Dvorci, crkve i stari gradovi
26.02.2021., petak
Ozalj
|
Ja ti on mi vi oni Tito je bio dictator! To nikakve veze sa tekstom nema,ali je bitno da nije u meni. SPECTABILIS AC MAGNIFICUS GEORGIUS COMES PERPETUUS A ZRYN TAVE RNICORUM REGALIUM IN UNGARIA MAGISTER SACRAE ROMANORUM CESAREAE REGIAEQUE MAJESTATIS CINSILIARIUS AC COMITATUS ZALLADIENSIS LAD COMES ET CETERA FIERI ME FECIT ANNO DOMINI 1599 (PREČASTAN I VELEMOŽAN GOSPODIN JURAJ,VJEČNI KNEZ OD ZRINA,KRALJEVSKIH TAVERNIKA U UGARSKOJ MEŠTAR,POSVEĆENOG RIMSKOG CARSOG I KRALJEVSKOG VELIČANSTVA SAVJETNIK I ZALADSKE ŽUPANIJE ŽUPAN,DADE ME UČINITI GODINE GOSPODNJE 1599) KAO ORLOVO GNIJEZDO,PODSJEĆAJUĆI NAS NA TOLIKE VITEŠKE GRADOVE,ROMANTIČNO I ON SAM LEŽI IZNAD RIJEKE,ČUVAJUĆI OVAJ KRAJ,A ISTODOBNO ČUVAJUĆI USPOMENU NA OBITELJI ZRINSKO – FRANKOPANE. OD ROMANTIKE DO DANAŠNJIH DANA MIJENJA I ON SILNE VLASNIKE,DA BI USTVARI TREBALO PUNO VREMENA,KAD BI SE O NJIMA SVIMA REKLO I BAR REDAK.STOJI ON TAKO UZ PREGRADNJE OD 1244 GODINE,PA SVE ETO DO OVIH NAŠIH DANA,KAD MU SE VRAĆA (NESRETNA) BOJA U STARE ZIDOVE.NADOGRAĐUJUĆI GA ILI ČAK DIJELOM RUŠEĆI SVAKI OD TIH VLASNIKA DAJE MU PEČAT VREMENA.SVI TI NJEGOVI VLASNICI BILI SU MAGNATI ,MOĆNI GOSPODARI ŠTO GRADA,ŠTO SAMOG ŽIVOTA HRVATSKE UOPĆE : BABONIĆI,KRALJEVI UGARSKE I HRVATSKE,FRANKOPANI,ZRINSKI,PA OPET KRALJEVI,PA GROFOVI PERLASY,BATTHIANY,PRINČEVI THURN UND TAXIS,DA BI NA KRAJU IPAK NAŠAO SE OPET U DOMAĆEM NARUČJU. NEKAKO ĆEMO SVU TU GRADNJU I PREGRADNJU ZAMISLITI IZ JEDNOG OPISA 1836 GODINE : GRAD OZALJ STOJI NA PEĆINASTOM BRIJEGU IZNAD KUPE ,TE JE OPASAN PLATNOM,DO KUDA VODI DRVENI MOST.UNUTAR PLATNA SE NALAZI : A GRAD SAGRAĐEN NOVO NA DVA KATA OD GOSP.GROFA PERLASA NA TRI KRILA,PREMA SJEVERU,ISTOKU I JUGU,POKRIVEN TVRDOM ŠINDROM,KOJI JE ZBOG NEDOGOTOVLJENE PONUTRICE I OŽBUKANJA POSLIJE OD GROFA BATTHYANA UREĐEN KAKO DANAS STOJI….B : STARI ZRINSKI GRAD,KOJI DANAS SLUŽI ZA ŽITNICU,JE ZIDAN I ŠINDROM POKRIVEN.U TOJ ZGRADI NALAZE SE PRIZEMNO DVIJE SOBE I MALA NAPUŠTENA KUHINJA UZ MALI NADSVOĐENI PODRUM,A U GORNJEM KATU SOBA I PREDSOBA.C: STRAŽARSKI TORANJ,KOJI SE UJEDNO RABI ZA PECARU RAKIJE,ZIDAN JE I TVRDOM ŠINDROM POKRIVEN.D:STRAŽARNICA IZNAD ULAZNIH VRATA JE ZIDANA.NAD OVOM STRAŽARNICOM JE KASNIJE NAZIDAN JOŠ JEDAN KAT SA SOBOM I KUHINJOM ZA BAČVARSKE POMOĆNIKE,I TO ONOM ZGODOM KAD JE GROF PERLAS U GRADSKOM DVORIŠTU SAGRADIO BAČVARNICU,UČINIVŠI TO ZBOG JEDNOLIČNOSTI.TA JE ZGRADA POKRIVENA TVRDOM ŠINDROM….I TAKO OPIS IDE U NEDOGLED,ŠTO JE NAMA NEKAKO IPAK MANJE BITNO NEGO SVA ONA SILNA DOGAĐANJA,A POGLAVITO POSLIJE ZRINSKIH I FRANKOPANA,KAD JE NASTALA TOLIKA SILNA PLJAČKA DOBARA,DA SU O TOJ ISTOJ OTIMAČINI PISALI TADA SVI PUTNICI I SVI MINISTRI SVIH DVOROVA SVIJETA. KADA SAM VEĆ SPOMENUO GROFOVE PERLASZ I BATTHYANY,POSTOJI ZAPIS O TOME KAKO JE GROF PERLASZ ZA SVOTU OD 200,010 FORINTI PREPUSTIO GROFU BATTHANY IMANJA OZALJ,BROD I GRBONIK IZ GODINE 1765. ISTI TI PERLASI DOTEPLI SU SE OVAMO IZ ŠPANJOLSKE ,DOŠAVŠI S KARLOM VI. JA NEKAKO NIKAD NE VOLIM SLIJEDITI ,A POGOTOVO NE PISATI O NEKIM POVIJESNIM GODINAMA ,NEGO SE VIŠE VOLIM ,KAO I ŠTO STOJI TAJ GRAD,ROMANTIČNO OSVRNUTI NA MALE,A OPET VELIKE DOGAĐAJE GRADA I OVOG KRAJA. ONO ŠTO MENE SVAKI PUTA UZBUDI,DIRNE,RAZVESELI ILI RASTUŽI JEST ČINJENICA O SAMOJ PROPASTI HRVATSKE POLITIKE ,A NAROČITO U OVO NAŠE VRIJEME,KAD SE SAMO LAMENTIRA PODACIMA U DNEVNU KORISTI I DALJNJEG UNIŠTAVANJA BITNOSTI POVIJESNOG SLIJEDA. FRA ANDRIJA KAČIĆ-MIOŠIĆ OVAKO DAJE ( OD KUĆE FRANKOPANOVIĆA,IZVAĐENA IZ POHVALE KOJU DADE FRA FRANE GLAVINIĆ,ISTRIJANIN,GOSPODI IZ REČENE KUĆE NA 1628) ČUDILA SE LIKA I KRBAVA ŠTO GOVORI BUGARINE SAVA KUDI PLEME FRANKOPANOVIĆA I VITEZA BANA ZRINOVIĆA. SVOJE IME UZDIŽE I HVALI KOJENO JE POČELO OD LANI POGRĐUJE STARE VITEZOVE SVE SLOVINSKE BANE I KNEZOVE: ŠTO JE VEĆE PLEME KRALJEVIĆA KOSARIĆA,OLI KOBILIĆA OD MOJEG RODA VITEŠKOGA I NA GLASU VAZDA JUNAČKOGA! SVUDA SLAVE ZRINOVIĆA BANA I MLADOGA KNEZA FRANKOPANA KANO DA SU S NEBA DOLETILI I OD VIKA NA NEBESIH BILI…… O SAMOM GRADU POSTOJI TOLIKO LEGENDA I PRIČA,TOLIKO PJESAMA,DA NE BI BILA DOSTA NITI KNJIGA KAKO BI IH SE SVE PREDSTAVILO.OD ONIH NAJSJAJNIH DANA,PA DO PROPASTI,OD OKUPLJANJA I KOVANJA ZAVJERE,NA ŠTO IH NEKI ZOVU I IZDAJNICIMA ILI RUŠETILJIMA PORETKA SAMOG,O ČEMU JA SADA IPAK NE BIH PUNO PISAO,POSTOJI I NIZ RASKOŠNIH OPISA TIH DVIJU OBITELJI,A POGOTOVO ONA O ŽENIDBI ZRINSKIH I FRANKOPANA,ODNOSNO UPRAVO O ONOM KAKO SU SPOJENE TE DVIJE OBITELJI I TO UPRAVO NA OVOM GRADU,A TO JE VJENČANJE PETRA I KATARINE. VJENČANJE ANE KATARINE FRANKOPAN I PETRA ZRINSKOG 1641. GODINE BILO JE ZACIJELO NAJSLAVNIJE VJENČANJE KOJE JE KARLOVAC DOŽIVIO. TOM VEZOM STUPILE SU U TIJESNO RODBINSTVO DVIJE NAJMOĆNIJE HRVATSKE PLEMIĆKE OBITELJI. BILI SU TO UJEDNO I POSLJEDNJI SVATOVI OVIH OBITELJI PRIJE NJIHOVOG ZATIRANJA I IZUMIRANJA. UPRAVO TUŽNA SUDBINA MLADENCA ANE KATARINE I PETRA UČINIT ĆE DA OVA SVADBA NADRASTE U LEGENDU. ANA KATARINA UDALA SE SA SAMO 16 GODINA, A PETAR JOŠ NIJE NAVRŠIO 21 GODINU. SVADBENA SVEČANOST ODRŽALA SE U STAROM GRADU OZLJU, KOJIM SU GOSPODARILI ZRINSKI, I U KARLOVAČKOJ KURIJI U VLASNIŠTVU FRANKOPANA, NAJSTARIJOJ SAČUVANOJ KUĆI U STAROGRADSKOJ JEZGRI KARLOVCA (IZ OKO 1630. GODINE), U KOJOJ JE DANAS SMJEŠTEN GRADSKI MUZEJ. POVJESNIČAR RADOSLAV LOPAŠIĆ O SVADBI JE ZAPISAO: “BOGATI I SLAVNI KNEZ PETAR ZRINSKI POZOVE OD SVIH STRANA UGLEDNE GOSTE NA DAN 27. LISTOPADA U SVOJ OZALJSKI GRAD, DA PRISUSTVUJU VJENČANJU NJEGOVOM SA DUHOVITOM I KRASNOM ANOM KATARINOM, KĆERI KARLOVAČKOG GENERALA VUKA FRANKOPANA TRŽAČKOGA. IZA OBJEDA ODVEZU SE SVATOVI, MEĐU KOJIMA BIJAHU ZASTUPNICI VLADARA I MLETAČKE REPUBLIKE, MNOŽINA VELMOŽA, PLEMIĆA, GRAĐANA, A PAČE VIDJEVAHU SE I SLOBODNJACI I KMETOVI, U KARLOVAC, GDJE JE OBAVLJENO SVEČANO VJENČANJE, A SJAJNA GOZBA U KUĆI FRANKOPANOVOJ TRAJAŠE BEZ KRAJA I KONCA. PRED VEČER DRUGOG DANA VRATIŠE SE SVI KOLIKI U GRAD OZALJ…”. ZAPADNI DIO GRADA IMADE MNOGO TAJNIH ODAJA I HODNIKA U ZIDU, ZA KOJE SE PRIPOVIEDA, DA VODE IZVAN GRADA ČAK U OZALJ I NOVIGRAD“. DO DANAS, NAŽALOST, NISU NAĐENI I SUMNJA SE U NJIHOVU POSTOJANOST. LEGENDE O TAJNIM PROLAZIMA SPOMINJU SE I ZA STARI GRAD DUBOVAC U KARLOVCU.PIŠE TAKO LASZOWSKI 1895 GODINE. PRED TVOJIM PREGOM POMOLIH SE ETO, OD SVIH HRVATSKIH PRVI TI MOJ GRADE, DAVNINE NAŠE KAMENI TI JADE; DA,DUŠA VELI:TU JE MJESTO SVETO! HRVATSKIH MISLI KOLIJEVKE GLE PRAVE, MOGILE ETO HRVATSKE NAM SLAVE. NA STRMU VRHU STOJIŠ KRUT,PONOSIT, KO SMJELA DUŠA DAVNIH TI VLADARA, NEBESKIM ZVJEZDAM PRIPRAVA PRKOSIT, PONOSIT PITAŠ: GDJE MI IMA PARA, POHVALIT KOJA MOŽE LI SE STRANA, KO JA ŠTO MOGU KUĆA ZRINSKIH BANA! I MISLIH,TVRDI GRAD ĆE PASTI NA ME UZJARIO SE U MOM SRCU PLAMEN IZ GRADA ODOH – KO IZ GROBNE JAME GORUĆE ČELO NA GOL TISNUH KAMEN. A SADA JEKNUH- PJESME PRIČE BAJKE! I PLAKAH GORKO,KO NA GROBU MAJKE. (A.ŠENOA )    Oznake: ozaljskim krajem |
24.02.2021., srijeda
Karlo I Habsburg
|
Mrtvac na Madeiri Noćas nisam nikako mogao spavati.Muči me ta tema jer ustvari i ne znam što bih napisao,pa u glavi cijelu noć slažem početak,sredinu i kraj,a ne radi se o krimi romanu,niti o ljubavnom,niti o hororu,premda se bliži noć vještica,naprosto se radi o povijesti,a to nije lako opisati,pogotovo onu povijest koju smo popušili,proćerdali,zarajtali,propustili i prekasno sjedamo još uvijek na vlak i nije samo vlak prema jugu,premda jesmo na južnim granicama Europe i dan danas. Iz tada i danas za svjetske pojmove malog Zagreba,donosile su se za hrvatsku povijest uvijek čvrsto donesene krive odluke,potpomognute domaćim izdajicama koji su se uporno borili protiv tekovina naše revolucije.Naši su se dali spolno analno općiti u svim pozama,tako da bih ja ipak pitao Indijce tko je napisao Kama sutra,jer nama sutra ne dolazi,ali prekosutra nam se stalno udara u glavu i gornju i donju i onu pozadinsku. Kronološki mi je nekako najlakše sve to skupa složiti,a kako je nogomet svakome najjasniji onda je rječnik tu i nepotreban,samo nešto kratko napišeš i daš brojke,koliko je pogodaka udareno u naš gol,odnosno autogol. 1102 godine pacta conventa Hrvatska – Mađarska 0-1 Nazvana i Qualiter čuva se u Budimpešti : Qualiter et cum quo pacto dederunt se Chroates regi Hungariae "Kako i kojim sporazumom su se predali Hrvati kralju Ugarske" 1.1.1527. Naši su se prošlu noć – Novogodišnju tak nalili da su igrali jako loše te su od strane austrijske momčadi popljugali ravno 0-1 Neka zna vaše veličanstvo da se ne može naći da bi ikoji gospodar nasilno okupirao Hrvatsku, nego da smo se nakom smrti našega (...) zadnjega kralja Zvonimira (...) slobodnom voljom priključili svetoj ugarskoj kruni, a nakon toga, sada, vašem veličanstvu« 1671.godine na prijateljskoj utakmici u Bečkom Novom Mjestu izgubili smo od i opet od Austrije 0-2. Pušili smo tako utakmice redom sve do one 1918 godine kad su nam ga nabili tako da je to boljelo sve do 1990.godine kad smo ovaj put izgubili od domaćih što traje sve do dana današnjeg. 29.10.1918 godine Hrvatski je sabor raskinuo sve državotvorne veze sa starom Austrijom,ali mu se isto tako žurilo zakopati i prikloniti se kneževini Srbiji,a jedino dobro što se s time dobilo,jer je Srbija već u prvom poluvremenu uhvatila dobar ritam igre i prisvojila Hrvatsku ko pokrajinu ,jest to da su Hrvati konačno dobili pravi naziv „ Guske u magli“. Ja premda žalim za carskom kućom koja je nestala sa svjetske pozornice kao vladajuća,ipak ne dozvoljavam sebi intimiziranje sa poviješću,jer bi to bilo nisko i nikako ne bi zadovoljilo moje kriterije,a pokušavam biti uvijek objektivan.I sada na red dolazi ono zašto nisam mogao spavati.Kako da spavam,kad je povijest toliko široka,toliko uska,toliko strašna i teška i kako da objasnim sebi i drugima i kako to napisati i složiti a da tekst ne traje ko povijesna knjiga kronološki poredana,jer bih mogao pisati danima i noćima. Kako je vrijeme Svisveta ,odlazaka na groblje,onda je najlakše jedno vrijeme pokopati,otplakati i krenuti dalje,no,ta ista stvar historija vraća se i vraća i kao da nas taj duh predaka i prošlog vremena ne napušta,a badava svim egzorcisti kad se taj Duh ne da nikako poslati u bijelo svjetlo i zauvijek smiriti.Mi nekako volimo plakati nad prošlošću i nikako se ne damo krstiti u sadašnjosti. Pa mrtvimo opijelo ,a živima život: Mrtvac na Madeiri Rođen da bude sretan otac radosne obitelji,a prisiljen da postane poglavica jednog carstva u propadanju.Karlo von Habsburg podsjeća na Katarinu Howard,petu ženu Henrika VIII koja je na stratištu,podijelivši krvniku zamoljeno oproštenje,uskliknula : Umirem kao kraljica,ali koliko bih radije,da mogu umrijeti kao supruga Culpepera!. Sve činjenice govore u prilog kao dokaz da bi Karlo von Habsurg,posljednji austrijski car i kralj,ne popevši se na prijestolje svojih predaka,postao vrlo dobar muž i uzoran otac,možda i u korist same povijesti. Prošavši Bospor u zadnjem putovanju i vidjevši Carigrad,koji ih je u svibnju 1918 godine dočekao kao moćne saveznike,carica Zita i car Karlo,našli su se 19.studenog 1921 godine na Madeiri. Godine 1922.1.travnja,samo četiri mjeseci kasnije u potpunoj bijedi,onaj koji je naučio na raskoš Šenbruna,zadnji Austro-Rimski car i Hrvatsko –ugarsko-češki kralj Karlo von Habsburg,zauvijek napušta ovaj svijet i povijesnu scenu jedne od najmoćnijih carevina i kraljevina Europe.Umire od influence u vili Quintadomonte,koju mu je ponudio kao ljetnju rezidenciju neki bogati Portugalac,a u koju se on ,jer nije imao sredstava da plati račune hotela Viktoria preselio već koncem veljače.Vila nije raspolagala potrebnom infrastrukturom,na brojne stanare imala je samo jedan WC. Car je štedio na maslacu,jeo meso jednom dnevno i došao do zaključka da može uštedjeti sasvim finu svotu novaca ako ne pije kavu. Oslabjeli car,već pod zagrljajem smrti na zadnjoj ispovijedi pozvao je tada malog 10-godišnjeg princa nadvojvodu Otona,koji je morao prisustvovati podijeli sakramenta imao je još samo toliko snage da šapne malom Otonu : Žrtvuj i ti svoj život za dobro svojih naroda,kao što sam ga i ja žrtvovao... Mrtvo tijelo pokojnog cara Austrije bilo je izloženo četiri dana u vili Quinteado Monte.U malim kolicima na dva kotača jedan sobar i jedan Austrijanac,otpremili su mrtvo tijelo cara do crkve.Za čednim kolima išli su „car“ Oton,Carica Udova Zita i neki mještani.Lijes je bio pokriven starom Austro-ugarskom zastavom. Oznake: Habsburg |
Ostrožac
|
Cijela se ta krajina stisla jedna uz drugu,duboko u Bosnu,a na samim granicama dviju carstva.Nekada davno ovdje nije bilo granice,nego su ti gradovi jednog drugog gostili i ugoščivali,branili i čuvali,a onda najednom se sve promijenilo od davnina vezani jedni na druge i potreban je pasoš.Bilo je to poslije rata ovoga zadnjeg,mnogi će možda reći najkrvavijega,blagoslovljenog negdje iz moći izvana,izvan naših pojmova,i razdvojiše tu braću na dva dijela,mržnja i jad na sve strane,umjesto ruke pomirenja,nađoh se nekako na tom kraju cazinske krajine.Krenuli smo prema Bihaću provozati se,pogledati kako to sve skupa sada izgleda nakon bratstva i jedinstva,da li su se smirile strasti,da li se krv oprala sa ulica jedne ne tako davno zakletve „ Mi ti se kunemo“,a Bosna je nekako u tome prednjačila,polagavši sve nade u svoju raznobojnost,ali umjesto toga platila je dug svoje naivnosti i teškog vjerovanja u brata.No,taj put nismo stigli do Bihaća,nego do Grada na uzvisini,grada koji zove,viče,stani prijatelju! U praznom Cazinu,nekakvi sklepani kafići i ćevapi zovu da sjedneš.Nekako mi nije bilo baš do jela,radi samog okruženja,ali smo kavu,valjda nam ne bu zlo,ipak popili.Sjednemo,naručimo tu kavu i vodu,a onda najednom glas,toliko poznat toliko dalek,mene prođoše srsi od neke nelagode,straha,čuđenja,što je sad,zašto sad taj glas u tom praznom mjestu,a vrijeme tek da je počelo zaglađivati bore strahota,koje su se ovdje događale nedavno.Pogledali smo se moj Nikola i ja u čudu,daj brže pij,idemo doma natrag,ne idem ja dalje,ovo mi je malo čudno,da ne kažem friki.Drug Tito lično čita reklamu za neku firmu.Taj glas toliko poznat,taj njegov naglasak,a i danas se pogađa tko je i što je,tko je bio taj čovjek,toliko me prestrašio da mi više nije bilo do Bosne.Ni kriv ni dužan,ali je meni u tom momentu kad je već padao i mrak polako,premda je bilo ljeto,bilo dosta svega,Jugoslavije,Tita,rata,ne znajući isto tako da će za par godina svi lomiti koplja baš oko njegovog imena.Iskreno nikad ga nisam volio,niti ideju,mada je imao i dobrih strana i dobrih je stvari napravio za ovaj nezahvalni narod,ali nekako sve skupa ta Juga ostavila je u meni neizbrisiv trag nekog ruskog poimanja svijeta i klečanja pred oltarom neke crvene zvijezde i Hej Slaveni,koji se tako poklaše uzajamno da više taj Tito nije vrijedan moga straha.Presvukle se odorice i od drugova postali smo gospoda.Gospoda praznih đepova,na što bi Krleža rekao,ekselencijo,jedno je izvan svake debate ,samo bogat narod je i slobodan narod,ali ne volimo baš čitati,a i sve uzimamo onako to ne volim,ovo mi se ne sviđa a i s time su me u školi zezali.Sve uzimamo olako,glavno da vrijeme ide. Staro ono ratničko plemstvo ostavilo nam je u amanet toliko toga,toliko rada i truda,toliko krasnih staraca,a mi nismo znali cijeniti ono što nam ostavljaju,nego smo ih zgazili i pregazili i danas pljujemo po njima i bavimo se i opet nevažnim stvarima,nekim tamo Titom i Pavelićem,nekim pozdravima kojih nema nigdje nego samo u reklamama ljudi koji u ovu zemlju ne žele uložiti ništa osim svoje mržnje,a tjeraju nas sve skupa van.Kome treba praznina,kome to ne treba život, i kome je to stalo da ostane sam i prazan u dubini svoje duše,upravo kao ti starci naši,čije su nas ruke branile i čuvale od svih zala. U samo predvečerje krenemo ipak dalje,naći tu ljepotu koja vapi za obnovom.Prošli smo ga jednom,vidim ga izdaleka,ploče nema gdje je ustvari skretanje,pa drugi puta pa okret na cesti,pa povratak i onda konačno shvatimo da se moramo provući gore iznad ceste,uskim puteljkom između kuća.Već izdaleka gleda on mene,gledam ja njega,sav sam uspreptao od nečega nepoznatoga,onoga što zovu leptirići u trbuhu.vozim napamet i čekam kad ćemo se on i ja pozdraviti.Otvorena vrata me zovu i mame,uđi stranče po prvi puta pod moje zide i nikada me više nećeš zaboraviti i tako i jest.Uvijek kad mogu vratim se natrag prošetati tim dvorištem i svaki puta gledam neku drugu sliku koju nisam prije uočio.U dvorištu skuplture,koju su ovamo stavljene da svjedoče i da ga barem malo paze i da ne bude sam.Na kraju njegovog dvorišta iza portala otvara se nova ljepota,ti zidovi čuvaju dvorac jedne obitelji kojoj više nema traga.Samo sjećanja na žive korake prošlosti,na slike mladosti i veselja,a onda nestanak svega što je ljudsko ,samo se neki starac pomalo brine o njemu.Starac i starac pod ruku šetaju svoj život zajedno. Kako se može jedan život svesti na brojke ,rođen-umro,a gjde je tu sve ono što čini taj jedan život,kakav takav.Kako možeš od djetinjstva pa do kraja svega na ovom svijetu,svesti na obične brojke.Ispada da smo svi samo brojke u ovom vakuumu vremena.Opisati šture obične podatke na uštrb ljubavi,nekako je meni strano i nekako se ne mogu nositi sa time,sa time što propada iz dana u dan,a taj slavni grad na Uni propada naočigled,zaboravljen od svih onih koji bi ga trebali volje i maziti,jer im je dao i snagu i obranu ,a i svoju ljubav i svoje čvrste ruke,baš onda kad su ga najviše trebali,a sada niti ne znaju tko je.Samo rijetki znatiželjnici vide svu onu čar propalog vremena u tom vrtu zaustavljenom od svijeta. Od slavnih kneževa naših ,pazite nije mala stvar,Babonića Blagajskih iz 13 stoljeća na prvi spomen ovog grada,pa sve tamo do kraja propale carske kuće čiji je jedan član u 20 stoljeću ovde pio i jeo i veselio se,Lothar von Berks.Ostaci ostataka slavne hrvatske povijesti u jednom dvorištu u jedan smiraj dana........ Laku noć grade,mirno spavaj......           Oznake: bosna |
Klokoč
|
Nemam ništa protiv niti jedne muzike ovog sveta,neku više neku manje volim,sve u datom trenutku,sve u datom osjećaju koji me obuzme,ljeto proljeće jesen ili zima,tako da mogu razbijati čaše i s Betovnom,kojeg inače obožavam,a mogu i Zvonkom Bogdanom,posebno nakon ovog zadnjeg ,jer u moje vreme osim Leposave Lukić Nacionale i još par tada narodnih pjevača u društvu su se najviše pjevale starogradske pjesme,pa se desilo da ti čaša opadne z ruke ili si slučajno u afanu diguo previše ruku polio onog pored sebe,kaj nije pristojno čoveka prati s gemom ( gemištom)pa ti i opet čaša odletila.Opalo mi je !!! Ja čvrsto vjerujem da su vile pored nas u svim šumama,rijekama morima i da svaka ima zadaću otkriti nam dio svog svemira,dio svojeg blaga i dio svoje koprene,pod kojom se skriva od namjernika,onih dobrih ili zločestih i svaka od njih u svojem obliku žene,zmije,starca,patuljka ili drekača u tihoj ljetnoj noći pod zvijezdama kad začuješ glas iznenada sličan mački i djetetu koje plače,onaj vrištav ton,ali toliko primamljiv kao onaj što su ga sirene pjevale Odiseju,tako da te malo strese,ali ti nije neugodan niti je ustvari stran,pruža ti utočište od svih briga i samo udahneš taj zrak zajedno s tim zvukom i letiš.....samo letiš......koliko i bolan toliko i sladak..... Napisati roman ili meksičku sapunicu u kojima neki Alvarez u usko pripijenim trapericama iz kojih mu se očituje muškost zavodi neku sirotu Rozu Salvahe ,koja je pogotovo u prednjem plućnom dijelu baš taj tren propupala i nije tako laka stvar čak i za one koji to mogu i koji imaju u glavi više erosa nego ja.Ja sam pak otišel fest u stranu,tak da kak se veli, zvonim na krivu,pa umjesto da prelistavam porniće,ja maštam o vilama,njihovom plesu u noći punog mjeseca pod zvijezdama.Istim onim vilama koje čuvaju našu starinu,naše gradove koji se tada pretvaraju u razigrane momke sve do rane zore. Uvijek u tim nekim noćima,a posebno tim mojim kordunaškim,kad je toliki mir i tolika tišina da čak ne mogu niti zaspati,jer mi ipak fali serenada grada i njegova pritajena buka u mojoj sobi,poželim se obući,istrčati van na rosu da ih uhvatim na djelu pa da i ja zaplešem s njima zajedno onako dječački ludo kao nekad.......... Klokoč Nije ti jasno odakle taj zvuk dolazi ali ti ga čuješ i klokoće i klokoće negde oko tebe dok se ti zbunjola okrećeš i tražiš,a to je taj mali potok čiji se mali valovi igraju,preskaču jedan preko drugoga i koji su i dalli ime tom otmjenom starcu dobro skrivenom u gustoj šumi i vidiš ga tek kad se popneš na proplanak.Ondje ti se pokaže u svoj svojoj veličini i ljepoti,njegovi zidi isto tako klokoću u ritmu potoka i pričaju priču o slavnim ratnicima,ljubavnicima snažnim dečkima na prvoj crti obrane svijeta. Kodeks poštovanja između carevina postojao je od pamtivijeka,ma koliko god ratovali,poštujući čak i točnu uru bitke i sukoba. Stoji taj grad tamo od nekih davnih vremena 13 stoljeća,mada uvijek neki podaci ukazuju pravo ili krivo,spore o genetici,heraldici postojanju i samom bitku.Gospodarili su tamo njime ,brižno i pažljivo kao prema ocu trgovci Vojkovići,koji se kasnije pokondiriše i preuzeše uz svoje slavno ime i ono germansko Vojjkfy,ali predikat svog sijela nikad nisu dali nikome, od Klokoča.Obogatiše se,odoše u svijet,kupiše ono silu imanja na svim stranama,toliko su uzeli maha,ali mislim da svoje krvi nikad prodali nisu.Nekako je najljepše sjećanje na te kordunaše dala Marija Jurić Zagorka i pružila ženama svijeta istu mogućnost da se sve one zaljube u hrabrog diva Sinišu,koji brani svoju ljubav do kraja i samom krvlju,onom čvrstom kordunaškom,jakom i silnom.Takav je i Klokoč grad,čvrst i silan,a opet te nježno zove da se vratiš svojim klokotanjem. Grad Klokoč zidan je na četverokut od sitna kamenja; zidine su mu sada već okrhane, mahovinom obrasle i od davnine tmaste, ali stoje ipak toli čvrsto, da će još koju stotinu godina odoljeti svim nepogodam. Prema sjeveru uzdiže se u četverokutu jaka okrugla kula, viša za hvat od gradskoga zida, a još ima na njoj pod krovom drven čardak, u kojem je do nedavna straža stražila. Rad obrane grada ima svuda po zidinah gradskih puškarnica, a uz platno gradsko namješten je bio triem. Zidine gradske duge su četemaesl hvati, a široke devet. U staro doba ulazilo se je u grad kroz drven čardak i most lančenik u visini prvoga kata, ali kasnije spuštena su vrata niže na dno. Napokon je grad bio nekoć okružen palisadami i jamom, sada već zasutom. Grad Klokoč stojao je već u 13. vieku, te bijaše kraljevski grad. Naokolo grada prebivaše pleme Klokočko. God. 1224. podieli kralj i slavonski vojevoda Bela ovomu plemenu Klokočkomu razne povlasti; učini ga naime poput Turopolja slobodnom obćinom i rieši ga svake ovisnosti o kraljevskom gradu Klokoću. Slobodno pleme klokočko brojilo je kasnije više otmenih poro-dica, medju kojimi bijahu najznatniji Otmici, Vojkovići, Maretići, Šimunčići, Vojnovići, Polažanići i Stepići. Sam grad Klokoč ostade medjutim još dugo vremena i nadalje u kraljevskoj vlasti. Tek g. 1387 podieli kralj Sigismundo grad i kotar Klokočki svomu vjernomu pristaši Ivanu Frankapanu. Kasnije zapade grad i kotar grofove Celjske, a ove izmieni oko g. 1468 ban hrvatski Jan Vitovec. Oko g. 1530 bijaše gospodar Klokoča ban hrvatski Ivan Karlović. Već g. 1557 uredjen bi jedan dio grada Klokoča za straže, jer su Turci iz susjedne Bosne neprestano provaljivali i prietili. God. 1561 zapoviedao je gradom lvan Maretić. Pet godina iza toga (1566) zauzeše Turci taj grad, ali bjehu za dobe iz njega opet protjerani. Odsele se je Klokoč otimao Turkom sve do pada Bihaća (1592); nu po padu Bihaća bi napušten bez okršaja kao tvrdja manje vriednosti. Tek general grof Josip Ivan Herberstein zaokupi opet Klokoč g. 1681, te ga dade popraviti na državne troškove i posadi unj vojsku. U gradu bi namješten za stalno vojvoda s nekoliko vojnika, te je Klokoč ujedno sa Skradom, Budačkim i Perjasicom sve do g. 1747 pripadao Barilovićkoj kapetaniji. God. 1716 naseli vojni erar u Krstinju i u Klokoč pravo-slavne uskoke. Ima taj grad toliko zapisa I povijesti,toliko imena,osim onih slavnih Vojkovic-Voikffya da ih je nemoguće sve I nabrojati. CRNKOVAČKI (CHERNKOCZI) FRANJO, potomak stare plemićke porodice Galića-Horvata od Klokoča, rodio se je o. g. 1056. od oca Ladislava i majke Elise Barbare Berislavić, po svoj prilici na očinskom imanju Črnkovcu do Turopolja ili u Zaboku. Kad je svršio nauke kod zagrebačkih Isusovaca posvetio se je vojnoj banove tjelesne straže. Oženio se je s Elizabetom Gerecijevom. Već g. 1687. otpočinje njegov diplomatski rad. Kao ablegat kraljevstva hrvatskoga radi on neumorno kod kralja oko obrane prava svoje domovine. God. 1689. preuzima u ime Hrvatske ključe od Kostaj-nice i Dubice, u koju se smješta hrvatska vojska. On odlučno brani naš narod između Kupe i Une od nasilnih postupaka kod ubiranja poreza. Što se tiče samog grada ,ne zna se sigurno tko ga je sagradio,ali prvi pisani document stoji iz 1224 godine kada je pleme Klokočana dobilo od kralja Bele IV povlastice te ga darovnicom daje Radošu I njegovoj braći Zoranu,Vetzu I Damjanu.Još krajem 19 stoljeća .1875 grad je pod krovom I naseljen,a od onda propada. Kraj potoka ,bistre vode ,šuma zelena,nevesela,zabrinuta,sjedi djevojka.......     Oznake: kordun |
23.02.2021., utorak
Mayerling
|
...“Muke,koje sam pretrpjela nakon smrti svoje kćerke – pisala je – dopuštaju mi da se smatram dostojnom milosrđa Vašeg Veličanstva.Napustila sam Beč,a da nisam mogla vidjeti svoje dijete,morala sam sama trpjeti u nijemom očaju,bez ičije utjehe,najgrozniju bol,koju majčino srce može podnijeti.Oduzeta mi je utjeha,da ću olakšati riječima svoju patnju,a šutjela sam i onda,kada su u javnosti proširene najlažnije klevete o mojoj jadnoj kćerki i o mojem držanju u toj stvari...“ 8.7.1889 godine. Sve je zataškano u tolikoj mjeri da i danas nije sigurna niti ama baš niti jedna priča,a isto tako niti jedna legenda ili događaj.Skoro pa cijela dokumentacija je spaljena ,pa se čak o toj stvari u svojoj knjizi nije izjasnila,nego šutke prešla i sama Nadvojvotkinja Štefanija,kasnije po drugi puta udana grofica Lonyay. U svom oproštajnom pismu Rudolf piše ženi: Mirno idem ususret smrti,koja jedina može spasiti moje dobro ime“ i mi bi mogli zaista bez riječi povjerovati u to.Štefanija poriče da bi bilo kakvi dugovi nagnali njenog muža prestolonasljednika Rudolfa u smrt,naprotiv ona dopušta ili čak signalizira da bi politički planovi,njoj neotkriveni i koji se više ne mogu rasvijetliti mogli dovesti njenog muža u bezizlaznu situaciju. Kada su nakon 38 sati 30.1.1889 godine otkrivena mrtva tijela u lovačkoj kućici u Mayerlingu kraj Beča,Nadvojvode Rudolfa Habsburškog i njegove maloljetne ljubavnice,bilo joj je tek 17 godina,a njemu 31,Marije Večere (Maria Vetsera),koji su počinili samoubojstvo,odnosno princ je prvo pucao u svoju ljubavnicu,a onda u sebe,užarile su se sve carske i kraljevske kuće,sve vlade i sve novine,a nazirao se već i lagani kraj Austrijske Kuće. Sama ljubav i ne igra neku veliku igru u toj tragediji,jer govore da Rudolf i nije volio svoju ljubavnicu,a ona je njega obožavala,pa je i bila spremna dati se nagovoriti da počini samoubojstvo s njim.Princa je zaokupljala ta ideja niz godina,niz godina nagovarao je svoje silne ljubavnice od kojih je i dobio spolnu bolest,na taj čin,no one su bježale,dok se nije pojavila Večera i pristala s njim zajedno otići u smrt.Da li je to kod nje bila ona mladenačka adolescentska pojava,nikad se neće otkriti.Rudolf je mladu djevojku ubio hicem iz pištolja u lijevu sljepoočnicu,metak je izašao iza desnog uha,a zatim je istim pištoljem ubio sebe,kažu na toaletnom stoliću ispred ogledala.Marija Večera,kako su je našli,imala je raskolačene oči,držala je u lijevoj ruci maramicu,koju su joj teškom mukom istrgnuli.Njenoj majci bilo je zabranjeno vidjeti mrtvo tijelo svoje kćeri,nego je i morala odmah napustiti Beč.Samo je dvoje ljudi dobilo pravo,dopuštenje uz naravno ograničenja pokopati tijelo mlade djevojke.Grof Stockau i barun Baltazzi prisustvovali su pogrebu pod uvjetima : da prime bez sudržavanja liječničku potvrdu u kojoj se smrt Marije Večere pripisala samoubojstvu i da se mrtvo tijelo prenese u kočiji kao da je živo biće.Iz samog dvorca Mayerling mogao je izaći samo jedan mrtvac. Jezoviti pogreb Marije Večere opisan je izvještaju policijskog komesara Habrde grofu Taafeu,koji je objelodanjen skupa s nekim drugim dokumentima bivšeg predsjednika vlade.Habrda i barun Gorup krenuli su noću u Heiligenkreuz,da jave opatu,čuvaru groblja,da će se narednog jutra u najvećoj tajnosti pokopati tijelo jedne samoubojice.Opat je bio diskretan i nije ispitivao o komu se radi,kao da mu je sve bilo jasno,dolaskom ovako visokih gostiju.Odmah je izdao nalog drvodjelcu da se napravi lijes,a grobaru da se iskopa grob.Bila je olujna noć.Kočija sa mrtvim tijelom nesretne Večere- leš je bio postavljen u kočiji sjedeći nasuprot stričevima – mogla je samo polako napredovati.Kroz blato i snijeg stigla je oko ponoći do vratiju groblja,gdje su iz kočije izvukli mrtvu putnicu i postavili je u lijes.Grob se nalazio na kraju groblja i leš je u njemu ostao puna 4 mjeseca bez ikakve oznake.Pokoravajući se volji Franje Josipa majka nesretne djevojke nije smjela prisustvovati pogrebu,niti obilaziti grob,nego joj je to dopušteno na inzistiranje tek u ožujku.Opsjedana od vladara,uznemiravana od vlade,klevetana od dvora,koji joj je predbacivao popustljivost prema kćeri,barunica Helena Večera u cilju da djeluje na savjet javnosti štampala je brošuru koju danas teško možemo pronaći jer je policija otkrila 200 primjeraka i uništila ih odmah.Samo je 20 prebačeno preko granice i u Francuskoj je napravljen cijeli prijevod.Jedan primjerak je objavio književnik Ernest von der Planitz u svojoj knjizi : Potpuna istina o smrti austrijskog princa Rudolfa.Knjiga je doživjela 52 izdanja,ali su sva bila zabranjena u Austrougarskoj.   Oznake: Habsburg |
ban Josip Šokčević
|
Ima toliko lijepih i tužnih priča o slavnim osobama.Njihove dvojbe,nastojanja i želje,na kraju i na „hvalu“sakrila je zemlja.Mnogo njih je čekalo da se vrate kući,pa makar i prekasno za cijelu povijest,ali nekako su tražili taj mir.Mir od izdajstva,propalih snova i težnja ka boljem,ka onom što bi narod učinilo zadovoljnim i sretnim i naravno bogatijim.No,velikim ljudima sa idejima to se obično izjalovi,jer su puni džepovi važniji ipak od svakog napretka,a i bogatom narodu teško se proda bilo kakva bukačenja,jer on vidi sam.Ovi narodi,ovaj narod hrvatski ipak od svih ideja najviše voli laži i te ga podvaljene laži razdvajaju,tako da nema vremena razmišljanja, a i ne želi razmišljati svojom glavom,kad je ona druga bolja i pametnija i zna što je potrebnije.Zato danas uživamo u ovrhama,a ne u plodovima rada koje su nam obećavali.Još uz to sve zaboravljamo slavnu svoju povijest na račun smežuranih pričica ,nekih ostarjelih matrona i staraca,koji su svoju mržnju od svega i ka svemu toliko dobro naplatili novcem,da se samo čeka vrijeme kad će ih vlastita mržnja odvesti tamo kamo i spada,u zemlju,samo što zaboravljaju da i zemlja ne trpi svašta,a i ne prašta tako lako. Krenuvši putem od malog gradića,ugodnog za život,od stare rimske Cibalae ,preko baroka, do današnjih dana,možda i jedan od najboljih hrvatskih banova,premda nije dobio naslov narodni ili pučki,jer se vjerojatno zalagao za upravo ono što ovaj narod ne voli,a naveo sam na početku.Od Vinkovaca,preko časti,preko vojske ,od malog dječaka graničara porijeklom,vinuo se na najvišu stolicu i to onu bansku. Pučku je školu završio u rodnim Vinkovcima,na samom pragu starih civilizacija,hodajući povijesnim utabanim stazama.Pohađao je u tom gradu na samom rubu Hrvatske i gimnaziju,ali samo dva razreda,kad odlazi u Bečko NovoMesto,isto tako mjesto velikana hrvatske povijesti. Brzo avanzira u vojnom poretku,od zastavnika,kao da je proletjelo vrijeme i postaje feldmaršalom austrijske vojske.Ipak su ti stari graničari hrvatske slobode na njega utjecali ponosom,dostojanstvom i borbenošću prava štiti svoje,te nije čudo da je tako brzo napredovao,uprkos tome što je bio Hrvat,a ne Austrijanac ili Talijan,ili pak Francuz. Stare djedove bajke i legende o hrabrosti junaka s ovog podneblja ipak su postale stvarnost. Teško bolestan boluje stari banus von Jelachich svoj kraj,sanja u pustom domu u Zaprešiću velika vremena svojeg ratovanja,još jedan naš sin.Nakon smrti Jelačića,1860 godine,na bansko mjesto sjeda naš ,sada već barun,Josip Šokčević. On sanja kako će ipak hrvatsku dići na ono mjesto koje joj pripada po povijesti,o jačanju hrvatskog jezika,o stvaranju hrvatske pravoslavne crkve,kako bi se Hrvati možda jednom barem ujedinili,bez obzira na vjeru i naciju,ali sve to pada u vodu.1861 godine saziva uglednike kako bi razmotrili i donijeli nove zakone ,one izborne,ali isto tako i o preuređenju Habsburške monarhije,da ona konačno prizna pravo Hrvatskoj kojoj joj i pripada,još od onih davnih dana 1527 godine,kad su došli na vlast i nisu se držali niti jedne svoje,a sve to zahvaljujući,ne strancu,nego domaćem izdajniku za pare. Zaslužan je on i za dizanje gradova,za rast gospodarstva,a isto tako želi povezati hrvatsku željeznicom,pa u njegovo vrijeme počinje gradnja željeznica. Sve se činilo da će ipak Hrvatskoj doći bolji dani,no Austro-Ugarskom nagodbom,sve pada u vodu,jer su Hrvati po tko zna koji put izigrani i moraju se prikloniti Mađarima.O,kako se povijest uvijek vraća......lova svoje vrti i ne osvrće svoj obraz ka bolje svima,nego samo bolje meni. Barun Josip Šokčević,slavni vojskovođa,ratnik,mali dečko iz malog grada na rubu Austrijske monarhije,razočaran svime daje ostavku na mjesto bana i odlazi u povijest,koja ga samo rijetko spomene. Dana 27.6.1867 godine,razriješen je banske časti,povlači se u mir,biva umirovljen,da bi se sakrila sva nakarada politike.I on kao i mnogi prethodnici povlači se iz javnosti,možda samo razočaran i gorak u sebi,sanja ono što nije uspio napraviti,a toliko je želio.Umire u Beču 1896 godine. 133 godine čekao je da se vrati doma,čekao je barem toliko malo nježnosti od strane svoje domovine,da se bar netko sjeti njegovih htjenja,no,brzo se zaboravljaju junaci,a gadova jest i onako previše. 2002 godine ban barun Josip Šokčević vraća se u svoje Vinkovce.  Oznake: Slavonija |
Helena Rozalija Somogy - Njoj se mili u svili
|
Njoj se mili u svili Bez obzira na današnje zgražanje, ponašanja i nastupa pojedinih zvijezda,koje bi dale i nogu i uho i oko da se pojave u kakvoj show emisiji,pa čak snimaju i porniće,izazivaju sablazan golotinjom od koje svi padamo u nesvijest,premda uživamo gledajući raznorazne uratke i povijest ima svoje gledište i stav oko uopće ženske uloge u slijedu tijeka vremena.Izgleda tako da ženski spolni organ vlada i harači svijetom i to u ona vremena baš kad je žensko tijelo moralo biti dolično zatvoreno,odozgora poklopljeno šeširićem,a rashlađivalo se lepezom,grijalo psima na koljenima.Neću predaleko otići u razglabanje tih koljena i pasa,nadam se samo da nisu bili previše nemirni pod skutama kakve otmjene engleske dame i da su im jezici bili tamo gdje su i trebali biti.U 20 stoljeću i u ovom vremenu kojem živimo brakovi i razvodi su sasvim normalna pojava i uprkos „ Pogle prasicu“ i povijest je imala svoje heroine,ne uzimajući onu slavnu Lizu Taylor. Otići u antiku sada ne bi imalo smisla ,jer je zaista predaleko,pa ćemo zaboraviti da se i rat veliki vodio radi jedne ženske,Helene Trojanske,ali isto tako možemo istaknuti da su muški radi te Helene ustvari patentirali i kasnije ratove,pa čak i špijunažu trojanskim konjem. 18.stoljeće ,to je moje vrijeme,vrijeme bogobojaznosti i opće uglađenosti sve dotle se ne zatvore vrata budoara na plemićkom dvoru.Ovo je povijest i tu nema smisla nikakvog moralizirati niti diktirati neke svoje poglede ,nego samo povijest sagledati u protoku ljudskog postojanja na ovoj planeti.Isto tako nema potrebe niti banalizirati činjenice nekakvim osobnim dodacima i razmišljanjima,nego se prepustiti otkrivanju davnog vremena ,sagledavajući današnje.Ne volim banalnosti! Helena Rozalija Somogy,snažna ,hrabra žena udavala se četiri puta.Datum njezina rođenja kao niti godina zapravo se ne zna,postoje pretpostavke između 1658 i 1718 godine,a u praktičnoj povijesti nalazimo je u crkvi u Belcu gdje je svoj grb prislonila na grb onih Bedekovića.No ,idemo polako. Kronici ju opisuju kao povisoku ženu izuzetne ljepote, i svoju je ljepotu toliko dobro iskoristila da je možda poživjela duže,bila bi jedna od najbogatijih žena svog vremena,pa čak ako gledamo i tadašnju Europu,a danas bi u naše vrijeme bila sigurno negdje na onoj Forbesovoj ljestvici.Bila je svakako plemkinja,udata za prvog muža plemića Lepossija,no živjela u oskudici koju nije podnašala,pa je svoje tijelo iskoristila kako bi se domogla novca i prodavala ga je uspješno izuzetno bogatom barunu Gothalu,čovjeku koji je naprosto bio rob pohote.Taj isti Gabrijel Gothal imao je stariju ,bolesnu i oronulu ženu s kojom je bio u dogovoru da će za svoju buduću ženu uzeti Reginu Rauch,koju je bogato i obilato darivao,a isto tako i njene roditelje.Nakon smrti svoje žene ipak je oženio Helenu,a Regina se morala zadovoljiti onime što je odprije dobila,šutke.S našom Helenom živio je samo godinu dana i učinio je bogatom baštinicom čitavog svog imutka.Helena je tako naslijedila golem novac,ali i prostrana imanja Jalžabet,Granje,Martijanec,Hrastovljan i ostale. Da je ostala udovica i da ju nije tjerao taj njen veliki apetiti sexualni,doprla bi svakako do nečuvenog bogatstva,ali se ipak preudade za Baltazara Bedekovića koji njenim novcem kupi za svoju djecu imanja Gotalovec,Jalžabet i Granje.Poslije njegove smrti nastade rat oko posjeda i premda je Baltazarov sin ženio kćer Heleninu iz prvog braka rođenu Lepossi i iako je Bedeković želio da se njegovi sinovi ožene za ostale kćeri Lepossi,to se nije dogodilo.Isposlovala je ipak Helena da u kraljevskoj donaciji bude naglašeno kako je ipak sve kupljeno njenim novcem,tako da su sinovi,možemo reći ostali kratkih rukava oko imanja poslije svog oca. Nakon brojnih parnica sa sinovima Bedeković,opet je povede strast i tjelesni užitak i udaje se opet za Ivana Habijanca,kojem kupuje potpukovnički čin,ali kad je svoju darovnicu opozvala pobjegao je Habijanec u logor od proklete babe i pošteno ju je oblatio. 1758 godine pada u postelju,piše oporuku i ostavlja novac onima koji ostaju,no za povijest i da ju ipak malo opravdamo,i da ju baš ne nazovemo crnom udovicom,ostade nam njezino dobro djelo do kraja postojanja,a isto tako i spomen njezinog imena do kraja vijeka.Naime je za svoje kmetove osnovala zakladu od 3000 forinti kako bi oni dobili kamate u slučaju kakve nevolje. Umire 1760 godine 7.3.  Oznake: varaždin |
Velika Kladuša
|
Ja sam logičan! Iz toga se dade zaključiti kako potpuno svjesno i prizemljeno razabirem stvari i pojave.Šira javnost ne zna da ja obožavam pjevačicu srpske narodne glazbe Milicu Ostojić,alias Mica Troftaljka.Njezini tekstovi odišu snagom ljubavi i romantike ne dijeleći nimalo sjaj grada i rustiku sela,nego ih spaja u jedno!Poglavito volim onu pjesmu „ Ućero mi kola u moju garažu!“ Vrlo je jasno i znano i logično da Neretva teče ispod Neretvanskog mosta,a taj se nalazi u Mostaru i sa njega kršni,lijepo građeni momci skaču u rzavu gore spomenutu rijeku, izazivajući divljenje žena i zavist muškaraca.To je Neretva.i to je most,kojega je netko htio restaurirati,pa se kao i uvijek u životu dese greške a i starina je vrlo osjetljiva,a zna se tko radi taj i greši,jer onaj tko ne radi nema kaj pogrešiti. Uz moje izvrsno poznavanje povijesti,zemljopisa i ljudskih manira,marifetluka,te kako vozim i auto,uvijek se dešavaju neke greške pa tako plaćam kaznu zbog prebrze vožnje,mobiteliranja i sličnog,a isto tako mi se zna desiti da mi ga netko oće ućerat nabrzaka,kako mi se jučer desilo u jednom trgovačkom lancu na samoj blagajni pred očima zapanjenog svijeta i upitnika u mojim crnim okicama.Ničime izazvan muškarac lijepog oblika glave smatrao je potrebnim ukazati na mene kao na invalida ,naravno lažnog,koji sa svojim štapom jako dobro hoda,krade njegovo invalidsko mjesto na parkingu,jer vi zagorci ,čuvši moj dijalekt,niste nikada ratovali i ne znate kako je nama bilo u Ercegovini dok su nas mudžahedini napadali.Vi pijete one svoje gemište i kukate stalno nešto,dok naši momci muku muče.Njegov monolog trajao je dobrih 10 minuta!Rodila majka junaka!!! Njegov revolt izazvalo je to,jer se njemu žurilo na ratište,a ja ga pokvareni zagorski gemišt nisam htio nikako pustiti ispred sebe,s time da je bio dva mesta iza mene!I zato se ja ne bavim novom poviješću,nego odo ja......u starinu! Ali i opet na kontra! Prodor malo na Bosnu,mada sam vas odveo krivim tragom.Ali ne daleko,već tu odmah do susjeda,pod punom parolom sve je džabe kad nema babe,ali se babo u međuvremenu vratio,ali nije donio onaj napredak kojeg su svi željeli,ta neka vremena su prošla i nema natrag.Krenulo je super,ono naroda dobilo posao,pilići,agrumi letjeli na sve strane,a onda se sve raspalo i tako stoji.Razgovaram ja tako s pametnim ljudima tamo,otrkivajući povijesne tajne i zaverglam ja e tu su stari Modruši bili,kad tamo će meni intelektualac kakvi Modruši pa to je naš Mujo Hrnjica,heroj sagradio.Ja ovako fin ušutim i mislim si opa pa to je isto kao doma,u rodnom Zagrebu,kad oš budali dokazati da je u krivu ali nemereš,zna on povijest bolje od mene i to ti je to.Čito on na internetu od pametnijih ljudi nego što sam ja o tome i ne da se niti sunetit niti krstiti ili po naški nit ga hebat nit ga doma vodit.Preskočim ja daljnju raspravu da ne ode u modernu politiku tipa pas mater,i bacim se polako po zidovima vapeći Bože pomozi i njemu i meni.Kahva gotova,do ćevapa i baklave mi nije više bilo,nego što idemo to razgledati polako poslikati pa kud puklo da puklo.Sama ta Kladuša i to velika dobila je ime po prvom svom gazdi nekom Kladaru,premda se samo naselje spominje još za vrijeme rimljana,a nastananjavali su ga i Japodi i Avari braća Slaveni.Prvi pisani dokument datira iz 1280 godine.Pripadao je kao dio utvrde i obrane kneževima Babonić Blagajskim,kasnije Modruškim preko kojih dolazi u ruke Frankopana Slunjskih.Sam taj romantični legendama opjevanim Mujo ( Hrnjica) rodio se u Cazinu ili Kladuši,uglavnom na tim prostorima negdje 1600 godine,odnosno početkom 17 stoljeća i opjevan je u svim pjesmama,pričama za dobro jutro ili laku noć,kao veliki div zaštite onog kraja,pa je možda u tome jači i od spomenutog Babe. Mujo Hrnjica je rođen na početku 17.stoljeća,oko 1600.godine,a imao je dva brata Halila i Omera.Pravo ime mu je bilo Mustafa Turcalović.Otac mu je rođen u Turskoj,u pokrajini Erzurom,a majka mu je bila kćerka Hurem Age Kozlice. Narodna predanja Muju i njegovog brata Halila dovode u vezu sa gorskom vilom,koja je prvog zadojila svojim mlijekom,a drugog rosom pored rijeke Kladušnice.Mujo je od toga zadobio veliku snagu i junaštvo,a Halil ljepotu.Za gorsku vilu sama predaja kazuje kako je,zajedno sa ljutim Krajišnicima,branila kladušku kulu i grad od napada osvajača i tako u svijesti naroda njegovom zaštitnicom.Upravo stoga se stari grad naziva vilinskim,kao i onaj u obližnjem Vrnograču.Sve to govori o jakom uticaju vilinskog kulta u Krajini,ali i cijeloj BiH u njenoj davnoj prošlosti.Ono što je Herkules bio za cio antički svijet to je Mujo Hrnjica predstavljao Krajišnicima.Majke su vrlo rado davale muškim prinovama njegovo ime u želji da postanu jaki i hrabri kao on sam.Kako se to često moglo čuti u izjavama starih,Mujo se smatrao najjačim čovjekom na svijetu. Unutar zidova nalazila se branič kula specifične osnove. Okrugla kula imala je jedan oštar ugao orijentiran prema najslabijoj točki mogućeg napada neprijatelja na grad. Osmanlije su više puta pokušavale osvojiti grad u napadima usmjerenim ka zapadu, što im je naposlijetku i uspjelo 1633. Srednjevjekovne kronike zabilježile su da je Mujo naš ovdje živio u samom gradu 1641 godine. U stalnim borbama i obranama ovog dijela Bosne,tanke linije prema obrani Hrvatske i svijeta,ulazi u 19 stoljeće i carska Austrija ostavlja veliki trag na razvoju ovog cijelog kraja,odnosno krajine.No vrijeme ide i dolazimo do novog vremena ali ja tu stajem i Pozdravljam Vas i zovem dođite u Kladušu istražite i ovaj teritorij,starigrad,cijelu tu krajinu i otkrit ćete novi svijet na samim vratima Hrvatske obrane....A novo vrijeme ostavljam nekom drugom,jer u tom novom vremenu živim,pa i nije vrijeme da ga još analiziram toliko povijesno,premda ga svojim tekstovima spominjem stalno...ali to je sadašnjica....  Oznake: bosna, Velika Kladuša |
22.02.2021., ponedjeljak
Franjo Josip i Katarina Schratt
|
Kao da krajem 19 stoljeća i početkom 20 nestaju one prave velike romanse,one prave velike ljubavi, u svom zadnjem žaru zagrljaja starih kavalir vremena i dama u rukavicama sa obaveznim zbogom do u vječnost.Pravi muškarci i prave dame,koji sa šutnjom o svojoj velikoj ljubavi odlaze s pozornice,duboko šuteći u sebi ,noseći tajnu koja nosi i život. Dok se već cijeli svijet sprema na veliki rat,koji je na pomolu i o kojem se već u samom dvoru sve glasnije šapće i kad je kraj jedne stare epohe toliko blizu,da onaj pucanj u Sarajevu ustvari samo znači olakšanje onoga što krije sami strah.Kao da taj pucanj sarajevski odnosi i ono malo romantike u leševima planete.Veliki rat! Još carski orkestar svira po partituri koju dirigira Car u Beču,dok špijuni traže i žbiri sumnjaju,dok se pije šampanjac ,a sirotinja sve glasnije steže,srpska Crna ruka u Bosni otklanja svaku nadu da ipak rata neće biti.Zna se dobro tko na tom crvenom krvavom Balkanu diktira tempo rata i koga je najlakše upotrijebiti za potrebe sila koje žele novu podijelu svijeta.Kraj je stoljeća,početak novoga,koji će donijeti samo ratove u kojima će ginuti oni nevini,bez obzira na krunu i položaj,bez obzira na status i imovinu.Sve će to u samo jednom trenu vratiti kućama obogaljenje ljude u velikoj depresiji 20 stoljeća. Možda će nekolicina platiti sav grijeh svijeta,platiti posebno onu veliku cijenu ljubavi u razlici prema klasama i društvenim normama,možda će baš ti neki platiti razvrat svijeta radi velike svoje romantike,i umrijeti kao zadnji stijeg noseći tajnu upravo velike romanse sa sobom,a ona će počivati na francuskom groblju Per-Lachaise. Vratimo se u Beč,na sam skoro kraj 19 stoljeća.Na tronu sjedi ostarjeli Car Franjo Josip I ,nimalo romantičan,ni najmanje sentimentalan,komu je svaka poza strana,nekompliciran,iskreno pošten i koji nije nikada pomislio da hini osjećaje,koje zapravo nije stvarno osjećao. Kada je u Ženevi tragično preminula Carica Elizabeta – Sissy ,priča se da je carev poboćnik grof Paar jednom francuskom novinaru,a na upit kakvo je Carevo duševno stanje,odgovorio :Njegovo Veličanstvo gleda u svim događajima Božju providnost,te će zbog toga podnijeti ovu nesreću,kao što je podnio i sve ostale,što su ga već snašle.U njegovu će životu teško doći do promjene:jer je njegov život jednostavan i bez radosti..... U suhoparnom životu ovog čovjeka,kojeg je sudbina postavila na najviše prijestolje ovog svijeta,jedine romantične stranice ,ili romantizmom prožete stranice napisala je glumica Katarina von Schratt,25 godina mlađa od svog moćnog prijatelja.Rođena je u Badenu 11.rujna 1855 godine,odgajana najprije u jednom samostanu,a zatim u ženskom zavodu u Koelnu,vrlo je brzo upoznala sve čari pozornice.Potajno je nastupala u badenskom kazalištu.Pohađala je nekoliko kazališnih škola,da bi se obrela u Berlinu u dvorskom kazalištu.No na poziv slavnog Laubea vraća se u Beč.1887 godine imenovana je dvorskom glumicom,a 1893 godine postaje doživotnim članom Burgtheatra,gdje je nastupala do 1.10. 1900 godine.PO želji Franje Josipa povukla se sa scene.Možda bi postala velika heroina scene da nije bila bila njegova prijateljica i da se isto tako nije složila da se o njoj sudi samo kao o ljubavnici zadnjeg cara Austrije. Postoji nekoliko verzija kako se Car upoznao sa Katarinom,pa jedna od njih priča preko same Sisi,kojoj je platila sladoled u jednoj slastičarnici u Ischlu,a Carica kod sebe nije imala novaca.Kasnije u šetnji sa Carem prošli su pored djevojke plave kose,plavih prodornih očiju i dražesnim kretnjama,u kojoj je Carica prepoznala svoju spasiteljicu i tako su je Carica i Car pozdravili.Nakon toga Car je stalno viđan u kazalištu. No postoji i još jedna verzija,koju ćemo nekako uzeti točnijom od prethoden,a ta je da je carski par slavio 25 godišnjicu svojeg braka i njima u čast davao se „san ljetne noći“.Prije predstave Schrattova je imala čast održati paru patriotski prolog.No,ipak je cijela ta veza krenula tek 5 godina nakon tog događaja........  Oznake: Habsburg, franjo josip I, gluma |
Sidonija Rubido Erdoedy
|
Ja ljubim operu.Onaj osobiti osjećaj i ugođaj kazališta dok se orkestra zagrijava,onaj lagani ustajali vjetrič koji pirka iza zastora i iščekivanje početka.Čuje se udaranje čekića majstora ispod dasaka koje život znače,a ti siročeki podboltavaju scenu tik prije nego će na nju uletjeti raspupana mladica od kojih 50 godina i 150 kg žive vage i zaurlati na visokom C ...“ubit ću zeca .ubit ću zeca“ pa đe ga neš ubit kad te vidi,a i još se zove Kunigunda.Pa to je pstsp..Kak te ne bu ubil na kraju balade!Pa nisi ti Karmen,pukla si ko purica,samo te treba nafilati i staviti peći. Svašta si netko umisli,kao one dve koje su ,misleći da su napravile nekaj značajno,ucvilile do bola,ko u Alan Fordu,da su i meni sve suze tekle od ganuća niz leđa,onu prekrasnu „Dalmatino,povišću pritrujena“.Oslobodi,ne zavedi! Bilo je i takvih opernih uspješnica di su i opet ona sirotinja majstorija zakivali čavle scena-cipela,kak ova ne bi zletila vun od napora iz istih,pa ti se to zove pjevanija ozbiljne glazbe.Pa ti odi u kazalište!Mada je bilo i krasnih opera sa vrhunskim glasovima,ali ćemo njih sad ostaviti analima glazbe. Kaže jedna draga gospođa da ju uvijek interesira moj početak priče i kamo će on odvesti i sad ju moram razočarati,jer ostajem na operi,mada ima i tu svašta,a kako kiša i dalje uporno pada,a nisam više romantičan nego ustvari ljut,malo ću se obazreti i na drugu stranu medalje i zagrepsti dublje od romantizma opere i dati svemu tome malo stvarniji ton.Pa tko živ tko mrtav.Tko preživi pričat će,svakako. Osim slavnih faca,plavih laguna ,dama,prijateljica noći,propalica,ljubomornih lutalica ili raskalašenih ciganki imamo i mi dorata za jahanje i to upravo na samom zapećku Hrvatske već pri samoj Sloveniji ,točno pa na današnjim granicama i premda rodom ,ali ne i shvaćanjima Hrvatica sa više mađaronskim odgojem zavapila je kao prva na opernom hrvatskom jeziku. Naša Sidonija rodila se u kuriji u Razvoru pokraj Kumrovca u slavnoj bogataškoj i moćnoj obitelji Erdoedy.stoljetnim vlasto i naredbodršcima Hrvatske,odgojena kako sam rekao u mađaronskom duhu,premda je grana te obitelji počela još ratnički od Tome Bakača.No više su bili priklonjeni savezu sa braćom Madžarima nego domaćoj reči.A mala se odmetnula. Gojena i pažena u manirima visoke aristokracije sa obaveznim znanjem francuskog,latinskog i naravno njemačkog jezika,primala je i poduku iz glazbe od strane njemačkog glazbenog para operne pjevačice i prvog guslača zagrebačke opere Karlitzky.Kao mlada djevojka vrlo je rano ušla u ilirski krug i postala vatrena navijačica hrvatskog duha,te je kao mlada cura od 14 godina već pjevala Gajevu budnicu „ Još Horvacka ni propala“...Zajedno sa svojim bratom Đurom grofom Erdoedy vatreno je pristala uz Ilirce. Njezin izuzetan angažman se nastavlja te joj je čak ponuđeno i mjesto operne pjevačice u Beču,što je svakako bilo neprilično za jednu groficu,te ona to odbija i vraća se u domovinu. MOgu nabrojati nekoliko događaja no,možda povijesno najjači vezan za Zagreb je onaj 1845 godine I to 29 srpnja,kada je nekakva talijanska družina trebala nastupiti u tadanjem gornjogradskom kazalištu,a za vrijeme međučina trebala je nastupiti naravno I Sidonija,pjevajući arije od Lisinskog ,zajedno sa Štrigom I Stazićem.Sama predstava bila je zakazana za kraj srpnja no onda se dogodio krvavi dan. 1846 godine praizvedena je opera “ljubav I zloba” ,a zabilježeno je ovako : Prva ilirska opera ˝Ljubav i zloba˝ u dva čina po stihovima dr. Dimitrija Demetra, od Vatroslava Lisinskoga, 28. ožujka 1846. po jednom družtvu odličnih prijateljah i prijateljicah narodne umčtnosti u zagrebačkom kazalištu prvi put predstavljena.U glavnim ulogama nastupaju: Grofica Sidonija Rubido, AlbertŠtriga, Stanić, Pichler i Livadić.Nema tih rieči, koje bi vjerno opisale ono veliko slavlje, kakvo je te poviestne večeri, 28. ožujka 1846., doživjelo kazalište na Markovom trgu! Uspjeh opere bio je izvanredan... Sav narodnjački Zagreb je pohrlio te večeri u kazalište da vidi, da sluša prvu hrvatsku operu...A oni, koji su se u Zagrebu sakupljali oko Kasina, neprija-telji hrvatske narodne misli, madžaroni, kako su ih zvali, morali su se povući u mišje rupe... Oni su našu mladež nazvali hajdučka ilirska četa! Ali ta hajdučka četa izvela je na izvan-redan način prvu hrvatsku operu! Ništa nije koristilo, što su mnogi i mnogi potajno rovarili proti tom radu. Narodni zanos i ljubav za napredak hrvatske kulture su pobiedili.Kazalište se orilo od oduševljenih manifestacija... Svi sudje-lujući bili su zasipani cviećem... Mladež je u gledalištu Lisinskome priredila veličanstvene ovacije...A onaj mali, slabi i nesigurni Lisinski stajao je iza kulisa sav zbunjen... I sretan!... Bila je tu i Hedviga... Ona je dielila sreću i zanos Lisinskoga i svih ostalih. Pobjeda!... Pobjeda!...Grofica Rubido i Štriga bili su izvanredni. Pa oni su pravi umjetnici... Štriga je kasnije u životu i postao glasovit operni umjetnik. A to je bio njegov prvi triumf! ... Danica ilirska doniela je sutradan zanosnu kritiku, velik izvještaj o predstavi, kojeg je napisao pjesnik Stanko Vraz. Nije bilo dovoljno pohvalnih rieči, kojima bi se sreća i radost te zahvalnost mogla izraziti... Stanko Vraz je spjevao i pjesmu u čast grofice Sidonije Rubido, prve hrvatske primadone: Srdce tuče, lica su vesela, Svim iz očiju divna vatra sieva Zašto, odkud sva ta radost vela? Šuti, slušaj — Sidonija pieva!... No središte slave i pohvala je ipak Lisinski. Svi su sad uvidjeli njegov veliki glasbeni dar... Svi u njega polažu najveće nade!...Pet puta redom prikazivala se prva hrvatska opera Ljubav i zloba. I svakog puta je bilo kazalište dubkom puno oduševljenog obćinstva. Mnogi i mnogi morali su otići kući, raztuženi, jer nisu Tmurni dani Bachova apsolutizma miču je sa scene,da bi se ona ponovo vratila kad je ovaj otišao u ropotarnicu povijesti nimalo slavno.Izuzetno je naglasiti da je imala dva brata i sestru,koja će kasnije odigrati i jako važnu sporednu ulogu,a samo je brat Stjepan bio kao i ona naklonjen hrvatskoj ideji,dok je ostali dio obitelji bio izuzetno kontaktan sa Madžarima,na štetu Hrvatske.Kako se stalno povijest obrće. Uzorna,mada stroga dama,živjela je sa odabranikom svog srca,inače njezinim velikim fanom,Antunom pl.Rubidom.Nakon njegove smrti povlači se u dvorac Gornja Rijeka ,uvijek odjevena u crninu sa velikim šeširom kako tvrde suvremenici,zdušno pomažući sirotinju,pogotovo školsku ,tada siromašnu djecu.Umire u Gornjoj Rijeci 1884 u dobi od 65 godina,pokopana nedaleko crkve,koju je potpomagala i obnavljala svojim sredstvima. Kako sam napisao,imala je sestru Aleksandrinu,prema povjesničarima,priglupu i šepavu djevojku,frustriranu članicu moćnika,koja se zaljubila u sirotog grofa Maksa Keglević-Loborskog,ali je on nažalost bio zaljubljen u drugu,u svoju susjedu Heminu pl.Pisačić-Bedekovčina.Nesretnika je moćni grof Erdoedy prvo lukavo namamio,a onda zatočio u podrumu kurije Razvor ,kako bi ga privolio svojoj kćeri Aleks,no,ta njegova umiljata kćerkica nije mogla izdržati pritisak ljubomore i razočaranja te je mladića otrovala.Tako da i ta danas preuređena kurija ima svoju i mračnu prošlost,a da ovaj puta nije ženski lik odigrao posljednju opernu scenu neposredno prije spuštanja zastora i ovacija publike kakve je doživljavala Sidonija.     |
Vrnograč
|
Vrnograč Stislo se tog jada kamenog blizu Hrvatske,da zajedno tvore štit od svakoga tko bi pokušao makar i na tren poremetiti mir kraljevine i premda ih je sudbina u naše vrijeme odvojila ,ali ih rastavila nikad nije,pa tako svi ti gradovi još uvijek čekaju svoj poziv na mobilizaciju,kako bi i opet stvorili zid obrane i odbrane rodu svome,te se tako gledaju dobro pazeći jedan na drugoga. Nema vitezova ni konjanika,nema štitova ni lumbardi,samo psi lutalice i pokoji znatiželjnik svrne na njega,jer previše je briga u životu iovako,da bi se na tu starinu dalo makar i mig. Vranograd,Vranograč ili danas Vrnograč znatna je starina na maloj uzvisini iznad sela,na samo litici.Opasan je uskim dolinama,a oplakuje ga potok Vranogradski.Bez vode se ne može ni grad braniti. Ima on svoju kulu i zid,a ta kula zidana je je na četiri ugla.Ispod grada džamija,dućani ,život novog doba.Postojao je i bunar i natpis neki kojemu se trag izgubio odavno,da nas upravo on,natpis odvede u putovanje povijesti.Gospodar tog grada bio je Vranić,a turci zarana znali za njega,pa im je on bio trn u oko. Jedna od legendi kaže da ga je gradila djevojka Vrana – kneginjica – a stanovala je ona u Bužimu,a bila je sestra Soke Sokolovačke. Po popisu 1885 godine navodi se da je u Vrnograču bilo 215 kuća 1519 stanovnika,a od toga 1484 Muslimana,28 Pravoslavaca i 7 Katolika.Uz taj grad nedaleko leži i grad Podvizd i u oba ta grada naselilo se godine 1689.nekoliko bjegunaca iz Like,a u Podvizdu su od starine Ličani : Husidići,Šakenovići i Šidići. Moram ovdje isto tako istaknuti i pleme Krešićko,koje ima svoj iskon od glasovite braće Kreča,Kupiše i Raka,koji sa drugim hrvatskim vitezovima 1242 godine nadvladaše Tatare u Hrvatskom Primorju. Kada je Bela IV od straha pred Tatarima pobjegao na hrvatske otoke,bio je jako zahvalan Hrvatima,što su mu spasili život i krunu,pa je obilno nagradio pravicama mnoge hrvatske gradove.Poveljom od 1264 godine učini Bela IV junačku braću plemićima i kraljevskim dvorjanicima,nadarivši ih posjedima oko Topuskoga,te posjedima na području Podvizda i Vrnograča.Za darovane zemlje bila su braća jedino dužna poslati tri konjanika u kraljevsku vojsku,i to samo ako bi ban na to pozvao.Od svojih posjeda imali su zajedno davati desetinu samostanu topuskom.Držali su braća svoje posjede brižno i svaki novi vladar potvrdio je njihove pravice,pa u tako pomislili da se mogu otresti i davanja opatiji topuskoj,ali ih godine1430 ban Fridrich Celjski prisili opet na davanje. U vrijeme turskih osvajanja,a i protiv domaćih silnika podigoše braća Krešići 1456 godine i kamene gradove – Podvizd i Vrnograč. Mnogi vladari i banovi prošli su ovuda u borbi protiv Turaka ali i domaćeg plemstva,koje je pohlepno sebi željelo prisvojiti posjede Krešića,a u 15 stoljeću bili su to Frankopani,pa Tumpići od Zečeva,Vojkovići 1503 i Mađar Bornemisa,a 1522 godine banovi Alapić i Baćan,ali nikada gradove dobili nisu. Ratni događaji ipak su utjecali na ovo područje,pa i na samo pleme i gradove Krešića,pa tako Malkočbeg porobi i popali oba grada,raseli Krešičko pleme 1553 i 1558 godine,au ožujku 1560 godine dođu u Vrnograč Turci iz Novoga,popale sve kuće i zarobe mnogo ljudi.Nastade borba u osvajanjima i vraćanjima tog područja u nekoliko navrata pa se spominju ovdje čete Nikole Zrinskog,kapetana Ivana Lenkovića,koji Turke razbiju i povrate sve skupa,te ljude oslobode,no kraj nije bio još na vidiku,jer su turci nahrupljivali i zauzimali grad.Godine 1577 osvooje grad ponovo Turci,ali ih već 1578 rastjera knez Khevenhueller.Nakon što su pali hrvatski gradovi u turske ruke,odlučilo je ratno vijeće u Grazu grad razoriti. Tijekom stoljeća stalne su borbe oko Vrnograča,ali nakon mira u Sremskim Karlovcima 1699 godine ,ipak ostane grad u rukama Turaka,a stanovništvo koje nije pobjeglo biva islamizirano. Spomenut ću uz ove ruševine,možda samo jednu zgodu koja se dogodila u Podvizdu 10.07.1845 godine kad se zbio posljednji okršaj među Turcima krajišnicima i hrvatskim graničarima.Tadašnji banski pukovnik,i kasnije hrvatski ban Josip Jelačić,htio je osvetiti jednog dječaka,koji je u rijeci Glini hvatao rakove,a jedan ga Turčin nemilosrdno iz kubure ubija.Ne dobiviši Jelačić zatraženu zadovoljštinu,pošao je sa svojom pukovnijom prema Vrnograču i Podvizdu,gdje je popalio nekoliko kuća.Bila su tri odjela s kojima je Jelačić pošao,a jedan što je ispod Paunovca preko Gline prošao,dospio je nesretno u mjestu Oskoruši pod Podvizdom pokraj jednog mlina,a kako nisu poznavali tlo,ugrezli su u vodu i ne mogavši se kretati,poginuli su mnogi od turskog metka.I danas se u Podvizdu može čuti hvala kako su porazili Jelačića koji im se grozio neka mu ručak počnu spremati.   Oznake: bosna |
Bosanska Krupa
|
Stara uska cesta dovela me kroz klance koje pere Una i nigdje se nisam toliko ugodno iznenadio kao upravo baš u Bosanskoj Krupi.Ugodno malo mjesto,koje čuva stara utvrda-grad,tri vjere ravnopravne jedna uz drugu,tri bogomolje stisle se jedna pored druge i niti jedna drugoj ne smeta,nego diči grad.Kad se popneš na utvrdu-razvalinu puca pogled čitavim krajem.Stari je to grad,još od stoljeća 13-tog,mada se i prije još u 12 stoljeću spominju dva grada – Pset i Krupa.Bili su ovdje vrijedni oni vladari kojima imena više nema,i nisu toliko slavni kao oni Zrinski i Frankopani,ali njihovo dično ime,sa velikim posjedima skroz do Štajerske i Kranjske i duboko u Bosnu poštivali su i kraljevi,Babonići. Još u vrijeme narodnih vladara oko godine 1072 spominje se ovdje kao župan Miroslav. Legenda kaže ,kao i sve te legende,da je ovaj grad zidala djevojka Krupna u ono davno vrijeme,kad su u onom kraju još kraljevi stolovali i da je taj grad upravo po toj djevojci i prozvan,no ipak,legende su legende,ali je to mjesto dobilo ime po potoku Krupnici.Još u 16 stoljeću 1530 godine nalazimo na starim papirima dva grada što ga u svojim putopisima spominje Kuripešić. Prvi je tu Krupu držao potkraj 13 stoljeća onaj Babo Blagonić,osnovatelj grada Blagaja,po kojem ti Baboniči uzeše svoj predikat – Blagajski.Da su bili moćnici onog vremena,potvrđuje povelja kralja Karla od godine 1300. Kojom on potvrđuje knezovima Ivanu,Radoslavu i Otonu dio Slavonije od Teutonije do Bosne,od Save do Gvozda,onako upravo kako su i njihovi pređi to držali skupa. Bili su toliko moćni da se ondašnja politika niti povijest Hrvatske ne može mjeriti ,a da se ne spomene njihovo ime,pa stoga ih nalazimo kao možda najmoćnije velikaše 13 i 14 stoljeća.Od svojih dobara na godinu dobivali su 120.000 dukata,a u to doba to je bio silan novac,više nego što su ga primali i puno veći njemački knezovi. Razdijeli su se Babonići na više loza-posjeda i njihova se moć može sagledati isto kao i moć kasnijih obitelji Zrinski-Frankepan. Osnivač loze knezova Babonić Krupskih bio je Stjepan,sin Babe,a on se spominje godine 1294-1316 kao ban hrvatski.Oženio se on Jolantom ,kćeri bosanskoga bana Prijezde.Imao je petoro djece,a od njih ćemo napomenuti Pavla koji je imao neke razmirice oko posjeda sa kneževima Zrinskim,a isto tako i njegov sin imenjak Pavao imao je kasnije neke sudske rasprave sa Frankopanima,a poglavito nakon njegove ženidbe sa jednom od Frankopana.Poslije Pavlove smrti počeli su Frankopani svojatati Krupu za sebe,pa je došlo do suda između Babonića i Frankopana.Poslije toga dođe godine 1396 Krupa zajedno sa starim Oštroscem u ruke Vukca,bana bosanskoga.No kako nikada u povijesti mira i ovdje je bilo mnoštvo vlasnika,a među njima i oni Celjski,kojima je ovo imanje dodijelio kralj Sigismund 1429 godine (nostrum castrum Crupa ex altera parte Save).Poslije Celjskih dolaze ovamo Frankopani,od kojih se ističe pobožni Matija,koji i nije baš bio dobar susjed niti gospodar ovog kraja,pa se o njemu može naći podataka kako je svoje podanike mučio kojekako. Poslije ovoga vremena dolazi ovdje kralj Matija koji ovo sve skupa daje senjskim kapetanima,poradi obrane od Turaka i koji su u tim gradovima držali svoje kaštelane,a sami su sebe zvali kapetani Krupe ,kako se da iščitati u jednoj listini iz godine 1487.,a posebno kapetan Petar Tarnik.Poslije kralja Matije Korvina ovdje dolazi njegov sin Ivaniš,mada i opet postoje previranja,no,on ipak ovdje ostade gazdom.Ivaniš Korvin daje Krupu svojoj kćeri Elizabet,a imanje Jamnicu,koja je pripadala Krupi poklanja svojoj ženi Beatrice Frankopanskoj.Nakon nekoliko godina dobiva ovaj grad kancelar kardinal Toma Bakač,a grad na čuvanje i uživanje povjerio je banu Ivanu Karloviću. 16 stoljeće donosi sa sobom i Turke koji osvajaju ovaj grad,a pismo kapetana Petra Farkašića ,poslano generalu Ivanu Lenkoviću ovo najbolje oslikava Mrežnica 5.lipnja 1565 godine Vzmožni i zveličani gospodine,služba moja ponizna da je preporučena vašemu gospodstvu,kako momu milostivom gospodinu.Neka zna vaše gospodstvo kako mi u ovu vuru dojde list od kapitana bihaćkoga gospodina Kronšala,kako je dotegnul k njemu u stražac iz Krupe,ki je mosta čuval i povidal je,da su Turci Krupu podseli.Zato,vaše gospodstvo,k tomu prigledajte,kako vas je najbolje Bog naučil,zašto oni siromasi,ki su nutreh,,od Boga i od vašeg gospodstva pomoći čekaju. Obistinila se slutnja kapetana Farkašića „da ne bude ni Krupe ni njih,ki su u njoj“,jer pomoć nikako nije stizala.Ne možemo samo tako lako opisati junaštvo male čete od 28 momaka koja je branila Krupu od silne vojske turske vođene Mustafom Sokolovićem.Osvojenjem Krupe pribavi turskoj moći Sokolović-paša čvrstu podlogu za daljnja ratovanja prema hrvatskoj. Nekoliko puta su hrvatske čete probale osvojiti ovo područje,pa nalazimo i raznih zapisa o tome,no nekako ću istaknuti događaj iz 1692 godine kada vojvoda Mihajlo Vidaković uhvati svatove i četu koja je pratila kćer krupskoga Ali-bega do vjerenika s bogatim darovima i mirazom,te u tom dvoboju koji je nastao nastradalo je oko 60 Turaka i zarobilo više odličnika krupskih. Nakon mira u Sremskim Karlovcima 1699 godine,nekako se ipak sve to smiruje.Prestale su navale hrvatskih četa na to područje. Držao se taj grad skoro pa do današnji dana jer izvori kazuju da su još godine 1833 vršeni popravci na gradu,no danas je ruševina i čeka svoju tkoznakoju obnovu.   Oznake: bosna |
21.02.2021., nedjelja
Franz Liszt
|
Gdje počinje trač,a prestaje kočijašenje? Puno se puta pitam kako da nešto objasnim,a da ne isprostačim.Izgleda da zaista starim i s nekim stvarima se ne nosim tako lako.Oko sebe vidim fino odgojene ljude sa manirima zapadne civilizacije,tipa ,stila i načina,upravo mi je jedan,koji najvjerojatnije stalno kuka kak su mladi danas neodgojeni,spustio nos od dućana na vrata i onda kad ja velim da mladi nemaju od koga naučiti ili kad lepo napišem,odgajajte decu ,a ne kretene,odmah dobijem pljusku.Isto tako vidim fine katolkinje,pobožno prekriženih ruku na spremnu molitvu ispred kojih ,nedajbog dragi da spomenem riječ falus,penis ili oslobodi ne zavedi,onu riječ od koje se točno vidi da sam seljačina,a koje eto se razulare na koncertima popularnih pjevača i bacaju na pozornicu gačice,grudnjake i ostale predmete. Nije zapamćeno,a niti zabilježeno nigdje ili ja nisam tragao,da li su stare zagrepčanke poskidale sa sebe steznike i ostalu 100 metara materijala opremu,ali je ostalo u povijesti da je Beethoven obljubio jednu od grofica Erdoedy,onu hrvatsku,a ne mađarsku,kako se želi proturiti ,a može im se,a za Franz Lisztom upravo ludovale.Izgleda da je jedino suh ovu zemlju ostavio Niccolo Paganini,slavni violinista,koji je gostovao i svirao u palači Kulmer na Gornjem Gradu.Svirao je isto tako ,kako je ostalo zabilježeno i u dvorcu Šestine,koji je danas svakodnevno na dalekovidnicama,samo nisam siguran,znaju li današnji vlasnici,tko je taj čovjek i koliko zarađuje. Prva opereta u Zagrebu izvedena je 1863 godine „Svadba kod Svjetiljaka – Žaka Ofenbaha.(Jaques Offenbach),a tek nekoliko godina kasnije i prva hrvatska opereta „ Momci na brod“ našeg Ivana pl.Zajca. No,ja ću se ipak malo vratiti ljubovanju i skladanju,te gostovanju velikana svjetske glazbe u našem gradu.Kako je život pjesme,opere i naglo buđenje glazbenog života uopće sve više uzimao zamah,tako su i slavni sve više navraćali u naš tada mali grad.1826 godine osnovana je malo društvo u Šuflajevoj kući na Gornjem Gradu.Malo je poznato možda da je Liszt prenoćio i svirao u samoborskom dvorcu ilirca Ferde Livadića,pravog imena Ferdinand Wiesner ( die Wiese – livada). U novinama „Danica Horvatska,slavonska i dalmatinska“ izašao je te 1846 godine bombastičan naslov „Franjo List u Zagrebu“.Nastala je pomutnja i sveopći metež,poglavito među nježnijiom spolom,jer je List bio poznati raskalašenik,ljubavnik i lomitelj ženskih srdaca.Da li se koja zgoda takva ljubavna desila u našem malom gradu,nije zabilježeno,jer je u ono doba diskrecija bila zapovjedna riječ.Mada se puno šuškalo,koja je od vrlih naših dama pala pod utjecaj slavnog . Bio je vruć sparan dan,26 srpnja 1846 godine,a dolinom Krapinice preko Krapine,kroz Začretje,put Oroslavja prašnjavom cestom kotrljale su se kočije i karuce u kojima su sjedili bogati plemići i raskošno odjevene krasotice plemkinje,ushićeni što iz Rogaške Slatine prate u Zagreb pijanista Franju,kako su ga odmile nadomaću zvali.Naime je Franjo stigao s koncerta u Grazu,svirao 25 u Rogaškoj,a onda se zaputio prema Zagrebu,ponukan pozivom punih novčanika i ljepotica.Poznato je da su najljepše žene svijeta tada naprosto se rušile u naručaj slavnog pijanista,a on im naravno nije ostajao dužan.Pratio ga je glas velikog zavodnika i ljubavnika.Ipak se u sjeni svega toga provlačio jedan od najstarijih zanata,politika,a bilo je to u doba velikih političkih previranja između Mađara i Hrvata i naravno mađarske velike prevlasti nad ovim područjem i naših vrijednih Ilirica.Kako je prije nekog vremena izvedena prva hrvatska opera Vatroslava Lisinskog „Ljubav i zloba“,vrijeme je da Mađari odgovore svojim koncertom i svojim čovjekom.Liszt je bio Mađar.Nakon dugog,teškog ,prašnjavog puta Liszt se odmorio u dvorcu Oroslavje kojeg su tada držali oni slavni Sermagei.Prošetao je perivojem,a da li se u tom perivoju dogodila i koja avantura ostaje samo da nagađamo..Iz zapisa je znano da su ovakvi „odmori“ na dužim putovanjima upravo služili Franji za brzi sex,ali su isto tako i završavali sa neželjenim posljedicama kojima svjedoče bezbroj izvanbračne djece.Da se sami dvorac Listu svidio svjedoči i podatak da je poslije koncerta ovdje i prespavao.U svojim se uspomenama kasnije nebrojeno puta sjetio uznositosti naših ljepotica i uvijek je s uzdahom spominjao našu zemlju..... Odmoru u Oroslavju došao je kraj i spremno je sve za veliki dolazak slavnog Liszta u Zagreb.NO,prije toga da zahvali domaćinima,a možda i malo ljut zbog prekinute kakve avanture,a posebice oduševljen upoznavanjem sa darovitim zagrebačkim guslačem Antunom Kirschhoferom,malo je i muzicirao.Uz pratnju sada već siline kočija,jer su se prije spomenutoj povorci pridružili i prijatelji obitelji Sermage,Franjo stiže u Zagreb.Odveli su ga odmah u hotel „K caru austrijanskomu“ na Ilici.(današnja NAMA).Nedugo nakon što se smjestio u Zagreb iz Rogaške Slatine stiže posebnom kočijom i njegov klavir.Žalosna je priča da naš grad tada nije imao adekvatan klavir za ovakvog virtuoza.List se odmah povukao u svoj apartman u mir i tišinu,a kad su se sat vremena prije ponoći ugasile petrolejke na gradskim ulicama,točno ispred njegova prozora,Juraj Karlo Wiesner pl.Morgenstern dao je znak i orkestar je vani na ulici,pod svjetlom svijeća zasvirao serenadu.To je toliko razgalilo umjetnika da je svirače pozvao na čašicu u svoju sobu.Da li je bila samo čašica ili nešto više ne zna se,poznato je samo to,da je Franz mogao jako puno popiti i po tome bio poznat.Hector Berlioz,francuski kompozitor zabilježio je događaj Liszta iz Praga,gdje se ovaj jednom prilikom skoro potukao sa nekim Čehom,jer je ovaj bolje pio od njega! Sutra je cijeli Zagreb bio doslovce na nogama.Prije podne Odbor Glazbenog Zavoda dao je Lisztu diplomu počasnog člana,nakon čega su uslijedila primanja,pa se i tu kompozitor imao vremena upoznati što s dobrom kapljicom naše okolice,a što sa zagrebačkim ljepoticama.Ovacije koje su pratile kočiju kojom se kretao ganule su umjetnika te je on odmahivao građanima.Oduševljenje je bilo neopisivo i svi su bili oduševljeni,osim mađarona koji su znali da je Vatroslav Lisinski,zbog kojeg je Franjo i pozvan u Zagreb ,naprosto sa svim svojim notama nestao.Naime su njegove note htjeli pokazati slavnom umjetniku kako bi ga ismijali.Nije zabilježeno kako je prošao sam koncert u staroj dvorani na Gornjem Gradu,ali se zna kad je inače List svirao da su dame izbezumljeno vrištale,padale u nesvijest i bacale na pozornicu nakit,dragulje i sami doživljaj koncerta više je sličio saturnalijama nego sviranju.Tako je isto zabilježeno da su jednom dvije mađarske grofice potukle u dvorani u kojoj je svirao kako bi se domogle burmutice koja je umjetniku pala tijekom sviranja. Šest je kompozicija svirao Liszt tog sparnog popodneva 27.7.1846 godine,povremeno prekidan aplauz i povici „Živio“ na narodnom hrvatskom jeziku potpuno nadjačavši Mađare,koji su nakon koncerta zažalili što su ga uopće pozvali jer se njihova osveta izjalovila. Nismo sigurni da li osim sviranja u Zagrebu bilo i lumpovanja i ljubovanja,mada se po nekim indicijama to vrlo lako može pretpostaviti.Nakon koncerta kažu neki ,možda neutvrđeni izvori,da se Liszt zaputio prema obližnjem Samoboru,dvorcu dirigenta i vođe cijele te stvari Ferde Livadića,gdje je,recimo i prenoćio.Da li su lampaši pred dvorcem sjali cijelu noć ili su utrnuti ne zna se pouzdano,no osvrnut ću se na taj dio.U kočijama ,odabrano društvo prevelo su u Samobor,gdje ih je čekala raskošna večera i gjde je Liszt održao svoj treći koncert,da bi poslije pio i jeo i veselio se do ranih jutarnjih sati.Po toj verziji koju je ispričao sam Ferdo našem muzikologu Franji pl.Kuhaču bilo je upravo tako ,a u današnjem dvorcu-muzeju stoji još i klavir na kojem je velikan svirao te noći. Uvijek postoji i druga priča,a ta naime glasi,da je poslije koncerta u Zagrebu,Liszt posjetio svoje rođake koji su živjeli u našem gradu, u tadašnjoj Mavroskoj ulici,današnja Masarykova.Tamo je živjela ,navodno ,unuka maestra Hedviga Draganec.Tom je prilikom kažu napravljen i portret kompozitora zajedno sa rođacima.Niz desetljeća potom,Dragančevi su pričali kako je Hedviga dobila pisma slavnog djeda iz raznih europskih gradova ,s njegovih gostovanja.Isto tako navodi se da je Hedviga dobila i originale neke njegovih partitura,te da ih je kasnije poklonila isto tako nekim rođacima u Štrigi,u Međimurju,gdje bi se navodno i danas moglo naći nešto iz Lisztove ostavštine,koja je i opet navodno ,djelimično došla i do Rijeke kasnije. Kako je u vrijeme boravka u Zagrebu Franz imao samo 35 godina,teško da bi to bila njegova unuka,pa kao verzija ostaje vjerodostojna ona prva iz dvorca Livadić.Bilo kako bilo,poslije Samobora,Liszt se opet vratio u dvorac Sermage u Oroslavju,gdje si i opet odmarao,šetao i opet prenoćio.Zašto! Dali je Liszt ostavio tamo osim pokojeg slomljenog srca i još ponešto ne zna se niti do dana današnjeg,ali kako je poznato da su se diljem svijeta gdje je svirao ljubile rukavice i dijelovi odjeće koje je ostavljao,te da su se iste kao relikvije čuvale pod staklenim zvonom i same potrgane klavirske žice,možda je za pretpostaviti da Liszt u Zagorju nije samo odmarao,nego je vrijedno i noćno radio.Dakle u tom dvorcu Oroslavje pomiješale su se dvije vatrene krvi ona mađarska i ona francuska ,grofice Sermage.No,to je samo pretpostavka.Možda jedino mogu istaknuti da kojim sretnim slučajem samog glavara kuće nije bilo doma.Grof Dioniz nije tom prilikom ravnao stolom! U samo Zagorje i naš grad Zagreb Lizst Franz stigao je sa oznakom i auerolom strasnog ljubavnika.Vjerojatno su vijesti i glasine koje su ga pratile,da je jedna francuska grofica Marie dÄgoult zbog njega pobjegla od svojih dviju kćeri i starijeg supruga,kako bi javno postala njegova ljubavnica,te s njim prokrstarila Švicarsku i Italiju. Ti događaji bili su još svježi kad je došao kod nas,kao i sam rastanak s groficom i troje djece koje je imao s njom.Tko zna da li su zagrepčanke isto tako ,čuvši glasine da su se žene zbog njega tukle i čupale,a on čekao kako bi kasnije pobjednici svirao svoje kompozicije. Liszt je toliko bio oduševljen dočekom u Zagrebu da je obećao povratak i besplatno sviranje.Bez sumnje su se zagrepčanke još bolje počele pripremati za taj događaj,no do njega nažalost nikada više nije došo.Franjo se u Zagrebu pojavio kao komet,zablistao nakratko i nestao,ostavljajući za sobom još dugi niz godina sjećanja na taj veliki događaj. Malo po malo palo je sve u vodu i zaborav i Liszt u Zagrebu i slavni bogati Sermagei i dvorac Oroslavje,koji propada sve više iz dana u dan.Malo tko danas pamti da je upravo izvođenje prve hrvatske opere izazvalo to da slavni Franz Liszt dođe u Zagreb.Vatroslav umire u bijedi,povijest umire u bijedi,ostalo je samo par imena kulaka da nas podsjete da vrijeme ima svoje granice,ali i te granice zahtjevaju svoju odbranu i svoje obnavljanje,no ,izgleda da u ovom trenu nema ih tko čuvati. Dvorac Samobor Livadić - Dvorac Donje Oroslavje   Oznake: franz liszt |
Mirogoj kapela Kukulj od Limobrana
|
Volim Mirogoj.U svako godišnje doba,no ,nekako mi je ipak najdraže u ljeto,kad sparina I vrućina stisnu grad.Nije to više kao nekada,jer je za mene I sam grad izgubio onaj duh,pa se tako I samo to groblje mijenja u skladu s nekim novim pojavama I licima.Grobovi se prodaju ili preuređuju za neke nove vlasnike,jer su stari ili pomrli,nasljednicima ili ne treba ili ne mogu plaćati više grobnice,a novi stanovnici,kao oduvijek,bore se za svoje mjesto,što elitnije na ovom pa tako I u zadnjem spavanju. Ipak je Mirogoj miran,pjev ptica,miris one ustajalosti starine,vlage,miris arkada,duh prošlosti I povijesti,sa vrednim inventarom.Kipovi,statue,posvete miruju u svako doba,bilo to ujutro ili predvečer.Nekome zvono zvoni po posljednji put,netko tamo place,radnici lupaju,voze kamioneti,ali ipak taj spokoj tog mjesta ostaje I dalje netaknut.Tu više ne treba niti garderoba,niti rukavice,niti balska haljina,svejedno je kako ćeš doći dokle god si tih I miran I ne remetiš san stanovnicima.U lipnju prodire oštar miris lipe,u kasno ljeto miris kestenova cvijeta koji već najavljuje jesen I kišu.Ja sam ipak sada tu u ljeto,nije me briga za blagdane,niti rođendane,dolazim ovamo prošetati,obići grobove svojih,s kojima se moram porazgovarati što se dešava ili desilo doma,posvadim se ,zapalim cigaretu jer su oni još uvijek sa mnom tu I kao da nije niti bilo kraja.Ja se naprosto I samo razgovaram.Baš me briga što me s okolnih grobova gledaju čudno,ja sam se došel sad posvaditi I to ću napraviti.Ne dam se smetati uopće. Prošetam ja tako grobljem,ne samo svojima,čitam imena,gledam spomenike,Frangeš,Bolle,Felbinger I ostali okupili su ovdje sjajnu garnituru svojih ruku.Moraš se diviti. Nedaleko od mojih stoji žutina stara,pristojna bizantskog izgleda,sa grbom dosta čudnim u ovim našim krajevima.Mauzolej je to,pravoslavni ,točno nekako na polovici dijela pravoslavnog ,židovskog I katoličkog groblja I kao da ih tjera sve skupa u red.Mir I mir.Na njegovom zabatu stoji uklesan minaret,koji se I inače rijetko sretne u heraldici,ali taj minaret označava upravo to da je ovaj ovdje koji spava u onom kratkom periodu zauzeća od strane Austrije Sandžaka I Bosne,branio pravo te carevine na tim teritorijima.Dobio je za to odlikovanja,viteški naslov I predikat.Predikat po rijeci,a ne po slavnoj kakvoj starini od grada.Kratko je on ustvari službovao na Balkanu,poslali ga iz Tromeđe dalje 1884 godine u sami rub te carske priče u onu ,koja će tek za par godina postati strašno sjećanje na rat Veliki,onaj prvi,u Galiciju,a onda u Češku,gdje u Karlovim Varima I umire.Nikakve veze sa Zagrebom. Ali ipak u Zagrebu je živjela njegova udovica Judita I preko Bollea I njegovog posredovanja gradu,dala je sazidati ovaj mauzolej svetih apostola Petra I Pavla. Gradnjom te kapele ona je ispoštovala želju svog muža da ne leži u Pragu, “nije mu se svidjelo tamošnje groblje ,jer je u neprijatnom položaju, okruženo raznim tvornicama i da ne bi želio ni mrtav u njemu ležati». Na sama dopuštenja I dozvole dugo se čekalo,uvjetovalo,slično kao I danas,birokracija svoje radi. Sama posveta kapele Petru I Pavlu isto tako nije bila slučajna,jer se pokojnik zvao Petar – Kukulj od Limobrana (Rijeka Lima u Sandžaku) – feldmaršal.pukovnik ,vitez,a isti titular – ime nosila je prvotno pravoslavna parohijska crkva u Zagrebu 1785 godine ,sve do kupnje nekadašnje Margaretske crkve 1794 godine kada je dobila I ime svetog Preobraženja. Bolle se na ovoj kapeli poigrao bizantom,kako bi istaknuo upravo vjersku komponentu ,mada je išao I za nekim svojim ekleticizmom. Do gradnje ove kapele arcade su bile nedovršene,samo je bila dovršena grobnica obitelji Vrapćević,tako da je mjesta bilo dosta ,ali Judita je željela za svog muža ipak nešto trajnije,što će biti ukras ne samo njemu nego I gradu. Tako I jest,ova kapela-mauzolej ukras je groblja I Judita KUkulj od LImobrana dala je posvetu za vječnost svom mužu,a opet tako treba I biti,zajedno u ljubavi I pred Bogom.  Oznake: Zagreb |
Vojvoda od Reichstadta
|
Koliko je potrebno osobne nesreće da bi se lomila koplja,koliko je potrebno tuge da bi se opisao nečiji tako naizgled slavan život i još slavnije ime.Zar je dijete krivo za pogrešne poteze politike.Tako bi se mogao ukratko opisati život Vojvode od Reichstadta,sina Napoleona i Marije Lujze. Sve u svemu kad se zbroji ne znaš tko je u tom nesretnom djetetu izazvao više tuge i patnje,dali krivi strogi odgoj,sebičnost majke,koja ga nije voljela ili samo nesretna sudbina oca koji je ratovao sebi u čast i slavu.Iz običnog korzikanca htio je postati car svijeta i to se odrazilo na samo jednom biću,kojemu nije dozvoljeno niti voljeti koga bi htio. Danas možemo samo sagledati dio te patnje na one uspomene ili zapise starih dnevnika koji opisuju bolesnog princa koji se sunčao na terasi dvorca Schoenbrunn.Jedan austrijski diplomat opisuje odgoj – torturu mladih prinčeva,pripremajući ih za nečije snove. U 12 godini vojvodu su budili u 6 ujutro zbog molitve i da ga pitaju ima li intimne potrebe,zatim bi mu dopustili da drijema do pola 7,kada je dolazio sobar koji bi ga prije oblačenja,oprao tako mehanički ne imajući ni toliko obzira,koliko bi bilo koji građanin imao pri pranju svoga psa.U kućnoj haljini,jutarnjim hlačama i papučama mladi bi princ zatim primao majordomusa,koji je želio čuti da li je princ dobro spavao,a nakon toga hitno se oblačio,jer je i odgojiteljica imala isto pitanje.Kada bi se ona povukla ,sobar bi obukao dječaka u kratke svilene crne hlače i crni frak,jer je to bila propisana garderoba za misu.Nakon toga dolazili su jedan časnik i učitelj u nazočnosti kojih bi sobar opet presvlačio dječaka u bijele kožnate hlače,čizme i zeleni frak.Zatim bi otišli na jahalište.20 minuta kasnije dolazila je na red uniforma pukovnije,koja je nosila prinčevo ime i u toj uniformi vježbao je mačevanje.Poslije 20 minuta trebalo je u svečanoj uniformi sa dekoracijama učiti kod plesnog učitelja,kako se čovjek mora propisno pokloniti.I tako sve dalje i dalje po protokolu.Vrlo je malo vremena ostalo dječaku na igru i odmor.Ručak bi bio vrhunac mučenja mladića,jer bi za svaki zalogaj ili komadić kruha morao tražiti dopuštenje odobrenje učitelja,odgojiteljice i liječnika,a u najviše bi slučajeva njegovu molbu odbili.Jadni je dječak imao samo jedan izbor na kraju svega,moliti da se udalji od stola.Prolazeći hodnicima dvora vojvoda bi barem malo vremena imao za misliti na pozitivne stvari,a usput i pojesti hranu koju bi mu po stanovitim mjestima ostavljale dvorske dame,kojima je sirotog dečka bilo žao.Svugjde ima dobrote ipak. Toliko je ostalo dokaza od odgoju,da sve autore ne bih sada navodio,samo možda „Der Herzog von Reichstadt“ Eduarda Wertheimera štampana u Stockhardu 1902 godine,koja najzornije prikazuje nesretan život mladog vojvode,a i kasnije otvaranjem arhiva nalazilo se na bezbroj dokumenata,kao primjerice zapisa njegovog učitelja grofa Moritza Dietrichsteina. Moram ipak ovdje spomenuti i predrasude,čak zaglupljenost politike koja je mladog princa odvojila totalno od oca,Napoleona,kako mali ne bi pokazao tu napoleonsku crtu mržnje prema Austriji ili čak osvajačku,a naravno veliku ljubav prema majci Mariji Lujzi,odnosno Austriji.Napoleon umire na svetoj Heleni,nemajući pojma što se događa s njegovim djetetom.Možda samo može zahvaliti nekom šenbrunskom vrtlaru koji mu je poslao komadić ili ćuperak kose djeteta,na što su svi žbiri poludjeli zajedno sa knezom Metternichom.Moramo pri tome spomenuti da majku nije bilo briga za njega i vodila je svoj život u ljubavnicima.Njezina je sebičnosti nebriga otišla toliko daleko,toliko je bila sramotna,da je čak dolazeći na smrtnju postelju svog djeteta bila ljuta i da je jedino na strogi poziv Metternicha,poradi šaputanja Bečana ,došla i kratko se osvrnula na umirućega ,kako ne bi propustila udaju jedne svoje nezakonite kćeri i kako bi što prije pobjegla u naručaj svojeg ljubavnika Neipperga.Knez Metternich u malome je gledao napoleonsku sablat,pa je čak i car Franjo pustio suzu dvije,ipak na kraju zaključivši i uskliknuvši da je to dobro za sve ,za njegovu djecu i za cijeli svijet. Vojvoda se razvijao vrlo brzo,bio je visok i tanak,ali noge i ruke bile su mu vrlo slabe.I zubi su mu bili slabi.Prsa umjesto da se razvijaju jako,sve su se više sušila,ali je to pripisano genetici lorenskih karakteristika.Umno je bio vrlo jak.Njegova radost bila je zapovijedati,praviti se velikim vojskovođom,od čega je cijela austrijska politika zazirala,a on je zamišljao velike bitke kojima je on upravo glavni borac.To mu je bila igra u samoći dvora.Nije se štedio,jahao je kao kentaur,a zatim oznojen trčao u kazalište.Prigodom pogreba generala von Siegenthala,izdao ga je glas ,pa je morao drugome prepustiti zapovjedništvo : Srdi me ovo moje jadno tijelo,koje ne može izvršiti odluke mojeg duha. Dušu i duh imao je od željeza,ali tijelo od stakla,govorili su liječnici. Njegov se mladi život sve više gasio. Njegovu majku nije bilo briga uopće za njega,pa je sva radosna,kad bi mu se zdravlje bar malo popravilo,a bilo je to obično za lijepog vremena,da ostane što dalje od njega mila žena govorila da su kraljevske dužnosti ispred svakog majčinskog osjećaja i tu vidimo kakva je ona bila. Princa koji je polako umirao njegovale su carica Karolina Augusta i nadvojvotkinja Sofija,koja mu je koncem svibnja prepustila dio svojih soba u Šenbrunu,kako bi mu zrak iz parka olakšao disanje.Smrt je polako ipak dolazila.Od groznice i kašlja,nedostatka apetita i nesanice,teškog umora i neprestanog izlučivanja gnjiloće pretvorio se u pravu sablast. Prvih dana mjeseca srpnja vojvoda je teškom mukom još stigao otvoriti usta da izrazi svoju posljednju želju.21.7 raskidan od bolesti,pao je u agoniju.Njegova majka Maria Lujza obavila je svoju dužnost prema umirućem sinu s time da mu je poželjela laku noć i otišla.Princ kraj kojega je bdio sobar Lambert ,oko 4 sata ujutro,uskliknuo je „Umirem“ i dozivao svoju majku dugim beskonačnim kricima,sličnoj gorkoj i oštroj optužbi.Njegove posljednje riječi bile su „Obloge! Mjehuri!“ Bečani su šaptali sve glasnije,da je princ bio sustavno trovan,no ,nažalost tome nema dokaza........ Vratimo se ipak samo na tren na njegov život mladića.Svakog je jutra „kapetan“ prolazio putem iz Schoenbrunna na svom „Emiru“ pored Ružine vile,koja ga je promatrala kroz rešetke vrtnih vrata.Jednoga je jutra njezina kujica istrčala iz vile,zalutavši tako Emiru među noge.On se tako uznemirio da je kapetan skočio sa svoga konja i vratio joj psa.Počela je ljubav,i tako je Ruža upoznala svog „kapetana Franju“,a njezin otac vidio dobru priliku da uda svoju kćer.No,međutim car je saznao za tu stvar i svom je unuku naredio odmah,bez obzira na plač i molbe,da to prekine i da ne smije više prekoračiti praga vile.Franjo je još jednom prekoračio prag te vile,kako bi Ruži rekao da njegov vrlo moćni djed ne dozvoljava njihovu ljubav.Djevojka je trpjela i i željela je doznati tko je ta obitelj,koja joj je uskratila sreću,ali joj Franjo odgovori da će to moći doznati tek za dvije godine.Prošle su dvije godine,a da Ruža nije saznala tajnu.Nažalost,kapetan Franz bio je bolestan i borio se u Schoenbrunnu za život,no ostaje nam tužna kronika priče,da se, kad je Ruža saznala pravu istinu tko je njezin kapetan i tko je njegov djed,a prepoznavši u mrtvacu svojeg Franju,srušila na zemlju jecajući – Dakle zato – kliknula je – nisi mogao održati obećanje da ćeš me oženiti! Na pogrebu su bili svi,Car i Carica,ali njegova majka nije našla shodno biti na posljednjem ispraćaju svoga sina,nego je tog jutra,na sam dan pogreba otputovala u Parmu kako bi bila sa svojim novim ljubavnikom grofom Bombellesom,za kojeg se i udala 1834 godine. U bakrenom lijesu,kapucinske crkve,među ostalim Habsburzima leži Napoleonov sin već preko stotinu godinu i tkogod ga promatra pita se da li je tu nasilno pokopana jedna sudbina.U doba Monarhije javnost je bila propuštena u kriptu samo jedanput na godinu na Dan Mrtvih.Još nakon 1870 godine na Dušni dan mogli su ljudi vidjeti Ružu Demareau već ostarjelu i neudatu,kako kleči i moli pred smrtnim ostacima nesretnog vojvode. Ako se nađete u Beču,ako uspijete ući u kriptu pred lijesove Carske Kuće,neka vas ova priča ipak natjera da se poklonite pred lijesom jednog vojvode,ali isto tako i jednog nesretnog čovjeka.  Oznake: Habsburg |
Čoka
Dvorac je izgradila porodica Marcibanji, posle 1781. godine, kada je Lerinc Marcibanji kupio pustaru Čoku. Izgradnju dvorca dovršio je tek sledeći vlasnik, Švab Karolj, tek oko 1870. godine. Artur i Karolj Lederer kupili su posed krajem 19. veka. U posedu spahijske porodice Lederer inače jedne od najbogatijih jevrejskih porodica u to doba imanje ostaje sve do Drugog svetskog rata. Tokom Drugog svetskog rata jedno vreme dvorac je bio u posedu okupatora. Dvorac je spratna zgrada, sa izduženom osnovom simetričnog rasporeda prostorija, dužno orijentisana ka glavnoj ulici. Bočnim i središnjim rizalitima je raščlanjena fasada glavnog ulaza. Završetci rizalita su timpanoni koji se izdižu iznad krovnog venca. Prozori su ritmično raspoređeni u nizu, u prizemlju sa ravnom gornjom gredom, a na spratu su prozori sa lučnim završetkom. Krovište na četiri vode, ulepšano je sa krovovima na rizalitima sa bočnih strana. Dvorac rasporedom glavnih zidnih masa, fasadom i simetričnom osnovom, ima odlike klasicizma, ali je zbog naknadnih izmena koncepcije dobio eklektičke odlike. Bez obzira, izgled odaje celinu sigurnih stilskih izržajnih karakteristika, i u odnosu na druge objekte ovog tipa u Vojvodini, jedan je od značajnijih. Od posle rata 1950. godine tu je osnovano poljoprivredno dobro "Čoka" koje i danas koristi dvorac kao upravnu zgradu. Zgrada je u dobrom stanju, a park oko dvorca je pretvoren u gradski park. Dvorac je spomenik kulture od velikog značaja.  Oznake: Vojvodina |
20.02.2021., subota
Beethowen
|
Kontroverza je ono što bi jednom rječju prikazalo ovaj tekst i osobu.Možemo li na temelju samo ove riječi prikazati osebujan temperament i karakter osobe koja je svijetu ostavila radost i tugu,tišinu i buku i jedna od najvrednijih djela povijesti glazbe. Mnoge radnje iz života ove osobe i njegova života upravo dokazuju da je on zaista znao korisno zapostaviti idealno:vidimo ga kako dere prvu stranicu simfonije „Eroiche“ koju je posvetio Napoleonu,misleći da je Bonaparte borac za slobodu,no poslije se ispostavilo da je običan tiranin i imperijalista.Isto tako pisao je engleskom nakladniku koji mu je predlagao da uglazbi „borbu za baltičko more“ da bi on to rado učinio,kad to ne bi vrijeđalo danski narod.“Slaviti sa glazbom – komentira Reinitz – britansko tlačenje jednog malog slobodnog naroda,bilo je protivno njegovim idealima o slobodi“. Cijelo to napoleonsko razdoblje bilo je za ovog malog ,bucmastog čovjeka,širokih leđa i kratkog vrata,okruglog nosa,širokog podbradka,tamne puti,ali usta plemenitog oblika,jedna velika uvreda,jer je prvo u Napoleonu vidio borca za pravdu,osloboditelja.Bio je izrazito liberalan i kada je godine 1809. Komponirao „Simfoniju bitke“ sigurno ga je inspirirala njegova mržnja prema Napoleonu,kojeg je toliko u početku poštovao. Vodio je niz procesa i parnica,bio je izrazito svadljiv i na sve je načine pokušavao zaštiti svoja djela,kako u ono vrijeme nije postojala uredba ili zakon o zaštiti izvođača i djela,nego kad je god netko kupio neko djelo od nekog autora,apsolutno ga je smatrao svojim,pa ga je tako i širio dalje.No,Bethowen se borio protiv toga i nekoliko je puta uspio,ali sa kratkim uživanjem u pobjedi. Sa svakom prepirkom,svađom i spremnim energičnim odgovorima za svaki pokušaj da ga prevare,uspjelo mu je u pogledu onoga što je stvorio,prestrašiti ljude,koji su bili spremni iskoristiti ga i smanjio je na minimun izdavanja svojih djela.Nije pravedno predbacivati potkupljivost ovome velikanu,koji se iz ljubavi prema bratu opteretio velikim dugovima,pa je u vrijeme najveće siromaštine 1805. Godine pisao nakladniku da zadrži za posljednju Bachovu kćerku koja je živjela u velikoj oskudici,dobit od prodaje jedne njegove simfonije.Sudbina je slabo nagradila njegov sentimentalizam,kada se iz želje da ima dostojnog glazbenog baštinika,upustio u novčane žrtve,da odgoji nećaka Karla,koji mu je za uzvrat priredio neugodnosti i razočaranja.Karlo van Bethoven bio je rasipnik vele povjesničari,a za upravo njega Ludvig se brinuo i mučio,dok je inače čuvao svaku paru upravo vjerskom pobožnošću.Bio je izrazito šparan pa je zapisivao svaku stavku potrošenog novca,ali na jedan čudan način.Naime svoje je ideje i potrošen novac,matematičkom točnošću zapisavao na prozorske kapke.1823 godine kod potpisa novog ugovora kod stanodavca hladno je primijetio da su sa prozora skinuli kapke i rekao je da ne može biti bez njih.Služili su mu da bilježi svoje beskonačne račune – zamršene operacije s promjenama valute,razlike između dukata i forinti – i da bilježi svakovrsne bilješke,pa bilo i da zapiše muzičke bilješke.Ovi drveni kapci od lipovine,nepobojani i glatki služili su mu kao notes na kojima je zapisivao cijeli niz događaja iz svojeg života.Jedna je njemačka obitelj ,koja je živjela preko puta ,kupila te prozore,odnijela ih na procjenu i dobro zaradila na njima.Kapci i misli jedne zvijezde.Kao da gledamo današnjicu. Bethovena može gledati kao techno glazbenika onog vremena,sa svojim glasnim izljevima,bubnjevima i ritmom,probijaći stare ustaljene načine komponiranja,on ulazi čvrsto u novo doba,rušeći sve pred sobom,kao pravi romantičar. Stranice dnevnika ,list po list,svjedoče o životu ovog čuda i isto tako pomažu kod rekonstruiranja života,pa i intimnog. Služavke su za Ludviga bile noćna mora,zlokobni dusi ,poslani da muče čovjeka.Kada je god morao primiti novu služavku,jer je prošlu otpustio radi sitnice,bio je izrazito zlovoljan,jer je znao da će se morati nanovo sporazumjevati sa novom osobom,a osim toga da će morati prekinuti veliku ljubav prema domaćoj kuhinji i otići u gostionicu.Ovakve dane bilježio je kao najcrnje: u kolovozu 1820 godine dogodilo se to redom 10.11.13 i 14 i ti su dani u dnevniku ovjekovječeni.Godine 1818 priča dnevnik da „kuharica prima 60 forinti godišnje plaće i 12 krajcara dnevno za kruh“. Kada je jedne večeri skladao „Credo“ dočekao je ponoć,a da nije pojeo pripremljenu večeru koja se bila ohladila,a kuharica i služavka zaspale od umora.Otjerao ih je ne slušajući njihova opravdanja,digao je takvu larmu i viku da su se svi sustanari probudili.Zatim se vratio svom stolu pjevajući,bučeći i ričući oko svog „Creda“.Kasnije je izjavio da su ga ostavile gladnog punih 38 sati.Možda nisu baš toliko,jer se nikada nije sjećao što je i koliko pojeo. Računi su bili njegova manija bilježio je sve i svašta,upravo je imao sastavljen troškovnik,toliko pedantan i uredan,da bi mu svaki knjigovođa zavidio.U listopadu 1817 godine prestrašen je proučavao proračun kućnih troškova,koji su mu sastavili neki prijatelji,godišnje bi morao potrošiti na kuharicu i služavku 1704 forinte : - Zar zaista toliko?- pisao je očajan gospođi Nanneti von Streischer – Neka nam se Bog smiluje! Vodio je nekoliko procesa,a pogotovo nakon pada valuta 1811 g. Kada ga je krah državnih financija bacio u bijedu.U to vrijeme „čuvari „ novca bankrotirali su,a izvukli su se samo oni koji su imali robu,vrijedne predmete,nepokretna imanja.On je tada od svojih mecena primao tri mirovine,ali u novcu bez vrijednosti,a jedan od tih mecena bio je i Prestolonasljednik Rudolf,a upravo od tih mecena zahtjevao je promjenu valute.Rudolf je to prihvatio,ali prinčevi Kinski i Lobkowitz nisu.Svojedobno je Lobkowitz potrošio na umjetnost veći dio svoje imovine,nove je Beethovenove skladbe izvodio baš u njegovoj palači izvanredno dobar orkestar i tamo je Ludvig upoznao i Nadvojvodu Rudolfa,no državni krah srezao je sve to skupa.Ludvig je tužio princa sudu – vrlo nezahvalno,i izgubio parnicu,ali je princ pošteno platio,opraštajući.No,kada se Ludvig pokušao pomiriti,princ je to hladno dočekao.Proces protiv Kinskog trajao je tri godine i završen je kompromisom,koji je maestru donio 1200 forinti.Bio je to slab uspjeh i vrlo štetan za Bethovena,jer je na sebe navukao antipatiju plemstva,uvrijeđenog ovim postupcima.Mnogi su to tumačili kao pohlepu za novcem.Aristokracija se osvetila bojkotirajući njegove koncerte i ne kupivši nove kompozicije.Malo ili ništa shvaćen od građanstva genije je izgubio najjaču potporu i tugovao za godinom 1795-om kad je Princ Lobkowitz kupio od njega niz stvari i to dobro platio. Biograf Bakker pisao je : da je postupak Betovena u novčanim pitanjima jedna od najružnijih strana njegova karaktera,koja ga svakako ne prikazuje u lijepom svijetlu.U ovim je poslovima često pokazivao takav nedostatak obzira,da je to teško opravdati.Bio je praktični računovođa,koji kao da je zalutao u glazbene vode“...... Već svojom 5 simfonijom Betoven se svađa,očajan kao jedan od najvećih genija,prepotentno vuče sudbinu za rukav,daje joj naslov i glazbu kao u poluludom stanju za njega je to igra.Od početaka glazbe do njenog kraja,na čijem čelu sjedi samo on,Veliki,baš njemu ta sudbina zadaje udarac i on polako gubi sluh.No,ostavlja mu njegov genij da vlada i on u svojoj glavi čuje udarce,pjev ptica,šum vode i nastaju jedna od najvećih djela svjetske klasike.Na kraju izvođenja 9 Ode radosti na Schillerov tekst,Betoven ne čuje pljesak publike,nego ga impresario okreće.Toliko slobodoljubiv,liberalan,borac za pravdu,zove svojom muzikom narode da svi budu braća. Neću se ovdje osvrtati na njegovu zaljubljivu prirodu,njegove avanture ,posvete ženama,nego idemo kraju jednog velikana,koji je označio vječnost glazbe koja se dan danas izvodi u svim verzijama i varijantama.Betoven zauvijek! „Mi smo ovdje u Austriji zaista siromašni,pisao je švicarskom nakladniku Naegelli,a rat i beskonačno žalosna vremena ostavljaju za umjetnost i znanost vrlo malo“ Betoven je svakog dana poslije 4 sata išao u kavanu ,uvijek istu,nedaleko svog stana.Ulazio je i izlazio kroz vrata za osoblje.VOlio je pivo i likere,ali u kavanu je išao samo zato da popuši lulu i pročita novine.Ako bi mu nekog predstavili nije htio razgovarati.Vina su pokvarila njegov želudac,a još više čista voda iz zdenaca,koju je neprestano pio,pa ga je ta ista voda i ubila.I kao bolesnik uvijek je pio tu vodu,kako bi neutralizirao učinak lijekova,u koje nije vjerovao,kao niti u liječnike . Njegov kraj se nazirao polako,oko 1825 godine,no još uvijek je mogao hodati livadama,poljanama,penjati se po samotnim snijegom pokrivenim brdima,nanovo se pokazujući kao božanski demon marširajući otkrite glave,hitra koraka,ne zaustavljajući pogled na nikome.Viđajući ga ovako sa divljim sjajem u očima,izgledao je kao neki ludi kralj.Jednom su ga žandari u Wienerneustadtu uhapsili,jer je provirivao u prozore kuća,a kako je bio bez šešira i kaputa,otišavši rano ujutro iz Badena,kako bi prošetao ,a u međuremenu je pala noć,mislili su da je propalica i skitnica.Žandari ga strpaše u zatvor,ali su ga noću pustili na intervenciju tamošnjeg direktora orkestra,a sutradan ga otpremili u Baden kočijom gradonačelnika koji se na veliko ispričavao. Posljednje akorde napisao je u podnožju brežuljaka,jer je jedino priroda bila ta koja mu je bila sposobna govoriti.Morao joj je ostati vjeran i po cićoj zimi.Pobojao se da bi se mogao razboljeti ,i to na selu,gdje ne bi imao nikoga svoga,pa je stoga odlučio na mljekarskim kolima vratiti se u Beč.Slabo zaštićen, drščući od vlage i zime,prespavao je u seoskoj krčmi gdje je dobio prvi naznake bolesti.U bijednoj sobi,negrijanoj i bez dvostrukih prozora osjetio je prve drhtaje groznice. 2 prosinca bio je u Beču u kući Schwarzspaniergasse u kojoj je živio dvije godine i tu ga je snašla smrt.Ležeći u krevetu slušao je liječnike gotovo samo iz ljubaznosti,smijao se receptima ili se čak usuđivao povećati sam dozu lijeka.Jedna mala žlicica lijeka nije mu izgledala dovoljna pa je na svoju ruku povećao dozu velikom jušnom žlicom.Kada se bolest pogoršala počeo je češće pljuvati krv,disao je s takvom mukom da je postojala bojazan da će se ugušiti.Vodena bolest postala je opasnije nakon preljeva žući zbog jedne uvrede,koja ga je teško pogodila.Kada su doktor Wawruch i kirurg Seibert izjavili da je operacija neizbježna,da se očisti želudac od prevelike tekućine,zbog koje bi došlo do sepse,zamislio se ,a zatim ipak pristao.Gledajući kako je mlaz tekućine iskočio iz njegova želuca,usporedio je Seiberta sa Mojsijem,kada je ovaj dirnuviši hrid štapom učinio da poteče voda.Htio je ustati,raditi,a osobito da napiše 10 simfoniju,no to više nije bilo moguće. Pozvali su i župnika kojeg je saslušao.PO čelu umirućega Titana počeo je curiti toliki znoj da ga sam više nije mogao brisati.Gospođi Hummel koja mu je osušila znoj svojom maramicom uputio je pogled beskrajne zahvalnosti.Svijest je izgubio u noći između 25. I 26. Ožujka.U dva sata popodne 26.3.- bio je ponedjeljak pao je u agoniju.Uz njega su stajali brat,AnselmHuettenbrenner i slikar Telscher,a koji je napravio skicu umirućega genija.Već oblačno nebo još se više pomračilo oko 4 popodne,počela je sniježna oluja,ali Beethowen nije čuo strašnu simfoniju koju mu je dirigirala priroda,a koja je pratila Velikog u zadnji čas.Munja koja je proparala nebo i čiji je sjaj bio time jači od svjetline snijega,osvjetli sobu na tren i vjeđe umirućega se otvoriše.Stisnutu šaku uperio je u nebo kao prijetnju.Nekoliko sekunda kasnije,sklopivši natrag oči,zauvijek je svijet napustio Ludvig van Beethowen.Bilo je 17,45 minuta. U ondašnjem Beču,vijest se brzo proširila,Betoven je mrtav i svi su htjeli vidjeti mrtvo tijelo,položeno na daske (takav je bio običaj) postavljene na stolcima.Prijatelji pokojnika i služavka Sali teškom su mukom odbijali radoznale.Puk je govorio da je umro general glazbe.Lirski umjetnik Cramolini poslao je brata Eduarda slikaru Dannhauseru da ovaj napravi sedrenu masku Betovena.Von Breuning i Schindler su to dozvolili od straha da se ne bi krivo protumačiča smrt jedne tako slavne osobe,te da ne bi počela govorkanja o njegovoj smrti.Posao je izvršen vrlo brzo 28 ujutro.Snimljena maska otkriva grčeve smrtonosne bolesti i tjelesni napor.Kopije su vrlo rijetke,jedna je sačuvana u Bonnu kod društva za Beethovenov dom,druga u Beču kod muzeja prijatelja glazbe.Dvije uljene skice bile su dugo godina čuvane kod stare bečke umjetničke tvrtke Artaria.Maska živog Beethovena snimljena je 1812 godine po želji tvorničara i muzikofila Andrije Streichera. Kako Velikan ne bi dijelio tužnu i gorku sudbinu još jednog genija,Mozarta ,koji je pokopan u zajedničkoj grobnici bečkih siromaha,na potpunu nepoznatoj lokaciji,grupa je prijatelja rezervirala grob na groblju Waehring,koje se nalazilo izvan bečkih zidina.Pogreb je bio određen za četvrtak 29. Ožujka. Premda je impresario zabranio javno pjevanje svojim izvođačima,na Cramolinijevu ideju da se otpjeva Weberov koral,pristali su svi kolege. Nakon autopsije mrtvo je tijelo položeno u lijes svijetle hrastovine,a na glavu umrlog stavili su vijenac od bijelih ruža,a među ruke voštani križ i ljiljan.Ležao je u sobi okrenut prema vratima,istoj onoj u kojoj je i umro.Pogreb „visokorođenog i slavnog pokojnika“ obavila je tvrtka Andrije Zellera,koja je za nas ostavila vrlo točne fakture.Sama je povorka trebala krenuti u 3 sata popodne,ali već je u podne Zeller uzvanicima podijelio bijele ruže sa vrpcom od atlasa također bijele boje.U dvorištu su pjevane pjesme Castelija i Seidla.Kako je veliko mnoštvo stizalo iz svih dijelova grada,i škole su obustavile rad,te su nešto prije 3 sata – na opće negodovanje mnoštva,dvorišna vrata bila zatvorena.Vojska koja je pozvana u pomoć vrlo je slabo obavila svoj posao.Lijes je točno u 3 sata spušten u dvorište,zatvoren,prekriven silom vijenaca,a sami blagoslov podijelljen je od strane 9 svećenika škotskog zbora,a umjetnici Opere zapjevali su koral od Webera. Ulice su bile zakrčene radoznalima ,te je povorka slabo napredovala.Umjetnici su teškom mukom odolijevali težini lijesa.Na čelu povorke nošen je križ okićen cvijećem,iza križa siromasi,četiri trublje i kor pjevajući Miserere,pronađen među Ludvigovim papirima u noći poslije smrti i na brzinu naučen.Sam Miserere sastavljen je godine 1812 za obred na Dušni dan.Povorka je završavala vrlo lijepa četveroprežna gala kočija i oko stotinu drugih kočija. Četvrt Waehring u kojoj su pokopali Velikana,bila je tada pregrađe Beča,vrlo napućena,do koje se dolazilo laganim usponom.Dio mnoštva raširio se kod gradskih vrata,drugi se udaljiše nakon blagoslova,tako da je ostala samo čedna povorka.Na čelu povorke išli su tada učenici ,mjesni siromasi i svećenici.Zvona su zvonila po čitavom Beču.Dok se sunce spuštalo tijelo Besmrtnika položeno je u grob.Poslije pogreba prijatelja su otišli na piće u jednu lokalnu kavanu kako bi popili par pića za spokoj pokojnika ,ali i za onoga koji će prvi među njima na vječni put,bio je to Schubert.Beetovenov grob uredio je carski i kraljevski klesar Andrija Hauser,diplomiran za javne i tvrđavne poslove,koji je pogrebnom zavodu predao račun na 100 forinti i 45 krajcara. Sada neću iznositi ostavštinu umrlog koja je bila skromna,jer nije mjesto za ovakve stvari.Ostaje nam samo uživati u njegovoj baštini koju je ostavio svima nama na radost. .....“ Bio je umjetnik i tko ostaje poslije Njega?Nazivahu ga zlovoljnim,jer se držao daleko od svijeta,neosjetljivim,jer je izbjegavao osjećajnost.Ali onaj koji se osjeća jakim,ne bježi ostaje i odvraća,a osjećajnost izbjegavaju samo oni,koji su jako osjetljivi...Ako je On izbjegavao svijet,to nije činio zato,što u dubini svog ljubeznog duha,nije pronalazio otporne točke; ako je izbjegavao ljude,radio je to zato,što se ljudi nisu htjeli uzdići do njega,a on se nije htio spuštati do njih.Kako nije imao sebi ravnog,bio je osamljen....“izrekao je veliki traged toga vremena glumac Heinrich Anschueltz.   Oznake: klasična glazba |
Karačonji
Dvorac Karačonji u Beodri Novo Mileševo   Prvi vlasnik: plemić Laslo Karačonji (Karácsony László) Vreme gradnje: 1842-46. godine Projektant: arh. Jožef Pan (Pán József) Stil: klasicizam Restauratorski radovi: 1980. 1985. i 1991. godine Sagradio ga je 1842-46. godine plemić i veliki župan Torontalske Županije Laslo Karačonji na svom imanju u Beodri (danas spojeno sa Novim Miloševom). Građen je kao reprezentativni rezidencijalni objekat koji svojom monumentalnošću dominira nekad prostranim i uređenim parkom, jedan je od najlepših kreacija ove vrste svoga doba na ravničarskom prostranstvu Vojvodine. Arhitektonski je oblikovan u dosledno sprovedenom klasicizmu. Izdužene je pravougaone osnove i ima prizemlje i sprat. Glavna fasada rešena je simetrično, sa plitkim rizalitima na uglovima građevine koji se završavaju timpanonima. Središnji deo fasade naglašen je dubokim tremom koji u prizemnom delu nose stupci, a na spratnom delu korintski stubovi sa arhitravom, frizom i trougaonim timpanonom. Dvorac Karačonji ubraja se u tip polXskog (ruralnog) dvorca koji je izgrađen van urbanih gradskih naselXa, a po pravilu je bio okružen ekonomskim zgradama, čija je uloga bila omogućavanje funkcionisanja imanja tokom cele godine. U pogledu funkcija, dvorac je bio objekat za stanovanje, ali i centar upravlXanja imanjem. U neposrednoj okolini dvorca, u sklopu imanja, nalaze se konjušnica koja zajedno sa dvorcem čine arhitektonski i stilski jedinstvenu i dobro usklađenu celinu. Oznake: Vojvodina |
18.02.2021., četvrtak
Cernik grad-dvorac
|
Cernik U ranom srednjem vijeku Cernik je bio središte područja novog dijela Slavonije,a živjelo je ovdje više plemićkih rodova od kojih se navode Boričevci,Desislavići,Zapoljski i Cernički.Prvi dokument koji govori o cerničkom plemstvu „nobiles de Cherski i Cernički“ datira iz 1363 godine.To je ujedno i prva godina u kojoj se spominje Cernik.Vlasnici Cernika i okolnih krajeva plemići Deževići gospodarili su ovdje sve do dolaska Turaka 1536 godine.U to vrijeme je to plemićko sijelo doživljavalo svoj gospodarski rast i preporod.Godine 1520 Cernik je dobio pravo održavanja nedjeljnih sajmova,a na dan sv.Franje i godišnji sajam.I taj nas podatak upućuje da su franjevci već bili na tom području.Od godine 1593 ovo mjesto postaje središtem Sandžaka i to ostaje sve do godine 1687 kada se Turci povlače.Putopisac Evlija Ćelebi navodi da je u to vrijeme u Cerniku bila 21 džamija,tri osnovne škole,javno kupalište i 150 dućana. U „šeher Cerniku“ bile su kuće s baščama kao divni zemljaski raj (bag-i-irem). Nakon odlaska Turaka,1707 godine austrijska uprava dodjeljuje ovo imanje zapovjedniku brodske tvrđave generalu Maksu Petrašu,da bi od njega ovo imanje otkupio Marko pl.Marković 1753 godine.Njegovom sinu Stjepanu Carica Marija Terezija daje pridjev Markovich de Csernek. 1741 godine dolazi do velike seljaček bune na cijelom području zapadne Slavonije ,pa sve tamo do Varaždina.Želja i svrha pobune bila je da se ta područja pripoje Krajini,a ne banskoj vlasti,jer se smatralo da će biti manji porezi i davanja.Pobuna je naravno bila krvavo ugušena. Stari cerenički grad-kaštel stoji ovdje od davnina,ali je bitna barokizacija istoga 1756 godine,a nad barokni portal stavljen je grb obitelji Marković.Pregradnjom je sama osnova grada ostala ista,pravokutnik sa četiri kule na kutovima i zatvorenim dvorištem.U jugozapadnoj kuli nalaze se još uvijek medaljoni sa štukaturom u kojima je naznačena godina 1756 i inicijali obitelji Marković. Posljednji privatni vlasnik ovog grada-dvorca bio je grof Aleksandar Kulmer od 1927 do 1945 godine.Markovići su naime prodali grad i imanje 1849 godine i vlasnikom postaje Franjo de Colloredo Mannsfeld,zatim Vinko Muller iz Švicarske,od 1861 vlasnikom je jedna švicarska firma,1864 Carion iz Pariza,koji je bezobzirno haračio cerničkim šumama.Zabilježeno je da je u tri mjeseca izvezao 500.000 duga za burad u Francusku (francuska hrastovina za francuski konjak),a zatim dolazi do stečaja,da bi vlasnikom postao Kazimir Tarnoczy.  Oznake: Slavonija i Baranja |
17.02.2021., srijeda
cernik
|
U ona mračna strašna vremena Tito je sedil u Beogradu,ja malo kasnije u Zagrebu.Jednom prilikom je on morao proći Savskim sokakom pa je cijeli promet ondašnji ,a nije ga bilo kao danas,kad su se traktoristi spustili u grad,bio zatvoren.On lično i personalno sa drugaricom Jovankom od nekud se vraćal i morao je proći narod svoj u Zagrebu.Zagreb je bio oduševljen,svi su bili u bijelom,kak za danas krstitke i sve je bilo lijepo.Ručice su bile spremne,ceste blokane i čekao se sam on,pregaoc i čimbenik,najvažniji faktor očuvanja zemlje od petokolonaša.Maloprije gore spomenuta drugarica Ličanka Budisavljević je bila jako lepo oblečena,za one koji imaju još crno bijele televizore ,bila je u crnom sa maramom oko vrata,kako joj lahor ne bi napuhal osetljivo grlo.Sve nas je bilo strah,kaj ak se poštovana nahladi u našem gradu.Promet je i dalje bio zatvoren,crkve su bile otvorene,ako bi se drug možda ipak htel pomoliti,sve je bilo lijepo.A onda je on prošao,svi smo veselo klicali,nazdravljali,zahvaljivali dragom Nekom kaj ga čuva i kak je već u dosta poznim godinama ovak fletni,da more na put kroz naš zaštopani grad. Dosta godina kasnije prošal je jen drugi na poziv jednog druga u gospodina i isto tak lepo i hercig u bijelom,ko Tito onda.No,sve se promenilo,mada je promet i opet bil zaštopan,mi smo i opet klicali.Viš kak je i ovaj fletni.MI volimo klicati!Takvi smo,samo nek je veselica,nek je promet zaštopan,mi sretni. Mašu oni nama,mašemo mi njima.Jedino mi se čini da su Tita sporije vozili od ovoga kasnije,ali to je moja Fata Morgana možda.Malo se ipak obrnulo,kak smo onda bili u bijelom,sad je red da budemo u crnom,jer se zna da je bijelo boja komunizma,a crno posta i korote i jako je fina kad se čeka dragi gost i kad se ide na veselice.Bila je gužva kak i onda,samo kaj su osim prometa bile zatvorene i crkve,a tak je i ostalo.U vrijeme komunizma se čovek mogel u bilo kojoj otvorenoj pomoliti,a danas u doba napretka i svjetlog trenutka povijesti crkve su zaprte i to je to.Pa se ja ovako pitam,jel Tito bio pošteniji od ovih danas,pa ne bi niš ćapal usput ili su ljudi bili pošteniji ili je danas naprosto takvo vrijeme da se moramo dobro zaključati da nam i suzu iz oka ne čope! Pa tako svaki puta kad bi ja postal pobožni,lepo naslonim oko i nos na vrata crkve ,kapele ili kapelice i pomolim se izvana,jer ti dojde na isto.Bog dragi je svuda ,a ne samo unutra dobro zaključan.Pitam se ovako lijep i pametan i naivan,da li su oni možda Boga,Majku njegovu i sina njizinog nutra zaključali.Pa onda su oni taoci.Drugi put bum dobro otvoril oči i ako otkrijem kaj sumnjivo mam zovem policiju nek to istraži,uzme otiske prstiju,a ak naši niš ne poduzmeju zovem onog rozog iz CSI! Dosta je te zajebancije sa vjerom!!!Ja hoćem nutra pogledati si kipec i Njih osobno. U to hladno jutro sam si tak bil lepi,baš onak poželjni i sexy,putujem za Slavoniju,tam se bum šetal,pogledal Osijek grad u Božićnoj slici i bilo bu mi baš lepo.Ali negde na pola puta moram zalutati,skrenuti sa autostrade na polako cestu i vratiti se u malo mlađa vremena,kad sam bil još lepši. Tamo je dvorac,kaj su ga grofovija Kulmerovih dobili natrag u posjed,ali ni sada nije njihov do kraja,jer 50 godina samoupravnog socijalizma dalo je narodu i narodnostima na izvolte da raspolažu činjenicom tuđom,a danas u doba vjere opet je isto.Samo kaj od naroda niš,a njima sve. Lepi je dvorac,nemrem reći da nije i ovako devastiran pretvoren u vlažno skladište nebrige.Ali malo dalje je jako lepa barok crkva.Da,da barok,kaj bi vi hteli sad,da ja odem u romaniku.Neš majci!!! Daj si ti zamisli budalu!!!Pozvonim ja lepo na vrata vjere i lanem ko iz topa ,dobro jutro!!!Ovome je kosa bila u zraku sva nakostriješena ko nekad Hendriksu,kojem ime stoji na mostu u Zagrebu,a tamo ima jednog sličnog!!Izlazi on van,ja sav pobožan,slika čiste vjere i ufanja,rukice prekrižene,skrušene,već spreman na kuruzu,klečanje,kaznu tipa strela nebeska vu te pukla.Gleda on mene onako crnog,prosijedog da budem iskren,omotanog šalom ko drito iz Irana ili Iraka.Kaputić crni,rukavice crne,hlače crne,šal crni,nije mu bilo svejedno baš.Malo je čudno mirisal,ali zna se kak je grijanje skupo,pa si je čovek,sveti naravno,jednu trgnul da zagrije kosti u tom franjevačkom samostanu sv.Petra i Pavla.Ruke prekrižene njihov je znak,a i moj ,pa me valjda to propustilo unutra. A unutra zaista raskoš visokog baroka!!!Crkva je predivna u Cerniku.Glavni urednik je žute boje kose.Ustvari nakon početne greške,lepo sam se naklonil,prekrižil u lijevo,da se vidi da nisam baš iz dalekog istoka,ovlaš sam raskopčao kaputić da vidi da ne nosim bombu i krenulo je sve skupa ipak olrajt!!! Na mjestu današnje jednobrodne crkve sa visokim pročeljem s portalom raščlanjenim pilastrima i nišama s baroknom plastikom,stajala je prije 18 stoljeća drvena kapela ,na mjestu negdašnje đamije okružene grobljem.Današnja barokna crkva gradi se sve do 1777 godine,a gradnju počinje fra Mihajlo Paunović i posvećuje ju sv.Petru Apostolu,a do nje gradi i franjevački samostan.Na vrhu zabata stoji osebujna vjetrenica sa Sv.Florijanom od kovanog željeza.Vrijednog je baroknog inventara koji bi zaslužio obnovu,premda je sama crkva izvana pobojana,uređen klaustar,ali unutrašnjost još vapi za restauracijom.     Oznake: Slavonija |
Donji Miholjac dvorac Mailath
|
Donji Miholjac dvorac Mailath Na ovome bi dvorcu pozavidjeli svi oni engleski lordovi,samo oni nemaju ovakvu dušu kao što je ima Slavonija.U žiti,kukuruzu,nadomak granice sa Madžarskom leži pravi pravcati tudorski dvorac.Kao da je iznikao iz neke bajke,čini ukras ne samo Donjeg Miholjca ,ne samo Slavonije nego i cijele hrvatske,premda spada u red jednog od najmlađih dvoraca Hrvatske. Na državnoj cesti koja iz Pečuha vodi u Donji Miholjac i dalje u Našice bio je promet znatno usporen,jer na Dravi nije bilo mosta,a prijevoz kola i naravno roba,ovisio je o vodostaju rijeke.Narod je odavno traži da se digne most i to naravno stabilan,koji bi izdržao svu tu količinu robe,ali je gradnja tog mosta počela tek 1906 godine pod ravnanjem kraljevskog inženjera Adolfa Kralika i trajala je dvije godine do svibnja 1908 godine .Sama gradnja stajala je 1.520 000 kruna,a od ovih je novaca otpalo 600 000 na donju konstrukciju,stupove a 920 000 na samu gradnju mosta od željeza.Donju gradnju izvela je tvornica strojeva i ljevaonica željeza Schlick iz Budimpešte. Most je faktično dug 316 metara. Toliko naime iznosi udaljenost obaju otpornjaka: na lijevoj i na desnoj obali rijeke Drave. U samoj vodi stoje dva jaka stupa, kojima su temelji poput otpornjaka izvedeni pomoću komprimiranoga zraka sa željeznim caisonima. Temelj lijevog otpornjaka počiva na terenu od 16 metara i 25 centimetara dubljine ispod ništice dravskoga vodokaza. Temelj desnog otpornjaka počiva na terenu od 16 m. i 90 cm ispod ništice vodokaza; temelj lijevoga stupa 20 metara, a desnoga stupa 16 m. i 34 cm. ispod ništice spomenutog vodokaza rijeke Drave. Pneumatično fundiranje mosnih stupova bijaše veoma tegotno. Tako je kod lijevoga stupa trebalo 42 dana, dok je caison spušten na 15 metara dubljine. Šupljina caisona ispu-njena je betonom u omjeru 1 prema 2 i po odnosno prema 5.Temeljno je ziđe izvedeno od lomijenjaka u portland cementu, a ziđe izvan temelja od obdjelanoga kamena. Lomljenjak je t. zv. diorit, dobavljen iz kamenoloma kod Orahovice, dok je obdjelani kamen iz Almaša (na Dunavu, a ne na Dravi). Podložni kvadri (četvorine) od granita doveženi su iz Sarming-steina u Austriji. Trošak gradnje jednoga stupa iznosio je 90.000 kruna; od toga je 65.900 kruna otpalo na gradnju samoga temelja, a 25.000 kruna na zidanje stupa iznad temelja.K tomu još pridolazi trošak fundiranja ispod 10 metara dubljine, jer je svaki decimetar u dubljini do 15 metara stojao 270 kr., u dubljini do 20 m. 310, a do 25 m. 370 kruna. Na istom posjedu nalaze se dva dvorca ,ali ovaj kojeg želim opisati je onaj zbog kojeg ostajemo duže,zagledani i očarani.U nekada brižno i njegovanom parku,mada niti danas stanje nije loše,nalazi se dvorac Mailath,onih Mailatha koji su upravljali i Rijekom,kada je istu Marija Terezija „riječku krpicu“ 1776 godine vratila gradu,a bila je pod madžarskom upravom.Grofovi Mailath de Shekely došli su u posjed imanja u drugoj polovici 19 stoljeća,a 1905 do 1914 izgradili su predivan jednokatni dvorac velikih dimenzija u tudor stilu.Sama je građevina romantična,od položaja do načina gradnje i stila u načinu nemirnih ploha fasade i tornjića.Ističu se kule ,cilindričnih i poligonalnih oblika u duhu historicizma.Brojni mansardni prozori,nacifrani dimnjaci,prostrane terase s klasicističkim ogradama,balkoni od kovanog željeza. Samo vlastelintvo formirano je godine 1831 sa baroknim dvorcem obitelji Hilleprand von Parndau,a kada se Praundanova kžer Stefanija udaje za grofa Mailatha,posjed kao miraz dolazi u ruke obitelji Mailath. Dvorac je projektirao u neogotičkom stilu,sa historicističkim elementima,kao što sam napisao,arhitekt Istvan Moeller.       Oznake: Slavonija i Baranja |
16.02.2021., utorak
Erdut kurija
|
Erdut Već sami ulaz u dvorište – posjed,pokazuje njegovu nekadašnju moć,kad su ovdje bili očito bolji gospodari nego današnji.Vinorodni kraj sa vrhunskim vinima,činio je ovu kuriju ukrasom toga dijela Slavonije. Samo naselje spominje se još u 14 stoljeću kao Erdoed-šumski put,a u smislu grada 1472 godine kao Castelum Erdeed.Nakon turskog povlačenja 1688 godine s ovog područja sami posjed preuzima carska bečka komora,da bi nakon nje posjed došao u ruke baruna Zuana 23.2.1730.,a njegova ga udovica prodaje obitelji Pallfy. 03.06.1778 godine. Kupuje ga obitelj Adamović –Cseh Čepinski zajedno sa posjedom Aljmaš.U 19 stoljeću ovdje zatičemo novog vlasnika,sremskog župana Ervina Čeha,a u posjedu te obitelji ostaje do kraja 2 svjetskog rata do nacionalizacije kad obitelj odlazi u Austriju.Grof odlazi sa svoih 8 kćeri,osim najmlađe Etele koja ostaje kako bi mogla izabrati osobne stvari koje će biti izuzete od nacionalizacije.Ustvari uzela je samo osobne stvari,koje su bile spremljene kao miraz za njenu svadbu,a dobila ih je od majke Poljakinje,no ona se nikad ne udaje,jer njen zaručnik pogiba.Ostaje tako u Jugoslaviji,sa uspomenama na zaručnika i sa glasom da je luda. Kurija je razvedenog tlocrta ,građena u doba historicizma.prizemnica koju krasi poligonalna kula s tornjićem.Visoki trijem koji čini glavni ulaz ukrašen je drvenim rezbarijama. Možda je red da malo opišemo obitelj Adamović Čepinski koja je svakako vrlo stara i jedna od najodličnijih obitelji u Slavoniji,a u srodstvu su sa mnogim velikaškim obiteljima ne samo Slavonije već i u Hrvatskoj.Plemićki list ( ugarsko-hrvatski) i grbovnicu podijelio je 6.11.1714 godine u Beču Car Karlo III Pavlu Adamoviću i njegovoj Ženi Juditi,njegovim sinovima Martinu i Franji te kćeri Mariji,Kati i Margareti.Međutim darovnicom Njezinog Apostolskog Veličanstva Carice Marije Terezije 23.03.1765. Martinov sin Ivan Kapistran I dobio je dobro Čepin,a predikat „čepinski“ podijeljen je istom Ivanu Kapistranu 6.10.1770 godine.,u Beču.Ženidbom sa Juditom pl.Šaić Perničkom stekao je Ivan Kapistran dobro sv.Jelenu,Kanižu,Imbrovec i Đelekovec,a 1875 Tenju,Aljmaš i Erdut.Sinu Pavlu ostavio je Čepin,Antunu Tenju a Roku dobra u Hrvatskoj. Čepinska loza: Ivan Kapistran II 81802-1876,potomak Pavlov bio je najnapredniji ekonom svoga doba.Njegov unuk Bela bio je skladatelj i zastupnik u Hrvatskom i Ugarskom saboru. Tenjska loza (plemićka i barunska) Ovdje se posebno ističe Ivan (1886-1929) komornik i vitez malteškog reda,te zastupnik u saboru.On je 20.10.1913 godine dobio barunat.Od ove loze spominje se i Bela udovica Lotara pl.Berksa,Ostrožac u Bosni,te Janka koja je živjela u Turjaku. U plavom poluokruglom štitu zlatni lav,prednje šape ima položene na srebrni kameni stup,koji je pred njim na srebrnom polumjesecu,u lijevom gornjem uglu prati ga zlatna šestrokraka zvijezda.To je grb obitelji Adamović-Čepinskih.   Oznake: Slavonija i Baranja |
15.02.2021., ponedjeljak
Nuštar
|
A sad dosta o mom autu,ajmo malo o meni..... Svi kažu da su djeca rođena u svibnju najljepša,pa sam stoga cijeli taj maj ja u špiglu i ne mogu se nadiviti.U maju-svibnju rođeni su veliki ljudi,oštrog pogleda i sexualno nabijeni.Da ih ne redam za to bu te se morali sami malo info.Pogotovo ne smijem,a za neke nije prikladno navoditi njihove vrline,jer se dobro zna da bikovi nemaju mana.Možda malo veće rogove,ali to je naprosto hot i sexy. Sposobni su, pametni,lijepog i ugodnog glasa,pogotovo ako ih se ne izazove,jer onda glas poprimi tonalitet ugodnog glasnog govora.Umjetnici sve redom,bilo da su ovako šarmantni ko ja,bilo da su vladari poput Tita i Marije Terezije,temperamentni poput Staljina ili samo samozatajni poput Stepinca.O Titu se sve zna,samo kaj se nije dokazalo,a kako ja ipak pratim i tu stranu povijesti onda su mnogi tog kobnog dana za naše narode oči izbili suzama,a danas to ne bi priznali sve da im muda režeš na šnite,fete,kriške ili samo sitno kosaš.Za Maricu koja je bila više nego sposoban i prosvijetljen vladar,jer smo mi bikovi uvijek ispred svoga vremena,kažu da je imala i jak sex libido,pa se žemskica trošarila na sve strane,pa u samom carskom Šenbrunu stoji,da su je našli pod konjem,ali ja u to ne verujem,jer pored naših vrlih Slavonera i Linera i konj bi se posramil,poglavito ako se sećate priče o našoj dici Trenku i njegovih vrlih 30 cm ukrudbe.U Zagrebu se trenutno održava i izložba posvećena ruskoj carici,inače Njemici,Katarini s Velikom,koja je također bila svibanjsko dete,pa se i za nju tvrdi da ju je imala cela štela sa komplet menažerijom. Maj osim pjesama punim romantike dao je i dvije povijesne ličnosti izuzetno važne za teritorije,a kako su bikovi oduvijek bili skloni šopingu i mladenačkom izgledu te se vole lijepo odijevati kažu za njih da su i hohštapleri,ali isto tako i diktatori,samo zato jer ne trpe osobe koje nemaju ukusa u odijevanju,a to bikove jako smeta i uvijek treba biti prikladno oblečen.Tako je jedan bik odlučno rekao ne drugom biku,a onda je ovaj prvi bik ponorel i trećeg bika lepo strpal u kućni pritvor,sve zbog garderobe,a onda je ovaj treći bik rekao ne buš ti meni,kak je i red u Hrvatskom pitomom Zagorju,drugome,pa je sve skupa završilo pušketanjem na sve strane jako malo godina nakon što je drugi bik preselio na ahiret.I to su sinovi naših naroda! A po onoj staroj se bum vas tužil,ispada da su bili više po sudovima nego markirani finom robicom.Premda je onaj prvi bik bil fest neodlučan na koju će stranu prvo,pa se nesvrstao,treći je isto tako bio neodlučan,pa je pokušao spojiti ,ali nije išlo,pa smo se razišli.O drugom biku sa velikim brkovima,tipa posjetite Rusiju prije nego ona vas,ne bum puno,jer se zna da je četvrtog koji se borio lepo utamanio na primjeren način.A četvrtom biku se omaklo samo zato kaj je dal postreljati i posmicati sa planete celu carsku kuću.Pa ti sad znaj kaj je kaj nije pravo,no bikovi su svakako nježni i podatni!Peti bik odnosno ja,se polako priprema,a kad uzme skok,bute vidli! No,svibanj na samom kraju svog postojanja,kad se poštenom i vrlom biku primiče i neki drugi horoskopski znak,zaigran i sa više lica,nas dva brata skupa ratujemo,ima i svoje crne strane,tako da u doba cvatnje i pupanja prirode,desi se teška zabuna pa se odmah okrene naglavačke,tako da se to sve skupa teško može pohvatati.Vi koji ste došli dovde sa čitanjem,vjerojatno se već hvatate za glavu i dosta je,ako mislite razbiti komp,počupati kosu,nazvati bolju polovicu da se isperete,nemojte,jer zapravo sad tek slijedi zaplet. Bilo je to godine 903.....( to je samo zato da operem bikove od loše karme,a lepo su nam mogli dati celi maj).Izgleda da ipak to vreme cvatnje ,a poglavito pelud na sve strane izaziva teške alergije,pa smo nervozni,jer nam suziju oči,kišemo,nos nas svrbi,a znate da kad nos svrbi,onda bumo ljuti,to i deca znaju! U krasnoj Slavoniji,povijesnoj kraljevini,koja je oduvijek čuvala čast pa skoro cele kraljevine od mora do žitnice,rasao je jedan dečko,za kojeg bi čovek ruku u vatru dal,da bu mali fest pobožan,no vidi vraga,mali se odmetnul i napravio je teški kaos u cijeloj politici Hrvatske,pa je ostao zapamćen i primijećen kao jedan od onih koji nikako da sjašu s grbe ovih naših napaćenih prostora,a to se vidi i do danas,samo kaj domaći svet prednjači kako bu se više ulizal strancu,pa je onda to nekako povijesno kronološki povezano.Na maloj uzvisini iznad ceste,leži predivan dvor Nuštar,naravno kakav bi bio nego barokni,ali broji on više godina u svojim temeljima nego se vidi izvana.Naime već u 12 ili 13 stoljeću ovdje postoje benediktinski samostan,1263 godine monasterium s.Spiritus de Wolko,a po tom istom samostanu Monustar,dobilo je i naselje ime Nuštar,a nedaleko odavde bio je i utvrđeni kaštel.Naravno je da se i ovdje mijenjaju vlasnici kroz stoljeća,Gorjanski,Berzete,Daubaši i ostali,ali konačno barok gradi na ostacima samostana de Coseaux početkom 18 stoljeća.Niz arkada u prizemlju natkrite dugim balkonima na katu,privlači pažnju svakog posjetitelja.No u 19 stoljeću on biva pregrađivan i tu ustvari počinje ta priča.U tom dvoru rasao je Khuen Hedervary zloglasni Hrvatski ban. Kompleks baroka sačinjava najprije velika jednokatna zgrada pravokutnog olibka,a ovo staro zdanje ima skoro pa sa svih strana prostrani trijem s boltanima arkadama,a na prvom katu drvene dugačke drvene galerije.Uz glavni dvor nalazila se i dvorska kapela,a s druge kasnobarokna jednokatna građevina građena u ključ.Među zadnjim vlasnicima spominje se Hinko Kala.No,nemojmo zaboraviti da 1740 godine ovo imanje kupuje Trenk ,te nam tako ostaje isto da je u ovom dvoru prenoćila i slavna Carica zajedno sa barunom Trenkom. Jačanjem nacionalnog pokreta u zemljama carevine,a bojeći se raspada carstva,austrijska kuća sa Franjom Josipom I na čelu,postavlja mađarona na bansku stolicu,a sve poslije zaključivanja hrvatsko-ugarske nagodbe,a i zbog većeg otpora Hrvata i prema kruni,a pogotovo prema mađarima,koji su silom htjeli slomiti hrvatski nacionalni interes,te isto tako u to doba počinje se javljati i ideja o zajednici južnih Slavena i to u Hrvatskoj,no svi znamo kako je to završilo 100 godina kasnije,1990-te godine.Ne mogu se nabrojati sve štete koje je ovaj ban napravio Hrvatskoj,i premda je rasao u Slavoniji u Nuštru ,gdje se na svom imanju kao dijete i privatno školovao.Razdoblje njegove 20-godišnje vladavine na banskoj časti naziva se khuenština,odnosno prikaz nasilja i samovolje Mađara i njihovih poklonika na području Hrvatske. Neću duljiti više i ići tako daleko u povijest i razglabanje,analizu svega onoga što smo popušili usput i dali se samo tako lako.Kao da su generacije zaboravile čojstvo i junaštvo i predale se rukavicama štrikanim i heklanim.Ako idete od Vinkovaca ,preko Jarmine za Vukovar,čeka vas sada zapušteni i napušteni dvor Nuštar. Uživajte u maju,cvijeću,buđenju prirode i ljubavi...jer su bikovi ,a i općenito,osim nekih,djeca maja i djeca cvijeća.....     Oznake: Slavonija i Baranja |
Čepin
|
Čepin Da nam je turizam glavna grana gospodarstva vidi se i po tome,što pazimo na svoju baštinu,no mi više volimo i patimo na prirodan izgled devastiranog stanja i ruševine.Te ruševine nam govore,kaj smo mogli,a nismo i daje opomenu svima onima da to tak mora ostati,jer bi mogli nahrupiti svakakvi turisti i naprosto kopirati nekaj lepo,a znamo da su posebice ovdje Kinezi najljući protivnici,koji sve kopiraju,pa bi tako mogli i nekaj od naših građevina graditi po Kini.Zato je bitno da se sve sruši i ne daj Bog obnavlja,osim onoga kaj bi se moglo svideti kome od obitelji ili bliskom frendu,pa mu ga gešenkamo. Ono kaj se i sačuvalo,a kasnije i preuredilo,jesu bolnice,u koje bolje ne ući,pretežno za slaboumne osobe,jer su ionako slaboumne pa ako i žive u vlagi ,nije niti bitno jer oni to ne kuže,em kaj bi se u škole,pa je to malo i popravljeno.Čim se napravi nova škola,naravno je da se stara zapušta.Ne bumo sad o ratu,koji je to malo i popravio dodatno,jer je od tog rata prošlo već skoro pa 30 godina i još uvek ništa. Dakle,turizam nam buja u stilu i prilici,gole guze,gole noge,pokoji eksremitet koji nije fino pokazivati javno,pa pivo,vino,sladoled ,večera i šetnja uz naše more.A ostalo kako kome. Od romanike na Jadranu pa do 20 stoljeća na kontinentu moremo jedino biti posebni i zadovoljni kaj uopće išta više i postoji. I ovo zadnje kaj nam se desilo,potresi,svakako poboljšava situaciju,da krenemo dalje u novo vrijeme,jer vrijeme je mobitela,tv-a,kompjutera,a ovi starci to nisu imali i kaj će nam.Kaj nije lepše videti koji moderni trgovački centar recimo onak sa krasnim parking placom negde usred livade i recimo koji trgovački centar uguran u secesiju i historicizam.Naravno da jest,a ne durilo od kakvog dvorca po kojem još jedino štakori hodaju. Široka ravnica,magla koja se diže i pomalja se sunce,zove na zrak,u prirodu i naravno na put.Cesta je prazna,pokoja kola sa konjima,auti,a on stoji usred neke novotarije poslije 1945 godine,kad su prognani baš svi ti mučioci jadnog naroda,svi ti kulati i plemići i mora im se zatrti zemlja i imena. Desetak kilomatara od Osijeka na cesti prema Đakovu,nalazi se veliko naselje Čepin-nekad slavno i staro,danas zapušteno i tužno.Točno negdje na pol sela stoji taj dvor u klasicizmu dan.Donesen je na ovaj svijet od obitelji Adamović u 19 stoljeću. No,već prije toga znamo za to naselje u povijesti,već u antici,kada se razvija manja postaja od velike Murse (Osijeka).U 13 stoljeću je zapisan,a opet jedan povjesnik nam ga daje kao Kendchupa iz 1258 godine.U nekoliko dokumenata daje nam se u godini 1258 i 1494 kao oppidium Chapa.U srednjem vijeku ovde su oni slavni Korođi,a onda dolaze Turci.Oni nisu rušili kao neki drugi kasnije,čuvali su mjesta i gradili i dalje. Čepin je od odlaska Turaka s ovih područja dan vojnicima,pa zatim je komorski posjed,a onda ga Marija Terezija daje Ivanu Kapistranu Adamoviću,koji ga i drže skoro pa do novijeg vremena.Adamović Čepinski ovdje su kao i na svim svojim posjedima organizirali uspješan posjed,a kasnije otvaraju i manufakture i tvornice za preradu poljoprivrednih proizvoda.U prostranom parku podižu dvorac,jednostavnih linija,a kasnije nam ovdje dolaze oni Mihaljevi- Mihailović ustvari,koje pak zatičemo u Orahovici.Glavno pročelje ima izbačen rizalit,a predsvođeno je sa devet prozora.Jednokatan je.U prizemlju rizalita ugrađena su četiri plitka pilastra-pretpostavlja se da je ovdje bio otvoreni trijem prema parku. Nekako volim tu maglu koja me vodi.Ona sakriva su bijedu tih naših dvorova,ali isto tako kad se približite kojem od njih,oni iz te magle izranjaju kao čarolija,samo treba raširiti ruke ,zagrliti ih,ali otvoriti dobro i oči i ne zaklapati ih ,da ta slika ne nestane u prostoru i vremenu kao fatamorgana.   Oznake: Slavonija i Baranja |
Daruvarske toplice
|
Nidje veze Tko to danas zna!Jer nekakve veze možda i ima.Rasprostrli su ovdje svoja naga tijela još stari Rimljani u 2 stoljeću ,a na starim poveznicama panonsko-keltskog plemena koji se ovdje kupao i prije od njih,samo kaj su ovi drugi lepo uredili za sebe toplice i sve kaj pripada tome,parne kupelji pune ulja,pa malo saune,pa malo hladne pa red tople vode.Zdrav duh u zdravom tijelu,jer se zna ,kada odeš na godišnji odmor odmore ti se i moždane ,a i tijelo ti em poprimi zlatno-braun bojicu,em sve skupa živne ,a kad se lepo odmoriš i rastočiš naravno da ti svakakve perverzije padaju na pamet,pa ti se na posljetku desi i dete.Eto ti vraga od odmora,jer se naprosto toliko opustiš da se ne paziš, na moral i etiku, nego samo sve 4 u zrak ,a posebno dvije na kojima se hoda. Mare naša austrijska bila je plodna žena,mada nije zabilježeno,da li ju je i ona namakala u vrelini vode,ali je svakako voljela te rimske ostatke,pa si je dala truda i samu svoju bečku rezidenciju ukrasiti u baroku sa neoantičkim elementima.Pa je valjda to htela ponoviti i ovdje kad je sve skupa dala grofu Antunu Jankoviću da ovdje uspostavi toplice.Možda je računala,ako joj zapne,da bu ovde popravljala stvar,no ipak njoj samoj nije trebalo,jer je bogu fala rodila njih 16.Mašala! Druge nisu bile te sreće,no,kako koje bumo rekli,pa mnoga ženska ,makar i najfinija dolazi ovde na oporavak i bogomoljenje da joj se desi dete,jer su te daruvarske toplice tak ljekovite,poglavito za nerotkinje ,da odavde nema šanse,a da odeš prazan doma.Tak se desilo i jednoj mojoj davnoj prijateljici koja sirotica nikak začeti mogla nije,ali nakon Daruvara je došla doma do zuba.To nemre napraviti ni Gospa Međugorska.Dakle ,uprkos naslovu,eto ti čuda i veze.Bez obzira kaj si ko misli,to je tak i tak je ljekovito da naprosto dušu haneš.I nije reklama,jer bi mi ovo morali platiti. Sami Daruvar je grad od tri grada,davna,stara grada,ali u njemu se danas diči kasnobarokni dvor Jankovića i naravno uz to jako lijepa crkva u samom centru mjesta.Cijeli je taj uski kraj,Lipik,Daruvar pun tih izvora ljekovite vode. Ja ću se ipak malo vratiti povijesti unazad kako bih lakše prikazao cijeli taj put toplica u razvitku,jer se u njih odavnina puno ulagalo.Još od Rimljana,a povijesno se spominje mogućnost da su se ovdje odmarali i rimski carevi Hadrijan i Konstantin Veliki,pa preko Osmanlija,austrijskog plemstva sve do novijih dana,kad se popravljaju i obnavljaju stvari posle ovog zadnjeg rata. Ja sam se ovdje našao krajem 9 mjeseca,okupan maglom i tišinom jutra,onih posljednih dana kasnog ljeta.Prošetao parkom kojeg osim hrpe cvijeća diči i jedno staro drvo gingka,čije bi mi lišće pomalo već moglo i zatrebati,ali sam tada još bio luksuzno mlađi,pa nisam razmišljao unapred.No,nije samo gingko ukras,nego i krasne skuplture od kojih bi se možda nekako najviše isticala ,a barem vezana za neku priču ili legendu slavna „kupaćica“ Zagorca Antuna Augustinčića iz 1927 godine,a priča kaže kako su gradski oci došli u Klanjec u Zagorje i za malo novaca kupili ovu skulpturu koja je stajala negde u kutu dvorišta obrašla bršljenom i prekrivena nekim starim daskama.Daruvarci tu skulpturu nazivaju od milja „Gola Maja“,ali kako je nama kultura i nasljeđe važno,tako je ta naša Maja ukradena iz parka i to sve zbog bronce,mada je preživjela sva bombardiranja.Nađena je ,da sad ne dignete buku i paniku i to u Zagrebu u jednom stanu,razrezana na 13 komada.Kultura narodu!!! Jankovići koji su ovo dobili kako sam napisao od Marije Terezije,uložili su puno truda u očuvanje ovog svega novim pokoljenjima.Početkom 19 stoljeća,a na ruševinama ili temeljima starog Rima podigli su ovdje znamenitu Antunovu kupelj,koju su gradili makedonski majstori.Zatim je sagrađena Ivanova kupelj,a kada Jankovići prodaju posjed grofu Tukoryju,1879 godine,ovaj gradi poznatu centralnu blatnu kupelj 1910 godine u pseudomaurskom stilu.Tako da se sve lepo može zaokružiti i na povijesnoj bazi. Ako kome nedajbog treba,a nemre uz sve molitve i obilaženja svetih mesta,nek obavezno dođe u daruvarske toplice,jer ti ga voda sama od sebe metne,tak je ljekovita.    Oznake: Daruvarske toplice |
Čanjevo
|
Svi znamo,a bili smo štreberi u školi,onu priču o Beli 4 i Tatarima.O tome sam već pisao i sve je jasno.Belici smo spasili goli štrumpf ,a on nam vratio tako da je Zagrebu našem dao povlastice kraljevskog grada i dozvolio nam da dignemo zidine,koje su tamo na Oberstadtu sad restaurirane i svjedoče vremenu stvaranja grada.Kak je bežal iz rodne mu Madžarske,preko Austrije koji su ga napucali znogom vrit,dečko se obreo na Kalniku,tamo jeo šljive,slao Tatarskom vođi koštice,ovaj je odustal,Bela podijelio plemstvo dečkima,pobegel dalje na more,preimenovao grobničko polje,odnosno se to polje nekad zvalo Jelensko i sve je bilo u redu. No,samo malo dalje od slavnog starog Kalnika nalazi se možda jedna važnija utvrda ,ne toliko glasovita i razvikana kao Kalnik,ali izuzetno važna za samu hrvatsku povijest.Na tom lokalitetu pronađeno je puno ostataka još iz pradavnih vremena ,premda sama utvrda stoji ovde od stoljeća 16 i to samo zato,da se sačuva carski Beč,pa se ona izrijekom spominje u granicama hrvatske,kao dio Vojne krajine,da Turci ne bi imali fruštuk kod careva 1598 godine.Zagreb je tada bio glavni centar svega,pa i te Krajine. Kako smo od 1945,pa i ranije uspjeli popraviti sve što se dalo popraviti,tako smo i ovaj grad doveli do teške ruševine,uporabom njegovih kamenih ruku i nogu za kuće,vikendice,a stanje je uspješno popravljeno i obližnjim kamenolom.Od svega toga jedva se drže ostaci kule u visini od 5 metara. Na Kalniku me dočekala zmija divovskih razmjera,na koju sam skoro nagazio.Stručnjak za guje me spasio i objasnio da se zove Crni gad.A bogami je gadna,pa bila i crna ili bijela.Popili smo kavu,krasan je dan,cvjetali su makovi ko iz pjesme,a onda kaj bumo doma,idemo se prolutati još malo tim krajem. Krasna je ta priroda od Križevaca preko Kalnika,taman su trave zazelenile,cvijeće počelo dizati glavice,vrijedni ljudi počeli radove,blato na sve strane,rano je proljeće,pa da svoje salonke prošetam gore preko polja sve do šume koje skriva i čuva blago.ostavim auto sa strane moleći se da ne bu baš sad neki traktorista se setil da mora orati i na noge gore.Ptičice pjevaju,pjeva šuma,sve diše zeleno i mirno. Hrabro je to mjesto,staro ,ponosno,ipak su ti seljaci tamo dobili plemstvo od davna,pomogavši Beli da mu Tatari ne potkure pete i postali su maloplemići ili šljivari,pa su i tamo na tom gradu čuvali svoje pravice. Na stijeni visokoj 50 metara dominira Čanjevo sve do Malog Kalnika,pa isto tako i prema Bisagu,kako bi nadgledao ovaj kraj.Malo je poznato do danas podataka o njemu,ali jedno je vrijeme bio u posjedu plemića Nikole Bogdana,a kasnije je to sve rasprodano seljacima.Utvrda je vjerojatno nastala u 15 stoljeću i nad njom je vladala obitelj Šiprančić,a poslije njih dolaze Praškoci,a poslije krajem 17 i početkom 18 stoljeća u njoj zatičemo Jelačiće,koji ovu utvrdu napuštaju i sele u nizinu. Samo selo Čanjevo spominje se rano u dokumentima u darovnici kojom Ivan ,ban Slavonije daruje sina Nikolu,a ispravu potvrđuje kralj Andrija III 29 studenog 1290.godiine.Mijenja mnoge vlasnike,a kao zadnji se navode baruni Ožegovići,koji isto taj grad napuštaju i spod njega grade kuriju. Iznad sela Visoka,na samom čelu brda Ribelj stoji Čanjevo čuva i ziba ovaj kraj.Poderana mu je odjeća i oslanja se na šumu,ali je tvrd i svjedoči vremenu onog povijesnog crnila,srednjeg vijeka,kad se moralo braniti i čast i domovinu.Mijenjali su se i ovdje mnogi vlasnici,od samog spomena zemlje 1290 godine do današnjih dana,kad je kamenolom uništio njegovo dostojanstvo. ...“ Kako brzo nestaje naših drevnih gradjevina poznato je svakome,koji je njhovu sudbinu pratio barem zadnja dva tri desetgodišta.Koliko će istom tečajem tekućeg vijeka opustjeti još danas cijelih gradova i drugih povijesnih gradjevina,kolikim opet razvalinama nestat će traga.U nas se veoma malo brine za naše stare gradjevine ,pa makar imale i najslavniju prošlost!Izim gradova nalazećih se u posjedu općina,ne uživaju nikakove druge gradjevine zaštitu zakona.Oživjeti i sačuvati valja uspomenu na nađene drevne gradjevine i njihove slavne gospodare. Potomstvu našem valja je predati,da bude znalo poštivati i one hrpe kamenja što nekoć bijahu ponosni gradovi,sveti hramovi božji ,ognjišta kulture i braniči hrvatske domovine“...Emilij Laszowsky  Oznake: čanjevo |
14.02.2021., nedjelja
Eugen Savojski dvorac Bilje
|
Ojgen Savojski DeČec je svakako bil pametan,volio je matematiku,ali je volio i ratovati,a kako ga u francusku vojsku nisu primili,zbog malog rasta,on se zainatio i otišao ravno u Beč i tu počinje njegova blistava karijera vojskovođe,kojem se divio cijeli svijet,a kasnije su sigurno Francuzi zbog toga sebi kose čupali. U to vrijeme još su Turci pretili Europi,premda sad već mnogo slabiji,nego prijašnjih stoljeća,no ipak dovoljno jaki,da još budu prijetnja zapadu. U vrijeme dok sam ovo pisao,vani je bilo ljeto,vruće,teško sparno,pa se pitam,pa kak ratovati po tom vremenu.Em su godišnji odmori,em se ljudi opustiju uz pivu i gola tijela,a tam se neki preznojaval u teškom oklopu da se obrani kraljevina i carevina naša.Kak sam već rekel da je mali volil matematiku,lepo si je zračunal sve kaj je mogel, lepo se sredil pa je tako na današnji dan otišel na ručak u Petrovaradin,možda si je kaj i popil,pa se krv užgala,bacil salvetu na stol i rekel sad buju vidli Turki kak se to dela,skupil ono nejačadi od 60000 gostiju nazočnih na obedu i porazio gore navedene tamnopute,a oni su fakat zauzeli to područje pošteno,raširili suncobrane,uzeli od doma košer hranu,a možda su imali i koncesiju tamo na Dunav i okolne plaže,jer su bili jači za ravno cirka 200000 momaka. Veliki vezir Halil paša dovede 200.000 Turaka u Srijem, gdje ga princip Eugen Savojski sa 60.000 vojnika dočeka kod Petrovaradina. Ovdje dođe 13. kolovoza 1716. do strahovite bitke, u kojoj stiže Turke potpun poraz. Veliki vezir i 20.000 Turaka pogiboše u boju; drugih 10.000 Turaka izgibe na bijegu. Princip Eugen dobije čitav turski tabor s ratnom blagajnom, a odmah iza toga istjera on Turke iz Srijema i Banata. Slijedeće g. 1717. udari Eugen na Beograd, pa ga zauze 22. kolovoza. Hrvatima je Eugen za toga rata namijenio zadaću, da suzdrže bosanske Turke od glavnoea bojišta. Zato je grof Ivan Drašković kao banski namjesnik g.1716. zauzeo Dubicu, Ostrožac i Kozarac; pukovnik pak Petraš provali iz Slavonije preko Save, te zauze bosanski Brod, Derventu i Doboj. Osvajajući Srbiju i Vlašku, prisili Eugen sultana, da mirom u Požarevcu 21. srpnja 1718. odstupi Srijem, Banat, dio Srbije (između Drine i Morave), zapadnu Vlašku (do rijeke Alute) i sjeverni dio Bosne (uz rijeku Savu i Unu). Kad je princ Eugen Savojski s carskom vojskom 11. rujna 1697. kod Zente nametom potukao sultana Mustafu II˝ klone Turska, koju je izmorio 15-godišnji neprekidni rat. U siječnju g. 1698. ponudi sultan kršćanskim vlastima mir. Nato iu austrijski, turski, mletački, poljski i ruski poslanici došli u srijemske Karlovce. Ovdje je iza dugih rasprava bio 26. siječnja 1699., potpisan mir, kojim je Turska morala odstupiti mnogo zemalja. Mlečani dobiše; Dalmaciju i Moreju Poljaci: Podolje, a Rusi grad Azov. Leopoldu ostade čitava Ugarska osim Banata. No Hrvate nije zadovoljio karlovački mir. Oni su naime Turskoj morali vratiti Kostajnicu, Dubicu, Jasenovac i Gradišku. Tvrđa Brod na Savi bude razvaljena, a Srijem raspolovljen. Turcima ostade jugoistočni dio Srijema. Ondje postade međom crta, koja od ušća Tise u Dunav vođina ušće Bosuta u Savu; tako su Mitrovica. Ruma i Zemun ostali Turskoj. No,tu nije priči kraj,sve da si i htel sad ga ne bi niti žena,koje nije imao,niti deca.koje nije imao,zadržali doma,mali se tak razmahal pa je htel celo to naše balkan područje očistiti ,pa je navalio i na Sarajevo.Dao je Turcima ultimatum,poslao im u grad trubača i barjaktara, da se geneju ili ne bu dobro,a kak je ogladnio,a zna se da su ćevapi u Sarajevu poznati i priznati,navali on grad i protjera tursku vojsku.Ako to preneseno na današnje vrijeme,Austrija-Sarajevo 1:0,ali je toj rasplamsaloj tekmi nastradao,kao i u svakom huliganskom ispadu,sami grad,biva spaljen i uništen.Zadužio je Austriju svojim uspjesima,osigurao joj mir i blagostanje,otjerao ljute neprijatelje Turke ,kako bi se Habsburzi mogli lepo prošiti po Slavoniji,dijelu Bosne i dijelu Srbije.Ratovao je po Italiji Belgiji,pa nam ostaje i podatak da je jedan Dubrovčan ratovao pod njegovom komandom Bunic Bona Franjo. U povijesti bilo kojoj ili bilo čijoj on će postati i ostati besmrtan ,kao jedan od najvećih vojskovođa na svijetu,izuzmemo li hvalisave Engleze,čiji su ratnici ipak najbolji,jer nemreš ti nema veze za Engleze. Svidjela mu se naša zlatna ravnica i kad su ga pitali što bi želio za svoje poduhvate on je spremno odgovorio da želi imanje u Slavoniji poznato pod nazivom Kopački rit,pa je tamo digao i svoj krasan dvor,danas zapušten i devastiran u kome netko ispucava svoje veleposjedničke ideje i igra se ratnika bez imalo sluha i smisla za to.Ko šumom,a rijetko i drumom,osim ako je rakija u pitanju. Pretpostavlja se da je dvor napravljen na temeljima turskog grada,a poznato je da je nedaleko odavde postojao i turski most preko Drave,od 1566-do 1687 godine,a to bi mogli dokazati i ogromni podrumi ispod dvorca.Dvorac je pravilnog četverokuta sa unutarnjim dvorištem,a sazidan je između 1705 i 1712 godine,kao ljetnja rezidencija.Kako je u to vrijeme još uvijek postojala turska opasnost,građen je i kao grad,sa opkopima i šancima.Glavno je krilo jednokatno sa tornjem nad ulazom,.Obojen grb nad ulazom govori o pobjedniku nad Turcima velikom i hrabrom Eugenu Savojskom,kojeg kako sam već spomenuo Luj XIV zbog malog rasta nije htio primiti u vojsku.N,srce je ono što daje hrabrost,a ne visina,a to je naš Ojgen i dokazao. Ostaje nam sjećanje u vječnost da je jedan takav veliki lik uz sve izbore koje je imao,ostavio ipak nama zadužbinu i sjećanje na jednu veliku ljudsko-ratničku ideju i ostavio nam dio sebe u Baranji,u Bilju.Nije to mala stvar,kako ćete možda pomisliti,kaj ,bio ,umro i ok,imamo mi svoje velikane,svoje ljude ,ljude koji su obranili taj dio,taj komadić ove naše Hrvatske zbilje na samoj granici velikog svijeta,ali ipak nama je ,kao i njemu najljepši i najznačajniji,inače ga ne voljeli kao i on. Ako Vas put nanese,obavezno stanite u Bilju,razgledajte dvorac ,ako uspijete ući unutra od šumara i sličnih,poklonite se jednom vremenu,više manje slavnom,i obavezno zadržite svoja sjećanja na protekla vremena pored grba čovjeka kojeg više nema. Umire u Beču u svojoj palači Belvedere 1736 godine,a njegovu ostavštinu dobiva nećakinja koja sva njegova imanja rasprodaje.Za svoje zasluge prema carskoj kući,biva pokopan u bečkoj katedrali.    Oznake: Slavonija i Baranja |
13.02.2021., subota
Aljmaš
|
Aljmaš Tamo negdje gdje se vinodorodne padine Čvorkova brda steru prema prostranim obalama Dunava,nalazi se Aljmaš,koji krije dugu povijest.O tome nam govore dva zdanja,kurija i crkva. Kao possesio Hagamas Aljmaš se spominje već 1237 godine,a postojala je tu i romanička ili gotička kapela sv.Marije (Samaria) već 1272 godine.Već godine 1469 Aljmaš ima značajno trgovište ,a pisano ga znamo kao oppidium Hagmas.Oko 1450 godine prema podacima Boesendorfera pripada Talovcima,a zatim je ovdje vlasnik Ivan Županjac,od godine 1469 poznata obitelj Korođ(Kružići) od 1472 Nikola Ćupor Moslavački,a od 1480 budimski kaptol.Nakon vladavine Turaka s kraja 17 stoljeća posjeduju ga osječki isusovci,a poslije njih dolazi ta stara obitelj Adamović,koje srećemo i dalje od ovog kraja. Oni podižu početkom 19 stoljeća prostrani klasicistički dvor u kojem se neko vrijeme nalazila škola.Lijepa je građevina građena u obliku slova U s dugim glavnim portikom i trokutnim zabatom,kojeg drže 4 stupa. Doček je impozantan u holu. Iz godine 1910,pred sam kraj austrijske priče,gdje se već nazire početak nove politike koju će donijeti rat,predstavljam Vam jednu malu crticu.Iz županije srijemske,a sa skuptšine koja je održana 4 srpnja 1910 godine U tom povodu priopćuje, da je odstupivši veliki župan Imbro pl. Hideghethy upravio na svoga nasljednika ovaj dopis: Presvijetlomu gospodinu Ivanu pl. Adamovichu-Čepinskom velikomu županu županije srijemske i grada Zemuna. Molim Presvijetlost Vašu, da izvolite tumačiti moju najtopliju zahvalnost, što me je veleslavna skupština županije srijemske za vrijeme moga službovanja vazda potpomagala i podu-pirala u izvršivanju mojih službenih dužnosti. Bogdanovci, 30./V1. 1910. Imbro pl. Hideghethy. Dopis se uzima do znanja, a skupštinari ga popraćuju sa: Živio Hideghethy ! Zatim priopćuje, da je Njegovo Veličanstvo previšnjim riješenjem od 9. travnja o. g. imenovalo velikim županom žup.srijemske i grada Zemuna c. i kr. komornika i vlastelina presvijetlog gospodina Ivana pl. Adamovicha-Čepinskog, te moli, da bi se po starodrevnom običaju novi veliki župan izaslanstvom dopratio u dvoranu, da pred licem skupštinara i sakupljenih ugled-nika srijemskih položi svoju službenu prisegu i primi znakove županske časti. Za članove ovog izaslanstva predlaže pod vod stvom presvijetlog gospodina Imbre pl. Hideghethya i uz zastav-nika Viktora pl. Vukovića gg. skupštinare: Danila Pantelića, Matiju Gutala, Nikolu Petrovića, Stevana Popovića-Vasina i Zadora pl. Kelecsenyia. Skupština jednoglasno uzima ovo na znanje. Ovo odaslanstvo uputi se u odaje velikog župana, te ga za kratko vrijeme doprati u dvoranu. Skupštinari pozdravljaju novoga velikoga župana frenetičnim žŽivio! Presvijetli gospodin Ivan pl. Adamovich-Čepinski, zauzevši predsjedničku stolicu, predaje previšnji dekret o svojemu imeno-vanju skupštinskom bilježniku Dušanu Nikolajeviću na proglašenje, a nakon proglašenja istoga poziva g. podžupan Svetozar Grubić predsjedatelja novog velikog župana da u smislu 5b.zakona o uređenju županija položi zakonom propisanu prisegu. Veliki župan usljed ovog poziva polaže ovu prisegu : žJa Ivan pl. Adamovich-Čepinski, c. i kr. komornik, zakli-njem se Bogu živomu, blaženoj Djevici Mar ii i svima svecima božjim, te zadajem vjeru svoju i obećajem, da ću Njegovomu cesarskomu i kraljevsko-apostolskomu Veličanstvu premilostivomu gospodaru Franji Josipu 1., caru austrijanskomu, kralju češkomu itd., apostolskomu kralju ugarskomu, hrvatskomu, slavonskomu i dalmatinskomu i previšnjem vladajućem domu Njegovomu, svagda biti vjeran, poslušan odan ; da ću nastojati slavu, čast i moć Njegovog Veličanstva, Njegovih nasljednika i potomaka, svagda uzdržati i unaprediti, Njegovu štetu pako polag mojih sila otkloniti; zaklinjem se, da ću obdržavati, kako zajedničke državne zakone zemalja krune Ugarske, tako i zakone kralje-vine Hrvatske i Slavonije, da ću u svima poslovima, spadajućim u moj uredovni djelokrug i bez najmanje razlike osobe bila bogata ili sirota otklonivši molbu, nagradu, uslužnost, strah, mržnju, ljubav i laskanje, kako po Bogu i po svetoj Njegovoj istini osvjedočen budem, zakonom primjereno pravo i pravednost vršiti. Tako mi Bog pomogao, blažena Djevica Marija i svi sveci Božji.˝ Skupština pozdravlja zaprisegnutog velikog župana ushićenim klicanjem Živio veliki župan ! a kada se radosni poklici stišaše, oslovi gospodina velikog župana u ime skupštinara županijskih visoko-prečasni gospodin Anatolije Janković, arhimandrita krušedolski.  Oznake: slavonija na dlanu |
Tenja
|
Tenja Na put ! moj je životni moto.Kaj bum doma,kad ih sve poznam,pa trebam malo promeniti zrak,udahnuti tuđe dvorište,jer kopanje po vlastitom,naravno,nije uvijek dobro,kao što je to već red i tradicija.Možda netko bolje živi,možda se kreće više od mene,a to svakako nije u redu. Halo? Molim Vas rezervirao bih dvije noći s pogledom na Dunav!-zaista se moram koncentirati. Ali – gospodine- naš hotel gleda na Dravu? Pa dobro ,kaj to isto nije rijeka? Jest-imate pravo Onda ne bumo komplicirali,nego Vi meni samo to obavite Gospodine ,soba Vas čeka! Onda pakiranje – obično ponesem samo neophodno (za dva dana): 15 pari gača,isto toliko i čarapa,20 majica,vestica 4 ,ako slučajno zahladi,naravno da mora biti i nešto ljetnje garderobe,da se ne iznenadim,troje hlača,tri pari tenisica i cipele,nikad ne znaš gdje ću završiti,a nemrem ko teška sirotinja hodati po gradu. A onda auto,miris dizela,autoput,naplatne kućice i cesta, duga cesta,muzika svira,moje misli su već daleko,na papiru piše sve kaj hoću pogledati i to moram napraviti,bez obzira na sve. Osijek,grad koji volim,topao,domaćinski,gostoljubiv,pomalo ga je vrijeme i potraga za boljim životom ispraznila,zima je,pa kafići ne rade vani,a meni se unutra ne sjedi,dok gledam kako Dunav teče ispod dravskog mosta. Dobar dan – imam sobu rezerviranu Recepcionar se smješka! Kaj! – šifra Dunav-Drava?-pogađam isprve!sad je već smijeh i ja u sobi s pogledom na Dravu. No,ne bum dugo u sobi,i opet me cesta čeka,stara kraljevina,rasprostrla je svoje ruke i samo čeka da me prigrli u svoju ravnicu,u svoje tajne,u svoje rijeke u svoja bogata imanja. Radni je dan,ljudi žure,a ja polako,jer ipak je škola i moraš paziti,a i nikud mi se ne žuri.Hladno je,no,meni je toplo,srce mi udara od sreće. Od cijelog tog baroka,danas je škola. U plodnoj ravnici,nedaleko Osijeka,prema jugu,leži barokno-klasicistički dvorac obitelji Adamović-Bartolović.Nekada je ovdje bio i prostran ,krasno uređen park,a krasilo ga je i umjetno jezero na sredini kojeg se nalazilo umjetno podignuto brdašce s ljetnikovcem i vinogradom,no tome više traga skoro pa i da nema,sam taj vrt danas je samo sjena nekadašanje raskoši. Sagrađen je taj dvorac krajem 18 i početkom 19 stoljeća,a predstavlja jedan od ljepših primjera spomenika ovog kraja.Sagradio ga je Ivan Kapistran I pl.Adamovich de Csepin i ostaje u rukama Čepinskih sve do kraja 19 stoljeća,kad ga preuzima obitelj Bartolović. Jednokatan je ,izdužen,u obliku slova L. Njegovo glavno pročelje orijentirano je prema parku i raščlanjeno s dva rizalita,a u cijeloj svojoj cjelini rastvoreno sa 17 prozora.U unutrašnjosti izgrađen je prostrani vestibil,koji je podijeljen sa dva reda po tri stupa u tri dijela.Doček. Svaki taj naš dvorac imao je svoju i ružnu sliku,a ono što nama nije ostavljeno na propadanje,spašavalo se školama,bolnicama,mogu slobodno reći kao da ih se kažnjavalo,što su tu.Kao da oni plaćaju cehove svojih vlasnika,pa je tako i taj dvorac za vrijeme 2 svjetskog rata služio kao logor,sve do onog vremena,kad je njegove barokne svodove ispunio dječji smijeh i igra.  Oznake: Slavonija |
12.02.2021., petak
Korođ
|
Za puno stvari ,pa čak i one obične trebalo bi se imati širi pogled,informirati se i uvijek ostati svoj.Ma koliko god to nekoga koštalo živaca.Ja gledam dnevnik,čitam portale i medije,čujem sve i svašta,ali pokušavam što realnije sagledati sve skupa,mada me naravno mnoštvo stvari pogađa.Pokušavam objektivno prikazati sve skupa,bez doticanja ikoga ili ičega izravno,da se nitko ne uvrijedi i pokušavam donijeti povijest na svoj način,jer povijesti na njihov način nema.Povijest je u nama i tu bi trebala biti,jer s tom povijesti mi hodamo ukorak svaki dan,koliko god se činilo da nije tako,ali za nekih par godina ista ta današnjica će nas lupiti opet u glavu i onda se pitamo kaj onda nisam slikal ili barem zabilježil.Ja svoju povijest nosim iz glave,naučenog,listam knjige pametnih ljudi i pretočim ju onako kako bi to meni izgledalo u mojoj glavi,daklem na moj način,jer kopirati nekoga bez obzira na sve nije baš nekaj,barem ne meni, i iako je tako puno lakše,lepo zemeš miša,otvoriš internet i klik,ljudi lajkaju po fb i instagramu i to je to.Vole me!Povijest se doživljava jedino osobno lično i personalno i nikako drugačije.Kaj bi ja veroval nekome da je to lepo i spametno ako to nisam sam vidio.To se zove neuko znanje,pa su se lepo ona dva starca porazgovarali meni pred uhom o jako pametnoj misli jednog čoveka,koji je rekao za nas da smo stoka sitnog zuba.Izgleda da i jesmo,jer otvoriti net,a ne vidjeti sam stoku i nije neko znanje,već ono doma sam pa ajmo ,verujem čvrsto i to je jedina istina.Tako dalje neće moći,jer stvarna slika stanja jest da,da propadamo iz dana u dan stalno.Deca bežiju van od svega dogmatskog plus novac koji im treba za isti onaj referendum o obitelji,jer ako buš delal one proste stvari koje se ne spominju u finom društvu,morti ti pobegne,pa buš za 9 meseci zibal nekaj doma,kaj nemreš prehraniti.Če oćeš biti gej isto tako odi van,jer bute susedstvo tu saseklo u korijenju,društvo teških moralista odbacilo,isto ono koje ide u crkvu našu i moli se dragom Bogu,koji je i tebe napravil na sliku svoju ,ne samo njihova kolena.Ondak pak posel dobiti nemreš,jer ga nema,jer nemaš veza,jer buš dobil plaću taman da si kupiš kaugume i cigarete,ako ju dobiješ.Budiš se svako jutro uz pokliče za doma i za neretvu,a nitko ti nije dal lovu za to nego je pobireju drugi.Itd itd i kam to vodi,niti sexa,a niti love.I onda te još nafilaju ponosnom nekom povijesti,koju je netko isklikao po internetu i ti si sretan.A ja ti kažem izađi i povijest doživi sam.To delaju svi pametni povjesničari i nije tajna.Ne sediju doma i ne klikaju,nego lepo gojzerice na noge,štap u ruke i Mesija.Kad pišem znam da će mnogi krivo shvatiti ,neki će pravo,neki će šutjeti,neki vrtiti glavom,neki će razmišljati nacionalno,kaj nam ovaj ima držati lekcije,nek ide u domovinu svoju nasušnju,imamo mi dost pametnih ljudi Hrvata koji bolje znaju od njega,pa sediju pred kompom i klikaju,a ovaj kaj videl je dve crkve,jen dvorac,a kaj će nam to vrag ti dvorci,pa su oni svi umrli i niš ne vrediju,je bolja Ceca Meca i Veca od svih njih skupa,viš kak su lepo oblečene.Ja idem dalje,a vi kak tko hoće........samo budite nježni! Sclawoniae.... Ne želim se baviti samo činjenicama,već pišem na način da se nekaj nauči,a opet da nije sumorno i dosadno,knjiški,kronološki.Dajem od sebe dio trača,dio legendi,dio priča i meni se osobno takva povijest u priči više sviđa nego ona kaj sam se učil u školi.Volio sam povijest,ali ono u školi je bilo zbiljam dosadno do bola,pa sam doma kasnije preko knjiga naravno,jer onda neta još nije bilo nadograđivao svoje znanje.Dosta sam toga i zaboravio,ali eto i opet imam hrpu knjiga uz koje se prisjećam,a kako sam počeo pisati onda zaista i učestalije kontroliram podatke. Slavonija je stara hrvatska kraljevina,branila je područje da Turci i ostali ne provale i ne dođu do Londona,ima puno građevina,jako puno crkava i starih gradova,kula i utvrdi,Njene granice bile su daleko od zadanog ili današnjice.Super je ta Slavonija,kaj nije?Prvotno je bila rimska pokrajina Panonija,a onda dolaskom Slavena povezanih sa Avarima čini jedinicu za sebe i kao zasebna kraljevina ostaje sve do 19 stoljeća. Ali Slavonija je puno više od tih šturih povijesnih činjenica.Svaka ta cesta,građevina čini dio te cjeline,svaka od njih ima svoju zasebnu priču i čini jednu veliku krasnu storiju kroz i uza sve ratove,ranjenike,ratnike,vitezove,kraljeve koji su tuda prošli,osvajali je ,rušili ili pak gradili.A ja sam krenuo i stao kod jednog velebnog grada koji stoji sam u polju i priča svoju priču samo ako uho prisloniš bliže. Ovaj je grad iz dječje bajke,drevne zidine izranjaju iz magle i zemlje poput kakvog srednjevjekovnog viteza.Cijeli je kompleks izdignut kako izgleda umjetnim putem.Obitelj Korođijevaca držala ga je više od tristo godina,te nam tako Gjuro Szabo piše :Porodica Korođi držala je od 13 stoljeća grad Korođ,koji se spominje godine 1290 kao castrum Kourough,godine 1296 kao castrum Kooron ultra fluvium Drauwe.Od godine 1472 u rukama je Rozgonjijevaca,no,ka snije su opet Korođijevci gospodarili gradom,dok i taj grad ne dobiše NIkola Ćupor Moslavački i Ivan Ungor de Nadasd,a godine 1474 po smrti Ćuporovoj dobije grad Ivan POngracz de Dengeleg od kralja Matije.Godine 1697(dakle,nakon odlaska Turaka)spominje Smičiklas kao ruševinu dirutum castellum Korogyar. Legenda kaže da se za noći punoga mjeseca oko grada u močvari može čuti siktanje zmija i sablastan smijeh, a često i krik od kojega se svim živim bićima ledi krv u žilama.Prema pučkoj predaji poludjevojka – poluzmija je mitsko biće koje ima gornji dio tijela ženski, a donji dio tijela zmijski rep. Navodno je Filip Korođ pobjegao s Kolođvara, jer su ga opsjedale močvarne zmije. Kasnije su zaposjele grad poslije odlaska Korođa. Filip Korođ je zazidao svoju kćer u zmijsku kulu da mu čuva blago, koje nije mogao ponijeti sa sobom. Ona se je nakon toga pretvorila u poludjevojku – poluzmiju. Narod ju krivi za nestajanje djece u blizini Kolođvara, jer je ona pjesmama dozivala djecu u ruševni otvor s vanjske strane, a nakon što su djeca ušla ona ih bi gušila svojom dugom kosom i proždirala njihova tijela, koja su joj omogućavala preživljavanje. Nitko tko je ušao u otvor s vanjske strane, koji je navodno i ulaz u podzemne tunele, kojima je Čepin spojen s Kolođvarom, pa onda ide sve do osječke Tvrđe. U taj otvor prilikom obnove konzervatori su pustili psa, koji se nikada nije vratio… Jedna od legendi veže i baruna Franju Trenka, da je nakon uspješnih ratova za austrijsku krunu opljačkano zlato pohranio je u zmijsku kulu. Kako nitko od njegovih pandura nije imao hrabrosti doći po sedam sanduka zlata, možda se to zlato i danas tamo krije… A možda upravo čeka na Vas!    Oznake: Slavonija |
Cetin 1
|
Nekako se ne mogu odlučiti za naslov,jer mi bruji u glavi niz provokacija i sarkazama,ali nekako mi je najbliže Mastercard ili gotovina Pa snijeg polako kopni,rana je zora ,na dalekovidnicama se forsaju sa vijestima od prekjučer,pa da ne kunem počinjem pjesmom i to onom junačkom : sijem žito,raste grahorica. Na put ,ne? ,kaj bumo doma....kam drugđe nego na Kordun junački.Polokalo se i pojelo ono kaj se imalo,lepo smo ušli u Novu godinu,a te naše godine nove su pijanstva,tu i tamo pokoja hitna,niz nesreća na cestama,led,kiša,sunce i tako redom do kraja svijeta,a meni se čini da je kraj jako blizu,jer smo ponoreli uzduž i popreko,pa kaj drugo,a da se izgube kile nego u povijest.Slave i kirbaji,kirvaji u ono doba srednjeg vijeka nisu možda bile tako raskošne kao danas,vjerojatno se niti ugledne pjevaljke nisu spremale za veliku lovu koju će obrlatiti i okrenuti na nastupima diljem trgova i ulica,nego su se gospoda lepo izljubila onako usput,ukrstila mačeve,dok su dame mahale na cićoj zimi lepezama,jer je to fino i usput se malo poklali kojeg ćemo vladara vazesti da nam vlada sve do one strašne 1914 godine kad se sve lepo rešilo sa 6 milijona ,kažu knjige,mrtvih i ostatak raseljenih obitelji sa nepreglednošću osakaćenih.E ,da su naši junaci to znali tada,možda bi se pređe ipak malo razmislili.No,kako svi mi gledamo kratkoročno i nismo vidoviti onda smo se lepo sastali 1.1 na Cetinu i rekli ,naravno nakon laganog objeda i kupice vina i posle teških sukoba,da nam dojde jen iz Austrije i ovde nam dela reda i zakona.Sve skupa je otišlo lepo vrit.I naravno da se to sve moralo rešiti nekoliko stoljeća kasnije,što bi se u narodu reklo s konja u auto.Nikad mi nije bilo jasno ,zašto baš tamo u toj teškoj vukojebini ,da proste uvažene dame,a ne u Zagrebu ili Beču.Da li se kaj probalo,kao i danas,uvesti ispod žita,da se kukolj vine van,ili samo tako,negde na pola puta,a kako je tamo vladala kraljevina Slavonija i bili su tvrdi gradovi,ako netko od stranih navali ili pak možda da se Kordun digne u ono vreme kao fajn turistička atrakcija,ko danas Zagreb u vreme adventa.Ne znam kakav je bio načelnik općine niti odakle je bio,ali je možda još onda imao viziju,samo se čekala struja ili su povješali vijence i grad raspalili bakljama i svećama!Ne znam,to nigde ne piše,pa ne mogu niti reći točno,samo nagađam ili dajem povjesničarima za razmišljati da se raskopaju po papirima. U ovoj već 2018 godini ne mogu zaobići,a nekako se stalno i vraćam u tu dalekosežnost i opet sam na tvrdim zidinama sada upropaštenog grada koji je odigrao veliku rolu u tim danima 16 stoljeća,točnije 1527 godine.Na Cetingradu. Neka nam živi Njegovo apostolsko veličanstvo,a onda bumo to rešili već nekako.Lepo bombu u usta,ucrtali stope na šahtu,postavili ploču i divili se ljudskoj gluposti.Za tolike poginule i unesrećene netko bi ipak nekad trebao odgovarati.Gurajući smeće pod tepih ono kad tad ponovo ispliva i mora se baciti.Obično se baci zajedno sa ljudskim kostima....... Te naše stare Hrvatske starce prati neka zla kob,kao i narod i nigdje nisu tako spomenici nastradali kao baš tu u toj vojnoj krajini,kao da se nešto htjelo zataškati.Toliko nismo htjeli i sami smo nastojali upropastiti tu našu povijest,svodeći je samo na kmetove i bogataše,a ne vidimo i nismo vidjeli koliko je krvi tu zapravo ostalo na tim starcima i rijekama koje ih peru. Sam taj grad stoji na brdu,na stijeni,nedaleko Bosne,a prolazimo kroz selo Cetinsko sagrađeno na negdašnjoj varoši cetinskoj.Nekada je ovdje bio i veliki samostan u dvorištu nekog seljaka,ali od njega još ni davno ne ostane niti kamen,a stajali su ti zidi sve do 1790 godine.Kad Austrijanci osvojiše Cetingrad upotrebljeno je mnogo kamena od te starine za popravak samog grada.Glavni ulaz u tu staru utvrdu na južnoj strani bio je kroz dvoja vrata.Prva vanjska vodila su ispod kule,čvrsto i ukusno zidane u neko starije još doba.U veži kule bii su dućani sa obje strane i tu je bio Pazar,dok su Turci držali grad.Druga vrata idu kroz staru kasarnu,koja je čcrsto građena bila.Na istočnoj strani bila su još i „Ciganska“ili „Kloštarska“ vrata- tako nazvana jer je kroza njih bio najkraći put do samostana,ali su ta vrata bila zazidana dok je još grad tvrdo stajao. Na tjemenu brda stoji stari grad,koji Turci nazvaše „Drengjulom“ odnosno „Dubokim Biserom“.Očito je da su oni više poštivali ovu gradinu nego mi.Taj grad očito je najstariji dio cijele utvrde.Osnova joj je pravilnog oblika ,a dužina oko 30 metara,a zidovi nadvisuju sve pa su sezali i do 18 metara u zrak.Pogled na ljepotu,ali i pogled osmatračnice.Naslanjala se i kula ,četverouglasta,a služila je kao crkva-katolička.Uz kulu sazidan je god 1846 na lik turske munare visoki uski zvonik,na kojem je bio sat. Usred Drengjulu bio je u ona davna viteška vremena i duboki zdenac,jer bez vode se ne može niti sam grad braniti.Tu nam govori i ploča o tome kako je grad zidao Mehmed paša,“ Putujući nekoć bosanski Mehmed paša,plemenita roda,po utvrdama Bosne,našao je tvrđu Cetin (umornu)valjanom i jakom,te je za juriš usavrši dubokom i visokom kulom Drengjulom.Udaljiv se od tuda,ostao je vazda vezirom.Ovo je mjesto našao dostojnim,da bude vratima pobjede.Svaka želja,da mu otvori vrata nebeska,1179 poslije Hegjire (god.1756.po Kristu) Grad je bio opasan sa dva platna(zida) od kojih je nutarnje osobito debelo i visoko,a obuhvaćalo je cijeli grad.Na krajevima ovog zida bila su četiri bedema,(bastiona)- Lenkovićev.begov,Ergarska i Neboj se.Isto tako bila je podignuta i kasarna.Vanjski zid opasao je cijeli grad,počevši od glavnih vrata.Cetin je u osnovi graađen u trokut,a južna mu je strana svinuta poput luka. Niže grada prema sjeveru opaža se humak,na kojem je vjerojatno bila crkvica,1134 godine Sv.Mirka pod Cetinom,no traga od nje nemamo. Sami izvori o gradu i nisu kompletirani,a za starije doba neko niti ih nema.Pretpostavlja se da je još za Rima kakva cesta ili postaja postojala.    Oznake: kordun |
Cazin
|
Sve do nedavno bila je to prašnjava cesta ,stara,a podsjećala je upravo na one ceste iz starih filmova,prave romantične seoske uz pjev ptica i protok vode.Kad si trebao krenuti njome putem uvijek te je ljutilo baš to,da je stara,prašna,puna rupa,sa granama drveća iznad,koje su činile hlad.A onda su je asfaltirali ,pretvorili u modernu,sasjekli grane i upravo tada shvatiš da je nestalo onog seoskog čara,onog ugođaja iz starih filmova,sa livadama po kojima su trčala djeca,pasle krave,ovce,koze i kao da je sama rijeka izgubila taj svoj čar.I uvijek se i redovno sjetim one stare,drumovi će željeti Turaka,ali Turaka biti neće. Upravo ta cesta pored rijeke Gline teče prema Bosni,prema Uni,i ja se krećem u još toplu jesen,premda su jutra već hladnija ,maglovitija u tim planinama.Šuma se hladi od dana i jutro pretvara u svježinu.Idemo na put.Granični je prijelaz Maljevac,a onda dalje prema Bihaću.Ostaju za nama Velika i Mala Kladuša,nove i stare džamije,poneko groblje,ljudi,auti koji jure.Ostaju djeca,krave,starci,ostaje u zraku i poziv s minareta na ranojutarnje obraćanje Bogu.Bosna još spava,onako starinski opuštena,ali i opustošena poslije ovog rata,mada je ona bila prekretnica skoro pa svih svjetskih ratova,pa je netko izjavio davno,da upravo u Bosni počinje i završava rat.Ne mogu reći da je dama,niti majka,niti bilo koja žena,ona je samo i jedino Bosna,raskošna i kamenita,sirota i ponosna,gizdava i jedra,a opet tako pusta.No,tako smirena dok se skriva iza šuma i planina.Neću daleko,nego me nešto vuče samo do Cazina.Nekako sam se uvijek žurio doma,ne zadirući u privatnost jednog grada,grada koji od davnina stoji upravo pa skoro na prvoj crti obrane.Seže njegova povijest u stare one hrvatske kraljeve koji tu krajinu i taj grad pokloniše onog kninskim biskupima da tu dignu svoj stijeg i da brane i da se diče ovim dijelom,upravo na ulazu u Hrvatsku.Do granice s obje strane negdje oko 40 km,a za pravog vojnika i pravog generala to nije ništa,nego se treba hrabro boriti da se sačuva svoje pleme i osvojeno područje.Kao da su i nekad znali da je upravo taj dio svijeta onaj koji otvara vrata dalje,pa se gradilo slavne starce da brane ili da prodiru dalje,a opet da čuvaju starinu svoju. Jako je dugo bio Cazin drveni,a onda se ipak počelo i zidano graditi.Na vrhu iznad grada stoji još par kamena koji svjedoče o povijesti starog dijela,narod to zove „ manastir“,jer je ovdje skoro do kraja 19 stoljeća bila crkva,biskupska vjerojatno,a onda je nastala džamija,velika,raskošna na ponos skoro pa cijele Bosne,a izgrađena je upravo od tih starih kamena i tih starih zidova. Vladala je ovdje u ona davna vremena 11 stoljeća biskupija kninska,od kada ju je osnovao kralj Krešimir 1050 godine.Kao i svagdje ,po tim našim starinama i ovdje u tim zidovima čitamo legendu,priču o postanku toga grada koja nam kazuje,priča,premda ne poznaje biskupa,ali je svakako blizu povijesti,te govori da u ono vrijeme kada je slavni knez Keglević zidao Bužim,čobani su našli brdo kao zvijezdu među zvijezdama okomito i gotovo na sve strane vodom optočeno,kao neki otok.Glavari odluče odmah sagraditi manastir,podignuti zid .Nasuprot tome sazidali su stari grad u kojeg se naseli narod i tako postane Cazin.Hrvatski kraljevi osobito su cijenili kninskog biskupa,i držali ga kao svojeg,dvorskog i s time naravno da su mu ugađali raznim imanjima i posjedima,pa tako i ovim.Samo cazinsko imanje ležalo je u sredini tog kotara,tih imanja,pa se tu pobirala i desetina.Posebno im je dobrodošlo to imanje cazinskog 1522 godine kad su Turci zauzeli stari Knin ,te su se tako biskupi kninski ovdje preselili i ovdje im je postao domicil dugo vremena.Odavde su i upravljali svojim imanjima.Naročito su ovdje boravili biskupi Andrija Tuškanić koji je 1527 godine sudjelovao na izboru kralja u Cetinu,pa onda zatim Petar Ripča,Matija od Zabrđa,obadvojica zagrebački kanonici ,a možda nama nekako najpoznatiji Ivan od Iloka.Osim grada starog spominje se u Cazinu i varoš sa sucem i građanima. Tijekom 16 stoljeća javlja se biskup Andrija Tuškanić 1530 godine iz Topuskoga da Turci silnom vojnom prijete Cazinu i krajini.Iza Andrije kratko ovdje dolazi Petar Keglević koji je po kraljevoj naredbi grad morao predati Petru Hrvatu od Klisa,novom upravitelju Topuskoga.Politička i vojna previranja 16 stoljeća izrazito su jaka,pa se čuva pismo od 22 svibnja 1557 godine kojim Juraj Iločki javlja iz Cazina kapetanu bihačkom Jurju Saueru da se Malkoć-beg sa jakom vojskom približava krajini,Cazinu i Bihaću.Ipak pade Cazin pod turske ruke 1576 godine kada ga otima Ferhad paša bosanski i to kažu na prijevaru usred noći.Osvojivši Cazin pretvore crkvu odmah u džamiju.Premda se žalilo Istanbulu da se vrate osvojena područja,ipak se to nije desilo. 1630 godine austrijski diplomat,a hrvatski pisac,Atanas Grgićević opisuje nam Bosanski pašaluk i kaže za Cazin da je dobro utvrđeni grad i mjesto. No,mira nije bilo niti kasnije na ovom dijelu,pa se pustošilo i pljačkalo na sve strane,a poglavito 1685 godine karlovački general grof Herberstein s hrvatskim graničarima dođe pod Cazin i opustoši ga.Što je i malo ostalo od svega popali iste godine 26 studenog karlovački namjesni general grof Matija Strassoldo.1687 godine pak popališe Hrvati Jezersko i Bilu Stinu,razbiše Turke u cazinskom polju i kod Tržca na Korani.Tom prigodom raseli barilovićki kapetan barun Franjo Oršić Vlahe,što su ih Turci još u 16 stoljeću naselili u ovom kraju,te ih naseli u Perjasicu i Tržić između Korane i Mrežnice,gdje im potomci i dan danas žive.   Oznake: bosna |
Budinščina
|
Kreneš li prema Novom Marofu od Konjščine proći ćeš svašta,bilo lijevo ili desno,a na samoj cesti gleda te stara kurija godinama zapuštena,poslije onih ratnih vremena nacionalizacije i konfiskacije povijesti,sada obnovljena u privatnim rukama.Jedno je vrijeme 80-tih godinama ta starina proglašena vikendicom,umjesto da se njome ponosi,jer slavno ime krije u sebi.Ne samo slavno,nego u ona ,pa čak i ova vremena dobro i pošteno,ime onoga koji je krenuo prvi arhivirati ovu našu povijesnu prekretnicu,napravivši škrinju privilegija kraljevine. Nemojte od silnih zavijanja starih cesta odustati ,nego stanite pogledati tu ljepoticu,kuriju Budinščina, onog slavnog protonotara iz 17 stoljeća Ivana baruna Zakmardyja de Diankovec. Bio je odličan muž svog doba Ivan barun Zakmardv, koji bijaše i nekoliko godina podžupan županije varaždinske, a njegov brat Gjuro Zakmardv vice komeš 1661. tada velike županije križevačke.Kada se je u Beču stalo upravo očito o tom raditi, da Hrvatsku što uže svezu s provincijama austrijskim, izabra 1651. god. na kraljev poziv hrvatski sabor poslanstvo, koje će kod kraljevskog dvora u Beču imati vijećati o uređenju odnošaja s njegovim savjetnicima i zastupnicima susjednih zemalja, uz hrvatskog bana Nikolu Erdddva i Ivana Zakmardva, koji je medjutim izabran za protonotara.Godine 1658. bio je protonotar Ivan Zakmardv članom vlade ili zemaljskog’pododbora, kojem je imao biti na čelu podban uz biskupa zagrebačkog i predstojnika kaptola i veli-kaše Tomu Erdddva i Šimuna Keglevića.Protonotar bio je važan član banske vlade, te se je u prvašnja vremena pisao, da je banalis, a kasnije protono-trius regni.Birali su ga stališi. Svaki novi ban predao mu je svoj pečat, na kojem je bio grb kraljevstva, a oko grba ime i naslov novoga bana. Protonotar bio je perovođa u saboru stališa i kod banskog suda, kojem je u odsutnosti banovoj predsjedao, a tada je bilježio viceprotonotar, koji je bio također izabran od stališa.Velika slika Ivana Zakmardva u uljenim bojama, smještena je u uredskim prostorijama postojale županije varaždinske u Varaždinu, uz napis u latinskom jeziku doslovce: Magn. Domi: Joannes Zakmardv liber baro de Diankovecz caesaeare, regie majest. in judiciis personalis praesentiae locumtenens (razumije se banalis) seminarii Varasdiensis fundator.Živio je u godinama 1600.—1667. zauzet za prosvjetu i bio je veliki narodni dobrotvor.Osim Budinšćine posjedovali su baruni Zakmardv još imanja Vrbovec i Diankovec u opstojaloj županiji krize-vačkoj, a prema njegovoj oporuci imalo se je prodajom tih dobara osnovati đačko sjemenište u Varaždinu, no koje je 1796. spojeno sa zagrebačkim konviktom. Patriotičan njegov naum, da se u Varaždinu podigne posebno sjemenište, nije se mogao realizirati zbog pomanjkanja novčane glavnice, te je stoga ustrojeno više stipendija u postojalom plemićkom konviktu u Zagrebu. Njegovu kuću u Sjemeništnoj ulici u Varaždinu prodala je 1867. god. zemaljska prokuratura gradanu i kotlarskom majstoru Josipu Polancu.Udajom njegove sestre za Zenu pl. Horvatha od Sv.Petra prešlo je dobro Budinšćina na ovu obitelj, iz koje vuče lozu Petar pl. Horvath bivši 1869.—1870. godine upravitelj časti velikog župana županije varaždinske. Kasnije bijaše opetovano biran za narodnog zastupnika kotara zlatarskog, a u godinama 1878. do 1881. bio je i podpredsjednik sabora kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Pošto je njegov sin jedinac, Ivo, umro 1871. god., to je s Petrom Horvathom ova loza izumrla. Njegovo uzorno vođeno imanje Budinščina kupio je 1886. godine trgovac Jakov Plachte, te ga predao svom sinu Lavoslavu, koji ga je nakon 20 godina djelomice rasprodao. Danas živi na ostatku tog dobra Martin Zabavnik. Gjuro ga Szabo u svojoj knjizi hvali,pripisujući mu ,premda Mađar porijeklom,silne zasluge i ljubav prema Hrvatskoj. Ivan je podržavao Pavline,pa je obnovio i njihov samostan u Križevcima,a sam njegov posjed Dijankovec po kojem je dobio predikat nalazi se nedaleko tog malog mjesta,gradića.Isto je tako podigao i novi hrvatski samostan pavlinima u Ulimju,danas je to Slovenija i tamo je dao sagraditi crkvu i uredio je,a tamo mu je pokopana i žena.Poslije njega ženidbom kurija prelazi u ruke Horvatha,pa je mijenjala vlasnike dok u posjed nije došao veseljak,o kojem i danas po Zagorju kruže mnoge storije,pa ga isto tako spominju i kao prvog gospodina-komunistu! Jedno je vrijeme tadašnja vlasnica kurije,nasljednica tražila kredit od 500 tisuća dinara za sanaciju teško oštećene potresom kurije,ali ju je općina Zlatar odbila s obrazloženjem da to nije kurija nego vikendica.Tako je zlatarska općina ušla u biser birokracije u Hrvata,ondašnjoj Jugoslaviji,ali niti danas se nije baš puno promijenilo u razmišljanjima.Isto tako,osim bogatstva koje je imala,redom sjajnih štukatura koje su propadale,isto se tako zbio događaj kad su maloljetnici upali u kuriju i ložili vatru povijesnim spisima izuzetne važnosti i u samu vatru bacali namještaj koji se sačuvao od davnina.Svašta je prošla ta stara dama.No,tu priči nije kraj,ako ste to pomislili.Poslije 1945 godine u kuriju su poslije samog onog velikog 2 svjetskog rata,upali seljaci,raznašujući namještaj,povijesne stare knjige,s kojima su i rit brisali,ne znajući njihovu vrednost,a isto tako nisu ih niti mogli pročitati.Tako su nestale i knjige s originalnim potpisom i samog Petra Zrinskog!!!! No,ostavimo to sve skupa,neka povijest i vrijeme i dragi Bog sudi dalje,do konačne odluke,a ja se vraćam vlasniku gospodinu komunistu Zabavniku,koji se volio šaliti,bio veliki dobročinitelj.Sagradio je školu,općinsku zgradu i bio firmani kum svakome tko ga je pitao,pa je za prvu pričest svojoj kumčadi davao odijela i satove.Prema ljudima,iako bogat čovjek nije se ponašao kao vlastelin nego kao zaštitnik.Bio je on od one stare loze hrvatske koja se brinula o narodu svome,ponekad čak i na vlastitu štetu. Ova je smo jedna kratka epizoda te starice na samoj cesti Zagorja,a takvih priča ima mnogo,pa zavirite u priče i čak i bajke,i otkrit ćete i taj svijet bogatstva i šarenila ljepota ovih naših krajeva.   Oznake: Zagorje |
04.02.2021., četvrtak
Jaškovo dvorac
|
Jaškovo dvorac Plemićki dvorac građen 1841 godine,na dijelu ozaljskog posjeda,spominje se već u 15 stoljeću i bio je vlasništvom raznih plemićkih obitelji.Samo Jaškovo spominje se već 1433 godine kada knez Bartol Frankopan daruje Jaškovljanima paše oko rijeke Dobre : Mi Knez Bartol Frankopan Krčki, Senski, Modruški i pročaja dajemo na znanje vsi i svakomi pred kih taj naš list pride, da potvrdismo našega goršćaka Ozalskoga po imenu Matija Dumić i njegov list ča koli dičan kmeti za simenišća i za krče ke krčiše za onu službu ko su utahnili svrhu imenovanim grošakim našimi i nač jim da on svoj list da se pomagaju u gori i vodi i da imaju živiti kod holi naš dvor na Ješkovi ili hi ini ješkovlanin. I zapovidasmo da se kupe nat isti imenovani dvor vsi suci i župani Ozalskoga vladanja.... Svrha toga jim dasmo ta naš list otvoren pod pečat visuću našem običainu. Pisan v Ozli 10 dan avgusta v letih gospodnih 1433." (original tekst na glagoljici) Današnji dvorac možemo zahvaliti Josipu pl.Bunjevcu,saborskom zastupniku,a sagrađen je u klasicistićkom stilu. Ovdje bi isto tako trebalo spomenuti i Vladislava pl.Bunjevca rođenog 1844 godine,a umro 1903 u Jaškovu: Vrli pokojnik potomak je vrlo ugledne hrvatske plemićke porodice. Nakon svršenih nauka posveti se gospodarstvu, te je kao uzoran gospodar, ali i kao čovjek veoma značajan i blage ćudi uživao obće štovanje. Bio je članom kraljevskog suda i zemaljski kulturni vijećnik. Ostavio je iza sebe udovu gdje Olga pl. Bunyewaz rodjenu pl. Jurković, sestru velikog župana srijemskog Petra pl. Jurkovića te šest kćeri: Ivanu, Štefaniju, Veru, Katarinu, Olesu i Elsu. Pokojnik je sahranjen u obiteljskoj grobnici u Jaškovu mnogobrojnim saučešćem. Pokoj njegovoj blagoj duši." Njegova najmlađa kćer Elsa udala se za baruna 1911. za bavarskog baruna Theodora Vogt von Hunolsteina,a prema priči mještana barun nije bio vjeran, pa je otrovan slučajno čajem koji je bio namijenjen njegovoj ljubavnici od strane barunice. Nakon 2 svjetskog rata imanje i dvorac nacionalizirani su. Kasnije je stavljen u funkciju za Centar za rehabilitaciju osoba s posebnim potrebama pod čijim je djelokrugom i danas. Dvorac je jednokatan,ali je zbog strmine terena pročelje dvokatne visine.Istaknuti rizalit južnog pročelja nose pilastri s volutama na kapitelima. Nad glavnim je ulazom i natpis: Troškom i trudom Josipa Bunyevca slavne županije zagrebačke velikog sudca i Elizabete supruge njegove – pomoćjom Franje Seidla i kr.grada Karlovca prisednika tasta,kao također drugarice njegove Elizabete punice gore rečenih suprugah biaše sazidan ov dvor godinu Isu Kersta MDCCCXLI.  Oznake: ozaljskim krajem |
Grdun curiae
|
Grdun curiae Grdun je jednokatan dvor – kurija u sastavu ozaljskog gospodarstva ,nad kojim su vladali Frankopani,a pretpostavka je da su ovdje i prije već imali kakav dvor.No,ovaj koji danas vidimo sagrađen je od plemića Vojnovića od 1641 godine pa skoro cijelo 17 i 18 stoljeće,što nam govori i godina nad portalom u dovratniku 1765.,koja dokumentira oobnovu i izgradnju današnjeg izgleda dvora.Pačetvorinastog je tlocrta,okružen parkom i voćnjacima od grubo je tesanog kamena i opeke.Uređenje ove ladanjske rezidencije uglavnom je skromno,a sam dvor spada u kategoriju spomenika graditeljskog lokalnog i ambijentalnog značenja. Željko Juriša muzejski pedagog Ozlja ovako piše o Grdunu U povijesnim izvorima nalazimo zanimljiv povijesni prikaz mjesta Grdun. Grdun je bio dio općine Netretić, u rimokatoličkoj župi Svetog Križa visoko iznad rijeke Dobre, a tijekom 20. stoljeća mještani grade kuće i uz rijeku Dobru. U Grdunu je ozaljski rod Frankopana imao svoj dvor i kmetove, a isti su naslijedili oporukom Stjepana Frankopana 1572. godine njegovi nećaci; Juraj, Krsto i Miklouš Zrinski zajedno s njegovom ostavštinom. Dopisom napisanim u Ozlju 12. prosinca 1639. založio je grof Nikola Zrinski Andriji Jankoviću i ženi Elizabeti pet kmetova koji su potpali pod dvor Grdun i to: Peru Brozovića, Ivicu Kušana, Mataka Kušana, Juru Kušana i Miku Kušana. Andrija Janković imao je dvor u susjednom Završju. Pismom napisanom u Ozlju 19. travnja 1641. zamijenio je grof Nikola Zrinski sa Doroteom Vojnović dvor Grdun sa svim kmetovima (osim onih založenih) za njeno imanje u Brezariću kod Krašića. U posjedu Vojnovića postao je grdunski dvor nakon smrti Petra Zrinskoga vlastelinski. Barun Ištvan Vojnović oberstner ogulinski i njegova supruga domogli su se još imanja Trešćeno, Trešćerovac i Vivodine. Posljednji potomak obitelji Vojnović u Grdunu bila je Ana Rozina Vojnović barunica (Ištvanova unuka) koja se udala oko 1740. za Jelačića. Njezin sin Dišman Jelačić sudjelovao je u teškoj parnici sa tadašnjim vlasnikom Ozlja Teodorom Batthyanyem. Nakon smrti Dišmana njegova udovica Julija prodala je sve posjede 1803. da se riješi sukoba sa Batthyanyem braći Petru i Antunu Tomić za 27 000 forinti. Ishodili su i darovnicu od cara Franje I da kao neograničeni vlasnici uživaju sva kupljena imanja. Petar Tomić Trešćenki odabrao je Grdun kao svoje sjedište te dao obnoviti dvor. Po zanimanju je Petar Tomić bio odvjetnik i upravitelj Zagrebačke, Varaždinske i Križevačke županije. U popisu stanovništva 1805. godine spominje se da je Grdun imao 260 stanovnika, 31 kuću i 32 obitelji. Prilikom kupovine grdunskog imanja potpali su pod vlastelinstvo sljedeći kmetovi: Matija Kovač Jurakov, Matija Kovač Kos, Mikula Kovač, Ivan Basar, Mikula Bart, Tomaž Basar, Mihalj Pleskina, Ivan Pleskina, Jure Pleskina, Petar Pleskina, Matija Kišur, Ivan Broz, Petar Broz, Mihalj Vukmanić, Jakov Bunjevac, Matija Pavečak, Ivan Mikulandrić, Matija Karabogdan, Ivan Karabogdan i Matija Mikulandrić. Kmetovi su prema veličini svoga selišta morali obavljati vlasteli tlaku i davati desetinu godišnjega prihoda. Posebno grupu činilo je seosko stanovništvo koje je imalo svoju zemlju odnosno vinograde: Matijaš Kovač Kos, Tomaš Basar, Ivan Basar, Matija Kišur, Ivan Broz, Ivan Kušan, Ivan Mikulandrić, Matija Miku-landrić, Ivan Pleskina, Juraj Pleskina, Mikula Bart, Juraj Basar, Petar Pleskina Mali, Petar Pleskina, Mikula Pleskina, Ivan Basar, Juraj Karabogdan. Ivan Bukovčak, Juraj Vukmanić, Petar Ogloj, Petar Broz, Ivan Ogloj, Ivan Basar, Matija Lozan, Juraj Vuljanić, Mihalj Belavić i Ivan Radinčić. Gornjaki su bili vlasnici vinograda, te su morali svake godine prema veličini vinograda vlasteli davali određenu količinu vina, 1-3 kopuna i bijeloga brašna. Nakon Petrovog vjenčanja s bečankom Antonijom del Bom, koji se dičio s troje djece, baštinom je dvor Grdun pripao najmlađoj kćeri Antoniji. Ona se udala za Ivana pl. Raiznera (od g. 1792.-1866.), kasnijega savjetnika (vijećnika) banskoga stola i vrlo velikoga prijatelja hrvatske knjige. U kraju je bila na glasu kao vrlo darežljiva pa je bila kuma mnogobrojnoj grdunskoj djeci. Iz ovoga se braka rodio Ljudevit pl. Raizner (od 1824.-1902.), kasnije veliki župan bjelovarsko-križevačke županije i modruško-riječke. Ljudevit pl. Raizner dao je nanovo urediti grdunski dvor i cijelo vlastelinstvo. Prije svoje smrti prodao je grdunsko vlastelinstvo jednom ljekarniku iz Metlike. Velik broj članova obitelji Tomić – Raizner pokopan je u obiteljskoj grobnici kod župne crkve Svetog Križa. Nakon ukinuća kmetstva 1848. seljaci su morali svoju zemlju otkupljivati od vlastele po većoj cijeni nego što stvarno vrijedi. To je dovelo do dijeljenja zadruga koje se postepeno ukidaju i nestaju. Kvalitetnih cesta na Grdunu sredinom 19. stoljeća nije bilo već samo boljih kolnih puta po kojem su mogle ići vlastelinske kočije naročito prema župnoj crkvi. S Lujzinskom cestom Grdun je bio vezan preko mjesta Pišćetke i Modrušpotok, a s druge strane preko Jaškova i Tomašnice. Stanovništvo se bavilo poljodjelstvom i stočarstvom Od domaćih se životinja uzgajaju najviše ovce, krave i volovi te svinje kao i raznovrsna perad (osobito kokoši). Na oranicama se siju sve vrste žita, osobito raž, slamom koje pokrivaju krovove svojih kuća. Sadi se puno kukuruza, krumpira, kupus, repa, sve vrste povrća, lan i konoplja. Grdunčani su se bavili vapnarstvom, a istim opskrbljuju i Karlovac. Žene prerađuju od lana i konoplje domaće platno. Šume su većinom hrastove i kestenove. Djeca su polazila školu u obližnjem Završju. Do druge polovice 17. stoljeća Grdunčani su govorili čakavskim dijalektom kasnije se on mijenja te prelazi u mješavinu kajkavskog i čakavskog. Za stanovnike ovog kraja se i danas govori da su „Živičari“ (oni koji žive u živici tj. šumi). U prijevodu označava čvrste i psihičke neslomljive ljude koji su radili teške fizičke poslove.  Oznake: ozaljskim krajem |
03.02.2021., srijeda
Zorkovac kurija
|
Zorkovac kurija Jednokatna kurija smještena na brdu,uzvisini iznad Kupe,pačetvorinasta je tlocrta,svakako predstavlja reprezentativnost ozaljskog plemićkog kruga.Građen je u 18 stoljeću u stilu baroka.Glavno pročelje rastvoreno mu je prema Kupi.S istočne strane glavni je ulaz uokviren kamenim dovratnicima,s profiliranim kapitelima i zaglavnim kamenom u kojem je uklesan motiv šipka.Pod zgradom su podrumima također svođeni kao i prizemlje,bačvastim svodom.Motiv šipka ponovljen je isto tako u intarziji parketa dvorane 1 kata.Zgrada je do nedavno sačuvala i dio unutarnje opreme s obilježjima rokokoa. Mijenjao je i svi dvorovi i kurije mnoge vlasnike Pavlekoviće,Oreškoviće,Appele i Grunwalde.U njemu je poslije 2 svjetskog rata ,pa do skora današnjih dana kao spremište materijala državnog arhiva Hrvatske,a onda je nakon velike afere,koja se vukla i po novinama,zbog mutnih poslova oko prodaje imanja,prodan privatniku,inače vlasniku I Miljane. Kasni barok ove građevine svakako je skoro pa najjači pokazatelj gospodskog života i arhitekture svoga vremena u ozaljskom,ali i karlovačkom kulturnom i povijesnom krugu. Već se godinama preuređuje ,pa je dobio i simbole novog vremena,koji su ga naprosto devastirali,a što je vidljivo na krovištu. Nije dvorac za svakoga.   Oznake: ozaljskim krajem |
Stjepan Erdoedy i Barica Zdelar
|
Stjepan Erdoedy i Dragica Zdelar Skoro pa zadnji od svoga roda,možemo reći i zadnji,Stjepan grof Erdoedy,hrvatske loze slavnih velikaša,još od Tome Bakača,pobjednika kod Siska,pa preko svih onih titulara,naslova,predikata,posjeda,tajnih i javnih kraljevskih i carskih savjetnika,sudaca,banova,biskupa,generala i vojskovođa,zaokružuje ovu cijelu povijesnu storiju u nizu,zaljubivši se u prekrasnu mladu seljanku Baricu Zdelar. Ne zasluživši puno povijesti oko njega,ipak ga je slučaj nekako gurnuo upravo u ruke povijesti,da tako možda ostane i postane najslavniji od svoga reda mađarskog i hrvatskog i to ne zbog svog ratničkog ili poduzetničkog duha,nego upravo samo sa tako važnom,a opet tako običnom stvari kao što je ljubav. Tu ljubav svjedočimo u Jaski,Jastrebarskom,gdje je podignut most u čast romanskog lika Ljube Kraljićeve,kako ju je nazvao Janko Matko u svom romanu „Žrtva“,ali preko toga mosta ona ustvari nikada nije prešla,niti je isto tako bila žrtva jednog velikaškog gospodskog hira. Roman je 1938 godine objavljen,ali zbog još uvijek živih likova,a Barica umire 1958 godine,nije smio odati identitet ljepotice u koju su tada,upravo zbog tog romana bili skoro pa svi zaljubljeni,Žene su patile ,zavidile,a muški koji su možda pročitali taj roman,ili su čuli za slavnu jaskansku ljepoticu,sanjali da upravo takva ili ona sama bude njihova. Grof Stjepan i premda je ostao samac do kraja svog života 1922 godine,bio je neko vrijeme zaručen,a i zaljubljen u plemkinju,damu svoje vrste i podrijetla,kontesu Helu Hedervary,a o mladom grofu brigu je vodila njegova teta,umjesto rano umrlih roditelja. Sve se to razvrgne,poradi ljubavi prema seljanki Ljubi Kraljić.Grof Stjepan često je svojom kočijom dolazio po Ljubu-Baricu u Cvetković selo,jednom je prilikom potjerao pse na Baričinog očuha,jer se ovaj naljutio zbog toga što grof,dolazi pred njihovu kuću,jer je to bila sramota obitelji da ženska bude nečija ljubavnica,ali se Josip-očuh brzo snašao i izmlatio pse,zbog čega je čak odgovarao i u Beču zakonski. Zanimljiv je podatak isto tako,ispričao Dragutin Novosel,danas mrtav,čiji je otac Stjepan bio kočijaš kod grofa.Jednom ga je prilikom grof Stjepan poslao po Ljubu s kočijom.Ljuba je tada rekla grofu kako ima zgodnog kočijaša i Dragutin više nikada nije otišao po Baricu. Moramo istanknuti ipak da ovo nije bilo protiv volje Barice,kako se zvala zapravo Ljuba,već je ona od samog grofa dobila dosta toga,zemlju,nakit novac,darove ,pa je mogla tako pomagati i svojoj obitelji,koja se na neki način,koliko god se protivila,dobro obogatila na ovoj ljubavi.Barica je isto tako pomagala i selu.O tome nam priča dokument darovnice 1921 godine,od strane Barice prema očuhu,kojom mu ona daje komad zemlje. Nakon smrti grofa,pokopana je i njihova ljubav,koja nikada nije mogla zbog društvenih normi biti i legalizirana,odnosno okončana i brakom. Do kraja svog života,kažu ,Barica je više bila zatvorena u sobi,vjerojatno sanjajući,maštajući ,ali i tugujući za velikom ljubavi svog života u vrijeme kad su klasne razlike bile tolike da su čak i velike ljubavi morale biti tajne.    Oznake: (Jastrebarsko) |
Treščerovac
|
Dvorac Treščerovac Dvorac je zapušten,izmijenjen i devastiran do krajnjih granica,a nije nam u cjelosti poznato niti njegov izgled prijašnjih stoljeća.Park je neuređen i zapušten,tako da cijeli kompleks odaje jednu veliku nebrigu i tugu.Smješten je u ravnici uz rijeku Kupu i bio bi reprezentativan primjer arhitekture,da su na njemu zahvati novog vremena bili blaži.Sagrađen je također na ozaljskom posjedu,a spominje se u povijesti već rano u 15 stoljeću.Vjerojatno je bio kurija.Promijenio je mnoge vlasnike,kao i mnogi dvorci pa navodimo ili zatičemo tu kroz vrijeme Šubiće Peranske,Vojnoviće,Oreške,Kuševiće,Sakače i Tomašiće,dok ga na kraju ne kupuje industrijalac Josip Prpić,koji ovaj dvor ima sve do II svjetskog rata.Današnji je dvor svoj izgled dobio u 19 stoljeću,ali i kasnije je opet pregrađivan. Dvor je tipična katnica smještena u neposrednoj blizini Kupe. Oko dvorca protezao se iznimno bogat perivoj (u prilogu). Tomašić je za svog boravka u Trešćerovcu preuredio prostorije te dao dograditi prizemlje za kuhinju. Sagradio je i željezničku stanicu Zorkovac-Polje kako bi bio blizu imanju kao i splav s dva čamca i daskom u sredini. Stavljen je i lanac koji je vukao splav s jedne na drugu stranu Kupe. Svatko od mještana je mogao koristiti splav, ali su zauzvrat trebali odrađivati dio na imanju, te se brinuti za navedeno. Ban Nikola Tomašić umire 1918. godine (pokopan je u cinktoru Župne crkve Sv. Vida u Ozlju). Imanje "Trišćerovci" ostavio je svojoj sestri udovici s dvoje djece. Imanje je u posjedu imalo oko 300 jutara šume i oranica. Ona prodaje imanje bogatom industrijalcu Josipu Prpiću. S obzirom da je bio aktivan član HSS-a, na Trešćerovac su dolazila brojna domaća i strana izaslanstva, te se vodio bogat društveni život (u prilogu fotografija). Na imanju je boravilo i englesko gospodarsko izaslanstvo predvođeno predsjednikom trgovačke komore Patrickom Hannonom i tajnikom konzervativne stranke sir Philipom Dawsonom. Tom prilikom tajnik konzervativne stranke izjavio je: "Hrvatska je izumila novi oblik umorstva ljudi gostoprimstvom." S obzirom na političku aktivnost čest gost obitelji Prpić bio je i Stjepan Radić. Vladko Maček je 1930. godine boravio jedan dan na imanju u Trešćerovcu. Stigao je vlakom do stanice u Zorkovcu, te potom u pratnji do imanja. Kad se saznalo za posjet brojni mještani Trešćerovca, Polja Ozaljskog i okolnih mjesta dočekali su ga u perivoju ljetnikovca. Prema kronici sakupilo se između 250 i 300 ljudi. Nakon završetka rata zgrada je korištena za zbrinjavanje ratne siročadi, a kasnije kao dom za djecu s mentalnim poteškoćama. Danas se više ne upotrebljava, te stoji prazna.  Oznake: ozaljskim krajem |
Hrašće curiae nobilitaris
|
Hrašće curiae nobilitaris Kurija u Hrašću – dvorac sagrađen je na posjedu ozaljskog vlastelinstva,na lijepo položaju,možemo slobodno reći da dominira svojom decentom,skromnom,ali lijepom vanjštinom.Prvu kuriju grade tu već Zrinski vazali u 16 stoljeću,koji su došli s juga s obitelji Zrinski.U 18 stoljeću mala ladanjska kurija prerasta u dvor,jednokatan,pravokutnog tlocrta. U 19 stoljeću dvor je obnovljen i dobiva rizalit nad ulazom.Pod cijelom je zgradom podrum svođem bačvastim baroknim svodovima.Dvor je isto tako sačuvao nešto od starih vremena,primjerice staru kalijevu peć iz baroka.Sam je dvor od 17 stoljeća pa do Franje pl.Tuerka koji ga kupuje 1922 godine,imao više gospodara,pa je teško odrediti i njegove same izmjene kao i gospodare i kakve su oni zahvate vršili na ovoj kući.Godinama je dvor ,kao i slični njemu bio zapušten dok nije opet dospio u privatne ruke,koje ga obnovljaju.  Oznake: ozaljskim krajem |
Hrašće Svetičko
|
Hrašće Svetičko Kapela svetog Ivana Krstitelja,na seoskom groblju,na kraju naselja,starija je od osnutka samostana Svetice.Pripadala je župi Mahično.Stara kapela pripadala je tipu kapela Frankopansko-Zrinskog kruga,sa svođenim svetištem,tabulatom nad lađom predvorjem i preslicom nad pročeljem.Nakon temeljite obnove 1750-1756 godine izmijenjen je skoro pa u potpunosti njen izgled.Kapela je 1750 iznova zidana.Danas je to jednobrodna crkva pravokutnog tlocrta s užim zaobljenim svetištem i zvonikom.Drvena vrata urešena su u rokokou.Samo svetište svođeno je češkim svodom koje je 1780 oslikano iluzionistčkim slikama,figuralnih motiva.Iznutra je puna razgibanog i bogatog baroka.Sačuvala je barokni izgled sa sa visokim standardom umjetnosti pavlina. Spomenik je visoke kategorije.  Oznake: ozaljskim krajem |
02.02.2021., utorak
Svetice samostan i crkva
|
Svetice samostan i crkva Blažene djevice Marije Treći je samostan koji u kronološkom vremenu podižu pavlini na području karlovačke okolice: Petrovac na Petrovoj Gori,Kamensko i ovaj na Smolčem vrhu na putu između Karlovca i Ozlja. Položaj ovog samostana i pripadajuće crkve dominira ovim krajem,odnosno podbrežjem ozaljske okolice.Takav položaj određuje isto tako da će ovdje u miru i tišini nastati samostan.Na tom su terenu prije bile 3 kapele: Bl.Dj.Marije,koja jest osnova ove crkve,kapela svete Margarete, i treća svete Katarine – za nju E.Laszowsky piše 1902 godine da su joj se još pred par godina vidjeli ostaci temelja.Po ovim trima kapelama dobio je taj Smolču Vrh i ime „Svetice“. Stara je kapela Bl.Dj.Marije uklopljena u novu crkvu koja se stisnula uz samostan,a uokolo nje podignuta su dva krila samostana.Samo mjesto u doba gradnje pripadalo je obitelji Zrinski,koja nasljeđuje ozaljski i dubovački posjed,darovnicom i oporukom,nakon smrti 1577 godine Stjepana Frankopana Ozaljskog,te je kako kažu zapisi i tamo pokopan : u crikvi blažene Dive Marie na Smolcu vrhu,ka se zove Svetice. Njegova sestra Katarina,majka njegovih nećaka Nikole ,Petra i Krste Zrinskih,darovala je već ranije ovu zemlju glagoljašima,koji su se i brinuli za ove tri crkvice-kapele.Za gradnu ove crkve najviše se pobrinuo biskup zagrebački Petar Domitrović,skrbnik maloljetnih Zrinskih,koji je bio više sklon pavlinima nego li glagoljaškim popovima.2 srpnja 1627 godine pavlini su po biskupu uvedeni u posjed,Njegov prvi prior bio je poznati pisac hrvatsko-latinskog rječnika Ivan Belostenec.Položaj i budućnost pavlina odredio je Petar Zrinski,koji je uredio svoje nasljedne odnose s bratom Nikolom i na molbu priora,posebnom poveljom 19 lipnja 1640 potvrdio osnutak i dogradnju crkve.Godine 1699 zadesi crkvu i samostan velika nesreća,strašan potres,koji je ovaj kompleks gotovo porušio.Odmah nakon počelo se sa obnovom.Mnogi okolni plemići izdašno su pomagali obnovu,a ističe se Barbara Sidonija-rođena grofica Peranska koja je dala svotu od 2000 forinti.Ona oporukom isto tako ostavlja ovim pavlinima i svoj posjed Trešćeno,a samu crkvu i samostan obdari bogatim darovima.do 1707 godine bilo je sve obnovljeno ,međutim je crkva dograđivana i proširivana do 1717 godine i to sada u baroku.Građa je bila od od dvije porušene kapele Sv.Margarete i sv.Katarine. Bakrorez iz 1730 godine pokazuje nam izgled i samostana i crkve.Samostanski je sklop bio gotovo pravilan zatvoreni četverokut.Pred pročeljem crkve i samostanske zgrade bilo je malo ograđeno dvorište.Južnu stranu samostana pokrivala je crkva,kojoj je uz južnu stranu portala prigrađen visoki zvonik s baroknom kapom.I takva nas dočekuje sve do vremena kada je pavlinski red ukinut 1786 godine.Posjed samostana je zaplijenjen u korist vjerozakonske zaklade,a arhiv iste odnesen je u Budimpeštu,kasnije je vraćen.Osnutkom župe 1809 godine postaje ova crkva župnom. Vrijedna je riznica pokretnog inventara što su ga prikupili ,oslikali ili svojim rukama napravili pavlini. Crkva ima i mnoštvo kripti,u kojoj se osim imena ,čuva i nalazi hrvatska povijest,sa istaknutim ličnostima onog doba,a koji su željeli biti upravo ovdje pokopani.Ivan Šubić Peranski,Janko Peranski,Barbara Sidonija Peranska-Delišimunović,Kristofor Zmajlović,Ivan Oršić Slavetički,Franjo Thausy i žena mu Barbara Bedeković,Ivan Babonožić.Uz izuzetno vrijedne oltare nalazimo i propovjedaonicu,korske klupe,orgulje,crkveno posuđe,odijela i kipove.Tu su ostavili svoja najbolja djela Ivan Ranger i Gabrijel Taller.Spomenimo i natpise MONASTERIUM HAC ORDINIS SANCTI PAULI EREMITAE AD HONOREM DEI GENITRICIS BEATISSIMAE VIRGINIS MATRIAE SINGULARIS PATRONAE AE PROTECTRIS EIUSDEM SACRI ORDINIS ERECTUM POSITUMQUE ANNO 1627 EST (Samostan je ovaj reda sv.Pavla pustinjaka u čast Bogorodice Bl.Dj.Marije,posebne pokroviteljice i zaštitnice ovoga svetoga reda podignut i uspostavljen,godine 1627) Samostan i crkva nisu samo najvredniji spomenici graditeljstva i vrhunske barokne umjetnosti ovog ozaljskog kraja,nego su isto tako i središte iz kojeg se širila umjetnost i kultura na bližu i daljnju okolicu,možemo slobodno reći po cijeloj Hrvatskoj.     Oznake: Svetice Ozalj |
01.02.2021., ponedjeljak
Kamensko crkva Blažene djevice Marije Snježne
|
Kamensko Crkva Blažene Djevice Marije Snježne Bogata je povijest pavlinskog samostana i ove crkve uz njega.Samostan je osnovala Katarina Frankopan Metlička godine 1404,,a to nam potvrđuje darovnica izdana 23.4.1404. i natpis iznad vrata,koji je danas uništen KAMENSKENSE COENIBIUM O.S.P.P.E. FUNDATUM 1404 PER TURCAM RUINA TUM 1570 COEPIT RAEDIFICARI 1749 TERMINATUM 1767 O cjelokupnom izgledu danas i ne znamo puno,osim da je srušeno istočno krilo.Pavlini nisu niti cijelo stoljeće uživali u ovom posjedu ,jer već krajem 15 stoljeća turske čete stigle su za plijenom na Kupi,pa i do Kamenskog.Nisu ih isto tako štedjeli ni susjedni plemići,osobito plemići susjednog Otoka,koji su više bili skloni svojim popovima glagoljašima,nego latinskim redovnicima.Ipak je još početkom 16 stoljeća samostan bio u dobrom stanju.oko 1530.god.nešto je i popravljan i utvrđen zbog veće sigurnosti,dođe li do nekog većeg napada,no već 1560 morali su samostan pavlini napustiti.Preselili su u obližnji samostan Svetice,a Kamensko dadoše na čuvanje karlovačkim generalima za simboličan iznos najamnine od 50 forinti.No,generali su slabo čuvali samostan i crkvu.Zapušten samostan nije bio popravljan,već srušen,a građu istoga iskoristili su za nove gradnje.Tako su nova vrata tvrđave u Karlovcu napravljena od materijala tog samostana – „Turska vrata“ – Rakovac.Pavlini se ipak početkom 17 stoljeća vraćaju natrag u Kamensko i pokušavaju otkupiti svoju zemlju i obnoviti samostan.Kratko traje razdoblje i opet ,jer dekretom cara i kralja Josipa II ukidaju se pavlinski samostani godine 1786. Obnova toga samostana,a dolaze redovnici iz Svetica,nakon što su pavlini uspjeli vratiti svoj posjed,počinje 1683 pa do 1685 godine kada je popravljeno stanje crkve te su postavljena tri oltara.Nakon potresa 1699 godine i kada je samostan bio jako oštećen dolaze u Kamensko dva redovnika koji se tu stalno nastanjaju.Kamensko postaje rezidencijom svetičkog samostana.Godine 1734 počinje detaljna obnova i izgradnja samostana i crkve i traje do 1767 godine,kako je to zapisano na ploči nad samostanskim ulazom.1760 godine bila je dograđena i sakristija,koja je uspjela sačuvati neke stare gotičke elemente u dijelu sačuvanog zida.Crkva je tada dobila svoj barokni sjaj oslikana kistom pavlinskog slikara Gabrijela Tallera,koji je ovdje imao i svoju slikarsku radionicu. U samostanskoj zgradi bio je župni stan,ali je neko vrijeme u njemu prebivala vojska,u 17 stoljeću,dok se nisu vratili pavlini.Istočno,kasnije porušeno,krilo služilo je kao spremište i žitnica,ali nije bilo popravljano,pa je kasnije porušeno.Veliku opet obnovu tog zdanja počeo je u 19 stoljeću između 1825 i 1831 godine župnik Juraj Ciko.Obnovio je krovište,zvonik i orgulje.Isto tako 1838 godine obnovljene su i Tallerove freske u crkvi.Tada je ispred crkve sazidana i mala cinktura s arkadama koja je tako ogradila mali trg pred crkvom.Još je jednom 1914 godine bila iznutra oslikana. Crkva je opet dobila nove gospodare i to svjetovne svećenike,sve do godine 1972 kada iz Poljske dolaze pavlini natrag.Obnavljaju crkvu i samostan,ali i sam red pavlina u Hrvatskoj Crkva svjedoči o vremenu i razdobljima koji su joj što naštetili ,ali isto tako i uvijek nanovo vraćali ljepotu,te svakom onome tko uđe kazuje priču i prikazuje sjaj od gotike ,preko baroka pa do današnjih dana     |
