Dvorci, crkve i stari gradovi
13.10.2022., četvrtak
Priča o Našicama
|
Veliki i mali Našice U ono davno vrijeme iza sedam gora i sedam mora u dalekom dvorcu živjela je jedna mala princeza.....tako počinju sve bajke, no ovo je kažu ono koji su mi pričali ovu priču sasvim i ozbiljno istinita. U dvorcu Našice grofovske obitelji Pejačević živjela je mala Alma, lijepa curica od kojih ,tako kažu, svojih 8 godina. Igrajući se po cijeli dan, a valjda i učeći ,kako je bilo zapovjedno, jezike, svirajući klavir i vez , što je svaka mlada dama morala znati, ožedni tako,potrči u kuhinju. Na stolu bje ostavljena boca- flaša nekakvog bijelog napitka.Misleći da je služavka tako ostavila bocu ( neoprezno) mala kontesa nagne. U flaši nije bio sok, nego sredstvo za poliranje parketa ili namještaja. Djevojčica mala kontesa se otruje,ali ipak netko s Neba gleda sve nas , tako je isti taj odlučio da djevojčica ne umre, nego da naprosto kao kakva prava princeza iz bajke skroz naskroz posivi. Djevojčica je naprosto posivila. I kosa i tijelo i lice pa čak i kosa. Rekli su mi da je ta ista djevojčica često i za onog vremena komunizma, kad taj dvorac nije više pripadao njoj, nego državi , koja ga je uzela u naletu strašnog zmaja koji je rigao vatru,dolazila u Našice i uvijek bi bila prava ,ne mala, nego velika atrakcija. Onako siva starica hodala je svojim djetinjstvom u potrazi možda kakvog lijeka koji bi joj vratio njenu pravu boju. Djevojčica se zvala Alma ( duša) ,a kako je red da ju predstavim kako treba, bila je to grofica Alma Pejačević Našička. Laku noć   Oznake: bajka, Slavonija, Našice, izlet, Putovanja, priče |
Našice
|
ŽUPA U NAŠICAMA G. 1730. Po nalogu zagrebačkoga biskupa Jurja Branjuga došao je iz Zagreba 13. lipnja 1730. u Našice zagrebački kanonik i opat Juraj Dumbović, da obavi kanonsku vizitaciju tamošnje rimo-katoličke župe. Dumbović izvješćuje biskupu, da se župna crkva sv. Antuna Padovanskoga nalazi tik franjevačkoga samostana. Crkva je zidana, a obnovio ju je o. Marko Bulaić, koji je tada bio provincijal franjevačke pokrajine Bosne srebrne. Zagrebački je biskup Martin Brajkovič 14. rujna 1707. posvetio župnu crkvu na čast sv. Antuna Padovanskoga. Podjedno je biskup odredio, da se posvetilo ove crkve ima svake godine slaviti na prvu nedjelju iza uzvišenja sv. Križa. Toga dana dobiva oprost od stotinu dana svaki vjernik, koji dođe u crkvu i dostojno prisustvuje svetoj misi. Uz crkvu je dosta visok zidani toranj, u kojemu se nalazi 5 blagoslovljenih zvonova. Cijela crkva ima drveni strop, koji je nad svetištem lijepo obojadisan. Pod je u crkvi popločen ciglom. Iz samostanskoga hodnika ulazi se u propo-vijedaonicu, koja je drvena. Propovijedaonicu je izradio stolar, koji ju je lijepo ukrasio. Zidani se kor nalazi iznad velikih vrata, a ima i svoje orgulje. Uz glavna vrata ima crkva još dvoja pokrajna vrata. U župnoj se crkvi nalazi 6 oltara. Nad glavnim je oltarom slika sv. Antuna Padovanskoga, okružena stupovima i kipovima. Tu je u gornjem dijelu kip, koji prikazuje uskrsloga Isusa; oko njega su 2 anđela. U donjemu se pak dijelu nalaze s desne strane kipovi sv. Blaža i sv. Bonaventure, a s lijeve strane kipovi sv. Lovre i sv. Ivana Kapistranskoga. Svi su ovi kipovi djelomice bojadisani, a djelomice pozlaćeni. Na glavnom je oltaru drven i pozlaćen tabernakul (svetohranište), koji se može dobro zatvarati. U tabernakulu se čuva ciborij sa svetim hostijama, koje se obnavljaju svakih 8 dana. Nadalje se u tabernakulu nalazi pozlaćena monstranca (pokaznica), koja je načinjena od srebra. Na oltaru je dovoljan broj svijećnjaka, -koji su svi drveni, osim 6 bakrenih. S desne strane (t.j. sa strane, gdje se čita evanđelje), nalazi se oltar sv. Josipa, na kojemu je i slika sv. Josipa, a oko nje stupovi i kipovi. Jednako je stupovima i kipovima ukrašena slika sv. Ivana Krstitelja, koja se nalazi na istoimenom oltaru. Taj se oltar nalazi u crkvi s lijeve strane (t.j. sa strane, gdje se čita poslanica). Četvrti je oltar na desnoj strani u kapelici, koja se izbočila izvan tijela crkvenoga. Tu je slika, koja prikazuje Uzašašće bi. djevice Marije, a nije ukrašena stupovima i kipovima. Bez toga je ukrasa i slika sv. Franje Serafinskoga. Ta je slika na petom oltaru, koji se nalazi na lijevoj stijeni crkve. Šesti se oltar presv. razapetoga Isusa nalazi pod svodom, koji vodi u sakristiju. Sada se izrađuje i sedmi oltar, koji će biti posvećen bl. djevici Mariji. Taj će se oltar staviti u novu kapelicu, koja je nedavno podignuta na desnoj strani crkve. Svi oltari imaju svoje svijećnjake, križeve, antipendija i druge potrepštine u dovoljnom broju. Sakristija sa svojim ormarima nalazi se na lijevoj strani crkve. Uz to postoji u crkvi još malen kor iza velikog oltara; taj kor ima drvene klupe. Na desnom crkvenom zidu, i to nad sjedalom, gdje običaje sjedjeti svećenik, koji služi svečanu misu, vidi se kamen, koji je uzidan u samu stijenu. U taj kamen urezana su slova, koja kazuju, da je ovu crkvu 14. rujna 1707. posvetio biskup Martin Brajković. Blizu velikih vrata postavljena je drvena krstionica na kameni stup. Sveto se ulje čuva u srebrnoj i pozlaćenoj posudi. Crkva ima 2 drvene ispovijedaonice. Oko crkve ne postoji groblje. U crkvi se pokapaju samo Franjevci, članovi našičkoga samostana, a nitko drugi. Župna crkva ima 10 srebrnih kaleža s patenama njihovim. Nadalje ima crkva dovoljan broj kazula (misnica), dalmatika (za asistenciju), pluvijala (plašteva, koji se upotrebljavaju kod večernice) i svih drugih potrepština za službu božju. Župna crkva posjeduje oko 12 jutara oranice, zatim livade, koje može 40 kosaca pokositi u jednom danu, vrtove i voćnjak oko franjevačkoga samostana, te vinograd, koji može 20 kopača okopati u jednom danu. U Našicama postoji još jedna prastara zidana crkva iznad samostana. Ova crkva nema tornja, a oko crkve nalazi se dosta prostrano i ograđeno groblje, u kojemu se pokapaju župljani. U toj crkvi postoje 3 zidane menze (stolovi) za oltare. Sve su menze posve prazne; samo nad glavnim oltarom vidi se slika presvetoga Trojstva.     Oznake: vjera, Slavonija, slavonija na dlanu, izlet, Putovanja, Hrvatska |
Voloder
|
Iz 1905 godine dolazi nam opis Kada su Rimljani svladali Japode i osvojili Japodiju, pojavilo se je u povjesti ime Panonije, a rimski car Oktavijan Augusto bijaše prvi Rimljanin, koji je godine 34. Prije Isusova poroda stupio preko satrvene Japodije na panonsko tlo i osvojio tvrdi joj grad Segestiku na razvalinama koje niknula je poslije bogata i ugledna Siscia, današnji Sisak. Osvojivši Rimljani tvrdi ovaj grad, postali su po malo gospodari cijele Panonije, pa joj upoznali i prirodne prilike. Tako su Rimljani došli i pod ubavu Moslavačku goru, a uvidiv prikladan joj položaj, počeli ju krčiti, rediti i ravnati, da ju zasade vinovom lozom. Pripovijeda se, da je prve loze dao posaditi rimski car Claudio, pa je valjda njemu na čast Moslavačka gora prozvana ˝Mons Claudius˝ pod kojim imenom bijaše poznata Strabonu, Ptolemeju, Pliniju. Ime toj gori sačuvalo se u drevnim ostancima grada, kojega si Claudij sagradio iza današnjega grada Moslavine i kojega neki po Moslavini i danas zovu ˝Claudij˝ Moslavačka gora morala je za rimske dobe biti osobito pitoma i sigurno su joj sve južne obronke pokrivali vinogradi, koji i sada sežu u cjelini od Popovače do Volodera. U tim vinogradima gojili su Rimljani slatku vinovu lozu pa onda plemenitu kapljicu svažali u moćnu svoju Sisciu. Današnji vinogradi sjećaju samo na ono nedavno veselo vrijeme, kad se je za berbe Moslavačkom gorom orila jedna pjesma, u vinogradima pekli volovi, a vina bilo toliko, da su kadkad uzmanjkali sudovi. Za berbe stajao je kabao sa vinom pred kleti i tko je prolazio, mogao se napiti. Dan danas imadu u ovim krajevima, osim Moslavaca, svoje vinograde građani iz Siska, pak žitelji iz Preloščice, Kratečkoga, Gušća, Topolovca i drugih posavskih mjesta. ˝Mons Claudius˝ bijaše za rimske dobe, uz Frušku goru, u našoj domovini i najmilovidnija gora, jer su ju s jedne strane pokrivali vinogradi, a s druge strane ogrnule duboke hrastove i bukove šume, koje i danas u moslavačkoj gospoštiji zapremaju preko 9000 katastralnih jutara. Putujući iz Zagreba željeznicom na Dugo selo, mineš Prečec, Ivanić-Klošter, Ivanić-grad, projuriš malom postajom Širinec (ne ˝Sirinec˝), zagledaš Vojni Križ, pod njime daleko polje, a prošav rječicom Česmom, evo te na postaji Novoselec-Križ, otkuda zagledaš prvi puta Moslavačku goru. Kad si minuo Ludinu-Vidrenjak (ne ˝Vidrnjak˝), sve se to više ističe ubava ta gora, dok ti se od postaje Moslavina-Popovača zabijele pod gorom i tri grada vlastelinstva moslavačkoga, najveći djedovina slavnih Bakača. Na ˝Historičkom zemljovidu˝ čitamo uz ˝Mons Claudius˝ u zagradama ˝Gora zaprta˝, koje ime potiče od bivši gospodari grada Moslavine, pišu i danas ˝od Zaprte gore˝ — Pokojni Kukuljević smjestio je Mons Claudius u Zagorje, tamo prama današnjem Rogaču, pa je zove ˝Rogatska ili zagorska brda (Panonija rimska. Sa zemljovidom. Rad jug. akad. knj. XXIII. Zagreb, 1873., p. 5.) Takovi bijahu vinogradi na Moslavačkoj gori još i onda, kad nam ju opisao Lj. Vukotinović, kao bivši veliki sudac u Moslavini. Voloder (nekoć u 14. Stoljeću Vvoduer)tek je neznatno selo ali sa krasnom crkvom koja krasi ne samo ovo mjesto nego možemo slobnodno reći I Moslavinu, pa ću tu I nabrzinu zastati,jer nikako ne mogu propustiti priliku , kad sam već ovdje , barem ju poslikati izvana. Vezano za vino, po čemu je Voloder poznat jest podatak da je ovdje djelovala zadruga "Moslavačko vinogorje" razvila se iz "Hrvatske vinarske zadruge moslavačkih vinogradara " osnovane još 1913. godine koja do 1946. godine djeluje samostalno. Te godine ulazi u sastav Seljačke radne zadruge koja 1955. postaje Opća poljoprivredna zadruga, a 1962. kao i ostale poljoprivredne organizacije s područja općine Kutina ulazi u sastav PIK-a "Moslavina". Uz vrlo česte reorganizacije, djeluje do 1999. godine kada je pokrenut stečajni postupak. Stečajni je okončan 2005. Nekadašnja župna crkva bila je u Gračenici, no nakon pohoda Turaka na Moslavinu ,župa se li u Voloder u 18 stoljeću, ali današnja ljepotica potječe iz godine 1863 a građena je u duhu historicizma-neogotike.Krasi ju visoki zvonik I poligonalno svetište. Nadsvođena je križno-rebrastim svodom te mrežastim svodom nad apsidom.POsvećena je sv. Anti Padovanskom. U novinskom članku kojeg sam našao stoji I jedna priča o velikoj ljubavi prema orguljama ,ali I prema Voloderu, pa ću je ukratko ispričati. U 89 godini života Ivan Matijaš sjeo je ponovo za orgulje u crkvi, kako bi još jednom svjedočio svojom glazbom u slavu Bogu. Za vrijeme djetinjstva I odrastanja tukli su ga da se odrekne crkve I orgulja,ali on je uvijek odgovarao ,možete me I ubiti ,ali ja se niti jednog niti drugog nikada odreći neću. “Pucaj u mene, al' ne odričem se onoga za što sam se rodio“, Na putu od POpovače prema Kutini onom starom cestom , od grada Erdeda ,prati vas Moslavačka gora,a ova će vas ljepotica sigurno zaustaviti.   Oznake: vino, Putovanja, izlet, povijest, Hrvatska, Moslavina, voloder |
12.10.2022., srijeda
Kutina
|
U ona stara davna vremena kad još nije bila svojina raznih obitelji ,a samo se jedna ustvari nametnula kao bitna I čak dala plemički predikat prema posjedu, Moslavina se u rimsko doba zvala Mons- Claudius , jer da je rimski car Claudius u prvom stoljeću po Isusu zasadio ovu goru vinovom lozom. POčevši od 13 stoljeća bijaše Moslavina posebna županija pod imenom Monoslou I tu gospodariše oni davno nestali glasoviti Čupori, što su zauzimali važna mjesta u hrvatskoj politici ,a I povijesti ,I povijest razvoja cijelog tog kraja ili područja. Jedan od njih 1415 Paulus Chupor de Mono-szlow,( koji bijaše ljut protivnik bosanskomu vojevodi Hrvoju)bio je I ban Hrvatske. Da je Moslavina nekoć znamenita bila, svjedoče mnogobrojne ruševine, što se onuda nalaze. Tako n p. kod sela Kruškovice i potoka Podgorske ima tragova staroj varoši sa samostanom i crkvom. Tuj je po svoj prilici nekoć stojala varoš Podgorska oko g. 14.00 (oppidum Podgorska), u kojoj je bio samostan Franjevaca. Nalaze se u blizini i ruševine starih gradova: Jelen-grada (blizu Podgorske), zatim Košutice, koja se je nekoć zvala Košućak(castrum Cosuchak). Najznatnije mjesto vinorodne Moslavine jest Kutina, Ovo se mjesto spominje već u 14. stoljeću pod imenom Kotinna,no, pod raznim imenima – nazivima nalazit ćemo je skoro pa do današnjih dana. Gjuro Szabo navodi da je ovdje bilo nekoliko “gradova, pa I u samom centru Kutine, ali o tome danas nema niti spomena.:” Od onog sredovječnog grada Kutina nije sačuvala ništa do gradilišta u šumi,okružena dubokim šancem. Jedan su dio posjedovali Bršljanovački, a glavni gospodari grada bili su Roh de Decse”, Kasnije u 16 stoljeću u rukama je Kutina onog Tome Bakača koji sve skupa ostavlja obitelji Erdoedy pa možemo slobodno reći da je Moslavina ,a I Kutina, zadužbina obitelji Erdoedy od Moslavine. Kutina je u srednjem vijeku , pa I kasnijih stoljeća ,važno trgovište,. Neposredno pred tursku provalu s istoka, Kutina ima I utvrđeni kaštel ,a on se spominje 1494 godine pod imenima KOtina, Kotene, KOtennya, Kutena.U jednom popisu utvrda Petra Erdeda , koje su u ovom kraju služile za obranu, spominje se I Kuthyna Burgum. Iz onog vremena ,kad se konačno vojničke čižme mijenjaju u cipele I kad se konačno počinje graditi I slobodno ili slobodnije živjeti, za vrijeme Carice Marije Terezije ostaje nam u Kutini, danas muzej, kurija – dvorac obitelji Erdoedy.Kasnobarokna građena polovicom 18 stoljeća.Ova građevina ima oblik izdužena prevokutnika,prizemnica je s visokim krovištem ,a sjeverno I južno krilo oblikovano je rizalitima.Glavno pročelje ipak je klasicističko. Na zabatu je istaknuta I godina renovacije 1895. Ova kurije ipak mijenja vlasnike a jedan od njih je u 19 stoljeću I Johan Grisul Tolstoj. Ovako nam još kazuje povijest Gospoštija Kutina sa 62 sesije pripadala je do godine 1738. komori. Dne20. ožujka i. g. predade kralj Karlo VI. ovo imanje grofovima Erdodv de Monvoro-korok, koji su bili vlasnici i gospoštije Moslavine. Požeška je županija otposlala na ovu skupštinu Josipa pl. Garića i Antuna pl. Markovića. Osim redovnih poslova uprave ima županija i pod svršetak XVIII. stoljeća još uvijek nemila posla s trijebljenjem razbojnika iz županije. Podsudac Dragutin pl.Odobašić priopćuje n. pr. županiji iz Kutine, da u posljednje vrijeme nije uhvaćen ni ubijen niti jedan razbojnik. Ipak je javna sigurnost uzdrmana, jer da razbojnici svuda po volji zulumćare. Partikularna županijska skupština od 31. kolovoza 1793. određuje povodom toga izvještaja svakomu stanovniku županije nagradu i to ako uhvati živa razbojnika 12 dukata, a ako ga ubije 6 dukata iz domaće županijske blagajnice. Za progon razbojnika doznačuje županija barut i strogo određuje, koji trgovci smiju prodavati u Požegi i Pakracu barut. Sudac Dragutin pl. Zengevall priopćuje opet po pismu stjegonoše II. banske regimente Mišljenovića, da je ubijen Perica Turajlić, glavni ortak već ubitoga razbojnika Simeuna Baltarića. Županija zaključuje, da se onomu, koji ga je ubio, isplati 6 dukata iz blagajnice, a Mišljenović da se predloži banu na pohvalu. Glava ubitoga Perice imade se ˝na strah i trepet puka˝ nataći na motku kraj vješala u Batini (Kutina). Još je toliko legendi I priča za ispričati ,ali nešto morate I sami, najbolje je da odete u Kutini, prošećete gradom, koji ima u samom centru I vrijednu etno baštinu. Na samom kraju šetnje na vrhu iznad kutine čeka vam Marija Snježna, meni skoro pa najljepša crkva u Hrvatskoj.     Oznake: Putovanja, Hrvatska, povijest, priče, izlet |
19.09.2022., ponedjeljak
Piščanovec
|
Kuriju Piščanovec nedaleko Varaždinskih toplica grad – općina prodaje za samo jednu kunu onome koji će je adekvatno obnoviti. Sama kurija je trošna obrasla živicom, bršljanom I trnjem, te se jedva I nazire kroz taj gustiš. Prepuštena je propadanju I sama sebi. Sami taj posjed Piščanovec spominje se davno, no nekako je važnija činjenica iz 19 stoljeća kada expavlin ,inače rodom iz Novog Marofa , Sakač, koji preuzima župu Bednja , gradi ovu empire – kuriju,nazvanu negdje I dvorac. Poslije njegove smrti nasljeđuje tu kuriju zajedno sa ogromnim imanjem njegov nećak Mirko pl. Drenovački, no on to sve prodaje zagrebačkom Kaptolu za 24.000 forinti. Sam posjed bio je ogroman, navodi se da je samo površina šume iznosila 200 jutara. Zadnji arendator biskupskog imanja u Biškupcu bio je Josip Krausz iz Varaždina, koji je koncem19 stoljeća uzeo u zakup i vlastelinsko dobro Piščanovec, vlasništvo zagrebačkog kaptola. Nepoznati obzoraš ovako opisuje 1895 godine Varaždinske Toplice i neposrednu njihovu okolinu ističući kako je lijepa šetnja drvoredom u ravnici do vlastelinskog majura. Ovdje te posluže mlijekom, mrzlim jelom i vinom. Liep je također put u gradić Piščanovec, gdje te također posluže. Pisac ističe i život okolišnih seljaka pa priča kako je u Drenovcu navratio u krčmu seljaka i kod njega popio čašu izvrsnoga vina koju je odmah pohvalio, a seljak je egoistički dodao, na našu pohvalu vinu: revera est valde bonum! Pisca je začudilo, odakle priprostom mužu ova latinština. U daljnjem razgovoru s njime uporedi ga pisac s Cintekom Dalskoga. Ali seljak pridometne: Nisam ni Cintek, nego mužek Stjepan, prvi i jedini krčmar u Drenovcu. Iz 1876 godine dolazi nam I ovo ,ali ću dati samo dio: Djevojačka je u obćinskoj viećnici , prostrana i liepa.Djevojčice su družtveuije, pa jim valjda treba rogobora činovnikah, pandurah, tamničarah. Dječice nenadjosmo u školi, ter nemožemo kazati ni bielo, ni crno; ali čujemo, da jih dobro podučuju, što rado vjerujemo po uzornom vladanju, čistom držanju, pobožnosti i skladnom pjevanju puka u crkvi. Milota je pogledati Topličanku svigdje, osobito nedjeljom u jutro pod gradskimi lipami prije službe božje. Ona čista biela suknja s modrom pregačom do kićice, one lahke čizmice, onaj crveni ili plavi prsluk, ona naborita čista košuljica, onaj šareni rubac na glavi ili dvie debele pletenice niz pleća, a nada sve, ona crIjena lica pokazuju ti pravu Hrvaticu. Mužkarei se pokrivaju malenim okruglim škrljačicem uzanih obodovah, odievaju plavom jaketom vrh gaćah izpod košulje, s čižmami do koljena. Djevojke ili sjede po ogradah, ili stoje u skupu, ili kupuju i zalažu svakovrstna voća; mladići stoje pušeći; jedni se i drugi razgovaraju, šale, smiju, ali čim je stalo odzvanjati, svi u tren u crkvu božju. Krasna li prizora pučke valjanosti! Izišavši iz djevojačke učione, eno gdje se iz Bistrice vraća druga medjumurska procesija istini redom, istom pobožnošću, samo što ženske nose na glavi zelen vienac od papira: — To je znak — reče nam nadošli župnik — hodočastnicah, koji one vrativši se kući poklanjaju crkvi. — — Pa kako dugo borave ti ljudi ovdje? — zapitali župnika. — Dok se okupaju i po perivoju razgledaju, — — Divna li estetičkoga ćuta u našem narodu, odakle se god promolio — primietih — pak pozdravši čestitoga župnika, s prijateljem kući. — No hoćemo li kamo na izlet? — zapita poslie njekoliko danah gospodja srednje dobe pobjed pred kavanom, tko bi uviek sjedio u mjestu. — Ako vam je s voljom — odgovorili — možemo namah; ili ćete u bližnji kaptolski Piščanovec preko Bednje po sočnih livadah podno bujne šume, ili u dolnji Novimarof Erddom u pohode, ili još dalje u Kneginjec, podno topličkih brežuljakah, gdje je ugarski kralj Emerik zatvorena držao brata si Andriju, velikoga dobročini-telja Varašdinacah, ili u Bauerovu villu na užitak prirode i umjetnosti skupa. — Krasne prirode imamo i ovdje dosta, osim ako je ondje pod drugim vidom; ali svakako će goditi umjet-nost ljudska. Hajdino s mjesta, tko pristaje? — Ne baš s mjesta, milostivna — rekoh — promi-slite: žega, prašina, pa se i kočija ima najniiti i prire-diti, poslie četiri sata, ako vam je s voljom. — Liepa hvala na savjetu — primieti gospodja — ja bih s mjesta poletjela, gdje je što viditi. U urečeno vrieme nas četvero u kočiju, a peti na bok, pak uz sjenovito brdo polagano, da se odveć neza-prašimo. Udjosmo u perivoj, što svuda oko ljetnika svakoja-kim, i redjim cviećeni cvate, podno ogromnoga hrasta, što se uprav pram ljetniku osovio na hvat i pol visokoj gromači, skladno sastavljenoj od topličke sige. Priča iz o I oko Varaždinskih Toplica.  Oznake: povijest, varaždin, Varaždinske Toplice, Hrvatska, Putovanja, izlet |
16.07.2022., subota
Đakovo - bajka Babina Bilka
|
Babina Bilka Bili djed i baba. E, baba veli djedu: Što ćemo djede? Nas dvoje ostarili smo. Daj Bože da makar prase okotim ili rodim, da imamo svoje potomke. I nekog dana čuje djed , dere se prase u sobi u kojoj je baba spavala. Babo , babo – zove djed – sto je to u tebe? Joj ,djede, rodila sam prase! I hranili ga oni i u sobi u čistom držahu. Baba veli djedu : Djede ,znaš , naš susjedić Jozo svinje čuva, pa neka pazi i našeg praščića. Dođe baba tome dečku: Sinko Jozo, dat ću ti komadić kruha, pa ćeš mome prasetu davati mrvu po mrvu, dok se ne priuči ići za tobom i za drugim svinjama. Platit ćemo ti što nam prase čuvaš! – djed doda Tako ga dečko čuvao nekoliko godina, dok nije to prase doraslo do krmeta. Ali, nikad se nije ono u kalilu kaljalo s drugim svinjama. Ne valjaše se u blatu , nego se napije vode iz korita i nađe si svoj grm pod kojim ti ono spava. Babino krme zvalo se Bilka. Obično bi i svinjar Jozo usnuo pod grmom. Okrenuo bi se krmači Bilki svojim licem. I oboje bi zahrkali u hladu. Tako bi on plandovao s krmetom. I prospava on neko popodne, otvori oči, pogleda, a u tome grmu sjedi djevojka. Zlatnih je vlasiju i češlja se zlatnim češljem. Protare on oči da ga možda ne varaju. Trgnuo rukom – nestade djevojke. Skoči do grma vidjeti je li sanja. Kad on u grm, Bilka zarokće na nj kao krmača. Ne reče nikom ništa. Sutradan na pašnjaku opet u podne prostre se on na travu. Pravi se da spava. Lažno zahrće,a kroz trepavice gleda. I vidi on, ondje gdje bi krmača Bilka, sad je zlatokosa djevojka. Češlja se zlatnim češljem. I opet ne reče nikome ništa Neki dan mati veli sinu: Sine Jozo, ja sam stara, za posao nisam, a ti se ženi , da imamo pomoć. Našla sam ti već djevojku! Ma koju, mamo ? Ta onu bogatu – veli – Škiljinu kćer Maru. Neću ja, mamo , nju, ženit ću se majko, ali ću uzeti Babinu Bilku, ili nju ili se ženiti neću! Sinko, što si lud, idi, krmaču oženiti?! E, majko , ili nju ili nikoju! I neće on drugu neg Bilku bakinu. Majka, što će jadna, ode se potužiti župniku. Veli on svinjaru: Kako si to smislio, pa ta nije krštena! Neka nije druge neću! W, što ćemo, bako – uzdahne župnik i javi na Duhovni stol, pa uskoro ti bijaše upis. Došao Jozo s krmačom. I pita župnik: Jel ti znaš Jozo, kad se ona okotila? Znam- veli svinjar. Upiše njezino godište. Bilka, a jel ti znaš, da si se te godine okotila? – župnik upita krmaču. Hrr, hrr, hrrr – triput mu ona odgovara. Došlo i to , bit će svadbe. Djed i baba se opravili, odjenuli se u najljepše ruho. Svadbuje se, piruje se. Cijelo se selo okupilo .Žele vidjeti kako će se vjenčati Jozo i krmača. Reduše pomeću ručak, pa kad su svati odručali, kum će djeveru: E, ajde i ajmo , u bake u svinjac po mladu! Svirci, vi veselo svirajte, neka nevjesta- krmača! Ajde svati svi k svinjcu. U njemu čista Bilka kao da se sapunom umivala. Djever prvi uđe u svinjac: E, hajde, mlada ,evo marame! Metne joj maramu u usta. Bilka je prevrati zubima. Usporedo s djeverom ode u crkvu. Došao župnik pred oltar. Veli on mladenki i mladoženji. Kleknite, mladići! Momak klekne do koljena ,a krmača puznu na guzicu. Pita župnik Jozu, voli li on mladu? Volim ! – reče mladić. Pita župnik krmaču , voli li ona mladoženju? Hrr, hrrr,hrr! – rokne Bilka. I što god nju pita, ona odzvoni njemu triput. A kad ih htjede prstenovati, njemu stavi prsten na desnu ruku ,a njoj ne može na papak.Plazi ona jezik. I župnik joj prsten navuče na jezičinu. Dočekale ih reduše doma, da će se prihvatiti svatovi jela, a stari svat natoči rakije, nudi Bilki punu čašu: Kumo, zini! Kuma zine, a kum joj salije čašu u gubicu. Kuma Bilka, bi l još jednu čašu? – pita, a Bilka sve klepeće ušima, tuče se po očima da neće piti rakije. Dosta joj čašica. Pa kad su odvečerali, zabavili se do pomoći, kum će ti svatima: Ponoć je, dosta je bilo svatovanja za mlade, oni sad moraju u postelju. Mlade otpreme u njihovu sobicu. Svatovi se vrati i dalje svadbovahu. Kad je bilo u ranu zoru, zakrutila jaka zima. Majka mladoženjina mislila da je hladno mladima. Ode naložiti peć. Uniđe u sobu i uz postelju spazi svinjsku kožu. Uzme majka tu kožu hiti je u peć. A kad je koža zasmrdjela, čuje iz postelje dreku. Što je djeco?, što je ? – pita majka. Majko ti si zapalila moju vjenčanu haljinu! – mlada će , a sva se umotala u pokrivač, načisto je gola kao od majke rođena. Majka donese svoju mladenačku opravu: Evo ti ovo! Opravila se mlada i uresila. I kad je unišla med svatove, svi su klekli na koljena. Pomolili jutarnju molitvu. Mislili su da se ukazala Majka Božja. I ne pomisle da je mlada ona što je je bila Bilka krmača. A kad doznaju, puče glas o tome po svemu kraljevstvu. Dozna to i njihov župnik. Dođe on na svadbu. Vidi, takve mlade u našoj kraljevini nema. Župnik sjeo i samo gleda. Najposlije dao mladima blagoslov. I pir još bi tri dana. Pijah i ja tako i sad mi je jezik mokar. Đakovo   Oznake: Hrvatska, bajka, povijest, Putovanja |
15.07.2022., petak
Grofova zla mater bajka Karlovačka okolica
|
Grofova zla mater Bile tri cure i jedan gorf. I taj se grof šetao pod njihovimoknom. Pa čuje kako one razgovaraju.Govorila najstarija Ah, da bi meni kočijaš našeg grofa,kočijaš! Govori srednja Kaj bi meni kočijaš grofov, da bi meni kuhar njegov,kuhar! Najmlađa će i najljepša Kaj bi meni i kočijaš i kuhar grofov, da bi meni sam mladi grof, samo mladi grof ! Drugi dan pozove taj grof te cure sebi na objed. Jako nas je toga sram – rekoše – što ćemo poći grofu na objed. Morale doći kako reče gospodar. Gle, na objedu ti grof najstariju oženi s njegovim kočijašem, srednju s kuharom, dok najmlađu i najljepšu oženi sa samim sobom, s grofom. No.grofu došlo da mora u boj. Noseća mu žena ostala s njegovom materom.Rodila ona dvoje lijepe djece sa zlatnim vlasima.Svekrva joj otela tu djecu netom ih je rodila. Zakopala ih u gnoj ,a majci podvrgla dvoje mačića. I sinu pisala da ima baš lijepu ženu, koja mu je rodila mačke mjesto djecu. Vrne se grof iz vojske .Rekla mu mater : Vidiš, sinko moj, kakvu ženu imaš.Namjesto djece je mačke rodila! Neka bude tako, neka, kad je Bog tako dao, nek se vrši volja Božja! A iz djece one izrasle dvije lijepe jele, lipe jelve rasle iz gnoja. I mladi grof najčešće njima dohodio,onim jelama. Najviše ga privlačile one dvijel jele što iz gnoja rastu. Hladuje pod njima i ptice sluša na njima, na jelvama. Ljutito mu mati veli jednoć: Sinko moj, mi ćemo te jele posjeći, napravit ćemo od njih meni postelju! Obnoć, kad je ona u postelji spala, čula je razgovor u daskama. U jelovini dvoje djece razgovaralo. I stara nikako ne usnula. Sinko moj, mi ćemo ovu postelju zgorit – ujutro sinu rekla – ne mogu ja u njoj spat! Sluškinji dala da izgori postelju: Dakle, pazi dobro da ti koja iskrica ne iskoči iz ognja! Iskrice su dvije ipak iz postelje iskočile. Prometnu se odmah u dva janjčića. I mladi grof spazi kako se dva lijepa janjčeka u djetelini igraju. Dođe on doma: Ah,majko, ali sam ja vidio dva lijepa janjčića. Mati mu rekla: Sinko moj, ja neću nikako imati tih janjčića, simo ih doreni i mi ćemo ih zaklat! Bijaše mu žao tih janjčića,ali za volju materinu dogna ih i zakla. Stara grofica na potok posla diklu, da ide drobe prati i još joj rekla : Pazi dobro da ti ne bi kakova ptica što uzela. Sluškinja je dobro pazila, ali je došla vrana, odnesla je dikli dva želudca. Ispadnu vrani iz kljuna, prometnu se u dva dječaćia.Prođe tada grof i milu djecu ugleda, kako po potoku tuku šibama. Bili mu jako dragi i reče materi svojoj: Ala, majko, kakva sam lijepa dva dečkića vidio tamo pri potoku, meni su se jako svidjeli i ja ću ih svakako doma dopeljati! Ha, dopeljaj, dopeljaj, kad nećeš drugač, ali što će oni nama! Grof pođe po djecu.No, nisu htjela s njim, nego su rekla grofu: Gospone, bojimo se poći u njihovu kuću. Dvaput su nas tamo dopeljali i dvaput nas satrli – djeca reknu – Mati nas je porodila s lijepim zlatnim vlasima, dok su oni bili u boju,ali nas je stara grofica materi otela. I djeca svu tajnu ocu odaju: Grofica je majci mačiće podmetnula,a u djecu u gnoj zakopala. IZ djece su izrasle dvije jele, lijpe jelve, Jele su posjekli i staroj materi od njih napravili postelju. Grofica je postelju užgala i od nje su postala dva lijepa janjčića. Janjčeke su zaklali i oni su opet postali dva lijepa dječaka, lipa dečkaca. Onda grof nagovori dječicu da s njim odu i da se ne boju.Sabere zatim na prelo sve žene s dvora, dopelja dječicu i sve ih upita: Kakova kazna pripada onomu tko uništi ovakvu dječicu?! Mati će grofu: Valalo bi toga vrgnuti u bačvu s čavlima naperenima, pa da ga se s brijega otpravi u dolac! Djeca su na to rekla : Tebe ćemo sada tako, stara majko! – izreknu.Napravila si iz nas postelju.Ali, mi smo razgovarali obnoć, pak nisi mogla spat, i dala si nas pogorit.Skočile su dvije iskrice iz ognja i mi smo postali dva lijepa janjčića. Dala si da nas zakolju, dikla je naš drob prala, ali je došla vrana, odnesla dva želudca, iz kojih smo opet dečkima. I nismo se dali svomu ocu doma, tebe se bojimo, i ako te otac naš sad ne sašundra, mi nećemo bit doma! S tobom nas je strah! Grof pripravi baćvu s čavlima.Zakuje u nju čavle i naperi im šiljke. Vrže nutar mater svoju. Otpelja bačvu na visok brijeg i zakotrlja je u dolac. Bijaše onako kako si je sama dosudila. Grof je iza toga još puno leti živil srično i veselo svojum ženum i dicum. Karlovačka okolica  Oznake: Karlovac, Hrvatska, hrvatske bajke, povijest, Putovanja |
07.07.2022., četvrtak
Metel Ožegovič
|
Madzarske pretenzije na teritorij Hrvatske nikad nisu prestale I neće ,dokle god nemamo volje zaista jednom zaustaviti tu ideju. U novije vrijeme afere pokazuju ustvari koliko smo mi kao narod slabi ili više volimo stranca nego domaćeg sina. Borbe s Madžarima traju odavna I to zaista odavna , toliko dugo da smo čak branili I Austriju od njihovih pretenzija. Kako je Marija Terezija pokleknula ,a trebao joj je novac za ratove, tako je dala I dio Hrvatske pod upravu, “riječka krpica” ,a I naš sabor odgovarao je saboru u Požunu , gdje se kriju isto tako I papiri hrvatske povijesti. U moru borbi , zalaganja za domaću riječ I protiv Madžarske vlasti , ustali su mnogi ,ali su se izgubili u moru istom takvom onih koji su uvijek radi svojih osobnih interesa plivali nizvodno. Između onih, koji su slabo znani povijesti I širem puku, odnosno hrvatskom čovjeku, jer je ipak 50 godina tako odgajan da sluša samo revolucionarne one tekovine slavne borbe ,a svoje nije pazio. Tek rijetki su pazili I dalje na domovinu Hrvatsku. Tu nije riječ o politici, niti o pokretu niti o vlasti ,nego pojedincima koji su se borili za pravo na slobodu I riječ ove zemlje. U 19 stoljeću počinje borba za narodno pravo I narodni jezik I tu nailazimo nekoliko osoba, ličnosti ,koje su se zalagale. MOramo shvatiti ipak da je narod mali, nepismen u to doba širom, ali je stvar bila I počivala na onima koji su bili školovani jer su si to mogli priuštiti. Ban Jelačić je za Austriju smirio Madžare, borio se za I pravo Hrvata na svoje ,ali u okvirima MOnarhije austrijske. Ostale sada neću spominjati, dovoljno je već rečeno o njima. Jedan od onih koji su se borili za domaće pripadnik je stare obitelji , koja je krenula na put svojeg probitka iz Križevačke županije I dala svoj obol Hrvatskoj. Dobri ili loši , ljudi su. U tom 19 stoljeću kad se svijet I pogled na svijet polako mijenja u žaru hrvatskog narodnog preporoda javlja se jedno lice, nepravedno zapostavljeno. Metel barun Ožegović , od njega I kreće taj barunski dio obitelji sve do danas, mada su danas taj naslov izgubili,ali ostalo im je ono plemeniti. Rođen 4 . svibnja 1814 u Zagrebu bori se za pravicu protiv madžarskog jakog utjecaja, pa nam ostaje I njegov govor 12 rujna 1844 godine kao hrvatskog zastupnika na ugarskom saboru : Ovako se je naročito razvila književnost jezika kojim govori naš narod u sdruženih kraljevinah I na jugu, poznat pod imenom ilirskim. Tako mogahu narodi slavenski , pod žezlom Nj.Veličanstva živući, u svojoj narodnosti znatno napredovati, što njim pruža novi razlog podaničke odanosti za toliku otčinsku brižljivost, koja štiti njihovo najsvetije blago, te se baš time učvršćuje neuzkolebiva vjernost naroda prema svom kralju I gospodaru, kao pšto I ljubav domovine u kojoj se narodom slavenskim duševni život ne samo neuzkraćuje već sve to krešćije razvija. ….. Naravno da Madžarima taj govor nikako nije pasao , niti išao na ruku, jer su u to vrijeme upravo baš stiskali svoj jzik I kulturu na ovom području. Zato je borba I sve jača. O izdajnicima ne želim sada, bilo ih je previse, a to je najgora stvar, nesloga naroda. Kukolj u žitu. Kao I danas . Ipak se vrijeme uvijek okreće. Dogovora sa Madžarima nikad nije bilo. Žestoko se on protivio I savezu odnosno Ugarsko-hrvatskoj nagodbi iz 1868. Istam tako zajedno s Jelačićem zagovarao je pripojenje Vojne krajine banskoj Hrvatskoj, kao I Dalmacije. Želio je pošten savez s Madžarima protiv Austrijske kuće Habsburga,ali nakon što je na podao način ipak Savez sklopljen,a ne štetu Hrvatske, povukao se iz javnog života. Obnašao je niz velikih dužnosti u Kraljevini I Carevini. U rodnom Zagrebu završio je klasičnu gimnaziju ,a u Pešti pravo. Nakon završetka školovanja desio se u Varaždinu gjde ga je grof Erdoedy postavio za honorarnog podbilježnika. Tijekom cijelog svog života zalagao se hrvatski jezik, za hrvatsku domovinu I nikako ne smije biti zapostavljen u povijesti Hrvatske. Nažalost se u školama on baš I ne spominje, nego samo nekolicima, čak I onih koji nisu zaslužili u novije vrijeme. Valjda smo takav narod. Kao pristaša Ilirskog narodnog preporoda, 15. siječnja 1838. godine tiskao je poziv za osnivanje Ilirske čitaonice u Varaždinu - Družtva Narodnoga - prve narodne čitaonice u Hrvatskoj. Pozivu se odazvao veliki broj hrvatskih rodoljuba i zahvaljujući darovanim knjigama čitaonica je počela s radom. Kao intelektualac bio je među utemeljiteljima Družtva za povjestnicu jugoslavensku, Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Konzervatorija Hrvatskog glazbenog zavoda, Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva i drugih u društava koje su poticale razvoj znanosti i umjetnosti i gospodarstva u Hrvatskoj. Barun Metel Ožegović Barlabaševački I Belski kupuje dvoi I imanje Bela I I Bela II od niza vlasnika te sve skupa ujedinjuje u jednu cjelinu, tako da možemo reći da je imanje Bela bilo jedno od najvećih u kopnenom dijelu Hrvatske. God. 1858. kupio je Metel barun Ožegović-Barlabaše-vački i Belski dijelove od Josipovića i Lovinčića, a 1879. dio obitelji Barabaš te si time sastavio lijepo većinom šumsko imanje, s oba stara belska dvora. Ovom zgodom ne mogu propustiti, a da ne posvetim nekoliko redaka sjajnoj pojavi ilrskog doba Metelu barunu Ožegoviću. Veoma je on zaslužan za svoj narod, koji je uz oca si pronotara Stjepana Ožegovića i strica Mirka Ožego-vica, biskupa senjskog odličan pobornik hrvatskih prava. Uman muž, koji je bio posvema upućen u državno pravo, izabran bi po hrvatskom saboru uz Hermana pl. Bužana u svaku važniju deputaciju, a isto tako i na tadanji zajednički sabor u Požunu, 1842. i 1847. god. Početkom šezdesetih godina prijašnjeg stoljeća nakon listopadske diplome 1860. god., vršio je nekoliko godina čast kancelara, tada ustrojene hrvatske dvorske kancelarije u Beču. Metel barun Ožegović oženio se 1839. god. s Ivanom groficom Sermage od Susjedgrada i Medvedgrada. Iz ovog braka rodio se je sin Ljudevit oženjen s Olgom groficom Erdodv i kći Ida udala se za Alfreda baruna pl. Moscona, vlastelina u Pišecu u Štajerskoj. Danas je vlasnik vlastelinstva Bela Ivan barun Ožegović, odličan gospodar te veoma ljubljen i štovan od svojih se* ljačkih susjeda, koji ga visoko cijene kao svog svjetovatelja u narodno gospodarskim i imovinskim odnosima. Kod takovih odnošaja među vlastelinom i susjednim se1jacima nije niti agrarnom reformom današnjem vlastelinu belskom oduzet niti pedalj zemlje, jer su sami seljaci, kad je tamo stiglo agrarno povjerenstvo, jednodušno i odlučnoprosvjedovali, da se njihovom vlastelinu išta oduzme, te ma kome u zakup dade, ostaje nam za povijest. MOžda je ovo prekratko za jedan ljudski život, ali je sasvim dovoljno da Vas pokrene na misao I razmišljanje o svima onima koji su dali “život” za ovu zemlju,a malo im je spomena. Metle barun Ožegović umire u Beču, ne moram naglasiti , kao I mnogi ,razočaran.         Oznake: povijest, Zagorje, Hrvatska, narodni preporod, Putovanja |
05.07.2022., utorak
Gomirje
|
Cesta je ona stara , između zelenila , podsjeća na djetinjstvo I na neke sretnije dane uzbuđenja od putovanja. Listopad je , magle se vuku Gorskim Kotarom I Likom, spremaju se drva , uređuju vrtovi, auti prolaze , ljudi žive spremajući se za zimu, onu pravu jaku , snježnu I hladnu zimu koja je blizu. Ni zime u ovom kraju više nisu iste, klima se svakako mijenja, ali ipak taj miris dima , te kućice drvene koje se pojavljuju između novih daju još uvijek onaj romantični duh starih vremena. Tik iznad ceste ograđeno dvorište ,u njemu građevina, dvor I crkva. Skromno dvorište, trava rosna I mokra, pokoja ruža I čovjek koji nešto pljevi, obučen u plavi kombinezon. Čuvar manastira I crkve, pop. Par riječi uz obavezno dobro jutro, I pušta nas unutra. Bogatstvo gradnje. Bio je manastir kao I crkva poslije Domovinskog rata I obnavljan I sada stoji tu za sve nas , bez obzira na vjeru ili naciju, svakako Bogu drag, ja vjerujem kao I svi oni koji bi voljeli ili željeli razgledati ovu ljepotu. Ja građevine gledam bez utjecaja na vjeru ili pripadnost. Godine 1600 naseli ovdje general Lenković pravoslavno življe iz KOrenice,ali već 1596 godine ovdje zatičemo tri pravoslavna kaluđera – Brankovića, Vučkovića I Orlovića I upravo oni 1601 godine osnuju ovaj manastir. 1657 godine 13.07 ugovorom dobi 420 rali zemlje od Jurja Frankapana. Gomirje je spadalo u modrušku županiju još od godine 1193 za vrijeme vladavine kralja Bele III. Manastir je nastao na posjedu kneževa Frankopana I najzapadniji je takav obnovljene pećske patrijaršije posvećen sv. Jovanu Krstitelju.Zgrada prema dvorištu u više je navrata od 18 stoljeća pregrađivana (1842-1846,1889). Crkva se odlikuje ukrajinskim slikarstvom tradicionalnog stila I smjera od 1762-1764 godine Simeona Baltića.Povijesni muzej u Zagrebu čuva neke predmete iz ove crkve kao srebrnu trbušastu posudu ukrašenu lisnatim ornametnom ima izduljen poklopac s lišćem na proboj I mrežastim motivom. To je kadionica, koja je nastala u Genovi 1741 godine I spade prema tome među rjeđe primjerke zlatarstva na području kopnene Hrvatske. U vrijeme obrane Hrvatske od turske sile naselio je ovdje ban Drašković uz pravoslavne I senjske uskoke, poradi čuvanja ovog dijela zemlje. No, vojsku je teško uzdržavati, a poznato je da se Draškovići nikad nisu bili predali grabežu, pa je morao ban prodavati svoja dobra kako bi izdržao vojsku. 1602 godine je Ivanu Jantoloviću prodao njekoliko kmetova u Hrašćini, Boltižaru Vlahoviću proda svoje dobro Košnica dolnja, Vinku Bekoviću založi godine 1609. njekoliko kmetova u pristojanju grada Grebena za 1.000 for., a Ivanu Petevu Belskomu dvadeset kmetova u Klenovniku za 2.000 for. 1713 godine osniva se gornjo-karlovačka episkopija a sjedište joj prvo bude u Gomirju,a potom u Plaškom. Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium vol. XVI) gdje se u ispravi od 30. IX 1632. spominje Gomirje, Moravice, Mrkopalj i Vrbovsko. Duga je povijest ovog mjesta ili sela I ne mogu se samo tako sabrati svi podaci vezani za područje. Ostaje na Vama otići, pogledati I doživjeti I taj dio Hrvatske ,ali I sam manastir I da sami donesete svoju sliku, a možda je jednom uz ovu kratku priču prenesete I na one koji će ostati iza nas I ponositi se svime što Hrvatska ima ili je imala od bogatstva. Sve je to naše, bez obzira na sve drugo.       Oznake: Putovanja, Gorski kotar povijest arhitektura, povijest |
04.07.2022., ponedjeljak
Lučko župni dvor
Župni dvor je dio sakralnog kompleksa što ga čine ž. c. Sv. Ivana Nepomuka iz 1769.god, groblje, te grobna kapela Sv.Marije. Na mjestu drvene, podignuta je 1803. god. zidana kasnobarokna kurija, obnovljena 1859. To je slobodnostojeća jednokatnica, pravokutnog tlocrta, s „palačom“ na katu, pokrivena visokim poluskošenim krovištem. Prostorije prizemlja natkrivene su bačvastim svodovima sa susvodnicama i baroknim križnim svodovima. Središnji dio sjevernog i južnog pročelja naglašen je rizalitom u širini dvije prozorske osi. Asimetrično smješten, kameni ulazni portal košarastog luka, ima istaknut zaglavni kamen i imposte. Prozori su s nadstrešnicama i jednostavno profiliranim okvirima u žbuci. Oznake: Zagreb, Lučko, Putovanja |
27.06.2022., ponedjeljak
Brezovica
|
Tek petnaestak minuta od centra Zagreba, a prošli smo Remetinec, Savski Gaj, skrenuli prema Botincu , razgledali kuriju Vraniczany-Dobrinović i pred gradom smo- dvorcem Brezovica. Godinama stoje i čekaju zidne barokne freske svoj red. Ne dočekuju ga. Dvorac je u vlasništvu zagrebačkog Kaptola i ne dešava se ništa , osim po starim vrednim zidnim slikama, naslikana spolovila ,natpisi i nikome ništa. Teško je oštećen zadnjim potresima. Prolazimo ga ovaj puta, ne da mi se gubiti živce i po tko zna koji puta pokvariti si lijep i sunčan dan. Na zavoju poslije grada skrećemo lijevo , još samo malo i pred monumentom smo. Nedaleko grada poredale se kuće isto-imenoga sela, izmedju kojih se uzdiže župna crkva B. D. M. s dva okrugla tornja, a do nje stari drveni župni stan. Akoprem je ova crkva veoma stara, te se već spominje u trinaestom vijeku, to je ipak župa brezo-vička zasnovana tek g. 1680., kad su Draškovići zavladali gradom. U samoj crkvi nema baš nikakovih starina, do izvana visoko u zidu uzidana je kamen-ploča s natpisom – opisuje nam Laszowsky. U onom slavnom popisu župa iz 1334 godine spominje se tada mala drvena kapela posvećena BDM u Polju, tada posjedu okićkog vlastelinstva, odnosno na posjedu kneza Ivana Okićkog. 1380 godine dolazi njen stvarni opis. Ta mala drvena kapela biva zamjenjena od godine 1756 a ovu današnju podizali su grofovi Drašković, tadašnji posjednici dobra Brezovica. Zaslugu svakako izgradnji možemo pripisati zaslugama i trudu župnika Ivana Ignjacija Vukmanića. Odlikuje se jednostavnim pročeljem s trokutastim zabatom,a pobočno su uklopljena dva vitka zvonika cilindrična oblika, koji nas podsjećaju na obrambene kule. Josip Kazimir Drašković, kao pokrovitelj i mecena župe izabrao je projekt crkve, organizirao izvedbu radova i dovoz materijala te novčano podmirio troškove izgradnje, tako da je godine 1756. sazidana nova (današnja) crkva.Njegov sin Ivan dao je godine 1768. dograditi dva okrugla, cilindrična zvonika. U izgradnji crkve, osim pokrovitelja i župnika, marljivim radom svojih ruku, te sa volovskim i konjskim zapregama sudjelovali su i domaći župljani. U crkvi je postavljen glavni oltar Uznesenja Blažene Djevice Marije te još tri oltara – sv. Antuna Padovanskog, svete Barbare i zavjetni oltar sv. Vida, mučenika. Glavni oltar i propovjedaonica, izrađeni godine 1762. su remek djela baroknog kiparstva. Autor je kipar Franjo Straub. Njegova djela, izrađena u najboljoj srednjoeuropskoj tradiciji, uvrštena su u vrhunce hrvatskog baroknog kiparstva. Godine 1771. u crkvu su postavljene i nove orgulje. Novosagrađena crkva posve je ispunjavala potrebe župe. I više od toga. Skladno i lijepo građena, poluokruglog oblika sa dva vitka okrugla tornja, u unutrašnjosti ispunjena vrijednim umjetničkim sadržajima, ispunjavala je ponosom i divljenjem župljana ove župe. Uz crkvu je sve do 1906 godine bio i stari drveni župni dvor. U vrijeme njemštine, kada je plemstvo govorilo pretežno njemački ,ali i francuski, kada se čitalo samo strane , njemačke romane , u vrijeme kada su se presvukle vojničke čizme i počelo se živjeti mirnije i počelo se i graditi sigurnije, ali i napuštati gradove, utvrde .Kada su se gradile crkve i dvorovi, koji danas propadaju ,jedna je Keglevićka iz 1754 godine ovako : Jen krat bum vender probovala z mojem horvackim konceptom napervo dojti.Itak sin majku ne sme zmehavati. Nekako se sve danas i opet čudno vrti , pa naša mladež više koristi engleštinu nego domaću riječ. Tako gubimo i identitet ,ali i možda zbog toga zaboravljamo našu vrednu baštinu. Ako sam Vas imalo dirnuo ili probudio znatiželju tek nedaleko centra čeka Vas ljepota, premda ruševna i zapostavljena kao dvorac ili kao crkva sa dva visoka tornja koji se izdaleka vide, onda sam napravio dosta, ili da ne kažem puno.         Oznake: Zagreb, Brezovica, povijest, vjera, Putovanja |
26.06.2022., nedjelja
smiješan događaj u Varaždinu
|
Kad je u Varaždinu kasno u noći gospodin Josip Stjepan Žuvić, prijašnji kapetan, šetao s nekim gospođama I gospođicama, koje su javno bile prigrlile razuzdan život pokojnog Najšića, od šale ili obijsti ugrabiše gospodinu Blaškociju jarca, te ga privezaše za konopac zvona na vratima samostana. Jarac se prevrčući silno derao, baš kad su franjevci bili otišli na kor.Dođe vratar,otvori prozorčić, ugleda rogove, crnu boju I začuje dreku pa upita, tko je. Promijenivši glas Žuvić odgovori : Đavao sam, protjeran iz Gora; tražim kod vas stan.Fratar laik otrči do gvardijana I ,našavši ga na koru, sav uplašen javi mu, da đavao pred vratima traži stan. Ispripovjedi mu, da ima rogove, da je potpuno crn, da se prevrće I raznovrsno glasa.Franjevci se uplašiše ,kad su čuli buku I dreku, pa zaključiše da neugodnog gosta treba otjerati pomoću svetotajstva.Stoga jedni dobiju nalog , da se odadu pobožnosti I molitvama, a drugi požure u sakristiju po svetojastvo. Međutim bačvar svjetovnjak ,koji je bio pijan još od prijašnjeg dana, probudi se kod te učestale zvonjave I ,misleći da je vratar zaspao ,pođe do vrata. Tu nađe ključeve, otvori vrata I, nagazivši na jarca ,pomisli, da se slučajno zapleo u konopac. Dok ga je nastojao odvezati, dođu fratri sa svijećama I svotojastvom. Zaplašen tim novim prizorom, pomisli da su to sjene mrtvaca. Kad je prepoznao glas lektora teologije, upita ga što je to. Kako su I oni po glasu prepoznali bačvara, stanu ga psovati kao pijanicu I rušitelja noćnog mira. Dobivši svijetlo, on odveže jarca I ispriča, kako je bilo. Kad su pri svjetlu vidjeli, da je to jarac, uniješe ga u samostan I zatvoriše te ga ni sutradan,kad se saznalo za tu zgodu I kad je Blaškoci tražio svog jarca natrag, ne povratiše, nego ga zaklaše I dadoše koscima sjenokošama. Budući da se Blaškoci nije htio primiriti, oni, koji su izveli tu šalu, platiše mu za jarca tri zlatnika. 1765 godina     Oznake: varaždin, Hrvatska, Putovanja, povijest |
24.06.2022., petak
Župić selo - spomenik Jelačiću
 Nekada je spomenik Banu Jelačiću stajao na cesti , odnosno malo iznad nje, a onda se napravila obilaznica da se taj zavoj zaobiđe I on je gurnut sa strane, tako da ga baš moraš okom potražiti. Uz sami taj put od Gline prema Petrinji postoje I vrela, gdje se putnik – namjernik može napiti bistre vode, po onoj staroj tradiciji koju pišemo mnogim vrelima, kad se iz njih napiješ vode , uvijek ćeš se vratiti natrag. Ja se uvijek vraćam iznova, ali vode se nisam napio, uvijek mi se žuri dalje I dalje. LJeto je u cvatu, jutro , sparno , vruće , sve gori, ali stajem . Taman sam u autu zapalio cigaretu ,a moram posnimiti spomenik I kako nego s cigaretom u ruci. POla dima, pola kamere ,oči suze ,ali slikam. Taj spomenik ,piramida sa natpisima zahvale I hvale , jednom od najvećih sinova Hrvatske, premda bi se tu dalo još štošta reći, ali zašto se da uvijek borim protiv vjetra I dokazujem nešto što nikada neću moći dokazati. Ne volim previse reklame na uštrb ostalih koji nisu toliko slavni. Ratnici uvijek bolje prolaze, ma kakvi god oni bili . 1846 godine dignut je ovaj spomenik na čast I slavu sinu – borcu ,koji je službovao u nedalekoj Glini I od tamo postao ban svih Hrvata. Onaj ban koji je tu sirotinju oslobodio kmetstva , ratovao protiv Madzara , I koliko bi se toga dalo još napisati o njemu. Koliko god on bio cijenjen I poštovan ,toliko njegov spomenik na toj cesti nije imao sreće, mada ni sam ban na kraju svog života, istrošen, prevaren, ostavljen u svojim mislima I tuzi nije je imao, ali sada neću pisati o njemu, možda jednom ,mada sam toliko toga već napisao I rekao . Kako je ta cesta u 19 stoljeću bila izuzetno loša , puna zavoja I rupa, možemo reći jako slična ovoj danas, tako je pukovnik Josip Jelačić dao tu cestu popraviti I zbog toga mu je dignut spomenik. 1.lipnja 1846 godine osobno je nazočio događaju sa bratom Đurom, koji je službovao tada u Petrinji, stanovnicima , pukovnijom I ostalima. Na spomeniku su hrvatska slova, umjesto uobičajenih tada latinskih ili njemačkih I na tome se inzistiralo. Autor je pjesnik Trnski. Sve to tako lijepo izgleda ovako opisano , no spomenik čekaju ružni dani. Prvi puta oštećen je 1891 godine, pa zatim poslije 1 svjetskog rata I onda biva porušen poslije 2 svjetskog rata da mu se zatre trag 1947 godine, ali se on ipak vraća natrag, mada I opet gurnut sa strane 2009 godine. Banov kamen kako su ga prozvali danas stoji tamo , usamljen na cesti I čeka svakog od vas da mu priđete.     Oznake: Banovina, Hrvatska, povijest, Putovanja |
22.06.2022., srijeda
Topolovac grofova Keglević
|
Većinu Hrvata povijest i baština ne zanima, osim nekih dobro reklamiranih likova , pretežno zlih vladara i dobrih spasitelja. Ovi posljednji obično nisu prošli dobro,a pitanje je uopće i kakvi su bili. U svakodnevnim trzavicama i političkim obaranjima ,te uz sijaset peripetija čuje se bojni poklič koji biva smiren naglo porastom cijena i života. Većina Hrvata ne poznaje svoju baštinu i ne interesira ga. Da li su to ostaci povijesti iz škola ili možda nekadašnji sistem koji je popljuvao i to doslovno sve osim tekovina revolucije. Oni koji se zauzimaju za baštinu obično ju i kupe, urede za svoje privatne i vlastite potrebe , postave zaštitare i na tren se ustvari pokaže kako se nismo daleko makli od onoga od čega je bivša (socijalistička ) vlast zazirala. Nema interesa za očuvanje iste, ako nije za promidžbu ili skupljanje para i ako ne može poslužiti pojednicu da se istakne kakvom nekretninom koju zapravo preuređenjem siluje. Tu ne pomaže niti onaj koji bi morao, sve para vrti di burgija neće, stara je narodna. Puno krivice snosi i Zavod (zahod) za baštinu koji ne brine nimalo,a uz lovu koja je potrebna da se stavi u funkciju ,nema volje niti sluha vlasti. I to sve propada. Što nisu upropastili ljudi, a to je u većem dijelu tako, upropaštava priroda koja se buni. I tako je zadnji potres dotukao sve nade za boljim vremenima naše baštine. Slavna obitelj koja je posjedovala mnoga imanja i prostirala svoju moć od tamo davnih ratova pa sve do 20 stoljeća kada i nestaje – izumire. U 18 stoljeću 1754 godine ubrzano se uređuje Hrvatska ,a sve za što svečaniji i veličajniji doček ,jer dolazi Carica. U tu svrhu uređuju se ceste ,a plemići će dati vojsku – banderije i na svoj trošak je urediti, obući i zbrinuti dobrim oružjem ,tako da se navodi da će Gospođa grofica udovica Petra Keglevića s imanja Topolovca s one i ove strane Save dati 167 ljudi. Kada bi to kojim slučajem predočili ili ispričali strancu – putniku, on bi vas u čudu pogledao i htio bi vidjeti to o čemu pričate, ali kamo ga odvesti , što mu pokazati? Staru ,zapuštenu kuriju ,nakrivljenog tornja ispod kojeg se koči grb slavne obitelji. Taj isti toranj prijeti da će se urušiti ,a da nitko nije bar postavio kakav potporanj ili bilo kakvu brigu poveo da se ne sruši. Ne, stoji tamo i čeka. Na svojem vlastelinstvu – danas je u privatnim rukama , , grof Thomas Keglević od Bužima 1831 gradi kuriju u kasno baroknom slogu – klasicističkom,a s njom zajedno i gospodarske zgrade, o čemu svjedoči i ploča. Tamo je radila i špiritana. Samo vlastelinstvo bilo je jedno od najvećih tada u Hrvatskoj, sa 12 sela. Već 1861 godine stoji podatak da je sve uređeno. I park od kojeg danas nije ostalo ništa. Kao niti od obitelji. I ono što sam davno napisao od Bužima do jebivjetra mogu ovdje samo ponoviti,ali ne u istom kontekstu. Kompleks Topolovec zaštićeno je kulturno dobro najvišeg ranga,ali propada do nekih možda za njega sretnijih vremena.        Oznake: Hrvatska, Sisak, plemstvo, Putovanja, izlet |
20.06.2022., ponedjeljak
Pecki
|
U ono sada se tako čini,sretnije doba ,zatvaram krug Banovine ,a oko Petrinje. Ništa nije upućivalo tada , da će sve to skupa postati jedna velika ruševna priča, zajedno sa svim tim gradovima i utvrdama. Lutam, ljeto je, adrenalin radi, srce se veseli posjetiti još jednu povijesnu bajku, jer vjerujem i to čvrsto da su svi ti „junaci“ danas ruine upravo izašli iz neke bajke.Skriveni prinčevi i princeze, neka prokletstva davna zbog ljubavi ili časti , čekaju poljubac ili ruku nekog onog koji će ih vratiti natrag u žive likove. Koliko je tu ljubavi prema Domovini utkano, koliko ljubavi obraniti svoju djecu i potomke od rata i osvajača ,a sada stoje prazni ,pusti i ruševni. Takav je i Pecki, još jedan u nizu onih branitelja kojima se jedva nazire traga,a niti groba im se ne zna. Koliko je suza ovdje opralo ove zidine koje sada strše upravo zastrašujuće u zrak. Šikara i ovdje, gusta šuma i pjev ptica. Dan je u rastu , sunce visoko gleda, vrućina je. Ja se stalno obazirem oko sebe, da ne ugazim na zmiju, koja ne bi bila toliko ljubazna prema meni, jer ona ne, da samo čuva svoje, ona kao zmaj čuva i ovaj grad. Kao da su svi gradovi čuvani od strašne nemani kao jedine svoje zaštite. Vandali rade svoje.Vrijeme haba svoje junake. Cesta je stara , asfalt i nikako naći taj grad. Ne vidiš ga odmah ,nego kod okreta i stalno ti se vrti tu negdje ,ali naći ga teško je. Ne može biti blizu ,jer je ipak obrana ,mora biti negdje daleko u šumi. Prazno je selo , nemaš koga pitati. Nekako smo ipak otkrili polazište. Parkiramo auto i krenemo zemljanim putem prema Njemu. Nije daleko od glavne ceste ,samo par koraka, kojih 5 minuta i već stojimo pred gradom Pecki. Slika je klasična , ruševna , ali još uvijek ponosno stoji bar ono što je od njega ostalo. Stoljeća su naravno ostavila trag, ali on i dalje prkosi, upravo se inati. Pecki grad spominje se u 16 stoljeću točnije 1563 godine u izvještaju baruna Lenkovića ,a pripadalo je zagrebačkom Kaptolu. Četvrtasta je oblika ,a sačuvana nas u šikari gleda ruševina do visine drugog kata. Kao i ostali gradovi- utvrde nedovoljno je istražena,a ako uskoro ne krene i neka sanacija ili barem zaštita, već naša djeca na tom mjestu vidjet će samo hrpu kamenja. Bila je opasana zidom i služila je osim obrane i kao utočište stanovništvu tog kraja. Možda ljeto nije najbolje vrijeme za posjet tom ljepotanu, ali ako krenete ili vas put slučajno nanese, obavezno stanite ,pogledajte još jedan biser u obrani Hrvatske koji stoji i čeka neku ruku koja će ga pomaziti.     Oznake: Banovina, Hrvatska, povijest, Putovanja |
18.06.2022., subota
Krstinja
|
LJeto je u punom zamahu,bliži se podne , sve se smirilo osim pčela ,osa I kukaca koji danonoćno zuje I rade. I u ovo sparno vrijeme oni ne staju, jer vrijeme brzo prolazi I skoro će zima. Ona teška tvrda hladna kordunaška zima. Klima u autu je ugašena , prozori otvoreni, puštam ljeto k sebi. Duboko udišem mirise sparine, poljskog cvijeća , meda, vatre I asfalta koji gori pod gumama. Od Vojnića prema Maljevcu, vozim polako , rekli bi umorno, ali nije ,nisam umoran , već mi se naprosto nikuda ne žuri. Toliko sam zadovoljan danom, pjevušim u sebi I samo mi dolazi neki tekst koji sam ,ustvari I nisam baš zapamtio, nego samo početak ,a prije 4 godišnja doba Vivaldija : LJeto, malakše čovjek…..Auti žure prema granici Bosne. Kordunaši se povukli u hlad, neki natpisi – narodni grafiti koji hvale onog slavnog Babu – Fikreta Abdića “Sve je dzabe, kad nema Babe” I ljeto, samo ljeto u meni ,u mojem autu I u zraku .Sunce pali. Brojim zavoje jer na jednom moramo skrenuti naglo. Selo je Krstinja , jedno od onih mnogobrojnih sela. Zaseoka možemo reći koji ljubomorno čuvaju I skrivaju svoje bogatstvo ,pa se ponekad putujući ovako ili lutajući osjećam kao gusar – pirat koji traži upravo to skriveno blago. Skrećemo konačno na pravom zavoju, promašimo isprve ,jer nije to samo tako naći Tvrdinu , treba se ipak malo pomučiti. Dvije žene , same ,usamljene u starim pohabanim kućama, razveselile se nenadanim gostima I bile su sretne što mogu pomoći. Stari duh , starih dobrih vremena, pomoći čovjeku u nevolji ili potrazi. Spuštamo se natrag niz padinu, brdo I onda parkiramo. NIje daleko hoda pa polako. Ne osjećam niti vrućinu niti sparinu ,niti se znojim, samo čekam kad ću ugledati Grad. I onda pojavi se On – tvrdi kameni grad – Krstinja. Ustvari ono što je od njega ostalo,slika je ista kao I svugdje – bršljan. Koliko god da je štetan I agresivan, nekako ustvari upravo on, otrovan posesivno čuva te starine,brani I grli I štiti da se baš zadnji kamen na kamenu ne raspadne. KOliko god ga ne volim u vrtu ,ovdje je on moj saveznik I moj prijatelj. Gola cigla, branič kula ,prozor sve je što je ostalo od nekada slave I obrane Hrvatske od turskih-osmanih osvajanja,a sada sve to skupa stoji prosto , zapušteno I napušteno. Ne treba nam. NIje slavan niti dičan , kamen običan I cigla isprana vremenom. Nije nam za slavu niti za diku ,jer od njega nemamo neke velike sadašnjo – političke koristi. Legenda I seljani kazuju da je grad gradila neka kraljica – kneginja Kristina pa ga I po sebi prozvaše I stvarnog mu datuma gradnje ne znamo. Ocijenimo li ga onako stručno ,kao što je red, bez imalo empatije, reći ćemo da je kockast ,okrugla glavna kula opasana je zidom uokolo,a pojačana s tri polukule I ulaznom kulom kako smo već vidjeli na mnogim našim gradovima-braničima.Prostrano predvorje okružuje zid s polukulom koja je već 1701 god porušena.1744 godine dolazi nam I slika, mada autora ne znamo,a taj nacrt čuva se – gdje drugdje nego u Beču. 1334 godine imala je Krstinja I župu I naći ćemo je na popisu župa u Hrvatskoj, a prvi župnik bio je Grgur. U samom početku tu je prebivalo pleme Ladihovića,a najstariji iz tog plemena Juraj Sanković. Prodaje on grad Frankopanima Cetinskim. Ne želim sad nabrajati sve vlasnike ,ali je za sami ovaj prikaz važno da od 1575 godine ,siječnja, ovdje sjeda turska vlast I ostaje sve do mira u Karlovcima (Sremskim) 1699. Godine. Od 1712 godine stoji Grad napušten ,porušen,ali se drži još uvijek starac I ne da se. Bršljen ga miluje I mazi I oni dvojica , prijatelja .čuvaju I zadnji spomen na sliku jedne povijesti da barem netko pamti dok je zadnje cigle na kupu. Šušti lišće, šuma je u cvatu, pjev ptica kao lajtmotiv, gušter brzo prođe kroz travu. LJeto,ali sada mi je već pomalo tužno…..     Oznake: kordun, Hrvatska, Putovanja, izlet, povijest |
KLinac grad
|
Nije Banovina, u kojoj se odavno ori pjesma: ˝Oj banovci, oj junaci!˝ znamenita samo u povjesnom, gospodarskom, a naročito po svojim ˝crnim draguljima˝ i u rudarskom pogledu, već je ona prezanimljiva svojim prekrasnim krajevima. Pođite iz Siska preko Pračna i Češkog sela u Hrastovicu, pa se odanle popnite do podora Klinac-grada I ova nas starina vuče da ju pogledamo. Sasvim slučajno na cesti opazih pločicu, malu neznatnu, a vraćajući se od Kostajnice cestom prema Petrinji. Pa ajmo gore. Vrućina je velika, sunce svojim zrakama reže nebo I prži zemlju,ali pogledati grad,popesti se gore tamo negdje , ne može me spriječiti ništa, mada postoje sve naznake I upozorenja da bi gore moglo biti I zmija I to ne onih onako nego pravih. Čovjek na cesti govori mi ,ako imate kakav budak ili ašov , možete naći I ostatke kakve materijalne, ali ja nisam ovdje radi posla, a niti da se bavim arheologijom, a niti da odnosim bogatstvo ,nego da u miru pogledam I to čudo povijesti. Parkiramo pored kuće ,zadnje u selu ,na prašini I šljunku,pa gore. LJubaznost je ovdje nekako utkana u ljude I nitko nema ništa protiv jer ionako gosti slabo dolaze,a tih pola sata sigurno nitko neće trebati ulaz.Penjemo se zemljanim putem polako. Scenografija uvijek ista, šuma, ptice, muhe ,zujanje orkestar prirode. I eto ga pred nama. Četverokut sa prozorima, kameni zidi dobro se drže,široki proctor dvorane I jeka. Ona stara odvajkada. Nema bršljanja. Vide se tragovi čuvanja ,tragovi I popravka, kamenje naslagano uredno na jednom mjestu. Radi se nešto! I to je bitno! No ,kao I uvijek pitanje, zašto je on važniji od sve braće? Svejedno je , glavno da ga se čuva. MOžda netko od mladih I krene ovim putem povijesti I baštine I možda se zaljubi u sve te kamene starce. MOžda! Iz starih slika I crteža I zapisa saznajemo da je bio petokutni – peterokutni grad, toranj s puškarnicama,a podigli ga biskupi zagrebački,ali se već 1563 godine predlaže da se “Klinbnagor” poruši. 1574 godine udarali su Turci na ovaj grad. Pretpostavlja se da su grad gradili madjarski zidari, no kako na lokalitetu traju arheološki radovi bolje će se znati nakon njihove procjene. JOš malo slika, još pogled ,a onda ,doći ću opet jednom…….Drži se , stari moj……  Oznake: Banovina, Hrvatska, Putovanja, izlet, povijest |
17.06.2022., petak
Kolarić Vojnić sv.Petka
|
Povijest se nažalost koristi vrlo zlobno, zločesto I ovakva kakvu danas imamo ,a mediji pomažu, poglavito internet , nikako ne govori o njoj kao učiteljici života. Nažalost , u vremenu brzine I instant informacija , površno se shvaća I istina, koja bi morala svakako stalno I redovno biti prisutna ,a Isto tako I objektivnost prikazivanja. Svakojaki povjesničari, nazovimo ih tako, vole širiti svoju istinu onako kako njima paše ,a žalosnije od svega je nepismenost I ne voljenje povijesti, zato se ona lako I tumači I piše kako se želi. Pola laži ,pola istine svakako je uvjerljivije I lakše je primiti učenje nego saslušati dokaze I činjenice I s njima izboriti svoje mjesto u vremenu. Žalosno je isto tako da baš svatko bez recenzije ili ispravka može napisati što želi I da ga više ne možeš ispraviti. Rekli bi to po onoj staroj : Što jedna budala učini, sto pametnih više ne može ispraviti. Prošao sam brzinski cestu od Zagreba do Topuskog, a puno sam pisao o njemu , kao I o samom Kordunu, ni nikada kraja I točke. Sami taj Kordun je opustošen , usamljen, rijetko ili nikako se čuje glas djece, jer ih zapravo I nema. Politika, ekonomija I rat učinili su svoje, tako da se čini da taj dio svijeta, planete ili Hrvatske uopće više niti ne postoji. Kao I slični krajevi koji nestaju, ili koji se samo malo bore na svjetlu, Kordun tone sve dublje. U selima sami umiru starci, djeca pobjegla, stanovništvo raseljeno I nitko nema volje dati bar prst spasa tonućem, nego ga gura dalje I dublje u nepovrat. U bezdan. Ponor. Ipak opet sjedam u auto. Povijest me udara I znatiželjan sam. Uvijek se sretnem ipak sa ratom , bilo kojim, ali uvijek I nanovo me rat pogađa u glavu, ma koliko god ja bježao od njega. I to onaj 2 svjetski rat. Riješiti taj rat nikada nećemo, jer ne želimo. Dobro nam dođe u obračunima I stalno se vraćamo na njega, kao da upravo to netko želi stalno nas držati robljem jedne ili više suludih ideja. Kružim Kordunom.Svi slavni I veliki ratnici padaju I opet , gradovi I opet gore, utvrde nestaju , ne pred borbom , ne pred junakom , nego pred upravo tim 2 svjetskim ratom. Cesta ona davna , prije asfalta, prašnjava, šuma se nadvija nad cestu , dole Glina teče u brzacima, skače preko kamena, zaobilazi mostove . Žica u vodi, nekad bratstva I jedinstva. Sad je asfaltirana, šume nestaju u pohlepi, Glina I dalje teče tijekom I tokom, ali je I ona sama, usamljena, dijeli dvije države nekada sestre. I to je povijest. Kamioni jure pored kuća, odnoseći naše šume negdje daleko. Novaca nema, prodaje se I ono malo djedovine da se prehrani. Nema milosti, možda pokoja suza, I puno alkohola I to jeftinog. Škole zatvorene. Bolest I starost još nekako čuvaju Kordun. Ne želim misliti o ratu, barem ne ovom zadnjem, niti onom prije. Želim misliti na ona vremena smijeha I veselja, punih kuća I staja.Muk krava, blejanje ovaca , trešnje u proljeće, vesela igra valova, rascvjetala mladost ,pjev ptica . Melodija prirode. Tik uz cestu ,a pred Vojnićem stoji ruševina. Njeni zidovi pričaju priču, onu žalosnu naravno, jer je I ona smetala nekome, I ona je kriva za ono što I nije napravila. LJudi su. Isti oni ljudi koji su je gradili I isti oni ljudi koji su je rušili. Uvijek I samo ljudi. U Kolariću malo iznad ceste stoji sv.Petka građena je 1804 godine. Danas je samo spomenik ratu. Crkva je spaljena I od nje su ostale samo gole cigle I perimetalni zidovi do visine pokrovnog vijenca ,jer se zvonik s krovom I svodom urušio. Bila je slična svim onim I većim crkvama početkom 19 stoljeća ovdje na ovom krajiškom području. Pravokutna, jednobrodna sa zaobljenim užim I izduženim svetištem,a u duhu klasicizma. Niti jedna priča , niti jedna molitva ne svjedoči o njoj kao ljepotici, kao građevini, kao zdanju molitve I nade, nego samo nam svjedoči o suludosti. Stoji kao spomenik fašizma. Nije bitna niti njena graditeljska vještina niti ljepota ,nego stoji nam da je 1942 godine 17. Travnja zajedno s crkvom stradalo mnogo nevinih ljudi. Nedaleko dud je dao svoje plodove I upravo mami I zove da se zagrize u slatkoću I glasno se nasmije. LJeto je ipak tu I treba se smijati. Tako glasno I odlučno da se I priroda nasmije s tobom. I sve je tada ljepše. Mene cesta zove, već mašina auta nestrpljivo bruji. Krenimo!    Oznake: kordun, Hrvatska, povijest, vjera, Putovanja |
16.06.2022., četvrtak
Bović
|
Sve dalje dalje ,cesta diktira tempo. Prazna ,napuštena , možda samo lokalno traktor ili kakav kultivator, pas ,mačka i ostalo ruševine duše, srca , kuće plaču, šume se uništavaju. Novaca nema cijelim putem.Slavna graničarska povijest sada je mrtva. Starci, polja i koji slučajni zalutali auto karlovačke,sisačke ili možda zagrebačke registracije. Zavoji, sjećanja i gas da što prije stignem kući. Nekako se ipak slika ljetom ili proljećem kad se sve razlista malo osvijetli, raznježi jer pokrije golotinju sramote velikih ideja . Jugoslavija i Hrvatska ruku pod ruku ostavljaju da sve ode u pepeo. Rat je ovdje bio bijes, izazvan bukačenjem o nekim vremenima koji nisu pokopani. Garderoba vojski koje su tada prošle, iz ormara i skladišta dobro očuvana uniforma ovdje je izvučena na silu , kako bi netko svoje neke privatne težnje prema teritoriju svukao do kraja i obukao nešto što bi svugdje bila sramota. Kao da nije baš upravo ovdje bilo dosta krvi. Ovdje je povijest pisana crveno ,obojana žilama i prerezanim vratom. Nagnuta u stranu, pada duša ,očaj djece, a prozori zjape prazni. Toliko misli toliko gorčine, toliko i tuge dok prolazim, vozim ovom ljepotom krajolika. Vraćaju se starci da umru na svojoj zemlji. Možda i preklinju negdje unutra u kutevima suza što su nasjeli na šizofrenu ideju kraljevstva kojeg nikada više neće biti,a ni konja da ga damo kralju. Ako imaš i malo srca, imalo osjećaja , sve to proći će ti glavom i bit će ti teško, onako te snuždi. Sela prolaze. Prošao sam Lasinju, pa grobnu kapelu nekog novog karaktera. Grobovi su popravljeni, usta šute. Režu se karlovačka i sisačka županija u uskom prostoru. Moram stati – priroda zove. Sela promiču prazna. Taj strah i ti pogledi , nisu to pogledi mržnje, niti čuđenja ,niti interesa ,sve je to negdje napola kad stajem autom u Boviću. S desne strane malo poviše stoji ruševina. Nikad mi neće biti jasno što je građevina skrivila da je se sruši. Bez obzira na vjeru ili felu ona predstavlja bogatstvo jednog naroda jedne zemlje, ali to nikoga nije briga. Zašto nas nije briga ne znam. I Nikad neću znati. Samo se pitam. Vaskrsenja je Gospodinovog i pravoslavna je ,jer je i življe nekada pa i sada ,ono što je ostalo od njega ,bilo više pravoslavno. Ruševine u cigli dolaze nam iz 1735 godine. Inventar je nestao ,a imao je bogati ikonostas 19 stoljeća. Neki podaci govore da je građena i svođena gotski no ja to ne vidim. Ja vidim neka oponašanja gotike u baroku. Ostala je niša u zidu ,vjerojatno za kakav kipić a ostalo možemo samo zamišljati kako je izgledalo. Nekada je ovdje negdje iznad bio i grad. Ni njemu traga još od 20 stoljeća. Sve je to smetalo nekome. Uvijek nešto nekome smeta i to mi nikada neće biti jasno. Nekakve velike tradicije graditeljske ostatke davnih gradnji nema. Tradicija kao da je ovdje umrla i ona ruralna. Idilika, rustika nestala je pod ratom i vojničkim čizmama. Po svojim karakteristikama crkva je bila momunentalna na ponos kraju i rodu ,a i Bogu. Sve skupa se nekako drži ,a kako drugačije nego bršljanom, kao da prkosi. Bez obzira kako ja gledam na politiku ovo je za mene građevina i takva će ostati. Ja ću se takvoj ruini molitava diviti i maštati kao da je cijela ,bogata i raskošna kakva je vjerojatno i bila. Koliko glup moraš biti da uništavaš sve oko sebe. Kozarac i još malo izlazim na glavnu cestu Karlovac –Sisak .U selu Blatuša kapela, neću stati, ali je možda vrijedno spomenuti zaštićeno područje rezervata – prirodnog za one ljubitelje nature, biljaka, ptica ,močvara,jer ne vole svi našu baštinu. Voli li je itko!      Oznake: kordun, Banovina, Hrvatska, izlet, Putovanja |
15.06.2022., srijeda
Jamnička kiselica
|
Zadnjih godina toliko napuštam Zagreb, bježim od grada u kojem sam rođen I koji se tako brzo mijenja da se ne stignem ogledati u svojim uspomenama I sjećanjima,tako da se čini da bježim od samog sebe,negdje dalje I dalje. Nekako kad ga napuštam ,kad odlazim,kad moram biti koncentiran na vožnju,na cestu mislim da sam mu ustvari sve bliže ,a on meni sve dalje. Kako ga napuštam,ostavljam u svojim mijenama , ujedno shvaćam da se uvijek I vratim. Nosim mu neke nove uspomene neka nova sjećanja I poklanjam mu sve što sam doživio. Zagreb je neki moj privatni ,osobni muzej sjećanja,kao registrator mojih snova I želja,nadanja I htjenja. Nedaleko tog mog grada samo na nekih pola sata vožnje plovi Kupa, miluje obale I potapa kad se razljuti.Nedaleko nje, ustvari na samoj obali stoji gradnja,građevina koja nam ovako iz povijesti kaže : “ Jamnicza, ein in der Agramer Gespanntschaft von Agram und Karlstadt ungefaehr sechs Stunden in einem Eichwalde entelegenes Dorf, gehoert dem Herrn Sanitaets-Praesidenten Freyherrn von Malanich ;dieser in einer gaenzlich morastigen Ebene gelegene Wald wird von dem Flusse Culpa getheilet und hat zwey Sauerbrunen ,einen jenseits der Culpa an einen erhabenem Orte des Moranstes , den andern diesseits ,der eben auch in Morast hervorquillt. 1777 godine kako nam opisuje Jamnicu barun Crantz. U toj spomenutoj knjizi koja opisuje ,a po nalogu Carice Marije Terezije, koja daje nalog da se popišu sve toplice I ljekovite vode MOnarhije, nalazimo I spomen sela Lasinje. “Jamnicza, kiszela voda vu horwatskom orszagu : “ Szelo je vu Varmedjyiji Zagrebechki od Karlovcza I Zagreba 6 vur daleko ,koje ima dvoje zviralische vrachteno ,jedno prek Kupe (Lasinja ) drugo iz ove strane Kupe. Ova voda drugach vu szebi chista ima nekuliko sveplene duhe ,premembi vendar Vremena je podversena , pokihdob vu desdyevnom y oblachnom vremenu tak cherna , y guzta poztaje ,dasze piti ne more , kada pako je nebo chizto I jaszno , na pervi szvoj ztallis povrachasze y sza pitje prikladna biva.” No, Jamnicu garantirano ne poznaju samo preci iz 18 stoljeća, već se svakako nagađa da stoji uz bok puno danas slavnijim toplicama Hrvatske. NIkada nije ustvari dokazano, nije bilo volje za time, da su još stari Rimljani ,koji su uredno kopali na svim područjima kako bi došli do vode, neophodne za osvajanja I ratovanja , gradili mostove I viadukte natapali svoja tijela bistrom vodom, te ju isto tako I pili, a koju danas zovemo “Jamnička kiselica” . Kod samih kasnijih uređenja, iskopavanja zdenaca ,a u 19 stoljeću , našlo se nešto oruđa I oružja , kao primjerice koplje od mjedi I okamina jelenjeg roga I kornjača, što bi mogli prispodobiti Rimljanima, ali da li je to zaista rimskog podrijetla nije dokazivano niti utvrđeno. Možda u ona davna vremena ta se voda dobro sakrila ,kako bi tek kasnije izbila na površinu I pokazala svoju ljekovitost ili je samo poslušala I čula naredbu I oštar glas Carice iz Beča. Isto tako u ona pradavna vremena svakojakih vjerovanja u raznorazna Božanstva ,kada su ljudi prirodu I vode , rijeke I potoke gledali samo kao izvor života ,a ne tolike ljekovitosti I kada su sve te vode I Jamnicu čuvale nimfe, ipak je bilo sasvim izvjesno njihova ljekovitost , što se I opet pripisavalo Božanskom . I tako je puno stoljeća Jamnica bila prikrivena ,zatajena ,samozatajna ,dok se nije zaorio glas iz Beča I ona upravo postala jedno od ljekovitih čuda ,a Isto tako na sebe privukla pozornost javnosti cijele carevine Austrijske kada se o njoj počelo govoriti kao o ljekovitom vrelu koji daje ljekovitu vodu. Slavu Jamnice ne možemo samo pripisati Crantzu ili Malanichu ,nego je svoj obol istome dao I biskupski liječnik Mauritius Faby, koji je dobio nalog da podje kiselicu pregledati. On nažalost I umire u Jamničkim Goricama ,okićkoj gori, 2 prosinca 1801 godine. spominje se spis “ In titulo Fontis acidularum Jamnicszemnium koji glasi : Mavro Faby (porijeklom Talijan ) županijski liječnik javlja da je izvor postavljen u takovo stanje , da se njime svatko služiti može , da ga je I vrhovni župan pregledao I zadovoljstvom pohvalio te predložio ,da se od izvora do šume uz cestu zasadi drveće u jednakom redu – a sad je baš vrijeme da se drveće I posada ( Zagreb 19 ožujka 1798 godine) Kada danas onuda prolazimo, pretežno projurimo dalje prema Kordunu ili Baniji, ne stignemo ili ne vidimo pogledati ostatke slavne prošlosti Kiselice I na njih se ne obaziremo. Iskreno I ja sam slučajno zalutao. Pas me naveo na to, naprosto me povukao prema šumi, a stali smo da obavi ono što se mora. I ondje sam ugledao na samom kraju, na samom kraju oka tu građevinu obraslu bršljanom. Kako ustvari poznata slika naše vrijedne povijesti I baštine. Ne okrećemo se njima, ne hvalimo se , ne ponosimo nego ih ostavljamo bršljenju I šikari. Kroz povijest je ta voda opisivana nekoliko puta kao izrazito ljekovita : ako koji hoche nyu piti , naj nyu pije za 3,4,5 ali 6 mezlov ua ochischavanje , kad najme more natura podnezti…… Nažalost se u tim vremenima ipak ta ljekovist ,premda analizirana I potvrđena nije uspjela probiti do šireg pučanstva još pola stoljeća, mada ju je puk koji je živio u blizini I u samoj Jamnici naširoko hvalio I svakodnevno pio – te rabio zum taeglichen Tranke.1790 godine dao je veliki župan Skerlecz de LOmnica isušiti močvaru koja se napravila oko izvora I dao zazidati kameni bunar,no nestade mu traga, pa se opet izvor u močvaru pretvorio ,za što su vjerojatno krivi lovci , kojima je izvor smetao ,jer divlje životinje nisu mogle prići vodi. No, nekako se glas o samoj vodi ipak proširio pa nam ostaje I spis iz Budimpešte koji daje naputke liječnicima I kirurzima da pošalju svoja zapažanja Zabilježiti položaj vode prema zemljopisu tako političkom ,kao prirodnom njezinu visinu I narav Izvor? Koji ? kakav ? KOliko? Da li iz žila I koliko izvire? Odticaj vode : da li mirno , lagano ili brzo odtiče? Mjehurčći,miris, tek okus i boja. U tom se razdoblju nije puno napravilo, pa nam iz godine 1812 dolazi I opet preporuka (naredba) kako bi se pristupilo I opet ispitivanju ,jer se u prošlom izvješću nije puno toga učinilo, a svakako je cilj NJegova Veličanstva podignuti toplice na najviši vrhunac. Kao I sve propala je ideja ,ali je nada uvijek tinjala. Tako je nadu dao I LJudevit Ferdo Jelačić I upozorio javnost na ljekovitost vode I da bi se svakako oko toga pobrinuti trebalo,a da su pastiri koji su pasli svoje stado zatvorili izvore. Voda se ipak počela puniti u boce, a kako doktor Mihoković bilježi da je voda mutna ,ali kad se stavi u bocu ona se pročisti. Za vodu se ipak počelo skrbiti sve više, jer svi oni koji su je ili pili ili je koristili kao kupku,a ona se pokazala kao ljekovita ,dolazi nam komisija iz 1825 godine sastavljena od Groffa Gjure Orsich de Szlavetich ,Emerika Lentulaya Petra Tomicha de Trescheno I ostalih da se jamnička kiselica koja je sada na skrovitom mjestu ipak slavnom I dostupnom učini, te da se svima onima koji ju koriste učini sve što je potrebno za njihovu udobnost. U tu svrhu popravlja se I cesta koja vodi pored “kastela “ Brezovicza prema Jamnici. Kako je rasao interes za vodu, tako se pomalo činilo sve kako bi se izvor I voda popularnim učinili te se tako otkupljivao I dio po dio okolne zemlje vlastelina. 24 lipnja 1828 godine nekako se zdenac ipak podigao nakon sila zla I mukotrpnosti koje su pratile samu izgradnju a to možemo zahvaliti LJudevitu Jelachichu Bužimskom I biskupu Alagoviću. Kako I ja završavam svoju šetnju, žurim dalje ,a I svaki puta kada prođem ili se vratim opet ovdje ,malo po malo reže se šuma, zgrade propadaju I sve nestaje bez imalo volje novih vlasnika ,a poslije rata u ludilu privatizacije, samo meni I meni, baš me briga, čak I oni koji bi morali štiti baštinu podliježu više imetku I osobnom probitku nego ,u ono što su se kleli , da bi viknuli riječ spasa. Ovo nije prozivka, jer nema smisla I nema se volje, nego pokazatelj I ukazatelj krivih I totalnih pogrešnih poteza vlasti, onih vlasti kojima smo davali nadu u slobodu naroda u kojoj ćemo se ponositi onime što imamo. Sve će se popraviti sve će se dići iz pepela, ali nažalost sve više u pepeo se pretvara. Svoju najveću slavu Jamnička kiselica može zahvaliti obitelji Lovrenčić ocu I sinu koji su to mjesto digli na zavidnu razinu sve do 1904 godine. Dolaze ratovi, a Jamnica dobiva novo ruho nove vlasnike.Prvo socijalističku tvorevinu koja prepoznaje značaj vode I eskploataciju, ali I opet ljudi brinu samo za sebe, a onda odlazi sve u povijest novog vremena, ne krpanja rupa, nego zakrpavanja osobnih džepova. I na kraju auto, gas, cesta , ravna ili most dalje…a zgrade čuva bršljan I moja sjeta….     Oznake: Hrvatska, izlet, Putovanja |
31.05.2022., utorak
Lovreća Sela
|
Poslije smrti svoga supruga Ernesta grofa Oršića god1864. prodala je udova grofica Julija -rođ.Jellacich Bužimska i Antun pl.Kuchtich dobro Dubrava Jakobu Badlu te se zajedno sele na dobro Lovreća Sela ispod kapele Sv.Jurja ,te ona tamo i umire 1875.godine. Stari pl.Kuchtich bio je čovjek nemirna duha,veliki ženskar te odvjetnik svih zagorskih velikaša i vlastelina,te je bio dobro upućen u kućne prilike i obiteljske okolnosti istih. Taj stari galamdzija -rabulist imao je pravu maniju pisanja dugih listova i pisama ,a kako je naglo umro od kapi u 86 godini života 1885 godine ,njegovi prijatelji i znanci primili su dugačko pismo ,prave čitulje nekoliko dana iza njegove smrti. O njemu kao pravom ženskaru svjedoči nam i sljedeći slučaj : iza smrti grofice Julijane ,dolazila je k njemu mlada djevojka iz Rogatca.Upravo, kad se u subotu pod večer spremala na kola, da se odveze kući, opazi, da je kuharica izvadila iz krušne peći dvanaest ogromnih hljeba kruha za sluge namjestivši ih na kamenje pred kućom, da se ohlade. Štajerka siđe s kola i natovari si sav ispečeni kruh. Stari špan, koji je imao u nedelju u jutro razvagati kruh služinčadi, poleti u sobu do Kuchticha riječima: Za petram Boži, poglaviti gospodin, Štajerka nam je odpelala ves kruh, a kaj bum ja zutra družini vagal? Stari mu Kuchtich odvrati: Naj si ga vozi, kaj ti osel znaš kaj je to lubav. Curiae nobilitaris Lovreća Sela    Oznake: Zagorje, Hrvatska, Putovanja, izleti, povijest |
20.09.2017., srijeda
Stric Jura ili kisela voda
...“ Stric je Jura kiselicu pio 90 let je doživio,pijte Janu kiselicu.....“ sjećaju se osobe starije životne dobi poput mene velike i smešne reklame 80-tih godina za slavnu vodu,a ja i dan danas naručujemo onak po starinski kiselu vodu,na što me sva balavurdija došla iz vražje matere belo gleda,a jedan me se usudio optračat na šanku „ došo neki Srbin i traži mi neku kiselu vodu“....Neću ovom kišnom prilikom komentirati siguran glazbeni ukus i sukus mladog gospodina,ali bi svakako njegovim roditeljima trebalo uputiti jednu kratku,...“odgojite to doma ili ga ne puštajte van“...Amin!  Neka lepa vremena nasuprot današnjem shvaćanju povijesti o kojoj je zaista za razliku od nekih istinitih prerano uopće reći i riječ,jer će se mnogi složiti a mnogi neće a i premda nisam jugo niti blizu,ipak me malo uvijek bocne ona pjesma stara „Jugo 45“ vokalno intrumentalnog sastava koji baš ne volim,ali eto ta pjesmica me nekako vrati nekam,vjerojatno u djetinjstvo,a djeca ipak drukčije gledaju na ovaj svet,premda su i ona već zadojena našom nesposobnošću. Vozim ja tako hrabro prema tom kraju naše domovine,naravno sve molim u sebi,samo da me policija ne štopa,jer bum pak platil kaznu i ne bu mi pomogel niti nevin pogled niti sve isprike koje imam u glavi.Naprosto ustvari i nemam volje više za isprike,samo velim kriv sam i to je to.Truc ili lijenost tu negde na pola. Velika je i važna ta naša Kupa,koja se prostire na sve strane,koja miluje i prijeti,plovi i potaplja,što sam nebrojeno puta bio svjedokom,pa okreći auto vrati se natrag i drugim putem preko Karlovca ili Siska za moju domovinu broj 2,a to znate gjde je jer sam o tome već pisao,da ne pomislite na državu s kojom nikakve veze nemam. Tekla bi Kupa i dalje mirno,nosila svoje valove bezbrižno da se u sve to skupa nije upetljala ( pucajte dušmani) i opet tko drugi neka naša draga i premila carica Marija Terezija,kojoj je očito netko šapnuo,stara daj pogle onu vodu tam,veliju seljaki da je kisela kad je se pije i da oni tam u tom kraju živiju dugo od samog pogleda na tu vodu.I tak je naša care poslala vodu na analizu i vidi vraga,zdravije da nemre biti,zdravija od svih toplica di su se umakali svi članovi prejasne kuće i od tada krene ta voda k nama polako,ali sigurno,da bi kasnije Jura i dalje živio dugo i sretno.Čak je neko vreme nosila i ime same carice,a te je davne 1772 godine ušla i u registar mineralnih voda. Nije kraj,mada ste to pomislili.....   Vječno neke peripetije s nama ,čak i kad je o vodi riječ,a kad je još i ljekovita eto ti razloga da malo krenemo,pa malo stanemo,pa hoš-neš,ali je naša Jana stigla sve do godine 1828 i to mjeseca listopada ,dakle još malo,kad je počela i komercijala,i tada su napunjene prve flaše tom vodom.Već 1830 godine od vode je postalo i mondeno odmaralište i kupalište naravno tadanje elite,pa kroz godine 19 stoljeća zatičemo tu i biskupe i aristokraciju i pjesnike i pisce,pa je jedan od tih pisaca August Harambašić nabacio i slogan ili možda tadanju reklamu : „Tko jamničku vodu pije rado-taj će imat život dug i srce mlado“. Kroz 19 i 20 stoljeće sama punionica ,kao i firma se stalno preuređuje,nadograđuje,obnavlja i osuvremenjuje,ali je nažalost jedno vrijeme bila u miru,osim možda za lokalce koji su je i dalje pili i cijenili,a to se događalo od 1941-1961 godine. Kasnija neka vremena od promjene vlasti Jamnica je rasla i rasla,prerasla samu ideju carice postala ,kako bi moderno rekli,brand i ja ju svaki dan pijem kao i stric Jura i uvijek sam mlad lijep i poželjan,samo je pitanje koliko bum poživel,ali o tome ću pisati u 90-toj,a vi mi ostajte zdravi i živi Oznake: Hrvatska, povijest, izlet, Putovanja |
13.04.2017., četvrtak
uskrs
|
Ono što mene uvijek muči u vreme tih nekih blagdana jest : ustati ranije,popiti kavu,zapaliti koju kutiju cigareta i baciti se već negdje oko 5 ujutro u cik zore na kuhanje i prekuhavanje,da se to sve skupa ohladi i smiri,kako bi se moglo u miru večerati. I tako ja po protokolu ovisno o blagdanu koji slijedi već unaprijed dobivam napade panike i teškog sloma živaca,što pripremiti ,a što već nisam kuhao,tako da jedno ,brat bratu,dva mjeseca unaprijed pregledavam kuharice,bacam se po netu ili naprosto upijam od dobronamjernih savjeta.Došao je taj dan kad je dan D i ja se bacam na posao,osim ako sve ne pobacam kroz prozor,ali se to uredno nikad ne desi,premda se uvijek prijetim da ću to i napraviti.Naravno da sam navečer pri samom činu jela toliko umoran,da bih najradije otišao spavati. Eto slijedi još jedan blagdan jedna moja draga draga prijateljica mi je preko telefona a u razgovoru o svemu,napomenula i kuhanje šunke (nisam još kupio) farbanje jajca (niti jednog doma),šunku u kruhu ( histerija ide prema vrhu polako,niti opet šunke ,a i brašno mi je nekak pobeglo kroz ruke),pa onda ide majoneza ,pa francuska salata,pa mladi luk,pa sir i tako tome i tako tome.Taman sam se počeo opuštati lijepo lijeno ležeći na kauču,kad sam naglo osjetio potrebu dignuti se ,otići po papir i olovku i zapisati kaj mi sve treba prije nego me uzme filozofija o duhovnosti . U mojoj se kući uvek držalo do te tradicije pa je sve to skupa počinjalo ranije nego je sami blagdan opće bil označen na kalendaru,tako da smo već za Božić razgovarali kaj se bu kuhalo za Uskrs,pa je u i meni ostala ta vječna briga i dilema,a kako sam sklon tradiciji i običajima,nema majci da manem,a da nešto slučajno usfali. Obično su ti moji kućni pripravci u kojima su pokojna baka i mama ( još nazočna)zaboravile oko 14 sati popodne najvažniju stvar,a to je mladi luk i to baš u ono doba kad je plac delal po 12 i kad se slavilo ipak drugačije i kad dućani nisu radili kao danas trgovački centri.Najveći domet genijalnosti bio je baš za sami taj dan,konkrento Uskrs,kad se obično netko setil da bi mogla biti i zelena šalata i to upravo u trenu kad je sve bilo spremno i kad se nervoza mogla rezati škaricama za nokte iz maminog manikirca,a upravo tu šalatu nismo kupili.Suze,molitve uz obavezno oprosti mi Bože i mea klupa ,mea klupa nisu pomogle nimalo nego se lepo gostima i domaćima servirala zimnica koja je skoro bila na izmaku svojih snaga.Moja mama se obično tada setila ,onako užasno i strogo kažnjena od vrhovnika samog i to lično i personalno,pa je ko Madonna molila i sklapala ruke i ispričavala se gostima Poklem su me prikovali zlizane za ove daski......  Ne bum sad išel u struku niti objašnjavati značenja bilo kakva,bilo alegorijska ili bilo kakva druga niti ću napraviti traktat o vjeri na 80 stranica A 4 formata,nego si ja ovako nekako mislim. Taj mali,sinek,rodio se da nama da Nadu u bolje sutra,kad je siroček onak nastradal ,ljudi ko ljudi,dao je svoj život za nas i u trenu najveće agonije i boli rekao je samo ovo : Oprosti im oče ,jer ne znaju što čine.Ta bi misao trebala ipak označiti nas kao ljude,ne da klečimo pred oltarom i dajemo velike novce institucijama ,nego da zaista u nama bude poštenja,pravde ,ljubavi i uzajamnog poštovanja prema svima ,prema svemu što je živo i što nas okružuje i tek tada će dragi Bog reći o nama svoj zadnji sud. A on je ipak zadnji koji mora odlučiti što će i kako će i kamo će s nama.Sve drugo samo je bajka i pisana riječ.Samo nas djela koja činimo,naravno dobra,dovode pred njegovo lice i ništa drugo.Svi smo pred Njim isti.... Ja si sad idem nekaj popiti....... Oznake: Putovanja |
