Dvorci, crkve i stari gradovi
23.02.2021., utorak
ban Josip Šokčević
|
Ima toliko lijepih i tužnih priča o slavnim osobama.Njihove dvojbe,nastojanja i želje,na kraju i na „hvalu“sakrila je zemlja.Mnogo njih je čekalo da se vrate kući,pa makar i prekasno za cijelu povijest,ali nekako su tražili taj mir.Mir od izdajstva,propalih snova i težnja ka boljem,ka onom što bi narod učinilo zadovoljnim i sretnim i naravno bogatijim.No,velikim ljudima sa idejima to se obično izjalovi,jer su puni džepovi važniji ipak od svakog napretka,a i bogatom narodu teško se proda bilo kakva bukačenja,jer on vidi sam.Ovi narodi,ovaj narod hrvatski ipak od svih ideja najviše voli laži i te ga podvaljene laži razdvajaju,tako da nema vremena razmišljanja, a i ne želi razmišljati svojom glavom,kad je ona druga bolja i pametnija i zna što je potrebnije.Zato danas uživamo u ovrhama,a ne u plodovima rada koje su nam obećavali.Još uz to sve zaboravljamo slavnu svoju povijest na račun smežuranih pričica ,nekih ostarjelih matrona i staraca,koji su svoju mržnju od svega i ka svemu toliko dobro naplatili novcem,da se samo čeka vrijeme kad će ih vlastita mržnja odvesti tamo kamo i spada,u zemlju,samo što zaboravljaju da i zemlja ne trpi svašta,a i ne prašta tako lako. Krenuvši putem od malog gradića,ugodnog za život,od stare rimske Cibalae ,preko baroka, do današnjih dana,možda i jedan od najboljih hrvatskih banova,premda nije dobio naslov narodni ili pučki,jer se vjerojatno zalagao za upravo ono što ovaj narod ne voli,a naveo sam na početku.Od Vinkovaca,preko časti,preko vojske ,od malog dječaka graničara porijeklom,vinuo se na najvišu stolicu i to onu bansku. Pučku je školu završio u rodnim Vinkovcima,na samom pragu starih civilizacija,hodajući povijesnim utabanim stazama.Pohađao je u tom gradu na samom rubu Hrvatske i gimnaziju,ali samo dva razreda,kad odlazi u Bečko NovoMesto,isto tako mjesto velikana hrvatske povijesti. Brzo avanzira u vojnom poretku,od zastavnika,kao da je proletjelo vrijeme i postaje feldmaršalom austrijske vojske.Ipak su ti stari graničari hrvatske slobode na njega utjecali ponosom,dostojanstvom i borbenošću prava štiti svoje,te nije čudo da je tako brzo napredovao,uprkos tome što je bio Hrvat,a ne Austrijanac ili Talijan,ili pak Francuz. Stare djedove bajke i legende o hrabrosti junaka s ovog podneblja ipak su postale stvarnost. Teško bolestan boluje stari banus von Jelachich svoj kraj,sanja u pustom domu u Zaprešiću velika vremena svojeg ratovanja,još jedan naš sin.Nakon smrti Jelačića,1860 godine,na bansko mjesto sjeda naš ,sada već barun,Josip Šokčević. On sanja kako će ipak hrvatsku dići na ono mjesto koje joj pripada po povijesti,o jačanju hrvatskog jezika,o stvaranju hrvatske pravoslavne crkve,kako bi se Hrvati možda jednom barem ujedinili,bez obzira na vjeru i naciju,ali sve to pada u vodu.1861 godine saziva uglednike kako bi razmotrili i donijeli nove zakone ,one izborne,ali isto tako i o preuređenju Habsburške monarhije,da ona konačno prizna pravo Hrvatskoj kojoj joj i pripada,još od onih davnih dana 1527 godine,kad su došli na vlast i nisu se držali niti jedne svoje,a sve to zahvaljujući,ne strancu,nego domaćem izdajniku za pare. Zaslužan je on i za dizanje gradova,za rast gospodarstva,a isto tako želi povezati hrvatsku željeznicom,pa u njegovo vrijeme počinje gradnja željeznica. Sve se činilo da će ipak Hrvatskoj doći bolji dani,no Austro-Ugarskom nagodbom,sve pada u vodu,jer su Hrvati po tko zna koji put izigrani i moraju se prikloniti Mađarima.O,kako se povijest uvijek vraća......lova svoje vrti i ne osvrće svoj obraz ka bolje svima,nego samo bolje meni. Barun Josip Šokčević,slavni vojskovođa,ratnik,mali dečko iz malog grada na rubu Austrijske monarhije,razočaran svime daje ostavku na mjesto bana i odlazi u povijest,koja ga samo rijetko spomene. Dana 27.6.1867 godine,razriješen je banske časti,povlači se u mir,biva umirovljen,da bi se sakrila sva nakarada politike.I on kao i mnogi prethodnici povlači se iz javnosti,možda samo razočaran i gorak u sebi,sanja ono što nije uspio napraviti,a toliko je želio.Umire u Beču 1896 godine. 133 godine čekao je da se vrati doma,čekao je barem toliko malo nježnosti od strane svoje domovine,da se bar netko sjeti njegovih htjenja,no,brzo se zaboravljaju junaci,a gadova jest i onako previše. 2002 godine ban barun Josip Šokčević vraća se u svoje Vinkovce.  Oznake: Slavonija |
