Dvorci, crkve i stari gradovi

16.06.2022., četvrtak

Bović

Sve dalje dalje ,cesta diktira tempo. Prazna ,napuštena , možda samo lokalno traktor ili kakav kultivator, pas ,mačka i ostalo ruševine duše, srca , kuće plaču, šume se uništavaju. Novaca nema cijelim putem.Slavna graničarska povijest sada je mrtva. Starci, polja i koji slučajni zalutali auto karlovačke,sisačke ili možda zagrebačke registracije. Zavoji, sjećanja i gas da što prije stignem kući. Nekako se ipak slika ljetom ili proljećem kad se sve razlista malo osvijetli, raznježi jer pokrije golotinju sramote velikih ideja . Jugoslavija i Hrvatska ruku pod ruku ostavljaju da sve ode u pepeo. Rat je ovdje bio bijes, izazvan bukačenjem o nekim vremenima koji nisu pokopani. Garderoba vojski koje su tada prošle, iz ormara i skladišta dobro očuvana uniforma ovdje je izvučena na silu , kako bi netko svoje neke privatne težnje prema teritoriju svukao do kraja i obukao nešto što bi svugdje bila sramota. Kao da nije baš upravo ovdje bilo dosta krvi. Ovdje je povijest pisana crveno ,obojana žilama i prerezanim vratom. Nagnuta u stranu, pada duša ,očaj djece, a prozori zjape prazni. Toliko misli toliko gorčine, toliko i tuge dok prolazim, vozim ovom ljepotom krajolika. Vraćaju se starci da umru na svojoj zemlji. Možda i preklinju negdje unutra u kutevima suza što su nasjeli na šizofrenu ideju kraljevstva kojeg nikada više neće biti,a ni konja da ga damo kralju. Ako imaš i malo srca, imalo osjećaja , sve to proći će ti glavom i bit će ti teško, onako te snuždi. Sela prolaze. Prošao sam Lasinju, pa grobnu kapelu nekog novog karaktera. Grobovi su popravljeni, usta šute. Režu se karlovačka i sisačka županija u uskom prostoru.
Moram stati – priroda zove.
Sela promiču prazna. Taj strah i ti pogledi , nisu to pogledi mržnje, niti čuđenja ,niti interesa ,sve je to negdje napola kad stajem autom u Boviću. S desne strane malo poviše stoji ruševina. Nikad mi neće biti jasno što je građevina skrivila da je se sruši. Bez obzira na vjeru ili felu ona predstavlja bogatstvo jednog naroda jedne zemlje, ali to nikoga nije briga. Zašto nas nije briga ne znam. I Nikad neću znati. Samo se pitam.
Vaskrsenja je Gospodinovog i pravoslavna je ,jer je i življe nekada pa i sada ,ono što je ostalo od njega ,bilo više pravoslavno. Ruševine u cigli dolaze nam iz 1735 godine. Inventar je nestao ,a imao je bogati ikonostas 19 stoljeća. Neki podaci govore da je građena i svođena gotski no ja to ne vidim. Ja vidim neka oponašanja gotike u baroku. Ostala je niša u zidu ,vjerojatno za kakav kipić a ostalo možemo samo zamišljati kako je izgledalo. Nekada je ovdje negdje iznad bio i grad. Ni njemu traga još od 20 stoljeća. Sve je to smetalo nekome. Uvijek nešto nekome smeta i to mi nikada neće biti jasno. Nekakve velike tradicije graditeljske ostatke davnih gradnji nema. Tradicija kao da je ovdje umrla i ona ruralna. Idilika, rustika nestala je pod ratom i vojničkim čizmama.
Po svojim karakteristikama crkva je bila momunentalna na ponos kraju i rodu ,a i Bogu. Sve skupa se nekako drži ,a kako drugačije nego bršljanom, kao da prkosi. Bez obzira kako ja gledam na politiku ovo je za mene građevina i takva će ostati. Ja ću se takvoj ruini molitava diviti i maštati kao da je cijela ,bogata i raskošna kakva je vjerojatno i bila.
Koliko glup moraš biti da uništavaš sve oko sebe.
Kozarac i još malo izlazim na glavnu cestu Karlovac –Sisak .U selu Blatuša kapela, neću stati, ali je možda vrijedno spomenuti zaštićeno područje rezervata – prirodnog za one ljubitelje nature, biljaka, ptica ,močvara,jer ne vole svi našu baštinu.
Voli li je itko!