Marketing
Opeka - u službi njezinog veličanstva
Krajem 80-tih godina još se ponosno kočoperio kokot vjetrokaz na kuli i lagano zvonio svoju melodiju nošen vjetrom u zimske ili pak i u ovakve vruće ljetne dane,kad bi lagani lahor hladio plemenita lica ,a parku davao mistiku i konačan smiraj,da ono malo vlage navlaži zemlju preko noći.Tada sam prvi puta bio tamo,sad već davne 89 godine,šetao već tada skoro pa razrušenim sijelom onih francuskih Bombellesa koje je neki vjetar donio ovamo u naše krajeve,umjesto da gospodare negdje oko Loire.Bio sam mlad,gledao tu negdašnju ljepotu kojoj se tada ,a i danas premda je već ruševina,divim.Gledao onaj sjaj vremena koji se nikada više neće vratiti,pa makar koliki sanjali o tome i maštali o vremenu krinolina i ponosnih konja koji vuku slavne kočije onih nožica koje su obavezno sitno po etiketi tapkale ovim prostorima.Šušanj vjetra,šušanj svile,smiraj dana,sunce na zapadu,ja se penjem starim stepeništem ,nađem se na jednoj ravni,kao negdašnja terasa,hodam polako,strah me da se sada baš sve ne uruši,ali me taj pijetao koji se okreće ludo privlači.Doviđenja,vratit ću se opet,kad, ne znam,ali vidjet ćemo se mi....
Rat je počeo,počeo je život i nikako da se vratim,a izdaleka kao da me stalno zove,kao da me vječno tuče u sljepoočnicu taj pijetao,taj zveket ostarjele mjedi ili željeza,sa potrošenom bojom krila,koja su isprana vremenom.Dugo nakon toga,nekako zalutah u taj kraj,više se ne sjećajući gdje se nalazi taj dvor,ali nekako me cesta zaustavlja ,stopira baš pred ulazom u neki park, u neku šumu,a onda pitam ženu,molim vas,gdje je Opeka? Pa ovde,mladi gospon pred vama,tu morate ostaviti kola i krenuti gore peške,ali nemate kaj videti,sve je to razrušeno i pazite kak hodate“.....Hvala!
Ipak sam tu,sudbina me dovukla,put,cesta,glas......Nema pijetla.....!“ Isuse,daj pogle,pa kaj je ovo,pa bilo je još tu kad smo bili prije“ – „ daj,pa bilo je to skoro prije 10 godina,naravno da nema,pa ti si fakat bedast,preosjetljiv si...pazi kak hodaš,da ne padneš,“
Kako prošetati svoje misli,svoja sjećanja deset godina unatrag! Dišem,njušim,ali nema onog zraka,nema onog naboja,nema onog osjećaja,nema više one ljubavi.....e ,u tome je fora.
No,od početka ćemo samo okrznuti pogledom Zelendvor ,negdašnje lovište,na kojem su u jednom danu gosti Bombellesa znali ubiti i po 1000 zečeva,i na kojem su imali svoju špiritanu.Nedaleko odavde je i lovački dom,na kojem je stajao natpis da je ovdje znao svraćati još jedan grof,još jedan vlastelin,uživajući u lovu,Josip Broz- Tito.Nisam gledao da li još stoji ta spomenica ovdje,mislim da su je čak maknuli u ovo novo vrijeme,nekih novih,kako bi Krleža rekao,šibera i parvenija,nekih kvazi elita.
No,tu sam pred dvorom Opeka u krasnom parku,velikih,raširenih grana stoljetnih stabala,arboretum.Cijela ta idilična srušena,uništena slika negdašnjeg sjaja skriva našeg
James Bonda s kraja 19 i početka 20 stoljeća
Nakon propasti Napoleona njegovu drugu ženu princezu Marie Louise poslali su u Parmu kao vladaricu. Kao pratioca i tješioca dali su joj kavalerijskog generala Adama Adalberta von Niepperg,koji ju je kasnije i oženio,a kad je umro,bečki je dvor našao novog tješitelja,te joj poslao grofa Charlesa Bombellesa,koji je u vrijeme francuske revolucije uspio izvući živu glavu pobjegavši iz Pariza i u Beču postao dvorski ceremonijal meštar.Grof je svakako i definitivno ozbiljno shvatio namjenjenu mu ulogu, te je vatreno tješio nekadašnju caricu Louisu,inače kćerku cara Franje,te im se tako dogodilo i vanbračno dijete,koje naravno u ono vrijeme nije smjelo okaljati čast i visoko rođeni moral jedne ovako visokorođene dame.Marija Louisa umire 1847 godine,a zauzvrat i vječnu šutnju dobiva Šarl,domaće Dragec,imanje Vinicu.Njegov vanbračni sin Marko ženi se 1852 godine sa isto tako jedinicom Franje Draškovića.1857 godine nakon smrti Franje dovodi Marko svoju ženu u Opeku.
Njihov sin Marko mlađi ženio se dvaput.Iz prvog braka s groficom Marijom Salm-Reiferscheid-Raitz imao je sina Josipa,a sa drugom ,groficom Marijom Mitrowsky kćerku Fernandinu.I oni su nasljedili od svojeg oca Marka mlađeg Zelendvor,Opeku i čitavo imanje.
Vrijeme prolazi,vlasti padaju,nakon propasti carske austrijske kuće,dolazi,po nekima gora vladavina SHS i Fernandina postaje najbogatija udavača kraljevine.Čak su se neki zanijeli idejom kako bi se ona mogla udati za princa regenta Aleksandra,no,on je radije oženio rumunjsku princezu,nego groficu,ma koliko god bogata bila ,ali ipak vanbračnih predaka.
Njen brat Josip,isto tako bogati nasljednik,član najodličnijih društava,osobni prijatelj kneza Pavla i svih ondašnjih političara,nastavio je sa onim što je činio i za vrijeme tog Velikog prvog svjetskog rata- bavio se špijunažom.Bio je pravi muški Mata Hari,nema za koga nije špijunirao,za Austrijance,,za Njemce,Talijane,pa čak i za Francuze i Engleze.Isto tako je očijukao i sa mađarskom obavještajnom službom,ali mu je rad za Nijemce bio iznad svega.U Opeki ,u samom dvoru,imao je čak i radio stanicu preko koje je referirao,tužakao,izdavao sve ono što je čuo u Beogradu.Za vrijeme 2 svjetskog rata,pridružio se ustašama,pa čak bio i jedan od najbližih prijatelja Ante Pavelića.Svoj je život skončao ustrijeljen u jednom logoru,još za vrijeme drugog svjetskog rata.
Urušio se kao starac taj slavni dvor ,građen još polovinom 18 stoljeća,kad su ovdje gospodovali oni Nadasdy,ban Franjo,i njegove oči ne vide,usta šute ,a zidovi kriju što zlato,što tugu.Ponaša se kao svi starci,uvuku se u sebe,postaju sve sitniji,sve manji,sve ruševniji dok ne nađu smiraj.Stoji ovde sam,čeka konačnu smrt koja nikome ne prašta,i ništa se ne poduzima da se tom starcu vrati stari sjaj i sve do onda dok se njegova posljedna opeka ne pretvori u prah,jer si iz praha nastao i u prah ćeš se pretvoriti.
Prošetali smo i opet parkom,zapuštenim jezercem,nismo išli do kapelice,koja skriva odlična imena,gledali krošnje,mirisali borove,sklanjali uništene ruke tih drveća.
Sami temelji tog arboretuma udareni su još 1830 godine i polako se razvijali ,sve do one odlučne 1860 godine kad je i nastao i zasjao u svom punom sjaju.
Park i dvorac.Veliki kristalni luster bogatih i moćnih Bombellesa,koje je mazio bečki dvor,a znamo i zašto,a koji je krasio cijelu dvoranu svjetlom i svojom osobnom moći urušio se negdje poslije rata,odnosno negdje oko 60 –tih godina 20 stoljeća.Pilići,mada nedužni,zauvijek su ugasili njegovo svjetlo i šarenilo damskih haljina i njihovih dragulja.Isto tako ovdje su boravili i slavni carske kuće,što u šetnji,što u lovu,što u razbibrizi,ali isto tako i u politici,pa su ovamo svraćali i srpski kneževi Karađorđevići.
Suze mi same teku,još da podragam tog starca i zbogom ili doviđenja,nisam još siguran.
Bok,Opeka!
Post je objavljen 13.03.2021. u 17:36 sati.