Dvorci, crkve i stari gradovi
15.04.2021., četvrtak
Marija Ružička Strozzi
|
Od davnina su ljudi tražili malo zabave,kako bi zaboravili svoju bijedu,ili na dvorovima na ratove,spletke ili naprosto težak srednjevjekovni život.Isto tako od davnih dana razne su amaterske skupine obilazile sela,sajmove ili plemićke utvrde,sa više ili manje uspjeha.Glazbenici,cirkusanti,tragičari probali su na sve načine zaraditi za život,živeći više puta nomadski ,čak i puno siromašniji život nego oni kojima su predstavljali svoje lakrdije ili glumačko umijeće.Prve prave organizirane predstave odigravale su se kod grofa Amadea na Gornjem gradu,no,prvi pravi,recimo glumci javljaju se puno kasnije,osnutkom starog kazališta,redutne dvorane na Gornjem gradu u Zagrebu.Zapis postoji da su prvi naši glumci bili članovi novosadske glumačke ekipe i to Toma Isaković,Đura i Sofija Anastasijević,Katarina Jovanović.Jovan Kapdemor itd ,a u Zagrebu im se pridružuju najprije glumice njemačke družine Jozefina Wagi i Lebštekova,a zatim i naša glumica iz putujuće družine Alberta Steina,Julija Stein-Maretić,u Karlovcu su pristupili Josip Tkalec,Nikola Badlaj i M.Radić.Kasnije se u Zagrebu pridružuje još i zaručnica Demetera,Franjica Vesel. Od toga početnog glumatanja, mogli bismo reći, do pravog teatra trebalo je proći još nešto vremena,a nekako je te početke velikog kazališta i glume upravo započela hrvatska Sarah Bernard.Marija Ružićka Strozzi.Rođena je u Moravskoj odakle se u Zagreb doselila kao 4-godišnjakinja .Njen otac Leopold Ružička bio je član orkestra,pa je tako Marija od svojih prvih trenutaka upijala miris kazališta.Završivši višu djevojačku školu,počela je studirati pjevanje u Glazbenom zavodu,a učitelj joj je bio Lichtenneger.Godine 1863.nastupila je prvi puta i na javnom koncertu,a god.1866 pjevala je sopransku ulogu Verdijeva Nabucco,no,od napora ozlijedila je glasnice i tu počinje njena karijera velike glumice.Prestavši pjevati,posvetila se glumi.Glumi ju je učio Josip Freudenreich.Na prve svoje „daske“ zagazila je 1868 i od toga je vremena zauvijek ostala vjerna zagrebačkom kazalištu,a isto tako i publici.1871 udaje se za Ferdu Strozzia i počela nastupati pod tim imenom.Rodilo joj se 8 djece,a iz toga braka su se samo Maja Pečić majka Borisa Konstatinovića Papandopula i Tito posvetili kazalištu.Ružićka je povremeno nastupala i u muzičkim dramama,a jednom je 1874 godine morala umjesto Lesićeve uskočiti u Fausta kao Siebel.God 1878 pružila joj se izvanredna prilika postati članicom glasovitog bečkog Burgtheatra,ali ona ostaje vjerna Zagrebu.Drugi puta zamalo su je nagovorili da pristupi bečkom Ringtheatru,ali požar istoga kazališta 1881 god.i opet zaustavi Mariju u Zagrebu.Do kraja života ostade vjerna,a glumila je u kasnim,poznim godinama života,Zagrebu i njegovim kazalištima.Glumila je i u starom i u Novom (HNK) teatru sa više od 600 uloga sa 2000 nastupa.Marljiva,vrijedna,točna,plodne umjetničke karijere i samoprijegora postade jedna od naših najvećih glumica skoro pa ikada.Njezino ime i dan danas primjer je vrhunskog glumačkog dometa. Njezin lik ovjekovječen je i na svečanom zastoru HNK Vlahe Bukovca.Umire u Zagrebu 27 rujna 1937 i pokopana je na zagrebačkom Mirogoju.  Oznake: HNK, HNK + Lisinski, gluma, Zagreb |
22.02.2021., ponedjeljak
Franjo Josip i Katarina Schratt
|
Kao da krajem 19 stoljeća i početkom 20 nestaju one prave velike romanse,one prave velike ljubavi, u svom zadnjem žaru zagrljaja starih kavalir vremena i dama u rukavicama sa obaveznim zbogom do u vječnost.Pravi muškarci i prave dame,koji sa šutnjom o svojoj velikoj ljubavi odlaze s pozornice,duboko šuteći u sebi ,noseći tajnu koja nosi i život. Dok se već cijeli svijet sprema na veliki rat,koji je na pomolu i o kojem se već u samom dvoru sve glasnije šapće i kad je kraj jedne stare epohe toliko blizu,da onaj pucanj u Sarajevu ustvari samo znači olakšanje onoga što krije sami strah.Kao da taj pucanj sarajevski odnosi i ono malo romantike u leševima planete.Veliki rat! Još carski orkestar svira po partituri koju dirigira Car u Beču,dok špijuni traže i žbiri sumnjaju,dok se pije šampanjac ,a sirotinja sve glasnije steže,srpska Crna ruka u Bosni otklanja svaku nadu da ipak rata neće biti.Zna se dobro tko na tom crvenom krvavom Balkanu diktira tempo rata i koga je najlakše upotrijebiti za potrebe sila koje žele novu podijelu svijeta.Kraj je stoljeća,početak novoga,koji će donijeti samo ratove u kojima će ginuti oni nevini,bez obzira na krunu i položaj,bez obzira na status i imovinu.Sve će to u samo jednom trenu vratiti kućama obogaljenje ljude u velikoj depresiji 20 stoljeća. Možda će nekolicina platiti sav grijeh svijeta,platiti posebno onu veliku cijenu ljubavi u razlici prema klasama i društvenim normama,možda će baš ti neki platiti razvrat svijeta radi velike svoje romantike,i umrijeti kao zadnji stijeg noseći tajnu upravo velike romanse sa sobom,a ona će počivati na francuskom groblju Per-Lachaise. Vratimo se u Beč,na sam skoro kraj 19 stoljeća.Na tronu sjedi ostarjeli Car Franjo Josip I ,nimalo romantičan,ni najmanje sentimentalan,komu je svaka poza strana,nekompliciran,iskreno pošten i koji nije nikada pomislio da hini osjećaje,koje zapravo nije stvarno osjećao. Kada je u Ženevi tragično preminula Carica Elizabeta – Sissy ,priča se da je carev poboćnik grof Paar jednom francuskom novinaru,a na upit kakvo je Carevo duševno stanje,odgovorio :Njegovo Veličanstvo gleda u svim događajima Božju providnost,te će zbog toga podnijeti ovu nesreću,kao što je podnio i sve ostale,što su ga već snašle.U njegovu će životu teško doći do promjene:jer je njegov život jednostavan i bez radosti..... U suhoparnom životu ovog čovjeka,kojeg je sudbina postavila na najviše prijestolje ovog svijeta,jedine romantične stranice ,ili romantizmom prožete stranice napisala je glumica Katarina von Schratt,25 godina mlađa od svog moćnog prijatelja.Rođena je u Badenu 11.rujna 1855 godine,odgajana najprije u jednom samostanu,a zatim u ženskom zavodu u Koelnu,vrlo je brzo upoznala sve čari pozornice.Potajno je nastupala u badenskom kazalištu.Pohađala je nekoliko kazališnih škola,da bi se obrela u Berlinu u dvorskom kazalištu.No na poziv slavnog Laubea vraća se u Beč.1887 godine imenovana je dvorskom glumicom,a 1893 godine postaje doživotnim članom Burgtheatra,gdje je nastupala do 1.10. 1900 godine.PO želji Franje Josipa povukla se sa scene.Možda bi postala velika heroina scene da nije bila bila njegova prijateljica i da se isto tako nije složila da se o njoj sudi samo kao o ljubavnici zadnjeg cara Austrije. Postoji nekoliko verzija kako se Car upoznao sa Katarinom,pa jedna od njih priča preko same Sisi,kojoj je platila sladoled u jednoj slastičarnici u Ischlu,a Carica kod sebe nije imala novaca.Kasnije u šetnji sa Carem prošli su pored djevojke plave kose,plavih prodornih očiju i dražesnim kretnjama,u kojoj je Carica prepoznala svoju spasiteljicu i tako su je Carica i Car pozdravili.Nakon toga Car je stalno viđan u kazalištu. No postoji i još jedna verzija,koju ćemo nekako uzeti točnijom od prethoden,a ta je da je carski par slavio 25 godišnjicu svojeg braka i njima u čast davao se „san ljetne noći“.Prije predstave Schrattova je imala čast održati paru patriotski prolog.No,ipak je cijela ta veza krenula tek 5 godina nakon tog događaja........  Oznake: Habsburg, franjo josip I, gluma |
