju njihove sarkofage ,imamo i onog Antuna Mihanovića, pa grob Otona Ivekovića i još mnoštvo raznih spominjanja i događaja. Možda je ustvari nebitno za ovu priču , ipak je povezano, pa kad se nađete u Klanjcu , osim što ćete posjetiti Antuna Augustinčića i njegovu galeriju ,crkvu ,sjetite se ove priče.
U Glogovcu 8 rujna 1763 godine u 9 sati ujutro umre kao neudata Katarina Žuvić, djevojka divne ljepote i tijela. Umrla je od pogubne groznice – eto kako se vremena uvijek nekako ponavljaju i kako je povijest kao kotač koji se stalno i nanovo vrti ukrug – nakon 17 dana bolovanja u 22 godini života. Potkrijepljena je sakramentima ,a pokopana je u franjevačkoj crkvi u Klanjcu. Roditelji su joj bili Franjo Žuvić i Ana Novaković. Žuvić je došao u Zagreb iz Primorja, točnije Bribira , te je prvo služio kao provizor kod Erdeda . Tu je službu napustio s dosta novaca, pošto se pomoću novca ugovorom otkupio od obaveze da položi račun. Bio je vrlo usko povezan s Ignjatom Cindorijem. Imali su međusobne ugovore , zbog kojih su kasnije i jedan i drugi proglašeni nečasnima. Bio je lukav i vrlo oštrouman čovjek. Živio je dolično i nastojao valjano odgojiti svoju djecu,ali nije imao sreće sa sinovima, pošto su ,osim Stjepana , svi pomrli prije svoga oca. Kćeri su mu bile elegantne, lijepe i odlično odgojene. Najstarija Barbara ,pa Eva, Terezija Magdalena ,sve su bile dobro udane. Kao neudate umrle su dvije : Katarina i Marta.
Žuvić se toliko obogatio da je u Kranjskoj kupio dvorac i vlastelinstvo , u Hrvatskoj od Balogha Glogovec i još neka imanja u Ugarskoj , ali nikad nije ušao u posjed istih . Upao je u teške parnice zbog krivotvorenja plemićkog lista nekog Salopeka.
Franjo Žuvić dobio je barunski naslov i čast preko dvorske kancelarije i to za Kranjsku tako da se često čita i čitat će se njegovo ime s barunskim naslovom,no budući da zbog parnice i zbog tako velikog broja kćeri za koje je predviđen da će ih moći udati za barune, nije dobio imenovanje preko Ugarske kancelarije,na području ugarske krune i nije bio niti će biti smatran barunom.

Oznake: Zagorje, klanjec, Hrvatska, povijest

- 07:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.12.2021., petak

Nikola Halper Sigetski

Prosinac je , svijet se sprema za još jednu promjenu godine, sve je okićeno, čeka se samo nada u noći kad je rođen sin koji će donijeti ili je trebao donijeti planeti, svijetu , čovjeku mir I blagostanje ,a isto tako I vječni život u neumrloj duši , u vječnom blaženstvu sna I pokoja. Nažalost uprkos svemu tome, svijet postaje sve gore I gore mjesto I premda se pale svijeće ,daju se zagovori I molitve premda su glasnije , ustvari postaju beznadne I sve tiše. Lampice koje gore okovane bolestima ,ratovima, ubojstvima ,paležima I razbojstvima nisu dovoljne da osvijetle našu dušu I da zaista se predamo veselju Prvorođenca među svima . Vjere u sivoj eminenciji sve glasnije pozivaju na molitvu sa oružjem u rukama. Svijet ide svom kraju , naspram one stare , koja se šaptala 2000 godina ili ili , kad je Isus Uskrsli trebao doći na ovaj svijet I ugasiti I kazniti sve ono što ne valja. NIje došao, valjda I on negdje s neba gleda, što smo učinili sa svom onom Božjom idejom o zemlji ljepote , o onom kutku svemira koji nam je dan da uživamo na ovom svijetu divote I onda preselimo u Božje krilo. Sve smo pokvarili I tu ljepše riječi nema.
Kao I sve na ovom svijetu , ipak završava , kako kome , na mjestu kojem svi idemo, na groblju. I zbog toga ostajem u Krapini ,premda I nema veze sa zadnjim spokojem nakon divljine života.
Mauzolej na krapinskom groblju samo je pokazatelj svega onoga , što je netko ostavio za sobom, premda I ovdje nisus vi jednaki u zadnjem času. Skromniji ili bogatiji grobovi upravo su ono što pokazuje koliko smo u ovom životu vrijedili, a ipak idemo goli I sami pred oči Stvoritelja. Mauzolej obitelji Halper ( Radić).
Obitelj Halper došla je ovamo, rekli bi , dotepla se iz Mađarske I to nije ništa novo, znajući da su mnogi došli ovamo upravo iz Mađarske I ovdje na ovom tlu Hrvatske ostavili svoje tragove. Mnogi vezani za ovaj kraj, a upravo oni domaći nevezani. Sve je kako se gleda ustvari. Stranci u dobroti I domaći u zloći.
PLemstvo su dobili davno , po broju I statusu od osmog koljena pravo da mogu pogledati kralja u oči, premda se kralja ne gleda u oči ,nego se kleči I smjerno čeka njegova ili njezina odluka. No, osmo koljeno se broji po pristupu I pravu vladavini nad zemljom. Plemstvo obitelji podijeljuje kralj Matija II. godine 1611. Obitelj Halper se iz Mađarske (Szigethy penes fluvium Zeck in Comitatu Castriferrei). U Hrvatsku doseljavaju 1760 godine , što stoji u arhivu obitelji ,a prvi od njih bio je provizor obitelji Erdoedy. Nekoliko im je puta to isto plemstvo potvrđivano ,a obitelj seli u Zagorje krajem 18 stoljeća I tu stječe posjede : Zajezdu, Turnišće I jedinu drvenu kuriju Škarićevo. Ivan Halper kupuje posjed Plusku .
Samo nekoliko kilometara od Zagreba stoji mjesto Luka sa crkvom , župnim dvorom I školom iz 1912 godine. Ta škola sagrađena je na mjestu gdje je nekad stajao dvorac Luka , koji je pripadao Nikoli Halperu Sigetskom ( ugarsko plemstvo po Sigetu) ,a poslije njegove smrti nasljedila je to njegova kćerka Antonia udata Speciari ,od koje je školska općina kupila dvor sa gospodarskim zgradama.
Tu nalazimo zgodan zapis , koji je Nikola našao među svojim papirima, a sam zapis potječe od njegove pra-strine ,koju su roditelji poslali na “Kraljevski sajam “ u Zagreb, kako bi kupila sve moguće što je potrebnu kućanstvu.
Sam list – pismo pisano je na kajkavskom :
“Zagreb 22 Augustuša 1745
Draga moja mama!Ja sem kobila ( kupila) samo ako bu njim to prav kaj sem ja kobila. Sve sam pokubljena duguvajna dala dobro složiti I spaketeriti, kak kučiš Jakob nebi kaj sgubil.Tulikajše sem zakleščila I puranaru Smodili, naj zmirom na zad gledi kak bu mogel nefaljeno I na zajdnicu kol imati brigu I taki spetiti kak bi koje dugovanje med lojtricami …itd “ Kako se vidi iz pisma dotična milostiva gospodična – frajlica nije baš bila do kraja vična kajkavšitni. Tada se naime više koristila njemština među plemstvom.
Po opisima upravo taj Nikola Halper Sigetski bio je u obitelji najčudniji primjerak, rekli bi crna ovca, pa se zato I zadržavam upravo na njemu .
Postoji opis dotičnog plemića :
“ Muž ovisokog uzrasta, širokih plećiju te rijetke fizičke jakosti – pravi atleta – rodio se je prvih godina 19 vijeka na dobru svog oca Ivana vlastelina u Pluski. Sve do 6 razreda zagrebačke akademijske gimnazije prolazio je za nuždu s prvim redom, nu u sedmom ili tada t.z. logici zapeo je posvema. Pošto mu je strogi otac zaprijetio ,da se s lošom ocjenom ne smije kući vratiti – školska godina završavala je 20 kolovoza, nestao je iz Zagreba, te se uputio pješke kroz Štajersku u Kranjsku.
Više je dana tražio zaradu ,a kako je bio praktičan , našao je naskoro u dražesnom gorskom kraju uređeni seoski posjed. U kući je bila lijepa jedinica. Isprva je spavao u staji, orao I kopao te rukovodio gospodarstvo, Prigodom nadziranja blaga na paši ,razmišljajući prečesto o svom domu I školi ,pričinjalo mu se sada danomice sve jasnije I shvatljivije. Govorio bi si: Kako dovraga nijesam ovo ili ono znao, sad mi je posve razumljivije.” Nikada nije polazio na zabave , uvijek je bio trijezan I marljiv poput mrava ,te se postepeno sve više sviđao svom gospodaru. Ovaj ga je zavolio , uzeo u službu pomoćnog slugu, a Halpera premjestio u kuću. Sve više je općio s domaćinima ,pak se kći domaćina u Halpera kao momka od oka zaljubila. Roditelji lijepe Micke dakako su s time bili sporazumni, no nekako se Nikola nećkao. Nikola kako je nenadano došao, tako je nenadano I odmaglio nakon 16 mjesečne službe. Vratio se u Zagreb……..”Ova godina duševnog odmora I rada u prirodi silno ga je okrijepila te upisavši ponovo 7 razred s odlikom ga završi,a kasnije I pravoslovnu akademiju. Izmirio se je s ocem. Bio je poštovan I opće poznat kao napredan I praktičan vlastelin., koji je prednjačio u svakom poljskom radu.

Oznake: Krapina, povijest, Hrvatska

- 08:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.12.2021., četvrtak

Krapina

Reklama je izgleda i to dobra, najvažnija stvar na svijetu, uzevši od ratovanja, prodaje , turizma ,pa čak i najstarijeg zanata. Reklamom se kupuje nešto lijepo, reklamom se stvara negativa ,reklamom se svadi nacija ,a isto tako dobra promidžba može rušiti vlade, spaljivati ljude ili žene ,a isto tako i stanovništvo cijelog svijeta natjerati da se cijepe protiv zaraznih bolesti. Kod nas i u nas reklama nas je toliko posvadila, da samo čekamo koju vijest kako bi se još više uspjeli zamrziti, posvađati oko gluposti i prebrojati tko je kome i kada stavio ,a tko kome i na pravom mjestu nije,a stavljaju nam ga svaki dan, a mi od toga ubiremo plodove sve većeg nezadovoljstva i sve skupljeg goriva. Mi smo ovce i lepo blejimo u miru, u užitku što možemo makar kao i u orgazmu svršiti na sve servirano od strane dobre ,pobožne reklame. U turizmu imamo biser Jadrana – Dubrovnik , Opatiju staru damu , Ča je pusta Londra kontra Splitu gradu , Vukovar – grad heroj ,a ostala mjesta i gradove kao da smo izbrisali ,premda mnoga od njih imaju i veći potencijal za razvoj reklame nego ovi pobrojani. MI volimo more, volimo rijeke, ali prave velike ,ne one male ,jer patimo od veličine, koju nikako ne nalazimo u samima sebi ,pa zato pljugamo na reklamu. Tu i tamo podviknemo pa to je skupo , preskupo ,a branili smo , ali i dalje uživamo kad nam uplovi koji kruzer ,jer nam bude bolje , ako skupimo lovu od dvije smokve, tri razglednice i ako se netko divi ljepotama Groda .
Nažalost ta ista reklama nije bila niti jest još uvijek blagonaklona Krapini. Mali je to gradić , poznat jedino po hohštapleru Gaju ,koji je napisao reklamnu knjižicu Die Schloesser bei Krapina i to je sve. Još Hrvacka ni propala više ne vrijedi, kao vjerojatno niti onda. Ne daj Bog dragi da nam stranac nešto napiše ,jer onda razvlječemo to na pasja i mačja kola. Da nije bilo Gorjanović- Krambergera ne bi niti znali da su stari Krapinci razbijali kosti ko s filma, čiji je početak praćen muzikom Also sprach Zaraturstra niti isto tako da spadamo u red vrlo rijetkih zemalja svijeta koji imaju dokaze o postojanju pračovjeka – ovde krapinskog. U spilji Hušnjakovo. Prije nekoliko godina napravljen je sjajan interaktivan muzej kojim valja prošetati, mada sumnjam da ga je većina Hrvata i posjetilo . I to je žalosno. Iznad Krapine velebna je građevina Trški Vrh, donirana i oslikana bogato, okružena zidom i zatvorena u molitvi Bogu. Smještena je Krapina između zagorskih brda ,a utonula u dolini , i već nas s ceste gleda i poziva, skrenite, otkrijte priču jednog zaista starog grada. O povijesti Krapine napisano je dosta toga, ali nikako ne može uzeti svoje mjesto ,kao recimo barokni Varaždin . Još davne 1193 godine ostalo je zapisano da Calanus ,gubernator Hrvatske i Slavonije odredjuje da se ima plaćati desetina zagrebačkom biskupu Dominiku ,a isto tako tu se i spominje izrijekom „locus Krapina“. 1222 godine spominje se „Petrus ,comes de Crapuna „ i vjerojatno je već tada Krapina bila sijelo plemenske župe. 1225 boravi ovdje I Bela,sin Andrije II i rješava pitanje vlasništva zemlje Mogoš. PO tome se da zaključiti da je već tada postojao Burg i to kraljevski, „castrum de Zagoria“. Za Krapinu je važna i godina 1347 kada im kralj daje dozvolu da Krapinci sude po svome sucu. Mijenja mnoge vlasnike Celjske, Vitovac, Ivaniš Korvin- koji upravo mlad umire u Krapini,a zadnje počivalište našao je u Lepoglavi.
Mnoštvo kapela ,neke od njih su nestale, ali zauvijek stoji „katedrala „ crkva sv.Nikole i franjevački samostan. Crkva je djelo Franje Keglevića,na mjestu stare ubožnice pod brdom, na kojem je kasnije stajala ona , sada je nema više, kapela sv. Josipa. S gradnjom se počelo 1644 godine a dovršena je 1657.
Jednostavna vanjštinom s pročeljem i solidnim portalom nad kojim je freska iz 18 stoljeća. Nad slikom sv.Katarine grb je Bedekovića ,a tu je u crkvi grobnica Keglevića ,pa kad je posljednji Oskar i žena mu ,druga, Matačić preminula ,grobnica je zazidana.

„ I to je grad Zrinjskog ( Zrinoglu). To je tvrd grad. Njegova citadela je sazidana od cigle. Spoljašnje utvrđenje je jako i utvrđeno kao grad Temišvar, i kako može da primi nekoliko hiljada vojnika ,tu u zasjedi izvan grada čekalo je nekoliko hiljada nevjernika. Oni su poveli podlu i krvničku borbu i borili su se tako da se to ne može ni na koji način opisati. Postupali su podmuklo i uopće nisu izašli na bojno polje. Napokon, nepriajtelj nam je dao malo prilike za spavanje, jer su se i oni smjestili na počinak preko puta grada i pospali. Tu noć i mi smo zakonačili na suprotnoj strani prema neprijatelju. Postavili smo stražare na sve četiri strane ; puškare krajiških ratnika poslali smo na stranu prema neprijatelju, a mi smo se povukli u miran san. Ujutro, kad je cijela islamska vojska bila spremna za boj, nesretnici su, misleći da su naši ratnici nepripravni,svi poskakali na konje , te s uzvicima „Jezuš! Jezuš!“ napali na nas....“
Zapisao je kratku reklamnu crticu onaj slavni putopisac Evlija Ćelebi.
Ako sam uspio ovim tekstom imalo izreklamirati Krapinu, da ne ostane samo grad na skoro samoj granici Hrvatske, i ako cestom žurite dalje prema Sloveniji ili Austriji , spustite nogu s gasa i barem popijte kavu kod Gaja. Iznenadit će vas Krapina iza svakog ugla, svojoj samozatajnom skromnom ljepotom.

Oznake: Krapina, Hušnjakovo, povijest, izlet

- 08:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.12.2021., srijeda

Vižovlje

Iz povijesti do gemišta nije dalek put, a I treba zaliti to silno novostečeno znanje I poimanje, ožedniš vozeći se pa s kraja na kraj, nekako se sve skupa uvijek završi u birtiji. Od blistavog salona I mramornih crnih peći do jednostavnih birtijaških čaša samo je kratak tren I nekoliko kilometara više . Zagorija ,odnosno stara zagorska cesta ,na kojoj su mnogi ostavili svoje živote, a u vrijeme kad nije bilo autoputa, možda I straši pričom, no na svakim koraku, uglu stoji nešto vrijedno za vidjeti ,pa se pustiš gasu da te vodi. Lagano ,jer policije ima svugdje , pogotovo ako je tmurna I dosadna nedjelja, a Zagorci I ostali vole si pepiti nekaj ,pa znaju prodivljati polovicom ceste pokazujući zavidno znanje relija.
Na svakom bregu , brdu , zelenilu stoji ili crkva, ili kapela, ili kakav poklonac ,a ako uđeš malo dublje u storiju stvori se pred tobom I dvor. Jednostavan ,klasicistički s altanom I balkonom, u bazenu lopoči, seoska bezbrižna igra kakvog vlastelina iz davnih vremena, samo nema mirisa purice I mlinaca, nema više užurbanosti inoša I slugu, samo mir vrta I šume ,a na sve to gleda crkva I Majka Božja.
Noviju povijest kakve seoske trošne, sada obnovljene kuće zlatnih kvaka I brava , sa čudnom povijesnom pričom o veličini bez svinjske glave zaobilazimo I još malo pa smo tu u dvoru, bolje bih rekao kuriji – gordo, uznosito ,ponosno – curiae nobilitaris. Navališ autom u dvorište ko sivonja ,dolaziš iz vrata, lavež pasa, da to malo starine sačuva od jala I zavisti na prevelikoj površini samog terena. Izlazi hrvatski ovčar, raščupan, sa crnim kovrčavama , a onda iza njega Zlatokosa , odnosno sjedokosa curica kojih 60-tak godina. Duga sijeda kosa, štucne I samo puloverček koji ništa ne pokriva . Čuđenje I osmijeh , pogled ,ali nismo zato tu, “Molim Vas , pardon, samo bi pogledali dvorac izvana I poslikali “. NIje baš sretna, ali eto vodi nas I priča. Nimalo čudno ,ako znamo povijest Hrvatske I Zagorja, jer je mnogo ljudi došlo ovamo I zavoljelo I zemlju I kraj, ona je iz Švedske. Možda je to objasnilo I kompletan outfit dame. Totalno švedski opuštena u oskudnoj garderobi , bez imalo srama.
Muža nema više , onog Zlatka Špilera koji je obnovio zapuštenu kuriju iz 19 stoljeća, a gradili je oni Galjufi , stara plemićka obitelj koja je dala jednog biskupa u čijoj su se kući na Šalati u 18 stoljeću, kažu povjesnici odigravale I prve , ustvari , kazališne predstave . Skroman je to dom ,nimalo značajan, ali čuva još neko blago unutra, koje je promijenilo nekoliko vlasnika.
Vižovlje , Visovlje ili još možda bolje Huegelland kupuje poslije trgovac drvima Eisner koji nedaleko Dvora,a na pola puta prema crkvi diže sebi u čast I poklonac na kojem je za sve vjeke vijekova urezao svoje ime I valjda zahvalu. Slova se brišu I nestaju, kao I sve što guta vrijeme, tako da zamalo od vjeka neće ostati ništa , osim možda onima koji će piknuti nosom u knjige I otkriti čiji je taj znak pobožnosti.
Nabrajati imena slavnih Galjufa ovdje bi bilo nepotrebno , jer nas ,nakon pozdrava , čeka I gemišt na drugom kraju. U etno selu Kumrovec veselo je, birtija je puna, naručujemo piće, deci vina – deci radajnera I živili. Nedaleko odavde ustvari je sijelo tih Galjufa – kurija POklek iz 18 stoljeća,ali ja tu stajem , popit ću gem I onda doma. Nekako nedjelja nije više dosadna.