Dvorci, crkve i stari gradovi
19.09.2022., ponedjeljak
Piščanovec
|
Kuriju Piščanovec nedaleko Varaždinskih toplica grad – općina prodaje za samo jednu kunu onome koji će je adekvatno obnoviti. Sama kurija je trošna obrasla živicom, bršljanom I trnjem, te se jedva I nazire kroz taj gustiš. Prepuštena je propadanju I sama sebi. Sami taj posjed Piščanovec spominje se davno, no nekako je važnija činjenica iz 19 stoljeća kada expavlin ,inače rodom iz Novog Marofa , Sakač, koji preuzima župu Bednja , gradi ovu empire – kuriju,nazvanu negdje I dvorac. Poslije njegove smrti nasljeđuje tu kuriju zajedno sa ogromnim imanjem njegov nećak Mirko pl. Drenovački, no on to sve prodaje zagrebačkom Kaptolu za 24.000 forinti. Sam posjed bio je ogroman, navodi se da je samo površina šume iznosila 200 jutara. Zadnji arendator biskupskog imanja u Biškupcu bio je Josip Krausz iz Varaždina, koji je koncem19 stoljeća uzeo u zakup i vlastelinsko dobro Piščanovec, vlasništvo zagrebačkog kaptola. Nepoznati obzoraš ovako opisuje 1895 godine Varaždinske Toplice i neposrednu njihovu okolinu ističući kako je lijepa šetnja drvoredom u ravnici do vlastelinskog majura. Ovdje te posluže mlijekom, mrzlim jelom i vinom. Liep je također put u gradić Piščanovec, gdje te također posluže. Pisac ističe i život okolišnih seljaka pa priča kako je u Drenovcu navratio u krčmu seljaka i kod njega popio čašu izvrsnoga vina koju je odmah pohvalio, a seljak je egoistički dodao, na našu pohvalu vinu: revera est valde bonum! Pisca je začudilo, odakle priprostom mužu ova latinština. U daljnjem razgovoru s njime uporedi ga pisac s Cintekom Dalskoga. Ali seljak pridometne: Nisam ni Cintek, nego mužek Stjepan, prvi i jedini krčmar u Drenovcu. Iz 1876 godine dolazi nam I ovo ,ali ću dati samo dio: Djevojačka je u obćinskoj viećnici , prostrana i liepa.Djevojčice su družtveuije, pa jim valjda treba rogobora činovnikah, pandurah, tamničarah. Dječice nenadjosmo u školi, ter nemožemo kazati ni bielo, ni crno; ali čujemo, da jih dobro podučuju, što rado vjerujemo po uzornom vladanju, čistom držanju, pobožnosti i skladnom pjevanju puka u crkvi. Milota je pogledati Topličanku svigdje, osobito nedjeljom u jutro pod gradskimi lipami prije službe božje. Ona čista biela suknja s modrom pregačom do kićice, one lahke čizmice, onaj crveni ili plavi prsluk, ona naborita čista košuljica, onaj šareni rubac na glavi ili dvie debele pletenice niz pleća, a nada sve, ona crIjena lica pokazuju ti pravu Hrvaticu. Mužkarei se pokrivaju malenim okruglim škrljačicem uzanih obodovah, odievaju plavom jaketom vrh gaćah izpod košulje, s čižmami do koljena. Djevojke ili sjede po ogradah, ili stoje u skupu, ili kupuju i zalažu svakovrstna voća; mladići stoje pušeći; jedni se i drugi razgovaraju, šale, smiju, ali čim je stalo odzvanjati, svi u tren u crkvu božju. Krasna li prizora pučke valjanosti! Izišavši iz djevojačke učione, eno gdje se iz Bistrice vraća druga medjumurska procesija istini redom, istom pobožnošću, samo što ženske nose na glavi zelen vienac od papira: — To je znak — reče nam nadošli župnik — hodočastnicah, koji one vrativši se kući poklanjaju crkvi. — — Pa kako dugo borave ti ljudi ovdje? — zapitali župnika. — Dok se okupaju i po perivoju razgledaju, — — Divna li estetičkoga ćuta u našem narodu, odakle se god promolio — primietih — pak pozdravši čestitoga župnika, s prijateljem kući. — No hoćemo li kamo na izlet? — zapita poslie njekoliko danah gospodja srednje dobe pobjed pred kavanom, tko bi uviek sjedio u mjestu. — Ako vam je s voljom — odgovorili — možemo namah; ili ćete u bližnji kaptolski Piščanovec preko Bednje po sočnih livadah podno bujne šume, ili u dolnji Novimarof Erddom u pohode, ili još dalje u Kneginjec, podno topličkih brežuljakah, gdje je ugarski kralj Emerik zatvorena držao brata si Andriju, velikoga dobročini-telja Varašdinacah, ili u Bauerovu villu na užitak prirode i umjetnosti skupa. — Krasne prirode imamo i ovdje dosta, osim ako je ondje pod drugim vidom; ali svakako će goditi umjet-nost ljudska. Hajdino s mjesta, tko pristaje? — Ne baš s mjesta, milostivna — rekoh — promi-slite: žega, prašina, pa se i kočija ima najniiti i prire-diti, poslie četiri sata, ako vam je s voljom. — Liepa hvala na savjetu — primieti gospodja — ja bih s mjesta poletjela, gdje je što viditi. U urečeno vrieme nas četvero u kočiju, a peti na bok, pak uz sjenovito brdo polagano, da se odveć neza-prašimo. Udjosmo u perivoj, što svuda oko ljetnika svakoja-kim, i redjim cviećeni cvate, podno ogromnoga hrasta, što se uprav pram ljetniku osovio na hvat i pol visokoj gromači, skladno sastavljenoj od topličke sige. Priča iz o I oko Varaždinskih Toplica.  Oznake: povijest, varaždin, Varaždinske Toplice, Hrvatska, Putovanja, izlet |
