Dvorci, crkve i stari gradovi
20.09.2022., utorak
Velika Erpenja
|
Tlocrtnu osnovu župne crkve sv. Tri Kralja čine pravokutna lađa, uže poligonalno svetište te sakristija sa sjeverne strane i zvonik pred zapadnim pročeljem. U zapadnom dijelu lađe smješteno je pjevalište oslonjeno na dva stupa, a prostor pod njim svođen je češkim kapama. Vanjskim izgledom dominira vitak zvonik. Crkva je građena u 17. st. kao primjer tzv. "romantiziranja baroka", tj. oponašanja gotičkog stila u srednjoeuropskom baroku.Crkva Sveta Tri Kralja izgrađena je 1650. godine. Od svoje izgradnje bila je filijalna crkva župne crkve na Jezeru. Crkva Sveta Svetog Jurja na Jezeru U vrijeme zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca urađena je preraspodjela župa u biskupiji zagrebačkoj, te je osnovano preko 104 novih župa. Tada je osnovana i samostalna župa Velika Erpenja. Godine 1789. crkva je uzdignuta na rang župne crkve novoosnovane župe. Već od 18. 2. 1790. imala je vlastitog župnika. O crkvi Kako kaže natpis na kamenu zida iznad velikih ulaznih vratiju, crkva Sveta Tri Kralja po tradiciji mnogih ljudi učinjena godine 1650. po dobročinitelju i patronu presvijetlom grofu Mirku Erdödy, posjedniku dobara Velike Erpenje. Crkva je blagoslovljena, ali čini se da nije posvećena (konsekrirana) jer o tome nema ništa zapisano, niti je na oltaru označeno. Crkva Sveta Tri kralja Kako je bilo novaca i potrebe, crkva je preuređivana i obnavljana do današnjih dana. Tako je u prvoj polovici 19. stoljeća srušen stari drveni zvonik, i izgrađen novi koji je produžen te pokriven bakrenim limom. U isto vrijeme je uređeno krovište i kor, a iznad sakristije je uređen oratorij. Krovište i zvonik crkve nedavno su potpuno obnovljeni. Župnik Ivan Režek se upustio u taj zahtjevan i težak posao 1. srpnja 2002. godine. Crkva je ispočetka imala dva manja zvona, dok je veće zvono nabavljeno brigom i nastojanjem prvog župnika Ivana Sheshuka. Do prvog svjetskog rata, crkva ima 4 zvona. No tada dolazi do rekvizicije zvona. Sva zvona koja nisu imala umjetničku ili povijesnu vrijednost skidana su sa crkvi i topljena za potrebe rata. Crkva Sveta Tri Kralja u toj nedaći ostaje bez 3 zvona. Dok je četvrto ostalo spašeno zahvaljujući župniku, Albertu Hercegu, koji je upisao da je preostalo zvono takozvani cinkuš (zvono je lijevano u Zagrebu 23. lipnja 1873. Věkoslav Koch). Crkva uz glavni oltar Sveta Tri Kralja, posjeduje još tri drvena oltara. Oltar posvećen Prečistom Srcu Marijanskom ima kip Blažene Djevice Marije s djetetom. Oltar Sveta Tri Kralja Dok su druga dva oslikana. Posvećeni su Svetom Franji Ksaverskom (na strani Evanđelja), te Svetom Izidoru (na strani Poslanice). Također, crkva posjeduje vrijedne klupe za sjedenje (klecala). Klecala su drvena, a o njihovoj vrijednosti govori podatak da su pod zaštitom ministarstva kulture Republike Hrvatkse. Oltar Prečistog Srca Marijanskog 1804. godine, darovima vjernika, naslikana je na glavnom oltaru slika posvećena Zaštitnicima župe. Današnju sliku naslikao je Ivan Bayer, a kupljena je 20. VII. 1847. godine. U srpnju 1848. godine Ivan Decorlij Štajerac je oslikao svetište. Darovima naroda i zemaljskih gospodara nabavljene su 1847. godine orgulje. Napravio ih je Petar Rumpell iz Ljubljane a imaju 8 registara i smještene su na veliki kor, gdje se i danas nalaze. Orgulje su svirale do 1940. godine kad su ugasle uslijed nedostatka brige i materijalnih sredstava. Zahvaljujući gospodinu župniku Ivanu Režeku, ponovo su se oglasile 1991. godine. Na žalost još nisu u potpunosti obnovljene (od 8 registara osposobljeno je njih 5), ali kako bude financijskih sredstava tako će se obnoviti u potpunosti. Orgulje su obnovili fra Gabrijel Posavec i brat mu fra Karlo. Orgulje Dobra u vlasništvu crkve su se mijenjala, kao i njihova namjena. Tako je ispočetka crkva posjedovala crkvenu kuću. Kako je postojala potreba za školskim prostorom, krenulo se u gradnju župne kurije (farof). Drveni farof je izgrađen 1796. godine. Župnik Sheshuk je do tada stanovao u crkvenoj kući, koja je od 1841. potpuno prenamijenjena za potrebe škole. Kurija je imala 4 prostorije na katu i 4 u prizemlju. Kasnije je načinjen zidani podrum. Sagrađene su i staja i gospodarske zgrade. Nakon velikog potresa 1880. farof i crkva su oštećeni, te je 1883. župni dvor nanovo izgrađen. Crkva je imala u vlasništvu vinograde i obradivu zemlju. Od pamtivijeka je oko crkve bilo groblje. Tu su se ukapali ljudi kojima je bilo bliže. Kada je crkva postala župna (1789. godine), svi župljani, izuzev nekih iz Mrzlog Polja, su se imali tu pokapati. Kako se puno pokapalo, i u blizinu crkve, postojala je opasnost za zgradu crkve. Zato se je groblje moralo proširiti. Odluku su donijeli župnik Gregorić i patroni Erdödy. Prošireno je na račun – čini se – župskog zemljišta (vinograda). Novo groblje (proširenje) i križ blagoslovljeni su 2. studenog 1846. godine. Godine 1853. ponovo se proširuje groblje kupnjom susjednog vinograda. Ispod crkve nalazi se mjesno groblje. Danas su u blizini crkve ostale samo tri grobnice i spomenik novijeg datuma. Najznačajnija je grobnica Justine Mihanović Petropoljske, majke autora hrvatske himne - Antuna Mihanovića. Upravo je mjesto Justininog posljednjeg počivališta povod osnivanja spomen područja hrvatskoj majci na tom brdu.      Oznake: Crkva, vjera, povijest, Hrvatska, izlet, putovanja po Zagorju |
19.09.2022., ponedjeljak
Piščanovec
|
Kuriju Piščanovec nedaleko Varaždinskih toplica grad – općina prodaje za samo jednu kunu onome koji će je adekvatno obnoviti. Sama kurija je trošna obrasla živicom, bršljanom I trnjem, te se jedva I nazire kroz taj gustiš. Prepuštena je propadanju I sama sebi. Sami taj posjed Piščanovec spominje se davno, no nekako je važnija činjenica iz 19 stoljeća kada expavlin ,inače rodom iz Novog Marofa , Sakač, koji preuzima župu Bednja , gradi ovu empire – kuriju,nazvanu negdje I dvorac. Poslije njegove smrti nasljeđuje tu kuriju zajedno sa ogromnim imanjem njegov nećak Mirko pl. Drenovački, no on to sve prodaje zagrebačkom Kaptolu za 24.000 forinti. Sam posjed bio je ogroman, navodi se da je samo površina šume iznosila 200 jutara. Zadnji arendator biskupskog imanja u Biškupcu bio je Josip Krausz iz Varaždina, koji je koncem19 stoljeća uzeo u zakup i vlastelinsko dobro Piščanovec, vlasništvo zagrebačkog kaptola. Nepoznati obzoraš ovako opisuje 1895 godine Varaždinske Toplice i neposrednu njihovu okolinu ističući kako je lijepa šetnja drvoredom u ravnici do vlastelinskog majura. Ovdje te posluže mlijekom, mrzlim jelom i vinom. Liep je također put u gradić Piščanovec, gdje te također posluže. Pisac ističe i život okolišnih seljaka pa priča kako je u Drenovcu navratio u krčmu seljaka i kod njega popio čašu izvrsnoga vina koju je odmah pohvalio, a seljak je egoistički dodao, na našu pohvalu vinu: revera est valde bonum! Pisca je začudilo, odakle priprostom mužu ova latinština. U daljnjem razgovoru s njime uporedi ga pisac s Cintekom Dalskoga. Ali seljak pridometne: Nisam ni Cintek, nego mužek Stjepan, prvi i jedini krčmar u Drenovcu. Iz 1876 godine dolazi nam I ovo ,ali ću dati samo dio: Djevojačka je u obćinskoj viećnici , prostrana i liepa.Djevojčice su družtveuije, pa jim valjda treba rogobora činovnikah, pandurah, tamničarah. Dječice nenadjosmo u školi, ter nemožemo kazati ni bielo, ni crno; ali čujemo, da jih dobro podučuju, što rado vjerujemo po uzornom vladanju, čistom držanju, pobožnosti i skladnom pjevanju puka u crkvi. Milota je pogledati Topličanku svigdje, osobito nedjeljom u jutro pod gradskimi lipami prije službe božje. Ona čista biela suknja s modrom pregačom do kićice, one lahke čizmice, onaj crveni ili plavi prsluk, ona naborita čista košuljica, onaj šareni rubac na glavi ili dvie debele pletenice niz pleća, a nada sve, ona crIjena lica pokazuju ti pravu Hrvaticu. Mužkarei se pokrivaju malenim okruglim škrljačicem uzanih obodovah, odievaju plavom jaketom vrh gaćah izpod košulje, s čižmami do koljena. Djevojke ili sjede po ogradah, ili stoje u skupu, ili kupuju i zalažu svakovrstna voća; mladići stoje pušeći; jedni se i drugi razgovaraju, šale, smiju, ali čim je stalo odzvanjati, svi u tren u crkvu božju. Krasna li prizora pučke valjanosti! Izišavši iz djevojačke učione, eno gdje se iz Bistrice vraća druga medjumurska procesija istini redom, istom pobožnošću, samo što ženske nose na glavi zelen vienac od papira: — To je znak — reče nam nadošli župnik — hodočastnicah, koji one vrativši se kući poklanjaju crkvi. — — Pa kako dugo borave ti ljudi ovdje? — zapitali župnika. — Dok se okupaju i po perivoju razgledaju, — — Divna li estetičkoga ćuta u našem narodu, odakle se god promolio — primietih — pak pozdravši čestitoga župnika, s prijateljem kući. — No hoćemo li kamo na izlet? — zapita poslie njekoliko danah gospodja srednje dobe pobjed pred kavanom, tko bi uviek sjedio u mjestu. — Ako vam je s voljom — odgovorili — možemo namah; ili ćete u bližnji kaptolski Piščanovec preko Bednje po sočnih livadah podno bujne šume, ili u dolnji Novimarof Erddom u pohode, ili još dalje u Kneginjec, podno topličkih brežuljakah, gdje je ugarski kralj Emerik zatvorena držao brata si Andriju, velikoga dobročini-telja Varašdinacah, ili u Bauerovu villu na užitak prirode i umjetnosti skupa. — Krasne prirode imamo i ovdje dosta, osim ako je ondje pod drugim vidom; ali svakako će goditi umjet-nost ljudska. Hajdino s mjesta, tko pristaje? — Ne baš s mjesta, milostivna — rekoh — promi-slite: žega, prašina, pa se i kočija ima najniiti i prire-diti, poslie četiri sata, ako vam je s voljom. — Liepa hvala na savjetu — primieti gospodja — ja bih s mjesta poletjela, gdje je što viditi. U urečeno vrieme nas četvero u kočiju, a peti na bok, pak uz sjenovito brdo polagano, da se odveć neza-prašimo. Udjosmo u perivoj, što svuda oko ljetnika svakoja-kim, i redjim cviećeni cvate, podno ogromnoga hrasta, što se uprav pram ljetniku osovio na hvat i pol visokoj gromači, skladno sastavljenoj od topličke sige. Priča iz o I oko Varaždinskih Toplica.  Oznake: povijest, varaždin, Varaždinske Toplice, Hrvatska, Putovanja, izlet |
18.09.2022., nedjelja
Peršaves kapela sv. Margarete
|
Kapela svete Margarete Peršaves Kapela se nalazi na groblju, na brežuljku iznad naselja Peršaves. Jednobrodnu kapelu čine četiri prostorne jedinice koje se nižu duž longitudinalne osi. Na zapadnoj je strani zidano predvorje iza kojega se nastavljaju zvonik, lađa i svetište s potpornjima. Pravokutna sakristija je smještena uz južnu stranu lađe. Usprkos kasnijim intervencijama, kapela je zadržala osnovne karakteristike sakralnih objekata 17. stoljeća, s malim svođenim svetištem i jednostavno oblikovanom lađom. Interijer kapele sv. Margarete prostorno je oblikovan skromno, ali s vrijednim baroknim inventarom kojeg čine glavni oltar sv. Margarete i bočni oltari sv. Jurja i sv. Josipa. 1666 bila je posve trošna a obnovljena je 1786 godine. Na velikom oltaru stoji hrvatski napis: OV OLTAR JE MALAN ZA: GOSPODARSZTVA G. LACKA • ROGATICHA Y JVRE • BELVSICHA VV LETHV 1764. DIE 9. SEPTEMBER.  Oznake: Crkva, vjera, povijest, Hrvatska |
17.09.2022., subota
Čučerje
Zagrebačko naselje Čučerje spominje se davno još iz isprave kralja Emerika 1201 godine kao posjed zagrebačkog Kaptola., ali i kasnije u poznatom popisu župa iz 1334 godine Beata virgines de Cucherya kada je na mjestu današnje barokne crkve bila manja crkva/kapela. Predaja i legenda nam govore da se na ovom mjestu nalazio ribnjak /jezero i da se ukazala Majka Božja, nakon toga odmah jezero je isteklo u obližnji potok i ostao je samo mali zdenac ispred kojeg je sagrađena u čast Majci Božjoj i ova crkva. Današnja crkva je barokna iz radionice i pod patronatom biskupa Branjuga čiji se grb i nalazi unutar crkve ,no nije sigurno da li je to zaista njegovo djelo ili samo patronat kao i mnogim drugim crkvama,pa je ovdje grb postavljen samo kao podsjetnik - kopija. POsvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije i građena je između 1728-1735 godine.    Oznake: Zagreb, Hrvatska, povijest, vjera |
05.09.2022., ponedjeljak
Vinica
|
Ja najviše volim popreko i to šumama i gorama, bolje nego svakako cestom. Obično sam i toliko uzbuđen da uopće se niti ne potrudim saznati podatke ,primjerice, može li se do grada autom. Do grada autom stigao sam iz trećeg pokušaja. Prva dva bila su potrgaj noge i uživaj. Nad starim trgovištem ,kako se nekada govorilo , stoji grad po kojem je vjerojatno i samo mjesto dobilo ime. Grad je dobio ime po viniki, vinovoj lozi – Wilde Rebe, koja je ovdje oduvijek dobro uspijevala, a pogotovo od kad su je oplemenili pa rodi sjajnim vinom . Sami taj grad stoji ovdje od stoljeća 13tog. Spisi povijesni nam govore o nešto kasnijem vremenu odnosno 1391 godini kada ovdje gospodari kralj Sigismund ali već 1397 godine vlasnik mu je Hermann Celjski ,a zatim sin Ulrik. Poslije izumrća grofova Celjskih 1456 godine prelazi u ruke Ivana Vitovca ,a zatim Ivana Korvina ,koji ga zajedno sa Trakošćanom poklanja podbanu Ivanu Gylayu. Početkom 16 st dobiva jedan dio grada historičar Nikola pl. Istvanffy odSziiszaszonyfalve, koji je porijeklom Madžar,ali je dugo živio u Hrvatskoj i njoj pisao s ljubavlju. Prvi opis grada dolazi nam 1568 godine : Grad je imao vrlo visoki toranj iznad vanjskih vrata, branište sa zapadne strane te na vrhu kućicu za kupanje. Kod izvanjskih vrata bila je mala kućica koja je služila za čuvanje baruta. U popisu vlastelinstva, kojim je priznana 1767. moć jurae gladii, spominje se dominium Vinica duorum conportionatorum Gyulajano Istvanffyanorum. Od god. 1532. odnosno 1581.sačuvane su isprave Nikole pl. Istvanffya i Stjepana i Vuka pl. Gyulaya, kojima se uređuju odnošaji s njihovim podanicima. Iza toga reda se niz vlasnika :ban Benko Turoczy pa Keglevići Malakoczy Erdoedy i naposljetku grof Bombelles. Samo mjesto neću sada opisivati , premda je bogato baštinom, no , većina imanja raspodijeljena je seljacima nakon 1918 godine . Nešto se još nekako drži od starine na kupu, na koju pazi i koliko toliko je čuva svojim starim trošnim pogledom grad Vinica.  |
