Svakvih se nevolja i nezgoda događalo gradu,podijeljenjom u dva dijela,Gornji grad i Kaptol,no,bez obzira što su bili ovako podijeljeni po brdima,iste stvari su im se dešavale konstatno,jer ipak uprkos tome što se nisu podnosili,nisu bili toliko udaljeni jedan od drugoga,dijelio ih je naime samo potok.
Dovoljno je bilo samo to,da netko krivo upali šibicu,puhne u nju i izgore oba grada do temelja,jer su u to vrijeme građevine bile više manje drvene.Poglavito na Gornjem gradu,dok je Kaptol bio nešto zidaniji,ali su mu krovišta bila od daščica.Gorjelo je na sve strane i svi koji su mogli nositi škaf,kantu,morali su obavezno sudjelovati u gašenju.
Potresi,poplave i požari redali su se stoljećima naizmjence.Udari groma,neispravni,loše posloženi dimjaci,koji se nisu kontrolirali bili su pravi izvor zla kako bi vatra u tren oka progutala sve pred sobom.Isto tako kakav lagani vjetrić raspirio bi vatru do nezamisliv razmjera,a kad se sagleda i drvena građa,onda si možemo predstaviti i užas koji je zavladao.
1624,1645, 1674,1706 i onaj najgori požar iz godine 1731,kojeg možemo slobodno nazvati i najgorim ,a isto tako i recimo posljednjim velikim požarom na području tadašnjeg grada.Taj isti požar iz godine 1731 možda je pričom i najpoznatiji,jer ga karakterizira ,osim totalno spaljenog Griča i čudotvorno spasenje slike Majke Božje koja je kasnije instalirana u Kamenita vrata.Dakle se stalno kretalo ispočetka i gradilo se nanovo.Poslije toga nemilog događaja Grič se ipak počinje graditi zidano,te je u tu svrhu pokrenuta i prva ciglana za izgradnu grada na današnjoj Trešnjevci.Zagrebačka zdanja poprimaju barokna obilježja.
Noćobdije koje su hodale gradom i pazile da se gradu ne desi kakvo zlo,isto su tako vodile brigu i o požarima,pa na prvi znamen dima,dizale grad iz sna.Dimjaci na tim našim građevinama bili su loše izvedeni,nepročišćeni,a kako su u kuhinjama postojala otvorena ognjišta,upozoravali su isto tako i da se vatra navečer u kućama pogasi.No,nažalost niti to nije spriječilo da grad gori.Poslije otvorenih ognjišta grade se kamini,ali i dalje su problem bili dimnjaci koji se nisu čistili i u kojima se nakupljala čada,pa ti eto i opet vraga, i opet je gorjelo,a to se desilo godine 1645 u kući gradskog suca Mije Pucaka,kada je i opet Zagreb izgorio.Isusovci su zaposlili čovjeka koji bi se brinuo o njihovim dimnjacima,jer su oni gradski tzv.nadzornici za kamine bili nedjelotvorni.Ugovor je bio sklopljen 12.svibnja 1683 godine s Bartolom Maniharom,te on tako u povijesti postaje prvi naš dimnjačar
Gasilo se čime se stiglo,kantama,škafima,rukama,dekama,samo da se vatra ne proširi ,te tako ne uništi grad.Na taj se način radilo skoro do naših vremena,do samog kraja 19 stoljeća,kada je Gjuro Deželić 1870 godine uspostavio vatrogasnu službu,te ga možemo slobodno nazvati ocem vatrogastva u Zagrebu.
Od tog vremena vatrogasci se na mnogo načina brinu o našoj sigurnosti,ali isto tako sudjeluju u prometnim nesrećama,spašavaju mačke s drveća i svako malo pored nas zazvoni njihovo zvono na uzbunu.Tako je danas,a kako je nekad bilo bez toga,možete si samo zamisliti.
Deželić je rođen u Ivanićgradu,gdje završava pučku školu,a potom seli u Zagreb u gimnaziju,te isto tako ovdje u našem gradu završava i Pravni Fakultet.30 je godina do svoje smrti predano radio,kao dobrovoljac u tadašnjem vatrogasnom društvu,čak je Ivan.pl.Zajc na njegove stihove skladao i „Vatrogasnu himnu“.Dobio je spomenik ,no,kako kod nas nikada ništa ne ide kako treba,te se spomenici i obilježja podižu svakakvim ,a najmanje zaslužnima,tako se i njegov spomenik nekoliko puta „šetao“gradom.Danas je opet gdje je bio na početku,u ulici prozvanoj po njemu.
Isto tako,mogu ovdje slobodno napisati možda nekome zanimljiv ,ne opet tako poznat podatak,da je 1800 godine donesen Zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima,jer je iskra od lule i njezin žar isto tako mogao zapaliti vatru,koja je samo negdje prikriveno čekala da plane.
I za kraj,ako se,i opet,netko sjeća one dječje pjesmice iz dječje davne emisije „Bistrooki“
Vatrogasci ,vatrogasci,sirene se čuje glas.......