Dvorci, crkve i stari gradovi
31.03.2021., srijeda
Stara Gradiška
|
Napisati smisleno nešto nije baš lako,a još i da je zabavno duhovito ,a i da se nešto nauči. Još od najmlađih dana volio sam biti informiran,rekli bi znatiželjan,a danas već na pragu 50-te,još više volim biti informiran.Političan sam i pratim sve vijesti,dnevnike,jer volim vidjeti i znati za što radim,od čega i kako živim.Smatram da biti apolitičan nije baš pametno u ovo vreme,jer onda postaneš apatičan i radi ti se što god želi,a njemu lijepo.To je kao sex,kad samo jedan uživa.Svaku večer,pa i tijekom dana,ja primim svoju porciju sexa u mozak,i odem suh totalno na počinak.U posteljici svojoj privatnoj se onda pečem polako,okret tamo,okret vamo,pa roštiljada.A onda zaspem snom pravednika,tvrdo,čvrsto,jer znam da će sutra biti nova vijest od koje ću opet roštiljati.I tako se ja radujem svakom novom danu.Imam nekoliko lijepih u politici i ženskih i muških,a jako volim gledati i crtiće.E sad i oni putuju kao i ja,samo sam ja skromniji,pa putujem po doma i okolici,a oni putuju daleko od doma i okolice.Ja putujem na svoj trošak a i oni putuju na moj trošak,pa ti to dođe kao isto,pa se ovako čini da ja idem s njima. No,Hrvatska je krasna,imamo autopute,na kojima se može brzo voziti,bez obzira što postoje ograničenja.Pokraj autoputa pasu hrvatske krave,konji i ovce.Idila!!A onda moraš izaći s autoputa,dignuti nogu s gasa i polako uploviti u stvarnost.Sve ono što ti se s autoputa činilo romantično,rustikalno,najednom gubi sjaj.Magla i sunce se igraju,igraju se sjene u pustim naseljima i selima.Traktori,vesela djeca iz škole,rijeka,potok. Pitam se pitam,da li su naši vodstveni ikad prošli Hrvatskom koju toliko vole, ili samo projure pod sigurnosnim svjetlima samo da ne vide.Jer kad konačno zaustaviš auto,izađeš iz njega ostaneš sam,samcat u magli povijesti i magli vremena.Kao da je i Bog napustio to mjesto,premda se koči nova crkva,meni doduše nimalo vrijedna,jer se zna da volim one stare ,raskošne,a volim isto tako i one male,skrivene,jednostavne.Ne mogu niti ja stalno gledati u sjaj baroka,jer kad izađem van iz zlata ostanem zatečen sivilom nepoznatih lica koja u meni gledaju,pogle,još jedan purger. Oni niti ne vide,niti ja želim pokazati koliko mi je stalo do njih,ali smekšati se značilo bi samo u današnje vrijeme ne razumijevanje,nego slabost,kukavičluk.U što su se ljudi pretvorili,ne prepoznaju niti ono malo osjećaja,jer su otvrdnuli negdje u sebi,zahvaljujući tome što ne gledaju vijesti ili ih previše gledaju možda. Ne želim biti grub niti drzak,niti pljuvati po svemu i svačemu,samo se ražalostim,pustim suzu,ušutim,tu i tamo nekaj prekunem onak junački,ali ostanem u sebi duboko tužan.Aparat jest u rukama i slikam,jer ne znam kad će sve nestati netragom,ali nije mi lako gledati sve ovo,a pogotovo jer je samo mjesto zloglasno.A djeca iz škole eto ovaj tren prolaze,oni su veseli i vedri,smiju se,zezaju se,zadirkuju jedan drugoga.E deco moja..... U taj tren odnekud se stvori vesela žuta curica,ima ogrlicu,dakle je nečija i radosno skače po meni,ja je mazim naravno,jer kako pustiti psa da prođe pored mene,a da ga ruka nije takla.Ne mogu te uzeti sa sobom – i opet tuga. Stara je Gradiška mjesto.Od rimljana naovamo na samoj granici ispred Bosne.Jure auti stranih registracija,netko nešto vuče doma u Bosnu,a ja stojim.Dilema,da li da slikam ili ne!Slikam naravno,ali ne mogu izbjeći pomisao da su ovdje nastale i rađene jako jako ružne stvari za ljudski vijek.Kome je potrebno toliko muke i jada i patnji da nosi na svojoj savjesti?! Stara je još utvrda koja polako tone s vremenom i ljudima na samoj cesti.Malo dalje stoji još jedan dio te obrane i odbrane povijesti,ali ona je vremenima nekim postala toliko zla,da bih ju najradije zaobišao.Nema sjaja mog baroka,nema ni zlata,samo ljudska glupost i tuga,velika tuga. Idem brzo u auto,ne mogu dugo stajati ovdje.Zbogom mala plava........  Oznake: stara gradiška, Slavonija |
Mirogoj zvono za mrtvace
|
Sve skupa se mijenja pa se čak čini da se kugla na kojoj preživljavamo okreće puno brže nego se okretala prije čak i par godina.I vrijeme brzo prolazi,pa od onoga kad se rodimo plačemo ,što smo na pozornicu budala stupili do samog kraja vrlo je malo vremena ostalo da se proživi svijet baš onako kako bi trebalo.Sreća je varljiva ,pa ju možda poneki put i treba povući za rep ili joj staviti soli,kako bi se dostojanstveno provozali u teško stečeni ,ako nemaš obiteljski,jednosobni stan.Nekoga s nogama napred i glavom nazad,a nekoga lepo vrate u prah iz kojeg se pretvorio,stave ga u vazu umesto cveća i lepo postave za trajni ukras u neku malu izbicu koja se zove urno mesto.Dobro da nije urinarno,jer ionako ima svega i svačega.Pa čak i sotonista koji se šetaju po groblju u neko gluho doba noći i rade razne čudne pokrete rukama,a malo si i zaplešu pa to sve skupa zgleda ko malo bolje karmine. Svakako se žaluje,netko trlja ruke jer bu nekaj erbal ( nasljedil) neko se rešil zla od doma,nešče se plače,a nešče se i napije tak jako,da zna i sam upasti od silne tuge i žalosti u jamu vječnog života. No,i u samom činu pokapanja ima razlike,netko ima hrpu ljudi,hrpu skupog cvijeća sa obaveznim inventarom moljaca,ako je zima i hladnije,jer se zvleče iz ormara sav pelc koji se godinama skupljao,a zna se da se naftalan mora malo proluftati,a di ćeš bolje nego na sprovodu.Ima tu bijesnih auta,skupocjenih satova i narukvica,šmuka rekli bi svakojakog,a nekoga sirotoga tek malo pogledaju,prekriže se,otprate ga na kad ti grobar preko riti i to je to.Kasnije se ode kod slavnog „Veselog mrtvaca“ dole ispod na kakvo piće,da se to pošteno zalije,danas se to zove Mirogojski mir ili tako nekako i nema te više nikada,da s njima popiješ,pa meni osobno uvijek padne neka tužna gde si sad moj prijatelj?! U davna vremena je isto tako bilo svašta,konji su siroti vukli preminuloga,pa su se ne rijetko preplašili nečega ,tako, da je sirota obitelj ,naravno ožalošćena pretrčala sprint ,brže neg Luis ( Lewis) do groba.Naravno je i logika da je to sve skupa jako tragično,ali kao što se rodimo tako i umiremo,pa se to najbolje može shvatiti kao obrt materije,jer i crvi moraju nekaj jesti,a iz praha se roditi neko novo malo čudo.Ali se čini da ljudi uvijek plaču i kad se rode i kad umiru.A kak nam sve skupa izgleda i kam ovaj svijet u propast odlazi,postaje sve logičnije i svrsishodnije. Napisati neki lijepi epitaf nije lako,jer je toliko toga napisano,da ispada da svaka sirota piše o svojoj tuzi,koliko bi bilo poezije na svijetu,a i naravski teško ti padne sam događaj.Oprostiš se od pokojnika,pustiš suzu,kako tko i kakvu i to je to.Oproštaj! Ali život ide dalje i vrti se nesmetano,pa s njim moramo i mi.Jer nemremo živi u grob,mada ima i toga,pa da se nadovežem u ona davna vremena,i prije samog gradskog groblja Mirogoj,na ondašnjim grobljima bilo je svašta,da su se čak mrtvaci sami dizali iz mrtvačnice i lepo došli doma na svoje osobne karmine,pa je isto tako i nemalo puta zabilježeno da nekoga pogodi i strefi kap,kad na vratima ugleda svojeg milog ,kojeg je maloprije pokopal.Zagreb je brujio od takvih događaja sve od onog groblja na Jurjevskoj pa do današnjih dana,slažući svakojake priče i pričice.Moram reći na to da i ja imam jednu iz prve ruke,ali ne bum išel predaleko o tome,jer sam tu osobu ipak jako volio.Bilo je priča o tome,kako su se iz groba čuli zvuci,grebanje,zapomaganje,pa se nemalo puta moralo sastati gradsko poglavarstvo da se dogovori oko iskopa preminuloga,kako bi se uvjerili da je mrtvac zaista i mrtav. Kako bi se riješile mnoge zabune,zablude i obmane,te se spriječile stravične priče iz zagrobnog života i kako bi se točno znalo jeli mrtvac i mrtav,gradsko je poglavarstvo dalo nalog da se napravi zvono za mrtvace,ukoliko bi netko bio krivo proglašen mrtvim. Kako su umrli ležali na odru kod kuće,a znalo se desiti i po nekoliko dana,te se smrad raspadujećeg tijela širio cijelim dijelom ili ulicom,počelo se govoriti i o potrebi otvaranja mrtvačnice,koja bi se gradila iz „dohodakah Mirogojske zaklade ukoliko ova bude raspolagala potrebnom svotom“.Naravno da je kao i uvijek bilo i onih koji su bili protiv,jer je svakako ljepše ležati kod kuće svoje i zakaj bi mertvaci ležali na zajedničkom odru,ako mogu doma bolje i ljepše,naravno ako su si to mogli ostali ukućani priuštiti. Nakon sile dogovaranja i prepiranja,sa nedostastatkom novca u zakladi,tražio se kredit od 30000 forinti.1884 godine konačno se počelo sa gradnjom,ali se prevarilo u računu i radovi su koštali duplo skuplje,upravo 63.783 forinte i 5 novčića.Glavni je graditelj bio Mato Tassoti.Zastupnici raspravljaju i o ukrašavanju prostora i ta čast i zadaća pripala je slikaru Draganu Melkusu koji mora naslikati sliku „Isus na križu“. 5.travnja 1886 godine mrtvačnica je dovršena ,ali tu nisu prestali problemi sa mrtvacima,a nikako sa pričama o čudnim zbivanjima u noćima,kad se razlegao jauk pokojeg pokojnika krivo zakopanog.I tu dolazi zvono koje će svaki puta zazvoniti kad se „pokojnik“ probudi iz zamrlosti.U Mrtvačnicu je ugrađeno i to zakačeno na prst ama baš svakog pokojnika i to spojeno sa „stanovah čuvara“,tako da ga i najmanji pokret (mrtvačev) u tečaj stavi!Nekoliko je to strašno zvono zvonilo na uzbunu rastrčao se cijeli Zagreb,poglavarstvo,medicinari,sva sila građana kako bi prisustvovali radosnom trenutku ili onom zastrašujećem u najgorim pričama i noćnim morama kad bi mrtvac se digao iz lijesa i opet oživio.Obitelj bi bila sva unezvjerana očekujući najmilijeg,no ništa.Mrtvac je i dalje bio mrtav kakvog su i ostavili.Naime je slučaj kod smrti da se tijelo steže i rasteže pa bi svaki takav trzaj probudio i zvono.1913 godine kad se nitko do tada nije više vraćao kući,zvono je zauvijek spremljeno u ropotarnicu povijesti. No i to nisu svi događaji........  |
Uskrsnuće
|
Od toliko crkvi već me sve hvata panika da bum počel gledati ukriž.Da mi oči ne počneju bežati,ali nedajBože rata,mogel bi koristiti za frontalni ,ne bi mi neprijatelj pobegel. Putovanjima uokolo,svime onime što sam vidio,imam raznih doživljaja i anegdota,pogotovo ilitiga po novome poglavito sa babama trećerednicama koje se uporno mole i ponavljaju sveusrdnu molitvu,ali i njima valjda oči bežiju u križ ,pa vide usput ko kaj dela i ko se kak moli,pa je uredno i opomena od istih koje su duboko zagrezle u molitvu,ko ona kaj je videla tam negde neko Ukazanje,pa sagradila vilu.Takve fine gospodje,selo –grad,skrušeno sjede,mole i onda najednom ko iz topa,što vi slikate!Tako mi se isto desilo,u crkvi u Hreljinu iznad Rijeke da je baba zaurlala na mene da sam joj zgasil električne orgulje i da ne smijem slikati.Na to sam joj ja odvratio da jesam zgasil orgulje i da sam baš zbog toga ušao u crkvu jer sam znao da bu ona baš taj čas orgijala po njima,a kaj se tiče slikanja to je druga stvar,o tome si bumo malo pospikali.Na to su one druge rekle,daj pusti čovika a ča bi ti on ugasil orgulje i pusti ga neka slika,na što se ova smirila,ali me strelila pogledom dok god nisam izašao van.Ona mene,ja nju, e to je rat!! U zimu,u štalici rodio se sinek,lepo su došla tri kralja,donijeli su darove,ali svi skupa u toj noći,dok je zvezda repatica jedrila nebom nisu znali da bu mali kad tad upoznal i jednog Rimljana Poncija i druge ljude dobre volje,sve redom ko one babe u crkvama,koji budu tom malome došli glave.Ustvari kad ovak gledam,Ponček niš ni mogel protiv domaćih zavojevača i sličnih,jer su ga tak stisli da je moral postupiti po zakonu i malog razapeti.Ljudi ko ljudi,dobrog u lance,a zloča vlada i dalje.Silna je ta potreba ljudska za zlom,ne prepoznajući dobro,potreba za jalom,zavišću i uništavanjem svega dobrog,tako da kad se ovako gleda ,a stara je dobro poznata,narod ima upravo takvu vlast kakvu i zaslužuje i to vredi i do današnjih dana,a isprike tipa On je platio naše grehe,bojim se da na smrtnom i inom času ne bi ju palile baš jako kod Presvetlog,a teško će mnogi i proći Petricu na vratima,pa sedili svi mi skupa u crkvi danima i noćima bez da idemo doma na koricu i vodu. Tamo na križu u bolovima u teškim ranama,na vrućini,dok je jedna majka tiho plakala,taj je tada,kažu ,33-godišnjak samo zavapio i time rekao sve do dana današnjega : „ oprosti im oče jer ne znaju što čine...“ a ostalo je Sodoma i Gomora! Ne bih sada o tradiciji,o kićenju jelke i farbanju jaja,jer je to tak poganski da me sve jeza hvata i obleva me hladni znoj,ali kak je red i kako je to sve skupa zaživjelo onda se i ja u ovo doba godine spremam pofarbati si jaja,da bi mi doma bila za ukras i fest hercig dekoraciju na stolu uz šunku i hreneka.Sve po redu i zakonu ,da ne bi negdo rekel,pogle komunjara,nije si jaja pofarbal!! Jenput se prekrižila,tri puta pljunula u stranu protiv uroka!!!Zavrtila na peti sam zaboravil,ali si sve skupa morete zorno predočiti!! No ipak kad se nađem na terenu,ipak se malo lecnem,što ako je stvarno i bilo to sve skupa,što ako i priče i legende i mitovi,naravno napisani ljudskom rukom,a ruka se čovjeku lako omakne i nešto nadopiše,sam ili uz instrukciju i što ako zaista taj mali u zimi rođen,premda se i o tome vodi svašta,a u proljeće umro i Uzašao ipak gleda na nas sve i sprema nam kod Boga Svevišnjega Zagovor da nas Ovaj ne pošalje u pakao,vrag pekleni,nego ipak da uživamo u Njihovom društvu,da sve bude cvjetno i šareno,a ne samo vatra!Što onda! Dobar je strah koga ima,pa se tako i ja uputim kratkom molitvom – bok,došel sam ti,kak si? Kaj ima? Kaj delaš?Buš čuval ipak sve moje?A zadnje vrijeme – čuj,uskoro Ti šaljem svoga Maxa,buš ga pazil? Sve vjere ovog svijeta priznaju da se rodio za naše spasenje,ali isto tako sve vjere i ratuju jedna protiv druge i naravno s time i protiv njegovog nauka,ali ipak ga mole!Kaj to nije licemjerje?Pa on je rekao da se volimo,da se cijenimo i poštujemo! Ali mi smo sve izokrenuli kak se nama sviđa! U samim počecima priče nisu niti bizantska niti zapadna ikonografija prikazivale u liturgijskom smislu ovu najvažniju kršćansku temu – Uskrsnuće,nego su to sve skupa prikazivali na drugačiji način.Bizantska ikonografija prikazivala je smrt Isusa i dizanje iz groba kao prelazak u Limb,a to se gledalo i do srednjevjekovlja,sam prelazak u Limb Kristovim Uskrsnućem kao čin koji se automatski dogodio.Slično tome se i u zapadnim dijelovima tako prikazivalo i da se samo Uskrsnuće dogodilo smrću,pa se Kristov grob prikazuje kao građevina otvorenih vrata,u kojoj se vidi prazan sarkofag i odloženi povoji u koje je mrtvi Krist bio umotan.U helenističkom smislu ili načinu građevina je prikazana kao rotonda na stupovima sagrađena nad četvrtastom bazom,a ispred nje sjedi anđeo i taj anđeo pokazuje na prazan grob.U sirskom tipu Kristov je grob predstavljen ciborijem iz crkve u Jeruzalemu.Kroz stoljeća se povijest priče mijenja,a tek u 14 stoljeću počinje i današnji prikaz toga događaja. Isus Krist odlazi svojem ocu na nebo : Kada to reče,bi na njihove oči uzdignut u zrak, i oblak ga ote očima njihovim.Dok su očiju uprtih u nego gledali kako odlazi,odjednom stadoše kraj njih dva čovjeka i bijelu i rekoše im : Ljudi Galilejci,zašto stojite i gledate u nebo?Ovaj isti isus koje je uznesen na nebo između vas,opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo“ Mnogi vjeruju da će se vratiti i mole se tome,ali i dobar je strah koga ima,jer možda taj Isus više neće htjeti platiti naše grijehe,a puno ih je.........  Oznake: isus krist, isus |
25.03.2021., četvrtak
Vatrogasci
|
Svakvih se nevolja i nezgoda događalo gradu,podijeljenjom u dva dijela,Gornji grad i Kaptol,no,bez obzira što su bili ovako podijeljeni po brdima,iste stvari su im se dešavale konstatno,jer ipak uprkos tome što se nisu podnosili,nisu bili toliko udaljeni jedan od drugoga,dijelio ih je naime samo potok. Dovoljno je bilo samo to,da netko krivo upali šibicu,puhne u nju i izgore oba grada do temelja,jer su u to vrijeme građevine bile više manje drvene.Poglavito na Gornjem gradu,dok je Kaptol bio nešto zidaniji,ali su mu krovišta bila od daščica.Gorjelo je na sve strane i svi koji su mogli nositi škaf,kantu,morali su obavezno sudjelovati u gašenju. Potresi,poplave i požari redali su se stoljećima naizmjence.Udari groma,neispravni,loše posloženi dimjaci,koji se nisu kontrolirali bili su pravi izvor zla kako bi vatra u tren oka progutala sve pred sobom.Isto tako kakav lagani vjetrić raspirio bi vatru do nezamisliv razmjera,a kad se sagleda i drvena građa,onda si možemo predstaviti i užas koji je zavladao. 1624,1645, 1674,1706 i onaj najgori požar iz godine 1731,kojeg možemo slobodno nazvati i najgorim ,a isto tako i recimo posljednjim velikim požarom na području tadašnjeg grada.Taj isti požar iz godine 1731 možda je pričom i najpoznatiji,jer ga karakterizira ,osim totalno spaljenog Griča i čudotvorno spasenje slike Majke Božje koja je kasnije instalirana u Kamenita vrata.Dakle se stalno kretalo ispočetka i gradilo se nanovo.Poslije toga nemilog događaja Grič se ipak počinje graditi zidano,te je u tu svrhu pokrenuta i prva ciglana za izgradnu grada na današnjoj Trešnjevci.Zagrebačka zdanja poprimaju barokna obilježja. Noćobdije koje su hodale gradom i pazile da se gradu ne desi kakvo zlo,isto su tako vodile brigu i o požarima,pa na prvi znamen dima,dizale grad iz sna.Dimjaci na tim našim građevinama bili su loše izvedeni,nepročišćeni,a kako su u kuhinjama postojala otvorena ognjišta,upozoravali su isto tako i da se vatra navečer u kućama pogasi.No,nažalost niti to nije spriječilo da grad gori.Poslije otvorenih ognjišta grade se kamini,ali i dalje su problem bili dimnjaci koji se nisu čistili i u kojima se nakupljala čada,pa ti eto i opet vraga, i opet je gorjelo,a to se desilo godine 1645 u kući gradskog suca Mije Pucaka,kada je i opet Zagreb izgorio.Isusovci su zaposlili čovjeka koji bi se brinuo o njihovim dimnjacima,jer su oni gradski tzv.nadzornici za kamine bili nedjelotvorni.Ugovor je bio sklopljen 12.svibnja 1683 godine s Bartolom Maniharom,te on tako u povijesti postaje prvi naš dimnjačar Gasilo se čime se stiglo,kantama,škafima,rukama,dekama,samo da se vatra ne proširi ,te tako ne uništi grad.Na taj se način radilo skoro do naših vremena,do samog kraja 19 stoljeća,kada je Gjuro Deželić 1870 godine uspostavio vatrogasnu službu,te ga možemo slobodno nazvati ocem vatrogastva u Zagrebu. Od tog vremena vatrogasci se na mnogo načina brinu o našoj sigurnosti,ali isto tako sudjeluju u prometnim nesrećama,spašavaju mačke s drveća i svako malo pored nas zazvoni njihovo zvono na uzbunu.Tako je danas,a kako je nekad bilo bez toga,možete si samo zamisliti. Deželić je rođen u Ivanićgradu,gdje završava pučku školu,a potom seli u Zagreb u gimnaziju,te isto tako ovdje u našem gradu završava i Pravni Fakultet.30 je godina do svoje smrti predano radio,kao dobrovoljac u tadašnjem vatrogasnom društvu,čak je Ivan.pl.Zajc na njegove stihove skladao i „Vatrogasnu himnu“.Dobio je spomenik ,no,kako kod nas nikada ništa ne ide kako treba,te se spomenici i obilježja podižu svakakvim ,a najmanje zaslužnima,tako se i njegov spomenik nekoliko puta „šetao“gradom.Danas je opet gdje je bio na početku,u ulici prozvanoj po njemu. Isto tako,mogu ovdje slobodno napisati možda nekome zanimljiv ,ne opet tako poznat podatak,da je 1800 godine donesen Zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima,jer je iskra od lule i njezin žar isto tako mogao zapaliti vatru,koja je samo negdje prikriveno čekala da plane. I za kraj,ako se,i opet,netko sjeća one dječje pjesmice iz dječje davne emisije „Bistrooki“ Vatrogasci ,vatrogasci,sirene se čuje glas.......    Oznake: vatrogasci |
Veliki Bukovec
|
Ide dan ,a ide polako i popodne.Vruće je,asfalt gori,auti jure,kasno je proljeće,a ja u pol zamaha.Pogledati još ovo i onda doma,no uvijek me nekako odvuče i još samo ovo i onda je kraj.No,teško se rastati i vratiti kući ,kad je sve tako privlačno i kad me stalno nešto vuče dalje i dalje.Na raskršću prst u zrak i levo ili desno,pa to nije daleko još,daj idemo si to još pogledati i onda zaista idemo doma. Pa naravno,premda stara kaže, leve iti ne,ja odo u levo i još malo kilometara i tu sam.Ljudi sede pred birtijom,kaj ti vražji purgeri sikam nosa rivleju, i gledaju kam idemo.Duboko zakopčan tamnim naočalama,sa fotićem u rukama,ja navalio i ni majci. Pred menom kao i uvijek mnoštvo pitanja,upitnika,priča i legendi i jedan velebni dvor,mogu slobodno reći sijelo onih slavnih Draškovića od Trakoščana,koji su se poslije 1945 povukli u Austriju,pred nadolazećom novom vlasti,koja će sve ovo skupa,umjesto da njeguje,popraviti do stanja neprepoznatljivosti.No,nije samo vlast, i okolni je narod popravio,pa su se posudili malo suđa, lustera,pa malo slika i svega i svačega ćemo zateći po seoskim kućama.Negde se Gubec glasno smije gore,ono kaj nisam uspio ja,uspio je jen drugi Zagorec,puno stoljeća kasnije.Ipak se povijest kakogod ponavlja iz vrijeme u vrijeme.Sudbina korača uz nas.Pa ćemo s time pretpostaviti,uprkos prevelikoj pobožnosti,da su Zagorci odvajkada veliki komunisti,ali toga nisu bili svjesni.Nekako je u našem narodu ruka lahka,lako posegne za onim što nije njegovo i vodi ga nepoznata sila da si uvijek nekaj posudi za podoma i za po trajno.No,bez obzira na to,sačuvati ono što je tuđe ne možeš ,jer se uvijek vrati upravo suprotno od onoga što želiš.Nasljednici možda ne kuže kaj imaju na tavanu,a i život je sve skuplji,a netko bi tu starudiju dobro platio,pa ajmo raskopati povijest našeg čovječanstva,zafrknuti sve one likove i face i na plac s time. Nije bilo samo kulaka i onih zlih gospodara,bilo je i dobrih koji su stajali uz narod i priklonili se,te radili s njima zajedno.Nije uvijek batina bila prijatelj sirotom kmetu,bilo je i kupica vina i kruha.Samo zavist i jal nisu dobri drugovi sveopćem razvitku,tako da nam dobri odoše u ropotarnicu,a zle dižemo kao idole.Takav je narod i ne možeš ga pozlatiti pa ubio ti prste po tastaturi ili po makini. Daklem izađem ja iz auta,čekam ovulacije nazočnog auditorija,ali samo pogledi neki čudni ,nimalo, mogu reći prijateljski.Možda se brinu oko svojeg,ali nisam baš siguran u te poglede.Nisam baš dobrodošao.Prodaju se ti dvorci,pa su i novi gospodari tih zdanja više onak na „zvisoka,nego kaj su bili ono stari.Ovi niš ne delaju,a imaju sve,dok su oni koji su bili, radili i jahali na konjima po poljima zajedno sa težakima i dobro se naradili da žive i da imaju. No ipak ,kažu povjesničari i oni koji kroniziraju ovaj kraj podravski,da su ti Draškovići ipak bili dobri gospodari.Bavili se oni i poljoprivredom i znanošću i tehnikom i htjeli dobro svojem kraju. Dvorac je obnovljen,premda je godinama bio zapušten,a posebno je počeo propadati nakon 1970 godine kad je škola i znanje,i dječji smijeh izašao iz njega.Sve ga je napustilo,osim možda ovakvih kao ja putnika namjernika,a obilazili su ga i oni slavni nekadašnji biskupi,banovi,podbani i oni koji su stoljećima vladali ovom zemljom,pa makar ona bila i rascjepkana stoljetnim različitim razmišljanjima i vladavinama. Tvrdi se isto tako da su na ovom terenu bili još i stari Rimljani,odnosno postaja,a onda poslije njih ,dolaze i drugi pa se isto tako opisuju i neki starigradovi u ovom području.No,mi ipak gledamo samo taj krasan dvor Veliki Bukovec. Do godine 1644 vlasnica je Barbara Černemblova,a onda ovdje ulaze u posjed ti naši stari slavni Draškovići koji su ovaj kraj toliko zavoljeli,da su ovdje odlučili i naći konačni smiraj,nedaleko dvorca u jednoj baroknoj kapelici. Sam taj dvor bio je drven,a onda su Draškovići odlučili sagraditi velebni dvor kakav vidimo i danas.Ovdje zatičemo 25.veljače 1762 godine i staleže križevačke županije na restauraciji ove županije.Samo to zdanje napravljeno je oko godine 1770 u kasnobaroknom značaju.Puno je legendi i priča iz ovog kraja,no,možda nas sve skupa najviše interesira ljubovanje između bana Nadasdyja i grofice Drašković,supruge generala Josipa.Njihovo je ljubavništvo trajalo cijelo vrijeme braka,a onda kada je general umro,Nadasdy je potajno došao u Bukovec i oženio novopečenu udovicu pred mjesnim župnikom.Osim tih pikanterija izuzetnu je ulogu sam taj dvorac odigrao u i onim ilirskim vremenima,zahvaljajući prvenstveno Janku koji ovdje rado i često navraća. U to doba tih Draškovića dvor je bio jedan mali muzej pun skulptura,slika,,posuđa i lovačkih trofeja,ali i skupocjenih haljina ženskog dijela obitelji.Sve je to netragom nestalo u vatri poslije 1945 godine. Na put dragi moji,kaj da Vam drugo velim...veliko bogatstvo krijemo u tim našim prilikama,koje samo čekaju da ih otvorite i zaronite u jedan svijet koji je bio prije nas,a on uvijek nanovo širom otvara svoje ruke.    Oznake: pozdravina drašković |
24.03.2021., srijeda
Ratkaj
|
Grmilo je i padala je kiša cijelu noć,a u takvim noćima naravno ne možeš zaspati niti pod razno,jer taman kad sklopim umorne crne vjeđe i stavim ih na posteljinu eto ti udar i kaj stresem se i ja i krevet i moj Maxic,koliko je već poznato,da se boji groma i udara i ajmo na noge lagane,skuhat kavu,upalit tv i uživat u praznim mislima ispunjenim ...te živote,dok smirujem psa sa onom starom „ma daj ne boj se ,tata je tu,to se samo sveti Ilija vozi sa kolima po kamenju....“ Moj Max i dalje ne voli svetog Iliju šofera. Ide jesen ,došla mi je ove godine nekako zaista prerano,nema onog vrućeg ljeta babljeg i nekako se sve potmurilo,zacrnilo se nebo,gradovi plivaju u vodi,ljudi se bore,Bog govori i dalje ga nitko ne čuje.Ljuti se on odozgora na našu glupost ,na naše ulagivanje povijesti,koju niti on,a niti mi sami još nismo zaslužili dokučiti.Samo je dokurčili,da bi nekome bilo bolje.Mislim si ja ovak u toj gluhoj noći uz popušenu kutiju cigareta u vuru vremena,negde se onaj Khuen slatko zabavlja,kako nas je uspio zavaditi i kako mu je uspjelo to prenijeti i na generacije koje mu uporno pjevaju kontra,ali su ga svakako jako dobro čuli...“Madžarske zastave viko Hedervary....“ i eto,osim naših Hedervarija i pravi su nam sjeli za vrat,pa drži ne daj .našli i frendove u susjedstvu i ne daju nam dalje,a mi im tu samo potpomažemo složno,kao i nekada te davne 1903.A tada se mislilo da je nesreća.Nekaj nam se gadno okliznulo i bez legendi. Kako ubiti vreme osim filmova,vijesti na našim vrlim televizorima,koji uporno osim politike i nekih gadnih baba,pružaju svršavanje u obliku,stilu i načinu tursko-meksičkih sapunica,a poglavito glede i usvezi ovih prvijeh koji su nam smrtni neprijatelji još od stoljeća ne znam kojeg,a sada naprosto uživamo u njizinoj glumi i prelijepim likovima orijentalnim.Da se ne lažemo fakat nekaj ne štima. Bilo rata i ratova,za ideale i budale,odvajkada,nekako smo mi valjda ratnički raspoloženi,pa ak je mir i premirno moramo se bar malo pobiti ,ako niš drugo zato kaj je naš nogometaški klub popušil,pa se lepo najdemo na pol ceste i pobijemo se ko u klin a ko u ploču,pa sve skupa to rastavlja naša policija.A celi taj famozitet platili smo unapred jer se kazalište plaća,a rijalitili idu bolje od snimanih. Nakratko stalo kišiti,ide dan,kako ga ubiti a ne ostati doma.Vidim ja tako na tv da se održavaju viteške igre i to u samom gradu Velikom Taboru,pa kažem svom jaranu spremaj se idemo se boriti kak pravi muži,mačeve,lombarde u ruke i da vidimo tko bu kasnije kuhal i brisal prašinu,jer tko jači,taj tlači. Mokro je vlaga je ,ustvari pusta cesta,dok ja mrmljam sebi u bradu,pa nisam valjda krivo videl,ubit će me ,jer nema žive duše čak niti one razmoćene seoske dok se mi penjemo autom do grada.Odahnuo sam tek onda kad smo ugledali otvorena vrata,puno auta i dim iz nekakvog kotla u kojem se nekaj kuhalo,ali ovako plah i nježan nisam pogledal,da nije kaj coprničko,jer se u tom gradu svašta zbivalo. Poznato je naravno svima već ,pa i vrapcima na grani,da su tu gospodarili slavni Ratkaji,dobri vlastelini i pošteni ljudi,kojima se ponosio kraj,pa čak i oni kmetovi ,često nazvani iz milja i Ratkajcima,koje je ovamo doveo sin onog po nekima dobrog kralja Matijaša,o kojem se legende osvrću samo po dobroti i bogobojaznosti,a u to se ne bi sad mešal,Ivan ban Korvin,te im dade i posjede i ovaj velebni grad da poprave i izgled a i njegov malo ,od prijašnjih strašnih vlasnika,posrnuli glas.No,ipak kako nas ima svakakvih i među dobricama,ili se kako sam već i pisao,čovek oženi,rekli bi da se utaplja,tako se i jedan Ratkaj oženil za babu-vraga,pa je i ona ostala ,mada ne znam njezino ime,u spomeni nimalo dobrim djelima Ratkaja ovom kraju.Naime je taj jen Ratkaj imal ljubavnicu,čistu seosku djevojku,negde sa područja opet onog famoznog Desinića ili negde pod samim gradom i s njom ljubovao.No,poslovi su zvali i on je morao na put,a u gradu ostavio svoju ženu,koja se nije puno premišljala,pa je sirotu djevojku uhvatila i sazidala negde u zidinama grada,i tako i dan danas u noćima poput ove koja je mene probudila,ta sirota seoska u narodnu nošnju oblečena djevojka hoda gradom.No,to je samo epizoda ljubomorne žene i nije toliko vredna spomena,nego sam sebe još i dodatno plašim dok munje paraju nebo nad Zagorjem.Dali su ti Ratkaji veliki obol našoj povijesti od prvih doseljenih pa sve preko prvog povjesničara onog slavnog Juraja koji nam je ostavio svoje djelo „Memoria regum et banorum“ 1652 godine.Dali su oni i svećenika i misionara i vrlo pametnih glava,no u 18 stoljeću sada već grofovima gubi im se svaki trag.Izumru ti slavni Ratkaji,njihov slavni iz gotike u renesansu preuređen burg mijenja mnoge vlasnike,koji nikako nisu uspjeli zadržati sjaj ,a niti ostaviti vredno ime ovoj zemlji,premda su se gurali na sve strane,pa se i stiskali uz stari grb slavne obitelji kao onaj kasniji Thugut.Možda je sve skupa nakon stoljeća malo popravio onaj slikar Oton Iveković,ali i njemu se gubi trag.Možemo možda i zahvaliti ipak i banovini odnosno vrednom banu Ružiću koji je ipak taj grad sačuvao za sve nas,a kasnije dolazi ovde i prof.Štimac za čijeg vremena počinje i glavna bitka za očuvanje ovog ljepotana nama.Osim u pametnim povijesnim knjigama i nekoliko grafika ili razbarija,ne ostade trag tim velikim Ratkajima nigdje ,naći ćemo ih u Zagorju na samom kraju u Ivancu u crkvi ,duboko pokopane u povijesnoj igri ili u crkvi u Desiniću gdje ponosno stoji nadgrobni epitaf jednom Ratkaju,onom Petru. Pa kaj ako je kiša,glavno da se veselo uputite u Veliki Tabor,ali nemojte slučajno ostati poslije zatvaranja velikih vrata,jer možda jutra ne bi dočekali od krikova,Veronike,seoske djevojke ili crnog psa koji šetaju ovim gradom kad se zatvore vrata. Moram ići.......   Oznake: veliki tabor, Zagorje |
23.03.2021., utorak
sv.Dizmo Kaptol
|
Novo vrijeme ,novo i moderno doba tehnologije donijelo je sa sobom i nove poglede na suđenja i kazne.Nije se puno toga promijenilo od toga nekog davnog doba.Povlašteni su imali privilegija,a kmet je bio kriv za sve,pa je tako plaćao kazne i za one koji su bili više krivi,ali i više pozicionirani na ljestvici društva.Tako je i dan danas,pa se po tome čini da se nismo puno maknuli od starta.Premda je banus jelačić prešao preko Drave,osobno svojim rukama čupao svakog kmeta iz lanaca vazalstva,i dan danas i premda on stoji tamo gdje stoji,na gradskom glavnom trgu,ništa se nije promijenilo.Osim karoserije i drugačije društvene kreme.Nekad su to bile raskošne kočije ovisne o položaju,a danas su to karoserije limene i raskošne ovisne i opet o statusu.Nekad su ljude kažnjavali drveni kotači i željezni,a danas alu naplatci i gume,stvar je samo naravno u nijansi.I što,naravno da se kmetu sudilo kaj se hital pod kotače,baš namerno da čoveku zagorča dan.Hvala onom Dragom gore,kaj nije u ona davna vremena bilo bičikleta jer bi zaista bio kaos.Premda je gužva bila manja nego danas i nije se stajalo u koloni ludo trubeći,ipak je i onda bilo svašta.Istam tako bilo je i nadalje i nabliže svašta.Tko je ukrao puricu jer je gladan ,moralo ga se obesiti ,odrezati mu ruke,noge,udove,jer se usudio oteti hranu baš onome koji je čitave ostatke bacao niz zidine svojeg grada,čitaj dvorca.I kad se ovako sagleda situacija ,konceptualna umjetnost nije novotarija,nego je naravno došla iz davnina,jer su kažnjenici svih vrsta visili na sve strane,malo van gradskih zidina,pa se to može nazvati i prvim otvorenim muzejom,odnosno muzejom na otvorenom.Bio je toliko prikladno uređen da se čak osjetio i miris raspadanja tijela,na što se ne bi posramili svi moderni,ekstremni umjetnici našeg vremena koji se širio po cijelom tadanjem našeg Gornjem Gradu i božjem Kaptolu. No,kad sam već krenul to nije bilo sve,kazne su bile svakojake,upravo savršeno zamišljene,pa je tu bilo i klada za ruke i noge,prangeri na kojem su na pol centra ondašnjeg izlagali kojekave prijestupnike,pa i one jadne piljarice koje su se posvadile na pasja kola,premda takvih kola nema,mada nisam siguran,zbog lošije i bolje salate na tadašnjem marketu.Ustvari je bilo svakako živopisnije nego danas,kad su zatvori puni i kad je gužva da se čeka na red.Suci su se i onda i kao danas strogo držali slova zakona. Danas u ovo novo vreme je sve upravo zrihtano,romantično,pogotovo ako si zaljubljen,držiš se za ruke,tu i tamo i za guzu i svakojake ekstremitete,šetaš oniim starim gornjim dijelom grada,pa se velika većina ne može uputiti da je nedaleko nečije guze ruka sistem bilo upravo odlagalište kažnjenika,na samom rubu te iste šetajuće romanse.Pa ako i malo produžiš od Kaptola prema sjeveru,već na samom startu,a preko puta škole osnovne nazvane po velikanu pismenosti u Hrvata,Krleže,nalazi se mala kapela sv.Dizma Razbojnika,a malo niže toga bili su kaptolski ribnjaci. Na samom tom rubu,završetku Kaptolu stajala su do godine 1876 stara Novoveška vrata,a u davna vremena stajao je ovdje samostan božjaka,koji su došli na grad 1180 godine.Nestade i vrata i božjaka,a nekadašnja kapela koja je bila izvan tih vrata ,postaje sklop grada.Sagrađena je 1706 godine i kao takva najstarija je kapela na svijetu posvećena upravo Razbojniku koji je bio zdesna Isusu na križu.Ovdje su dovođeni upravo oni koji su sagriješili zakonski kako bi se u zadnjem trenu prije vješanja ipak pomirili s Bogom kojem idu na ispovijed i primili zadnje pomazanje.Vjerojatno je i onda bila gužva na tom prostoru,a danas prosudite sami.Čuva relikvije,a nekako je ljudima najinteresantija ostavština malih sandala Majke Tereze,koje je ona ostavila u Zagrebu.Naime došla je u Zagreb sa starim poderanim sandalama i ovdje su joj kupljene nove, a stare ostale nama na čuvanje.  Oznake: Zagreb |
22.03.2021., ponedjeljak
Tilla Durieux villa Lubiensky
|
Ja sam spreman za pride,ovaj ili onaj s bilo koje strane,dugine boje daju živost,daju veselje i rasvjetle svakako mračan dan.Sad će biti svega i svačega,ali kako već nekoliko puta naglasih ,ne obazirem se na neke komentare.Ne izgledam baš kao James Dean,nemam niti takav auto,još sam živući,ali sam i dalje buntovnik bez razloga,mada ja mislim da sam s razlogom,jer me osim silne nepismenosti,primitive,gluposti smeta još štošta,a kako ja ne volim suditi nikome,pa niti povijesnim zbivanjima,nego ih gledam kao činjenicu naravno na svoj način,onda dame i gospodo,idemo dalje sa mojim pričama na razne načine.Jedino mi gorko nije jasno,kako su to i tako brzo Hrvati prihvatili običaje,tradiciju i donesenu muziku od onih koji su došli,onda nemojmo suditi o drugima nego se ipak primimo za uha i jako se potegnimo do jako jakog bola,jer se ovako dati izbrisati i dati si nametnuti sasvim drugačiji mentalitet pod istim imenom je sramota za jedan pravi narod autohtoni na svom posjedu.I prije su dolazili ljudi,ali su ovu zemlju gledali kao svoju,a ne kao svoju prćiju koju će donijeti sa sobom.Osim gay pokreta,postoji i puno stvari k tome koje ne bih tako lako pregrizao,kao i sama vjera i vjerska mjesta.Imamo svoja,koja smo izbrisali na račun nekih drugih,a to svakako nije na ponos i čast.Naša stara vredna svetišta su prazna,dok se pune guzice onima koji nama nisu niti dorasli,a niti su nam na nacionalni ponos.Amen. Zašto? Eto.kiša ,pa zato!Može mi se!!! Osim dobro uhodanog salona,puno muškaraca ,velikog društva,šaptalo se tada da možda te dvije žene,koje su zajedno stanovale i nisu baš samo u tom nekom cimer odnosu,nego da kod njih postoji i još nešto dekadentno i jako jako čudno,pa smo takvi kakvi jesmo,morali to malo i optračati.Čistam da nam prođe dan. Ljubav je ipak ljubav,lova je lova.Lijepo bi bilo kad bi sve bilo idealno i na pošten način,ali izgleda da nije sve tako cvjetno kako se čini.A malo morala isto tako ne bi loše bilo u ovo čudno vrijeme u kojem živimo. Svaki rat iznjedri svašta,toliko puta opisano od strane pisaca,dokumentaraca,novinara i filmaša i svako od njih ostavlja jako ružan osjećaj i trag u svakom od nas i nosi nam depresiju vrijednosti,pa je i ova priča potaknuta time,zaista na marginama.Nikad dobro za nekoga,a nekome uvijek dobro.Samo treba imati džon umjesto obraza i dobrog krojača ,koji se može nositi sa vjetrobranom.NI za vrijeme one strašne NDH-azije,a niti kasnije za vrijeme socijalizma na ovim prostorima nije bilo dobro za pojedince,a o današnjici neću još,prerano ,mada bi se moglo osvrnuti na jako puno stvari.Dvije cimerice zajedno sa svojim društvom i umjetninama koje su skupile,pa je u njihovim salonima visio i Chagal i Klee ,a i ostali tome slični,jer su dame voljele što društvo a što umjetnost,nikad nisu u to doba imale mira,pa su stalno bile pod prismotrom da ne velim pod teškom krađom i otimačinom,jer se naravno uvijek nađe talenat koji bi htio što više za sebe,a poglavito ono što nije njegovo. Sama ta villa u toj krasnoj Jurjevskoj ulici,već skoro pa na obroncima Medvednice iz koje struji uvijek svježi zrak prema tom dijelu grada promijenila je mnoge vlasnike,od samog investitora podbana Živkovića,a sagrađena je u historicističkom stilu 1881,mada se nalazi ovdje i neorenesansa,a njezin arhitekta Waidmann zaista se potrudio projektirati jednu od najljepših villa uopće tada u Zagrebu,pa preko biskupa Strossmayera koji ju kupuje za svoju nećakinju Albertinu pl.Adrowsky,a od nje je nasljeđuje njezina kći,najpoznatija vlasnica kuće Zlata grofica Lubienski. Sama grofica bila je veliki sakupljač,kolekcionar umjetnina,a posebno kad se ,bježeći od Hitlera,nacističke invazije na Beč i na Austriju njoj doseljava glumica Tilla Durieux,koja donosi i svoju kolekciju slika i ostalih vrijednih umjetničkih svjetskih djela.Sama Tilla prvo je od Adolfa bježala u Švicarsku,i onda neutralnu,a poslije toga zatičemo je u Opatiji,a onda se doseljava k svojoj prijateljici u Zagreb i tu ostaje do 1955 godine,kad odlazi u Berlin,ali bez slika i umjetnina.Tek je puno godina kasnije obitelj dobila pravo na neke umjetnine.Radiš,radiš i onda ostaneš bez toga,zbog nečije pohlepe.Tilla se nekoliko puta udavala,i premda se sumnjalo u čudnu vezu dviju žena.Voljela je Zagreb ,i zagrebačko društvo,pa je u tim salonima vječno bilo veselo.Možemo navesti da je k njima zalazio i kasnije veliki dirigent,potomak stare plemićke obitelji genij Lovro von Matachich. Neke od slika ostale su Zagrebu kao Chagalova „dama s pticom“ u muzeju grada Zagreba,a ostalima neki drugi puta,i premda su kao čuvane,vjerujem da ih nekoliko „novih“ obitelji ima u svojim kolekcijama. Dosta je bilo mojeg povijesnog pregleda te krasne vile,koja je sada obnovljena! Osim slavnih vlasnika koji su davali štih gradu,danas ima i opet štih ali nije gradu,nego sebi i sebi.....Čudna neka vremena.....  Oznake: Zagreb |
Volavje
|
Davno je jedna ugledna gospođa izjavila,rekel bi jen predscednik, madam,na što je kažu oni koji su bili tamo,ta madam obično ponorela,glavno da nije u tebi i tu bi se misao moralo ovjekovječiti kurikularnom reformom i svakako je zavesti po udžbenicima i primijeniti je em od politike pa do historije naše svagdašnje.Zaista ima mislioca,tipa sedim ko onaj od Rodena i krešem ko otvoren prozor,a ubi promaja,pa zaista glavno da nije u njemu,a istog toga nemreš krstiti sve da mu cela nadbiskupija skup sa papom drži glavicu nad vodom i škropi ga.!Ustvari ni kanta ne bi pomogla. Bliži se taj dan kad bumo opet svi pobožni,ko iz jednog mog pogleda tamo davno u jednoj krasnoj crkvi,odnosno dvorištu iste,dok sam ja ovako nepobožan hodao okolo sa fotoaparatom i probao slikati nešto,jer se ono naroda okupilo što u crkvi što u birtiji,jer je naravski bilo proštenje.Skupilo se ono ženščadi,koje nisu stale u samu crkvu,pa opleti po poznatome i nepoznatome.Jedna od tijeh naprosto me bila izazvala svojim pogledom.U sveusrdnom obraćanju Majki Božjoj na zagovor,duboko utonuta u molitvu,ko ona vidilica tamo negde,koja se kasnije i udala i podala,zapita ona mene..A kaj vi slikate,naš velečasni to ne voli i mora ga se pitati za dozvolu......na što je uslijedio moj odgovor : Molite se vi? NO ,nije prošlo lišo samo tako,kako sam si ja mislio,tvrd orah pa je nastavila pratiti svaki moj korak.Da ne bu sama u molitvi pozove ona svoje druge da i one poprate moje sumnjivo ponašanje,jer kip, sami nije tako težak i lako bi mogao odneti van iz njihove bogomolje ko iz šale.Prestade i praćenje jer je velečasni drito s oltara pozvao na molitvu ocu sinu duhu i ostalima,pa su se malo zaustavile.U sred te molitve ,a u mojem prolazu mimo njizi,začujem ja onako potiho ,sotto voce,kako one ogovaraju četvrtu,te ne lezi vraže ,a da ja ostanem dužan nekome,na sav glas : Pa dobro žene molite se vi ili tračate?! Naravno je da se cijelo dvorište okrenulo što meni što njima.I kako uvijek ima dobrih ljudi,okrene se jedna od tih meni i veli : gospodine,pustite ih one su poznate po tome da stalno tračaju po selu,a u crkvu idu oprati jezičine,koje kasnije odmah i zamažu.Znamo mi svi kaj one delaju tu....... Iz te moje epizode ostao je samo zaključak,zašto da idem u crkvu,kad tračati mogu i doma i to puno komotnije,skuham si kavu,zapalim cigaretu okrenem broj na mobitelu i vezi li ga vezi.Možda je jedina mana što nisam na friškoj ariji. Sunce prži kao i onda,bliži se blagdan Vele Gospe pa me i to vratilo nekoliko godina unazad.Samo mjesto je malo,okruženo prirodom,vodom koja teče,stari mlin okreće svoje kolo,most koji uz crkvu krasi cijelu tu idilu. Baš onako bajka.Auta je puno,žure dalje prema svojim odredištima,jer je u okolici puno vikendaša,onih koji se žele nadisati zraka u toj divoti od prirode. Mene je ovdje privukao barok.Već sami valoviti ulaz u cinktor zove namjernika ili putnika da stane,zaroni u neki drugi svijet,u svijet kojem nema zla,u svijet koji ti daje nadu i smiraj,pogotovo onda kad nema ljudi kao na početku ovog pisanja.Taj visoki zid brani ulaz svakome nepoželjnom,barem je nekada tako bilo,ali zna se da ljudi pokvare svaki doživljaj mira i spokoja.Ne mora se moliti,već samim ulazom zaštićen si od vanjskog i tu možeš stati i razmisliti o životu. Svakako je kapela Blažene Djevice Marije Snježne u Volavju najbaroknija ovog područja,premda zapisi govore da je u svojoj povijesnoj jezgri i nastanku ona dio starije sakralne građevine.Na tom istom mjestu povijest nam piše,da je ova kapela možda najstarija na jastrebarskom području,a dolazi iz 13 stoljeća,te se spominje 1261 da je neki Martin svećenik crkve sv.Marije od Podgorja uz potok Volavčicu.Samu tu crkvu nalazimo u popisu Ivana Arhiđakona iz 1334 godine.Izrijekom spomenuta ipak ona biva iz vremena 1668 godine i opisana u protokolima kanonskih vizitacija.Ta je kapela imala svođeno svetište i lađu pod tabulatom i bila je krasno oslikana.Imala je isto tako i niži zvonik i predvorje.Današnju crkvu,kapelu zatičemo u baroknom stilu i slogu s početka 17 stoljeća i sama po sebi je složenog tlocrta sa bogatim baroknim inventarom,a pod samim patronatom onih grofova Erdoedy.Srednjevjekovnoj uskoj lađi kapele dograđena je 1704 godine široka svođena lađa,tako da je zvonik ostao ugrađen uz sami bok starije kapele. Staru gotičku apsidu,koja je još vidljiva,zamijenilo je veće svetište poligonalnog oblika i sama gradnja tog svetišta završena je 1709 godine.Završetak i uređenje kapele datiramo u 18 stoljeće drugu polovicu,odnosno 1759 godine,kada je ona i posvećena. Raskošna barokna oprema iz 17 i 18 stoljeća uglavnom je sačuvana,premda bi joj trebala obnova,odnosno restauracija.Možda bih izdvojio,a da ne nabrajam kompletan inventar,samo svetište ,odnosno glavni oltar koji je dar grofa Mirka Erdoeda s početka 18 stoljeća. Uz taj barok,svu njegovu raskoš,ipak je sačuvano i dio slika onih zidnih iz starije kapele,odnosno gotike i to daje kompletnu draž te crkve.Spoj iz gotike u barok daje joj svjetsku vrijednost. Izuzetno vrijedna svakako treba samo malo otisnuti se od Zagreba,nekoliko kilometara i obići tu ljepoticu i kad ste već tamo zaboravite loše,stisnite jezike i samo se lagano divite i pomolite Majki Božjoj. Na put!   Oznake: Jaska |
15.03.2021., ponedjeljak
Trnje kao pedigre
|
Trnje kao pedigre Još kao dete vozikal sam se na biciklu posvuda,a onda sam odrastao,došle su obaveze i naprosto ako te nešto ne natjera na to,onda se nekako i okreneš,prestaneš se vraćati na stare stvari,jer te život tjera dalje.Tako sam i ja potisnuo te neke uspomene,ali eto vraćam im se pomalo.Doma sam se naslušal o Trnju sve i svašta,jer su moji bili domicil na tom starom Trnju,a onda su se genuli dalje.Moja baka do smrti nije zaboravila svoju školsku cestu,trnjansku i uvijek je patila za njima.To su joj bili najljepši dani u životu,valjda kao i svakog djeteta.Odrastanjem saznaješ puno stvari ,događaja tračeva,smešnih i tužnih situacija,pregled genetike i koda koji ti je zadan,ali kako je život čudan i stalno sprema neka nova iznenađenja,tako se htio ne htio sretneš i sa pomalo ili malo istine u svemu tome.Čuo sam doma o Nostradamusu i pametnim ljudima koji su za ono vrijeme nekog socijalizma morali skrivati neke knjige i potiho ih čitati jer su bile opasne za tekovine revolucije,pa su se negde u kružoku povjerljivih iščuđavale.Isto tako šaptalo se 2000 godina ili-ili,jer bu se onda nebo otvorilo i sve nas progutao strašni mrak,ali eto nije se desilo.Isto tako u mladim godinama moje mame,bila je gospođa koja je moju mamu redovito s prozora zalevala vodom,kad god bi ova prošla,a onda 40 ili čak 50 godina kasnije upoznao sam jednu od potomaka,ni ta ni baš preveć mirna.Valjda to Trnje daje ljudima jedno posebno obilježje,na samoj granici grada,premda je danas grad već duboko ušao u tu Novu Ves kraj Save kako su je oni prastari zvali,pa bi mogli ovako naprečac zaključiti da su Trnjani rođeni fiškali,sa svojom mjerom u rukavicama do lakta.Opisati sve one događaje od bicikla,pušenja,pijenja,tučnjava u tadašnjem discu,a prije toga kinu Moše Pijade,danas visokom učilištu ili kako se to već zove,nije lako,jer bi onda to trebala biti knjiga,a ne samo nekakav članak.Od mladih dana do kasnije studija,ostao sam vjeran Trnju i tu i dan danas pišem ove retke.Ne u onom starom dobrom,svadljivom,mirno seljački-urbanom,nego kako su Trnjani zvali taj moj dio royal Trnje,jer sam nekoliko puta čuo da je u tom mom dijelu Trnja bilo više služavki nego stanovnika,pa ga ostali dio nije baš volio.Držao se taj dio hoh,mada se i sada drži,ali je nestao onaj društveni sloj koji bi na to imao pravo,a ostao je samo neki snobizam.Ne pljujem po tome,nego samo govorim činjenice kako se mijenja Zagreb,premda Sava koja je nebrojeno puta plavila ne samo Trnje nego i Trešnjevku i skoro pa celi stari beli Zagreb-gradi dalje teče u nekom svom smjeru.U ono vreme neko davno kad nije bilo tih automobilof toliko,nego su kočije i kola prenosile ljude i stvari,na toj istoj našoj Savi,koja teče ispod Hendrixa i prije mosta,a i poslije tog mosta preko rijeke,koji je kao drven postavljen 1783 godine,bila je stara trnjanska skela,ponosno zvana oddavnina kraljevski brod.S tim brodom,a sjećaju ga se možda još stari oni Trnjani i ostali oni „stari“ Zagrepčani,bio je prilaz vodi samoj.Taj prilaz dugo je čekao svoju skelu,koja je nestala sa zagrebačke scene postojanja 1959 godine zauvijek.Zadnji skelar bio je Lujo,sad već socijalistički osvješten,ali je do kraja 2 svjetskog rata ona bila vlasništvo obitelji Goljak-Domjanić,Marka zvanog Gambus,koji je ujedno bio i najbogatiji Trnjan.Imao je nekoliko kuća,štala krava,pa sam negdje čuo podatak da je čak i nekoliko poznatih osoba rentalo te stanove i kuće sa bezbroj dece,a djeca su kod starog Marka bila uvijek više nego dobrodošao gost.Danas je zaboravljen,valjda su takva vremena,nije bio glasan kao neki drugi,radio je svoj posao,održavao svoje ime i postojanje,ostavio svojoj deci puno toga,kako bi oni uživali njegov rad.No,doživio je kao i mnogi,da se poslije 1945 godine,uz nalet šumara i gorama,sve raspalo,pa se stari Marko u 77 godini svog života,natrpio i zatvora.Tempi passati! Trnje je bilo na neki način određeno kao prva zagrebačka poslovna i industrijska zona i premda je njegovo postojanje odavnina već bilo predodređeno zbog svog položaja,vezanje Save i grada na ondašnjim brdima,a isto tako i povijesnog slijeda starih onih Rimljana,pa se kod kopanja po Trnju našlo svega i svačega,svakakvih dokaza o postojanju Trnja kao ,slobodno,najstarijeg dijela grada.Našli su se ovjde na Krugama čamac iz davnih prethistorijskih vremena,pa na današnjoj Vukovarskoj,mi je zovemo ponekad i Proleterska,jer se neke stvari,bez obzira na sve ne mogu tako lako izbrisati,,nakon godina uporabe,a bila je i Beogradska,bilo je ostataka Rimljana koji su ovdje gazili od stare Andautonije prema bogznakuda. Ne može se isto tako zaboraviti i podatak,premda nebitan u moru današnjih izbora koječega,pa i ljepote,da su Trnjanke bile najljepše,pa je zato na starom kupalištu,koje je izgorjelo,odnoseći sa sobom i voajerizam dečkiju preko ograde „babinjaka“,mjesta gdje su se dame sunčale gole,organiziran i prvi Miss Save i Zagreba.Ovdje se kupala i pokazivala i ona slavna Štefica Vidačić,koja je oborila u hotelu Esplanade stručni žiri koji ju je lansirao u svijet 1927 godine.Vjerojatno je nebrojeno puta gazila Miramarsku ulicu,za koju kažu da je dobila ime po bircu „Miramare“. Isto tako,ako se htelo doći u to staro Trnje iz grada,a prije povezanosti tramvajem ili busom,prelazilo se most kod Glavnog kolodvora.Ustvari je to bio pješački nathodnik,ali ga se zvalo mostom. Idem polako napred,jer izgleda da mi prvobitna ideja o kraćenju ne uspijeva......... Šetnja Trnjem Nigdje nije zapisano da li je možda uspavana kakva ljepotica zapela u trnju,pa je po tome možda dobilo ime,ali se pretpostavlja zbog vrbika i šikara i naravno zbog samog trnja ovo mjesto nekad zvano Nova Ves kraj Zagreba,preimenovalo se u naše današnje Trnje. Kao i uvijek postoje razni zapisi o postanku ,nastanku i rastu tog dijela grada.Ivan Krstitelj Tkalčić navodi u prvom svesku isprave od 1093-1399 godine:Sela Nova Ves na Savi,Podbrežje i Črnomerec,ako se izričito i ne spominju kao gradski posjedi u razvodu kako ga donosi Zlatna Bula,cijenimo ipak da su spadali pod općinu zagrebačkog Gradca,pa stoga nalazimo da su bili tu i prije negoli je Gradac povišen na slobodni kraljevski grad. Vjekoslav Klaić navodi tako da je sam grad udaljen od Save nekih dva i pol kilometra,dok se sela koja gradskoj općini pripadaju kao Horvati Trnje,Petruševec i Žitnjak nižu uz Savu. No,Trnje je i starije od toga u spisima nalazimo isto tako da je prisavska ravnica,dio zaostalog panonskog mora iz davnina,obilovala ribom i sitnom divljači koju „gradski ribari“ dovoze kolima na trg u Zagreb još 1481 godine. Lelja Dobronić najpoznatiji suvremeni povjesničar Zagreba piše: Trnje kao naselje poznato je već iz početka 17 stoljeća kad je tamo živjelo 17 obitelji gradskih kmetova sa svojim nadstojnikom. To su samo neka zabilježja od povjesničara,a mogli bi povijesno dugo tražiti osnovu postanka Trnja,ali da ne duljim i ne odem predaleko u istraživanje i pisanje,probat ću što više skratiti kako bi Trnje prikazao kao jedno od žila kucavica u razvoju našeg grada Zagreba. Možemo se obazreti na današnji Botanički vrt,kojeg rado obilaze i zagrepčani i gosti.Njegovi pojedini dijelovi,kao na primjer ribnjaci,nalaze se više od dva metra ispod razine Mihanovićeve ulice,a sama Mihanovićeva ulica ima nadmorsku visinu 118 m,to jest dva metra nižu od one koju ima Sava kod savskog mosta.Bezbroj primjera udolina proteže se kod Trnja,Vrbika i Kruga. No,jedan od glavnih aduta jest onaj stari Kraljevski Brod,koji je vezao Savu sa Zagrebom,za rast samog Trnja kao i za rast grada,jer su upravo ovdje na Trnju bila „južna vrata“ što trgovine,što politike,a isto tako i zaštite od rata ili neprijatelja koji bi mogao banuti,pa ga redovito ta upravo rijeka i taj dio od Kajzerice sprećava da napadne bit.Nebrojeno je puta ta rijeka,koliko god bila važna,a nije bila oduvijek u istom toku,kao što je gledamo danas,plavila ovaj dio,kao i sami grad. Ako preskočimo staru povijest i krenemo dalje,kroz godine i stoljeća koja su se nizala,1900 godine,ukida se seoski status Trnja te se imenuju ulice u naselju i tada možemo reći da Trnje postaje Zagreb kakvog danas nalazimo.Prvi pješački most preko željezničke pruge gradi se 1904 godine.Od 1910-1930 godine širi se naglo,te u bivšoj Jugoslaviji zauzima najveće industrijsko razvojno mjesto.Paromlin i razne ostale tvornice i sama industrija upravo zadaje parametre rasta gradu. Zbogom Zagreb se mijenja ,niti Sava nema više onu čistu vodu kakvu je imala u kojoj se nemalo puta utopljalo u virovima koji su znali zahvatiti nesretnog plivača,kojeg je ili družina nagovorila, ili se on sam htio dokazati plivajući na drugu stranu prema današnjem hipodromu.Tada bi obično svi ulijetali u vodu i spašavali jadnika.Sava je nakon silnih poplava ipak dobila i nasip,veliko lijepo ,uređeno šetalište.Mnogo je stanovnika te nesretne 1964 godine moralo izbjeći sa svoga Trnja,pa su se rasuli gradom po nekim mali kućerkima.U Zagrebu se danas ,pogotovo od 90-te naovamo rijetko čuje i taj kaj,a niti Trnjani nisu više,mada svi veliju da su na svoju felu,onak srdačni pri susretu.Danas uslijed navale svakakvih na Zagreb,a poslije domovinskog rata skoro pa da te je sram reći da si purger,jer to iz njihovih poganih usta zvuči pogano.No,nisu niti oni krivi što su zagrepčanci radije prihvatili cajke,a ostavili svoje pjesme negde sa strane.Još su ostale one sitne naznake negadašnjeg Trnja,a nema više niti pekare Šubića,a niti toga trnjanskog kina Romanija,gdje smo gledali hrabrog malog partizana Boška Buhu kako se obračunava sa Švabima.I to je bio dio tog kolorita Zagreba.Ta rijeka koliko god je značila život grada,davala hranu i prevoz,i što je plavila grad,imala je i taj brod,skelu,kako sam rekao na početku ove plejade,a taj isti nazvan Kraljevski Brod nemalo je puta imao havariju,pa nam iz davnih dana,godine 1764 dolazi zapis kako su grad i Kaptol dobili pravo na ubiranje prevoznine,a i kako grof Sermage ne može zbog žestine Save održavati taj prijelaz,te kako je inače nemaran uopće u samom odnosu prijevoza.Tako da Gradec i Kaptol zajednički podigoše skelu,a za uređenje ceste i prilaza skeli županija odredi 125 radnika na mjesec.U 19 stoljeću potkraj dolazi podatak i opet o havariji tog broda ovaj puta u rukama baruna Ožegovića.Naime se brod uslijed velike magle nasukao. No,nije bilo niti onda niti danas samo grdih stvari,bila je i plesna škola Krčelić,pa su se oni stari Trnjani danas kod uređenog Boćarskog doma kupali i mazali svoja tijela prirodnim blatom ,a vele da je voda bila topla i da je bio izvor neke tople vode i ljekovitog blata.Šetalo se,stiskalo,plesalo,romantiziralo kako je god moglo,u mraku dobro skriveni poljupci mladih,a po zakonu i moralu,a kako su mame ,tete ili rođakinje uvijek bile prisutne mladima,čekali su trenutak kad je mama ili pratilja dala znak da je nešto zaboravila u drugoj sobi.Rukoljubi su bili obavezni i skidanje šešira na pozdrav ,govorilo se do u kasno vrijeme ljubim ruke i to u ono vrijeme socijalizma.Na Trnju koje se rapidno širilo od zgrada,uprava,skupštine,suda,ckskh i ostalih,gradile su se početkom 20 stoljeća i crkve,premda su Trnjani bili obavezni župi sv.Marka.Osjetila se potreba da se Trnjani i mole na svom području i dolazi do gradnje crkve i župe Krista Kralja.Od 1923 godine počela je sama ideja sve više zaživljavati,mada se nikako nije moglo krenuti sa stvarnom gradnjom,radi razno raznih razmišljanja o tlu i sastavu zemljišta,blizina rijeke i podvodnih žila.Plan crkve i dva nacrta već su postojale,a sastavio ih je Ivan Meštrović još 1922,ali su tek u potpunosti prihvaćena 1936 godine.Prilagodivši se skici Meštrovićevoj Lavoslav Horvat završava projekt,a radove je obavio poduzetnik Stanko Horvat.3.srpnja 1938 godine nadbiskup Zagreba Alojzije Stepinac blagoslovio je crkvu i samostan časnih sestri dominikanki nedaleko crkve. Prevelika je povijest i preduga priča o Trnju,o ljudima koji su ga naseljavali i koji ga poneki još možda i pravi od roda naseljavaju.Ja se eto u svojoj domovini sve više osjećam stranac,pa onaj dan kad sam prošetao tim dijelom,obuze me tuga kako i Trnje i ja odumiremo negdje u srcu zajedno u tuzi onih vremena kad je došla struja i kad su iz heca ukućani se poredali jedan iz drugoga,a ona prvi gurnul prst u šteker,da vidiju kak to uopće dela.......Nestalo je i onih ljudi šarenih u svom karakteru,od žene s vodom,do frizera i brijača,nestalo je i one žene koja je moju mamu vlekla za ruku:mala ideš sa mnom frizeru da mu pokažem kakvu boju lasi hoćem,a frizer joj je svaki puta odgovarao:pa,ženo luda,pa dete ima prirodne lasi i nemrem ti tak pofarbati,daj dojdi sebi i nemoj mi više malu voditi sim,viš da je sva prestrašena......Nestalo je i onog kolorita ,one boje,one farbe starih konobarica u minicama sa obaveznom pečom,koje su ti uvijek spremno te uslužiti pitale Izvoliju mladi gospon.Danas u tom našem nesretnom gradu ostao je samo prah i jedna mala lampa u noći,koja čuva uspomene na stara vremena,jer ljudi su se pokvarili,zatvorili u sebe i od njih se više teško more čuti lepe reči....... Stari moji Trnjani niti Vas više nema da kažete koju dobru,pa kaj onda želimo od stranca.......a najviše smo postali stranci sami sebi. Idem na ručak u staru Trnjanku ,ali i tamo osim slavnog imena kvarta ili firtla služe me na ero jeziku.Kao da je sve umrlo ,mada se ja još ne dam.....     Oznake: Zagreb, Trnje kao mjesto i prostor |
14.03.2021., nedjelja
Jankovac
|
Davno je davno bilo to, skupa smo išli dio puta......počinje meni jedna od najdražih pjesama pjevačice,koja se kao i mnogi,uspjela upropastiti glupošću,umjesto da je šutjela.No,slava je grda i teška stvar,poglavito ako pada nizvodno.Godine i vrijeme čine svoje i malo se njih uspije održati.Kao i ljubav,sad te ima sad te nema i tako uvijek ukrug.Niti prevara nije tako strašna stvar,ako se čovjek osjeti usamljen u srcu.No,moja je romantika potrajala nešto duže,ali je više nema.Odlaze i dolaze ljudi,prijatelji,poznanici,slučajni prolaznici,samo je tren trenutka doživljaja.I kad se vratiš na staro,to više nije isto,sve se mijenja,jer onu čar prvog poljupca ili samo jednom se ljubi,nikad više nećeš vratiti pa makar bio i pijan i star.Bilo je to u ono vrijeme poslije pucačine,ljudi zatvoreni još uvijek u svoje misli,strahove,nadanja i tuge.Prazno mjesto,kakvim ga je i zamišljao idealist.Povukao se iz sjaja i raskoši carevine,iz samog Beča,srušio sve mostove svojih titula i zvanja i povukao u prirodu.A prirodu ne možeš opisati.I oku pobjegnu stvari,ali samo srce pamti,pamti i mozak i ne možeš dočarati rječima onaj osjećaj ljubavi i mira,onaj osjećaj i punine i samoće u trenutku dok slap pada i svaka ta kap je neuhvatljiva u samom momentu ljubavi. Kako opisati Jankovac,a da ne se bude pristran ili previše intiman u iznošenju jednog dana ili jedne noći.Roštilj i nema struje poslije 10 navečer!Mala planinska kućica,jedan konobar ,dvoje ljudi,priroda,bajka,legenda,kamen plavi,šetnica i grob.Na kraju svakog puta nas čeka isto mjesto,na koje idemo sami,ma koliko god ljudi došlo na zadnji tren ovog svijeta.I onda kad konačno nađemo mir,i onda nam ne daju da spavamo u vijeku trajanja.Odmorimo se od ovog svijeta i ako zaista postoji reinkarnacija ,da se vratimo na ovaj svijet odmorni i probamo popraviti greške ,ako smo ih napravili. Josip pl.Janković de Voćin,uprkos svim naslovima koji su stajali na samom sarkofagu na madžarskom i crkvenoslavenskoj čirilici - Josip pl. Janković od Pribrida i Vućina, cara Leopolda izred.ordena, Kavalir i kraljevski komornik Rodio se 15.og januara 1780.e godine preminuo 21.juna 1861.godine. Vječna mu pomen Ostade bez svojeg zadnjeg doma i kosti mu rasuše posvuda,bez imalo osjećaja,da ovdje leži onaj koji je želio samo mir i odmor od svijeta,onaj koji je dao sebe,da bi mnogi danas uživali.I to nije od danas,već poslije 1.svjetskog rata nestade on sa lica zemlje.Iz pepela si nastao i u pepeo ćeš se pretvoriti! U samoj špilji visokoj oko 3 metra do koje je vodilo 16 drvenih stuba,a na njihovom kraju željezna rešetka,da štiti ovo mjesto baš od onih koji su kasnije sve razrovali iz nekih svojih čudnih pobuda i neka im Bog oprosti i neka njihovi nasljednici ne nose zlo u sebi i kaznu. Prešao sam Slatinu,dvorac Jankovića u Suhopolju i još sitno brojim do onog mosta odakle ću početi svoj uspon šljunkom do prirode.Ljubav je u zraku.Rano je proljeće,ptice se bude,i priroda polako poslije teške zime počinje dobivati zeleno ruho i to ne ono carevo,nego pravo.Već negdje na pola puta,a pri samom vrhu čuje se slap i padanje vode,a onda slika.......Voda u svojoj ljepoti....Legenda kaže da se ovde bacila mlada djevojka u žalosti zbog ljubavi i njoj u čast ovaj slap nikada neće presušiti.Dugo dugo vremena nisam bio gore,ali sam čuo da su ljudi napravili ono što priroda nikad ne bi...okrenuli slap sebi u korist i sad više nije buka vode,da sakrije djevojačke suze,nego je sitna kap po kap.Turizam je dobar,ali ne uvijek,ako ga se ne zna koristiti kako treba.Kosti Jankovića nestale,slap zaustavljen i preusmjeren.....plač šume....... Koliko zla mora biti na svijetu,koliko zloće mora biti u ljudima ,da unište sve što je lijepo,tako da su i ovaj ovdje biser morali spaliti,uništiti ili je to samo zla sudba u brojčaniku imena,po tarotu ili kartama ciganke!Sam taj dom nastao je prije ohoho godina,one davne 1934 godine po arhitektu Franji Dlouhy,a s potrebom planinara koji su i dali svoj doprinos očuvanju ovog hrvatskog dragulja ljepote.Gorio je nekoliko puta i uvijek se kao Fenix dizao,a onda je došla 90 –ta godina i sve opet do kraja uništila.Ja sam došao dosta kasnije oko 2000 godine i tada je bio samo mir,nije bilo ljudi,nego tu i tamo koji lokalac.Prošetao sam cijelom šumom,pored groba,pored hajdučke pećine,ušao u uski prolaz prepao se šišmiša,prošao pored plavog ostavljenog spomen stakla-kamena,a onda se zaustavio kod slapa........ljubav....... Krenem- stanem-gas-kumplung-kočnica......vratit ću se.......  Oznake: Slavonija, jankovac papuk |
Vrboska
|
Stisnuti 12 godina u 10 minuta nije lako.To možda uspije onima koji su išli na tečajeve pismenosti ili studirali krasnopis.Ja sam više putopisan i egzaktniji,premda mi matematika i brojke nisu išle.Ne idu mi niti dan danas,ali sam eto proživio pola stoljeća i uznosito stojim u 50-toj godini kao stina.Nad Hrvatskom su u to vrijeme još bjesnile oluje,srušeni mostovi,meci lete uonakolo,a ja na more.Još onom starom cestom preko Plitvica pa sve dalje i dalje.Nema se vremena stati,jer trajekt je još daleko,a vozi rijetko ,a znaju biti i gužve,pa se samo vozi i vozi.Nedaleko Karlovca je već počelo uživanje u putu koje traje i traje.Digli smo se rano ujutro,jer put je dalek,a nikad ne znaš što te čeka.Hoćemo li stići na trajekt,hoće li netko proslaviti rođenje sina pucnjavom po cesti i pontonu kojeg moramo preći kako bi stigli u Split.Na prednjem sjedalu povraća pas,pa stani.Dok smo mi brisali sjedalo,zaustavi se auto osječke registracije u kvaru.Mladi ljudi kojima moj tata pomaže kako da riješe problem,a tada nije bilo tako organizirano kao danas,da nazoveš broj sa te stare ceste,mobiteli su rijetki,signali ili ih nema ili su skupi,pa pomozi kako god možeš.Malo smo ih izgurali i krenuli smo svi skupa dalje.Prolazimo meni nepoznatim putevima,priroda krasna,mirisna ljetna,tako da na tren zaboraviš da negdje tamo ipak bjesni rat,da ljudi ginu,da je skoro pa pola Hrvatske srušeno.Da se isto tako skoro pa ne može nikuda.Umoran sam od vožnje u pretovarenom autu i jedva čekam taj Hvar da legnem,popijem gemišt i da se odmorim.No,nije tako lako.Ne idemo u Split,nego produžujemo dalje za Makarsku pa preko Drvenika .Kaže moj tata da je bliže,no ja tada nisam znao da je to putešestvija i kad pređeš konačno na stranu otočku,da predstoji vožnja po cesti koja jedva da propusti dva magarca zajedno.Nervozan,ljut što smo tako daleko,a još mora okusili nismo,dosta mi je svega i ja se negdje kod Živogošća zaustavim pored neke kapelice,ispod same ceste.- Ja idem doma za Zagreb ,meni je dosta svega,pa koliko još?!! -Ajde još malo i gotovo,šta sad,trajekt i možeš se kupati – tješi mene tata. Popustim ja i krenemo opet.Na Drveniku mala kolona,trajekt se čeka,upućen sam da ne plovimo dugo,a onda opet kratko i na mjestu smo.To kratko od Sućuraja do Vrboske trajao je čitavu vječnost. Konačno smo tu,simpa je mjesto ne mogu reći da nije ,već izdaleka vidim ono što me interesira,povijest.Pogle, ima neka tvrđava,neka crkva,male kale,sasvim pristojno i dovoljno interesantno da sutra kad dođem sebi krenem polako u obilazak,a kako na Hvaru nisam prije bio,valja ovaj otok pošteno istražiti.Probudim se rano ujutro,vrućina je strašna,čak tolika da mi nije gušt zapaliti cigaretu uz kavu,ali počinjem hrabro,kava ,rakija ,cigareta,kako je način odmora kad si već tu ,a more se čuje nedaleko.Moram ipak prije toga reći da sam se tu večer došavši u Vrbosku i okupao.Joj,di je moj Lopar daleko,suze teku,ljudi me gledaju,pa tu su same stijene,a ja volim samo pijesak moj loparski.Ajde,ma nije tako strašno,guram se ja polako prema vodi,sad bi me dalmoši ispravili da nije voda nego more,kad tamo okliznem se na mokri kamen,i hop,noga razderana do koljena.Depresija!-To mi se na Loparu ne može dogoditi,koja je ova vražja mater kamenita!!!!-Pogle mi nogicu!!!Drugi dan sam išao kupiti češke plastične šlapice!! Vrboska je zaista lepo malo mjesto,oaza Srba i Muslimana,jer je njima bila bliže nego nama purgerima,a i ne vole nas baš.Upoznajem se ja za susjedstvom,kamere rade,dežurni policijaci već su na ponistrama i samo čekaju što će ti zagrepčani smisliti i kakvu novotariju uvesti u naše Malo misto. –Dobro jutro – mmmmm! – drago mi je ja sam N. – Ive!-teče razgovor glatko sa susjedom koji se spustio malo niže kako bi upoznao nove susjede koji prijete svojom zagrebačkom registracijom. Znate - on će meni,a tek mi je bilo 28 godina – Mi smo više voljeli Srbe i Muslimane nego Zagrepčane! – Da? – odvratim ja pristojno ,da vidim kuda će njega to odvesti u lahkoj konverzaciji dobrosusjedskih odnosa! – Oni kad su došli uvik su nan donili ili prasca ili janje s ražnja! – Da? Svjetle mi okice crne!! – Znate kaj sused dragi,od mene bute dobili samo k..c ,a možda niti to!!!- odvratim ja ponosno i uznosito sav sretan kaj sam ga zajebal!!!! Kad je nakon 5 minuta informiranja saznao za naše ime i prezime postali smo svih tih 12 godina bestići,sa obaveznim mahanjem svako jutro sa prozora!!! Falila je pusa,ali smo se ljubili onak junački stila Zagreb – Vrboska! Povijest te Vrboske seže daleko u srednji vijek,negdje u 14 stoljeće,pa nam to dokazuje i crkva Lovrina.Ne bi čovjek rekao da su ovdje haračili i Turci,pa su oni valjda i počeli turizmom gore spomenutih Muslimana koji su ovdje bili zakon!Ovdje postoji i kuća onog Matije Ivanića,vođe hvarske pobune protiv plemića,a kojem je i ispjevana pjesma,kasnije preuređena Padaj silo i nepravdo!Tako da se zna,za dežurne ustaše da to nije izmislio Tito nego je stara narodna i to hrvatska.Bilo je ovdje i politike i previranja i uništavanja i rušenja. Godine 1571. Spaljuju tamnoputi Vrbosku do daske i fosne,a niti Mleci nisu bili nježniji,pa su i oni popravili sliku,tako da se i ta mala Vrboska,kao i cijela Hrvatska uvijek borila za svoju opstojnost u povijesti.Ima nekoliko crkvi u tom malom kraju,no najvažnija je ona koja diže panoramu i pogled crkva –tvrđava sagrađena nakon napada Turaka u 16 stoljeću.Bogata je inventarom,više baroknim,jer je i ona nekoliko puta pregrađivana i dorađivana.U samom mjestu,a nije čudo da se ovuda šeta svojom jahtom i onaj slavni Bill Gates svako malo,postoji zaista malo blago,za kojeg se nadam se ,neće nikome pasti na pamet da ga u svoju koristi i reklamu ne pokloni ovom ljepotanu,a isto tako niti bilo kome,a to je slavni križ onog Velikog Tiziana!,a čuva se u crkvi sv.Lovre.Za vrijeme blagdana tog Lovreka,skoro smo izgorjeli,jer je nekome šibica iz auta krivo opala,pa je htio malo razrijediti sastav turizma i stanovništva.Da nije okrenuo vjetar,možda ja danas ovo sve skupa ne bih pisao,no,možda bih ipak i nekako preživio,da ovo ipak objavim naciji koja će me možda čitati.Nikad u životu nisam vidio da gori zemlja,tako da smo zaista imali suze svetog Lovre i to uživo pod petama. Ne mogu sada opisati sve te svoje doživljaje,histeriju lokalaca naspram Zagreba,svu tu bezobraštinu,negostoljubivost,lažne vukovarske heroje,koji su već 90 te godine samom pretvorbom zarobili srpske kuće na otoku.Bilo pa prošlo,mada me sada sve više vraća u te dane,kad vidim što se dešava u hrvatskoj i sa njom.Od krajnje ljevice skrenuli smo u glupost ultra desnice,koja u ovim narodima ipak nema toliko snagu,osim pretvaranja i pretvorbe,ne samo gospodarstvene nego i ljudske.Obraz uz obraz laži! Svako jutro budio sam se uz – ča si te dovea te pase!! – tako da je nerijetko bilo već od rane zore,neispavan od vrućine,dima iz Makarske koja gori,znojan od vlage – da ti mater i oca i cilu familiju!!Imaš doma muža pa njega ,a ne mene!!! NO,bez obzira na te slike ,ipak sam ostao zabilježen na Hvaru,pokušavao slikati i Posljednju večeru u franjevačkom samostanu,pa malo do Pitva sa krasnim pogledom,a vukao sam se i kroz tunel za jednu ovcu i par janjadi na drugu stranu,za koju tvrde da je najljepša.Ivan Dolac,Zavala ili kako se već zovu sve te uvale.I bez obzira na sve te događaje kolorita mora ,i dalje tvrdim da je Vrboska krasno mjesto,a ljudi ko ljudi,ne valjaju više nigdje,a dalmoši ipak imaju svoj određen razgovor za kojeg ne vole ,kad im se vrati istom mjerom i to na domaćem terenu. Povijest toga mjesta lako se nađe u knjigama,internetu,posjetom samom otoku,ali moje doživljaje ne može nitko niti maknuti,niti obrisati jer će oni ostati zauvijek u nekom kutku moje svijesti i zato pišem onako,kako ja vidim stvari i kako sam ih doživio bez ulaženja u neke povijesne preglede.Za mene je ovo povijest! Ako idete na Hvar,na Vrbosku začepite uha,otvorite pogled,jer vrijedno je svugdje gdje ima povijest koja vas može obogatiti bez obzira na sve.Ostanite koliko možete,premda čekali kavu i po sat vremena,premda ne volite stijene nego pijesak za kupanje,premda vas ne smetaju oci i sinovi koji vam skoče pored glave skoro na vas u načinu – Pogle kako skačem! U tim tamnim trenucima koje pamtim,nažalost,ostala je jedna svjetla točka onih koji nisu otišli van grude domaće,u Njemačke i Amerike i koji su svojim srcem ipak ostali dio ove zajednice koju zovemo domovina,a to je Vinka,žena kod koje sam kupovao maslinovo ulje,vino,rakiju ,smokve i koja je uvijek bila draga i srdačna,koja me ,purgera ,jako voljela.Hvala Vam gospođo Vinka da ipak sa Hvara nisam ponio samo loše stvari i da Vas se mogu sjetiti po dobroti i finoći i s Vama povezati otok Hvar,malu Vrbosku u ipak toplom sjećanju.  |
13.03.2021., subota
Opeka - u službi njezinog veličanstva
|
Krajem 80-tih godina još se ponosno kočoperio kokot vjetrokaz na kuli i lagano zvonio svoju melodiju nošen vjetrom u zimske ili pak i u ovakve vruće ljetne dane,kad bi lagani lahor hladio plemenita lica ,a parku davao mistiku i konačan smiraj,da ono malo vlage navlaži zemlju preko noći.Tada sam prvi puta bio tamo,sad već davne 89 godine,šetao već tada skoro pa razrušenim sijelom onih francuskih Bombellesa koje je neki vjetar donio ovamo u naše krajeve,umjesto da gospodare negdje oko Loire.Bio sam mlad,gledao tu negdašnju ljepotu kojoj se tada ,a i danas premda je već ruševina,divim.Gledao onaj sjaj vremena koji se nikada više neće vratiti,pa makar koliki sanjali o tome i maštali o vremenu krinolina i ponosnih konja koji vuku slavne kočije onih nožica koje su obavezno sitno po etiketi tapkale ovim prostorima.Šušanj vjetra,šušanj svile,smiraj dana,sunce na zapadu,ja se penjem starim stepeništem ,nađem se na jednoj ravni,kao negdašnja terasa,hodam polako,strah me da se sada baš sve ne uruši,ali me taj pijetao koji se okreće ludo privlači.Doviđenja,vratit ću se opet,kad, ne znam,ali vidjet ćemo se mi.... Rat je počeo,počeo je život i nikako da se vratim,a izdaleka kao da me stalno zove,kao da me vječno tuče u sljepoočnicu taj pijetao,taj zveket ostarjele mjedi ili željeza,sa potrošenom bojom krila,koja su isprana vremenom.Dugo nakon toga,nekako zalutah u taj kraj,više se ne sjećajući gdje se nalazi taj dvor,ali nekako me cesta zaustavlja ,stopira baš pred ulazom u neki park, u neku šumu,a onda pitam ženu,molim vas,gdje je Opeka? Pa ovde,mladi gospon pred vama,tu morate ostaviti kola i krenuti gore peške,ali nemate kaj videti,sve je to razrušeno i pazite kak hodate“.....Hvala! Ipak sam tu,sudbina me dovukla,put,cesta,glas......Nema pijetla.....!“ Isuse,daj pogle,pa kaj je ovo,pa bilo je još tu kad smo bili prije“ – „ daj,pa bilo je to skoro prije 10 godina,naravno da nema,pa ti si fakat bedast,preosjetljiv si...pazi kak hodaš,da ne padneš,“ Kako prošetati svoje misli,svoja sjećanja deset godina unatrag! Dišem,njušim,ali nema onog zraka,nema onog naboja,nema onog osjećaja,nema više one ljubavi.....e ,u tome je fora. No,od početka ćemo samo okrznuti pogledom Zelendvor ,negdašnje lovište,na kojem su u jednom danu gosti Bombellesa znali ubiti i po 1000 zečeva,i na kojem su imali svoju špiritanu.Nedaleko odavde je i lovački dom,na kojem je stajao natpis da je ovdje znao svraćati još jedan grof,još jedan vlastelin,uživajući u lovu,Josip Broz- Tito.Nisam gledao da li još stoji ta spomenica ovdje,mislim da su je čak maknuli u ovo novo vrijeme,nekih novih,kako bi Krleža rekao,šibera i parvenija,nekih kvazi elita. No,tu sam pred dvorom Opeka u krasnom parku,velikih,raširenih grana stoljetnih stabala,arboretum.Cijela ta idilična srušena,uništena slika negdašnjeg sjaja skriva našeg James Bonda s kraja 19 i početka 20 stoljeća Nakon propasti Napoleona njegovu drugu ženu princezu Marie Louise poslali su u Parmu kao vladaricu. Kao pratioca i tješioca dali su joj kavalerijskog generala Adama Adalberta von Niepperg,koji ju je kasnije i oženio,a kad je umro,bečki je dvor našao novog tješitelja,te joj poslao grofa Charlesa Bombellesa,koji je u vrijeme francuske revolucije uspio izvući živu glavu pobjegavši iz Pariza i u Beču postao dvorski ceremonijal meštar.Grof je svakako i definitivno ozbiljno shvatio namjenjenu mu ulogu, te je vatreno tješio nekadašnju caricu Louisu,inače kćerku cara Franje,te im se tako dogodilo i vanbračno dijete,koje naravno u ono vrijeme nije smjelo okaljati čast i visoko rođeni moral jedne ovako visokorođene dame.Marija Louisa umire 1847 godine,a zauzvrat i vječnu šutnju dobiva Šarl,domaće Dragec,imanje Vinicu.Njegov vanbračni sin Marko ženi se 1852 godine sa isto tako jedinicom Franje Draškovića.1857 godine nakon smrti Franje dovodi Marko svoju ženu u Opeku. Njihov sin Marko mlađi ženio se dvaput.Iz prvog braka s groficom Marijom Salm-Reiferscheid-Raitz imao je sina Josipa,a sa drugom ,groficom Marijom Mitrowsky kćerku Fernandinu.I oni su nasljedili od svojeg oca Marka mlađeg Zelendvor,Opeku i čitavo imanje. Vrijeme prolazi,vlasti padaju,nakon propasti carske austrijske kuće,dolazi,po nekima gora vladavina SHS i Fernandina postaje najbogatija udavača kraljevine.Čak su se neki zanijeli idejom kako bi se ona mogla udati za princa regenta Aleksandra,no,on je radije oženio rumunjsku princezu,nego groficu,ma koliko god bogata bila ,ali ipak vanbračnih predaka. Njen brat Josip,isto tako bogati nasljednik,član najodličnijih društava,osobni prijatelj kneza Pavla i svih ondašnjih političara,nastavio je sa onim što je činio i za vrijeme tog Velikog prvog svjetskog rata- bavio se špijunažom.Bio je pravi muški Mata Hari,nema za koga nije špijunirao,za Austrijance,,za Njemce,Talijane,pa čak i za Francuze i Engleze.Isto tako je očijukao i sa mađarskom obavještajnom službom,ali mu je rad za Nijemce bio iznad svega.U Opeki ,u samom dvoru,imao je čak i radio stanicu preko koje je referirao,tužakao,izdavao sve ono što je čuo u Beogradu.Za vrijeme 2 svjetskog rata,pridružio se ustašama,pa čak bio i jedan od najbližih prijatelja Ante Pavelića.Svoj je život skončao ustrijeljen u jednom logoru,još za vrijeme drugog svjetskog rata. Urušio se kao starac taj slavni dvor ,građen još polovinom 18 stoljeća,kad su ovdje gospodovali oni Nadasdy,ban Franjo,i njegove oči ne vide,usta šute ,a zidovi kriju što zlato,što tugu.Ponaša se kao svi starci,uvuku se u sebe,postaju sve sitniji,sve manji,sve ruševniji dok ne nađu smiraj.Stoji ovde sam,čeka konačnu smrt koja nikome ne prašta,i ništa se ne poduzima da se tom starcu vrati stari sjaj i sve do onda dok se njegova posljedna opeka ne pretvori u prah,jer si iz praha nastao i u prah ćeš se pretvoriti. Prošetali smo i opet parkom,zapuštenim jezercem,nismo išli do kapelice,koja skriva odlična imena,gledali krošnje,mirisali borove,sklanjali uništene ruke tih drveća. Sami temelji tog arboretuma udareni su još 1830 godine i polako se razvijali ,sve do one odlučne 1860 godine kad je i nastao i zasjao u svom punom sjaju. Park i dvorac.Veliki kristalni luster bogatih i moćnih Bombellesa,koje je mazio bečki dvor,a znamo i zašto,a koji je krasio cijelu dvoranu svjetlom i svojom osobnom moći urušio se negdje poslije rata,odnosno negdje oko 60 –tih godina 20 stoljeća.Pilići,mada nedužni,zauvijek su ugasili njegovo svjetlo i šarenilo damskih haljina i njihovih dragulja.Isto tako ovdje su boravili i slavni carske kuće,što u šetnji,što u lovu,što u razbibrizi,ali isto tako i u politici,pa su ovamo svraćali i srpski kneževi Karađorđevići. Suze mi same teku,još da podragam tog starca i zbogom ili doviđenja,nisam još siguran. Bok,Opeka!   Oznake: Opeka Vinica |
Zagreb bez struje
|
Probajte zamisliti stari Zagreb prije Nikole Tesle,onako mračan,sitno osvjetljen,sa povicima noćobdija „ Građani 10 je vur mirno spite,se je mirno i spokojno“ koji hodaju kao stražari i čuvaju grad od bilo čega,a svašta se dešavalo.Potresi,požari koji su bili česti zbog drvene gradnje,lopovije svakakvih vrsta,plašenja,provala,vještica koje se sastaju na Manduševcu pa lete iznad Gornjeg Grada.Tuča,kiša,leda ,snijega.Trebalo je sve to sastaviti po pravicama koje je dao Gradu još Bela IV , da građani sigurno spiju pored svih noćnih užasa koji su im prijetili. Tako se godine 1703 nad Zagreb nadvila opasnost od razbojnika koji su haračili.Pronio se glas ne samo našim gradom nego čitavom Hrvatskom o opasnoj bandi razbojnika koji plijene i robe gdje god da mogu.Iz tog je razloga na gradskoj skupštini 24.prosinca iste godine raspravljano o toj opasnosti za varoš zagrebačku,gradjane ,crkvu i za opću samostojnost života. „Pervo,da Nova Vrata ,Male Dverce unaprijed ostanu zatvorena.Ostala dveju vrata naime Kamenita i Mesnička otvaraju se sad u sedam sati sjutra,a kad den poraste u 6,a zatvaraju se kad zamrači svečera“ Zatim mala vratašca na Kamenitim vratima imadu ostati do osme ure poluzatvorena,a poslije osme ure,imadu se i ova zatvoriti i ključevi imaju se donijeti k.g gradskom sucu. Tretje,Za ove ključe,najme Mesničkih vrata brinut će se obzirni Blaž Herendić,Kamenitih pako Andrija Koren:neka vrata otvaraju i zatvaraju u goreodredjeno vreme,a ključe na večer nek donoseg.sucu koji će (čuvari) i u noći ako ustreba vrata otvarati i na to imati brigu,i stražiti će ih,ovima će se dodijeliti gradjani kojima su na brizi vrata. Ova dvojica Blaž Herendić imat će od grada na mjesec 2 forinte,Andrija pako Koren zbog težega posla3 forinte.... U tako nedogled možemo probati sagledati sve zakone i propise koji su se donosili iz dana u dan,a kako bi se grad sačuvao i dočekao naše vrijeme.No,nije bilo uvijek dovoljno donositi propise,nego se njih trebalo i pridržavati.Da li je sve bilo tako uredno kako danas pretpostavljamo,ne može se samo tako lako dokazati,jer je grešnih radnji ,kao i danas bilo mnogo. Isto se tako spominje,a zna se od pamtivijeka od kako je novaca tako je bilo i krivotvoritelja,pa to svakako nije novotarija našeg vremena. IZ godine 1754 dolazi nam zanimljiva priča i sami slučaj krivotvorenja.Sve skupa je još interesantnije jer je novac dolazio u Zagreb i tu raspačavan ,a sama kovnica toga bila je u Kostajnici.Tamošnja dva srebrnara Petar Srimac i Joso Mogut,jedan pravoslavac,a drugi katolik ,bacili su se na kovanje lažnjaka srebrnog novca.Nije poznato kakve su vrijednosti bili ti novci,ali je bio sitniji novac,koji se lako podmetao. Imali su i svoje pomagače i ortake,pa to već možemo nazvati i organizacijom,kao u današnje vrijeme.Sve skupa završilo je na sudu gdje su bili suočeni jedan s drugim.Pretpostaviti je da je sud i grad odredio doličnu kaznu,a kazne znamo kakve su bile u ono vrijeme.I premda nisu spriječavale razbojstva,ipak su bile strože nego danas. NO,kako sam napisao,nije to bilo sve ,bilo je priča i legendi,straha,pa nam tako dolazi i jedna storija koja je plašila tadanje građane Zagreba Na brdu Griču. „ Što misliš ,kako bi bilo da se sada otvore crkvena vrata (markova crkva),pa da neke tamne prikaze nose mrtvaca iz crkve? To ti je tako bilo pred tristo godina.U gradskoj kapeli Svetoga Duha leži sahranjeno tijelo Svetoga Felicijana.Htjeli su građani zagrebački da imaju kod sebe sveca,pa su ga prenijeli s procesijom Svetom Marku,drugi dan nema sveca.Oni ga opet prenesu i drugi put im je pobjegao,pa kad i treći put ostavi Svetog Marka,onda ga ostaviše u miru kod Svetog Duha,gdje još i danas leži,tako bar pripovjedaju.“ Još je toliko toga za otkriti po Zagrebu,pa prošetajte i doživite svoju priču koju ćete možda jednom sa sjetom ili osmijehom pričati svojoj djeci ili unucima.Zagreb Vas čeka  Oznake: Zagreb |
10.03.2021., srijeda
Veprinac
|
To ljeto 2016 naprosto je bilo dosadno.More je stalno miješao neki vjetar,stalno su se izmjenjivali sunce i kiša,puhala je bura,pa nije bilo za kupanje,a sjediti neprestano na mjestu nije moj stil.Pakiraj kofere,torbe i na put,da barem nešto vidim od ljeta,a da nije samo plaža,more,alkohol.Rijeka nije daleko,pa ajmo mijenjat lokaciju. Nekako je jutro bilo teško,premda je bilo sunčano,a onda se popodne sve smirilo,pa auto klizi Lovranom,prema Istri.Odluka nije pala kuda ćemo,nego nas nosi cesta.Izdaleka već s te ceste vidim toranj,pa skrenimo i penjemo se polako uz otvorene prozore,premda klima stalno radi,ali ubrati one zadnje daške ljeta sa pogledom svakako će me grijati zimi. Na brdu stisao se grad ,u ona davna vremena služio je i kao zbjeg u slučaju opasnosti i zaklon od bilo kakve provale kakve snage prema ovom području.Vladali su ovdje u srednjem vijeku oni Devini,što su svoje ime nosili po zamku Duino kraj Trsta te ga oni i spominju 1351 godine i to Rudolf,a onda zatim godine 1374 u svojoj oporuci opet ga spomene Hugo de Duino i bivaju oni ovdje i kao vladari nad Rijekom sve do 1399 godine,kad im se gubi trag u povijesti,odnosno smrću zadnjeg nestaju rano Duini sa povijesne scene.Dolaze ovdje oni Wallsee (Favalići),koje ćemo sresti po Istri posvuda,a nakon njih dolazi kuća Habsburg.Ne staje borba niti staje vlast koja se mijenja nad cijelim ovim područjem ,pa i dalje ,kao i posvuda srećemo razne vlasnike područja,ne samo ovog nego i Kastva ,Moščenice i svih onih sela i zaselaka koji potpadnu pod zajedničku upravu.Tu ćemo isto tako sresti i Vranicane u 19 stoljeću,pa onda Rapalskim nesretnim ugovorom nakon propasti Carstva 1920 godine ovdje dolazi talijanska vlast.Nikad mira po Hrvatskoj. To su samo šturi podaci u povijesnim zbivanja na ovom lijepom našom historijatu.Ima ih mnogo i cijeli jedan tekst ovakav kao članak ne bi mogao podnijeti,a da i opet ne lupam glavom o zid,pa zašto,braćo!? Parkiramo auto skoro pa na vrhu,na malom prostoru stislo se nekoliko lokalaca i među njih uguramo zagrebačku registraciju.Već se od početka vidi ta ljepota ,koju krije taj biser.Stepenice stare,nema im broja,toliko je strmo i penjem se polako uz bol u nogama koja sve više jača.Gradska loža sa troje vrata,koja je još uvijek i dan danas u funkciji,pa onda napred do vrha,sa mogu slobodno reći najljepšim pogledom pa na cijelom Jadranu.Klupa,vjetrić,Kvarner sa otocima,sve se to vidi.Penjem se prema crkvi ,noga je zgrčena,još samo tri stepenice do dvorišta,ali ne mogu više :Pomozi Majko Božja,samo te tri stepenice još molim Te!I pomogla je,u dvorištu sam,obilazak ograđenog dijela,da se zaštiti bogomolja,ako već neki opaki stranac,zlu sklon želi naštetiti.Nigdje nikoga nad Kvarnerom i samo puca pogled i mir.Moje misli su u molitvi u divljenju,ne samo zbog crkve,vidio sam ih bezbroj u tih svojih 30 godina lutanja,ali nekako tu u toj tišini,koju samo prekidaju gušteri kroz rijetku travu,opušten sam i nekako na svoj način sretan. Župna je to crkva posvećena sv.Marku još u srednjem vijeku,a onda i opet dolazi taj,poneki puta ,nesretni barok i mijenja strukturu i mijenja ukrase,zanemaruje jednostavnost gradnje i sve postaje prevelebno i prenaglašeno.Negdje zaista i ne paše puno baroka,negdje je trebalo ostaviti ono jednostavnosti,za čistu skromnu molitvu ili naprosto ono obično javljanje u pomoć Bogu.Trobrodna je to crkva,dominantna nad područjem,zvonik kao da bježi u svijet nad morem i panoramom i čuva ne samo ovaj gradić nego i Kvarner.Renesansa i barok izmjenjuju se u unutrašnjosti,bogato,raskošno kako i zaslužuje.Nepoznati venecijanski slikar daje nam oltar u 17 stoljeću ,slika ga ljepotom,a prikazuje ono o čemu vjera spori toliko stoljeća,“Posljednju večeru“. Šetnja,mrak nad Kvarnerom polako gasi dan,sunce se počelo skrivati iza brda i ogleda se u moru,a meni se ne ide odavde.ostanimo malo tu,zapalimo cigaretu,slikamo se nad morem i doviđenja Veprinac do nekog drugog puta.....   Oznake: kvarner opatija |
Omilje kurija
  Oznake: zalinskim krajem sveti ivan zelina |
09.03.2021., utorak
Pismo Petra Zrinskog u Bakru
|
Mi Gospodin Petar Zrinski Vikovičnji Groff od Zrinja Cesarove i kraljeve Svitlosti Tolnačnik i Komornik,Vlahov Sumjerskih Kraine Slunja Velemerić i Ogulina Veliki Kapitan,Hervacke i Primorske Kraine Vice-General etc.Dajemo na znanje ovim Našim otvorenim Listom usim kojim se dostoji i kojim bi ovo nutarnje dugovanje pristojati moglo : Kako dojde pred nas Naš veran sluga Matej Maršanić Sin Pokojnoga Gerže Maršanića iz Grobnika proseći nas ponizno da bi ga od zdola imenovanih Dohotkov Tlak i Pučkih Služab koje je dosada služil i obveršaval z ostalimi Pučani Našimi Grobničkimi pomilosti našoj prosta učinili. Zato vidivši da Mi vridnost i vernu Službu zgora imenovanega Sluge Našega Mateja Maršanića skom je on nas vsegda verno služil i u napridak se služiti obecuje polag mogućnosti svoje : Sloboda činimo njega,njegov ostanak i ostanka ostanke od vsake dužne zapovidne Tlake,Pučke Straže Listarije,Tovarov Gombe,Sprovodov,Potići i Haračev ,Pače i zavsima van uzmiljemo,njega i njegov ostanak iz vsega Puka Tlake i iz vsake Pučke Službe ovdi imenovane i koja bi se unapridak imenovati mogla. H tomu oslobodjivamo ga od Sulja ovac,koz i nevileke Sivine,to je i od Sulja od Naliskov i Permanije Takajše slobodna činimo njega i njegove ostanke i ostankov ostanke što Nam je dovse dobe plaćal ili unapridak plaćati bi imal od jednega Vinograda imenom Bevčana Libru jednu Bira.Od drugega Vinograda u Iloviku Bira Libru jednu.A od obih dvih Vina Permanije Mezan četrnajst.Još od jednoga Vinograda Papićeva Soldini deset i peramanije Mezan dvi.Još od jednoga sela pod Čudnićem i od Kuće u Gradu Libru jednu soldina dva.Od Dolca Bilina soldini osam.Od Sela Čudča Počnice Polovnika Pol i od Dolca Bilina Pšenice kupicu jednu.Što vse čini Pšenice Polovnika Pol i kupicu jednu Pinez Libre četiri.Vina Mezan šestnajst.Polagtoga dopušćamo Našim Podložnikom i ostalim vsim kolicim u njegove i njega ostanke Malime koji su na kotaru Ričkom šlo dvo svakoga primorama i suprot stanma sada i u napridak budućih Časnikov i Officijalov. A zgora imenovani Matej Maršanić i njegov ostanak i ostanka ostanki ,da budu svagda i u vsakoj nemosti verni Nama i Našemu Ostanku na spomenutje zgora imenovanih Služab Tlake i Dohotkov,koji se njemu i njegovim ostankom ovim Pismom milostivo Engevidiju kako zgora. I da o tome Naš Ostanak :Officijali i Časniki Naši ili kigodar drugi kim se dostojalo bude nimaju bantit njega,njegov ostanak i ostanke ostanka u vike. Da li smo mu ovi Naš otvoreni List Našom rukom odpisan i Pečarom Podpečaćen. Datum u Bakru dan 8.Octobra Letta 1664. Groff Zrinski Petar Iz ovoga se pisma jasno vidi da su Zrinski imali svoje kmetove i podložnike i u Rijeci. 3.Ožujka 1661 godine,skoro pa prije same pogibije Zrinskih u Bečkom Novom Mjestu izdana je u Beču Matiji Maršaniću diploma na latinskom jeziku.Vrlo je ustvari sve to skupa nejasno,jer je većina Petrovih časnika kasnije bježala u Tursku ,osim Matije Maršanića koji stječe velika priznanja bečkog dvora,pa i samo plemstvo.  Oznake: kvarner bakar |
03.03.2021., srijeda
Trsat
|
Moja FRENDICA i ja Prema narodnoj tradiciji i pisanim kronikama, na trsatsko brdo 10. svibnja 1291. na čudesan je način iz Nazareta stigla rodna kuća Blažene Djevice Marije. Na tome mjestu kuća je boravila tri godine i na jednako čudesan način prešla u talijanski gradić Loreto (10. prosinca 1294.) gdje se i dan danas nalazi. Taj događaj se toliko dojmio ovdašnjeg naroda da su ljudi odmah počeli hodočastiti na trsatsko brdo. Čuvši što se dogodilo, tadašnji vlasnik ovdašnje zemlje krčki knez Nikola Frankapan, osobno je došao na Trsat da se uvjeri u vjerodostojnost onoga što je čuo. Odmah potom izaslao je u Palestinu poslanstvo koje ga je nakon povratka izvijestilo što su tamo doznali i vidjeli. Naime, istodobno, Marijina rodna kuća u Nazaretu je nestala i nitko nije znao kako. (internet) Povijesno je vjerojatno da su križari, nakon poraza u Svetoj zemlji 1287. nastojali skloniti dio svetih predmeta koji su se ondje nalazili, pa tako i dijelove nazaretske kuće, dok je dio te kuće ostao u Nazaretu i danas je vidljiv u bazilici Navještenja. Nakon što je Marijina kuća prešla u Loreto, knez Ivan Frankapan dao je na Trsatu podići kapelicu, a njegov sin Martin dao je sagraditi franjevački samostan s crkvom Blažene Djevice Marije. Od te crkve sačuvani su do danas samo fragmenti. U kasnije sagrađenoj većoj crkvi najveću vrijednost ima slika koja prikazuje Mariju kao Majku Milosti, a štuje se kao čudotvorna.( internet) Ovo ste sad lepo pročitali zapamtili kako tko i koliko.Super! Sve ste naučili i kad vas sutra netko pita.reći ćete ja se idem pomoliti za pomoć Majki Božjoj Trsatskoj! To je to. U rijeci sam često.Grad koji volim uz mnoge gradove koje volim. Nisam pobožan,to valjda i vrapci na grani znaju,ili jesam,možda više nego mnogi koji plaze po crkvama.nemojte biti na dnu duše ili džamijama. Ulazim u Rijeku i prva mi je pomisao,otići se pospikati sa frendicom.Ja lepo dojdem gore,kak si ,kaj ima novoga i to je to.Ma ne gleda ona svako biće koje se pojavi ,ali čuva ona mene,koliko me je puta spasila od puno stvari,kao i ona Kamenita,kao i ona Bistrička.Medjugorska uz sva ukazanja i pretskazanja nije moja,naprosto nije i ne zanima me. Kad god me ulje pošprica kad kuham,kad god me netko nagazi sa autom,kad god ovo i ono sjetim se u neprikladnom tekstu nje,isusa,svetog trojstva ,boga lično,nemojte biti na kraj duše i allaha. Bog je za mene samo jedan,jedna je majka.jedna žena ,jedna ljubavnica,jedno platno,a crkva je crkva.nemojte biti na kraj duše ,a džamija džamija. To je to.........Pomozi Majko Božja i čuvaj sve moje!  Oznake: grad Rijeka |
02.03.2021., utorak
Demon diabolito Tkalčićeva
|
Dok ugodno zavaljeni u naslonjače ,zrihtani po posljednoj modi svojih favorita s televizije,estrade,preteženo istočnog porijekla,mada ima i onih koji se kunu da istočnu glazbu ne bi nikad slušali,dok im doma svira pomiješani melos iza dobro zatvorenih prozora,mnogi ne znaju ili ih naprosto ne zanima,da je Tkalčićeva ulica stoljećima razdvajala svađe dvaju gradova iznad,na brdu Griču i onaj na Kaptolu,te da je svjedočila raznim zavađenim krvoprolićima.Spadala je pod Kaptol,mada je i tu bilo suđenja i dosuđivanja.Na samom pa skoro početku ulice,stoji ulica Krvavi most,dobivši ime po mostu koji je dijelio dva tabora,a ispod njega je tekao potok Medveščak,izvor mnogih boleština. No,vrijeme se mijenja,mijenaju se mišljenja i razmišljanja,ponašanja,mode i stilovi,pa je tako u 19 i početkom 20 stoljeća ta mračna ulica služila damama lakšeg tjelesnog razmišljanja kako bi zaslužile kruh svoj svagdašnji,ali isto tako i ispunile želje kavalira,koji doma nisu imali potrebitu njegu svojih žena.Sve je bilo toliko visoko moralno,da je najstariji ,kako kažu zanat upravo cvjetao.Kakve su sudbine i priče tuda tekle,ne znamo,ali danas jedan mali spomenik sjeća nas na davne dane tih noćnih ptica i njihovih usluga.Još poneka starija kuća podsjeća stare i nove Zagrep(b)čane na tu ulicu.Ja je se sjećam danas kao u magli i ne mogu je više tako lako predočiti.Ipak zaboravljamo dosta brzo. Danas je puna turista,ljudi,šetača,alkosa,mladih i starih,kafića,lokala,restorana i čini okosnicu života grada,pa se može isto tako reći da se nismo makli dalje od prijašnjeg noćnog života dama lahkog morala,jer je ipak i dalje ostalo u se na se i poda se .Ovo poda se ne znam,ali otkad je vijeka i svijeta,sex je ipak razonoda,poglavito ako doma ostaneš bez struje,a imaš kaj strpati pored sebe u postelju. Isto tako malo se zna,da mnoge mitske životinje čuvaju i nadgledaju ovaj grad,a pri samom kraju Tkalče stoji jedna kuća,dosta derutna i zapuštena,ali vidi se nekadašnji njen vrli sjaj i ogleda se u staklu prekoputnih susjeda. Nekako kao da je izdvojena iz priče današnjice,stoji tamo i čeka svoj red. Kroz povijest ili povijesne podatke,a nisam išao do kraja za tim,na tom terenu Tkalče 70 71 72 stajale su parcele,sa možda pokojom drvenjarom,a vlasnici se mijenjaju,kao Brunner,Poeschl i ostali.No,taj teren,nekako čudno zapostavljen na samom domaku ipak i ondašnjeg centra,početkom 20 stoljeća ,točnije 1912 godine dobiva svoj ukras,zakašnjelu secesiju sa likovima iz mitova,a poglavito demona Diabolita.Njega možemo komotno nazvati i demonom iz Tkalčićeve ulice. Bestjelesan je sa zastrašujućom glavom,a to i upravo znači s grčkog duh.Njegovu glavu krase prodorne mačje oči,duge šiljate uši,a tijelo rep koji,koji krije ispod hlača u dugim noćnim šetnjama usnulim gradom.Izuzetan erudit,puno čita,pametan je ,manipulativan,pa lako i zauzme ljudsko tijelo.Nije zao,premda simbolizira zlo,a ako ga se dirne onda se pretvara u pravog demona iz najgorih noćnih mora.Kažu da je proputovao cijeli svijet seleći se iz tijela do tijela nesretnika kojeg je obuzeo. Kako je on sam nižeg statusa u cijeloj mitologiji,Dante mu nije dao mjesto u paklu.Moramo izuzetno paziti da ne zaposjedne naše tijelo,jer bi u tom tijelu mogli paralelno sa pravim svijetom čekati svoj kraj,samo što njemu računjanje vremena nije isto kao i našem,njemu naime traće kraje. Ako se zaustavite i pogledate tu kuću,učinite to brzo,da vas ne naseli i zauzme svaki dijelić vašeg života.  Oznake: Zagreb |
Brestovac
|
Ja obožavam Cesarića ,ali ne onu imala si cvijet u kosi,hodali smo bosi,nego onu pravu životnu: U TROŠNOM RUHU PROŠLIH DANA SA KOSOM ISPOD BOJE SIJEDOM ,ANITA STARA KURTIZANA PREŠAVŠI RASKOŠ IDE BIJEDOM...... Selavi....moje dame i gospodo...duhovi prošlosti.... Nad Zagreb polako pada noć,kasno je predvečerje.Obojalo je cijeli kraj posebnom onom svojom svjetlošću pokazajući da velegrad skuplja ostatke dana,da miriše noć,negdje se osjeti luk ,negdje ćevapi,negdje jure auti ,a poneko i zaluta u šumu,iznad grada kako bi udahnuo malo svježine ili možda neki mlad par isprobava u autu pokoju pozu,a da to roditelji ipak ne saznaju. Ja sam po prirodi preosjetljiv i rekli bi jako senzibilan pa me jedna zviška može lako otjerati,a kako živimo u vremenu kad je lakše nekoga povrediti ,nego mu pružiti ruku,biti iskren i emotivan,onda sam laka meta,ali i premda vjerujem samo u Boga,u ostale stvari baš i ne,onda čvrsto s time usvezi i vjerujem da on ne plaća svakog petka,nego malo pričeka.A zašto pričekati taj dan ni to mi nije jasno,jer nitko od velikih vjernika,a danas je takvih 150 posto,ne misli na taj dan na taj črni petak. A nekako kao po tradiciji obično im se vrati na djeci na unucima,ali sebično ne razmišljaju niti o svojem pokoljenju,nego tek onda kad taj dan dođe,onda „nisam imao sreće“ i tek onda „pomozi Bože“.Pa nije Bog kanta za smeće gdje će se trpati onda kad je grdo,nego se svaki dan treba božanski i vjerski živjeti.Biti čovjek i samo čovjek danas je najteže.Opraštam,ali ne zaboravljam. Ide noć,pomalo me hvata jeza,dok me male neke okice gledaju kroz ta uništena okna,uništene nade ,ljubavi i samo gledaju na Zagreb s te visine,očekujući možda nekoga svoga.Pitanje ,nada i čekanje. Koliko je ljubavi tu ostalo,nestalo,koliko je patnji sakupljeno u te stare razrovane oči,koliko je kiša i vjetrova ovdje prohujalo u nestanku srca. Ta zgrada,kažu tako napravljena je s puno ljubavi,puno očekivanja i čežnji ,napravljena je za jednu glumicu,koja ipak nije imala toliko dara,da bolest pobijedi,ali je zato gore u toj šumi lakše disala i igrala najvažniju ulogu svoje ljepote,život. Sam sanatorij primio je svoje prve pacijente 1909.godine,a proživio je sa svojim bolesnicima ljudske tragedije u gušenju od krvi izazvane tuberkolozom koja je harala stoljećima svijetom i kojoj niti svi doktori pa skoro do današnjih dana nisu uspjeli stati na kraj.U ono doba kad se od lagane viroze ili obične prehlade vrlo lako moglo umrijeti,s vrlo malom brigom,i s još manjom skrbi za zdravstvo,jer je na otpriilke 7000 ljudi bio samo jedan doktor. Tamo negdje kao neka zalutala dječja dušica oglasi se kos ili neka ptica pjevica,ili je to glas neke napaćene duše,koja u tom prozoru traži izlaz u svjetlo i u vječnost.Ili je to ona mala ptićica koja te podsjeća,budi tih,budi miran,prošeći,ali nemoj nauditi niti meni niti zgradi,jer bi lako kroz te zidove mogle poteći suze.Glas mira,glas opomene. Ali kao i uvijek,osjećaji danas malo vrijede,i kao što sam napisao nitko niti ne misli na ono što će biti dok je danas dobro,nitko niti ,a svi se kunu u to majkom,ocem i što je najgore Bogom dragim s Nebesa,ne promisli koliko bola zadaje svakom bojom Paint-balla svakom tom hodniku,svakom tom zidu.Kažu da je ispod same zgrade i puno hodnika,za prevoz pacijenta iz Zagreba ili za bježanje od eventualnog neprijatelja. Kako nikada jedna tragedija ne dolazi sama,kako nikad ustvari,i to nas život uči,ne prestaje igra Sudbina- Život,tako niti ovdje uslijed svih bolesti i jada,nikad mira nije bilo do kraja.Zašto! Od komadića raja koji nestaje,napravili smo zlo koje se širi i to ratovima,željom za posjedovanjem,prodali smo dušu vragu za novac a on nam je to platio vražjim poslom,pa je tako ljudski život postao sitnica u novčanicima obične dječje igre monopolly. 1945 god,smjenom vlasti,a poslije velikog rata ovde su pobijeni ljudi i oni dan danas traže izlaz ka vječnosti svoje zbilje. Neka je pokoj svim tim dušama,neka vlada mir u toj sredini,neka samo samo šuma tišinom pjeva i proba bar malo ublažiti vrisak duše. A ti ako dođeš gore,svrni na Zagreb,pomoli se i budi tiho....ne budi ih ........  |
01.03.2021., ponedjeljak
Marija Jurić Zagorka
|
Kad sam sebe uhvatiš da ne znaš kako dalje e onda je frka stopostotna.Kao i svi dobri ljudi,i oni dobre volje i ja sam čitao u vreme najcrnjeg komunizma romane Marije Jurić Zagorke- tada zvane šund,da bi danas bile dio obavezne lektire.Jedan slovenski prevoditelj tih njenih romana,jer je to čitala tada „Cela Jugoslavija“ rekao je da staje uz stas samog Dumasa ,a zna se da je Alex napisal onu posrnulu Damu s kamelijama,a kasnije je jedan drugi čika napisao operu koju je moja baka obožavala ,tu operu nismo zvali kako je trebalo Traviata nego Violeta.....Sempre slobodna....Pa možemo tako reći da u ono doba kad je Austrija i to ona carska sve u 16 vladala madžarizacijom i njemštinom ovim našim dijelom domovine,potrebna je bila velika hrabrost uopće napisati romane sa likovima ,premda nekima promjenjena imena,još živima.Tako se svo ono naše još živuće plemstvo našlo u njenim knjigama,kako tako okarakteriziranima,neki loše neki dobro,no,svakako je bila redovni posjetilac arhiva i odatle vukla građu za ta svoja djela.Pa će tako neki reći da je bila skoro pa najbolji poznavalac povijesti starog Zagreba,a neki će pak nadodati da je bila i najbolji poznavalac uopće hrvatske historije.Osim što je zaista sjajno predočavala situacije i likove,tako je isto bila prvi ženski novinar na tadašnjim prostorima država u Europi,pa se s njome bave i Amerikanci i svrstavaju je među najbolje novinare svijeta,pardon novinarke.No,nekako joj sve to skupa niti vrijeme niti opća situacija u društvu ni tada ,a ni kasnije poslije 1945 godine nije bila baš naklonjena,jer vlast nitijedna ne voli iskrene i poštene ljude,pogotovo ako pišu,a još ako i poznaju situaciju.Njenim djelima i samom pisanju,kažu povjesničari i oni koji se time bave,sva vrata tadašnjih izvora informacija otvarao je biskup Strossmayer. Ne možeš povijest jednog ljudskog života i pisanja svesti u tri rečenice,niti svesti na nešto malo,jer jedan ovakav život,ma kakav god bio,a Zagorkin nije bio lak od početka samih,još od djetinjstva,a to je opisala u svojem romanu,autobiografskom,Kamen na cesti,samo tako opisati,zatvoriti poglavlje i to svog osobnog života i reći zbogom.Zašto osobnog? Jer sve te priče i romani tjerali su te samo dalje i dalje,naravno na čitanje,a eto mene su neki od tih potakli i na ono što sam završio i na ono čime se bavim i na ono što proučavam.I volim,sam zaboravio,pa sam preko njenih romana,dovoljno sakrivenih i spetljanih krenuo i ja u istragu cijele te povijesne storije.A kad otvoriš svoje osobno poglavlje pisanja i čitanja i proučavanja onda tu zaista i počinju daljnji problemi,koje moraš,htio ne htio istražiti samo do kraja....Mada kraja nikad nema..... U svakom slučaju Zagorka je bila kroničar starog Zagreba Jedan je pariški novinar prije mnogo vremena u poznatom listu „Figaro“ napisao : Zagorka je malo čudo talenta i upornosti I mislim da je najbolje rekao u jednoj rečenici sve što bi se uopće moglo reći o njoj kao i osobi,a poglavito kao spisatelju,romanopiscu i novinaru. Marija Jurić Zagorka rođena je 2.ožujka 1873 godine u Negovetiću kraj Vrbovca,ali je najveći dio svojeg djetinjstva,premda iz imućne obitelji,provela u Zagorju,odnosno u mjestu Golubovec kraj Lobora,izuzetno nesretno.U nesređenom braku svojih roditelja Marija i njena braća izuzetno su patila,zbog prevelike ljubomore njene majke,odnosno teškog psihičkog stanja,pa je tako njena majka i umrla u bolnici Vrapče.Svoje djetinjstvo opisala je u romanu. I tu ću stati za sada,jer zaista moram prebrati hrpu svojih dojmova i članaka i hrpu onog što je o njoj napisano....... Zagorka je rijetko bila bolesna.Imala je izvrsnu kondiciju i mogla je satima provesti za svojim radnim stolom ne dižući glavu od posla.Uvijek je pisala svojim starim perom i nikada nije zaželjela da uzme neko od suvremenijih sredstava; naliv-pero na primjer.U trenucima kad je prekidala rad,razgledajući napisane stranice,popušila bi po nekoliko cigareta,i to najčešće od duhana trebinjca koji bi sama zavijala u dugu,debelu cigaretu. U mladim danima,kad je veoma mnogo pisala,obično je diktirala svoje tekstove.Pišući romane,imala je i svoj poseban način rada.Događalo se da po nekoliko sati diktira tako da pokrije oči maramom.Govorila je da joj to omogućava bolju koncentraciju,jer svijet junaka o kojima je pisala toliko je živio u njezinoj mašti da je lako mogla pripovjedati o njihovim doživljajima i sukobima.Govorila je brzo,ali tečno,pa njezinu rečenicu nije trebalo mnogo ispravljati.Stil joj je bio jednostavan,ali funkcionalan i dinamičan.Zbog toga se njezino štivo čitalo bez predaha,s pažnjom i lako. - Ja pišem za puk! – znala je često reći i nikada u svom plodnom radu nije iznevjerila to svoje nastojanje. U godinama pred rata doselila se na Dolac.Htjela je da bude nadomak Gornjeg grada,a posebno joj se dopao ugođaj tržnice.Rado bi slušala dijalekte koji su se na njoj izmjenjivali.Na maloj terasi imala je i vrtić,nešto cvijeća koje je s mnogo pažnje njegovala. Ženski čovjek Kad sam bio dijete ,u Zagrebu se pričalo o jednom čitaocu Zagorkinih romana u nastavcima koji se nije mogao odlučiti na poslovno putovanje,jer ga je zanimao uvijek novi i novi nastavak.Stvar je riješena tako da se njegova supruga obvezala kako će na putu sistematski obavještavati sažimajući telegrafski glavne podatke. Tako je književni povjesničar Ivo Hergešić pisao o zanimanju publike za štivo što ga je stvorio taj „Ženski čovjek“,kako je u 19 stoljeću Mariju Jurić prozvao Masaryk.Postati ženskim čovjekom ,“mužem na mjestu“ u vrijeme kad je ženama bilo pametnije kuhati ili služiti milostivu mogla je samo čudakinja s Griča,jer je znala živjeti prezrena i proganjana ,uvijek buntovna,nikad prodana režimima i mutežima,ali čitana,čitana,čitana.... Bila je Zagorka „kamen na cesti“ krpa za otiranje tuđeg suđa,mrvica koju može pozobati kakva god gamad.Kamen na cesti preko kojega idu kotači svih kola, što voze svakojako smeće.Ali i uporan,čvrst svjedok i bilježilac naše povijesti.Kupci onih svešćića „Gričke“ što su 70-tih godina munjevito hlapili iz trafika nisu je nikad zaključali u neku ladicu,ostavili prošlosti.Zagorka opet i uvijek ponovo,dolazi u modu.Ta nije uzalud skrivila toliko Siniša,Nera,Damira i Gordana kojima su imena spontano zaživjela kroz maštu začitanih roditelja.Ostavila nam je 35 romana,možda i koji još – nepronađeni. Izbačena ,zabačena i napuštena, Zagorka se nije usuđivala niti opijati istinom da prečesto tek budućnost priznaje one koje je njihovo vrijeme sa svojim moćnicima i vladaocima – gazilo.Kad je u studenom1896 godine objavila u hrvatskom „Obzoru“ svoj prvi napis o mađarskim željezničarima koji zlostavljaju bezazleni svijet zato što ne razumije tuđinski jezik,Zagorka je izazvala politički skandal.Zaro i politici da piše netko tko nosi suknju?!U redakciji dobiva zasebnu sobu da je nitko od posjetilaca ne bi slučajno vidio.Govorili su da je svoje romane morala pisati kao „miraz“ da bi je priznali kao novinarku. „ Što je moja krivnja?“ pitala je i objašnjavala ostavljena starica Zagorka na zamišljenom sudištu.Što je to doista,Marija Jurić Zagorka skrivila svojim suvremenicima koje je sablažnjavala,koji su je mrzili ( dok je publika oduševljeno čitala),zašto je ostarjela gotova gladna? Ne bi se to ona sama niti itko drugi pitao da je bila poslušnija i da se mogla pomiriti sa nepravdama,da je bila muško ili pak kuharica ili milostiva. Da nije „izmislila“ proces protiv vještica.“ Trošim mnogo snaga da odglumim energičnu,ravnodušnu i nasmijanu..Htjela bih da jednom bude kraj tomu lutanju cestom moga života,da se negdje spotaknem i skotrljam“.. A i godinama nakon Zagorkine smrti ( umrla je posljednjega dana studenog 1957) milijuni čitalaca obuzetih spletkama i sudbinom njezinih junaka naslađivali su svoju maštu čak i pričama o usamljenici koja je na nekom oronulom katu ponad Dolca čitav svoj vijek pisala i pisala,diktirajući zavezanih očiju ,jer bi inače koji put zacijelo pogriješila,pobrkala tolike junake,tolike događaje u debelim svescima svojih romana? Ipak je Zagorka jednom pogriješila i to onda kada je u svom biografskom romanu „Kamen na cesti“ spontano,žalosna ,literaturom htjela izbrisati i zatrti svoju slavu : „Tiho kao u snu tone Mirjanino tijelo u plavetnilo,gubi se u vječni san i nestaje u dubinama.Kamen na cesti skotrljao se u nepovrat.Nitko ga nije zamijetio“ Marija Jurić Zagorka prva žena novinar u jugoistočnoj Europi,snažan i napredan publicist,autorica mnogih povijesnih- pučkih romana umrla je u 84 godini 30.11 1957.Književnik Stanko Lasić navodi da je rođena iste godine kao i Matoš.Umrla je u svom stanu na Dolcu iznad zagrebačke tržnice u svojoj radnoj sobi,gdje je iza plakara,pokraj radnog stola,bio jednostavan krevet,iznad kojeg su visjeli Maurovićevi crteži njenih junaka Siniše ,Nere i ostalih.U vrijeme smrti pisala je svoj posljedni roman,koji je kasnije nestao.Ti likovi koje je digla na sam nebeski tron svojom velikom maštom bili su svjedoci posljednih trenutaka Zagorke.Vjerojatno je umrla u snu,nećujno,smrću koju je uvijek priželjkivala u rijetkim razgovorima o smrti i umiranju,jer ih nije voljela,pa ih se i klonila.Samo nekoliko mjeseci prije podigla se iz bolesničkog kreveta,preboljela je naime upalu pluća,a i prehlada se čitav život bojala,tako da je stalno nosila debeli kaput crne boje,pa čak i po ljeti i tako su je zagrepčani znali viđati.Posljednih pet godina prije smrti samo je jednom izašča iz stana u vrijeme održavanja kongresa novinara u dvorani Sabora,a prije toga samo još na otvorenje Kluba novinara na Mažuranićevom Trgu. 4.12.u ranim popodnevnim satima pokopana je u zagrebačkim arkadama na Mirogoju,a iza nje su ostali besmrtni likovi koji i danas prate sve one koji uzmu njene romane u ruke.Književnik Vladimir Kovačić toga se prosinca oprostio od Zagorke: U časovima,kad se polaže u grob mrtva i dugim životom izmorena Marija Jurić – čiji pseudonim Zagorka živi na stotinama tisuća njezinih do beskrajne vjernosti odanih čitatelja i ,naročito,oduševljenih čitateljica – i oprašta se od svoje decenijama upravo neprekledne publike,sjećam se ,a sa mnom i toliki i toliko ,naše dobrote i simpatične stare sugrađanke,neumorne radnice i prve naše žene koja je bila profesionalni novinar i veće odavno shvatila značenje novinarskog poziva,znala je to još u vrijeme kad je car i kralj Franjo Josip vladao habsburškom monarhijom,Khuenova mađarska čizma gazila Hrvatsku,a Zagorkini prijatelji-okupljeni oko Masaryka – sanjali o oslobođenju svih Slavena iz tamnice stare i rasklimane podunavske carevine.Mnogo puta mi je pričala ,a bilo je to u zagrebačkoj Esplanadi,gdje smo se i upoznali.Radio sam kao činovnik u hotelskoj recepciji,studirao i pisao,a Zagorka je stanovala na trećem katu,apartman 325..... Niskog rasta,punašna ,snažne gestikulacije kojom bi taktirala rečenicu.Malo je možda isto tako poznato da je Zagorka kao sudski reporter pratila suđenje Augustu Cesarcu u Kraljevini Jugoslaviji,zbog širenja komunističkih ideja,te je isto tako napisala i brošuru „August Cesarec pred sudom sile“.Isto tako malo je poznato da je Zagorka htjela i u partizane,po uzoru na Vladimira Nazora i I.Gorana Kovačića te je to isto tako znala pripovjedati u svom stanu : Kad je došao okupator Nijemac s pavelićevcima i klerikalcima,prirodno je svaki od njih sa mnom imao obračun.Već drugi dan zaplijenili su moj list „Hrvatica“,s njime i pretplatu,a nekoliko hiljada primjeraka mojih, iz „Hrvatice“ preštampanih knjiga doslovno spalili u kotlu tvornice papira.Zatim su mi zaplijenili pokućstvo.Pozvana sam od šefa njihove štampe,a on mi jednostavno nabraja: ne možete izdavati nikakav ,pa ni domaćinski list,jer ste odavno ožigosani kao naš neprijatelj.“ Ona koja se uvijek izjašnjavala kao Hrvatica,kao borac za domaću riječ,kao borac za svoju domovinu Hrvatsku,protiv nametnute njemštine i mađarizacije ispala je skoro pa neprijatelj broj jedan upravo u trenutku velike Hrvatske........ Zbogom Zagorka  Oznake: marija jurić zagorka |
