Dvorci, crkve i stari gradovi
01.12.2021., srijeda
Vižovlje
|
Iz povijesti do gemišta nije dalek put, a I treba zaliti to silno novostečeno znanje I poimanje, ožedniš vozeći se pa s kraja na kraj, nekako se sve skupa uvijek završi u birtiji. Od blistavog salona I mramornih crnih peći do jednostavnih birtijaških čaša samo je kratak tren I nekoliko kilometara više . Zagorija ,odnosno stara zagorska cesta ,na kojoj su mnogi ostavili svoje živote, a u vrijeme kad nije bilo autoputa, možda I straši pričom, no na svakim koraku, uglu stoji nešto vrijedno za vidjeti ,pa se pustiš gasu da te vodi. Lagano ,jer policije ima svugdje , pogotovo ako je tmurna I dosadna nedjelja, a Zagorci I ostali vole si pepiti nekaj ,pa znaju prodivljati polovicom ceste pokazujući zavidno znanje relija. Na svakom bregu , brdu , zelenilu stoji ili crkva, ili kapela, ili kakav poklonac ,a ako uđeš malo dublje u storiju stvori se pred tobom I dvor. Jednostavan ,klasicistički s altanom I balkonom, u bazenu lopoči, seoska bezbrižna igra kakvog vlastelina iz davnih vremena, samo nema mirisa purice I mlinaca, nema više užurbanosti inoša I slugu, samo mir vrta I šume ,a na sve to gleda crkva I Majka Božja. Noviju povijest kakve seoske trošne, sada obnovljene kuće zlatnih kvaka I brava , sa čudnom povijesnom pričom o veličini bez svinjske glave zaobilazimo I još malo pa smo tu u dvoru, bolje bih rekao kuriji – gordo, uznosito ,ponosno – curiae nobilitaris. Navališ autom u dvorište ko sivonja ,dolaziš iz vrata, lavež pasa, da to malo starine sačuva od jala I zavisti na prevelikoj površini samog terena. Izlazi hrvatski ovčar, raščupan, sa crnim kovrčavama , a onda iza njega Zlatokosa , odnosno sjedokosa curica kojih 60-tak godina. Duga sijeda kosa, štucne I samo puloverček koji ništa ne pokriva . Čuđenje I osmijeh , pogled ,ali nismo zato tu, “Molim Vas , pardon, samo bi pogledali dvorac izvana I poslikali “. NIje baš sretna, ali eto vodi nas I priča. Nimalo čudno ,ako znamo povijest Hrvatske I Zagorja, jer je mnogo ljudi došlo ovamo I zavoljelo I zemlju I kraj, ona je iz Švedske. Možda je to objasnilo I kompletan outfit dame. Totalno švedski opuštena u oskudnoj garderobi , bez imalo srama. Muža nema više , onog Zlatka Špilera koji je obnovio zapuštenu kuriju iz 19 stoljeća, a gradili je oni Galjufi , stara plemićka obitelj koja je dala jednog biskupa u čijoj su se kući na Šalati u 18 stoljeću, kažu povjesnici odigravale I prve , ustvari , kazališne predstave . Skroman je to dom ,nimalo značajan, ali čuva još neko blago unutra, koje je promijenilo nekoliko vlasnika. Vižovlje , Visovlje ili još možda bolje Huegelland kupuje poslije trgovac drvima Eisner koji nedaleko Dvora,a na pola puta prema crkvi diže sebi u čast I poklonac na kojem je za sve vjeke vijekova urezao svoje ime I valjda zahvalu. Slova se brišu I nestaju, kao I sve što guta vrijeme, tako da zamalo od vjeka neće ostati ništa , osim možda onima koji će piknuti nosom u knjige I otkriti čiji je taj znak pobožnosti. Nabrajati imena slavnih Galjufa ovdje bi bilo nepotrebno , jer nas ,nakon pozdrava , čeka I gemišt na drugom kraju. U etno selu Kumrovec veselo je, birtija je puna, naručujemo piće, deci vina – deci radajnera I živili. Nedaleko odavde ustvari je sijelo tih Galjufa – kurija POklek iz 18 stoljeća,ali ja tu stajem , popit ću gem I onda doma. Nekako nedjelja nije više dosadna.  Oznake: Zagorje, Hrvatska, povijest, izlet |
