Dvorci, crkve i stari gradovi

09.04.2021., petak

Cvatući penezi u Trnju

O blagostanju,bogatstvu slušamo već godinama,samo nikako da nas se primi,pa se sve više osjećamo jalovo.Zahvaljujući tome,deca beže van države,starcima neće nitko ni kap vode imati dan na času smrti,šume nestaju netragom nečijih privatnih želja,ali nas i dalje nije briga.Glavna preokupacija,kategorija sporta bez granica i dalje su nam dnevno politička uvjeravanja,pa mi to sve više počinje sličiti na jednog stričeka sa lepim brčićima direkt iznad usne,koji je imal pak drugog jednoga koji je delal reklame,koje do današnjeg dana nisu nadmašene.No,osim svakodnih bajki,imamo i lutriju koja nam preko promidžbenog programa daje nadu,da bumo sutra ili prekosustra sigurno dobili haupttrefer.
Iz davnina i od davnina volimo bajke,pa ispada da smo ustvari vrlo nježan i suptilan narod,ispričaš nam bajku i na konju smo,ako ne pod njim.Vrle naše stare i one još starije navek je nekaj vuklo na priče o silnoj lovi koju krije zemlja,a samo treba čekati poseban tren da to blago ,duboko zakopano negde i procvate.Vjerovanja starijih bila su strogo datirana,da na mladu nedjelju na onom mjestu gdje je blago zakopano,osim kaj cvate iz same majke zemlje izbija šareni ogenj.Ako se tu uz razne rituale kopa i naravno neke mjere opreza,lova vam je v rukama ,garant.No,ne pazi li se na sve to skupa,to se blago pretvori u ugljen i vratite se doma praznih đepova.Ukoliko se desi takva strahota,da ostanete kratkih rukava,nikad više nećete doživjeti priliku ponovo kopati,jer se isto blago pojavljuje tek nakon stotinjak godina.Tko kopa,mora biti jako kuražan,jer blago čuvaju i razno razne prikaze,koje čovjeku-kopaču žele i nauditi,kako bi blago ostalo samo njihovo.
Ta priča širila se Zagrebom više nego kuga,kolera i moderna korona skup,te nam tako iz 1750 godine dolazi ova ,recimo stvarna priča i izuzetno zanimljiv slučaj.
Gradski turnar Ivan Supanić.koji je imao dužnost svaku noć bditi u tornju (sv.Marka) i „na oblake,ogenj pasku imeti,ob noć vure pobijati“.Ćesto je polazio u varoško selo Trnje kod Save,te je opazažao na selištu nekoć Dudaševom,tad Dekanićevom „ogenj cveteć“,a pripovjedalo se da je tamo Dudaš zakopao peneze i „ta ogenj cvetućih penez da se pri hiži jedno tri put zasvetil“
Supanić je dobio volju naći te peneze i smišljao je kako.To je otkrio Antunu Benkoviću,seljaku iz Trnja.Benković je pošao k Maruši,ženi Dekanićevoj,koja je dozvolila da se kopa to blago.I u nedjelju 16 kolovoza ( o mlađu) vidio je peneze opet cvasti.
U ponedeljak noć,o mladom mjesecu,otišao je Supanić s tornja u Trnje,prepustivši „ogenj,oblake i vure“ svojoj sudbini.S Benkovićem,Ivanom „hižarom gospodina Magdića i „s berajterom“ Ivicom Ciganom te rečenom Marušom počeli su kopati u 10 sati u noći i radili su do ponoći.Blaga našli nisu nego „samo nekoje iskrice,koje su se svetile kakti zlato,koje je vuzel na lopatu Benković.zebral i u papire postavivši,odnesel ,govoreći da to nikaj ne valja,i kada ga je pital potlam kam je to del Benković,kojih je bilo za jedno jajce skupa zebranih i bili su kakti jačmenovo zrnje,ali Benković rekel da je vu Savu hitil,ar da to ni dobro pri hiži deržati,da je to živo srebro,da bi mu hižu razmetalo“.
U utorak noć 18 opet je Supanić kopao sa starim Dekanićem,Benkovićem i Boltekom Zvirećićem od 10 do 12 sati u noći,ali i opet nisu ništa našli.
Sve skupa je doznao gradski magistrat,te na licu mjesta u Trnju saslušao Supanića,koji je sve to ,kako je gore,opisano izjavio.Istrazi je prisustvovao i „ministar pravosuđa“ Josip Mar,kojeg je Supanić upitao kako se može naći blago.Taj mu je odgovorio da nema vraga,ni vražjega umijeća kojim se može dići zakopano blago.Još je Supanić izjavioo da je kod prvog kopanja Benković imao ljeskovu šibu,kojom je tražio blago.

Oznake: Zagreb beli grad, Trnje kao mjesto i prostor

- 20:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.03.2021., ponedjeljak

Trnje kao pedigre

Trnje kao pedigre
Još kao dete vozikal sam se na biciklu posvuda,a onda sam odrastao,došle su obaveze i naprosto ako te nešto ne natjera na to,onda se nekako i okreneš,prestaneš se vraćati na stare stvari,jer te život tjera dalje.Tako sam i ja potisnuo te neke uspomene,ali eto vraćam im se pomalo.Doma sam se naslušal o Trnju sve i svašta,jer su moji bili domicil na tom starom Trnju,a onda su se genuli dalje.Moja baka do smrti nije zaboravila svoju školsku cestu,trnjansku i uvijek je patila za njima.To su joj bili najljepši dani u životu,valjda kao i svakog djeteta.Odrastanjem saznaješ puno stvari ,događaja tračeva,smešnih i tužnih situacija,pregled genetike i koda koji ti je zadan,ali kako je život čudan i stalno sprema neka nova iznenađenja,tako se htio ne htio sretneš i sa pomalo ili malo istine u svemu tome.Čuo sam doma o Nostradamusu i pametnim ljudima koji su za ono vrijeme nekog socijalizma morali skrivati neke knjige i potiho ih čitati jer su bile opasne za tekovine revolucije,pa su se negde u kružoku povjerljivih iščuđavale.Isto tako šaptalo se 2000 godina ili-ili,jer bu se onda nebo otvorilo i sve nas progutao strašni mrak,ali eto nije se desilo.Isto tako u mladim godinama moje mame,bila je gospođa koja je moju mamu redovito s prozora zalevala vodom,kad god bi ova prošla,a onda 40 ili čak 50 godina kasnije upoznao sam jednu od potomaka,ni ta ni baš preveć mirna.Valjda to Trnje daje ljudima jedno posebno obilježje,na samoj granici grada,premda je danas grad već duboko ušao u tu Novu Ves kraj Save kako su je oni prastari zvali,pa bi mogli ovako naprečac zaključiti da su Trnjani rođeni fiškali,sa svojom mjerom u rukavicama do lakta.Opisati sve one događaje od bicikla,pušenja,pijenja,tučnjava u tadašnjem discu,a prije toga kinu Moše Pijade,danas visokom učilištu ili kako se to već zove,nije lako,jer bi onda to trebala biti knjiga,a ne samo nekakav članak.Od mladih dana do kasnije studija,ostao sam vjeran Trnju i tu i dan danas pišem ove retke.Ne u onom starom dobrom,svadljivom,mirno seljački-urbanom,nego kako su Trnjani zvali taj moj dio royal Trnje,jer sam nekoliko puta čuo da je u tom mom dijelu Trnja bilo više služavki nego stanovnika,pa ga ostali dio nije baš volio.Držao se taj dio hoh,mada se i sada drži,ali je nestao onaj društveni sloj koji bi na to imao pravo,a ostao je samo neki snobizam.Ne pljujem po tome,nego samo govorim činjenice kako se mijenja Zagreb,premda Sava koja je nebrojeno puta plavila ne samo Trnje nego i Trešnjevku i skoro pa celi stari beli Zagreb-gradi dalje teče u nekom svom smjeru.U ono vreme neko davno kad nije bilo tih automobilof toliko,nego su kočije i kola prenosile ljude i stvari,na toj istoj našoj Savi,koja teče ispod Hendrixa i prije mosta,a i poslije tog mosta preko rijeke,koji je kao drven postavljen 1783 godine,bila je stara trnjanska skela,ponosno zvana oddavnina kraljevski brod.S tim brodom,a sjećaju ga se možda još stari oni Trnjani i ostali oni „stari“ Zagrepčani,bio je prilaz vodi samoj.Taj prilaz dugo je čekao svoju skelu,koja je nestala sa zagrebačke scene postojanja 1959 godine zauvijek.Zadnji skelar bio je Lujo,sad već socijalistički osvješten,ali je do kraja 2 svjetskog rata ona bila vlasništvo obitelji Goljak-Domjanić,Marka zvanog Gambus,koji je ujedno bio i najbogatiji Trnjan.Imao je nekoliko kuća,štala krava,pa sam negdje čuo podatak da je čak i nekoliko poznatih osoba rentalo te stanove i kuće sa bezbroj dece,a djeca su kod starog Marka bila uvijek više nego dobrodošao gost.Danas je zaboravljen,valjda su takva vremena,nije bio glasan kao neki drugi,radio je svoj posao,održavao svoje ime i postojanje,ostavio svojoj deci puno toga,kako bi oni uživali njegov rad.No,doživio je kao i mnogi,da se poslije 1945 godine,uz nalet šumara i gorama,sve raspalo,pa se stari Marko u 77 godini svog života,natrpio i zatvora.Tempi passati!
Trnje je bilo na neki način određeno kao prva zagrebačka poslovna i industrijska zona i premda je njegovo postojanje odavnina već bilo predodređeno zbog svog položaja,vezanje Save i grada na ondašnjim brdima,a isto tako i povijesnog slijeda starih onih Rimljana,pa se kod kopanja po Trnju našlo svega i svačega,svakakvih dokaza o postojanju Trnja kao ,slobodno,najstarijeg dijela grada.Našli su se ovjde na Krugama čamac iz davnih prethistorijskih vremena,pa na današnjoj Vukovarskoj,mi je zovemo ponekad i Proleterska,jer se neke stvari,bez obzira na sve ne mogu tako lako izbrisati,,nakon godina uporabe,a bila je i Beogradska,bilo je ostataka Rimljana koji su ovdje gazili od stare Andautonije prema bogznakuda.
Ne može se isto tako zaboraviti i podatak,premda nebitan u moru današnjih izbora koječega,pa i ljepote,da su Trnjanke bile najljepše,pa je zato na starom kupalištu,koje je izgorjelo,odnoseći sa sobom i voajerizam dečkiju preko ograde „babinjaka“,mjesta gdje su se dame sunčale gole,organiziran i prvi Miss Save i Zagreba.Ovdje se kupala i pokazivala i ona slavna Štefica Vidačić,koja je oborila u hotelu Esplanade stručni žiri koji ju je lansirao u svijet 1927 godine.Vjerojatno je nebrojeno puta gazila Miramarsku ulicu,za koju kažu da je dobila ime po bircu „Miramare“.
Isto tako,ako se htelo doći u to staro Trnje iz grada,a prije povezanosti tramvajem ili busom,prelazilo se most kod Glavnog kolodvora.Ustvari je to bio pješački nathodnik,ali ga se zvalo mostom.
Idem polako napred,jer izgleda da mi prvobitna ideja o kraćenju ne uspijeva.........

Šetnja Trnjem
Nigdje nije zapisano da li je možda uspavana kakva ljepotica zapela u trnju,pa je po tome možda dobilo ime,ali se pretpostavlja zbog vrbika i šikara i naravno zbog samog trnja ovo mjesto nekad zvano Nova Ves kraj Zagreba,preimenovalo se u naše današnje Trnje.
Kao i uvijek postoje razni zapisi o postanku ,nastanku i rastu tog dijela grada.Ivan Krstitelj Tkalčić navodi u prvom svesku isprave od 1093-1399 godine:Sela Nova Ves na Savi,Podbrežje i Črnomerec,ako se izričito i ne spominju kao gradski posjedi u razvodu kako ga donosi Zlatna Bula,cijenimo ipak da su spadali pod općinu zagrebačkog Gradca,pa stoga nalazimo da su bili tu i prije negoli je Gradac povišen na slobodni kraljevski grad.
Vjekoslav Klaić navodi tako da je sam grad udaljen od Save nekih dva i pol kilometra,dok se sela koja gradskoj općini pripadaju kao Horvati Trnje,Petruševec i Žitnjak nižu uz Savu.
No,Trnje je i starije od toga u spisima nalazimo isto tako da je prisavska ravnica,dio zaostalog panonskog mora iz davnina,obilovala ribom i sitnom divljači koju „gradski ribari“ dovoze kolima na trg u Zagreb još 1481 godine.
Lelja Dobronić najpoznatiji suvremeni povjesničar Zagreba piše: Trnje kao naselje poznato je već iz početka 17 stoljeća kad je tamo živjelo 17 obitelji gradskih kmetova sa svojim nadstojnikom.
To su samo neka zabilježja od povjesničara,a mogli bi povijesno dugo tražiti osnovu postanka Trnja,ali da ne duljim i ne odem predaleko u istraživanje i pisanje,probat ću što više skratiti kako bi Trnje prikazao kao jedno od žila kucavica u razvoju našeg grada Zagreba.
Možemo se obazreti na današnji Botanički vrt,kojeg rado obilaze i zagrepčani i gosti.Njegovi pojedini dijelovi,kao na primjer ribnjaci,nalaze se više od dva metra ispod razine Mihanovićeve ulice,a sama Mihanovićeva ulica ima nadmorsku visinu 118 m,to jest dva metra nižu od one koju ima Sava kod savskog mosta.Bezbroj primjera udolina proteže se kod Trnja,Vrbika i Kruga.
No,jedan od glavnih aduta jest onaj stari Kraljevski Brod,koji je vezao Savu sa Zagrebom,za rast samog Trnja kao i za rast grada,jer su upravo ovdje na Trnju bila „južna vrata“ što trgovine,što politike,a isto tako i zaštite od rata ili neprijatelja koji bi mogao banuti,pa ga redovito ta upravo rijeka i taj dio od Kajzerice sprećava da napadne bit.Nebrojeno je puta ta rijeka,koliko god bila važna,a nije bila oduvijek u istom toku,kao što je gledamo danas,plavila ovaj dio,kao i sami grad.
Ako preskočimo staru povijest i krenemo dalje,kroz godine i stoljeća koja su se nizala,1900 godine,ukida se seoski status Trnja te se imenuju ulice u naselju i tada možemo reći da Trnje postaje Zagreb kakvog danas nalazimo.Prvi pješački most preko željezničke pruge gradi se 1904 godine.Od 1910-1930 godine širi se naglo,te u bivšoj Jugoslaviji zauzima najveće industrijsko razvojno mjesto.Paromlin i razne ostale tvornice i sama industrija upravo zadaje parametre rasta gradu.
Zbogom
Zagreb se mijenja ,niti Sava nema više onu čistu vodu kakvu je imala u kojoj se nemalo puta utopljalo u virovima koji su znali zahvatiti nesretnog plivača,kojeg je ili družina nagovorila, ili se on sam htio dokazati plivajući na drugu stranu prema današnjem hipodromu.Tada bi obično svi ulijetali u vodu i spašavali jadnika.Sava je nakon silnih poplava ipak dobila i nasip,veliko lijepo ,uređeno šetalište.Mnogo je stanovnika te nesretne 1964 godine moralo izbjeći sa svoga Trnja,pa su se rasuli gradom po nekim mali kućerkima.U Zagrebu se danas ,pogotovo od 90-te naovamo rijetko čuje i taj kaj,a niti Trnjani nisu više,mada svi veliju da su na svoju felu,onak srdačni pri susretu.Danas uslijed navale svakakvih na Zagreb,a poslije domovinskog rata skoro pa da te je sram reći da si purger,jer to iz njihovih poganih usta zvuči pogano.No,nisu niti oni krivi što su zagrepčanci radije prihvatili cajke,a ostavili svoje pjesme negde sa strane.Još su ostale one sitne naznake negadašnjeg Trnja,a nema više niti pekare Šubića,a niti toga trnjanskog kina Romanija,gdje smo gledali hrabrog malog partizana Boška Buhu kako se obračunava sa Švabima.I to je bio dio tog kolorita Zagreba.Ta rijeka koliko god je značila život grada,davala hranu i prevoz,i što je plavila grad,imala je i taj brod,skelu,kako sam rekao na početku ove plejade,a taj isti nazvan Kraljevski Brod nemalo je puta imao havariju,pa nam iz davnih dana,godine 1764 dolazi zapis kako su grad i Kaptol dobili pravo na ubiranje prevoznine,a i kako grof Sermage ne može zbog žestine Save održavati taj prijelaz,te kako je inače nemaran uopće u samom odnosu prijevoza.Tako da Gradec i Kaptol zajednički podigoše skelu,a za uređenje ceste i prilaza skeli županija odredi 125 radnika na mjesec.U 19 stoljeću potkraj dolazi podatak i opet o havariji tog broda ovaj puta u rukama baruna Ožegovića.Naime se brod uslijed velike magle nasukao.
No,nije bilo niti onda niti danas samo grdih stvari,bila je i plesna škola Krčelić,pa su se oni stari Trnjani danas kod uređenog Boćarskog doma kupali i mazali svoja tijela prirodnim blatom ,a vele da je voda bila topla i da je bio izvor neke tople vode i ljekovitog blata.Šetalo se,stiskalo,plesalo,romantiziralo kako je god moglo,u mraku dobro skriveni poljupci mladih,a po zakonu i moralu,a kako su mame ,tete ili rođakinje uvijek bile prisutne mladima,čekali su trenutak kad je mama ili pratilja dala znak da je nešto zaboravila u drugoj sobi.Rukoljubi su bili obavezni i skidanje šešira na pozdrav ,govorilo se do u kasno vrijeme ljubim ruke i to u ono vrijeme socijalizma.Na Trnju koje se rapidno širilo od zgrada,uprava,skupštine,suda,ckskh i ostalih,gradile su se početkom 20 stoljeća i crkve,premda su Trnjani bili obavezni župi sv.Marka.Osjetila se potreba da se Trnjani i mole na svom području i dolazi do gradnje crkve i župe Krista Kralja.Od 1923 godine počela je sama ideja sve više zaživljavati,mada se nikako nije moglo krenuti sa stvarnom gradnjom,radi razno raznih razmišljanja o tlu i sastavu zemljišta,blizina rijeke i podvodnih žila.Plan crkve i dva nacrta već su postojale,a sastavio ih je Ivan Meštrović još 1922,ali su tek u potpunosti prihvaćena 1936 godine.Prilagodivši se skici Meštrovićevoj Lavoslav Horvat završava projekt,a radove je obavio poduzetnik Stanko Horvat.3.srpnja 1938 godine nadbiskup Zagreba Alojzije Stepinac blagoslovio je crkvu i samostan časnih sestri dominikanki nedaleko crkve.
Prevelika je povijest i preduga priča o Trnju,o ljudima koji su ga naseljavali i koji ga poneki još možda i pravi od roda naseljavaju.Ja se eto u svojoj domovini sve više osjećam stranac,pa onaj dan kad sam prošetao tim dijelom,obuze me tuga kako i Trnje i ja odumiremo negdje u srcu zajedno u tuzi onih vremena kad je došla struja i kad su iz heca ukućani se poredali jedan iz drugoga,a ona prvi gurnul prst u šteker,da vidiju kak to uopće dela.......Nestalo je i onih ljudi šarenih u svom karakteru,od žene s vodom,do frizera i brijača,nestalo je i one žene koja je moju mamu vlekla za ruku:mala ideš sa mnom frizeru da mu pokažem kakvu boju lasi hoćem,a frizer joj je svaki puta odgovarao:pa,ženo luda,pa dete ima prirodne lasi i nemrem ti tak pofarbati,daj dojdi sebi i nemoj mi više malu voditi sim,viš da je sva prestrašena......Nestalo je i onog kolorita ,one boje,one farbe starih konobarica u minicama sa obaveznom pečom,koje su ti uvijek spremno te uslužiti pitale Izvoliju mladi gospon.Danas u tom našem nesretnom gradu ostao je samo prah i jedna mala lampa u noći,koja čuva uspomene na stara vremena,jer ljudi su se pokvarili,zatvorili u sebe i od njih se više teško more čuti lepe reči.......
Stari moji Trnjani niti Vas više nema da kažete koju dobru,pa kaj onda želimo od stranca.......a najviše smo postali stranci sami sebi.
Idem na ručak u staru Trnjanku ,ali i tamo osim slavnog imena kvarta ili firtla služe me na ero jeziku.Kao da je sve umrlo ,mada se ja još ne dam.....