Marketing
Cvatući penezi u Trnju
O blagostanju,bogatstvu slušamo već godinama,samo nikako da nas se primi,pa se sve više osjećamo jalovo.Zahvaljujući tome,deca beže van države,starcima neće nitko ni kap vode imati dan na času smrti,šume nestaju netragom nečijih privatnih želja,ali nas i dalje nije briga.Glavna preokupacija,kategorija sporta bez granica i dalje su nam dnevno politička uvjeravanja,pa mi to sve više počinje sličiti na jednog stričeka sa lepim brčićima direkt iznad usne,koji je imal pak drugog jednoga koji je delal reklame,koje do današnjeg dana nisu nadmašene.No,osim svakodnih bajki,imamo i lutriju koja nam preko promidžbenog programa daje nadu,da bumo sutra ili prekosustra sigurno dobili haupttrefer.
Iz davnina i od davnina volimo bajke,pa ispada da smo ustvari vrlo nježan i suptilan narod,ispričaš nam bajku i na konju smo,ako ne pod njim.Vrle naše stare i one još starije navek je nekaj vuklo na priče o silnoj lovi koju krije zemlja,a samo treba čekati poseban tren da to blago ,duboko zakopano negde i procvate.Vjerovanja starijih bila su strogo datirana,da na mladu nedjelju na onom mjestu gdje je blago zakopano,osim kaj cvate iz same majke zemlje izbija šareni ogenj.Ako se tu uz razne rituale kopa i naravno neke mjere opreza,lova vam je v rukama ,garant.No,ne pazi li se na sve to skupa,to se blago pretvori u ugljen i vratite se doma praznih đepova.Ukoliko se desi takva strahota,da ostanete kratkih rukava,nikad više nećete doživjeti priliku ponovo kopati,jer se isto blago pojavljuje tek nakon stotinjak godina.Tko kopa,mora biti jako kuražan,jer blago čuvaju i razno razne prikaze,koje čovjeku-kopaču žele i nauditi,kako bi blago ostalo samo njihovo.
Ta priča širila se Zagrebom više nego kuga,kolera i moderna korona skup,te nam tako iz 1750 godine dolazi ova ,recimo stvarna priča i izuzetno zanimljiv slučaj.
Gradski turnar Ivan Supanić.koji je imao dužnost svaku noć bditi u tornju (sv.Marka) i „na oblake,ogenj pasku imeti,ob noć vure pobijati“.Ćesto je polazio u varoško selo Trnje kod Save,te je opazažao na selištu nekoć Dudaševom,tad Dekanićevom „ogenj cveteć“,a pripovjedalo se da je tamo Dudaš zakopao peneze i „ta ogenj cvetućih penez da se pri hiži jedno tri put zasvetil“
Supanić je dobio volju naći te peneze i smišljao je kako.To je otkrio Antunu Benkoviću,seljaku iz Trnja.Benković je pošao k Maruši,ženi Dekanićevoj,koja je dozvolila da se kopa to blago.I u nedjelju 16 kolovoza ( o mlađu) vidio je peneze opet cvasti.
U ponedeljak noć,o mladom mjesecu,otišao je Supanić s tornja u Trnje,prepustivši „ogenj,oblake i vure“ svojoj sudbini.S Benkovićem,Ivanom „hižarom gospodina Magdića i „s berajterom“ Ivicom Ciganom te rečenom Marušom počeli su kopati u 10 sati u noći i radili su do ponoći.Blaga našli nisu nego „samo nekoje iskrice,koje su se svetile kakti zlato,koje je vuzel na lopatu Benković.zebral i u papire postavivši,odnesel ,govoreći da to nikaj ne valja,i kada ga je pital potlam kam je to del Benković,kojih je bilo za jedno jajce skupa zebranih i bili su kakti jačmenovo zrnje,ali Benković rekel da je vu Savu hitil,ar da to ni dobro pri hiži deržati,da je to živo srebro,da bi mu hižu razmetalo“.
U utorak noć 18 opet je Supanić kopao sa starim Dekanićem,Benkovićem i Boltekom Zvirećićem od 10 do 12 sati u noći,ali i opet nisu ništa našli.
Sve skupa je doznao gradski magistrat,te na licu mjesta u Trnju saslušao Supanića,koji je sve to ,kako je gore,opisano izjavio.Istrazi je prisustvovao i „ministar pravosuđa“ Josip Mar,kojeg je Supanić upitao kako se može naći blago.Taj mu je odgovorio da nema vraga,ni vražjega umijeća kojim se može dići zakopano blago.Još je Supanić izjavioo da je kod prvog kopanja Benković imao ljeskovu šibu,kojom je tražio blago.
Post je objavljen 09.04.2021. u 20:11 sati.