Dvorci, crkve i stari gradovi
03.02.2021., srijeda
Stjepan Erdoedy i Barica Zdelar
|
Stjepan Erdoedy i Dragica Zdelar Skoro pa zadnji od svoga roda,možemo reći i zadnji,Stjepan grof Erdoedy,hrvatske loze slavnih velikaša,još od Tome Bakača,pobjednika kod Siska,pa preko svih onih titulara,naslova,predikata,posjeda,tajnih i javnih kraljevskih i carskih savjetnika,sudaca,banova,biskupa,generala i vojskovođa,zaokružuje ovu cijelu povijesnu storiju u nizu,zaljubivši se u prekrasnu mladu seljanku Baricu Zdelar. Ne zasluživši puno povijesti oko njega,ipak ga je slučaj nekako gurnuo upravo u ruke povijesti,da tako možda ostane i postane najslavniji od svoga reda mađarskog i hrvatskog i to ne zbog svog ratničkog ili poduzetničkog duha,nego upravo samo sa tako važnom,a opet tako običnom stvari kao što je ljubav. Tu ljubav svjedočimo u Jaski,Jastrebarskom,gdje je podignut most u čast romanskog lika Ljube Kraljićeve,kako ju je nazvao Janko Matko u svom romanu „Žrtva“,ali preko toga mosta ona ustvari nikada nije prešla,niti je isto tako bila žrtva jednog velikaškog gospodskog hira. Roman je 1938 godine objavljen,ali zbog još uvijek živih likova,a Barica umire 1958 godine,nije smio odati identitet ljepotice u koju su tada,upravo zbog tog romana bili skoro pa svi zaljubljeni,Žene su patile ,zavidile,a muški koji su možda pročitali taj roman,ili su čuli za slavnu jaskansku ljepoticu,sanjali da upravo takva ili ona sama bude njihova. Grof Stjepan i premda je ostao samac do kraja svog života 1922 godine,bio je neko vrijeme zaručen,a i zaljubljen u plemkinju,damu svoje vrste i podrijetla,kontesu Helu Hedervary,a o mladom grofu brigu je vodila njegova teta,umjesto rano umrlih roditelja. Sve se to razvrgne,poradi ljubavi prema seljanki Ljubi Kraljić.Grof Stjepan često je svojom kočijom dolazio po Ljubu-Baricu u Cvetković selo,jednom je prilikom potjerao pse na Baričinog očuha,jer se ovaj naljutio zbog toga što grof,dolazi pred njihovu kuću,jer je to bila sramota obitelji da ženska bude nečija ljubavnica,ali se Josip-očuh brzo snašao i izmlatio pse,zbog čega je čak odgovarao i u Beču zakonski. Zanimljiv je podatak isto tako,ispričao Dragutin Novosel,danas mrtav,čiji je otac Stjepan bio kočijaš kod grofa.Jednom ga je prilikom grof Stjepan poslao po Ljubu s kočijom.Ljuba je tada rekla grofu kako ima zgodnog kočijaša i Dragutin više nikada nije otišao po Baricu. Moramo istanknuti ipak da ovo nije bilo protiv volje Barice,kako se zvala zapravo Ljuba,već je ona od samog grofa dobila dosta toga,zemlju,nakit novac,darove ,pa je mogla tako pomagati i svojoj obitelji,koja se na neki način,koliko god se protivila,dobro obogatila na ovoj ljubavi.Barica je isto tako pomagala i selu.O tome nam priča dokument darovnice 1921 godine,od strane Barice prema očuhu,kojom mu ona daje komad zemlje. Nakon smrti grofa,pokopana je i njihova ljubav,koja nikada nije mogla zbog društvenih normi biti i legalizirana,odnosno okončana i brakom. Do kraja svog života,kažu ,Barica je više bila zatvorena u sobi,vjerojatno sanjajući,maštajući ,ali i tugujući za velikom ljubavi svog života u vrijeme kad su klasne razlike bile tolike da su čak i velike ljubavi morale biti tajne.    Oznake: (Jastrebarsko) |
