Dvorci, crkve i stari gradovi
04.10.2023., srijeda
Zvornik
|
Premda cifrast i netočan u svojim opisima ,nekako se svi povjesničari ,kao kroničaru i putopiscu toga vremena, utječu ka pretpostavci ili povijesnom događaju koji bi mogao biti točan,no nije uvijek tako. Volio je lutati , putovati, i po nalogu Sultana, ali i po svojoj volji. Kako je skupljao podatke nitko ne zna, možda je imao i kakvo obrazovanje, ali onako kako on piše povijest , ne možemo u to biti uvjereni. I dan danas ima takvih „ povjesničara“, pa nije niti čudo da u ono vrijeme kad Je Evlija Ćelebi pisao svoj putopis ima toliko grešaka. Ljeto je u punom zamahu, temperatura nad Bosnom divlja, no to mi nikako , uprkos teškom hodu i štapu koji me podupire , nije omelo put. Gradačac, Srebrenik, trebala je biti Tuzla, no onda me putokaz omeo, čak možda i krivi omjer kilometara i ja skrenuh van svoje putanje i krenem prema još jednom ljepotanu, gradu Zvorniku, ne znajući što me tamo i kako čeka. Ne poznajem dovoljno Bosnu, niti me interesira politika , niti podjele, jer vjerujem čvrsto da dobrih ljudi ima posvuda. Uvijek me i redovno poljulja ta moja vjera i eto upravo to ljuljanje zateklo me u Zvorniku. Drina, most, Srbija granica, voda mirno teče kroz ljeto, negativna energija već na samom putu, a u gradu toliko mraka uprkos suncu. Ulaz u grad nisam našao, nitko tamo mi ga nije htio niti želio reći, jer je ,nažalost , u ludim glavama siromaštva i neispunjenih snova ostalo mržnje prema zagrebačkoj registraciji. Žalosno. „ Sagradio ga je jedan od srpskih banova po imenu kralj Vornik ( poznato je da su Evlijini podaci o osnivačima pojedinih gradova najčešće bez ikakve povijesne vrijednosti).U doba Gazi Hudavendigara grad je još više utvrđen.Ovaj je grad osvojio Ebu l Feth vraćajući se sa bezuuspješnog pohoda protiv Beograda na Dunavu. To je sjedište zasebnog Sandžaka u bosanskom ejaletu. Has njegovog bega iznosi 345 793 akče.... To je visok četverougaoni kameni grad na obali rijeke Drine, na visokoj stijeni od crvenog mramora.Strijelci nisu mogli da na njegov vrh izbace strijelu.....“ Sami grad sastoji se od tri dijela,ali više se neću pozivati na Ćelebija ,ovo je bio samo prikaz kako on piše ili opisuje to vrijeme. Zvornik kao posjed Zlatonosovića, spominje se prvi put 1412 pa zatim 1415 i 1423 godine. Godine 1423 grad je u rukama Tvrtka II a od 1433 do 1459 odnosno, do pada Smedereva, bio je sastavu srpske despotovine. Turci su ga, prema Đoki Mazaliću, 1460-1461,a prema mišljenju Hamdije Kreševljakovića zauzeli 1463 godine. Kralj Matijaš Korvin bezuuspješno ga je opsjedao 1464 godine.Pod nazivom Zvornik spominje se prvi puta 1519 godine. Austrijanci ga zauzimaju 15.9. 1688 i zadržali su ga do 1.8.1699 godine.Ponovno su ga opsjedali 1737 ,ali ga nisu osvojili. Od 18 stoljeća oba zvornička grada imaju svoje dizdare,a tu je i sjedište zvorničke kapetanije. Često je popravljan i pregrađivan.Popravci se spominju 1426-28, 1776-1777, i 1849 godine.Turci su ovdje držali posadu do 1878 godine. Najstariji dio grada je srednji, sa kulom visokom preko 20m i obujma 50m ,opasanom četvrtastim oborom,pristupnim samo sa zapada. Ovaj dio datira iz perioda Zlatonovića kada je Zvornik bio utrđeni dvor. Četvrtasta kula dobila je pojačanje u doba despota Đurađa 1433. Sjeverna kapija bila je bolje osigurana impozantnom kulom koju Ćelebi naziva Narin-kulom, pa on ovako opisuje: Bedemi su zatvarali prostran ,strm i nepristupačan prostor,bili su tvrdi i debeli po dvadeset stopa, a visoki 80 neimarskih aršina. Moram ovdje napomenuti da se bogata građa o ovom gradu čuva u Dubrovniku,te se pregledavanjem dubrovačke građe može vidjeti da je Zvornik najzastupljeniji grad od svih bosanskih upravo u toj građi. Pregrađivan i dorađivan je kroz stoljeća ,kao i svi ostali gradovi. Najsačuvaniji dio grada je srednji dio, a onda na to dolazi i donji dio grada ,koji se prostire sve do rijeke Drine i tu nastaje današnji grad. Srednji grad ima branič kulu zidove obora i uskog prolaza koji su u 15 st. povezivali dva grada.Ćelebi nam daje prilično iscrpan opis Zvornika iz 17 stoljeća,kako o utvrdama tako i o samoj čaršiji. Poslije 1699 godine grad se pretvara u izuzetno jak fortikacioni objkekat a pri tome nestaje i veliki dio srednjevjekovnog grada,koji se sačuvao samo u temeljima. Visinska razlika između Donjeg i gornjeg grada iznosi 273 metara.Grad je imao i podgrađe koje se spominje „sotto Suonich“ prvi puta 1424 godine. Spominje se u građi i crkva sv.Marije sa franjevačkim samostanom.Fojnička kronika bilježi da je samostan porušen 1538 godine. Oznake: bosna, Bosna do Tokija, put, izlet, ljeto |
13.10.2022., četvrtak
Priča o Našicama
|
Veliki i mali Našice U ono davno vrijeme iza sedam gora i sedam mora u dalekom dvorcu živjela je jedna mala princeza.....tako počinju sve bajke, no ovo je kažu ono koji su mi pričali ovu priču sasvim i ozbiljno istinita. U dvorcu Našice grofovske obitelji Pejačević živjela je mala Alma, lijepa curica od kojih ,tako kažu, svojih 8 godina. Igrajući se po cijeli dan, a valjda i učeći ,kako je bilo zapovjedno, jezike, svirajući klavir i vez , što je svaka mlada dama morala znati, ožedni tako,potrči u kuhinju. Na stolu bje ostavljena boca- flaša nekakvog bijelog napitka.Misleći da je služavka tako ostavila bocu ( neoprezno) mala kontesa nagne. U flaši nije bio sok, nego sredstvo za poliranje parketa ili namještaja. Djevojčica mala kontesa se otruje,ali ipak netko s Neba gleda sve nas , tako je isti taj odlučio da djevojčica ne umre, nego da naprosto kao kakva prava princeza iz bajke skroz naskroz posivi. Djevojčica je naprosto posivila. I kosa i tijelo i lice pa čak i kosa. Rekli su mi da je ta ista djevojčica često i za onog vremena komunizma, kad taj dvorac nije više pripadao njoj, nego državi , koja ga je uzela u naletu strašnog zmaja koji je rigao vatru,dolazila u Našice i uvijek bi bila prava ,ne mala, nego velika atrakcija. Onako siva starica hodala je svojim djetinjstvom u potrazi možda kakvog lijeka koji bi joj vratio njenu pravu boju. Djevojčica se zvala Alma ( duša) ,a kako je red da ju predstavim kako treba, bila je to grofica Alma Pejačević Našička. Laku noć   Oznake: bajka, Slavonija, Našice, izlet, Putovanja, priče |
Našice
|
ŽUPA U NAŠICAMA G. 1730. Po nalogu zagrebačkoga biskupa Jurja Branjuga došao je iz Zagreba 13. lipnja 1730. u Našice zagrebački kanonik i opat Juraj Dumbović, da obavi kanonsku vizitaciju tamošnje rimo-katoličke župe. Dumbović izvješćuje biskupu, da se župna crkva sv. Antuna Padovanskoga nalazi tik franjevačkoga samostana. Crkva je zidana, a obnovio ju je o. Marko Bulaić, koji je tada bio provincijal franjevačke pokrajine Bosne srebrne. Zagrebački je biskup Martin Brajkovič 14. rujna 1707. posvetio župnu crkvu na čast sv. Antuna Padovanskoga. Podjedno je biskup odredio, da se posvetilo ove crkve ima svake godine slaviti na prvu nedjelju iza uzvišenja sv. Križa. Toga dana dobiva oprost od stotinu dana svaki vjernik, koji dođe u crkvu i dostojno prisustvuje svetoj misi. Uz crkvu je dosta visok zidani toranj, u kojemu se nalazi 5 blagoslovljenih zvonova. Cijela crkva ima drveni strop, koji je nad svetištem lijepo obojadisan. Pod je u crkvi popločen ciglom. Iz samostanskoga hodnika ulazi se u propo-vijedaonicu, koja je drvena. Propovijedaonicu je izradio stolar, koji ju je lijepo ukrasio. Zidani se kor nalazi iznad velikih vrata, a ima i svoje orgulje. Uz glavna vrata ima crkva još dvoja pokrajna vrata. U župnoj se crkvi nalazi 6 oltara. Nad glavnim je oltarom slika sv. Antuna Padovanskoga, okružena stupovima i kipovima. Tu je u gornjem dijelu kip, koji prikazuje uskrsloga Isusa; oko njega su 2 anđela. U donjemu se pak dijelu nalaze s desne strane kipovi sv. Blaža i sv. Bonaventure, a s lijeve strane kipovi sv. Lovre i sv. Ivana Kapistranskoga. Svi su ovi kipovi djelomice bojadisani, a djelomice pozlaćeni. Na glavnom je oltaru drven i pozlaćen tabernakul (svetohranište), koji se može dobro zatvarati. U tabernakulu se čuva ciborij sa svetim hostijama, koje se obnavljaju svakih 8 dana. Nadalje se u tabernakulu nalazi pozlaćena monstranca (pokaznica), koja je načinjena od srebra. Na oltaru je dovoljan broj svijećnjaka, -koji su svi drveni, osim 6 bakrenih. S desne strane (t.j. sa strane, gdje se čita evanđelje), nalazi se oltar sv. Josipa, na kojemu je i slika sv. Josipa, a oko nje stupovi i kipovi. Jednako je stupovima i kipovima ukrašena slika sv. Ivana Krstitelja, koja se nalazi na istoimenom oltaru. Taj se oltar nalazi u crkvi s lijeve strane (t.j. sa strane, gdje se čita poslanica). Četvrti je oltar na desnoj strani u kapelici, koja se izbočila izvan tijela crkvenoga. Tu je slika, koja prikazuje Uzašašće bi. djevice Marije, a nije ukrašena stupovima i kipovima. Bez toga je ukrasa i slika sv. Franje Serafinskoga. Ta je slika na petom oltaru, koji se nalazi na lijevoj stijeni crkve. Šesti se oltar presv. razapetoga Isusa nalazi pod svodom, koji vodi u sakristiju. Sada se izrađuje i sedmi oltar, koji će biti posvećen bl. djevici Mariji. Taj će se oltar staviti u novu kapelicu, koja je nedavno podignuta na desnoj strani crkve. Svi oltari imaju svoje svijećnjake, križeve, antipendija i druge potrepštine u dovoljnom broju. Sakristija sa svojim ormarima nalazi se na lijevoj strani crkve. Uz to postoji u crkvi još malen kor iza velikog oltara; taj kor ima drvene klupe. Na desnom crkvenom zidu, i to nad sjedalom, gdje običaje sjedjeti svećenik, koji služi svečanu misu, vidi se kamen, koji je uzidan u samu stijenu. U taj kamen urezana su slova, koja kazuju, da je ovu crkvu 14. rujna 1707. posvetio biskup Martin Brajković. Blizu velikih vrata postavljena je drvena krstionica na kameni stup. Sveto se ulje čuva u srebrnoj i pozlaćenoj posudi. Crkva ima 2 drvene ispovijedaonice. Oko crkve ne postoji groblje. U crkvi se pokapaju samo Franjevci, članovi našičkoga samostana, a nitko drugi. Župna crkva ima 10 srebrnih kaleža s patenama njihovim. Nadalje ima crkva dovoljan broj kazula (misnica), dalmatika (za asistenciju), pluvijala (plašteva, koji se upotrebljavaju kod večernice) i svih drugih potrepština za službu božju. Župna crkva posjeduje oko 12 jutara oranice, zatim livade, koje može 40 kosaca pokositi u jednom danu, vrtove i voćnjak oko franjevačkoga samostana, te vinograd, koji može 20 kopača okopati u jednom danu. U Našicama postoji još jedna prastara zidana crkva iznad samostana. Ova crkva nema tornja, a oko crkve nalazi se dosta prostrano i ograđeno groblje, u kojemu se pokapaju župljani. U toj crkvi postoje 3 zidane menze (stolovi) za oltare. Sve su menze posve prazne; samo nad glavnim oltarom vidi se slika presvetoga Trojstva.     Oznake: vjera, Slavonija, slavonija na dlanu, izlet, Putovanja, Hrvatska |
Novska
|
Kada smo kretali putem Moslavine bila je zima I već je bilo I dosta kasno,a meni se ustvari žurilo na Kutinu. Krenuli smo ipak ranije, kako bi obišli ono što se može autom I cestom. Mrak brzo pada, ostavljamo za sobom POpovaču o kojoj sam pisao I toliko je toga rečeno o tom gradu onih Erdeda da nema potrebe ponavljati se. Stajemo Ipak u Novskoj, gradić tih , utonio u zimski san,vani je hladno, gledamo da li bi popili nešto , no nekako nam kafići I ne leže upravo sada. Slučajno je bila I crkva otvorena, jer se spremala misa, a ja sam uletio nabrzaka, kako bih je praznu mogao poslikati. Bilo je već ljudi, onih koji su valjda stalno u crkvi I oko nje. Kako ovo nije post o vjeri nego o građevini onda idem na sasvim mali opis. Novska je mala, možda kao I mnogi gradovi ili mjesta uspavana, skromna, jednostavna, sa crkvom kao možda jedinom svjetlom, reći ću tako, odnosno napisati, točkom nekakvog društvenog života, ili ja nisam info, a I ne bavim se životom ,osim ako mi treba I osim ako je kakva donacija samo gradnji kakve povijesno značajne obitelji ili osobe. Nad cijelim tim krajem moslavačka je gora, obitelj Erdedi I to je to. Najstariji pisani dokument o župi u Novskoj, kao i prvo spominjanje imena mjesta Novske, datira iz 1334., a nalazi se u Popisu župa Zagrebačke biskupije koji je sastavio gorički arhiđakon Ivan. U njemu se spominje župa «Item sancti Demetri de Belina». Ta crkva sv. Demetrija u Belini (današnjoj Novskoj) bila je na istome mjestu gdje je i danas župna crkva sv. Luke Evanđeliste, koja je podignuta 1744. na njenim ruševinama i sagrađena kao drvena kapela. Crkva sv. Demetrija i njezin župnik Andrija spominje se i 1489., kada je Bartolomej, čazmanski kanonik, vodio istragu protiv bivšeg bana Ladislava VI. I Jurja II. Svetačkog zbog nasilja učinjenih prema podanicima Katarine Svetački, udovice Ivana VIII. Svetačkog, vlasnice novljanskog grada. Posljednji puta novljanska župa sv. Demetrija spominje se 1501. u Popisu župa Zagrebačke biskupije, kad je njezin župnik imao i kapelana. Po dolasku Turaka 1540. u ove krajeve, Novska je do 1706. pripadala pod župu Kraljeva Velika, poslije te godine priključena je jazavičkoj župi, a poslije župi Rajić u čijem sastavu ostaje do 1789. godine – kada je osnovana samostalna novljanska župa. Godine 1755. izgrađena je sadašnja župna crkva sv. Luke Evanđelisten kao filijalna kapela rajićke župe. Sve do 1869. oko kapele bilo je groblje za Novsku, Brestaču i Stari Grabovac, a onda je premješteno na sadašnju lokaciju. Stara kapela za novoosnovanu župu postala je pretijesna, pa je 1802. proširena i dobila novi zidani toranj umjesto prijašnjeg drvenog. Konačni oblik dan joj je 1862., kada su joj dozidane dvije pokrajnje kapelice, koji joj dadoše novi izgled – tlocrt u obliku križa. Nakon tih dogradnji započeto je njeno unutarnje uređenje. Najviše se uređivalo 1886., kada je slikar Marko Antonini oslikao crkvu iznutra i kada je nabavljen novi drveni oltar. Priraštajem i doseljavanjem novih obitelji iz Podravine, župa se povećavala – i crkva je postala pretijesna. Župnik Luka Žiljar pokušao je sprovesti akciju za gradnju nove župne crkve – ali mu plan nije uspio, radi otvorenog otpora jedne male (ali utjecajne) skupine župljana, pa se dao 1914. na temeljitu obnovu župne crkve.To je ono što sam našao na netu I prenio Vama, koji možda niste toliko uporni ili znatiželjni za listanje po bespućima internet, a samo je potrebno par klikova. Pod zaštitom je ta crkva, kao I mnoge,ali nekako kao I mnoge nije baš briga za nju velika, pa bi kad bi bilo ,trebalo bi je malo urediti. Crkva je građena u nekoliko faza od 1744-1862 godine.Predstavlja nam klasicizam sa nešto sitno barokne funkcije,ali ona je možda I zanemariva. Ukras je svakako male Novske. Osim ove crkve ,a Novska I nema neku povijesnu gradnju, možemo spomenuti ovdje I Kraljevu Veliku, ili samo Veliku, stari grad koja je nekada bila u vlasništvu ,a prije turskih ratova I provala, plemena Zempče.Svakako je tu negdje postojala I još jedna gradina,ali spomena nema. Nikola Zrinski opisuje stanje nakon turskih provala I ratova I nabraja nam tužne ostatke onoga što je ostalo “hrvatsko” pa tako spominje I Kraljevu Veliku, koja je danas u ruševinama. POlovicom 16 sto. Ovdje stoji tvrdi grad. U njemu bijaše posada, koju je uzdržavao kralj Ferdinand, te nešto hrvatskih haramija, što ih je u Veliku na obranu Posavine stavila kraljevina Hrvatska. Godine 1542. nalazilo se u Kraljevoj Veliki do 100 branitelja, te je onda Turci nijesu mogli osvojiti. “Zbog pada Kraljeve Velike zavlada u Hrvatskoj; veliki strah. Juraj Wildenstein, zapovjednik na krajini, javlja iz Varaždina 10. srpnja kralju Ferdi-nandu, da je pala Kraljeva Velika, premda nije tvrdja bila nimalo oštećena. Na molbu njegovu šalje odmah kralj u Hrvatsku povjerenika svoga (Franju Teuffen-bacha), da se sa staležima hrvatskim dogovori ob osiguranju pograničnih mjesta. Medjutim se Turci iza osvojenja Kraljeve Velike vratiše u Cernik, kako to staležima štajerskim javlja ban Nikola Zrinjski 23 srpnja 1544. iz Gvozdanskoga.” I tu stajem …otišao sam malo dalje u povijesti od same Novske, ali sam nekako zalutao, kao I uvijek mislima, koje me tjeraju sve dalje I dalje u putevima hrvatske krvave I prašne povijesti. Ipak moram završiti , kada gledam danas na to sve skupa, I nameće mi se stalno jedna te ista: Drumovi će željeti Turaka, ali Turaka biti neće. Stanite u NOvskoj     Oznake: novska, izlet, putovanja po moslavini, Moslavačka gora, Moslavina, Crkva, vjera, povijest, Hrvatska |
Voloder
|
Iz 1905 godine dolazi nam opis Kada su Rimljani svladali Japode i osvojili Japodiju, pojavilo se je u povjesti ime Panonije, a rimski car Oktavijan Augusto bijaše prvi Rimljanin, koji je godine 34. Prije Isusova poroda stupio preko satrvene Japodije na panonsko tlo i osvojio tvrdi joj grad Segestiku na razvalinama koje niknula je poslije bogata i ugledna Siscia, današnji Sisak. Osvojivši Rimljani tvrdi ovaj grad, postali su po malo gospodari cijele Panonije, pa joj upoznali i prirodne prilike. Tako su Rimljani došli i pod ubavu Moslavačku goru, a uvidiv prikladan joj položaj, počeli ju krčiti, rediti i ravnati, da ju zasade vinovom lozom. Pripovijeda se, da je prve loze dao posaditi rimski car Claudio, pa je valjda njemu na čast Moslavačka gora prozvana ˝Mons Claudius˝ pod kojim imenom bijaše poznata Strabonu, Ptolemeju, Pliniju. Ime toj gori sačuvalo se u drevnim ostancima grada, kojega si Claudij sagradio iza današnjega grada Moslavine i kojega neki po Moslavini i danas zovu ˝Claudij˝ Moslavačka gora morala je za rimske dobe biti osobito pitoma i sigurno su joj sve južne obronke pokrivali vinogradi, koji i sada sežu u cjelini od Popovače do Volodera. U tim vinogradima gojili su Rimljani slatku vinovu lozu pa onda plemenitu kapljicu svažali u moćnu svoju Sisciu. Današnji vinogradi sjećaju samo na ono nedavno veselo vrijeme, kad se je za berbe Moslavačkom gorom orila jedna pjesma, u vinogradima pekli volovi, a vina bilo toliko, da su kadkad uzmanjkali sudovi. Za berbe stajao je kabao sa vinom pred kleti i tko je prolazio, mogao se napiti. Dan danas imadu u ovim krajevima, osim Moslavaca, svoje vinograde građani iz Siska, pak žitelji iz Preloščice, Kratečkoga, Gušća, Topolovca i drugih posavskih mjesta. ˝Mons Claudius˝ bijaše za rimske dobe, uz Frušku goru, u našoj domovini i najmilovidnija gora, jer su ju s jedne strane pokrivali vinogradi, a s druge strane ogrnule duboke hrastove i bukove šume, koje i danas u moslavačkoj gospoštiji zapremaju preko 9000 katastralnih jutara. Putujući iz Zagreba željeznicom na Dugo selo, mineš Prečec, Ivanić-Klošter, Ivanić-grad, projuriš malom postajom Širinec (ne ˝Sirinec˝), zagledaš Vojni Križ, pod njime daleko polje, a prošav rječicom Česmom, evo te na postaji Novoselec-Križ, otkuda zagledaš prvi puta Moslavačku goru. Kad si minuo Ludinu-Vidrenjak (ne ˝Vidrnjak˝), sve se to više ističe ubava ta gora, dok ti se od postaje Moslavina-Popovača zabijele pod gorom i tri grada vlastelinstva moslavačkoga, najveći djedovina slavnih Bakača. Na ˝Historičkom zemljovidu˝ čitamo uz ˝Mons Claudius˝ u zagradama ˝Gora zaprta˝, koje ime potiče od bivši gospodari grada Moslavine, pišu i danas ˝od Zaprte gore˝ — Pokojni Kukuljević smjestio je Mons Claudius u Zagorje, tamo prama današnjem Rogaču, pa je zove ˝Rogatska ili zagorska brda (Panonija rimska. Sa zemljovidom. Rad jug. akad. knj. XXIII. Zagreb, 1873., p. 5.) Takovi bijahu vinogradi na Moslavačkoj gori još i onda, kad nam ju opisao Lj. Vukotinović, kao bivši veliki sudac u Moslavini. Voloder (nekoć u 14. Stoljeću Vvoduer)tek je neznatno selo ali sa krasnom crkvom koja krasi ne samo ovo mjesto nego možemo slobnodno reći I Moslavinu, pa ću tu I nabrzinu zastati,jer nikako ne mogu propustiti priliku , kad sam već ovdje , barem ju poslikati izvana. Vezano za vino, po čemu je Voloder poznat jest podatak da je ovdje djelovala zadruga "Moslavačko vinogorje" razvila se iz "Hrvatske vinarske zadruge moslavačkih vinogradara " osnovane još 1913. godine koja do 1946. godine djeluje samostalno. Te godine ulazi u sastav Seljačke radne zadruge koja 1955. postaje Opća poljoprivredna zadruga, a 1962. kao i ostale poljoprivredne organizacije s područja općine Kutina ulazi u sastav PIK-a "Moslavina". Uz vrlo česte reorganizacije, djeluje do 1999. godine kada je pokrenut stečajni postupak. Stečajni je okončan 2005. Nekadašnja župna crkva bila je u Gračenici, no nakon pohoda Turaka na Moslavinu ,župa se li u Voloder u 18 stoljeću, ali današnja ljepotica potječe iz godine 1863 a građena je u duhu historicizma-neogotike.Krasi ju visoki zvonik I poligonalno svetište. Nadsvođena je križno-rebrastim svodom te mrežastim svodom nad apsidom.POsvećena je sv. Anti Padovanskom. U novinskom članku kojeg sam našao stoji I jedna priča o velikoj ljubavi prema orguljama ,ali I prema Voloderu, pa ću je ukratko ispričati. U 89 godini života Ivan Matijaš sjeo je ponovo za orgulje u crkvi, kako bi još jednom svjedočio svojom glazbom u slavu Bogu. Za vrijeme djetinjstva I odrastanja tukli su ga da se odrekne crkve I orgulja,ali on je uvijek odgovarao ,možete me I ubiti ,ali ja se niti jednog niti drugog nikada odreći neću. “Pucaj u mene, al' ne odričem se onoga za što sam se rodio“, Na putu od POpovače prema Kutini onom starom cestom , od grada Erdeda ,prati vas Moslavačka gora,a ova će vas ljepotica sigurno zaustaviti.   Oznake: vino, Putovanja, izlet, povijest, Hrvatska, Moslavina, voloder |
12.10.2022., srijeda
Kutina
|
U ona stara davna vremena kad još nije bila svojina raznih obitelji ,a samo se jedna ustvari nametnula kao bitna I čak dala plemički predikat prema posjedu, Moslavina se u rimsko doba zvala Mons- Claudius , jer da je rimski car Claudius u prvom stoljeću po Isusu zasadio ovu goru vinovom lozom. POčevši od 13 stoljeća bijaše Moslavina posebna županija pod imenom Monoslou I tu gospodariše oni davno nestali glasoviti Čupori, što su zauzimali važna mjesta u hrvatskoj politici ,a I povijesti ,I povijest razvoja cijelog tog kraja ili područja. Jedan od njih 1415 Paulus Chupor de Mono-szlow,( koji bijaše ljut protivnik bosanskomu vojevodi Hrvoju)bio je I ban Hrvatske. Da je Moslavina nekoć znamenita bila, svjedoče mnogobrojne ruševine, što se onuda nalaze. Tako n p. kod sela Kruškovice i potoka Podgorske ima tragova staroj varoši sa samostanom i crkvom. Tuj je po svoj prilici nekoć stojala varoš Podgorska oko g. 14.00 (oppidum Podgorska), u kojoj je bio samostan Franjevaca. Nalaze se u blizini i ruševine starih gradova: Jelen-grada (blizu Podgorske), zatim Košutice, koja se je nekoć zvala Košućak(castrum Cosuchak). Najznatnije mjesto vinorodne Moslavine jest Kutina, Ovo se mjesto spominje već u 14. stoljeću pod imenom Kotinna,no, pod raznim imenima – nazivima nalazit ćemo je skoro pa do današnjih dana. Gjuro Szabo navodi da je ovdje bilo nekoliko “gradova, pa I u samom centru Kutine, ali o tome danas nema niti spomena.:” Od onog sredovječnog grada Kutina nije sačuvala ništa do gradilišta u šumi,okružena dubokim šancem. Jedan su dio posjedovali Bršljanovački, a glavni gospodari grada bili su Roh de Decse”, Kasnije u 16 stoljeću u rukama je Kutina onog Tome Bakača koji sve skupa ostavlja obitelji Erdoedy pa možemo slobodno reći da je Moslavina ,a I Kutina, zadužbina obitelji Erdoedy od Moslavine. Kutina je u srednjem vijeku , pa I kasnijih stoljeća ,važno trgovište,. Neposredno pred tursku provalu s istoka, Kutina ima I utvrđeni kaštel ,a on se spominje 1494 godine pod imenima KOtina, Kotene, KOtennya, Kutena.U jednom popisu utvrda Petra Erdeda , koje su u ovom kraju služile za obranu, spominje se I Kuthyna Burgum. Iz onog vremena ,kad se konačno vojničke čižme mijenjaju u cipele I kad se konačno počinje graditi I slobodno ili slobodnije živjeti, za vrijeme Carice Marije Terezije ostaje nam u Kutini, danas muzej, kurija – dvorac obitelji Erdoedy.Kasnobarokna građena polovicom 18 stoljeća.Ova građevina ima oblik izdužena prevokutnika,prizemnica je s visokim krovištem ,a sjeverno I južno krilo oblikovano je rizalitima.Glavno pročelje ipak je klasicističko. Na zabatu je istaknuta I godina renovacije 1895. Ova kurije ipak mijenja vlasnike a jedan od njih je u 19 stoljeću I Johan Grisul Tolstoj. Ovako nam još kazuje povijest Gospoštija Kutina sa 62 sesije pripadala je do godine 1738. komori. Dne20. ožujka i. g. predade kralj Karlo VI. ovo imanje grofovima Erdodv de Monvoro-korok, koji su bili vlasnici i gospoštije Moslavine. Požeška je županija otposlala na ovu skupštinu Josipa pl. Garića i Antuna pl. Markovića. Osim redovnih poslova uprave ima županija i pod svršetak XVIII. stoljeća još uvijek nemila posla s trijebljenjem razbojnika iz županije. Podsudac Dragutin pl.Odobašić priopćuje n. pr. županiji iz Kutine, da u posljednje vrijeme nije uhvaćen ni ubijen niti jedan razbojnik. Ipak je javna sigurnost uzdrmana, jer da razbojnici svuda po volji zulumćare. Partikularna županijska skupština od 31. kolovoza 1793. određuje povodom toga izvještaja svakomu stanovniku županije nagradu i to ako uhvati živa razbojnika 12 dukata, a ako ga ubije 6 dukata iz domaće županijske blagajnice. Za progon razbojnika doznačuje županija barut i strogo određuje, koji trgovci smiju prodavati u Požegi i Pakracu barut. Sudac Dragutin pl. Zengevall priopćuje opet po pismu stjegonoše II. banske regimente Mišljenovića, da je ubijen Perica Turajlić, glavni ortak već ubitoga razbojnika Simeuna Baltarića. Županija zaključuje, da se onomu, koji ga je ubio, isplati 6 dukata iz blagajnice, a Mišljenović da se predloži banu na pohvalu. Glava ubitoga Perice imade se ˝na strah i trepet puka˝ nataći na motku kraj vješala u Batini (Kutina). Još je toliko legendi I priča za ispričati ,ali nešto morate I sami, najbolje je da odete u Kutini, prošećete gradom, koji ima u samom centru I vrijednu etno baštinu. Na samom kraju šetnje na vrhu iznad kutine čeka vam Marija Snježna, meni skoro pa najljepša crkva u Hrvatskoj.     Oznake: Putovanja, Hrvatska, povijest, priče, izlet |
20.09.2022., utorak
Velika Erpenja
|
Tlocrtnu osnovu župne crkve sv. Tri Kralja čine pravokutna lađa, uže poligonalno svetište te sakristija sa sjeverne strane i zvonik pred zapadnim pročeljem. U zapadnom dijelu lađe smješteno je pjevalište oslonjeno na dva stupa, a prostor pod njim svođen je češkim kapama. Vanjskim izgledom dominira vitak zvonik. Crkva je građena u 17. st. kao primjer tzv. "romantiziranja baroka", tj. oponašanja gotičkog stila u srednjoeuropskom baroku.Crkva Sveta Tri Kralja izgrađena je 1650. godine. Od svoje izgradnje bila je filijalna crkva župne crkve na Jezeru. Crkva Sveta Svetog Jurja na Jezeru U vrijeme zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca urađena je preraspodjela župa u biskupiji zagrebačkoj, te je osnovano preko 104 novih župa. Tada je osnovana i samostalna župa Velika Erpenja. Godine 1789. crkva je uzdignuta na rang župne crkve novoosnovane župe. Već od 18. 2. 1790. imala je vlastitog župnika. O crkvi Kako kaže natpis na kamenu zida iznad velikih ulaznih vratiju, crkva Sveta Tri Kralja po tradiciji mnogih ljudi učinjena godine 1650. po dobročinitelju i patronu presvijetlom grofu Mirku Erdödy, posjedniku dobara Velike Erpenje. Crkva je blagoslovljena, ali čini se da nije posvećena (konsekrirana) jer o tome nema ništa zapisano, niti je na oltaru označeno. Crkva Sveta Tri kralja Kako je bilo novaca i potrebe, crkva je preuređivana i obnavljana do današnjih dana. Tako je u prvoj polovici 19. stoljeća srušen stari drveni zvonik, i izgrađen novi koji je produžen te pokriven bakrenim limom. U isto vrijeme je uređeno krovište i kor, a iznad sakristije je uređen oratorij. Krovište i zvonik crkve nedavno su potpuno obnovljeni. Župnik Ivan Režek se upustio u taj zahtjevan i težak posao 1. srpnja 2002. godine. Crkva je ispočetka imala dva manja zvona, dok je veće zvono nabavljeno brigom i nastojanjem prvog župnika Ivana Sheshuka. Do prvog svjetskog rata, crkva ima 4 zvona. No tada dolazi do rekvizicije zvona. Sva zvona koja nisu imala umjetničku ili povijesnu vrijednost skidana su sa crkvi i topljena za potrebe rata. Crkva Sveta Tri Kralja u toj nedaći ostaje bez 3 zvona. Dok je četvrto ostalo spašeno zahvaljujući župniku, Albertu Hercegu, koji je upisao da je preostalo zvono takozvani cinkuš (zvono je lijevano u Zagrebu 23. lipnja 1873. Věkoslav Koch). Crkva uz glavni oltar Sveta Tri Kralja, posjeduje još tri drvena oltara. Oltar posvećen Prečistom Srcu Marijanskom ima kip Blažene Djevice Marije s djetetom. Oltar Sveta Tri Kralja Dok su druga dva oslikana. Posvećeni su Svetom Franji Ksaverskom (na strani Evanđelja), te Svetom Izidoru (na strani Poslanice). Također, crkva posjeduje vrijedne klupe za sjedenje (klecala). Klecala su drvena, a o njihovoj vrijednosti govori podatak da su pod zaštitom ministarstva kulture Republike Hrvatkse. Oltar Prečistog Srca Marijanskog 1804. godine, darovima vjernika, naslikana je na glavnom oltaru slika posvećena Zaštitnicima župe. Današnju sliku naslikao je Ivan Bayer, a kupljena je 20. VII. 1847. godine. U srpnju 1848. godine Ivan Decorlij Štajerac je oslikao svetište. Darovima naroda i zemaljskih gospodara nabavljene su 1847. godine orgulje. Napravio ih je Petar Rumpell iz Ljubljane a imaju 8 registara i smještene su na veliki kor, gdje se i danas nalaze. Orgulje su svirale do 1940. godine kad su ugasle uslijed nedostatka brige i materijalnih sredstava. Zahvaljujući gospodinu župniku Ivanu Režeku, ponovo su se oglasile 1991. godine. Na žalost još nisu u potpunosti obnovljene (od 8 registara osposobljeno je njih 5), ali kako bude financijskih sredstava tako će se obnoviti u potpunosti. Orgulje su obnovili fra Gabrijel Posavec i brat mu fra Karlo. Orgulje Dobra u vlasništvu crkve su se mijenjala, kao i njihova namjena. Tako je ispočetka crkva posjedovala crkvenu kuću. Kako je postojala potreba za školskim prostorom, krenulo se u gradnju župne kurije (farof). Drveni farof je izgrađen 1796. godine. Župnik Sheshuk je do tada stanovao u crkvenoj kući, koja je od 1841. potpuno prenamijenjena za potrebe škole. Kurija je imala 4 prostorije na katu i 4 u prizemlju. Kasnije je načinjen zidani podrum. Sagrađene su i staja i gospodarske zgrade. Nakon velikog potresa 1880. farof i crkva su oštećeni, te je 1883. župni dvor nanovo izgrađen. Crkva je imala u vlasništvu vinograde i obradivu zemlju. Od pamtivijeka je oko crkve bilo groblje. Tu su se ukapali ljudi kojima je bilo bliže. Kada je crkva postala župna (1789. godine), svi župljani, izuzev nekih iz Mrzlog Polja, su se imali tu pokapati. Kako se puno pokapalo, i u blizinu crkve, postojala je opasnost za zgradu crkve. Zato se je groblje moralo proširiti. Odluku su donijeli župnik Gregorić i patroni Erdödy. Prošireno je na račun – čini se – župskog zemljišta (vinograda). Novo groblje (proširenje) i križ blagoslovljeni su 2. studenog 1846. godine. Godine 1853. ponovo se proširuje groblje kupnjom susjednog vinograda. Ispod crkve nalazi se mjesno groblje. Danas su u blizini crkve ostale samo tri grobnice i spomenik novijeg datuma. Najznačajnija je grobnica Justine Mihanović Petropoljske, majke autora hrvatske himne - Antuna Mihanovića. Upravo je mjesto Justininog posljednjeg počivališta povod osnivanja spomen područja hrvatskoj majci na tom brdu.      Oznake: Crkva, vjera, povijest, Hrvatska, izlet, putovanja po Zagorju |
19.09.2022., ponedjeljak
Piščanovec
|
Kuriju Piščanovec nedaleko Varaždinskih toplica grad – općina prodaje za samo jednu kunu onome koji će je adekvatno obnoviti. Sama kurija je trošna obrasla živicom, bršljanom I trnjem, te se jedva I nazire kroz taj gustiš. Prepuštena je propadanju I sama sebi. Sami taj posjed Piščanovec spominje se davno, no nekako je važnija činjenica iz 19 stoljeća kada expavlin ,inače rodom iz Novog Marofa , Sakač, koji preuzima župu Bednja , gradi ovu empire – kuriju,nazvanu negdje I dvorac. Poslije njegove smrti nasljeđuje tu kuriju zajedno sa ogromnim imanjem njegov nećak Mirko pl. Drenovački, no on to sve prodaje zagrebačkom Kaptolu za 24.000 forinti. Sam posjed bio je ogroman, navodi se da je samo površina šume iznosila 200 jutara. Zadnji arendator biskupskog imanja u Biškupcu bio je Josip Krausz iz Varaždina, koji je koncem19 stoljeća uzeo u zakup i vlastelinsko dobro Piščanovec, vlasništvo zagrebačkog kaptola. Nepoznati obzoraš ovako opisuje 1895 godine Varaždinske Toplice i neposrednu njihovu okolinu ističući kako je lijepa šetnja drvoredom u ravnici do vlastelinskog majura. Ovdje te posluže mlijekom, mrzlim jelom i vinom. Liep je također put u gradić Piščanovec, gdje te također posluže. Pisac ističe i život okolišnih seljaka pa priča kako je u Drenovcu navratio u krčmu seljaka i kod njega popio čašu izvrsnoga vina koju je odmah pohvalio, a seljak je egoistički dodao, na našu pohvalu vinu: revera est valde bonum! Pisca je začudilo, odakle priprostom mužu ova latinština. U daljnjem razgovoru s njime uporedi ga pisac s Cintekom Dalskoga. Ali seljak pridometne: Nisam ni Cintek, nego mužek Stjepan, prvi i jedini krčmar u Drenovcu. Iz 1876 godine dolazi nam I ovo ,ali ću dati samo dio: Djevojačka je u obćinskoj viećnici , prostrana i liepa.Djevojčice su družtveuije, pa jim valjda treba rogobora činovnikah, pandurah, tamničarah. Dječice nenadjosmo u školi, ter nemožemo kazati ni bielo, ni crno; ali čujemo, da jih dobro podučuju, što rado vjerujemo po uzornom vladanju, čistom držanju, pobožnosti i skladnom pjevanju puka u crkvi. Milota je pogledati Topličanku svigdje, osobito nedjeljom u jutro pod gradskimi lipami prije službe božje. Ona čista biela suknja s modrom pregačom do kićice, one lahke čizmice, onaj crveni ili plavi prsluk, ona naborita čista košuljica, onaj šareni rubac na glavi ili dvie debele pletenice niz pleća, a nada sve, ona crIjena lica pokazuju ti pravu Hrvaticu. Mužkarei se pokrivaju malenim okruglim škrljačicem uzanih obodovah, odievaju plavom jaketom vrh gaćah izpod košulje, s čižmami do koljena. Djevojke ili sjede po ogradah, ili stoje u skupu, ili kupuju i zalažu svakovrstna voća; mladići stoje pušeći; jedni se i drugi razgovaraju, šale, smiju, ali čim je stalo odzvanjati, svi u tren u crkvu božju. Krasna li prizora pučke valjanosti! Izišavši iz djevojačke učione, eno gdje se iz Bistrice vraća druga medjumurska procesija istini redom, istom pobožnošću, samo što ženske nose na glavi zelen vienac od papira: — To je znak — reče nam nadošli župnik — hodočastnicah, koji one vrativši se kući poklanjaju crkvi. — — Pa kako dugo borave ti ljudi ovdje? — zapitali župnika. — Dok se okupaju i po perivoju razgledaju, — — Divna li estetičkoga ćuta u našem narodu, odakle se god promolio — primietih — pak pozdravši čestitoga župnika, s prijateljem kući. — No hoćemo li kamo na izlet? — zapita poslie njekoliko danah gospodja srednje dobe pobjed pred kavanom, tko bi uviek sjedio u mjestu. — Ako vam je s voljom — odgovorili — možemo namah; ili ćete u bližnji kaptolski Piščanovec preko Bednje po sočnih livadah podno bujne šume, ili u dolnji Novimarof Erddom u pohode, ili još dalje u Kneginjec, podno topličkih brežuljakah, gdje je ugarski kralj Emerik zatvorena držao brata si Andriju, velikoga dobročini-telja Varašdinacah, ili u Bauerovu villu na užitak prirode i umjetnosti skupa. — Krasne prirode imamo i ovdje dosta, osim ako je ondje pod drugim vidom; ali svakako će goditi umjet-nost ljudska. Hajdino s mjesta, tko pristaje? — Ne baš s mjesta, milostivna — rekoh — promi-slite: žega, prašina, pa se i kočija ima najniiti i prire-diti, poslie četiri sata, ako vam je s voljom. — Liepa hvala na savjetu — primieti gospodja — ja bih s mjesta poletjela, gdje je što viditi. U urečeno vrieme nas četvero u kočiju, a peti na bok, pak uz sjenovito brdo polagano, da se odveć neza-prašimo. Udjosmo u perivoj, što svuda oko ljetnika svakoja-kim, i redjim cviećeni cvate, podno ogromnoga hrasta, što se uprav pram ljetniku osovio na hvat i pol visokoj gromači, skladno sastavljenoj od topličke sige. Priča iz o I oko Varaždinskih Toplica.  Oznake: povijest, varaždin, Varaždinske Toplice, Hrvatska, Putovanja, izlet |
23.06.2022., četvrtak
Sela kraj Siska
|
Proći ćemo Sisak ovaj puta. Nema nekih velikih vrijednosti, ali ima kuća koje svakako pričaju svoje kroz sada uništene zidove. Od one nade da Sisak nikad neće biti Cucak nije nažalost ostalo niti lanca za privezati tog psa. Od one ranjene nade da će krenuti ostaje Sisak grad slučaj. Zapušten, bez posla bez neke velike obnove ,osim tu i tamo kakvih entuzijastičnih možemo reći ispada, jer drugi naziv ne postoji. Stari grad ostaje za nama, toliko smo ga puta prošli , i žurimo dalje. Sada je Grad uništen potresom. Kada na to sve skupa pomislim , na baštinu cjelokupnu uvijek mi u glavu dođe onaj stari hit : Papa was a rolin stone , jer kad ovako pogledamo i sagledamo cijelu sliku – samo ćemo se mi stariji možda sjećati nekih ljepota, a mladima i onima koji dolaze poslije nas ostavljamo samo hrpu kamenja. Pitat će nas pokoji možda , što ste napravili, zašto niste ,a mi ćemo šutjeti ,jer razloga i opravdanja nemamo. Izlazimo iz Siska mostom i taj čas smo u Selima. Na polovici ceste ,obično selo, ništa posebno ,red kuća, red dvorišta ,stoji divota, barokna sa tornjevima – zvonicima ,kupolom. Iz godine 1751 dolazi nam odredba o svadbama i troškovima za istu a odnose se na seljake i siromašnije plemiće, te da se ti troškovi ograniče prema odredbama, jer je u tome svemu bilo silnog razbacivanja. Baltazar Krčelić tako u Selima već 1743 godine ograničava pirovanje na dva dana, a na to je pristao biskup Branjug, koji je tada bio i banski namjesnik. Ta odredba usvaja se za sve. Od kamenja stare Sisciae gradi se ova ljepota usred polja na seoskom travnatom groblju , a usred isto tako i drvene arhitekture –gradnje toga kraja. Građena je od 1759- 1765 godine za vrijeme službovanja i pod posebnom paskom Matije Šanteka Remetinečkog. Bio je školovan u Rimu, Beču i Varaždinu.Vjerojatno je želio i htio dio tog bogatstva vidjenog vani prenijeti i ovamo u Hrvatsku. Rekli bi pravi domoljubni sin. Titular je dan Mariji Magdaleni ,a spada u red jedne od najljepših baroknih crkvi u Hrvatskoj. Crkva sa uzdužno položenom elipsoidnom lađom ima pravokutno svetište, koje se završava ravno stiješnjenim zaključkom zaobljneih kutova. Crkveno je predvorje između dva visoka zvonika kojima je masa konkavna. Kupola se izdiže iznad lađe 19,36 m visoko , no gledana s fronte ona ipak ne dominira, jer se iza zabata pripinje vitka lanterna. O graditelju ne znamo ništa,ali se vidi jak utjecaj austrijske gradnje ,odnosno bečke te stil odgovara arhitektima poput Fischer von Erlacha i Hildebrandta. Isto tako imamo i talijanskog dizajna ,te tu crkvu svakako čini izuzetno vrijednom , ne samo u nas ,nego možemo ju staviti u red i svjetskih ljepota. Potres je odvojio zvonike, nanio štetu ovoj ljepoti. Sprema se obnova, no takav zahvat traje godinama i nije svakako lak ,a o novcima ne želim ovdje niti pisati. Nadam se samo da ću ja doživjeti da je opet vidim kao nekad. Ona je svakako zaslužila da je se vrati u sjaj iz tame. 1765 godine biskup beogradski i prepošt zagrebački posvetio je ovu crkvu. Kad je nakon posvete služio misu, a propovjednik uzlazio na propovjedaonicu odjednom se u crkvi podigne silan metež i vika, neka bježe .jer da će doskora srušiti zvonik i crkva ,te da se vide neke iskre u zvoniku. Nato propovjednik izleti prvi, oni, koji su stajali uz biskupa, iskoče van kroz prozor, a narod sa silnim metežom i vikom poče bježati dijelom kroz vrata, dijelom kroz prozore. Više njih je bilo pogaženo, više njih povrijeđenih, a dvojica su bila potpuno zgažena i mrtva. Jedino ostade biskup,koji je služio pontifikalnu misu. Govorilo se , da je mjesni župnik prvi počeo bježati. Kad se taj metež smirio i narod razišao, jer su i zvonik i crkva ostali neoštećeni i čitavi ,biskup je , da bi mogao do kraja završiti misu, morao pozvati ministranta. Kad se taj vratio , biskup završi privatno misu. O toj zgodi dilo je raznih nagađanja i tumačenja. Najvjerojatnije se čini tumačenje , da je župnik želio, da se puca sa zvonika, pa je zvonar noisio stupu i slučajno je zapalio. Prije je naime bio spremio žeravicu potrebnu za kadionicu. Plamen te stupe opaziše oni, koji su stajali vani. Da bi uklonio taj strah od lošeg znamenja, župnik je na sljedećoj misi tumačio taj strah snagom posvete,navodeći da su bili đavli otjerani koji su tu htjeli uzrokovati zbrku Kristu izazvavši strah.no, ipak je naravno pobijedio Krist,jer je crkva ostala čitava. Đavli su bili zavidni jer je crkva građena od kamena ,koje su nekoć postavili pogani i koje je bilo možda posvećenmo poganskim bogovima ili demonima. Ovo je kratka crtica povijesti , priča ,ali koliko je takvih spomena u našim crkvama , u našim dvorcima i gradovima, utvrdama , vjerojatno se broja ne zna i ne može se sve baš prenijeti. Svjedočanstva su našoj kulturi, tradiciji, običajima i slavnim osobama. Svim onim ljudima prije nas, a razmislimo što ostavljamo onima poslije.....         Oznake: sela, putovanje, izlet, povijest, Hrvatska |
22.06.2022., srijeda
Topolovac grofova Keglević
|
Većinu Hrvata povijest i baština ne zanima, osim nekih dobro reklamiranih likova , pretežno zlih vladara i dobrih spasitelja. Ovi posljednji obično nisu prošli dobro,a pitanje je uopće i kakvi su bili. U svakodnevnim trzavicama i političkim obaranjima ,te uz sijaset peripetija čuje se bojni poklič koji biva smiren naglo porastom cijena i života. Većina Hrvata ne poznaje svoju baštinu i ne interesira ga. Da li su to ostaci povijesti iz škola ili možda nekadašnji sistem koji je popljuvao i to doslovno sve osim tekovina revolucije. Oni koji se zauzimaju za baštinu obično ju i kupe, urede za svoje privatne i vlastite potrebe , postave zaštitare i na tren se ustvari pokaže kako se nismo daleko makli od onoga od čega je bivša (socijalistička ) vlast zazirala. Nema interesa za očuvanje iste, ako nije za promidžbu ili skupljanje para i ako ne može poslužiti pojednicu da se istakne kakvom nekretninom koju zapravo preuređenjem siluje. Tu ne pomaže niti onaj koji bi morao, sve para vrti di burgija neće, stara je narodna. Puno krivice snosi i Zavod (zahod) za baštinu koji ne brine nimalo,a uz lovu koja je potrebna da se stavi u funkciju ,nema volje niti sluha vlasti. I to sve propada. Što nisu upropastili ljudi, a to je u većem dijelu tako, upropaštava priroda koja se buni. I tako je zadnji potres dotukao sve nade za boljim vremenima naše baštine. Slavna obitelj koja je posjedovala mnoga imanja i prostirala svoju moć od tamo davnih ratova pa sve do 20 stoljeća kada i nestaje – izumire. U 18 stoljeću 1754 godine ubrzano se uređuje Hrvatska ,a sve za što svečaniji i veličajniji doček ,jer dolazi Carica. U tu svrhu uređuju se ceste ,a plemići će dati vojsku – banderije i na svoj trošak je urediti, obući i zbrinuti dobrim oružjem ,tako da se navodi da će Gospođa grofica udovica Petra Keglevića s imanja Topolovca s one i ove strane Save dati 167 ljudi. Kada bi to kojim slučajem predočili ili ispričali strancu – putniku, on bi vas u čudu pogledao i htio bi vidjeti to o čemu pričate, ali kamo ga odvesti , što mu pokazati? Staru ,zapuštenu kuriju ,nakrivljenog tornja ispod kojeg se koči grb slavne obitelji. Taj isti toranj prijeti da će se urušiti ,a da nitko nije bar postavio kakav potporanj ili bilo kakvu brigu poveo da se ne sruši. Ne, stoji tamo i čeka. Na svojem vlastelinstvu – danas je u privatnim rukama , , grof Thomas Keglević od Bužima 1831 gradi kuriju u kasno baroknom slogu – klasicističkom,a s njom zajedno i gospodarske zgrade, o čemu svjedoči i ploča. Tamo je radila i špiritana. Samo vlastelinstvo bilo je jedno od najvećih tada u Hrvatskoj, sa 12 sela. Već 1861 godine stoji podatak da je sve uređeno. I park od kojeg danas nije ostalo ništa. Kao niti od obitelji. I ono što sam davno napisao od Bužima do jebivjetra mogu ovdje samo ponoviti,ali ne u istom kontekstu. Kompleks Topolovec zaštićeno je kulturno dobro najvišeg ranga,ali propada do nekih možda za njega sretnijih vremena.        Oznake: Hrvatska, Sisak, plemstvo, Putovanja, izlet |
18.06.2022., subota
Krstinja
|
LJeto je u punom zamahu,bliži se podne , sve se smirilo osim pčela ,osa I kukaca koji danonoćno zuje I rade. I u ovo sparno vrijeme oni ne staju, jer vrijeme brzo prolazi I skoro će zima. Ona teška tvrda hladna kordunaška zima. Klima u autu je ugašena , prozori otvoreni, puštam ljeto k sebi. Duboko udišem mirise sparine, poljskog cvijeća , meda, vatre I asfalta koji gori pod gumama. Od Vojnića prema Maljevcu, vozim polako , rekli bi umorno, ali nije ,nisam umoran , već mi se naprosto nikuda ne žuri. Toliko sam zadovoljan danom, pjevušim u sebi I samo mi dolazi neki tekst koji sam ,ustvari I nisam baš zapamtio, nego samo početak ,a prije 4 godišnja doba Vivaldija : LJeto, malakše čovjek…..Auti žure prema granici Bosne. Kordunaši se povukli u hlad, neki natpisi – narodni grafiti koji hvale onog slavnog Babu – Fikreta Abdića “Sve je dzabe, kad nema Babe” I ljeto, samo ljeto u meni ,u mojem autu I u zraku .Sunce pali. Brojim zavoje jer na jednom moramo skrenuti naglo. Selo je Krstinja , jedno od onih mnogobrojnih sela. Zaseoka možemo reći koji ljubomorno čuvaju I skrivaju svoje bogatstvo ,pa se ponekad putujući ovako ili lutajući osjećam kao gusar – pirat koji traži upravo to skriveno blago. Skrećemo konačno na pravom zavoju, promašimo isprve ,jer nije to samo tako naći Tvrdinu , treba se ipak malo pomučiti. Dvije žene , same ,usamljene u starim pohabanim kućama, razveselile se nenadanim gostima I bile su sretne što mogu pomoći. Stari duh , starih dobrih vremena, pomoći čovjeku u nevolji ili potrazi. Spuštamo se natrag niz padinu, brdo I onda parkiramo. NIje daleko hoda pa polako. Ne osjećam niti vrućinu niti sparinu ,niti se znojim, samo čekam kad ću ugledati Grad. I onda pojavi se On – tvrdi kameni grad – Krstinja. Ustvari ono što je od njega ostalo,slika je ista kao I svugdje – bršljan. Koliko god da je štetan I agresivan, nekako ustvari upravo on, otrovan posesivno čuva te starine,brani I grli I štiti da se baš zadnji kamen na kamenu ne raspadne. KOliko god ga ne volim u vrtu ,ovdje je on moj saveznik I moj prijatelj. Gola cigla, branič kula ,prozor sve je što je ostalo od nekada slave I obrane Hrvatske od turskih-osmanih osvajanja,a sada sve to skupa stoji prosto , zapušteno I napušteno. Ne treba nam. NIje slavan niti dičan , kamen običan I cigla isprana vremenom. Nije nam za slavu niti za diku ,jer od njega nemamo neke velike sadašnjo – političke koristi. Legenda I seljani kazuju da je grad gradila neka kraljica – kneginja Kristina pa ga I po sebi prozvaše I stvarnog mu datuma gradnje ne znamo. Ocijenimo li ga onako stručno ,kao što je red, bez imalo empatije, reći ćemo da je kockast ,okrugla glavna kula opasana je zidom uokolo,a pojačana s tri polukule I ulaznom kulom kako smo već vidjeli na mnogim našim gradovima-braničima.Prostrano predvorje okružuje zid s polukulom koja je već 1701 god porušena.1744 godine dolazi nam I slika, mada autora ne znamo,a taj nacrt čuva se – gdje drugdje nego u Beču. 1334 godine imala je Krstinja I župu I naći ćemo je na popisu župa u Hrvatskoj, a prvi župnik bio je Grgur. U samom početku tu je prebivalo pleme Ladihovića,a najstariji iz tog plemena Juraj Sanković. Prodaje on grad Frankopanima Cetinskim. Ne želim sad nabrajati sve vlasnike ,ali je za sami ovaj prikaz važno da od 1575 godine ,siječnja, ovdje sjeda turska vlast I ostaje sve do mira u Karlovcima (Sremskim) 1699. Godine. Od 1712 godine stoji Grad napušten ,porušen,ali se drži još uvijek starac I ne da se. Bršljen ga miluje I mazi I oni dvojica , prijatelja .čuvaju I zadnji spomen na sliku jedne povijesti da barem netko pamti dok je zadnje cigle na kupu. Šušti lišće, šuma je u cvatu, pjev ptica kao lajtmotiv, gušter brzo prođe kroz travu. LJeto,ali sada mi je već pomalo tužno…..     Oznake: kordun, Hrvatska, Putovanja, izlet, povijest |
KLinac grad
|
Nije Banovina, u kojoj se odavno ori pjesma: ˝Oj banovci, oj junaci!˝ znamenita samo u povjesnom, gospodarskom, a naročito po svojim ˝crnim draguljima˝ i u rudarskom pogledu, već je ona prezanimljiva svojim prekrasnim krajevima. Pođite iz Siska preko Pračna i Češkog sela u Hrastovicu, pa se odanle popnite do podora Klinac-grada I ova nas starina vuče da ju pogledamo. Sasvim slučajno na cesti opazih pločicu, malu neznatnu, a vraćajući se od Kostajnice cestom prema Petrinji. Pa ajmo gore. Vrućina je velika, sunce svojim zrakama reže nebo I prži zemlju,ali pogledati grad,popesti se gore tamo negdje , ne može me spriječiti ništa, mada postoje sve naznake I upozorenja da bi gore moglo biti I zmija I to ne onih onako nego pravih. Čovjek na cesti govori mi ,ako imate kakav budak ili ašov , možete naći I ostatke kakve materijalne, ali ja nisam ovdje radi posla, a niti da se bavim arheologijom, a niti da odnosim bogatstvo ,nego da u miru pogledam I to čudo povijesti. Parkiramo pored kuće ,zadnje u selu ,na prašini I šljunku,pa gore. LJubaznost je ovdje nekako utkana u ljude I nitko nema ništa protiv jer ionako gosti slabo dolaze,a tih pola sata sigurno nitko neće trebati ulaz.Penjemo se zemljanim putem polako. Scenografija uvijek ista, šuma, ptice, muhe ,zujanje orkestar prirode. I eto ga pred nama. Četverokut sa prozorima, kameni zidi dobro se drže,široki proctor dvorane I jeka. Ona stara odvajkada. Nema bršljanja. Vide se tragovi čuvanja ,tragovi I popravka, kamenje naslagano uredno na jednom mjestu. Radi se nešto! I to je bitno! No ,kao I uvijek pitanje, zašto je on važniji od sve braće? Svejedno je , glavno da ga se čuva. MOžda netko od mladih I krene ovim putem povijesti I baštine I možda se zaljubi u sve te kamene starce. MOžda! Iz starih slika I crteža I zapisa saznajemo da je bio petokutni – peterokutni grad, toranj s puškarnicama,a podigli ga biskupi zagrebački,ali se već 1563 godine predlaže da se “Klinbnagor” poruši. 1574 godine udarali su Turci na ovaj grad. Pretpostavlja se da su grad gradili madjarski zidari, no kako na lokalitetu traju arheološki radovi bolje će se znati nakon njihove procjene. JOš malo slika, još pogled ,a onda ,doći ću opet jednom…….Drži se , stari moj……  Oznake: Banovina, Hrvatska, Putovanja, izlet, povijest |
16.06.2022., četvrtak
Bović
|
Sve dalje dalje ,cesta diktira tempo. Prazna ,napuštena , možda samo lokalno traktor ili kakav kultivator, pas ,mačka i ostalo ruševine duše, srca , kuće plaču, šume se uništavaju. Novaca nema cijelim putem.Slavna graničarska povijest sada je mrtva. Starci, polja i koji slučajni zalutali auto karlovačke,sisačke ili možda zagrebačke registracije. Zavoji, sjećanja i gas da što prije stignem kući. Nekako se ipak slika ljetom ili proljećem kad se sve razlista malo osvijetli, raznježi jer pokrije golotinju sramote velikih ideja . Jugoslavija i Hrvatska ruku pod ruku ostavljaju da sve ode u pepeo. Rat je ovdje bio bijes, izazvan bukačenjem o nekim vremenima koji nisu pokopani. Garderoba vojski koje su tada prošle, iz ormara i skladišta dobro očuvana uniforma ovdje je izvučena na silu , kako bi netko svoje neke privatne težnje prema teritoriju svukao do kraja i obukao nešto što bi svugdje bila sramota. Kao da nije baš upravo ovdje bilo dosta krvi. Ovdje je povijest pisana crveno ,obojana žilama i prerezanim vratom. Nagnuta u stranu, pada duša ,očaj djece, a prozori zjape prazni. Toliko misli toliko gorčine, toliko i tuge dok prolazim, vozim ovom ljepotom krajolika. Vraćaju se starci da umru na svojoj zemlji. Možda i preklinju negdje unutra u kutevima suza što su nasjeli na šizofrenu ideju kraljevstva kojeg nikada više neće biti,a ni konja da ga damo kralju. Ako imaš i malo srca, imalo osjećaja , sve to proći će ti glavom i bit će ti teško, onako te snuždi. Sela prolaze. Prošao sam Lasinju, pa grobnu kapelu nekog novog karaktera. Grobovi su popravljeni, usta šute. Režu se karlovačka i sisačka županija u uskom prostoru. Moram stati – priroda zove. Sela promiču prazna. Taj strah i ti pogledi , nisu to pogledi mržnje, niti čuđenja ,niti interesa ,sve je to negdje napola kad stajem autom u Boviću. S desne strane malo poviše stoji ruševina. Nikad mi neće biti jasno što je građevina skrivila da je se sruši. Bez obzira na vjeru ili felu ona predstavlja bogatstvo jednog naroda jedne zemlje, ali to nikoga nije briga. Zašto nas nije briga ne znam. I Nikad neću znati. Samo se pitam. Vaskrsenja je Gospodinovog i pravoslavna je ,jer je i življe nekada pa i sada ,ono što je ostalo od njega ,bilo više pravoslavno. Ruševine u cigli dolaze nam iz 1735 godine. Inventar je nestao ,a imao je bogati ikonostas 19 stoljeća. Neki podaci govore da je građena i svođena gotski no ja to ne vidim. Ja vidim neka oponašanja gotike u baroku. Ostala je niša u zidu ,vjerojatno za kakav kipić a ostalo možemo samo zamišljati kako je izgledalo. Nekada je ovdje negdje iznad bio i grad. Ni njemu traga još od 20 stoljeća. Sve je to smetalo nekome. Uvijek nešto nekome smeta i to mi nikada neće biti jasno. Nekakve velike tradicije graditeljske ostatke davnih gradnji nema. Tradicija kao da je ovdje umrla i ona ruralna. Idilika, rustika nestala je pod ratom i vojničkim čizmama. Po svojim karakteristikama crkva je bila momunentalna na ponos kraju i rodu ,a i Bogu. Sve skupa se nekako drži ,a kako drugačije nego bršljanom, kao da prkosi. Bez obzira kako ja gledam na politiku ovo je za mene građevina i takva će ostati. Ja ću se takvoj ruini molitava diviti i maštati kao da je cijela ,bogata i raskošna kakva je vjerojatno i bila. Koliko glup moraš biti da uništavaš sve oko sebe. Kozarac i još malo izlazim na glavnu cestu Karlovac –Sisak .U selu Blatuša kapela, neću stati, ali je možda vrijedno spomenuti zaštićeno područje rezervata – prirodnog za one ljubitelje nature, biljaka, ptica ,močvara,jer ne vole svi našu baštinu. Voli li je itko!      Oznake: kordun, Banovina, Hrvatska, izlet, Putovanja |
15.06.2022., srijeda
Lasinja
|
Običaji i tradicije nekako su isprepleteni s našim životima i toliko smo navikli na njih da smo naprosto srodjeni jedno u drugo ili jedno za drugo. Nekad postoje dobre strane istih, no ponekad nas ta tradicija vodi u još veće neznanje, pa se ponekad i izgubimo u svemu tome . Nastavljam dalje putem kiselice, vode koja i s ove strane Kupe izvire ,a sve je to tako sklopljeno zajedno u jednu priču da ih više niti ne razlikujemo. Prelazimo most. Poslije rata kada je stari most bio srušen postojala je skela preko koje se prelazilo,ali se desio slučaj da je kamion – tegljač propao kroz skelu – ponton i upao u rijeku. Tada je ponton bio maknut i gradio se novi most koji će opet spajati Zagreb sa Banovinom i Kordunom,a sve to preko stare Brezovice i Jamnice pa sve dalje i dalje. Ovaj je kraj itekako – nekada bogat- osiromašio poslije domovinskog rata.Djeca se razbježala po svijetu, ostale su ruševine jedne poruge historijske – usijanih glava pa je i na kraju i tih glava nestalo. Kada sam poslije rata prolazio tim putem uvijek sam se znao zafrkavati ili našaliti : ljudi spremite pasoše – napuštamo Hrvatsku,a isto tako i vraćajući se – ljudi spremite pasoše – granica je,vraćamo se u Hrvatsku. Tako je tada to na mene djelovalo. Nemaš puno neke velike povijesti ,mada je nekada postojala pa kažu izvori i od rimljana pa preko srednjeg vijeka .Postojali su tvrdi braniči i onda ih je nestalo.porušilo se i ono malo sjećanja još davno,da bi to sve u socijalizmu ustvari,mada i danas nije bolje, bilo izvrgutno ruglu. Naselilo se stanovštvo, premda je ovdje stanovništvo već dugo bilo više pravoslavno kao i cijelim tim putem dalje prema Baniji i Kordunu pa i dalje do duboko do granice Bosne. Ovo je krajina – ganičarski kraj koji je zasluživši mir posvećen poljoprivredi , mada i gospodarstvu , što zbog blizine Jamnice i slavne vode , što zbog blizine glavnog grada , ali i nedalekog Karlovca. Iz Zagreba ili Karlovca ima oko pola sata vožnje. Kao što se sve mijenja , promijenio se izgled mjesta poslije rata , ali i ta pošast kružnih tokova zahvatila je i ovo područje, mada za time nije bilo nikakve potrebe, jer promet nikad zapravo nije toliko gust . Postoji nekoliko kapela , poklonaca na samom tom putu,ali o njima i nema nekih većih zapisa , osim ako se pogleda sve je to nekako recimo to tako sklepano narodno 19 stoljeće . Sama Lasinja pripadala je gradu Steničnjaku kao dio vlastelinstva, a za kojeg znamo da je mijenjao gospodare ,a najvažniji su oni Zrinski ili Frankopani. Osnivanje vojne Krajine graničara još 1745 godine odnosno Prva banska graničarska pukovnija bila je upravo stvorena ili organizirana na ovom području Banije i Korduna. Prva banska pukovnija bila je podijeljena na 12 satnija i to između ostalih i Lasinja je bila u sklopu iste uz Čemernicu, Maju, Vranovinu ,Glinu i itd. Jedan od običaja doveden je ustvari do apsurda. Naime zvono sa crkve sv.Ante Padovanskog u središtu Lasinje zvonilo je tako bučno i jako da stanovnici uopće nisu mogli zaspati ,jer je u ponoć upravo zvonilo,udaralo 12 puta da je ustvari bilo zaglušujuće,pa se osim nekih drugih sudskih slučajeva i tužbi i zvono sa crkve našlo u registru tuženih. Jedan od povremenih stanovnika, a vikendaša je nekad bilo,a i ima ih još dosta, tužio je crkvu za preglasnu zvonjavu i spor dobio. Da li crkva zvoni po starom ili malo tiše ne znam,morat ću to istražiti, jednom – nekad – nikad.Nije moja stvar. Ja ću se samo brzo provesti dalje. Morat ću stati naravno pored ruševina stare crkve koje su restaurirane a potječu iz 1833 godine. Nije ih se štedjelo, tolika je bila mržnja vođena bolesnim glavama da je nastradala 1991 godine, ni kriva ni dužna. Danas je tu novi i nosi isti titular sv.Ante Padovanskog. Skroman inventar, potpuno nov za mene iskreno ništa posebno za jednu takvu građevinu. Ono staro otišlo je u nepovrat povijesti.Župnik i seljani toliko su se zaigrali u svojem uređenju da eksterijer odnosno dvorište izgleda kao sajam igračaka, pun patuljaka i labudova i nekih ukrasa kojima je identitet sasvim čudan i nepoznat,pa je s moje strane vječno bilo izvrgnuto ruglo ,ali isto tako i zgražanju koliko daleko možemo napraviti glupost od nečega što bi bi trebalo biti ponos. Nedaleko tih priča je novi samostan Sestara Srca Isusova.Zatvoren u moltivi onih koji više ne žele vidjeti svjetlo svijeta. Nema se puno proći brzo ste van i nastavljate dalje. Život uvijek ide dalje pa idem i ja s njim, u neko novo doba,ali isto tako žurim doma – u Topusko. Pas se već raduje putu, jer ga poznaje koliko smo ga puta samo prošli. Stanite i Vi vrijedno je vidjeti ama baš svaki kutak ove zemlje, jer ne znamo koliko smo dugo i koliko dugo ćemo biti na ovoj planeti ili ovom svijetu.   Oznake: lasinja, Hrvatska, izlet, putovanje |
Jamnička kiselica
|
Zadnjih godina toliko napuštam Zagreb, bježim od grada u kojem sam rođen I koji se tako brzo mijenja da se ne stignem ogledati u svojim uspomenama I sjećanjima,tako da se čini da bježim od samog sebe,negdje dalje I dalje. Nekako kad ga napuštam ,kad odlazim,kad moram biti koncentiran na vožnju,na cestu mislim da sam mu ustvari sve bliže ,a on meni sve dalje. Kako ga napuštam,ostavljam u svojim mijenama , ujedno shvaćam da se uvijek I vratim. Nosim mu neke nove uspomene neka nova sjećanja I poklanjam mu sve što sam doživio. Zagreb je neki moj privatni ,osobni muzej sjećanja,kao registrator mojih snova I želja,nadanja I htjenja. Nedaleko tog mog grada samo na nekih pola sata vožnje plovi Kupa, miluje obale I potapa kad se razljuti.Nedaleko nje, ustvari na samoj obali stoji gradnja,građevina koja nam ovako iz povijesti kaže : “ Jamnicza, ein in der Agramer Gespanntschaft von Agram und Karlstadt ungefaehr sechs Stunden in einem Eichwalde entelegenes Dorf, gehoert dem Herrn Sanitaets-Praesidenten Freyherrn von Malanich ;dieser in einer gaenzlich morastigen Ebene gelegene Wald wird von dem Flusse Culpa getheilet und hat zwey Sauerbrunen ,einen jenseits der Culpa an einen erhabenem Orte des Moranstes , den andern diesseits ,der eben auch in Morast hervorquillt. 1777 godine kako nam opisuje Jamnicu barun Crantz. U toj spomenutoj knjizi koja opisuje ,a po nalogu Carice Marije Terezije, koja daje nalog da se popišu sve toplice I ljekovite vode MOnarhije, nalazimo I spomen sela Lasinje. “Jamnicza, kiszela voda vu horwatskom orszagu : “ Szelo je vu Varmedjyiji Zagrebechki od Karlovcza I Zagreba 6 vur daleko ,koje ima dvoje zviralische vrachteno ,jedno prek Kupe (Lasinja ) drugo iz ove strane Kupe. Ova voda drugach vu szebi chista ima nekuliko sveplene duhe ,premembi vendar Vremena je podversena , pokihdob vu desdyevnom y oblachnom vremenu tak cherna , y guzta poztaje ,dasze piti ne more , kada pako je nebo chizto I jaszno , na pervi szvoj ztallis povrachasze y sza pitje prikladna biva.” No, Jamnicu garantirano ne poznaju samo preci iz 18 stoljeća, već se svakako nagađa da stoji uz bok puno danas slavnijim toplicama Hrvatske. NIkada nije ustvari dokazano, nije bilo volje za time, da su još stari Rimljani ,koji su uredno kopali na svim područjima kako bi došli do vode, neophodne za osvajanja I ratovanja , gradili mostove I viadukte natapali svoja tijela bistrom vodom, te ju isto tako I pili, a koju danas zovemo “Jamnička kiselica” . Kod samih kasnijih uređenja, iskopavanja zdenaca ,a u 19 stoljeću , našlo se nešto oruđa I oružja , kao primjerice koplje od mjedi I okamina jelenjeg roga I kornjača, što bi mogli prispodobiti Rimljanima, ali da li je to zaista rimskog podrijetla nije dokazivano niti utvrđeno. Možda u ona davna vremena ta se voda dobro sakrila ,kako bi tek kasnije izbila na površinu I pokazala svoju ljekovitost ili je samo poslušala I čula naredbu I oštar glas Carice iz Beča. Isto tako u ona pradavna vremena svakojakih vjerovanja u raznorazna Božanstva ,kada su ljudi prirodu I vode , rijeke I potoke gledali samo kao izvor života ,a ne tolike ljekovitosti I kada su sve te vode I Jamnicu čuvale nimfe, ipak je bilo sasvim izvjesno njihova ljekovitost , što se I opet pripisavalo Božanskom . I tako je puno stoljeća Jamnica bila prikrivena ,zatajena ,samozatajna ,dok se nije zaorio glas iz Beča I ona upravo postala jedno od ljekovitih čuda ,a Isto tako na sebe privukla pozornost javnosti cijele carevine Austrijske kada se o njoj počelo govoriti kao o ljekovitom vrelu koji daje ljekovitu vodu. Slavu Jamnice ne možemo samo pripisati Crantzu ili Malanichu ,nego je svoj obol istome dao I biskupski liječnik Mauritius Faby, koji je dobio nalog da podje kiselicu pregledati. On nažalost I umire u Jamničkim Goricama ,okićkoj gori, 2 prosinca 1801 godine. spominje se spis “ In titulo Fontis acidularum Jamnicszemnium koji glasi : Mavro Faby (porijeklom Talijan ) županijski liječnik javlja da je izvor postavljen u takovo stanje , da se njime svatko služiti može , da ga je I vrhovni župan pregledao I zadovoljstvom pohvalio te predložio ,da se od izvora do šume uz cestu zasadi drveće u jednakom redu – a sad je baš vrijeme da se drveće I posada ( Zagreb 19 ožujka 1798 godine) Kada danas onuda prolazimo, pretežno projurimo dalje prema Kordunu ili Baniji, ne stignemo ili ne vidimo pogledati ostatke slavne prošlosti Kiselice I na njih se ne obaziremo. Iskreno I ja sam slučajno zalutao. Pas me naveo na to, naprosto me povukao prema šumi, a stali smo da obavi ono što se mora. I ondje sam ugledao na samom kraju, na samom kraju oka tu građevinu obraslu bršljanom. Kako ustvari poznata slika naše vrijedne povijesti I baštine. Ne okrećemo se njima, ne hvalimo se , ne ponosimo nego ih ostavljamo bršljenju I šikari. Kroz povijest je ta voda opisivana nekoliko puta kao izrazito ljekovita : ako koji hoche nyu piti , naj nyu pije za 3,4,5 ali 6 mezlov ua ochischavanje , kad najme more natura podnezti…… Nažalost se u tim vremenima ipak ta ljekovist ,premda analizirana I potvrđena nije uspjela probiti do šireg pučanstva još pola stoljeća, mada ju je puk koji je živio u blizini I u samoj Jamnici naširoko hvalio I svakodnevno pio – te rabio zum taeglichen Tranke.1790 godine dao je veliki župan Skerlecz de LOmnica isušiti močvaru koja se napravila oko izvora I dao zazidati kameni bunar,no nestade mu traga, pa se opet izvor u močvaru pretvorio ,za što su vjerojatno krivi lovci , kojima je izvor smetao ,jer divlje životinje nisu mogle prići vodi. No, nekako se glas o samoj vodi ipak proširio pa nam ostaje I spis iz Budimpešte koji daje naputke liječnicima I kirurzima da pošalju svoja zapažanja Zabilježiti položaj vode prema zemljopisu tako političkom ,kao prirodnom njezinu visinu I narav Izvor? Koji ? kakav ? KOliko? Da li iz žila I koliko izvire? Odticaj vode : da li mirno , lagano ili brzo odtiče? Mjehurčći,miris, tek okus i boja. U tom se razdoblju nije puno napravilo, pa nam iz godine 1812 dolazi I opet preporuka (naredba) kako bi se pristupilo I opet ispitivanju ,jer se u prošlom izvješću nije puno toga učinilo, a svakako je cilj NJegova Veličanstva podignuti toplice na najviši vrhunac. Kao I sve propala je ideja ,ali je nada uvijek tinjala. Tako je nadu dao I LJudevit Ferdo Jelačić I upozorio javnost na ljekovitost vode I da bi se svakako oko toga pobrinuti trebalo,a da su pastiri koji su pasli svoje stado zatvorili izvore. Voda se ipak počela puniti u boce, a kako doktor Mihoković bilježi da je voda mutna ,ali kad se stavi u bocu ona se pročisti. Za vodu se ipak počelo skrbiti sve više, jer svi oni koji su je ili pili ili je koristili kao kupku,a ona se pokazala kao ljekovita ,dolazi nam komisija iz 1825 godine sastavljena od Groffa Gjure Orsich de Szlavetich ,Emerika Lentulaya Petra Tomicha de Trescheno I ostalih da se jamnička kiselica koja je sada na skrovitom mjestu ipak slavnom I dostupnom učini, te da se svima onima koji ju koriste učini sve što je potrebno za njihovu udobnost. U tu svrhu popravlja se I cesta koja vodi pored “kastela “ Brezovicza prema Jamnici. Kako je rasao interes za vodu, tako se pomalo činilo sve kako bi se izvor I voda popularnim učinili te se tako otkupljivao I dio po dio okolne zemlje vlastelina. 24 lipnja 1828 godine nekako se zdenac ipak podigao nakon sila zla I mukotrpnosti koje su pratile samu izgradnju a to možemo zahvaliti LJudevitu Jelachichu Bužimskom I biskupu Alagoviću. Kako I ja završavam svoju šetnju, žurim dalje ,a I svaki puta kada prođem ili se vratim opet ovdje ,malo po malo reže se šuma, zgrade propadaju I sve nestaje bez imalo volje novih vlasnika ,a poslije rata u ludilu privatizacije, samo meni I meni, baš me briga, čak I oni koji bi morali štiti baštinu podliježu više imetku I osobnom probitku nego ,u ono što su se kleli , da bi viknuli riječ spasa. Ovo nije prozivka, jer nema smisla I nema se volje, nego pokazatelj I ukazatelj krivih I totalnih pogrešnih poteza vlasti, onih vlasti kojima smo davali nadu u slobodu naroda u kojoj ćemo se ponositi onime što imamo. Sve će se popraviti sve će se dići iz pepela, ali nažalost sve više u pepeo se pretvara. Svoju najveću slavu Jamnička kiselica može zahvaliti obitelji Lovrenčić ocu I sinu koji su to mjesto digli na zavidnu razinu sve do 1904 godine. Dolaze ratovi, a Jamnica dobiva novo ruho nove vlasnike.Prvo socijalističku tvorevinu koja prepoznaje značaj vode I eskploataciju, ali I opet ljudi brinu samo za sebe, a onda odlazi sve u povijest novog vremena, ne krpanja rupa, nego zakrpavanja osobnih džepova. I na kraju auto, gas, cesta , ravna ili most dalje…a zgrade čuva bršljan I moja sjeta….     Oznake: Hrvatska, izlet, Putovanja |
06.12.2021., ponedjeljak
Zabok
|
Naša povijest, naši junaci sveli su se na onu kad ti netko stisne šamar ,okreni mu drugi obraz. Tolika je letargija ,toliko je senzacionalistički prikazano naše bivstovanje na ovim prostorima da se sve svelo – tipa pala knjiga na dva slova ,da je to naprosto nemoguće više i čitati i slušati. Par gradova, par dvoraca, par crkvi gdje sam krštena/ a ili ko dete hodal/a na misu i nekoliko imena koja nam služe za svakodnevnu raspravu o junaštvu ili pak o teškoj borbi potlačenih kroz stoljeća. Frankopani – Zrinski i Tahy sve jedna obitelj ruku pod ruku doveli su nas u stanje trpi i šuti. Malo viči ,ali nemoj glasno. Blokada povijesti i ljudskog uma, ruka u zraku i gajba pive. Uništen se vratiš kući , istučeš ženu i decu i onda suze i bol u ionako prepunoj boci tuge. Junaci u flaši ,ratnici birtije i poluševci bez erekcije. Dignuti na tren ponos ,a onda dostojanstvo pada na prvoj stepenici uzdizanja. Ja se vrtim u kolu i toliko sam puta sam sebi rekao dosta je toga svega, dosta je praznih i pustih zidova, opustošenih staračkih pogleda i prozorskih osi u nizu ,ali i opet nekako me vuče sve dalje i dalje. U mojoj priči ogoljelih zidova ,nekoliko još držećih cigli ,čuva samo jedan pas – Cane Corso. Ogroman, kroz ogradu gleda poluzainteresirano ,nimalo uzbuđen. Preda mnom nekada grad – kaštel ,a onda dvorac. Silna historija počiva sada u Lepoglavi sa ukrasima nad grobom latinski pisano , da barem tamo ostane trag da su upravo tu vladali oni koji su dali ime tog mjesta, grada . zagorske metropole – Zaboky! Sami posjed spominje se 1335 godine , a ovaj kaštel najvjerojatnije sagradili su Zabočki 1471 godine ,premda se 1719 godine spominje kao drvena utvrda. U rukama Zabočklih ostaje do 1655 godine kad umire zadnji Baltazar . Poslije njegove smrti posjed dolazi u ruke njegovog zeta Baltazara Vojkovća od Klokoča. Dana 11 studenog 1639 godine obvezuju se Baltazar Zaboky, Gabrijel Chernkoczy i Baltazar Vojković sa ženom Evom Zaboki vlasnici i posjednici imanja Zabok pred Petrom Znikom ,protonotarom hrvatskog kraljevstva da će lepoglavskom samostanu ostaviti legat od 3000 rajnskih forinti. Sama isprava pod naslovom Obligatoria Helenae Gotthal ,relictae Ladislai Chernkoczy čuva se u zagrebačkom Kaptolu,a datirana je na dan sv.Martina Biskupa. Po ovoj obavezi ostavlja udova iza Baltazara Barbara Gereczy samostanu gore navedeni iznos ,a imaju ga isplatiti nasljednici iza njenog muža : Franjo i Gabrijel ,sinovi Ladislava Chernkoczyja i prve mu žene i Nikola i Baltazar ,sinovi iz drugog braka te Ivan Vojković i Petar Greguroczy. Barbara Zaboky – Gereczy pokopana je 1678 godine u Lepoglavi u kapeli – zvanoj kapela mrtvih Muke Isusove kao izuzetna i značajna donatorica samostana i stoji natpis na njenom grobu : NOTA DEO , PATRIAE TOTI SIMVL ET PEREGRINIS SACRIS PRESBYTERIS , PAVPERIBVSQVE VIRIS. BALTHSARIS ZABOKY QVONDAM CARRISIMA CONJVX BARBARA GERECZY PRIMA SEPVLTA IACET. NAM QVAE CONFRATRES SVMMAE DVM VIXIT AMAVIT. haeC qVoqVe VVLt obIens fiDa Manere sVIs ied est anno 1678 Poznata Bogu i cijeloj domovini ,kao i strancima ,svetim svećenicima i prosjacima draga nekoć žena Baltazara Zaboky Barbara Gerecz prva je ovdje ukopana. Ona bo , koja je braću vrlo ljubila ,hoće da i mrtva ostane vjerna svojima. U 18 stoljeću Sigismund Vojković – Voikffy ovdje gradi baroknu kuriju – dvorac , a isti je poznat i kao graditelj i donator crkve sv.Jelene Križarice. Još krajem 19 stoljeća ovdje stoji uređen vrt – perivoj i sama zgrada, no danas su od cijele te priče ostale samo hrpe cigli. Te cigle čuva izgleda samo onaj pas koji me je gledao kroz ogradu. Zarasla građevina, trava koju više nitko ne kosi i vjetar koji odnosi i mene i sve slavne na cestu prema sadašnjici. Ruina skriva svoje staro lice među kao stidlijva , pomalo ružna djevojka među šikarom povijesnih bitaka.  Oznake: zabok, povijest, Hrvatska, izlet |
02.12.2021., četvrtak
Krapina
|
Reklama je izgleda i to dobra, najvažnija stvar na svijetu, uzevši od ratovanja, prodaje , turizma ,pa čak i najstarijeg zanata. Reklamom se kupuje nešto lijepo, reklamom se stvara negativa ,reklamom se svadi nacija ,a isto tako dobra promidžba može rušiti vlade, spaljivati ljude ili žene ,a isto tako i stanovništvo cijelog svijeta natjerati da se cijepe protiv zaraznih bolesti. Kod nas i u nas reklama nas je toliko posvadila, da samo čekamo koju vijest kako bi se još više uspjeli zamrziti, posvađati oko gluposti i prebrojati tko je kome i kada stavio ,a tko kome i na pravom mjestu nije,a stavljaju nam ga svaki dan, a mi od toga ubiremo plodove sve većeg nezadovoljstva i sve skupljeg goriva. Mi smo ovce i lepo blejimo u miru, u užitku što možemo makar kao i u orgazmu svršiti na sve servirano od strane dobre ,pobožne reklame. U turizmu imamo biser Jadrana – Dubrovnik , Opatiju staru damu , Ča je pusta Londra kontra Splitu gradu , Vukovar – grad heroj ,a ostala mjesta i gradove kao da smo izbrisali ,premda mnoga od njih imaju i veći potencijal za razvoj reklame nego ovi pobrojani. MI volimo more, volimo rijeke, ali prave velike ,ne one male ,jer patimo od veličine, koju nikako ne nalazimo u samima sebi ,pa zato pljugamo na reklamu. Tu i tamo podviknemo pa to je skupo , preskupo ,a branili smo , ali i dalje uživamo kad nam uplovi koji kruzer ,jer nam bude bolje , ako skupimo lovu od dvije smokve, tri razglednice i ako se netko divi ljepotama Groda . Nažalost ta ista reklama nije bila niti jest još uvijek blagonaklona Krapini. Mali je to gradić , poznat jedino po hohštapleru Gaju ,koji je napisao reklamnu knjižicu Die Schloesser bei Krapina i to je sve. Još Hrvacka ni propala više ne vrijedi, kao vjerojatno niti onda. Ne daj Bog dragi da nam stranac nešto napiše ,jer onda razvlječemo to na pasja i mačja kola. Da nije bilo Gorjanović- Krambergera ne bi niti znali da su stari Krapinci razbijali kosti ko s filma, čiji je početak praćen muzikom Also sprach Zaraturstra niti isto tako da spadamo u red vrlo rijetkih zemalja svijeta koji imaju dokaze o postojanju pračovjeka – ovde krapinskog. U spilji Hušnjakovo. Prije nekoliko godina napravljen je sjajan interaktivan muzej kojim valja prošetati, mada sumnjam da ga je većina Hrvata i posjetilo . I to je žalosno. Iznad Krapine velebna je građevina Trški Vrh, donirana i oslikana bogato, okružena zidom i zatvorena u molitvi Bogu. Smještena je Krapina između zagorskih brda ,a utonula u dolini , i već nas s ceste gleda i poziva, skrenite, otkrijte priču jednog zaista starog grada. O povijesti Krapine napisano je dosta toga, ali nikako ne može uzeti svoje mjesto ,kao recimo barokni Varaždin . Još davne 1193 godine ostalo je zapisano da Calanus ,gubernator Hrvatske i Slavonije odredjuje da se ima plaćati desetina zagrebačkom biskupu Dominiku ,a isto tako tu se i spominje izrijekom „locus Krapina“. 1222 godine spominje se „Petrus ,comes de Crapuna „ i vjerojatno je već tada Krapina bila sijelo plemenske župe. 1225 boravi ovdje I Bela,sin Andrije II i rješava pitanje vlasništva zemlje Mogoš. PO tome se da zaključiti da je već tada postojao Burg i to kraljevski, „castrum de Zagoria“. Za Krapinu je važna i godina 1347 kada im kralj daje dozvolu da Krapinci sude po svome sucu. Mijenja mnoge vlasnike Celjske, Vitovac, Ivaniš Korvin- koji upravo mlad umire u Krapini,a zadnje počivalište našao je u Lepoglavi. Mnoštvo kapela ,neke od njih su nestale, ali zauvijek stoji „katedrala „ crkva sv.Nikole i franjevački samostan. Crkva je djelo Franje Keglevića,na mjestu stare ubožnice pod brdom, na kojem je kasnije stajala ona , sada je nema više, kapela sv. Josipa. S gradnjom se počelo 1644 godine a dovršena je 1657. Jednostavna vanjštinom s pročeljem i solidnim portalom nad kojim je freska iz 18 stoljeća. Nad slikom sv.Katarine grb je Bedekovića ,a tu je u crkvi grobnica Keglevića ,pa kad je posljednji Oskar i žena mu ,druga, Matačić preminula ,grobnica je zazidana. „ I to je grad Zrinjskog ( Zrinoglu). To je tvrd grad. Njegova citadela je sazidana od cigle. Spoljašnje utvrđenje je jako i utvrđeno kao grad Temišvar, i kako može da primi nekoliko hiljada vojnika ,tu u zasjedi izvan grada čekalo je nekoliko hiljada nevjernika. Oni su poveli podlu i krvničku borbu i borili su se tako da se to ne može ni na koji način opisati. Postupali su podmuklo i uopće nisu izašli na bojno polje. Napokon, nepriajtelj nam je dao malo prilike za spavanje, jer su se i oni smjestili na počinak preko puta grada i pospali. Tu noć i mi smo zakonačili na suprotnoj strani prema neprijatelju. Postavili smo stražare na sve četiri strane ; puškare krajiških ratnika poslali smo na stranu prema neprijatelju, a mi smo se povukli u miran san. Ujutro, kad je cijela islamska vojska bila spremna za boj, nesretnici su, misleći da su naši ratnici nepripravni,svi poskakali na konje , te s uzvicima „Jezuš! Jezuš!“ napali na nas....“ Zapisao je kratku reklamnu crticu onaj slavni putopisac Evlija Ćelebi. Ako sam uspio ovim tekstom imalo izreklamirati Krapinu, da ne ostane samo grad na skoro samoj granici Hrvatske, i ako cestom žurite dalje prema Sloveniji ili Austriji , spustite nogu s gasa i barem popijte kavu kod Gaja. Iznenadit će vas Krapina iza svakog ugla, svojoj samozatajnom skromnom ljepotom.     Oznake: Krapina, Hušnjakovo, povijest, izlet |
01.12.2021., srijeda
Vižovlje
|
Iz povijesti do gemišta nije dalek put, a I treba zaliti to silno novostečeno znanje I poimanje, ožedniš vozeći se pa s kraja na kraj, nekako se sve skupa uvijek završi u birtiji. Od blistavog salona I mramornih crnih peći do jednostavnih birtijaških čaša samo je kratak tren I nekoliko kilometara više . Zagorija ,odnosno stara zagorska cesta ,na kojoj su mnogi ostavili svoje živote, a u vrijeme kad nije bilo autoputa, možda I straši pričom, no na svakim koraku, uglu stoji nešto vrijedno za vidjeti ,pa se pustiš gasu da te vodi. Lagano ,jer policije ima svugdje , pogotovo ako je tmurna I dosadna nedjelja, a Zagorci I ostali vole si pepiti nekaj ,pa znaju prodivljati polovicom ceste pokazujući zavidno znanje relija. Na svakom bregu , brdu , zelenilu stoji ili crkva, ili kapela, ili kakav poklonac ,a ako uđeš malo dublje u storiju stvori se pred tobom I dvor. Jednostavan ,klasicistički s altanom I balkonom, u bazenu lopoči, seoska bezbrižna igra kakvog vlastelina iz davnih vremena, samo nema mirisa purice I mlinaca, nema više užurbanosti inoša I slugu, samo mir vrta I šume ,a na sve to gleda crkva I Majka Božja. Noviju povijest kakve seoske trošne, sada obnovljene kuće zlatnih kvaka I brava , sa čudnom povijesnom pričom o veličini bez svinjske glave zaobilazimo I još malo pa smo tu u dvoru, bolje bih rekao kuriji – gordo, uznosito ,ponosno – curiae nobilitaris. Navališ autom u dvorište ko sivonja ,dolaziš iz vrata, lavež pasa, da to malo starine sačuva od jala I zavisti na prevelikoj površini samog terena. Izlazi hrvatski ovčar, raščupan, sa crnim kovrčavama , a onda iza njega Zlatokosa , odnosno sjedokosa curica kojih 60-tak godina. Duga sijeda kosa, štucne I samo puloverček koji ništa ne pokriva . Čuđenje I osmijeh , pogled ,ali nismo zato tu, “Molim Vas , pardon, samo bi pogledali dvorac izvana I poslikali “. NIje baš sretna, ali eto vodi nas I priča. Nimalo čudno ,ako znamo povijest Hrvatske I Zagorja, jer je mnogo ljudi došlo ovamo I zavoljelo I zemlju I kraj, ona je iz Švedske. Možda je to objasnilo I kompletan outfit dame. Totalno švedski opuštena u oskudnoj garderobi , bez imalo srama. Muža nema više , onog Zlatka Špilera koji je obnovio zapuštenu kuriju iz 19 stoljeća, a gradili je oni Galjufi , stara plemićka obitelj koja je dala jednog biskupa u čijoj su se kući na Šalati u 18 stoljeću, kažu povjesnici odigravale I prve , ustvari , kazališne predstave . Skroman je to dom ,nimalo značajan, ali čuva još neko blago unutra, koje je promijenilo nekoliko vlasnika. Vižovlje , Visovlje ili još možda bolje Huegelland kupuje poslije trgovac drvima Eisner koji nedaleko Dvora,a na pola puta prema crkvi diže sebi u čast I poklonac na kojem je za sve vjeke vijekova urezao svoje ime I valjda zahvalu. Slova se brišu I nestaju, kao I sve što guta vrijeme, tako da zamalo od vjeka neće ostati ništa , osim možda onima koji će piknuti nosom u knjige I otkriti čiji je taj znak pobožnosti. Nabrajati imena slavnih Galjufa ovdje bi bilo nepotrebno , jer nas ,nakon pozdrava , čeka I gemišt na drugom kraju. U etno selu Kumrovec veselo je, birtija je puna, naručujemo piće, deci vina – deci radajnera I živili. Nedaleko odavde ustvari je sijelo tih Galjufa – kurija POklek iz 18 stoljeća,ali ja tu stajem , popit ću gem I onda doma. Nekako nedjelja nije više dosadna.  Oznake: Zagorje, Hrvatska, povijest, izlet |
11.11.2021., četvrtak
Mirkovec
|
Godine idu i premda nas ogledalo mnogo puta zavara ,ipak i ono kaže ostario si. Što nas sve čeka do samog kraja ,bolje je da ne znamo ,a kako će nam završiti ovaj život, to ćemo vidjeti kad Bog kaže dosta.Dosta si se umorio ,sad te čeka san. Pakao na zemlji, raj na nebu i opet ona ista igra prah-pepela,kojom nas oduvijek ispraćaju čekajući upravo onog prvog među nama koji se umorio i čeka ga blaženstvo božje. Na to sve skupa nije dosta reći samo Amen, Amin ili što već drugo, isplakati se za pokojnikom koji se riješio ognja na zemlji i vode u raju,nego ga i za života smiriti i dati mu upravo toliko ljubavi da može na onaj svijet zadovoljno i zauvijek sklopiti oči sa dostojanstvom i mirom preći u svjetlo i ruke koje ga raširene čekaju na onom svijetu. Još jedan u nizu onih dvoraca čiji zidovi i prozori nisu prazni, razlupani, namještaj samo tako odnesen jer se tako nekome htjelo, mada tog namještaja ovdje nema, krasi kuću nekog lokalca čija je baka bila kuharica plemenite obitelji ili djed kočijaš.Ipak ovdje vlada tuga. Iza zidova nekadašnjeg sjaja i bogatstva , vrijednih i skrbnih ruku velmože ostali su samo starci, ostavljeni na patnju ovog svijeta, na tugu i bol svih nas, koji nismo znali dati ruku i dati samo malo ljubavi. Osjećaj svakako nije ugodan kad se uđe već u samo dvorište. Nekadašnje princeze i prinčeve, mamime i tatine maze, nekada vrijedni radnici i pošteni ljudi ovdje čekaju svoje svijetlo i svoj prelazak u konačno dobro. Izgubljeni tumaraju suncem, kišom, snijegom, žicaju lovu, cigarete, razgovor , srce i malo dobra. Malo i jesu u svom svijetu i to te dotakne. Ako si mlad i prestraši te,ali s godinama se ipak zapitaš ,a što sa mnom? Da li to i mene čeka? Da poludim od svijeta i upravo ovdje završim svoj put žicajući i ja i čekajući onu obitelj koja po mene nikad neće doći. Dvorac je Mirkovec – stari plemenitaški dvor obitelji koja je nestala, barem po plemstvu Mirkovec, Mirkovci iz 16 i 17 stoljeća. Iz svoje plemenitosti odvedeni su i oni, vremenom, u ruke nekog novog doba, brišući tako stare pravice i navade svoje plemenite, sada bremenite loze. Stara kurija presvukla je svoje ruho u novo doba , novo vrijeme i nastaje u 19 stoljeću ovaj dvor. Zaslugom onih Vranjicana koji su svoje ime germanizirali ,a prekidat i porijeklo samo dodali svemu tome. No, ipak prije toga, moramo se sjetiti i politike i moći i velikog utjecaja i bogatstva još jedne obitelji Bedeković – Komorski koja od stare obitelji kupuje ovaj ogromni posjed od 400 jutara. Prodaju ga oni tako tima Vranicanima – Dobrinović i upravo oni staru plemenitašku kuriju pretvaraju u dvor 1892 godine i tako završavaju krug prodaje i kupovine ovog dobra. Plemenitaši su u ono vrijeme bez tehnike nekako morali kratiti vrijeme, a najdraže od svega bio je lov, ne samo zabave radi ,nego i radi prehrane. Tako je u Zagorju bilo nekoliko lovačkih dvoraca, kao i ovaj Mirkovec, nekada su čak ovdje gospodarili i Celjski, pa Sermagi. Sami Vranicani opremili su ovaj dvor umjetninama kojima je nestalo traga. Na nekim dijelovima još do prije nekoliko godina mogle su se primijetiti strijelnice koje bi nam i govorile o njegovoj starosti ,no nestalo je i njih. Szabo od sve siline namještaja i pokućstva navodi ormar iz 18 st. sa 27 ladica. Izrađen u Gornjoj Austriji i donesen ovamo. Na njegovim su intarzijama prikazani orijentalni gradovi ,na stranicama njemački gradovi ,a u samoj sredini bio je Hercegovac s puškom. Poslije smrti, i poslije one nesretne 1918 godine, kada je umjesto rata , strašna bolest, kao i danas , odnosila živote, španjolka, Ernesta Vranicana ,ostaju ovdje živjeti njegove dvije kćeri Gizela i Marija, uživajući u ostacima svoga plemstva ,a ostalo su dobili njihovi nekadašnji težaci na uživanje i rad. Tempi passati. Izlazim brzo iz dvorišta, okrećem se ,na staklu mojeg auta lice , izgubljeno, staro, izmučeno moli samo jednu kunu koju ionako neće imati gdje potrošiti. Traži ustvari samo trenutak trenutka moje pažnje. Iz pepela si nastao i u pepeo ćeš se vratiti.  Oznake: Zagorje, izlet, putovanje, putovanje zagorjem, povijest, Hrvatska |
15.09.2021., srijeda
Vrbovec Klenovec Humski
|
Panika U utorak je zatvaranje ,kompletni zatvor znan kao lockdown od stare hrvatske riječi lokot.Uz lokot ide i brnjica,valjda da manje lajemo i prigovaramo,nego da stoički podnosimo sve bure i nevere ovog života.Eto nisam tip tipa zašuti i trpi,nego gunđam i protestiram po načinu i stilu – on je provokator. Kaj sad bude,kaj ne bumo mogli više nikad nikam, „e kaj sam dočekal pod stare dane“,da mi brnjicu staviju na gubec , da moram biti doma .Jedino kaj mi ostaje kupiti si goblen i vezi ga,ali uporan sam ja i ne dam se baš tako lako.Makni se od ljudi, od svega kaj te može zaraziti i kam onda? Na put u vukojebine širine i prostora, a ti gradovi čekaju samo one koje upravo hvata panika od sveopćeg zatvora znanog kao covid 19. Kak su uspeli tak brzo izmisliti ime? Korona,kovid! Nekako se povučeš u sebe, zatvoriš, potresi i bolesti i polako te ždere iznutra i ponireš u svoje misli. Roza,njemačka ovčarka je spremna, jer nije prošetana, a sva je divlja i ona od ovog zatvora i to kaj plavi dečki patroliraju nasipom onim zagrebačkim i upozoravaju i ljude i životinje da se maknu jedni od drugih,jer ljudi božji, pa nije ovo šala, ovo je gore neg španjolka u prvom i poslije Velikog rata ( onog prvog). Pa na put.Penjati i verati se nemrem ,jer sam hokejaš,ali zato mogu mlade snage i pas.Pa nek se dete prošpancira i nekaj se nauči ( moj pas). Putešestvije selima i cestima,na uglu neka ruševina sa prozorčićem u kojem je vjerojatno ili jest ( zaboravio sam) bio ili jest kip nekog sveca, čuvara sela i Zagorja. Pa još malo ,zavoj poslije kuća i šumica,zima je ,veljača je i onda di se stati sa kolima ,da nikome ne smetaš ili da ti netko ne popravi auta,jer Zagorci voze ko nori. Ipak je tu njima domovina ,a to kaj ovi purgeri furt nekaj izmišljaju nam je već sikak prek glave. Klenovec je Humski a iznad njega ,iznad samog tog brdovitog sela stara utvrda o kojoj se datumi rođenja još nagađaju. Arheolozi vredno kopaju da ju datiraju ,ali borba i premišljanja nikad dosta. Utvrda Vrbovec spominje se prvi puta u dokumentima 1267 godine u županskom naslovu Barleusa ( Barleus comes de Vrbouch – Regan) ,a kao utvrda tek 1334 godine. Pretpostavka je da je ona i ranije rođena još prije Tatara, tak da su je i oni morali osvajati. No,njezino pravo lice vidimo za onih Celjskih koji su Zagorje dobili na poklon,sve poradi radi sexa. Lepo se udaš, daš i onda dobiješ sve kaj hoćeš.E to je pravo razmišljanje,a nije ono današnje sponzoriranje za sitnu lovu. Za razliku od ostalih di su se Celjski udomaćili, izgleda da im zrak ovde nije prijao pa utvrdu napuštaju rano već u 15 st. 1437 1445 ,a obnavljaju je Vitovci par godina kasnije . Vitovci ga obnavljaju,ali samo djelomično kako se navodi u papirima, no,ipak uprkos tome spominje se kao kaštel. Prelazi iz ruke u ruku i mijenja vlasnike,pa ga čak dobivaju i Frankopani,koje inače ne srećemo često u Zagorju. Peripetije grada kao i sličnih nastavljaju se kroz stoljeća, pa ga i požar pali,no nekako se izgleda uzdiže uvijek kao fenix,da bi nas dočekao ruševan s nadom da će opet stati jednom na svoje noge.      Oznake: putovanje zagorjem, izlet, povijest |
13.09.2021., ponedjeljak
sv.Ilija Obrež
|
Od 1242 godine kad je Bela 4 seljacima dao pravo plemstva i prozvao ih svojom braćom,barem kako navodi Šenoa,uz svu silu istaknutog visokog plemstva,aristokracije,nalazimo posvuda i te male plemiće sa svojim skromnim kućama koje nose naslove plemenite,pa stoga,premda bile malo bolje od seljačkih ili čak seljačke,one se diče ponosom roda svoga i visokog naslova što im je dao kralj. One su male,većinom porušene ili nestale,nezamjetne i većini potpuno neinteresantne za istraživanje,ali isto tako bi puno toga mogle ispričati o svojim vlasnicima.Poneki put ćemo i za njih naći izraz dvorac ili čak dvor,no one su po svom slogu gradnje i načinu gradnje ipak puno skromnije od velikih im susjeda. Mene osobito zanimaju te priče iz tih starih zidova,koje nisu uzmogle dići se na predikate baruna,grofa ili čak princa,nego su u svojoj suštini ostale prisne narodu.Nalazimo ih po Turopolju,Moslavini i naravno Zagorju. Lutajući nekako varaždinskim krajem kojeg oblikuju ipak gradovi i dvorci,nalazimo na hrpu tih malih vrednih ruševina,sa dječjim napuštenim očima koja gledaju još uvijek u cestu kad će naići konji i gazda – glavar kuće.No,on se ne vraća više.U njih dolaze i novi gazde,ali oni ne prepoznaju taj sjaj tih malih duša. Najgore od svega mi je kad naiđem na ruševinu,danu nekom od bivših seljaka i kmetova,kojima one ne predstavlja ništa,nego samo smetnju na dvorištu,a drži je samo zato,jer je tu jenput davno živel neki grof,koji je mučio njegov rod,a sama ta građevina njemu predstavlja samo neku osobnu osvetu i on je pušta da propada.Uz nju je nova moderna gradnja,koja pokazuje koliko se lova ima danas.I tu je nekako priči kraj. NO ni početak ni kraj nikada nisu sami nego postoji i ona sredina koja priča povijest. Sami taj posjed Obrež spominje se davno prije te kurije,prije velikih imena,malih seljaka,novih nekih vlasnika i to još 1247 godine.Mnogi će reći kad je Bog i zaista hodao po zemlji.NO sama ta naša mala kurija ,nekad veličinom važna i impozantna danas je samo spomen nečije nebrige.Kaže ona sama da je iz 18 stoljeća,kad su ovdje gospodovali oni pijandure i ispičuture Patačići od Zajezde,koji su popili skoro pa sve ,pa i skoro sve do samog kraja svijeta.30-tih godina 19 stoljeća vraćaju se seljaci tog kraja zdravom životu,nasuprot Patačićima,pa se ovdje dešava veliki antialkoholni pokret prevelikog ispijanja vode i to sve pod geslom : „ za dobro zdravlje – studena voda“!Ispijali su tako mještani svetog Ilije i po 4 litre vode po glavi dnevno.Da bi tadašnji svećenik spriječio takav „vodopilni“ pokret napisao je šaljivu poslanicu koju je pročitao svojim vjernicima na pokladnu nedjelju.Ova kajkavska satirična prodika što je počinjala s riječima :“ Vu ime vina,punča i krampampuče – stramen“ bila je podijeljenja na 4 dijela. U prvom dijelu „Dictio joc osa“ između ostaloga se kaže : Stanite se pijanci – hote na rakiju.Taj čtejem vu zdihavanijih Kraljevića Marka,vu delo 8 .redu pak 343 Prvle vendar,nek bum dale govoril da zadobite vugodnu duhu,prosim vina sladkoga kupicu punu...“ Preskočit ću drugi i idem na treći koji je znakovit .a zove se „Conclusio“ – O ,voda,o voda,ti najgorši elementum ovog sveta,ni ti dosta,da polja naša kvasiš,da senokoše muliš,da žir pišiviti,da grozdje pucati činiš,neg da još i pamet i svu jakost tela robiš,na stran onda s tobom,na stran....... Na kraju cijele te prodike koja je bila i publicirana, sami župnik potpisao se kao Janko Vododurec de Vinopirad,plebanuš sv.Ilijanski. Stoji ona tako i dalje ruševna sjećajući se nekadašnjeg sjaja i veselja i samo je poneki putnik malo probudi iz sna i prene je u stvarnost kao što sam je,nenamjerno je slikajući ovakvu.Ali ja sam vidio onu njenu ljepotu porušene starice.   Oznake: varaždin, izlet, Zagorje, Hrvatska, povijest |
Laduć
|
Da li ste ikada doživjeli da vam jedan krasan sunčani obećavajući dan postane težak I mračan? Ja jesam I to sasvim neplanirano.Veselio sam se kratkom izletu I poslije naravno ,kako je običaj sa prijateljima sjesti ,protresti događaje,ispričati vic I naravno popiti po koju pivu.Sve lagano uz kakvo slikanje,popularne selfije da se zabilježi trenutak jednog sparnog ljeta.Tek je na početku I mislim na more,na ljetnja lutanja,opuštanje ,a onda odjednom udarac I to direktno u glavu.I dan mi postaje mračan. Iz Zagreba cestom brzo ,pa onda polako sve dalje I dalje na granice Hrvatske,pazeći na crveni STOP u rukama plavca, koji nemaju milosti da ti ustvari ideš vidjeti nešto vrijedno,jer to njih ne zanima.Baština Hrvatske I svi oni neki plemići I dvorovi,njih kao niti većinu ne zanima,nego kafana I pjesma,svakodnevne brige I žena I djeca kod kuće koji čekaju svoj red,dok on stoji ovdje na cesti,gdje luđaci isprobavaju snage svojih motora. Red I zakon ne osvrću se na ono što im pokušavaš reći,a to je da si se malo zaletio I da ti je iskreno žao. Žali se ti kasnije ,a sad potpiši kaznu. Ok, dečki, vi radite svoj posao,a to kaj sam si ja zamislil da je cesta karting to je moja stvar. Hvala I doviđenja. Ovaj put mi se to nije dogodilo, ali često prije jest. Nigdje nikoga ustvari na toj cesti, samo poneliko pretrčavanje auta ,koji žure doma ,na klimu I odmor. I vrtovi su se stisli, nitko ne pali travu, nitko ne kosi, nitko ne pljevi, sve se povuklo. Vrata su tu ona stara ,kovana ,tvrda ,širom otvorena, u dvorištu umjesto kočija ,sada automobili. Novo je vrijeme I ne čeka više povratak konja ,nego se prepušta toplom sunca da ogrije stare zidove, one poznate obitelji Vranicani .Odakle su se oni ovdje našli nije niti bitno, bitno je jedino to, da su ostavili trag u beskraju povijesti. Današnji dvor nije star, premda pamti I davne dane,kad je bio mali, samo usputna stanica za Sloveniju. Sam posjed sa malom kurijom spominje se u 17 st. a u 19 zamijenio ju je ovaj novi, koji sada gledam,historicistički,koji je projektirao Kuno Weidman. Onaj stari ostao je u kartama iz 1862 godine. Prekrasan oblikovan vrt, po uzoru na francuske vrtove.Sve to možemo zahvaliti tim Vraniczany- Dobrinović, a vjerojatno je zadnja vlasnica Tilda upravo dala svojoj mašti na volju uz ruke vrsnih vrtlara. Iz godine 1893 20 lipnja dolazi nam podatak da se ovaj dvor jako tresao I to nas povezuje sa današnjicom. Oko 10 sati I 12 minuta uvečer jak potres prodrmao je seljane I vlastelu u krevetu, jako I silno,broja se ne zna jačini,ali su prozori I stvari u kući jako zazveketali. Sve je unaprijed bilo dogovoreno, posjet I čekala nas je mlada dama , pedagog ,ako se sada dobro sjećam. Imala je bezbroj priča, koje možda nisam tada želio čuti, no jednu ću svakako pamtiti do kraja života. U tom starom zdanju danas je sirotište, za svu onu napuštenu, neželjenu I nevoljenu djecu o kojoj ,kao I o dosta stvari, država ustvari jako malo brine.Imaju veće brige, kako svojoj djeci osigurati imetak I brze aute do kraja vijeka. Naime, jedno dijete odvedeno je od obitelji koja ga je već u samom malom startu, bilo mu je 4 godine tek, naučila kako je život ustvari jedno veliko sranje. To dijete silovali su pripadnici obitelji,a dok je centar to otkrio završilo je ovdje sa traumama za cijeli svoj život. No, tu nije kraj ,kraj ne znam, samo možda nastavak priče. Centar za socijalu I država povjerovali su roditeljima, obitelji I vratili dijete natrag u taj pakao. E tu mi je sunčani dan propao do kraja I nadvili su se oblaci. U samom dvorcu nije ostalo puno uspomena, kao I u ostalima, sve se to podijelilo, zapalilo nakon 1918 godine, seljaci raznijeli namještaj, uništili na spomen kmetstva ,a onda je 1945 sve to dovela do razornog stanja onoga to zovemo baštinom. POvijest u rukama žulja I neznanja. Samo jal ,zavist,a mogu reći I suze otplakaše svo to bogatstvo. Nadam se da se u povijesti to više nikada neće dogoditi. Nisam siguran,ali eto nada je spas valjda. Nekoliko peći I par zidnih slika ,uz klavir koji ne svira više, jedino je što ću pozdraviti ,poslikati I reći zbogom,jer se ovjde više ne vraćam. Priče na koje nisam emotivno spremam ,ne mogu više slušati. Želim sunce,zrak I slobodu I puno ljubavi, koju više ne dajemo niti sami sebi,a toliko ju trebamo u ovim vremenima. Pa,zbogom Laduč    Oznake: laduć, Hrvatska, povijest, izlet |
10.09.2021., petak
Stari Farkašić
Župna crkva u Starom Farkašiću, posvećena Pohođenju Blažene Djevice Marije, smještena je na povišenom platou unutar areala naselja. Nakon obnove župe 1789. zaključeno je da je postojeća drvena kapela premala pa se donosi odluka o gradnji nove crkve zapadnije od stare. Nova je crkva sagrađena između 1840. i 1844. u kasnoklasicističkom stilu. Pravokutnog je jednobrodnog tlocrta s polukružnom apsidom, bočnim kapelama i sakristijom s oratorijem na zapadu. Pročelje sa zvonikom ima skromne detalje historicizma. Unutrašnjost je svođena u svetištu i brodu te je oslikana. Inventar je kasnoklasicistički, prenesen iz stare crkve. Na bočnim su oltarima barokni kipovi s glavnog oltara stare crkve, a neki su nepoznatog podrijetla. Glavni tabernakul oltar je klasicistički, a iznad njega je slika Pohođenja BDM iz 19. st. Jednostavna propovjedaonica s baldahinom je također klasicistička. Nedaleko od crkve nalazi se dvokatna župna kurija te gospodarska zgrada koje, zajedno s crkvom, čine jedinstveni župni sklop koji bi kao takav trebalo zaštiti. Na crkvi je u novije vrijeme postavljen novi krov od biber crijepa, dok vanjske fasade kao i unutrašnjost zahtijevaju obnovu i restauraciju. Pažnju bi trebalo posvetiti i župnoj kuriji koja je u vrlo lošem građevnom stanju.    Oznake: turopolje, lekenik, izlet, Hrvatska, povijest |
09.09.2021., četvrtak
Letovanić
|
Kapela sv.Fabijana i Sebastijana Letovanić Kapela sv. Fabijana i Sebastijana u Letovaniću se spominje već 1729. na groblju da bi 1771. bila podignuta nova kapela za koju je uporabljena stara građa, a također i slikane kasete stropa. Građena je kao jednoprostorna građevina s poligonalnim svetištem u širini broda i vitkim tornjićem nad pročeljem. Nad ulazom je drveno pjevalište, a pod je popločan opekom. Unutrašnjost je svođena koritastim svodom. Mali barokni oltar je prenesen iz stare kapele, a na njemu je slika sv. Sebastijana i kipovi sv. Roka i sv. Florijana te drvene, barokne kanonske tablice. Iza oltara je drveno raspelo koje možda potječe iz 17. st. Početkom 20. st. kapela je izvana letvana i prežbukana, a povećani su i prozori. Tom je obnovom uklonjen i stari tabulat. U novije je vrijeme ispred ulaza pridodan trijem, dok su fasade vraćene u prvotno stanje. Kapela je u dobrom građevnom stanju.Trajno je zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske.     Oznake: letovanić, Hrvatska, izlet, povijest |
27.02.2018., utorak
severin na kupi
|
Vani je temperatura prikladna za igre na snijegu,kak su onaj engleski par prije nekog vremena,godina,uhvatili u čudnoj pozi pod snijegom.Kad su ih raskopali van,ovi su bili znojni kak da su drito izašli s kvarcanja.A sve skupa podsjeća me na i na jedan slavni film,koji se morao gledati,zamalo da nije dobio i zlatnog kipića,ali vražji ameri,koji se stalno forsiraju sa svojim ratnim veteranima,naše nisu mogli niti naslikane.To je valjda zato jer Hjuston ima problem,a mi ga nemamo,osim kaj smo bili bez struje,banana,kave i morali kupiti dva auta na par-nepar,ali smo si onda mogli priuštiti dva auta,danas jedva platimo jedan.No,ja volim svu vrstu vode,morsku,šetnica,rječnu-lagana okrepa,ustvari me smiruje,no,baš taj film o toj rijeci i slavnoj bici mi sjeda tek danas nakon puno godina i nikako mi nije jasno,tko je tu koga,a svi smo si bili dobri.Tak da je Julek pucal na Bartona,a sve to skupa sa strane je gledala Liza.Ondak na to je još i Franko zakolutal očima,pa su tadašnje drugarice mam zele pušku v ruke kako bi se razračunale sa Švabima.Orila se pjesma junačka,inače stara hrvatska popevka,padaj silo i nepravdo,koja je nastala na jednom otoku ,Hvaru,kojeg ja pak nemrem naslikanoga niti u Pepeljugi,ali kad medicinska sestra,danas odlaziju tim stranim zavojevačima na rad i na još nekaj,drekne,pjesmu,latinicom,ranjenici,ja se mam prenesem u to doba i pas mater.Pa kud baš ti sine ćelavi na naše!!! I onda danas neki veliju da se nije smelo verovati,pa tam je sve puno Boga ( bilo je i mater,ali kako ne buš,kad imaš svu silu ranjenih i još tifusara,a Riki umesto da je ubacil u rikija on naredi da se ranjeniki ne smiju ni pod razno ostaviti,nego tegli ti majci...) i još su zvonila crkvena zvona.U ono doba valjda nije bilo alarma,to se zna,nego su zvonile crkve!!Stalno nas krivo uče i još mi padamo na fore!!Na fore onih koji su blizu te rijeke,pa su malo došli sa strane!!E moj Ričarde,badava ti Oscar,kad nisi znao kako ćeš dalje i sotima vladati.Demokracija jako lepo zvuči,ali daj ti narodu toga vraga i da vidiš,odmah se preneseju tam di ih baš ne treba i još k tome upropaste sve kaj ne bi niti strašni ratnici puno vremena dalje.Ono kaj nisu Turki i Mletki zaništili,uništava redom demokracija,pa tako ispada da demokracija postoji samo za huligane. A huliganof kuliko ti srce ište i želi na sve strane,od laganog stila Željko je peder,pa malo Ana pati,pa joj se Milovan osveti,pa netko nekaj nariše da mu dan ne propadne,pa novine to razapnu ko Krista,i onda se lepo sve smiri,a zidovi plaču.A ja postanem pobožan i setim se u svojoj skrušenoj molitvi i Boga i mater i svetog trojstva i svih sveca i svetaca s katoličkog kalendara!!!Čak i svete Kate,koja i nosi taj vani vražji led na vrata!!! Sjednete na klupu i s visine se prepustite doživljaju,pogledu koji puca,a ujedno i doziva,ali i brani.Ta naša rijeka ,Kupa joj je ime,nagledala se i ranjenih i zaljubljenih i teče ovim krajem oduvijek u svom istom tijeku. Ljudske suze i bol i patnja čine njene kapi,povijesni pregled otimačine blaga kad nestaju oni čije su ruke milovale njene obale.Davala je vodu za gradnju,samo da ne bude sama na ovom dijelu,nadajući se potomstvu i veselju i dječjoj ciki,ali nestade sve u trenu i ona teče ovuda sama i čeka neko novo za nju bolje vrijeme.Brojila je korake i dane,ljubavi i suze,ratove i ranjene,ozdravljene i zahvalne,molitve i glasove,a danas tek rijetki zastanu i zavire u njenu dušu.Taj grad stoji ovdje od 16 stoljeća,kada ga grade oni silno bogati i moćni Frankopani,ali ne kao jedini vlasnici,nego su svoje bogatstvo umnožili i podijelili sa Zrinskima,kako bi se lakše obranili što od Turaka,a što od Mletaka ,a što od one strane vlasti koja im je i došla glave.Htjeli su biti svoj na svome,ali nikad ovaj narod neće i kao da ne želi biti svoj na svome i izdaja u krvi kao da im se priljepila na ruke.Stranac je bolji!! Bio je Severin na toj Kupi sve do 1671 godine pod Frankopanima,a onda poslije strašne pljačke ostade pod Ugarskom komorom,da bi pao na carsku austrijsku,o onda ga 1682 dobijaju oni narodnjaci grofovi Oršić,uređuju ga,obnavljaju i vraćaju sjaj i dječji smijeh.Ostavimo se svih kulaka i strašnog plemstva,zaronimo samo u ono dobro,jer nas zlo vodi samo u potonuće.Pamtimo samo dobre stvari,a zle nas ionako ne mogu zaobići.Oršići ga preuređuju u 19 stoljeću i danas ga takvog gledamo,romantičnog sa slikom povijesti,koja je prošla.Ostavljaju mu dašak starine i grade novo u novom duhu romantizma.Zidovi i cilindrične kule opet gledaju na rijeku,a ona svojim malim valovima poklanja njima sjaj.Hodnici sa arkadama plešu ples vode i daju čar stambenom prostoru. Poslije Oršića dolaze ovde i dalje narodnjaci,kako bi nastavili tradiciju narodnog oni Vranizcany,a poslije njih obitelj Arko.Kad ga Arkovi napuštaju,on umire polako i danas je zapušten i služi samo za one s početka priče,a kako je novo doba i novo neko ludo vrijeme,uz kišu i snijeg,ljeto i sparine,uništavaju ga svakojaki natpisi i igle.Smeće u starini! Slavno doba njegovo odlazi u spomen na velike dane,na njegove vrle vlasnike i narodni duh,a sve nestaje u zapuštenosti novih vremena,koji za njega nemaju volju....  Stratište U Bečkom Novom Mjestu Skupio se Beč je cijeli, E da vidi ban hrvatski, Gdje umire,gdje se dijeli. Vojska stoji,krvnik čeka, Sve u jednog stvora bulji, Svud tišina čulo bi se Mada zrakom pčela zuji. Eno kroči,junak Zrinski, Snažnom nogom gle! Koraca, Ne boj se gleda tamo..... Domovini pogled baca. Gdje mu njegva mila žena, Njegva djeca i domaja, Ne zna jadnik,da već nema Ni svog ugla ni svog kraja. Dvorovi mu zapljenjeni, A djeca mu zatvorena Kojekuda,a u Grazu U ludilu jedna žena. I sin Ivan u Schlossbergu, Zadnji Zrinski lud je eno, Sve je tugje zapljeneno, Sve prodano izgubljeno..... Eno,eno skida šešir Sklapa ruke moli Boga, Privezuje crnu kosu Više vrata junačkoga: S bogom slatka domovino, Moj hrvatski, mili kraju S Bogom ženo,s Bogom ,dijete S Bogom , slatki zavičaju! Nikad već vas vidjet neću Nit na svoje vinut grudi, Sjutra već me biti neće, Jarko sunce kad zarudi. S Bogom, Ozlju,s Bogom,Kupo, Šumi dalje kroz te hridi, I natapaj rodna polja, Imena se svog ne stidi. Reci mojoj dragoj ženi, Da joj šaljem cjelov mili, Nek se sjeti onog časa, Kad smo nekoć sretni bili. Pozdravi mi moju djecu, Moju sreću,moju nadu, Zadnji cjelov domovini I mojem Ozlju gradu! Čuvaj,Bože, Hrvatsku mi, Sirotinju moju brani, Mi mrijemo svijet nek vidi, Tko su Zrinski-Frankopani. Kleče junak krvnik mahnu Po plećima ljutim mačem, Skoči Petar od užasa, A svjetina viče plačem. I opet se junak sagnu, A krvnik ga mučit stade, Tri put ga je ljudski sjeko Dokle rusa glava pade.... Još je Petar umirao U crnome savit velu, Već se Krsto molio je Višnjem Bogu na raspelu, Što mu časni otac pruži, Prije smrtnog udaranja, Krst poljubi i zapita, Ima li još smilovanja? „ Gospodaru,oprosti mi, Zadnji ja sam moga roda, Poginem li ja sad ovdje, Frankopanskog nema ploda. Ja sam zadnja njegova zviezda Zadnja zora njegvog dana Jao meni! Nikad više Niti Zrinskih niti Frankopana!“ Visoko su zvijezde gore, A zemlja je tvrda dolje Ko u ljudske pane ruke Ta onome nikad bolje! Krvnik svlači i ne pita Privezujuć velju kosu, I za časak rumen krvcu Po stratištu eno prosu.... Još se časak mrtva uda Micalo u crnom velu, A na krovu sred tišine Gukao je golub bijeli. Zaspali su slatki snovi, I oko je drago sneno, Ali za to : „ na vijek on živi, Ki zgine pošteno!“ Sane Kurjaković – „Danica kalendar“ 1914 godine |
20.09.2017., srijeda
Stric Jura ili kisela voda
...“ Stric je Jura kiselicu pio 90 let je doživio,pijte Janu kiselicu.....“ sjećaju se osobe starije životne dobi poput mene velike i smešne reklame 80-tih godina za slavnu vodu,a ja i dan danas naručujemo onak po starinski kiselu vodu,na što me sva balavurdija došla iz vražje matere belo gleda,a jedan me se usudio optračat na šanku „ došo neki Srbin i traži mi neku kiselu vodu“....Neću ovom kišnom prilikom komentirati siguran glazbeni ukus i sukus mladog gospodina,ali bi svakako njegovim roditeljima trebalo uputiti jednu kratku,...“odgojite to doma ili ga ne puštajte van“...Amin!  Neka lepa vremena nasuprot današnjem shvaćanju povijesti o kojoj je zaista za razliku od nekih istinitih prerano uopće reći i riječ,jer će se mnogi složiti a mnogi neće a i premda nisam jugo niti blizu,ipak me malo uvijek bocne ona pjesma stara „Jugo 45“ vokalno intrumentalnog sastava koji baš ne volim,ali eto ta pjesmica me nekako vrati nekam,vjerojatno u djetinjstvo,a djeca ipak drukčije gledaju na ovaj svet,premda su i ona već zadojena našom nesposobnošću. Vozim ja tako hrabro prema tom kraju naše domovine,naravno sve molim u sebi,samo da me policija ne štopa,jer bum pak platil kaznu i ne bu mi pomogel niti nevin pogled niti sve isprike koje imam u glavi.Naprosto ustvari i nemam volje više za isprike,samo velim kriv sam i to je to.Truc ili lijenost tu negde na pola. Velika je i važna ta naša Kupa,koja se prostire na sve strane,koja miluje i prijeti,plovi i potaplja,što sam nebrojeno puta bio svjedokom,pa okreći auto vrati se natrag i drugim putem preko Karlovca ili Siska za moju domovinu broj 2,a to znate gjde je jer sam o tome već pisao,da ne pomislite na državu s kojom nikakve veze nemam. Tekla bi Kupa i dalje mirno,nosila svoje valove bezbrižno da se u sve to skupa nije upetljala ( pucajte dušmani) i opet tko drugi neka naša draga i premila carica Marija Terezija,kojoj je očito netko šapnuo,stara daj pogle onu vodu tam,veliju seljaki da je kisela kad je se pije i da oni tam u tom kraju živiju dugo od samog pogleda na tu vodu.I tak je naša care poslala vodu na analizu i vidi vraga,zdravije da nemre biti,zdravija od svih toplica di su se umakali svi članovi prejasne kuće i od tada krene ta voda k nama polako,ali sigurno,da bi kasnije Jura i dalje živio dugo i sretno.Čak je neko vreme nosila i ime same carice,a te je davne 1772 godine ušla i u registar mineralnih voda. Nije kraj,mada ste to pomislili.....   Vječno neke peripetije s nama ,čak i kad je o vodi riječ,a kad je još i ljekovita eto ti razloga da malo krenemo,pa malo stanemo,pa hoš-neš,ali je naša Jana stigla sve do godine 1828 i to mjeseca listopada ,dakle još malo,kad je počela i komercijala,i tada su napunjene prve flaše tom vodom.Već 1830 godine od vode je postalo i mondeno odmaralište i kupalište naravno tadanje elite,pa kroz godine 19 stoljeća zatičemo tu i biskupe i aristokraciju i pjesnike i pisce,pa je jedan od tih pisaca August Harambašić nabacio i slogan ili možda tadanju reklamu : „Tko jamničku vodu pije rado-taj će imat život dug i srce mlado“. Kroz 19 i 20 stoljeće sama punionica ,kao i firma se stalno preuređuje,nadograđuje,obnavlja i osuvremenjuje,ali je nažalost jedno vrijeme bila u miru,osim možda za lokalce koji su je i dalje pili i cijenili,a to se događalo od 1941-1961 godine. Kasnija neka vremena od promjene vlasti Jamnica je rasla i rasla,prerasla samu ideju carice postala ,kako bi moderno rekli,brand i ja ju svaki dan pijem kao i stric Jura i uvijek sam mlad lijep i poželjan,samo je pitanje koliko bum poživel,ali o tome ću pisati u 90-toj,a vi mi ostajte zdravi i živi Oznake: Hrvatska, povijest, izlet, Putovanja |
