Dvorci, crkve i stari gradovi
13.10.2022., četvrtak
Priča o Našicama
|
Veliki i mali Našice U ono davno vrijeme iza sedam gora i sedam mora u dalekom dvorcu živjela je jedna mala princeza.....tako počinju sve bajke, no ovo je kažu ono koji su mi pričali ovu priču sasvim i ozbiljno istinita. U dvorcu Našice grofovske obitelji Pejačević živjela je mala Alma, lijepa curica od kojih ,tako kažu, svojih 8 godina. Igrajući se po cijeli dan, a valjda i učeći ,kako je bilo zapovjedno, jezike, svirajući klavir i vez , što je svaka mlada dama morala znati, ožedni tako,potrči u kuhinju. Na stolu bje ostavljena boca- flaša nekakvog bijelog napitka.Misleći da je služavka tako ostavila bocu ( neoprezno) mala kontesa nagne. U flaši nije bio sok, nego sredstvo za poliranje parketa ili namještaja. Djevojčica mala kontesa se otruje,ali ipak netko s Neba gleda sve nas , tako je isti taj odlučio da djevojčica ne umre, nego da naprosto kao kakva prava princeza iz bajke skroz naskroz posivi. Djevojčica je naprosto posivila. I kosa i tijelo i lice pa čak i kosa. Rekli su mi da je ta ista djevojčica često i za onog vremena komunizma, kad taj dvorac nije više pripadao njoj, nego državi , koja ga je uzela u naletu strašnog zmaja koji je rigao vatru,dolazila u Našice i uvijek bi bila prava ,ne mala, nego velika atrakcija. Onako siva starica hodala je svojim djetinjstvom u potrazi možda kakvog lijeka koji bi joj vratio njenu pravu boju. Djevojčica se zvala Alma ( duša) ,a kako je red da ju predstavim kako treba, bila je to grofica Alma Pejačević Našička. Laku noć   Oznake: bajka, Slavonija, Našice, izlet, Putovanja, priče |
Našice
|
ŽUPA U NAŠICAMA G. 1730. Po nalogu zagrebačkoga biskupa Jurja Branjuga došao je iz Zagreba 13. lipnja 1730. u Našice zagrebački kanonik i opat Juraj Dumbović, da obavi kanonsku vizitaciju tamošnje rimo-katoličke župe. Dumbović izvješćuje biskupu, da se župna crkva sv. Antuna Padovanskoga nalazi tik franjevačkoga samostana. Crkva je zidana, a obnovio ju je o. Marko Bulaić, koji je tada bio provincijal franjevačke pokrajine Bosne srebrne. Zagrebački je biskup Martin Brajkovič 14. rujna 1707. posvetio župnu crkvu na čast sv. Antuna Padovanskoga. Podjedno je biskup odredio, da se posvetilo ove crkve ima svake godine slaviti na prvu nedjelju iza uzvišenja sv. Križa. Toga dana dobiva oprost od stotinu dana svaki vjernik, koji dođe u crkvu i dostojno prisustvuje svetoj misi. Uz crkvu je dosta visok zidani toranj, u kojemu se nalazi 5 blagoslovljenih zvonova. Cijela crkva ima drveni strop, koji je nad svetištem lijepo obojadisan. Pod je u crkvi popločen ciglom. Iz samostanskoga hodnika ulazi se u propo-vijedaonicu, koja je drvena. Propovijedaonicu je izradio stolar, koji ju je lijepo ukrasio. Zidani se kor nalazi iznad velikih vrata, a ima i svoje orgulje. Uz glavna vrata ima crkva još dvoja pokrajna vrata. U župnoj se crkvi nalazi 6 oltara. Nad glavnim je oltarom slika sv. Antuna Padovanskoga, okružena stupovima i kipovima. Tu je u gornjem dijelu kip, koji prikazuje uskrsloga Isusa; oko njega su 2 anđela. U donjemu se pak dijelu nalaze s desne strane kipovi sv. Blaža i sv. Bonaventure, a s lijeve strane kipovi sv. Lovre i sv. Ivana Kapistranskoga. Svi su ovi kipovi djelomice bojadisani, a djelomice pozlaćeni. Na glavnom je oltaru drven i pozlaćen tabernakul (svetohranište), koji se može dobro zatvarati. U tabernakulu se čuva ciborij sa svetim hostijama, koje se obnavljaju svakih 8 dana. Nadalje se u tabernakulu nalazi pozlaćena monstranca (pokaznica), koja je načinjena od srebra. Na oltaru je dovoljan broj svijećnjaka, -koji su svi drveni, osim 6 bakrenih. S desne strane (t.j. sa strane, gdje se čita evanđelje), nalazi se oltar sv. Josipa, na kojemu je i slika sv. Josipa, a oko nje stupovi i kipovi. Jednako je stupovima i kipovima ukrašena slika sv. Ivana Krstitelja, koja se nalazi na istoimenom oltaru. Taj se oltar nalazi u crkvi s lijeve strane (t.j. sa strane, gdje se čita poslanica). Četvrti je oltar na desnoj strani u kapelici, koja se izbočila izvan tijela crkvenoga. Tu je slika, koja prikazuje Uzašašće bi. djevice Marije, a nije ukrašena stupovima i kipovima. Bez toga je ukrasa i slika sv. Franje Serafinskoga. Ta je slika na petom oltaru, koji se nalazi na lijevoj stijeni crkve. Šesti se oltar presv. razapetoga Isusa nalazi pod svodom, koji vodi u sakristiju. Sada se izrađuje i sedmi oltar, koji će biti posvećen bl. djevici Mariji. Taj će se oltar staviti u novu kapelicu, koja je nedavno podignuta na desnoj strani crkve. Svi oltari imaju svoje svijećnjake, križeve, antipendija i druge potrepštine u dovoljnom broju. Sakristija sa svojim ormarima nalazi se na lijevoj strani crkve. Uz to postoji u crkvi još malen kor iza velikog oltara; taj kor ima drvene klupe. Na desnom crkvenom zidu, i to nad sjedalom, gdje običaje sjedjeti svećenik, koji služi svečanu misu, vidi se kamen, koji je uzidan u samu stijenu. U taj kamen urezana su slova, koja kazuju, da je ovu crkvu 14. rujna 1707. posvetio biskup Martin Brajković. Blizu velikih vrata postavljena je drvena krstionica na kameni stup. Sveto se ulje čuva u srebrnoj i pozlaćenoj posudi. Crkva ima 2 drvene ispovijedaonice. Oko crkve ne postoji groblje. U crkvi se pokapaju samo Franjevci, članovi našičkoga samostana, a nitko drugi. Župna crkva ima 10 srebrnih kaleža s patenama njihovim. Nadalje ima crkva dovoljan broj kazula (misnica), dalmatika (za asistenciju), pluvijala (plašteva, koji se upotrebljavaju kod večernice) i svih drugih potrepština za službu božju. Župna crkva posjeduje oko 12 jutara oranice, zatim livade, koje može 40 kosaca pokositi u jednom danu, vrtove i voćnjak oko franjevačkoga samostana, te vinograd, koji može 20 kopača okopati u jednom danu. U Našicama postoji još jedna prastara zidana crkva iznad samostana. Ova crkva nema tornja, a oko crkve nalazi se dosta prostrano i ograđeno groblje, u kojemu se pokapaju župljani. U toj crkvi postoje 3 zidane menze (stolovi) za oltare. Sve su menze posve prazne; samo nad glavnim oltarom vidi se slika presvetoga Trojstva.     Oznake: vjera, Slavonija, slavonija na dlanu, izlet, Putovanja, Hrvatska |
02.04.2021., petak
Retfala
|
Stilska razdoblja se smjenjuju,pa tako i klasicizam ,poslije raskošnog baroka i kičastog rokoka smiruje strast i dobiva novu dimenziju ljepote.Struktura se ravna,a unutarnje uređenje postaje smirenije i usklađenije. Nebriga naspram baštine postaje upravo zapovjedna sa prodajom povijesti i busanjem iste u prsa kad to odgovara trenutku i to isto busanje prestaje upravo onog trenutka, kad taj moment uzvišenih srcedrapateljnih istupa sa glasnim povicima u boj i kad govornik siđe sa scene,uđe u bijesan auto i čeka nastavak sapunice malo promijenjenog teksta u drugom gradu,mjestu ili selu. Poneki puta zaista mislim da je bolje da je sve skupa bilo srušeno i poravnano sa zemljom,nego da služi samo u histeričnim nastupima lako povodljivom narodu,koji isto tako okrene leđa istoj toj ideji kretanja povijesti,čim se spusti zastor i makne pozornica.Zaboravljamo da je ipak povijest učiteljica života i preko tih građevina,jer se obrću samo likovi,a sve ostalo ostaje tamo gdje je i stalo u kruženju vremena. Posjed u vlasništvu Koroga zatičemo u srednjem vijeku,ali pod imenom Petrus,Petrocz sa većinskim mađarskim stanovništvom,kalvinističke vjere.Značajnije promjene i razvitak sela dogodio se poslije dolaska Osmanlija na to područje,koji su bili tolerantniji prema protestantizmu,a isti je bio izuzetno jak te je godine 1530 ovdje ustanovljena i kalvinistička župa.Podkraj 17 stoljeća,a u strahu od ratnih događanja,a kako se Osmanlije htjelo istjerati iz ovog područja,a dogodilo se to 1687 godine,stanovništvo je razbjeglo po šumama,a svojim povratkom natrag selo Petruš sada nalazimo pod imenom Retfala (mađ. ret- močvara rit,falu- selo),pa ga slobodno možemo prevesti kao selo u močvari ili selo u ritu. Do 1750 godine,selo je bilo pod kraljevskom bečkom komorom,kad prelazi u ruke grofovske obitelji Pejačević,sve do 1916 godine,i to je bio najistočniji posjed ove obitelji,koja je ostavila izuzetan trag u hrvatskoj povijesti,ne samo politički ,već književno i glazbeno. Dvorac Retfalu gradili su Pejačevići od 1796 godine do 1801 u stilu klasicizma,te se ovaj objekt može nazvati i među najljepšim klasicističkim građevinama Hrvatske,a po uzoru na mađarske dvorce.Bio je okružen predivnim parkom kojeg se zvalo „osječkim Šenbrunom“. Etničke promjene dešavaju se u 18 stoljeću dolaskom Nijemaca,te se taj dio naziva i Njemačkom Retfalom,a stariji dio ostaje Mađarski.I dalje je zasebna jedinica od Osijeka,ruralnih karakteristika. Uobičajeni prijašnji prikaz baroka ovdje je modificiran jer su mu bočna krila vrlo plitka i okrenuta prema uličnoj,a ne dvorišnoj strani.Ono što se prepoznaje kao klasicizam je stubište postavljeno izvan središnje osi tlocrtne kompozicije,ravni stupovi,središnji hodnik u glavnom krilu dvorca te pojedinosti na pročelju,osobito središnjem rizalitu.Sama ta dekoracija sastavljena je od elemenata tipičnog klasicizma.Isti taj rizalit sa svojim odlikama ipak nije u potpunosti njegov izvorni izgled,nego je vjerojatno nekakvom nadogradnjom poslije 1918 malo promijenjen.Danas se na timpanonu nalazi kombinacija štukaturne i metalne dekoracije,a u središtu je grb obitelji Pejačević.Oko grba visi lanac odlikovanja Viteza zlatnog runa,kojeg je grof Petar dobio za vojne zasluge,pa se s time i sam grb mijenja i dodaje mu se ovaj ukras. Od nekadašnjeg inventara nije ostalo ništa,dvorac je prazan,Jedno je vrijeme služio kao dom zdravlja,a onda je napušten i sada čeka kao i mnogi obnovu,ali kompletnu restauraciju,a ne samo bojanje izvana.Dio inventara u koje spadaju namještaj,knjige,arhiva i niz bogati fundus umjetnina koje su Pejačevići skupljali i donosili sa sobom završio je u Salzburgu nakon 1920 godine,te su možda na taj način i spašene od uništenja,krađe i današnje rasprodaje.     Oznake: Slavonija |
31.03.2021., srijeda
Stara Gradiška
|
Napisati smisleno nešto nije baš lako,a još i da je zabavno duhovito ,a i da se nešto nauči. Još od najmlađih dana volio sam biti informiran,rekli bi znatiželjan,a danas već na pragu 50-te,još više volim biti informiran.Političan sam i pratim sve vijesti,dnevnike,jer volim vidjeti i znati za što radim,od čega i kako živim.Smatram da biti apolitičan nije baš pametno u ovo vreme,jer onda postaneš apatičan i radi ti se što god želi,a njemu lijepo.To je kao sex,kad samo jedan uživa.Svaku večer,pa i tijekom dana,ja primim svoju porciju sexa u mozak,i odem suh totalno na počinak.U posteljici svojoj privatnoj se onda pečem polako,okret tamo,okret vamo,pa roštiljada.A onda zaspem snom pravednika,tvrdo,čvrsto,jer znam da će sutra biti nova vijest od koje ću opet roštiljati.I tako se ja radujem svakom novom danu.Imam nekoliko lijepih u politici i ženskih i muških,a jako volim gledati i crtiće.E sad i oni putuju kao i ja,samo sam ja skromniji,pa putujem po doma i okolici,a oni putuju daleko od doma i okolice.Ja putujem na svoj trošak a i oni putuju na moj trošak,pa ti to dođe kao isto,pa se ovako čini da ja idem s njima. No,Hrvatska je krasna,imamo autopute,na kojima se može brzo voziti,bez obzira što postoje ograničenja.Pokraj autoputa pasu hrvatske krave,konji i ovce.Idila!!A onda moraš izaći s autoputa,dignuti nogu s gasa i polako uploviti u stvarnost.Sve ono što ti se s autoputa činilo romantično,rustikalno,najednom gubi sjaj.Magla i sunce se igraju,igraju se sjene u pustim naseljima i selima.Traktori,vesela djeca iz škole,rijeka,potok. Pitam se pitam,da li su naši vodstveni ikad prošli Hrvatskom koju toliko vole, ili samo projure pod sigurnosnim svjetlima samo da ne vide.Jer kad konačno zaustaviš auto,izađeš iz njega ostaneš sam,samcat u magli povijesti i magli vremena.Kao da je i Bog napustio to mjesto,premda se koči nova crkva,meni doduše nimalo vrijedna,jer se zna da volim one stare ,raskošne,a volim isto tako i one male,skrivene,jednostavne.Ne mogu niti ja stalno gledati u sjaj baroka,jer kad izađem van iz zlata ostanem zatečen sivilom nepoznatih lica koja u meni gledaju,pogle,još jedan purger. Oni niti ne vide,niti ja želim pokazati koliko mi je stalo do njih,ali smekšati se značilo bi samo u današnje vrijeme ne razumijevanje,nego slabost,kukavičluk.U što su se ljudi pretvorili,ne prepoznaju niti ono malo osjećaja,jer su otvrdnuli negdje u sebi,zahvaljujući tome što ne gledaju vijesti ili ih previše gledaju možda. Ne želim biti grub niti drzak,niti pljuvati po svemu i svačemu,samo se ražalostim,pustim suzu,ušutim,tu i tamo nekaj prekunem onak junački,ali ostanem u sebi duboko tužan.Aparat jest u rukama i slikam,jer ne znam kad će sve nestati netragom,ali nije mi lako gledati sve ovo,a pogotovo jer je samo mjesto zloglasno.A djeca iz škole eto ovaj tren prolaze,oni su veseli i vedri,smiju se,zezaju se,zadirkuju jedan drugoga.E deco moja..... U taj tren odnekud se stvori vesela žuta curica,ima ogrlicu,dakle je nečija i radosno skače po meni,ja je mazim naravno,jer kako pustiti psa da prođe pored mene,a da ga ruka nije takla.Ne mogu te uzeti sa sobom – i opet tuga. Stara je Gradiška mjesto.Od rimljana naovamo na samoj granici ispred Bosne.Jure auti stranih registracija,netko nešto vuče doma u Bosnu,a ja stojim.Dilema,da li da slikam ili ne!Slikam naravno,ali ne mogu izbjeći pomisao da su ovdje nastale i rađene jako jako ružne stvari za ljudski vijek.Kome je potrebno toliko muke i jada i patnji da nosi na svojoj savjesti?! Stara je još utvrda koja polako tone s vremenom i ljudima na samoj cesti.Malo dalje stoji još jedan dio te obrane i odbrane povijesti,ali ona je vremenima nekim postala toliko zla,da bih ju najradije zaobišao.Nema sjaja mog baroka,nema ni zlata,samo ljudska glupost i tuga,velika tuga. Idem brzo u auto,ne mogu dugo stajati ovdje.Zbogom mala plava........  Oznake: stara gradiška, Slavonija |
14.03.2021., nedjelja
Jankovac
|
Davno je davno bilo to, skupa smo išli dio puta......počinje meni jedna od najdražih pjesama pjevačice,koja se kao i mnogi,uspjela upropastiti glupošću,umjesto da je šutjela.No,slava je grda i teška stvar,poglavito ako pada nizvodno.Godine i vrijeme čine svoje i malo se njih uspije održati.Kao i ljubav,sad te ima sad te nema i tako uvijek ukrug.Niti prevara nije tako strašna stvar,ako se čovjek osjeti usamljen u srcu.No,moja je romantika potrajala nešto duže,ali je više nema.Odlaze i dolaze ljudi,prijatelji,poznanici,slučajni prolaznici,samo je tren trenutka doživljaja.I kad se vratiš na staro,to više nije isto,sve se mijenja,jer onu čar prvog poljupca ili samo jednom se ljubi,nikad više nećeš vratiti pa makar bio i pijan i star.Bilo je to u ono vrijeme poslije pucačine,ljudi zatvoreni još uvijek u svoje misli,strahove,nadanja i tuge.Prazno mjesto,kakvim ga je i zamišljao idealist.Povukao se iz sjaja i raskoši carevine,iz samog Beča,srušio sve mostove svojih titula i zvanja i povukao u prirodu.A prirodu ne možeš opisati.I oku pobjegnu stvari,ali samo srce pamti,pamti i mozak i ne možeš dočarati rječima onaj osjećaj ljubavi i mira,onaj osjećaj i punine i samoće u trenutku dok slap pada i svaka ta kap je neuhvatljiva u samom momentu ljubavi. Kako opisati Jankovac,a da ne se bude pristran ili previše intiman u iznošenju jednog dana ili jedne noći.Roštilj i nema struje poslije 10 navečer!Mala planinska kućica,jedan konobar ,dvoje ljudi,priroda,bajka,legenda,kamen plavi,šetnica i grob.Na kraju svakog puta nas čeka isto mjesto,na koje idemo sami,ma koliko god ljudi došlo na zadnji tren ovog svijeta.I onda kad konačno nađemo mir,i onda nam ne daju da spavamo u vijeku trajanja.Odmorimo se od ovog svijeta i ako zaista postoji reinkarnacija ,da se vratimo na ovaj svijet odmorni i probamo popraviti greške ,ako smo ih napravili. Josip pl.Janković de Voćin,uprkos svim naslovima koji su stajali na samom sarkofagu na madžarskom i crkvenoslavenskoj čirilici - Josip pl. Janković od Pribrida i Vućina, cara Leopolda izred.ordena, Kavalir i kraljevski komornik Rodio se 15.og januara 1780.e godine preminuo 21.juna 1861.godine. Vječna mu pomen Ostade bez svojeg zadnjeg doma i kosti mu rasuše posvuda,bez imalo osjećaja,da ovdje leži onaj koji je želio samo mir i odmor od svijeta,onaj koji je dao sebe,da bi mnogi danas uživali.I to nije od danas,već poslije 1.svjetskog rata nestade on sa lica zemlje.Iz pepela si nastao i u pepeo ćeš se pretvoriti! U samoj špilji visokoj oko 3 metra do koje je vodilo 16 drvenih stuba,a na njihovom kraju željezna rešetka,da štiti ovo mjesto baš od onih koji su kasnije sve razrovali iz nekih svojih čudnih pobuda i neka im Bog oprosti i neka njihovi nasljednici ne nose zlo u sebi i kaznu. Prešao sam Slatinu,dvorac Jankovića u Suhopolju i još sitno brojim do onog mosta odakle ću početi svoj uspon šljunkom do prirode.Ljubav je u zraku.Rano je proljeće,ptice se bude,i priroda polako poslije teške zime počinje dobivati zeleno ruho i to ne ono carevo,nego pravo.Već negdje na pola puta,a pri samom vrhu čuje se slap i padanje vode,a onda slika.......Voda u svojoj ljepoti....Legenda kaže da se ovde bacila mlada djevojka u žalosti zbog ljubavi i njoj u čast ovaj slap nikada neće presušiti.Dugo dugo vremena nisam bio gore,ali sam čuo da su ljudi napravili ono što priroda nikad ne bi...okrenuli slap sebi u korist i sad više nije buka vode,da sakrije djevojačke suze,nego je sitna kap po kap.Turizam je dobar,ali ne uvijek,ako ga se ne zna koristiti kako treba.Kosti Jankovića nestale,slap zaustavljen i preusmjeren.....plač šume....... Koliko zla mora biti na svijetu,koliko zloće mora biti u ljudima ,da unište sve što je lijepo,tako da su i ovaj ovdje biser morali spaliti,uništiti ili je to samo zla sudba u brojčaniku imena,po tarotu ili kartama ciganke!Sam taj dom nastao je prije ohoho godina,one davne 1934 godine po arhitektu Franji Dlouhy,a s potrebom planinara koji su i dali svoj doprinos očuvanju ovog hrvatskog dragulja ljepote.Gorio je nekoliko puta i uvijek se kao Fenix dizao,a onda je došla 90 –ta godina i sve opet do kraja uništila.Ja sam došao dosta kasnije oko 2000 godine i tada je bio samo mir,nije bilo ljudi,nego tu i tamo koji lokalac.Prošetao sam cijelom šumom,pored groba,pored hajdučke pećine,ušao u uski prolaz prepao se šišmiša,prošao pored plavog ostavljenog spomen stakla-kamena,a onda se zaustavio kod slapa........ljubav....... Krenem- stanem-gas-kumplung-kočnica......vratit ću se.......  Oznake: Slavonija, jankovac papuk |
23.02.2021., utorak
ban Josip Šokčević
|
Ima toliko lijepih i tužnih priča o slavnim osobama.Njihove dvojbe,nastojanja i želje,na kraju i na „hvalu“sakrila je zemlja.Mnogo njih je čekalo da se vrate kući,pa makar i prekasno za cijelu povijest,ali nekako su tražili taj mir.Mir od izdajstva,propalih snova i težnja ka boljem,ka onom što bi narod učinilo zadovoljnim i sretnim i naravno bogatijim.No,velikim ljudima sa idejima to se obično izjalovi,jer su puni džepovi važniji ipak od svakog napretka,a i bogatom narodu teško se proda bilo kakva bukačenja,jer on vidi sam.Ovi narodi,ovaj narod hrvatski ipak od svih ideja najviše voli laži i te ga podvaljene laži razdvajaju,tako da nema vremena razmišljanja, a i ne želi razmišljati svojom glavom,kad je ona druga bolja i pametnija i zna što je potrebnije.Zato danas uživamo u ovrhama,a ne u plodovima rada koje su nam obećavali.Još uz to sve zaboravljamo slavnu svoju povijest na račun smežuranih pričica ,nekih ostarjelih matrona i staraca,koji su svoju mržnju od svega i ka svemu toliko dobro naplatili novcem,da se samo čeka vrijeme kad će ih vlastita mržnja odvesti tamo kamo i spada,u zemlju,samo što zaboravljaju da i zemlja ne trpi svašta,a i ne prašta tako lako. Krenuvši putem od malog gradića,ugodnog za život,od stare rimske Cibalae ,preko baroka, do današnjih dana,možda i jedan od najboljih hrvatskih banova,premda nije dobio naslov narodni ili pučki,jer se vjerojatno zalagao za upravo ono što ovaj narod ne voli,a naveo sam na početku.Od Vinkovaca,preko časti,preko vojske ,od malog dječaka graničara porijeklom,vinuo se na najvišu stolicu i to onu bansku. Pučku je školu završio u rodnim Vinkovcima,na samom pragu starih civilizacija,hodajući povijesnim utabanim stazama.Pohađao je u tom gradu na samom rubu Hrvatske i gimnaziju,ali samo dva razreda,kad odlazi u Bečko NovoMesto,isto tako mjesto velikana hrvatske povijesti. Brzo avanzira u vojnom poretku,od zastavnika,kao da je proletjelo vrijeme i postaje feldmaršalom austrijske vojske.Ipak su ti stari graničari hrvatske slobode na njega utjecali ponosom,dostojanstvom i borbenošću prava štiti svoje,te nije čudo da je tako brzo napredovao,uprkos tome što je bio Hrvat,a ne Austrijanac ili Talijan,ili pak Francuz. Stare djedove bajke i legende o hrabrosti junaka s ovog podneblja ipak su postale stvarnost. Teško bolestan boluje stari banus von Jelachich svoj kraj,sanja u pustom domu u Zaprešiću velika vremena svojeg ratovanja,još jedan naš sin.Nakon smrti Jelačića,1860 godine,na bansko mjesto sjeda naš ,sada već barun,Josip Šokčević. On sanja kako će ipak hrvatsku dići na ono mjesto koje joj pripada po povijesti,o jačanju hrvatskog jezika,o stvaranju hrvatske pravoslavne crkve,kako bi se Hrvati možda jednom barem ujedinili,bez obzira na vjeru i naciju,ali sve to pada u vodu.1861 godine saziva uglednike kako bi razmotrili i donijeli nove zakone ,one izborne,ali isto tako i o preuređenju Habsburške monarhije,da ona konačno prizna pravo Hrvatskoj kojoj joj i pripada,još od onih davnih dana 1527 godine,kad su došli na vlast i nisu se držali niti jedne svoje,a sve to zahvaljujući,ne strancu,nego domaćem izdajniku za pare. Zaslužan je on i za dizanje gradova,za rast gospodarstva,a isto tako želi povezati hrvatsku željeznicom,pa u njegovo vrijeme počinje gradnja željeznica. Sve se činilo da će ipak Hrvatskoj doći bolji dani,no Austro-Ugarskom nagodbom,sve pada u vodu,jer su Hrvati po tko zna koji put izigrani i moraju se prikloniti Mađarima.O,kako se povijest uvijek vraća......lova svoje vrti i ne osvrće svoj obraz ka bolje svima,nego samo bolje meni. Barun Josip Šokčević,slavni vojskovođa,ratnik,mali dečko iz malog grada na rubu Austrijske monarhije,razočaran svime daje ostavku na mjesto bana i odlazi u povijest,koja ga samo rijetko spomene. Dana 27.6.1867 godine,razriješen je banske časti,povlači se u mir,biva umirovljen,da bi se sakrila sva nakarada politike.I on kao i mnogi prethodnici povlači se iz javnosti,možda samo razočaran i gorak u sebi,sanja ono što nije uspio napraviti,a toliko je želio.Umire u Beču 1896 godine. 133 godine čekao je da se vrati doma,čekao je barem toliko malo nježnosti od strane svoje domovine,da se bar netko sjeti njegovih htjenja,no,brzo se zaboravljaju junaci,a gadova jest i onako previše. 2002 godine ban barun Josip Šokčević vraća se u svoje Vinkovce.  Oznake: Slavonija |
17.02.2021., srijeda
cernik
|
U ona mračna strašna vremena Tito je sedil u Beogradu,ja malo kasnije u Zagrebu.Jednom prilikom je on morao proći Savskim sokakom pa je cijeli promet ondašnji ,a nije ga bilo kao danas,kad su se traktoristi spustili u grad,bio zatvoren.On lično i personalno sa drugaricom Jovankom od nekud se vraćal i morao je proći narod svoj u Zagrebu.Zagreb je bio oduševljen,svi su bili u bijelom,kak za danas krstitke i sve je bilo lijepo.Ručice su bile spremne,ceste blokane i čekao se sam on,pregaoc i čimbenik,najvažniji faktor očuvanja zemlje od petokolonaša.Maloprije gore spomenuta drugarica Ličanka Budisavljević je bila jako lepo oblečena,za one koji imaju još crno bijele televizore ,bila je u crnom sa maramom oko vrata,kako joj lahor ne bi napuhal osetljivo grlo.Sve nas je bilo strah,kaj ak se poštovana nahladi u našem gradu.Promet je i dalje bio zatvoren,crkve su bile otvorene,ako bi se drug možda ipak htel pomoliti,sve je bilo lijepo.A onda je on prošao,svi smo veselo klicali,nazdravljali,zahvaljivali dragom Nekom kaj ga čuva i kak je već u dosta poznim godinama ovak fletni,da more na put kroz naš zaštopani grad. Dosta godina kasnije prošal je jen drugi na poziv jednog druga u gospodina i isto tak lepo i hercig u bijelom,ko Tito onda.No,sve se promenilo,mada je promet i opet bil zaštopan,mi smo i opet klicali.Viš kak je i ovaj fletni.MI volimo klicati!Takvi smo,samo nek je veselica,nek je promet zaštopan,mi sretni. Mašu oni nama,mašemo mi njima.Jedino mi se čini da su Tita sporije vozili od ovoga kasnije,ali to je moja Fata Morgana možda.Malo se ipak obrnulo,kak smo onda bili u bijelom,sad je red da budemo u crnom,jer se zna da je bijelo boja komunizma,a crno posta i korote i jako je fina kad se čeka dragi gost i kad se ide na veselice.Bila je gužva kak i onda,samo kaj su osim prometa bile zatvorene i crkve,a tak je i ostalo.U vrijeme komunizma se čovek mogel u bilo kojoj otvorenoj pomoliti,a danas u doba napretka i svjetlog trenutka povijesti crkve su zaprte i to je to.Pa se ja ovako pitam,jel Tito bio pošteniji od ovih danas,pa ne bi niš ćapal usput ili su ljudi bili pošteniji ili je danas naprosto takvo vrijeme da se moramo dobro zaključati da nam i suzu iz oka ne čope! Pa tako svaki puta kad bi ja postal pobožni,lepo naslonim oko i nos na vrata crkve ,kapele ili kapelice i pomolim se izvana,jer ti dojde na isto.Bog dragi je svuda ,a ne samo unutra dobro zaključan.Pitam se ovako lijep i pametan i naivan,da li su oni možda Boga,Majku njegovu i sina njizinog nutra zaključali.Pa onda su oni taoci.Drugi put bum dobro otvoril oči i ako otkrijem kaj sumnjivo mam zovem policiju nek to istraži,uzme otiske prstiju,a ak naši niš ne poduzmeju zovem onog rozog iz CSI! Dosta je te zajebancije sa vjerom!!!Ja hoćem nutra pogledati si kipec i Njih osobno. U to hladno jutro sam si tak bil lepi,baš onak poželjni i sexy,putujem za Slavoniju,tam se bum šetal,pogledal Osijek grad u Božićnoj slici i bilo bu mi baš lepo.Ali negde na pola puta moram zalutati,skrenuti sa autostrade na polako cestu i vratiti se u malo mlađa vremena,kad sam bil još lepši. Tamo je dvorac,kaj su ga grofovija Kulmerovih dobili natrag u posjed,ali ni sada nije njihov do kraja,jer 50 godina samoupravnog socijalizma dalo je narodu i narodnostima na izvolte da raspolažu činjenicom tuđom,a danas u doba vjere opet je isto.Samo kaj od naroda niš,a njima sve. Lepi je dvorac,nemrem reći da nije i ovako devastiran pretvoren u vlažno skladište nebrige.Ali malo dalje je jako lepa barok crkva.Da,da barok,kaj bi vi hteli sad,da ja odem u romaniku.Neš majci!!! Daj si ti zamisli budalu!!!Pozvonim ja lepo na vrata vjere i lanem ko iz topa ,dobro jutro!!!Ovome je kosa bila u zraku sva nakostriješena ko nekad Hendriksu,kojem ime stoji na mostu u Zagrebu,a tamo ima jednog sličnog!!Izlazi on van,ja sav pobožan,slika čiste vjere i ufanja,rukice prekrižene,skrušene,već spreman na kuruzu,klečanje,kaznu tipa strela nebeska vu te pukla.Gleda on mene onako crnog,prosijedog da budem iskren,omotanog šalom ko drito iz Irana ili Iraka.Kaputić crni,rukavice crne,hlače crne,šal crni,nije mu bilo svejedno baš.Malo je čudno mirisal,ali zna se kak je grijanje skupo,pa si je čovek,sveti naravno,jednu trgnul da zagrije kosti u tom franjevačkom samostanu sv.Petra i Pavla.Ruke prekrižene njihov je znak,a i moj ,pa me valjda to propustilo unutra. A unutra zaista raskoš visokog baroka!!!Crkva je predivna u Cerniku.Glavni urednik je žute boje kose.Ustvari nakon početne greške,lepo sam se naklonil,prekrižil u lijevo,da se vidi da nisam baš iz dalekog istoka,ovlaš sam raskopčao kaputić da vidi da ne nosim bombu i krenulo je sve skupa ipak olrajt!!! Na mjestu današnje jednobrodne crkve sa visokim pročeljem s portalom raščlanjenim pilastrima i nišama s baroknom plastikom,stajala je prije 18 stoljeća drvena kapela ,na mjestu negdašnje đamije okružene grobljem.Današnja barokna crkva gradi se sve do 1777 godine,a gradnju počinje fra Mihajlo Paunović i posvećuje ju sv.Petru Apostolu,a do nje gradi i franjevački samostan.Na vrhu zabata stoji osebujna vjetrenica sa Sv.Florijanom od kovanog željeza.Vrijednog je baroknog inventara koji bi zaslužio obnovu,premda je sama crkva izvana pobojana,uređen klaustar,ali unutrašnjost još vapi za restauracijom.     Oznake: Slavonija |
13.02.2021., subota
Tenja
|
Tenja Na put ! moj je životni moto.Kaj bum doma,kad ih sve poznam,pa trebam malo promeniti zrak,udahnuti tuđe dvorište,jer kopanje po vlastitom,naravno,nije uvijek dobro,kao što je to već red i tradicija.Možda netko bolje živi,možda se kreće više od mene,a to svakako nije u redu. Halo? Molim Vas rezervirao bih dvije noći s pogledom na Dunav!-zaista se moram koncentirati. Ali – gospodine- naš hotel gleda na Dravu? Pa dobro ,kaj to isto nije rijeka? Jest-imate pravo Onda ne bumo komplicirali,nego Vi meni samo to obavite Gospodine ,soba Vas čeka! Onda pakiranje – obično ponesem samo neophodno (za dva dana): 15 pari gača,isto toliko i čarapa,20 majica,vestica 4 ,ako slučajno zahladi,naravno da mora biti i nešto ljetnje garderobe,da se ne iznenadim,troje hlača,tri pari tenisica i cipele,nikad ne znaš gdje ću završiti,a nemrem ko teška sirotinja hodati po gradu. A onda auto,miris dizela,autoput,naplatne kućice i cesta, duga cesta,muzika svira,moje misli su već daleko,na papiru piše sve kaj hoću pogledati i to moram napraviti,bez obzira na sve. Osijek,grad koji volim,topao,domaćinski,gostoljubiv,pomalo ga je vrijeme i potraga za boljim životom ispraznila,zima je,pa kafići ne rade vani,a meni se unutra ne sjedi,dok gledam kako Dunav teče ispod dravskog mosta. Dobar dan – imam sobu rezerviranu Recepcionar se smješka! Kaj! – šifra Dunav-Drava?-pogađam isprve!sad je već smijeh i ja u sobi s pogledom na Dravu. No,ne bum dugo u sobi,i opet me cesta čeka,stara kraljevina,rasprostrla je svoje ruke i samo čeka da me prigrli u svoju ravnicu,u svoje tajne,u svoje rijeke u svoja bogata imanja. Radni je dan,ljudi žure,a ja polako,jer ipak je škola i moraš paziti,a i nikud mi se ne žuri.Hladno je,no,meni je toplo,srce mi udara od sreće. Od cijelog tog baroka,danas je škola. U plodnoj ravnici,nedaleko Osijeka,prema jugu,leži barokno-klasicistički dvorac obitelji Adamović-Bartolović.Nekada je ovdje bio i prostran ,krasno uređen park,a krasilo ga je i umjetno jezero na sredini kojeg se nalazilo umjetno podignuto brdašce s ljetnikovcem i vinogradom,no tome više traga skoro pa i da nema,sam taj vrt danas je samo sjena nekadašanje raskoši. Sagrađen je taj dvorac krajem 18 i početkom 19 stoljeća,a predstavlja jedan od ljepših primjera spomenika ovog kraja.Sagradio ga je Ivan Kapistran I pl.Adamovich de Csepin i ostaje u rukama Čepinskih sve do kraja 19 stoljeća,kad ga preuzima obitelj Bartolović. Jednokatan je ,izdužen,u obliku slova L. Njegovo glavno pročelje orijentirano je prema parku i raščlanjeno s dva rizalita,a u cijeloj svojoj cjelini rastvoreno sa 17 prozora.U unutrašnjosti izgrađen je prostrani vestibil,koji je podijeljen sa dva reda po tri stupa u tri dijela.Doček. Svaki taj naš dvorac imao je svoju i ružnu sliku,a ono što nama nije ostavljeno na propadanje,spašavalo se školama,bolnicama,mogu slobodno reći kao da ih se kažnjavalo,što su tu.Kao da oni plaćaju cehove svojih vlasnika,pa je tako i taj dvorac za vrijeme 2 svjetskog rata služio kao logor,sve do onog vremena,kad je njegove barokne svodove ispunio dječji smijeh i igra.  Oznake: Slavonija |
12.02.2021., petak
Korođ
|
Za puno stvari ,pa čak i one obične trebalo bi se imati širi pogled,informirati se i uvijek ostati svoj.Ma koliko god to nekoga koštalo živaca.Ja gledam dnevnik,čitam portale i medije,čujem sve i svašta,ali pokušavam što realnije sagledati sve skupa,mada me naravno mnoštvo stvari pogađa.Pokušavam objektivno prikazati sve skupa,bez doticanja ikoga ili ičega izravno,da se nitko ne uvrijedi i pokušavam donijeti povijest na svoj način,jer povijesti na njihov način nema.Povijest je u nama i tu bi trebala biti,jer s tom povijesti mi hodamo ukorak svaki dan,koliko god se činilo da nije tako,ali za nekih par godina ista ta današnjica će nas lupiti opet u glavu i onda se pitamo kaj onda nisam slikal ili barem zabilježil.Ja svoju povijest nosim iz glave,naučenog,listam knjige pametnih ljudi i pretočim ju onako kako bi to meni izgledalo u mojoj glavi,daklem na moj način,jer kopirati nekoga bez obzira na sve nije baš nekaj,barem ne meni, i iako je tako puno lakše,lepo zemeš miša,otvoriš internet i klik,ljudi lajkaju po fb i instagramu i to je to.Vole me!Povijest se doživljava jedino osobno lično i personalno i nikako drugačije.Kaj bi ja veroval nekome da je to lepo i spametno ako to nisam sam vidio.To se zove neuko znanje,pa su se lepo ona dva starca porazgovarali meni pred uhom o jako pametnoj misli jednog čoveka,koji je rekao za nas da smo stoka sitnog zuba.Izgleda da i jesmo,jer otvoriti net,a ne vidjeti sam stoku i nije neko znanje,već ono doma sam pa ajmo ,verujem čvrsto i to je jedina istina.Tako dalje neće moći,jer stvarna slika stanja jest da,da propadamo iz dana u dan stalno.Deca bežiju van od svega dogmatskog plus novac koji im treba za isti onaj referendum o obitelji,jer ako buš delal one proste stvari koje se ne spominju u finom društvu,morti ti pobegne,pa buš za 9 meseci zibal nekaj doma,kaj nemreš prehraniti.Če oćeš biti gej isto tako odi van,jer bute susedstvo tu saseklo u korijenju,društvo teških moralista odbacilo,isto ono koje ide u crkvu našu i moli se dragom Bogu,koji je i tebe napravil na sliku svoju ,ne samo njihova kolena.Ondak pak posel dobiti nemreš,jer ga nema,jer nemaš veza,jer buš dobil plaću taman da si kupiš kaugume i cigarete,ako ju dobiješ.Budiš se svako jutro uz pokliče za doma i za neretvu,a nitko ti nije dal lovu za to nego je pobireju drugi.Itd itd i kam to vodi,niti sexa,a niti love.I onda te još nafilaju ponosnom nekom povijesti,koju je netko isklikao po internetu i ti si sretan.A ja ti kažem izađi i povijest doživi sam.To delaju svi pametni povjesničari i nije tajna.Ne sediju doma i ne klikaju,nego lepo gojzerice na noge,štap u ruke i Mesija.Kad pišem znam da će mnogi krivo shvatiti ,neki će pravo,neki će šutjeti,neki vrtiti glavom,neki će razmišljati nacionalno,kaj nam ovaj ima držati lekcije,nek ide u domovinu svoju nasušnju,imamo mi dost pametnih ljudi Hrvata koji bolje znaju od njega,pa sediju pred kompom i klikaju,a ovaj kaj videl je dve crkve,jen dvorac,a kaj će nam to vrag ti dvorci,pa su oni svi umrli i niš ne vrediju,je bolja Ceca Meca i Veca od svih njih skupa,viš kak su lepo oblečene.Ja idem dalje,a vi kak tko hoće........samo budite nježni! Sclawoniae.... Ne želim se baviti samo činjenicama,već pišem na način da se nekaj nauči,a opet da nije sumorno i dosadno,knjiški,kronološki.Dajem od sebe dio trača,dio legendi,dio priča i meni se osobno takva povijest u priči više sviđa nego ona kaj sam se učil u školi.Volio sam povijest,ali ono u školi je bilo zbiljam dosadno do bola,pa sam doma kasnije preko knjiga naravno,jer onda neta još nije bilo nadograđivao svoje znanje.Dosta sam toga i zaboravio,ali eto i opet imam hrpu knjiga uz koje se prisjećam,a kako sam počeo pisati onda zaista i učestalije kontroliram podatke. Slavonija je stara hrvatska kraljevina,branila je područje da Turci i ostali ne provale i ne dođu do Londona,ima puno građevina,jako puno crkava i starih gradova,kula i utvrdi,Njene granice bile su daleko od zadanog ili današnjice.Super je ta Slavonija,kaj nije?Prvotno je bila rimska pokrajina Panonija,a onda dolaskom Slavena povezanih sa Avarima čini jedinicu za sebe i kao zasebna kraljevina ostaje sve do 19 stoljeća. Ali Slavonija je puno više od tih šturih povijesnih činjenica.Svaka ta cesta,građevina čini dio te cjeline,svaka od njih ima svoju zasebnu priču i čini jednu veliku krasnu storiju kroz i uza sve ratove,ranjenike,ratnike,vitezove,kraljeve koji su tuda prošli,osvajali je ,rušili ili pak gradili.A ja sam krenuo i stao kod jednog velebnog grada koji stoji sam u polju i priča svoju priču samo ako uho prisloniš bliže. Ovaj je grad iz dječje bajke,drevne zidine izranjaju iz magle i zemlje poput kakvog srednjevjekovnog viteza.Cijeli je kompleks izdignut kako izgleda umjetnim putem.Obitelj Korođijevaca držala ga je više od tristo godina,te nam tako Gjuro Szabo piše :Porodica Korođi držala je od 13 stoljeća grad Korođ,koji se spominje godine 1290 kao castrum Kourough,godine 1296 kao castrum Kooron ultra fluvium Drauwe.Od godine 1472 u rukama je Rozgonjijevaca,no,ka snije su opet Korođijevci gospodarili gradom,dok i taj grad ne dobiše NIkola Ćupor Moslavački i Ivan Ungor de Nadasd,a godine 1474 po smrti Ćuporovoj dobije grad Ivan POngracz de Dengeleg od kralja Matije.Godine 1697(dakle,nakon odlaska Turaka)spominje Smičiklas kao ruševinu dirutum castellum Korogyar. Legenda kaže da se za noći punoga mjeseca oko grada u močvari može čuti siktanje zmija i sablastan smijeh, a često i krik od kojega se svim živim bićima ledi krv u žilama.Prema pučkoj predaji poludjevojka – poluzmija je mitsko biće koje ima gornji dio tijela ženski, a donji dio tijela zmijski rep. Navodno je Filip Korođ pobjegao s Kolođvara, jer su ga opsjedale močvarne zmije. Kasnije su zaposjele grad poslije odlaska Korođa. Filip Korođ je zazidao svoju kćer u zmijsku kulu da mu čuva blago, koje nije mogao ponijeti sa sobom. Ona se je nakon toga pretvorila u poludjevojku – poluzmiju. Narod ju krivi za nestajanje djece u blizini Kolođvara, jer je ona pjesmama dozivala djecu u ruševni otvor s vanjske strane, a nakon što su djeca ušla ona ih bi gušila svojom dugom kosom i proždirala njihova tijela, koja su joj omogućavala preživljavanje. Nitko tko je ušao u otvor s vanjske strane, koji je navodno i ulaz u podzemne tunele, kojima je Čepin spojen s Kolođvarom, pa onda ide sve do osječke Tvrđe. U taj otvor prilikom obnove konzervatori su pustili psa, koji se nikada nije vratio… Jedna od legendi veže i baruna Franju Trenka, da je nakon uspješnih ratova za austrijsku krunu opljačkano zlato pohranio je u zmijsku kulu. Kako nitko od njegovih pandura nije imao hrabrosti doći po sedam sanduka zlata, možda se to zlato i danas tamo krije… A možda upravo čeka na Vas!    Oznake: Slavonija |
