Dvorci, crkve i stari gradovi
24.06.2022., petak
Župić selo - spomenik Jelačiću
 Nekada je spomenik Banu Jelačiću stajao na cesti , odnosno malo iznad nje, a onda se napravila obilaznica da se taj zavoj zaobiđe I on je gurnut sa strane, tako da ga baš moraš okom potražiti. Uz sami taj put od Gline prema Petrinji postoje I vrela, gdje se putnik – namjernik može napiti bistre vode, po onoj staroj tradiciji koju pišemo mnogim vrelima, kad se iz njih napiješ vode , uvijek ćeš se vratiti natrag. Ja se uvijek vraćam iznova, ali vode se nisam napio, uvijek mi se žuri dalje I dalje. LJeto je u cvatu, jutro , sparno , vruće , sve gori, ali stajem . Taman sam u autu zapalio cigaretu ,a moram posnimiti spomenik I kako nego s cigaretom u ruci. POla dima, pola kamere ,oči suze ,ali slikam. Taj spomenik ,piramida sa natpisima zahvale I hvale , jednom od najvećih sinova Hrvatske, premda bi se tu dalo još štošta reći, ali zašto se da uvijek borim protiv vjetra I dokazujem nešto što nikada neću moći dokazati. Ne volim previse reklame na uštrb ostalih koji nisu toliko slavni. Ratnici uvijek bolje prolaze, ma kakvi god oni bili . 1846 godine dignut je ovaj spomenik na čast I slavu sinu – borcu ,koji je službovao u nedalekoj Glini I od tamo postao ban svih Hrvata. Onaj ban koji je tu sirotinju oslobodio kmetstva , ratovao protiv Madzara , I koliko bi se toga dalo još napisati o njemu. Koliko god on bio cijenjen I poštovan ,toliko njegov spomenik na toj cesti nije imao sreće, mada ni sam ban na kraju svog života, istrošen, prevaren, ostavljen u svojim mislima I tuzi nije je imao, ali sada neću pisati o njemu, možda jednom ,mada sam toliko toga već napisao I rekao . Kako je ta cesta u 19 stoljeću bila izuzetno loša , puna zavoja I rupa, možemo reći jako slična ovoj danas, tako je pukovnik Josip Jelačić dao tu cestu popraviti I zbog toga mu je dignut spomenik. 1.lipnja 1846 godine osobno je nazočio događaju sa bratom Đurom, koji je službovao tada u Petrinji, stanovnicima , pukovnijom I ostalima. Na spomeniku su hrvatska slova, umjesto uobičajenih tada latinskih ili njemačkih I na tome se inzistiralo. Autor je pjesnik Trnski. Sve to tako lijepo izgleda ovako opisano , no spomenik čekaju ružni dani. Prvi puta oštećen je 1891 godine, pa zatim poslije 1 svjetskog rata I onda biva porušen poslije 2 svjetskog rata da mu se zatre trag 1947 godine, ali se on ipak vraća natrag, mada I opet gurnut sa strane 2009 godine. Banov kamen kako su ga prozvali danas stoji tamo , usamljen na cesti I čeka svakog od vas da mu priđete.     Oznake: Banovina, Hrvatska, povijest, Putovanja |
20.06.2022., ponedjeljak
Pecki
|
U ono sada se tako čini,sretnije doba ,zatvaram krug Banovine ,a oko Petrinje. Ništa nije upućivalo tada , da će sve to skupa postati jedna velika ruševna priča, zajedno sa svim tim gradovima i utvrdama. Lutam, ljeto je, adrenalin radi, srce se veseli posjetiti još jednu povijesnu bajku, jer vjerujem i to čvrsto da su svi ti „junaci“ danas ruine upravo izašli iz neke bajke.Skriveni prinčevi i princeze, neka prokletstva davna zbog ljubavi ili časti , čekaju poljubac ili ruku nekog onog koji će ih vratiti natrag u žive likove. Koliko je tu ljubavi prema Domovini utkano, koliko ljubavi obraniti svoju djecu i potomke od rata i osvajača ,a sada stoje prazni ,pusti i ruševni. Takav je i Pecki, još jedan u nizu onih branitelja kojima se jedva nazire traga,a niti groba im se ne zna. Koliko je suza ovdje opralo ove zidine koje sada strše upravo zastrašujuće u zrak. Šikara i ovdje, gusta šuma i pjev ptica. Dan je u rastu , sunce visoko gleda, vrućina je. Ja se stalno obazirem oko sebe, da ne ugazim na zmiju, koja ne bi bila toliko ljubazna prema meni, jer ona ne, da samo čuva svoje, ona kao zmaj čuva i ovaj grad. Kao da su svi gradovi čuvani od strašne nemani kao jedine svoje zaštite. Vandali rade svoje.Vrijeme haba svoje junake. Cesta je stara , asfalt i nikako naći taj grad. Ne vidiš ga odmah ,nego kod okreta i stalno ti se vrti tu negdje ,ali naći ga teško je. Ne može biti blizu ,jer je ipak obrana ,mora biti negdje daleko u šumi. Prazno je selo , nemaš koga pitati. Nekako smo ipak otkrili polazište. Parkiramo auto i krenemo zemljanim putem prema Njemu. Nije daleko od glavne ceste ,samo par koraka, kojih 5 minuta i već stojimo pred gradom Pecki. Slika je klasična , ruševna , ali još uvijek ponosno stoji bar ono što je od njega ostalo. Stoljeća su naravno ostavila trag, ali on i dalje prkosi, upravo se inati. Pecki grad spominje se u 16 stoljeću točnije 1563 godine u izvještaju baruna Lenkovića ,a pripadalo je zagrebačkom Kaptolu. Četvrtasta je oblika ,a sačuvana nas u šikari gleda ruševina do visine drugog kata. Kao i ostali gradovi- utvrde nedovoljno je istražena,a ako uskoro ne krene i neka sanacija ili barem zaštita, već naša djeca na tom mjestu vidjet će samo hrpu kamenja. Bila je opasana zidom i služila je osim obrane i kao utočište stanovništvu tog kraja. Možda ljeto nije najbolje vrijeme za posjet tom ljepotanu, ali ako krenete ili vas put slučajno nanese, obavezno stanite ,pogledajte još jedan biser u obrani Hrvatske koji stoji i čeka neku ruku koja će ga pomaziti.     Oznake: Banovina, Hrvatska, povijest, Putovanja |
18.06.2022., subota
KLinac grad
|
Nije Banovina, u kojoj se odavno ori pjesma: ˝Oj banovci, oj junaci!˝ znamenita samo u povjesnom, gospodarskom, a naročito po svojim ˝crnim draguljima˝ i u rudarskom pogledu, već je ona prezanimljiva svojim prekrasnim krajevima. Pođite iz Siska preko Pračna i Češkog sela u Hrastovicu, pa se odanle popnite do podora Klinac-grada I ova nas starina vuče da ju pogledamo. Sasvim slučajno na cesti opazih pločicu, malu neznatnu, a vraćajući se od Kostajnice cestom prema Petrinji. Pa ajmo gore. Vrućina je velika, sunce svojim zrakama reže nebo I prži zemlju,ali pogledati grad,popesti se gore tamo negdje , ne može me spriječiti ništa, mada postoje sve naznake I upozorenja da bi gore moglo biti I zmija I to ne onih onako nego pravih. Čovjek na cesti govori mi ,ako imate kakav budak ili ašov , možete naći I ostatke kakve materijalne, ali ja nisam ovdje radi posla, a niti da se bavim arheologijom, a niti da odnosim bogatstvo ,nego da u miru pogledam I to čudo povijesti. Parkiramo pored kuće ,zadnje u selu ,na prašini I šljunku,pa gore. LJubaznost je ovdje nekako utkana u ljude I nitko nema ništa protiv jer ionako gosti slabo dolaze,a tih pola sata sigurno nitko neće trebati ulaz.Penjemo se zemljanim putem polako. Scenografija uvijek ista, šuma, ptice, muhe ,zujanje orkestar prirode. I eto ga pred nama. Četverokut sa prozorima, kameni zidi dobro se drže,široki proctor dvorane I jeka. Ona stara odvajkada. Nema bršljanja. Vide se tragovi čuvanja ,tragovi I popravka, kamenje naslagano uredno na jednom mjestu. Radi se nešto! I to je bitno! No ,kao I uvijek pitanje, zašto je on važniji od sve braće? Svejedno je , glavno da ga se čuva. MOžda netko od mladih I krene ovim putem povijesti I baštine I možda se zaljubi u sve te kamene starce. MOžda! Iz starih slika I crteža I zapisa saznajemo da je bio petokutni – peterokutni grad, toranj s puškarnicama,a podigli ga biskupi zagrebački,ali se već 1563 godine predlaže da se “Klinbnagor” poruši. 1574 godine udarali su Turci na ovaj grad. Pretpostavlja se da su grad gradili madjarski zidari, no kako na lokalitetu traju arheološki radovi bolje će se znati nakon njihove procjene. JOš malo slika, još pogled ,a onda ,doći ću opet jednom…….Drži se , stari moj……  Oznake: Banovina, Hrvatska, Putovanja, izlet, povijest |
16.06.2022., četvrtak
Bović
|
Sve dalje dalje ,cesta diktira tempo. Prazna ,napuštena , možda samo lokalno traktor ili kakav kultivator, pas ,mačka i ostalo ruševine duše, srca , kuće plaču, šume se uništavaju. Novaca nema cijelim putem.Slavna graničarska povijest sada je mrtva. Starci, polja i koji slučajni zalutali auto karlovačke,sisačke ili možda zagrebačke registracije. Zavoji, sjećanja i gas da što prije stignem kući. Nekako se ipak slika ljetom ili proljećem kad se sve razlista malo osvijetli, raznježi jer pokrije golotinju sramote velikih ideja . Jugoslavija i Hrvatska ruku pod ruku ostavljaju da sve ode u pepeo. Rat je ovdje bio bijes, izazvan bukačenjem o nekim vremenima koji nisu pokopani. Garderoba vojski koje su tada prošle, iz ormara i skladišta dobro očuvana uniforma ovdje je izvučena na silu , kako bi netko svoje neke privatne težnje prema teritoriju svukao do kraja i obukao nešto što bi svugdje bila sramota. Kao da nije baš upravo ovdje bilo dosta krvi. Ovdje je povijest pisana crveno ,obojana žilama i prerezanim vratom. Nagnuta u stranu, pada duša ,očaj djece, a prozori zjape prazni. Toliko misli toliko gorčine, toliko i tuge dok prolazim, vozim ovom ljepotom krajolika. Vraćaju se starci da umru na svojoj zemlji. Možda i preklinju negdje unutra u kutevima suza što su nasjeli na šizofrenu ideju kraljevstva kojeg nikada više neće biti,a ni konja da ga damo kralju. Ako imaš i malo srca, imalo osjećaja , sve to proći će ti glavom i bit će ti teško, onako te snuždi. Sela prolaze. Prošao sam Lasinju, pa grobnu kapelu nekog novog karaktera. Grobovi su popravljeni, usta šute. Režu se karlovačka i sisačka županija u uskom prostoru. Moram stati – priroda zove. Sela promiču prazna. Taj strah i ti pogledi , nisu to pogledi mržnje, niti čuđenja ,niti interesa ,sve je to negdje napola kad stajem autom u Boviću. S desne strane malo poviše stoji ruševina. Nikad mi neće biti jasno što je građevina skrivila da je se sruši. Bez obzira na vjeru ili felu ona predstavlja bogatstvo jednog naroda jedne zemlje, ali to nikoga nije briga. Zašto nas nije briga ne znam. I Nikad neću znati. Samo se pitam. Vaskrsenja je Gospodinovog i pravoslavna je ,jer je i življe nekada pa i sada ,ono što je ostalo od njega ,bilo više pravoslavno. Ruševine u cigli dolaze nam iz 1735 godine. Inventar je nestao ,a imao je bogati ikonostas 19 stoljeća. Neki podaci govore da je građena i svođena gotski no ja to ne vidim. Ja vidim neka oponašanja gotike u baroku. Ostala je niša u zidu ,vjerojatno za kakav kipić a ostalo možemo samo zamišljati kako je izgledalo. Nekada je ovdje negdje iznad bio i grad. Ni njemu traga još od 20 stoljeća. Sve je to smetalo nekome. Uvijek nešto nekome smeta i to mi nikada neće biti jasno. Nekakve velike tradicije graditeljske ostatke davnih gradnji nema. Tradicija kao da je ovdje umrla i ona ruralna. Idilika, rustika nestala je pod ratom i vojničkim čizmama. Po svojim karakteristikama crkva je bila momunentalna na ponos kraju i rodu ,a i Bogu. Sve skupa se nekako drži ,a kako drugačije nego bršljanom, kao da prkosi. Bez obzira kako ja gledam na politiku ovo je za mene građevina i takva će ostati. Ja ću se takvoj ruini molitava diviti i maštati kao da je cijela ,bogata i raskošna kakva je vjerojatno i bila. Koliko glup moraš biti da uništavaš sve oko sebe. Kozarac i još malo izlazim na glavnu cestu Karlovac –Sisak .U selu Blatuša kapela, neću stati, ali je možda vrijedno spomenuti zaštićeno područje rezervata – prirodnog za one ljubitelje nature, biljaka, ptica ,močvara,jer ne vole svi našu baštinu. Voli li je itko!      Oznake: kordun, Banovina, Hrvatska, izlet, Putovanja |
