Grmilo je i padala je kiša cijelu noć,a u takvim noćima naravno ne možeš zaspati niti pod razno,jer taman kad sklopim umorne crne vjeđe i stavim ih na posteljinu eto ti udar i kaj stresem se i ja i krevet i moj Maxic,koliko je već poznato,da se boji groma i udara i ajmo na noge lagane,skuhat kavu,upalit tv i uživat u praznim mislima ispunjenim ...te živote,dok smirujem psa sa onom starom „ma daj ne boj se ,tata je tu,to se samo sveti Ilija vozi sa kolima po kamenju....“ Moj Max i dalje ne voli svetog Iliju šofera.
Ide jesen ,došla mi je ove godine nekako zaista prerano,nema onog vrućeg ljeta babljeg i nekako se sve potmurilo,zacrnilo se nebo,gradovi plivaju u vodi,ljudi se bore,Bog govori i dalje ga nitko ne čuje.Ljuti se on odozgora na našu glupost ,na naše ulagivanje povijesti,koju niti on,a niti mi sami još nismo zaslužili dokučiti.Samo je dokurčili,da bi nekome bilo bolje.Mislim si ja ovak u toj gluhoj noći uz popušenu kutiju cigareta u vuru vremena,negde se onaj Khuen slatko zabavlja,kako nas je uspio zavaditi i kako mu je uspjelo to prenijeti i na generacije koje mu uporno pjevaju kontra,ali su ga svakako jako dobro čuli...“Madžarske zastave viko Hedervary....“ i eto,osim naših Hedervarija i pravi su nam sjeli za vrat,pa drži ne daj .našli i frendove u susjedstvu i ne daju nam dalje,a mi im tu samo potpomažemo složno,kao i nekada te davne 1903.A tada se mislilo da je nesreća.Nekaj nam se gadno okliznulo i bez legendi.
Kako ubiti vreme osim filmova,vijesti na našim vrlim televizorima,koji uporno osim politike i nekih gadnih baba,pružaju svršavanje u obliku,stilu i načinu tursko-meksičkih sapunica,a poglavito glede i usvezi ovih prvijeh koji su nam smrtni neprijatelji još od stoljeća ne znam kojeg,a sada naprosto uživamo u njizinoj glumi i prelijepim likovima orijentalnim.Da se ne lažemo fakat nekaj ne štima.
Bilo rata i ratova,za ideale i budale,odvajkada,nekako smo mi valjda ratnički raspoloženi,pa ak je mir i premirno moramo se bar malo pobiti ,ako niš drugo zato kaj je naš nogometaški klub popušil,pa se lepo najdemo na pol ceste i pobijemo se ko u klin a ko u ploču,pa sve skupa to rastavlja naša policija.A celi taj famozitet platili smo unapred jer se kazalište plaća,a rijalitili idu bolje od snimanih.
Nakratko stalo kišiti,ide dan,kako ga ubiti a ne ostati doma.Vidim ja tako na tv da se održavaju viteške igre i to u samom gradu Velikom Taboru,pa kažem svom jaranu spremaj se idemo se boriti kak pravi muži,mačeve,lombarde u ruke i da vidimo tko bu kasnije kuhal i brisal prašinu,jer tko jači,taj tlači.
Mokro je vlaga je ,ustvari pusta cesta,dok ja mrmljam sebi u bradu,pa nisam valjda krivo videl,ubit će me ,jer nema žive duše čak niti one razmoćene seoske dok se mi penjemo autom do grada.Odahnuo sam tek onda kad smo ugledali otvorena vrata,puno auta i dim iz nekakvog kotla u kojem se nekaj kuhalo,ali ovako plah i nježan nisam pogledal,da nije kaj coprničko,jer se u tom gradu svašta zbivalo.
Poznato je naravno svima već ,pa i vrapcima na grani,da su tu gospodarili slavni Ratkaji,dobri vlastelini i pošteni ljudi,kojima se ponosio kraj,pa čak i oni kmetovi ,često nazvani iz milja i Ratkajcima,koje je ovamo doveo sin onog po nekima dobrog kralja Matijaša,o kojem se legende osvrću samo po dobroti i bogobojaznosti,a u to se ne bi sad mešal,Ivan ban Korvin,te im dade i posjede i ovaj velebni grad da poprave i izgled a i njegov malo ,od prijašnjih strašnih vlasnika,posrnuli glas.No,ipak kako nas ima svakakvih i među dobricama,ili se kako sam već i pisao,čovek oženi,rekli bi da se utaplja,tako se i jedan Ratkaj oženil za babu-vraga,pa je i ona ostala ,mada ne znam njezino ime,u spomeni nimalo dobrim djelima Ratkaja ovom kraju.Naime je taj jen Ratkaj imal ljubavnicu,čistu seosku djevojku,negde sa područja opet onog famoznog Desinića ili negde pod samim gradom i s njom ljubovao.No,poslovi su zvali i on je morao na put,a u gradu ostavio svoju ženu,koja se nije puno premišljala,pa je sirotu djevojku uhvatila i sazidala negde u zidinama grada,i tako i dan danas u noćima poput ove koja je mene probudila,ta sirota seoska u narodnu nošnju oblečena djevojka hoda gradom.No,to je samo epizoda ljubomorne žene i nije toliko vredna spomena,nego sam sebe još i dodatno plašim dok munje paraju nebo nad Zagorjem.Dali su ti Ratkaji veliki obol našoj povijesti od prvih doseljenih pa sve preko prvog povjesničara onog slavnog Juraja koji nam je ostavio svoje djelo „Memoria regum et banorum“ 1652 godine.Dali su oni i svećenika i misionara i vrlo pametnih glava,no u 18 stoljeću sada već grofovima gubi im se svaki trag.Izumru ti slavni Ratkaji,njihov slavni iz gotike u renesansu preuređen burg mijenja mnoge vlasnike,koji nikako nisu uspjeli zadržati sjaj ,a niti ostaviti vredno ime ovoj zemlji,premda su se gurali na sve strane,pa se i stiskali uz stari grb slavne obitelji kao onaj kasniji Thugut.Možda je sve skupa nakon stoljeća malo popravio onaj slikar Oton Iveković,ali i njemu se gubi trag.Možemo možda i zahvaliti ipak i banovini odnosno vrednom banu Ružiću koji je ipak taj grad sačuvao za sve nas,a kasnije dolazi ovde i prof.Štimac za čijeg vremena počinje i glavna bitka za očuvanje ovog ljepotana nama.Osim u pametnim povijesnim knjigama i nekoliko grafika ili razbarija,ne ostade trag tim velikim Ratkajima nigdje ,naći ćemo ih u Zagorju na samom kraju u Ivancu u crkvi ,duboko pokopane u povijesnoj igri ili u crkvi u Desiniću gdje ponosno stoji nadgrobni epitaf jednom Ratkaju,onom Petru.
Pa kaj ako je kiša,glavno da se veselo uputite u Veliki Tabor,ali nemojte slučajno ostati poslije zatvaranja velikih vrata,jer možda jutra ne bi dočekali od krikova,Veronike,seoske djevojke ili crnog psa koji šetaju ovim gradom kad se zatvore vrata.
Moram ići.......