Dvorci, crkve i stari gradovi
01.03.2021., ponedjeljak
Marija Jurić Zagorka
|
Kad sam sebe uhvatiš da ne znaš kako dalje e onda je frka stopostotna.Kao i svi dobri ljudi,i oni dobre volje i ja sam čitao u vreme najcrnjeg komunizma romane Marije Jurić Zagorke- tada zvane šund,da bi danas bile dio obavezne lektire.Jedan slovenski prevoditelj tih njenih romana,jer je to čitala tada „Cela Jugoslavija“ rekao je da staje uz stas samog Dumasa ,a zna se da je Alex napisal onu posrnulu Damu s kamelijama,a kasnije je jedan drugi čika napisao operu koju je moja baka obožavala ,tu operu nismo zvali kako je trebalo Traviata nego Violeta.....Sempre slobodna....Pa možemo tako reći da u ono doba kad je Austrija i to ona carska sve u 16 vladala madžarizacijom i njemštinom ovim našim dijelom domovine,potrebna je bila velika hrabrost uopće napisati romane sa likovima ,premda nekima promjenjena imena,još živima.Tako se svo ono naše još živuće plemstvo našlo u njenim knjigama,kako tako okarakteriziranima,neki loše neki dobro,no,svakako je bila redovni posjetilac arhiva i odatle vukla građu za ta svoja djela.Pa će tako neki reći da je bila skoro pa najbolji poznavalac povijesti starog Zagreba,a neki će pak nadodati da je bila i najbolji poznavalac uopće hrvatske historije.Osim što je zaista sjajno predočavala situacije i likove,tako je isto bila prvi ženski novinar na tadašnjim prostorima država u Europi,pa se s njome bave i Amerikanci i svrstavaju je među najbolje novinare svijeta,pardon novinarke.No,nekako joj sve to skupa niti vrijeme niti opća situacija u društvu ni tada ,a ni kasnije poslije 1945 godine nije bila baš naklonjena,jer vlast nitijedna ne voli iskrene i poštene ljude,pogotovo ako pišu,a još ako i poznaju situaciju.Njenim djelima i samom pisanju,kažu povjesničari i oni koji se time bave,sva vrata tadašnjih izvora informacija otvarao je biskup Strossmayer. Ne možeš povijest jednog ljudskog života i pisanja svesti u tri rečenice,niti svesti na nešto malo,jer jedan ovakav život,ma kakav god bio,a Zagorkin nije bio lak od početka samih,još od djetinjstva,a to je opisala u svojem romanu,autobiografskom,Kamen na cesti,samo tako opisati,zatvoriti poglavlje i to svog osobnog života i reći zbogom.Zašto osobnog? Jer sve te priče i romani tjerali su te samo dalje i dalje,naravno na čitanje,a eto mene su neki od tih potakli i na ono što sam završio i na ono čime se bavim i na ono što proučavam.I volim,sam zaboravio,pa sam preko njenih romana,dovoljno sakrivenih i spetljanih krenuo i ja u istragu cijele te povijesne storije.A kad otvoriš svoje osobno poglavlje pisanja i čitanja i proučavanja onda tu zaista i počinju daljnji problemi,koje moraš,htio ne htio istražiti samo do kraja....Mada kraja nikad nema..... U svakom slučaju Zagorka je bila kroničar starog Zagreba Jedan je pariški novinar prije mnogo vremena u poznatom listu „Figaro“ napisao : Zagorka je malo čudo talenta i upornosti I mislim da je najbolje rekao u jednoj rečenici sve što bi se uopće moglo reći o njoj kao i osobi,a poglavito kao spisatelju,romanopiscu i novinaru. Marija Jurić Zagorka rođena je 2.ožujka 1873 godine u Negovetiću kraj Vrbovca,ali je najveći dio svojeg djetinjstva,premda iz imućne obitelji,provela u Zagorju,odnosno u mjestu Golubovec kraj Lobora,izuzetno nesretno.U nesređenom braku svojih roditelja Marija i njena braća izuzetno su patila,zbog prevelike ljubomore njene majke,odnosno teškog psihičkog stanja,pa je tako njena majka i umrla u bolnici Vrapče.Svoje djetinjstvo opisala je u romanu. I tu ću stati za sada,jer zaista moram prebrati hrpu svojih dojmova i članaka i hrpu onog što je o njoj napisano....... Zagorka je rijetko bila bolesna.Imala je izvrsnu kondiciju i mogla je satima provesti za svojim radnim stolom ne dižući glavu od posla.Uvijek je pisala svojim starim perom i nikada nije zaželjela da uzme neko od suvremenijih sredstava; naliv-pero na primjer.U trenucima kad je prekidala rad,razgledajući napisane stranice,popušila bi po nekoliko cigareta,i to najčešće od duhana trebinjca koji bi sama zavijala u dugu,debelu cigaretu. U mladim danima,kad je veoma mnogo pisala,obično je diktirala svoje tekstove.Pišući romane,imala je i svoj poseban način rada.Događalo se da po nekoliko sati diktira tako da pokrije oči maramom.Govorila je da joj to omogućava bolju koncentraciju,jer svijet junaka o kojima je pisala toliko je živio u njezinoj mašti da je lako mogla pripovjedati o njihovim doživljajima i sukobima.Govorila je brzo,ali tečno,pa njezinu rečenicu nije trebalo mnogo ispravljati.Stil joj je bio jednostavan,ali funkcionalan i dinamičan.Zbog toga se njezino štivo čitalo bez predaha,s pažnjom i lako. - Ja pišem za puk! – znala je često reći i nikada u svom plodnom radu nije iznevjerila to svoje nastojanje. U godinama pred rata doselila se na Dolac.Htjela je da bude nadomak Gornjeg grada,a posebno joj se dopao ugođaj tržnice.Rado bi slušala dijalekte koji su se na njoj izmjenjivali.Na maloj terasi imala je i vrtić,nešto cvijeća koje je s mnogo pažnje njegovala. Ženski čovjek Kad sam bio dijete ,u Zagrebu se pričalo o jednom čitaocu Zagorkinih romana u nastavcima koji se nije mogao odlučiti na poslovno putovanje,jer ga je zanimao uvijek novi i novi nastavak.Stvar je riješena tako da se njegova supruga obvezala kako će na putu sistematski obavještavati sažimajući telegrafski glavne podatke. Tako je književni povjesničar Ivo Hergešić pisao o zanimanju publike za štivo što ga je stvorio taj „Ženski čovjek“,kako je u 19 stoljeću Mariju Jurić prozvao Masaryk.Postati ženskim čovjekom ,“mužem na mjestu“ u vrijeme kad je ženama bilo pametnije kuhati ili služiti milostivu mogla je samo čudakinja s Griča,jer je znala živjeti prezrena i proganjana ,uvijek buntovna,nikad prodana režimima i mutežima,ali čitana,čitana,čitana.... Bila je Zagorka „kamen na cesti“ krpa za otiranje tuđeg suđa,mrvica koju može pozobati kakva god gamad.Kamen na cesti preko kojega idu kotači svih kola, što voze svakojako smeće.Ali i uporan,čvrst svjedok i bilježilac naše povijesti.Kupci onih svešćića „Gričke“ što su 70-tih godina munjevito hlapili iz trafika nisu je nikad zaključali u neku ladicu,ostavili prošlosti.Zagorka opet i uvijek ponovo,dolazi u modu.Ta nije uzalud skrivila toliko Siniša,Nera,Damira i Gordana kojima su imena spontano zaživjela kroz maštu začitanih roditelja.Ostavila nam je 35 romana,možda i koji još – nepronađeni. Izbačena ,zabačena i napuštena, Zagorka se nije usuđivala niti opijati istinom da prečesto tek budućnost priznaje one koje je njihovo vrijeme sa svojim moćnicima i vladaocima – gazilo.Kad je u studenom1896 godine objavila u hrvatskom „Obzoru“ svoj prvi napis o mađarskim željezničarima koji zlostavljaju bezazleni svijet zato što ne razumije tuđinski jezik,Zagorka je izazvala politički skandal.Zaro i politici da piše netko tko nosi suknju?!U redakciji dobiva zasebnu sobu da je nitko od posjetilaca ne bi slučajno vidio.Govorili su da je svoje romane morala pisati kao „miraz“ da bi je priznali kao novinarku. „ Što je moja krivnja?“ pitala je i objašnjavala ostavljena starica Zagorka na zamišljenom sudištu.Što je to doista,Marija Jurić Zagorka skrivila svojim suvremenicima koje je sablažnjavala,koji su je mrzili ( dok je publika oduševljeno čitala),zašto je ostarjela gotova gladna? Ne bi se to ona sama niti itko drugi pitao da je bila poslušnija i da se mogla pomiriti sa nepravdama,da je bila muško ili pak kuharica ili milostiva. Da nije „izmislila“ proces protiv vještica.“ Trošim mnogo snaga da odglumim energičnu,ravnodušnu i nasmijanu..Htjela bih da jednom bude kraj tomu lutanju cestom moga života,da se negdje spotaknem i skotrljam“.. A i godinama nakon Zagorkine smrti ( umrla je posljednjega dana studenog 1957) milijuni čitalaca obuzetih spletkama i sudbinom njezinih junaka naslađivali su svoju maštu čak i pričama o usamljenici koja je na nekom oronulom katu ponad Dolca čitav svoj vijek pisala i pisala,diktirajući zavezanih očiju ,jer bi inače koji put zacijelo pogriješila,pobrkala tolike junake,tolike događaje u debelim svescima svojih romana? Ipak je Zagorka jednom pogriješila i to onda kada je u svom biografskom romanu „Kamen na cesti“ spontano,žalosna ,literaturom htjela izbrisati i zatrti svoju slavu : „Tiho kao u snu tone Mirjanino tijelo u plavetnilo,gubi se u vječni san i nestaje u dubinama.Kamen na cesti skotrljao se u nepovrat.Nitko ga nije zamijetio“ Marija Jurić Zagorka prva žena novinar u jugoistočnoj Europi,snažan i napredan publicist,autorica mnogih povijesnih- pučkih romana umrla je u 84 godini 30.11 1957.Književnik Stanko Lasić navodi da je rođena iste godine kao i Matoš.Umrla je u svom stanu na Dolcu iznad zagrebačke tržnice u svojoj radnoj sobi,gdje je iza plakara,pokraj radnog stola,bio jednostavan krevet,iznad kojeg su visjeli Maurovićevi crteži njenih junaka Siniše ,Nere i ostalih.U vrijeme smrti pisala je svoj posljedni roman,koji je kasnije nestao.Ti likovi koje je digla na sam nebeski tron svojom velikom maštom bili su svjedoci posljednih trenutaka Zagorke.Vjerojatno je umrla u snu,nećujno,smrću koju je uvijek priželjkivala u rijetkim razgovorima o smrti i umiranju,jer ih nije voljela,pa ih se i klonila.Samo nekoliko mjeseci prije podigla se iz bolesničkog kreveta,preboljela je naime upalu pluća,a i prehlada se čitav život bojala,tako da je stalno nosila debeli kaput crne boje,pa čak i po ljeti i tako su je zagrepčani znali viđati.Posljednih pet godina prije smrti samo je jednom izašča iz stana u vrijeme održavanja kongresa novinara u dvorani Sabora,a prije toga samo još na otvorenje Kluba novinara na Mažuranićevom Trgu. 4.12.u ranim popodnevnim satima pokopana je u zagrebačkim arkadama na Mirogoju,a iza nje su ostali besmrtni likovi koji i danas prate sve one koji uzmu njene romane u ruke.Književnik Vladimir Kovačić toga se prosinca oprostio od Zagorke: U časovima,kad se polaže u grob mrtva i dugim životom izmorena Marija Jurić – čiji pseudonim Zagorka živi na stotinama tisuća njezinih do beskrajne vjernosti odanih čitatelja i ,naročito,oduševljenih čitateljica – i oprašta se od svoje decenijama upravo neprekledne publike,sjećam se ,a sa mnom i toliki i toliko ,naše dobrote i simpatične stare sugrađanke,neumorne radnice i prve naše žene koja je bila profesionalni novinar i veće odavno shvatila značenje novinarskog poziva,znala je to još u vrijeme kad je car i kralj Franjo Josip vladao habsburškom monarhijom,Khuenova mađarska čizma gazila Hrvatsku,a Zagorkini prijatelji-okupljeni oko Masaryka – sanjali o oslobođenju svih Slavena iz tamnice stare i rasklimane podunavske carevine.Mnogo puta mi je pričala ,a bilo je to u zagrebačkoj Esplanadi,gdje smo se i upoznali.Radio sam kao činovnik u hotelskoj recepciji,studirao i pisao,a Zagorka je stanovala na trećem katu,apartman 325..... Niskog rasta,punašna ,snažne gestikulacije kojom bi taktirala rečenicu.Malo je možda isto tako poznato da je Zagorka kao sudski reporter pratila suđenje Augustu Cesarcu u Kraljevini Jugoslaviji,zbog širenja komunističkih ideja,te je isto tako napisala i brošuru „August Cesarec pred sudom sile“.Isto tako malo je poznato da je Zagorka htjela i u partizane,po uzoru na Vladimira Nazora i I.Gorana Kovačića te je to isto tako znala pripovjedati u svom stanu : Kad je došao okupator Nijemac s pavelićevcima i klerikalcima,prirodno je svaki od njih sa mnom imao obračun.Već drugi dan zaplijenili su moj list „Hrvatica“,s njime i pretplatu,a nekoliko hiljada primjeraka mojih, iz „Hrvatice“ preštampanih knjiga doslovno spalili u kotlu tvornice papira.Zatim su mi zaplijenili pokućstvo.Pozvana sam od šefa njihove štampe,a on mi jednostavno nabraja: ne možete izdavati nikakav ,pa ni domaćinski list,jer ste odavno ožigosani kao naš neprijatelj.“ Ona koja se uvijek izjašnjavala kao Hrvatica,kao borac za domaću riječ,kao borac za svoju domovinu Hrvatsku,protiv nametnute njemštine i mađarizacije ispala je skoro pa neprijatelj broj jedan upravo u trenutku velike Hrvatske........ Zbogom Zagorka  Oznake: marija jurić zagorka |
