Dvorci, crkve i stari gradovi
14.03.2021., nedjelja
Jankovac
|
Davno je davno bilo to, skupa smo išli dio puta......počinje meni jedna od najdražih pjesama pjevačice,koja se kao i mnogi,uspjela upropastiti glupošću,umjesto da je šutjela.No,slava je grda i teška stvar,poglavito ako pada nizvodno.Godine i vrijeme čine svoje i malo se njih uspije održati.Kao i ljubav,sad te ima sad te nema i tako uvijek ukrug.Niti prevara nije tako strašna stvar,ako se čovjek osjeti usamljen u srcu.No,moja je romantika potrajala nešto duže,ali je više nema.Odlaze i dolaze ljudi,prijatelji,poznanici,slučajni prolaznici,samo je tren trenutka doživljaja.I kad se vratiš na staro,to više nije isto,sve se mijenja,jer onu čar prvog poljupca ili samo jednom se ljubi,nikad više nećeš vratiti pa makar bio i pijan i star.Bilo je to u ono vrijeme poslije pucačine,ljudi zatvoreni još uvijek u svoje misli,strahove,nadanja i tuge.Prazno mjesto,kakvim ga je i zamišljao idealist.Povukao se iz sjaja i raskoši carevine,iz samog Beča,srušio sve mostove svojih titula i zvanja i povukao u prirodu.A prirodu ne možeš opisati.I oku pobjegnu stvari,ali samo srce pamti,pamti i mozak i ne možeš dočarati rječima onaj osjećaj ljubavi i mira,onaj osjećaj i punine i samoće u trenutku dok slap pada i svaka ta kap je neuhvatljiva u samom momentu ljubavi. Kako opisati Jankovac,a da ne se bude pristran ili previše intiman u iznošenju jednog dana ili jedne noći.Roštilj i nema struje poslije 10 navečer!Mala planinska kućica,jedan konobar ,dvoje ljudi,priroda,bajka,legenda,kamen plavi,šetnica i grob.Na kraju svakog puta nas čeka isto mjesto,na koje idemo sami,ma koliko god ljudi došlo na zadnji tren ovog svijeta.I onda kad konačno nađemo mir,i onda nam ne daju da spavamo u vijeku trajanja.Odmorimo se od ovog svijeta i ako zaista postoji reinkarnacija ,da se vratimo na ovaj svijet odmorni i probamo popraviti greške ,ako smo ih napravili. Josip pl.Janković de Voćin,uprkos svim naslovima koji su stajali na samom sarkofagu na madžarskom i crkvenoslavenskoj čirilici - Josip pl. Janković od Pribrida i Vućina, cara Leopolda izred.ordena, Kavalir i kraljevski komornik Rodio se 15.og januara 1780.e godine preminuo 21.juna 1861.godine. Vječna mu pomen Ostade bez svojeg zadnjeg doma i kosti mu rasuše posvuda,bez imalo osjećaja,da ovdje leži onaj koji je želio samo mir i odmor od svijeta,onaj koji je dao sebe,da bi mnogi danas uživali.I to nije od danas,već poslije 1.svjetskog rata nestade on sa lica zemlje.Iz pepela si nastao i u pepeo ćeš se pretvoriti! U samoj špilji visokoj oko 3 metra do koje je vodilo 16 drvenih stuba,a na njihovom kraju željezna rešetka,da štiti ovo mjesto baš od onih koji su kasnije sve razrovali iz nekih svojih čudnih pobuda i neka im Bog oprosti i neka njihovi nasljednici ne nose zlo u sebi i kaznu. Prešao sam Slatinu,dvorac Jankovića u Suhopolju i još sitno brojim do onog mosta odakle ću početi svoj uspon šljunkom do prirode.Ljubav je u zraku.Rano je proljeće,ptice se bude,i priroda polako poslije teške zime počinje dobivati zeleno ruho i to ne ono carevo,nego pravo.Već negdje na pola puta,a pri samom vrhu čuje se slap i padanje vode,a onda slika.......Voda u svojoj ljepoti....Legenda kaže da se ovde bacila mlada djevojka u žalosti zbog ljubavi i njoj u čast ovaj slap nikada neće presušiti.Dugo dugo vremena nisam bio gore,ali sam čuo da su ljudi napravili ono što priroda nikad ne bi...okrenuli slap sebi u korist i sad više nije buka vode,da sakrije djevojačke suze,nego je sitna kap po kap.Turizam je dobar,ali ne uvijek,ako ga se ne zna koristiti kako treba.Kosti Jankovića nestale,slap zaustavljen i preusmjeren.....plač šume....... Koliko zla mora biti na svijetu,koliko zloće mora biti u ljudima ,da unište sve što je lijepo,tako da su i ovaj ovdje biser morali spaliti,uništiti ili je to samo zla sudba u brojčaniku imena,po tarotu ili kartama ciganke!Sam taj dom nastao je prije ohoho godina,one davne 1934 godine po arhitektu Franji Dlouhy,a s potrebom planinara koji su i dali svoj doprinos očuvanju ovog hrvatskog dragulja ljepote.Gorio je nekoliko puta i uvijek se kao Fenix dizao,a onda je došla 90 –ta godina i sve opet do kraja uništila.Ja sam došao dosta kasnije oko 2000 godine i tada je bio samo mir,nije bilo ljudi,nego tu i tamo koji lokalac.Prošetao sam cijelom šumom,pored groba,pored hajdučke pećine,ušao u uski prolaz prepao se šišmiša,prošao pored plavog ostavljenog spomen stakla-kamena,a onda se zaustavio kod slapa........ljubav....... Krenem- stanem-gas-kumplung-kočnica......vratit ću se.......  Oznake: Slavonija, jankovac papuk |
