Dvorci, crkve i stari gradovi
29.09.2021., srijeda
Sarajevski atentat
|
Pucanj u žrtve Bijela dama prošetala je bečkim Hofburgom ,točno u ponoć,kao I uvijek kad bi neki član carske kuće morao umrijeti. Toliko su je puta vidjeli kako šeta hodnicima,kao sudbina,koja točno zna kada će koji od članova Habsburga napustiti ovaj svijet . Ovaj puta kao da je I ona sama bila drugačija,nekako uznemirena. Hodala je puno laganije I polakše negoli toliko puta prije. Od samih početaka Habsburga kao da je točno ovaj puta nosila ono prokletstvo koje već stoljećima visi nad glavama te obitelji. Vrane u grbu, koje su toliko puta slijetale nad gradom ,iskonom obitelji, ovaj puta su u jatu proletjele starim carskim burgom. Več poslije bečkog kongresa kao da se naslućivalo ono neminovno što se sprema I što polako dolazi. 100 godina prije same propasti te obitelji, već je sve bilo gotovo, točno se znalo tko je grobar stare vladajuće dinastije. Svi dvorovi svijeta su nakon 1850 godine čekali onaj hitac , točno pogođenu metu koja će uzvitlati svijet I sve te bratiće na krv posvaditi. Taj hitac pritajeno je čekao u Sarajevu I premda su špijuni I žbiri svih kraljevina I carstva radili danonoćno, nikako nisu mogli znati točno onaj trenutak kada će svijet okrenuti leđa starom poretku I kada će milijuni krvi proteći starom Europom, srušiti nekoliko starih kuća I uspostaviti novi red I novu vlast, onu građansku, koja se već krajem 19 stoljeća bunila protiv starih ustaljenih običaja aristokracije. Prije nego li će Veliki ceremonijal meštar u Beču uzviknuti : Vaša Veličanstva , die Bosniaken kommen, sve se raspada ,upravo u Bosni. Budući car, nasljednik velikog carstva I slavne kuće ,putuje prema svojem kraju I svojoj sudbini.Pratnja kao da zna, te ga nagovara na povratak, no jedan budući car ne bježi, premda I njemu u glavi kuca sat. Svi su u užasu čuli kako viče : Došao sam u Sarajevo kao zamjenik carev – a dočekali su me bombama!! Generalnog ađutanta careva grofa Paara,pozvali su u carskoj vili u Ischlu,hitno na telefon,te je on koji se nikada nije javljao na telefon,jer ga je mrzio kao I njegov gospodar,oskvrnuvši tako prvu nedelju odmora u carskoj rezidenciji,ipak javio. POslije razgovora noge su mu se tako elastično I brzo pomicale idući prema carevoj radnoj sobi. U samoj sobi ostao je pola sata, dok je cijeli već Ischl brujao o ubojstvu Prijestolonasljednika. Car je samo rekao : Svemoćni se ne da izazivati,Viša je moć uspostavila ovaj red,koji ja nažalost nisam više mogao držati. Maloljetna djeca,koja su u jednom danu izgubila I majku I oca plakala su,maćeha Franje Ferdinanda ,Marija Terezija ,bila je očajna od bola I žalosti. U 10,50 h odjeknuo je pucanj koji će pobiti preko 6 miliona ljudi, a ne samo Nadvojvodu ,Prijestolonasljednika Austro-Ugarske krune. Sve skupa kao da je već bilo u zraku,a visilo nad glavama I Prijestolonasljednika I žene mu Sofije,pratnje, stanovnika Sarajeva ,fesova koji su pozdravljali, I crne ruke Srbije koja je ,uz pomoć , I stranih kuća, sve to pripremala I izvršila. Sve upravo kao da je taj čas u gradu Subina kucala svakome od njih na vrata I živote, najavljujući strašnu sudbinu svijeta koja će uskoro uslijediti. Jer nitko nije bio niti će biti pošteđen krvavog sukoba koji će zamala svima doći glave. Veliki rat upravo je u taj dan počeo u svijetu. “Dne 28 lipnja 1914 godine probudio sam se u tri I poi z strašnog sna.Sanjao sam da sam ujutro pristupio k pisaćem stolu, da pregledam prispjelu poštu.Sasvim gore ležalo je pismo s crnim rubom, crnim pečatom I grbom Nadvojvode. Smjesta sam prepoznao njegov rukopis.Otvorio sam pismo I vidio na gornjem dijelu papira sliku u modroj boji, koja je kaon a razglednicama predstavljala cestu I usku ulicu. Visočanstva su sjedila u jednome automobile : njima sučelice neki general, pokraj šofera neki oficir. Na obim stranama ulice mnoštvo svijeta.Dva se mladića skočila naprijed I pucala u Visčanstva. Tekst pisam koji sam vidio u snu glasio je doslovno ovako : Vaša biskupska milosti! Dragi doktore Lanyi! Saopćujem Vam da ću danas sa svojojm ženom pasti u Sarajevu kao žrtva umorstva iz zasjede.Mi se preporučujemo Vašim pobožnim molitvama I svetim žrtvama pri miasma,pa Vas molimo, da našoj siromašnoj djeci I nadalje ostanete odani u ljubavi I vjernosti,kao što ste bili dosada. Najsrdačnije Vas pozdravlja nadvojvoda Franjo.Sarajevo,28 lipnja 1914 godine. Tri I po izjutra! Dršćući o suznih očiju skočio sam iz kreveta I pogledao na sat,koji je pokazivao tri I po sata. Smjesta sam se požurio I napisao što sam čitao I vidio u snu. Kod pisanja sam čak reproducirao formu nekih slova,kao što ih je napisao Nadvojvoda.Moj je sluga istoga jutra u pet I tričevrt stupio u moju sobu, videći me,kako sjedim blijed I molim krunicu. Pitao me da li sam bolestan.Ja sam mu kazao: Pozovite smjesta moju majku I gosta.Ja bih htio čitati misu za Visočanstva.jer sam strašno sanjao. Potom sam otišao s njima u kućnmu kapelicu. Pripovjedanje u 6 ujutro bivšeg duhovnog savjetnika I učitelja Franje Ferdinanda biskupa dr. Lanyi u Velikom Varadinu svojoj majci,sluzi I nekome gostu.Protokol za grobnicu Od dana najavljenog posjeta visokih gostiju najviše se upravo znojio načelnik Sarajeva Fehim efendija Čurčić. Dao je objaviti proglas stanovnicima glavnog grada Bosne,kojim su se izražavali “duboko ukorijenjeni osjećaji sinovske zahvalnosti prema Caru I članovima carske kuće” građana Sarajeva.Taj je proglas završavao pozivom da se svečano okite kuće, pogotovo onim putem kojm će prolaziti Nadvojvodski par. U Beču u ljetnoj rezidenciji na koju je Maria Theresia potrošila skoro cijelo carstvo,mumije ,članovi kabineta skupili su glave,upravo primivši putni plan nasljednika prijestolja I vojvotkinje HOhenberg.Iz tog je plana proizlazilo da Prijestolonasljednik želi da ga se u Bosni pozdravi najsvečanijim ceremonijalom, a Nadvojvotkinji da se imaju odati sve počasti koje su pripadale samo gospodarici zemlje. Program se do tog trenutka držao u najvećoj tajnosti pred bečkim dvorom. To je bio prvorazredni skandal. Stari grof Paar I knez Montenuovo koji nikada caru nisu javili ništa lose ,ovaj put morali su javiti ovaj program koji je jedino doličan dočeku samog Cara,ali isti taj program I raspored nitko nije mogao zabraniti upravo osim Njegovog Apostolskog Veličanstva. Generalni ađutant I ceremonijal meštar nisu nimalo sumnjali da će Car taj program zabraniti,jer se on upravo čvrsto držao etikete I ceremonijala.To mu je bila svetinja. No, Franjo Josip samo je zaklimao glavom I rekao,da će nešto ranije ,ali svakako prije povratka nasljednika,otići u Ischl na odmor! Put iz Beča započeo je s malom nezgodom.Franjo I Sofija putovali su svaki iz svojeg smjera,on iz Beča ,a ona iz Mađarske. Očekujući da će dobiti salonska kola u vlaku, javljeno je da su samo jedna salonska kola osposobljena ,ali da u njima ne funkcionira električna rasvjeta,nego salon moraju obasjati svijećama. Bilo je devet I trideset tople lipanjske večeri. Ulazeći u salon,kojeg su polutamno osvjetljavale svijeće,Franjo Ferdinand je samo rekao,zastavši na vratima,”Kao u grobnici,zar ne?!” Nadvojvotkinju su svečano dočekali na Ilidži,gdje je htjela dočekati svog muža.Djevojčice u bjelini predale su joj cvijeće, svakoj se nježno naklonila ,potapsala po obrazu,kako je I red carskoj glavi.Vojnička je glazba zasvirala na peronu “Bože živi” I na tren se sve skupa činilo da je Sofija zaboravila sve one strahove pred putovanje, ali su je ipak prolazili žmarci. Putujući kroz Madjarsku ,skrivajući se u svom kupeu,vidjela je na svakoj stanici pune vlakove koji su donosili Srbe I iz Srbije I iz Bosne, a koji su putovali na granicu sa Moravskom,a dalje u Brno kako bi prisustvovali sokolskoj svečanosti upravo na Vidovdan 28.lipnja. “Na dan koji ćemo mi provesti u Bosnu u Sarajevu” sa zebnjom je pomislila. U svečano okićenom hotelu “Bosna “ na Ilidži sastala se sa mužem. Prijestolonasljednik je putovao iz Beča do Trsta,a dalje od Pule do Metkovića brodom.Stao je I u Splitu, pozdravio je nazočne “Morlaken” (Vlaje),kako je nazivao Hrvate. U Metkoviću je dočekan sa svim počastima,a onda dalje vlakom do Bosne. Priređeni su I manevri I Prijestolonasljednik je bio izuzetno zadovljan viđenim.Okićenim kućama, vojnom spremom I radom četa.”Čini se da se ovdje dolje mnogo toga popravilo” izjavio je. Vidjevši da je zadovoljan –general POiterek zapitao ga je bi li se prošetao Sarajevom popodne mimo protokola,ali Sofija nikako to nije htjela I pogledom I glasom molila je Molim ne,molim ne!,no Franjo Ferdinand odlučio je Idemo!Naprijed!” Ali, Sofka,zar ne shvaćaš? Ako sada dođemo U Sarajevo ,nenajavljeno,nitko nas neće očekivati I ne može nam se dogoditi ništa lose!” 28.lipnja počeo je veselo I velikom galamom I na željezničkoj stanici I u gradu,jer je sve htjelo prisustvovati događaju I prvi puta vidjeti Nadvojvodu,osjetiti dah onih velikih gradova, koji su već imali priliku vidjeti carsku kuću. Vidovdan je! U hotelu “Bosna” jednu su prostoriju preuredili u kućnu kapelicu.Svećenik je odslužio misu,a nakon mise rekao je Franjo “Sofka, čudnovato je ,kako sam se danas bunio kod mise, to mi se još nikada nije desilo” I Sofija se bunila “ I ja sam se odmah,čim sam se probudila ,pomislila,danas je Vidovdan,28 lipnja” Kola povijesti voze cestama, kamenje ih kotrlja, iskre iskaču od trenja, prvi automobili I carske glave. Rat je ,veliki, koliko se njih neće nikada vratiti doma, koliko njih neće više vidjeti svoje bližnje,a sve za račun glava , koje nikada savjesti neće imati. Duga zimska noć Majko moram poć Rodna gruda pradjedova To me zove upomoć Ako se majko ne vratim Nemoj me zalud čekati Pusti jednu suzu tihu I prouči mi fatihu Nek me ona isprati      Oznake: bosna, povijest, Habsburg, Habsburška Monarhija |
24.02.2021., srijeda
Karlo I Habsburg
|
Mrtvac na Madeiri Noćas nisam nikako mogao spavati.Muči me ta tema jer ustvari i ne znam što bih napisao,pa u glavi cijelu noć slažem početak,sredinu i kraj,a ne radi se o krimi romanu,niti o ljubavnom,niti o hororu,premda se bliži noć vještica,naprosto se radi o povijesti,a to nije lako opisati,pogotovo onu povijest koju smo popušili,proćerdali,zarajtali,propustili i prekasno sjedamo još uvijek na vlak i nije samo vlak prema jugu,premda jesmo na južnim granicama Europe i dan danas. Iz tada i danas za svjetske pojmove malog Zagreba,donosile su se za hrvatsku povijest uvijek čvrsto donesene krive odluke,potpomognute domaćim izdajicama koji su se uporno borili protiv tekovina naše revolucije.Naši su se dali spolno analno općiti u svim pozama,tako da bih ja ipak pitao Indijce tko je napisao Kama sutra,jer nama sutra ne dolazi,ali prekosutra nam se stalno udara u glavu i gornju i donju i onu pozadinsku. Kronološki mi je nekako najlakše sve to skupa složiti,a kako je nogomet svakome najjasniji onda je rječnik tu i nepotreban,samo nešto kratko napišeš i daš brojke,koliko je pogodaka udareno u naš gol,odnosno autogol. 1102 godine pacta conventa Hrvatska – Mađarska 0-1 Nazvana i Qualiter čuva se u Budimpešti : Qualiter et cum quo pacto dederunt se Chroates regi Hungariae "Kako i kojim sporazumom su se predali Hrvati kralju Ugarske" 1.1.1527. Naši su se prošlu noć – Novogodišnju tak nalili da su igrali jako loše te su od strane austrijske momčadi popljugali ravno 0-1 Neka zna vaše veličanstvo da se ne može naći da bi ikoji gospodar nasilno okupirao Hrvatsku, nego da smo se nakom smrti našega (...) zadnjega kralja Zvonimira (...) slobodnom voljom priključili svetoj ugarskoj kruni, a nakon toga, sada, vašem veličanstvu« 1671.godine na prijateljskoj utakmici u Bečkom Novom Mjestu izgubili smo od i opet od Austrije 0-2. Pušili smo tako utakmice redom sve do one 1918 godine kad su nam ga nabili tako da je to boljelo sve do 1990.godine kad smo ovaj put izgubili od domaćih što traje sve do dana današnjeg. 29.10.1918 godine Hrvatski je sabor raskinuo sve državotvorne veze sa starom Austrijom,ali mu se isto tako žurilo zakopati i prikloniti se kneževini Srbiji,a jedino dobro što se s time dobilo,jer je Srbija već u prvom poluvremenu uhvatila dobar ritam igre i prisvojila Hrvatsku ko pokrajinu ,jest to da su Hrvati konačno dobili pravi naziv „ Guske u magli“. Ja premda žalim za carskom kućom koja je nestala sa svjetske pozornice kao vladajuća,ipak ne dozvoljavam sebi intimiziranje sa poviješću,jer bi to bilo nisko i nikako ne bi zadovoljilo moje kriterije,a pokušavam biti uvijek objektivan.I sada na red dolazi ono zašto nisam mogao spavati.Kako da spavam,kad je povijest toliko široka,toliko uska,toliko strašna i teška i kako da objasnim sebi i drugima i kako to napisati i složiti a da tekst ne traje ko povijesna knjiga kronološki poredana,jer bih mogao pisati danima i noćima. Kako je vrijeme Svisveta ,odlazaka na groblje,onda je najlakše jedno vrijeme pokopati,otplakati i krenuti dalje,no,ta ista stvar historija vraća se i vraća i kao da nas taj duh predaka i prošlog vremena ne napušta,a badava svim egzorcisti kad se taj Duh ne da nikako poslati u bijelo svjetlo i zauvijek smiriti.Mi nekako volimo plakati nad prošlošću i nikako se ne damo krstiti u sadašnjosti. Pa mrtvimo opijelo ,a živima život: Mrtvac na Madeiri Rođen da bude sretan otac radosne obitelji,a prisiljen da postane poglavica jednog carstva u propadanju.Karlo von Habsburg podsjeća na Katarinu Howard,petu ženu Henrika VIII koja je na stratištu,podijelivši krvniku zamoljeno oproštenje,uskliknula : Umirem kao kraljica,ali koliko bih radije,da mogu umrijeti kao supruga Culpepera!. Sve činjenice govore u prilog kao dokaz da bi Karlo von Habsurg,posljednji austrijski car i kralj,ne popevši se na prijestolje svojih predaka,postao vrlo dobar muž i uzoran otac,možda i u korist same povijesti. Prošavši Bospor u zadnjem putovanju i vidjevši Carigrad,koji ih je u svibnju 1918 godine dočekao kao moćne saveznike,carica Zita i car Karlo,našli su se 19.studenog 1921 godine na Madeiri. Godine 1922.1.travnja,samo četiri mjeseci kasnije u potpunoj bijedi,onaj koji je naučio na raskoš Šenbruna,zadnji Austro-Rimski car i Hrvatsko –ugarsko-češki kralj Karlo von Habsburg,zauvijek napušta ovaj svijet i povijesnu scenu jedne od najmoćnijih carevina i kraljevina Europe.Umire od influence u vili Quintadomonte,koju mu je ponudio kao ljetnju rezidenciju neki bogati Portugalac,a u koju se on ,jer nije imao sredstava da plati račune hotela Viktoria preselio već koncem veljače.Vila nije raspolagala potrebnom infrastrukturom,na brojne stanare imala je samo jedan WC. Car je štedio na maslacu,jeo meso jednom dnevno i došao do zaključka da može uštedjeti sasvim finu svotu novaca ako ne pije kavu. Oslabjeli car,već pod zagrljajem smrti na zadnjoj ispovijedi pozvao je tada malog 10-godišnjeg princa nadvojvodu Otona,koji je morao prisustvovati podijeli sakramenta imao je još samo toliko snage da šapne malom Otonu : Žrtvuj i ti svoj život za dobro svojih naroda,kao što sam ga i ja žrtvovao... Mrtvo tijelo pokojnog cara Austrije bilo je izloženo četiri dana u vili Quinteado Monte.U malim kolicima na dva kotača jedan sobar i jedan Austrijanac,otpremili su mrtvo tijelo cara do crkve.Za čednim kolima išli su „car“ Oton,Carica Udova Zita i neki mještani.Lijes je bio pokriven starom Austro-ugarskom zastavom. Oznake: Habsburg |
23.02.2021., utorak
Mayerling
|
...“Muke,koje sam pretrpjela nakon smrti svoje kćerke – pisala je – dopuštaju mi da se smatram dostojnom milosrđa Vašeg Veličanstva.Napustila sam Beč,a da nisam mogla vidjeti svoje dijete,morala sam sama trpjeti u nijemom očaju,bez ičije utjehe,najgrozniju bol,koju majčino srce može podnijeti.Oduzeta mi je utjeha,da ću olakšati riječima svoju patnju,a šutjela sam i onda,kada su u javnosti proširene najlažnije klevete o mojoj jadnoj kćerki i o mojem držanju u toj stvari...“ 8.7.1889 godine. Sve je zataškano u tolikoj mjeri da i danas nije sigurna niti ama baš niti jedna priča,a isto tako niti jedna legenda ili događaj.Skoro pa cijela dokumentacija je spaljena ,pa se čak o toj stvari u svojoj knjizi nije izjasnila,nego šutke prešla i sama Nadvojvotkinja Štefanija,kasnije po drugi puta udana grofica Lonyay. U svom oproštajnom pismu Rudolf piše ženi: Mirno idem ususret smrti,koja jedina može spasiti moje dobro ime“ i mi bi mogli zaista bez riječi povjerovati u to.Štefanija poriče da bi bilo kakvi dugovi nagnali njenog muža prestolonasljednika Rudolfa u smrt,naprotiv ona dopušta ili čak signalizira da bi politički planovi,njoj neotkriveni i koji se više ne mogu rasvijetliti mogli dovesti njenog muža u bezizlaznu situaciju. Kada su nakon 38 sati 30.1.1889 godine otkrivena mrtva tijela u lovačkoj kućici u Mayerlingu kraj Beča,Nadvojvode Rudolfa Habsburškog i njegove maloljetne ljubavnice,bilo joj je tek 17 godina,a njemu 31,Marije Večere (Maria Vetsera),koji su počinili samoubojstvo,odnosno princ je prvo pucao u svoju ljubavnicu,a onda u sebe,užarile su se sve carske i kraljevske kuće,sve vlade i sve novine,a nazirao se već i lagani kraj Austrijske Kuće. Sama ljubav i ne igra neku veliku igru u toj tragediji,jer govore da Rudolf i nije volio svoju ljubavnicu,a ona je njega obožavala,pa je i bila spremna dati se nagovoriti da počini samoubojstvo s njim.Princa je zaokupljala ta ideja niz godina,niz godina nagovarao je svoje silne ljubavnice od kojih je i dobio spolnu bolest,na taj čin,no one su bježale,dok se nije pojavila Večera i pristala s njim zajedno otići u smrt.Da li je to kod nje bila ona mladenačka adolescentska pojava,nikad se neće otkriti.Rudolf je mladu djevojku ubio hicem iz pištolja u lijevu sljepoočnicu,metak je izašao iza desnog uha,a zatim je istim pištoljem ubio sebe,kažu na toaletnom stoliću ispred ogledala.Marija Večera,kako su je našli,imala je raskolačene oči,držala je u lijevoj ruci maramicu,koju su joj teškom mukom istrgnuli.Njenoj majci bilo je zabranjeno vidjeti mrtvo tijelo svoje kćeri,nego je i morala odmah napustiti Beč.Samo je dvoje ljudi dobilo pravo,dopuštenje uz naravno ograničenja pokopati tijelo mlade djevojke.Grof Stockau i barun Baltazzi prisustvovali su pogrebu pod uvjetima : da prime bez sudržavanja liječničku potvrdu u kojoj se smrt Marije Večere pripisala samoubojstvu i da se mrtvo tijelo prenese u kočiji kao da je živo biće.Iz samog dvorca Mayerling mogao je izaći samo jedan mrtvac. Jezoviti pogreb Marije Večere opisan je izvještaju policijskog komesara Habrde grofu Taafeu,koji je objelodanjen skupa s nekim drugim dokumentima bivšeg predsjednika vlade.Habrda i barun Gorup krenuli su noću u Heiligenkreuz,da jave opatu,čuvaru groblja,da će se narednog jutra u najvećoj tajnosti pokopati tijelo jedne samoubojice.Opat je bio diskretan i nije ispitivao o komu se radi,kao da mu je sve bilo jasno,dolaskom ovako visokih gostiju.Odmah je izdao nalog drvodjelcu da se napravi lijes,a grobaru da se iskopa grob.Bila je olujna noć.Kočija sa mrtvim tijelom nesretne Večere- leš je bio postavljen u kočiji sjedeći nasuprot stričevima – mogla je samo polako napredovati.Kroz blato i snijeg stigla je oko ponoći do vratiju groblja,gdje su iz kočije izvukli mrtvu putnicu i postavili je u lijes.Grob se nalazio na kraju groblja i leš je u njemu ostao puna 4 mjeseca bez ikakve oznake.Pokoravajući se volji Franje Josipa majka nesretne djevojke nije smjela prisustvovati pogrebu,niti obilaziti grob,nego joj je to dopušteno na inzistiranje tek u ožujku.Opsjedana od vladara,uznemiravana od vlade,klevetana od dvora,koji joj je predbacivao popustljivost prema kćeri,barunica Helena Večera u cilju da djeluje na savjet javnosti štampala je brošuru koju danas teško možemo pronaći jer je policija otkrila 200 primjeraka i uništila ih odmah.Samo je 20 prebačeno preko granice i u Francuskoj je napravljen cijeli prijevod.Jedan primjerak je objavio književnik Ernest von der Planitz u svojoj knjizi : Potpuna istina o smrti austrijskog princa Rudolfa.Knjiga je doživjela 52 izdanja,ali su sva bila zabranjena u Austrougarskoj.   Oznake: Habsburg |
22.02.2021., ponedjeljak
Franjo Josip i Katarina Schratt
|
Kao da krajem 19 stoljeća i početkom 20 nestaju one prave velike romanse,one prave velike ljubavi, u svom zadnjem žaru zagrljaja starih kavalir vremena i dama u rukavicama sa obaveznim zbogom do u vječnost.Pravi muškarci i prave dame,koji sa šutnjom o svojoj velikoj ljubavi odlaze s pozornice,duboko šuteći u sebi ,noseći tajnu koja nosi i život. Dok se već cijeli svijet sprema na veliki rat,koji je na pomolu i o kojem se već u samom dvoru sve glasnije šapće i kad je kraj jedne stare epohe toliko blizu,da onaj pucanj u Sarajevu ustvari samo znači olakšanje onoga što krije sami strah.Kao da taj pucanj sarajevski odnosi i ono malo romantike u leševima planete.Veliki rat! Još carski orkestar svira po partituri koju dirigira Car u Beču,dok špijuni traže i žbiri sumnjaju,dok se pije šampanjac ,a sirotinja sve glasnije steže,srpska Crna ruka u Bosni otklanja svaku nadu da ipak rata neće biti.Zna se dobro tko na tom crvenom krvavom Balkanu diktira tempo rata i koga je najlakše upotrijebiti za potrebe sila koje žele novu podijelu svijeta.Kraj je stoljeća,početak novoga,koji će donijeti samo ratove u kojima će ginuti oni nevini,bez obzira na krunu i položaj,bez obzira na status i imovinu.Sve će to u samo jednom trenu vratiti kućama obogaljenje ljude u velikoj depresiji 20 stoljeća. Možda će nekolicina platiti sav grijeh svijeta,platiti posebno onu veliku cijenu ljubavi u razlici prema klasama i društvenim normama,možda će baš ti neki platiti razvrat svijeta radi velike svoje romantike,i umrijeti kao zadnji stijeg noseći tajnu upravo velike romanse sa sobom,a ona će počivati na francuskom groblju Per-Lachaise. Vratimo se u Beč,na sam skoro kraj 19 stoljeća.Na tronu sjedi ostarjeli Car Franjo Josip I ,nimalo romantičan,ni najmanje sentimentalan,komu je svaka poza strana,nekompliciran,iskreno pošten i koji nije nikada pomislio da hini osjećaje,koje zapravo nije stvarno osjećao. Kada je u Ženevi tragično preminula Carica Elizabeta – Sissy ,priča se da je carev poboćnik grof Paar jednom francuskom novinaru,a na upit kakvo je Carevo duševno stanje,odgovorio :Njegovo Veličanstvo gleda u svim događajima Božju providnost,te će zbog toga podnijeti ovu nesreću,kao što je podnio i sve ostale,što su ga već snašle.U njegovu će životu teško doći do promjene:jer je njegov život jednostavan i bez radosti..... U suhoparnom životu ovog čovjeka,kojeg je sudbina postavila na najviše prijestolje ovog svijeta,jedine romantične stranice ,ili romantizmom prožete stranice napisala je glumica Katarina von Schratt,25 godina mlađa od svog moćnog prijatelja.Rođena je u Badenu 11.rujna 1855 godine,odgajana najprije u jednom samostanu,a zatim u ženskom zavodu u Koelnu,vrlo je brzo upoznala sve čari pozornice.Potajno je nastupala u badenskom kazalištu.Pohađala je nekoliko kazališnih škola,da bi se obrela u Berlinu u dvorskom kazalištu.No na poziv slavnog Laubea vraća se u Beč.1887 godine imenovana je dvorskom glumicom,a 1893 godine postaje doživotnim članom Burgtheatra,gdje je nastupala do 1.10. 1900 godine.PO želji Franje Josipa povukla se sa scene.Možda bi postala velika heroina scene da nije bila bila njegova prijateljica i da se isto tako nije složila da se o njoj sudi samo kao o ljubavnici zadnjeg cara Austrije. Postoji nekoliko verzija kako se Car upoznao sa Katarinom,pa jedna od njih priča preko same Sisi,kojoj je platila sladoled u jednoj slastičarnici u Ischlu,a Carica kod sebe nije imala novaca.Kasnije u šetnji sa Carem prošli su pored djevojke plave kose,plavih prodornih očiju i dražesnim kretnjama,u kojoj je Carica prepoznala svoju spasiteljicu i tako su je Carica i Car pozdravili.Nakon toga Car je stalno viđan u kazalištu. No postoji i još jedna verzija,koju ćemo nekako uzeti točnijom od prethoden,a ta je da je carski par slavio 25 godišnjicu svojeg braka i njima u čast davao se „san ljetne noći“.Prije predstave Schrattova je imala čast održati paru patriotski prolog.No,ipak je cijela ta veza krenula tek 5 godina nakon tog događaja........  Oznake: Habsburg, franjo josip I, gluma |
21.02.2021., nedjelja
Vojvoda od Reichstadta
|
Koliko je potrebno osobne nesreće da bi se lomila koplja,koliko je potrebno tuge da bi se opisao nečiji tako naizgled slavan život i još slavnije ime.Zar je dijete krivo za pogrešne poteze politike.Tako bi se mogao ukratko opisati život Vojvode od Reichstadta,sina Napoleona i Marije Lujze. Sve u svemu kad se zbroji ne znaš tko je u tom nesretnom djetetu izazvao više tuge i patnje,dali krivi strogi odgoj,sebičnost majke,koja ga nije voljela ili samo nesretna sudbina oca koji je ratovao sebi u čast i slavu.Iz običnog korzikanca htio je postati car svijeta i to se odrazilo na samo jednom biću,kojemu nije dozvoljeno niti voljeti koga bi htio. Danas možemo samo sagledati dio te patnje na one uspomene ili zapise starih dnevnika koji opisuju bolesnog princa koji se sunčao na terasi dvorca Schoenbrunn.Jedan austrijski diplomat opisuje odgoj – torturu mladih prinčeva,pripremajući ih za nečije snove. U 12 godini vojvodu su budili u 6 ujutro zbog molitve i da ga pitaju ima li intimne potrebe,zatim bi mu dopustili da drijema do pola 7,kada je dolazio sobar koji bi ga prije oblačenja,oprao tako mehanički ne imajući ni toliko obzira,koliko bi bilo koji građanin imao pri pranju svoga psa.U kućnoj haljini,jutarnjim hlačama i papučama mladi bi princ zatim primao majordomusa,koji je želio čuti da li je princ dobro spavao,a nakon toga hitno se oblačio,jer je i odgojiteljica imala isto pitanje.Kada bi se ona povukla ,sobar bi obukao dječaka u kratke svilene crne hlače i crni frak,jer je to bila propisana garderoba za misu.Nakon toga dolazili su jedan časnik i učitelj u nazočnosti kojih bi sobar opet presvlačio dječaka u bijele kožnate hlače,čizme i zeleni frak.Zatim bi otišli na jahalište.20 minuta kasnije dolazila je na red uniforma pukovnije,koja je nosila prinčevo ime i u toj uniformi vježbao je mačevanje.Poslije 20 minuta trebalo je u svečanoj uniformi sa dekoracijama učiti kod plesnog učitelja,kako se čovjek mora propisno pokloniti.I tako sve dalje i dalje po protokolu.Vrlo je malo vremena ostalo dječaku na igru i odmor.Ručak bi bio vrhunac mučenja mladića,jer bi za svaki zalogaj ili komadić kruha morao tražiti dopuštenje odobrenje učitelja,odgojiteljice i liječnika,a u najviše bi slučajeva njegovu molbu odbili.Jadni je dječak imao samo jedan izbor na kraju svega,moliti da se udalji od stola.Prolazeći hodnicima dvora vojvoda bi barem malo vremena imao za misliti na pozitivne stvari,a usput i pojesti hranu koju bi mu po stanovitim mjestima ostavljale dvorske dame,kojima je sirotog dečka bilo žao.Svugjde ima dobrote ipak. Toliko je ostalo dokaza od odgoju,da sve autore ne bih sada navodio,samo možda „Der Herzog von Reichstadt“ Eduarda Wertheimera štampana u Stockhardu 1902 godine,koja najzornije prikazuje nesretan život mladog vojvode,a i kasnije otvaranjem arhiva nalazilo se na bezbroj dokumenata,kao primjerice zapisa njegovog učitelja grofa Moritza Dietrichsteina. Moram ipak ovdje spomenuti i predrasude,čak zaglupljenost politike koja je mladog princa odvojila totalno od oca,Napoleona,kako mali ne bi pokazao tu napoleonsku crtu mržnje prema Austriji ili čak osvajačku,a naravno veliku ljubav prema majci Mariji Lujzi,odnosno Austriji.Napoleon umire na svetoj Heleni,nemajući pojma što se događa s njegovim djetetom.Možda samo može zahvaliti nekom šenbrunskom vrtlaru koji mu je poslao komadić ili ćuperak kose djeteta,na što su svi žbiri poludjeli zajedno sa knezom Metternichom.Moramo pri tome spomenuti da majku nije bilo briga za njega i vodila je svoj život u ljubavnicima.Njezina je sebičnosti nebriga otišla toliko daleko,toliko je bila sramotna,da je čak dolazeći na smrtnju postelju svog djeteta bila ljuta i da je jedino na strogi poziv Metternicha,poradi šaputanja Bečana ,došla i kratko se osvrnula na umirućega ,kako ne bi propustila udaju jedne svoje nezakonite kćeri i kako bi što prije pobjegla u naručaj svojeg ljubavnika Neipperga.Knez Metternich u malome je gledao napoleonsku sablat,pa je čak i car Franjo pustio suzu dvije,ipak na kraju zaključivši i uskliknuvši da je to dobro za sve ,za njegovu djecu i za cijeli svijet. Vojvoda se razvijao vrlo brzo,bio je visok i tanak,ali noge i ruke bile su mu vrlo slabe.I zubi su mu bili slabi.Prsa umjesto da se razvijaju jako,sve su se više sušila,ali je to pripisano genetici lorenskih karakteristika.Umno je bio vrlo jak.Njegova radost bila je zapovijedati,praviti se velikim vojskovođom,od čega je cijela austrijska politika zazirala,a on je zamišljao velike bitke kojima je on upravo glavni borac.To mu je bila igra u samoći dvora.Nije se štedio,jahao je kao kentaur,a zatim oznojen trčao u kazalište.Prigodom pogreba generala von Siegenthala,izdao ga je glas ,pa je morao drugome prepustiti zapovjedništvo : Srdi me ovo moje jadno tijelo,koje ne može izvršiti odluke mojeg duha. Dušu i duh imao je od željeza,ali tijelo od stakla,govorili su liječnici. Njegov se mladi život sve više gasio. Njegovu majku nije bilo briga uopće za njega,pa je sva radosna,kad bi mu se zdravlje bar malo popravilo,a bilo je to obično za lijepog vremena,da ostane što dalje od njega mila žena govorila da su kraljevske dužnosti ispred svakog majčinskog osjećaja i tu vidimo kakva je ona bila. Princa koji je polako umirao njegovale su carica Karolina Augusta i nadvojvotkinja Sofija,koja mu je koncem svibnja prepustila dio svojih soba u Šenbrunu,kako bi mu zrak iz parka olakšao disanje.Smrt je polako ipak dolazila.Od groznice i kašlja,nedostatka apetita i nesanice,teškog umora i neprestanog izlučivanja gnjiloće pretvorio se u pravu sablast. Prvih dana mjeseca srpnja vojvoda je teškom mukom još stigao otvoriti usta da izrazi svoju posljednju želju.21.7 raskidan od bolesti,pao je u agoniju.Njegova majka Maria Lujza obavila je svoju dužnost prema umirućem sinu s time da mu je poželjela laku noć i otišla.Princ kraj kojega je bdio sobar Lambert ,oko 4 sata ujutro,uskliknuo je „Umirem“ i dozivao svoju majku dugim beskonačnim kricima,sličnoj gorkoj i oštroj optužbi.Njegove posljednje riječi bile su „Obloge! Mjehuri!“ Bečani su šaptali sve glasnije,da je princ bio sustavno trovan,no ,nažalost tome nema dokaza........ Vratimo se ipak samo na tren na njegov život mladića.Svakog je jutra „kapetan“ prolazio putem iz Schoenbrunna na svom „Emiru“ pored Ružine vile,koja ga je promatrala kroz rešetke vrtnih vrata.Jednoga je jutra njezina kujica istrčala iz vile,zalutavši tako Emiru među noge.On se tako uznemirio da je kapetan skočio sa svoga konja i vratio joj psa.Počela je ljubav,i tako je Ruža upoznala svog „kapetana Franju“,a njezin otac vidio dobru priliku da uda svoju kćer.No,međutim car je saznao za tu stvar i svom je unuku naredio odmah,bez obzira na plač i molbe,da to prekine i da ne smije više prekoračiti praga vile.Franjo je još jednom prekoračio prag te vile,kako bi Ruži rekao da njegov vrlo moćni djed ne dozvoljava njihovu ljubav.Djevojka je trpjela i i željela je doznati tko je ta obitelj,koja joj je uskratila sreću,ali joj Franjo odgovori da će to moći doznati tek za dvije godine.Prošle su dvije godine,a da Ruža nije saznala tajnu.Nažalost,kapetan Franz bio je bolestan i borio se u Schoenbrunnu za život,no ostaje nam tužna kronika priče,da se, kad je Ruža saznala pravu istinu tko je njezin kapetan i tko je njegov djed,a prepoznavši u mrtvacu svojeg Franju,srušila na zemlju jecajući – Dakle zato – kliknula je – nisi mogao održati obećanje da ćeš me oženiti! Na pogrebu su bili svi,Car i Carica,ali njegova majka nije našla shodno biti na posljednjem ispraćaju svoga sina,nego je tog jutra,na sam dan pogreba otputovala u Parmu kako bi bila sa svojim novim ljubavnikom grofom Bombellesom,za kojeg se i udala 1834 godine. U bakrenom lijesu,kapucinske crkve,među ostalim Habsburzima leži Napoleonov sin već preko stotinu godinu i tkogod ga promatra pita se da li je tu nasilno pokopana jedna sudbina.U doba Monarhije javnost je bila propuštena u kriptu samo jedanput na godinu na Dan Mrtvih.Još nakon 1870 godine na Dušni dan mogli su ljudi vidjeti Ružu Demareau već ostarjelu i neudatu,kako kleči i moli pred smrtnim ostacima nesretnog vojvode. Ako se nađete u Beču,ako uspijete ući u kriptu pred lijesove Carske Kuće,neka vas ova priča ipak natjera da se poklonite pred lijesom jednog vojvode,ali isto tako i jednog nesretnog čovjeka.  Oznake: Habsburg |
