Marketing
Klokoč
Nemam ništa protiv niti jedne muzike ovog sveta,neku više neku manje volim,sve u datom trenutku,sve u datom osjećaju koji me obuzme,ljeto proljeće jesen ili zima,tako da mogu razbijati čaše i s Betovnom,kojeg inače obožavam,a mogu i Zvonkom Bogdanom,posebno nakon ovog zadnjeg ,jer u moje vreme osim Leposave Lukić Nacionale i još par tada narodnih pjevača u društvu su se najviše pjevale starogradske pjesme,pa se desilo da ti čaša opadne z ruke ili si slučajno u afanu diguo previše ruku polio onog pored sebe,kaj nije pristojno čoveka prati s gemom ( gemištom)pa ti i opet čaša odletila.Opalo mi je !!!
Ja čvrsto vjerujem da su vile pored nas u svim šumama,rijekama morima i da svaka ima zadaću otkriti nam dio svog svemira,dio svojeg blaga i dio svoje koprene,pod kojom se skriva od namjernika,onih dobrih ili zločestih i svaka od njih u svojem obliku žene,zmije,starca,patuljka ili drekača u tihoj ljetnoj noći pod zvijezdama kad začuješ glas iznenada sličan mački i djetetu koje plače,onaj vrištav ton,ali toliko primamljiv kao onaj što su ga sirene pjevale Odiseju,tako da te malo strese,ali ti nije neugodan niti je ustvari stran,pruža ti utočište od svih briga i samo udahneš taj zrak zajedno s tim zvukom i letiš.....samo letiš......koliko i bolan toliko i sladak.....
Napisati roman ili meksičku sapunicu u kojima neki Alvarez u usko pripijenim trapericama iz kojih mu se očituje muškost zavodi neku sirotu Rozu Salvahe ,koja je pogotovo u prednjem plućnom dijelu baš taj tren propupala i nije tako laka stvar čak i za one koji to mogu i koji imaju u glavi više erosa nego ja.Ja sam pak otišel fest u stranu,tak da kak se veli, zvonim na krivu,pa umjesto da prelistavam porniće,ja maštam o vilama,njihovom plesu u noći punog mjeseca pod zvijezdama.Istim onim vilama koje čuvaju našu starinu,naše gradove koji se tada pretvaraju u razigrane momke sve do rane zore.
Uvijek u tim nekim noćima,a posebno tim mojim kordunaškim,kad je toliki mir i tolika tišina da čak ne mogu niti zaspati,jer mi ipak fali serenada grada i njegova pritajena buka u mojoj sobi,poželim se obući,istrčati van na rosu da ih uhvatim na djelu pa da i ja zaplešem s njima zajedno onako dječački ludo kao nekad..........
Klokoč
Nije ti jasno odakle taj zvuk dolazi ali ti ga čuješ i klokoće i klokoće negde oko tebe dok se ti zbunjola okrećeš i tražiš,a to je taj mali potok čiji se mali valovi igraju,preskaču jedan preko drugoga i koji su i dalli ime tom otmjenom starcu dobro skrivenom u gustoj šumi i vidiš ga tek kad se popneš na proplanak.Ondje ti se pokaže u svoj svojoj veličini i ljepoti,njegovi zidi isto tako klokoću u ritmu potoka i pričaju priču o slavnim ratnicima,ljubavnicima snažnim dečkima na prvoj crti obrane svijeta.
Kodeks poštovanja između carevina postojao je od pamtivijeka,ma koliko god ratovali,poštujući čak i točnu uru bitke i sukoba.
Stoji taj grad tamo od nekih davnih vremena 13 stoljeća,mada uvijek neki podaci ukazuju pravo ili krivo,spore o genetici,heraldici postojanju i samom bitku.Gospodarili su tamo njime ,brižno i pažljivo kao prema ocu trgovci Vojkovići,koji se kasnije pokondiriše i preuzeše uz svoje slavno ime i ono germansko Vojjkfy,ali predikat svog sijela nikad nisu dali nikome, od Klokoča.Obogatiše se,odoše u svijet,kupiše ono silu imanja na svim stranama,toliko su uzeli maha,ali mislim da svoje krvi nikad prodali nisu.Nekako je najljepše sjećanje na te kordunaše dala Marija Jurić Zagorka i pružila ženama svijeta istu mogućnost da se sve one zaljube u hrabrog diva Sinišu,koji brani svoju ljubav do kraja i samom krvlju,onom čvrstom kordunaškom,jakom i silnom.Takav je i Klokoč grad,čvrst i silan,a opet te nježno zove da se vratiš svojim klokotanjem.
Grad Klokoč zidan je na četverokut od sitna kamenja; zidine su mu sada već okrhane, mahovinom obrasle i od davnine tmaste, ali stoje ipak toli čvrsto, da će još koju stotinu godina odoljeti svim nepogodam. Prema sjeveru uzdiže se u četverokutu jaka okrugla kula, viša za hvat od gradskoga zida, a još ima na njoj pod krovom drven čardak, u kojem je do nedavna straža stražila. Rad obrane grada ima svuda po zidinah gradskih puškarnica, a uz platno gradsko namješten je bio triem. Zidine gradske duge su četemaesl hvati, a široke devet. U staro doba ulazilo se je u grad kroz drven čardak i most lančenik u visini prvoga kata, ali kasnije spuštena su vrata niže na dno. Napokon je grad bio nekoć okružen palisadami i jamom, sada već zasutom.
Grad Klokoč stojao je već u 13. vieku, te bijaše kraljevski grad. Naokolo grada prebivaše pleme Klokočko. God. 1224. podieli kralj i slavonski vojevoda Bela ovomu plemenu Klokočkomu razne povlasti; učini ga naime poput Turopolja slobodnom obćinom i rieši ga svake ovisnosti o kraljevskom gradu Klokoću.
Slobodno pleme klokočko brojilo je kasnije više otmenih poro-dica, medju kojimi bijahu najznatniji Otmici, Vojkovići, Maretići, Šimunčići, Vojnovići, Polažanići i Stepići. Sam grad Klokoč ostade medjutim još dugo vremena i nadalje u kraljevskoj vlasti. Tek g. 1387 podieli kralj Sigismundo grad i kotar Klokočki svomu vjernomu pristaši Ivanu Frankapanu. Kasnije zapade grad i kotar grofove Celjske, a ove izmieni oko g. 1468 ban hrvatski Jan
Vitovec. Oko g. 1530 bijaše gospodar Klokoča ban hrvatski Ivan Karlović.
Već g. 1557 uredjen bi jedan dio grada Klokoča za straže, jer su Turci iz susjedne Bosne neprestano provaljivali i prietili.
God. 1561 zapoviedao je gradom lvan Maretić. Pet godina iza toga (1566) zauzeše Turci taj grad, ali bjehu za dobe iz njega opet protjerani. Odsele se je Klokoč otimao Turkom sve do pada
Bihaća (1592); nu po padu Bihaća bi napušten bez okršaja kao tvrdja manje vriednosti. Tek general grof Josip Ivan Herberstein zaokupi opet Klokoč g. 1681, te ga dade popraviti na državne troškove i posadi unj vojsku. U gradu bi namješten za stalno vojvoda s nekoliko vojnika, te je Klokoč ujedno sa Skradom, Budačkim i Perjasicom sve do g. 1747 pripadao Barilovićkoj kapetaniji. God. 1716 naseli vojni erar u Krstinju i u Klokoč pravo-slavne uskoke.
Ima taj grad toliko zapisa I povijesti,toliko imena,osim onih slavnih Vojkovic-Voikffya da ih je nemoguće sve I nabrojati. CRNKOVAČKI (CHERNKOCZI) FRANJO, potomak stare plemićke porodice Galića-Horvata od Klokoča, rodio se je o. g. 1056.
od oca Ladislava i majke Elise Barbare Berislavić, po svoj prilici na očinskom imanju Črnkovcu do Turopolja ili u Zaboku. Kad je svršio nauke kod zagrebačkih Isusovaca posvetio se je vojnoj banove tjelesne straže. Oženio se je s Elizabetom Gerecijevom. Već g. 1687. otpočinje njegov diplomatski rad. Kao ablegat kraljevstva hrvatskoga radi on neumorno kod kralja oko obrane prava svoje domovine. God. 1689. preuzima u ime Hrvatske ključe od Kostaj-nice i Dubice, u koju se smješta hrvatska vojska. On odlučno brani naš narod između Kupe i Une od nasilnih postupaka kod ubiranja poreza.
Što se tiče samog grada ,ne zna se sigurno tko ga je sagradio,ali prvi pisani document stoji iz 1224 godine kada je pleme Klokočana dobilo od kralja Bele IV povlastice te ga darovnicom daje Radošu I njegovoj braći Zoranu,Vetzu I Damjanu.Još krajem 19 stoljeća .1875 grad je pod krovom I naseljen,a od onda propada.
Kraj potoka ,bistre vode ,šuma zelena,nevesela,zabrinuta,sjedi djevojka.......
Post je objavljen 24.02.2021. u 07:15 sati.