Dvorci, crkve i stari gradovi
04.02.2021., četvrtak
Grdun curiae
|
Grdun curiae Grdun je jednokatan dvor – kurija u sastavu ozaljskog gospodarstva ,nad kojim su vladali Frankopani,a pretpostavka je da su ovdje i prije već imali kakav dvor.No,ovaj koji danas vidimo sagrađen je od plemića Vojnovića od 1641 godine pa skoro cijelo 17 i 18 stoljeće,što nam govori i godina nad portalom u dovratniku 1765.,koja dokumentira oobnovu i izgradnju današnjeg izgleda dvora.Pačetvorinastog je tlocrta,okružen parkom i voćnjacima od grubo je tesanog kamena i opeke.Uređenje ove ladanjske rezidencije uglavnom je skromno,a sam dvor spada u kategoriju spomenika graditeljskog lokalnog i ambijentalnog značenja. Željko Juriša muzejski pedagog Ozlja ovako piše o Grdunu U povijesnim izvorima nalazimo zanimljiv povijesni prikaz mjesta Grdun. Grdun je bio dio općine Netretić, u rimokatoličkoj župi Svetog Križa visoko iznad rijeke Dobre, a tijekom 20. stoljeća mještani grade kuće i uz rijeku Dobru. U Grdunu je ozaljski rod Frankopana imao svoj dvor i kmetove, a isti su naslijedili oporukom Stjepana Frankopana 1572. godine njegovi nećaci; Juraj, Krsto i Miklouš Zrinski zajedno s njegovom ostavštinom. Dopisom napisanim u Ozlju 12. prosinca 1639. založio je grof Nikola Zrinski Andriji Jankoviću i ženi Elizabeti pet kmetova koji su potpali pod dvor Grdun i to: Peru Brozovića, Ivicu Kušana, Mataka Kušana, Juru Kušana i Miku Kušana. Andrija Janković imao je dvor u susjednom Završju. Pismom napisanom u Ozlju 19. travnja 1641. zamijenio je grof Nikola Zrinski sa Doroteom Vojnović dvor Grdun sa svim kmetovima (osim onih založenih) za njeno imanje u Brezariću kod Krašića. U posjedu Vojnovića postao je grdunski dvor nakon smrti Petra Zrinskoga vlastelinski. Barun Ištvan Vojnović oberstner ogulinski i njegova supruga domogli su se još imanja Trešćeno, Trešćerovac i Vivodine. Posljednji potomak obitelji Vojnović u Grdunu bila je Ana Rozina Vojnović barunica (Ištvanova unuka) koja se udala oko 1740. za Jelačića. Njezin sin Dišman Jelačić sudjelovao je u teškoj parnici sa tadašnjim vlasnikom Ozlja Teodorom Batthyanyem. Nakon smrti Dišmana njegova udovica Julija prodala je sve posjede 1803. da se riješi sukoba sa Batthyanyem braći Petru i Antunu Tomić za 27 000 forinti. Ishodili su i darovnicu od cara Franje I da kao neograničeni vlasnici uživaju sva kupljena imanja. Petar Tomić Trešćenki odabrao je Grdun kao svoje sjedište te dao obnoviti dvor. Po zanimanju je Petar Tomić bio odvjetnik i upravitelj Zagrebačke, Varaždinske i Križevačke županije. U popisu stanovništva 1805. godine spominje se da je Grdun imao 260 stanovnika, 31 kuću i 32 obitelji. Prilikom kupovine grdunskog imanja potpali su pod vlastelinstvo sljedeći kmetovi: Matija Kovač Jurakov, Matija Kovač Kos, Mikula Kovač, Ivan Basar, Mikula Bart, Tomaž Basar, Mihalj Pleskina, Ivan Pleskina, Jure Pleskina, Petar Pleskina, Matija Kišur, Ivan Broz, Petar Broz, Mihalj Vukmanić, Jakov Bunjevac, Matija Pavečak, Ivan Mikulandrić, Matija Karabogdan, Ivan Karabogdan i Matija Mikulandrić. Kmetovi su prema veličini svoga selišta morali obavljati vlasteli tlaku i davati desetinu godišnjega prihoda. Posebno grupu činilo je seosko stanovništvo koje je imalo svoju zemlju odnosno vinograde: Matijaš Kovač Kos, Tomaš Basar, Ivan Basar, Matija Kišur, Ivan Broz, Ivan Kušan, Ivan Mikulandrić, Matija Miku-landrić, Ivan Pleskina, Juraj Pleskina, Mikula Bart, Juraj Basar, Petar Pleskina Mali, Petar Pleskina, Mikula Pleskina, Ivan Basar, Juraj Karabogdan. Ivan Bukovčak, Juraj Vukmanić, Petar Ogloj, Petar Broz, Ivan Ogloj, Ivan Basar, Matija Lozan, Juraj Vuljanić, Mihalj Belavić i Ivan Radinčić. Gornjaki su bili vlasnici vinograda, te su morali svake godine prema veličini vinograda vlasteli davali određenu količinu vina, 1-3 kopuna i bijeloga brašna. Nakon Petrovog vjenčanja s bečankom Antonijom del Bom, koji se dičio s troje djece, baštinom je dvor Grdun pripao najmlađoj kćeri Antoniji. Ona se udala za Ivana pl. Raiznera (od g. 1792.-1866.), kasnijega savjetnika (vijećnika) banskoga stola i vrlo velikoga prijatelja hrvatske knjige. U kraju je bila na glasu kao vrlo darežljiva pa je bila kuma mnogobrojnoj grdunskoj djeci. Iz ovoga se braka rodio Ljudevit pl. Raizner (od 1824.-1902.), kasnije veliki župan bjelovarsko-križevačke županije i modruško-riječke. Ljudevit pl. Raizner dao je nanovo urediti grdunski dvor i cijelo vlastelinstvo. Prije svoje smrti prodao je grdunsko vlastelinstvo jednom ljekarniku iz Metlike. Velik broj članova obitelji Tomić – Raizner pokopan je u obiteljskoj grobnici kod župne crkve Svetog Križa. Nakon ukinuća kmetstva 1848. seljaci su morali svoju zemlju otkupljivati od vlastele po većoj cijeni nego što stvarno vrijedi. To je dovelo do dijeljenja zadruga koje se postepeno ukidaju i nestaju. Kvalitetnih cesta na Grdunu sredinom 19. stoljeća nije bilo već samo boljih kolnih puta po kojem su mogle ići vlastelinske kočije naročito prema župnoj crkvi. S Lujzinskom cestom Grdun je bio vezan preko mjesta Pišćetke i Modrušpotok, a s druge strane preko Jaškova i Tomašnice. Stanovništvo se bavilo poljodjelstvom i stočarstvom Od domaćih se životinja uzgajaju najviše ovce, krave i volovi te svinje kao i raznovrsna perad (osobito kokoši). Na oranicama se siju sve vrste žita, osobito raž, slamom koje pokrivaju krovove svojih kuća. Sadi se puno kukuruza, krumpira, kupus, repa, sve vrste povrća, lan i konoplja. Grdunčani su se bavili vapnarstvom, a istim opskrbljuju i Karlovac. Žene prerađuju od lana i konoplje domaće platno. Šume su većinom hrastove i kestenove. Djeca su polazila školu u obližnjem Završju. Do druge polovice 17. stoljeća Grdunčani su govorili čakavskim dijalektom kasnije se on mijenja te prelazi u mješavinu kajkavskog i čakavskog. Za stanovnike ovog kraja se i danas govori da su „Živičari“ (oni koji žive u živici tj. šumi). U prijevodu označava čvrste i psihičke neslomljive ljude koji su radili teške fizičke poslove.  Oznake: ozaljskim krajem |
