Marketing
Mayerling
...“Muke,koje sam pretrpjela nakon smrti svoje kćerke – pisala je – dopuštaju mi da se smatram dostojnom milosrđa Vašeg Veličanstva.Napustila sam Beč,a da nisam mogla vidjeti svoje dijete,morala sam sama trpjeti u nijemom očaju,bez ičije utjehe,najgrozniju bol,koju majčino srce može podnijeti.Oduzeta mi je utjeha,da ću olakšati riječima svoju patnju,a šutjela sam i onda,kada su u javnosti proširene najlažnije klevete o mojoj jadnoj kćerki i o mojem držanju u toj stvari...“ 8.7.1889 godine.
Sve je zataškano u tolikoj mjeri da i danas nije sigurna niti ama baš niti jedna priča,a isto tako niti jedna legenda ili događaj.Skoro pa cijela dokumentacija je spaljena ,pa se čak o toj stvari u svojoj knjizi nije izjasnila,nego šutke prešla i sama Nadvojvotkinja Štefanija,kasnije po drugi puta udana grofica Lonyay.
U svom oproštajnom pismu Rudolf piše ženi: Mirno idem ususret smrti,koja jedina može spasiti moje dobro ime“ i mi bi mogli zaista bez riječi povjerovati u to.Štefanija poriče da bi bilo kakvi dugovi nagnali njenog muža prestolonasljednika Rudolfa u smrt,naprotiv ona dopušta ili čak signalizira da bi politički planovi,njoj neotkriveni i koji se više ne mogu rasvijetliti mogli dovesti njenog muža u bezizlaznu situaciju.
Kada su nakon 38 sati 30.1.1889 godine otkrivena mrtva tijela u lovačkoj kućici u Mayerlingu kraj Beča,Nadvojvode Rudolfa Habsburškog i njegove maloljetne ljubavnice,bilo joj je tek 17 godina,a njemu 31,Marije Večere (Maria Vetsera),koji su počinili samoubojstvo,odnosno princ je prvo pucao u svoju ljubavnicu,a onda u sebe,užarile su se sve carske i kraljevske kuće,sve vlade i sve novine,a nazirao se već i lagani kraj Austrijske Kuće.
Sama ljubav i ne igra neku veliku igru u toj tragediji,jer govore da Rudolf i nije volio svoju ljubavnicu,a ona je njega obožavala,pa je i bila spremna dati se nagovoriti da počini samoubojstvo s njim.Princa je zaokupljala ta ideja niz godina,niz godina nagovarao je svoje silne ljubavnice od kojih je i dobio spolnu bolest,na taj čin,no one su bježale,dok se nije pojavila Večera i pristala s njim zajedno otići u smrt.Da li je to kod nje bila ona mladenačka adolescentska pojava,nikad se neće otkriti.Rudolf je mladu djevojku ubio hicem iz pištolja u lijevu sljepoočnicu,metak je izašao iza desnog uha,a zatim je istim pištoljem ubio sebe,kažu na toaletnom stoliću ispred ogledala.Marija Večera,kako su je našli,imala je raskolačene oči,držala je u lijevoj ruci maramicu,koju su joj teškom mukom istrgnuli.Njenoj majci bilo je zabranjeno vidjeti mrtvo tijelo svoje kćeri,nego je i morala odmah napustiti Beč.Samo je dvoje ljudi dobilo pravo,dopuštenje uz naravno ograničenja pokopati tijelo mlade djevojke.Grof Stockau i barun Baltazzi prisustvovali su pogrebu pod uvjetima : da prime bez sudržavanja liječničku potvrdu u kojoj se smrt Marije Večere pripisala samoubojstvu i da se mrtvo tijelo prenese u kočiji kao da je živo biće.Iz samog dvorca Mayerling mogao je izaći samo jedan mrtvac.
Jezoviti pogreb Marije Večere opisan je izvještaju policijskog komesara Habrde grofu Taafeu,koji je objelodanjen skupa s nekim drugim dokumentima bivšeg predsjednika vlade.Habrda i barun Gorup krenuli su noću u Heiligenkreuz,da jave opatu,čuvaru groblja,da će se narednog jutra u najvećoj tajnosti pokopati tijelo jedne samoubojice.Opat je bio diskretan i nije ispitivao o komu se radi,kao da mu je sve bilo jasno,dolaskom ovako visokih gostiju.Odmah je izdao nalog drvodjelcu da se napravi lijes,a grobaru da se iskopa grob.Bila je olujna noć.Kočija sa mrtvim tijelom nesretne Večere- leš je bio postavljen u kočiji sjedeći nasuprot stričevima – mogla je samo polako napredovati.Kroz blato i snijeg stigla je oko ponoći do vratiju groblja,gdje su iz kočije izvukli mrtvu putnicu i postavili je u lijes.Grob se nalazio na kraju groblja i leš je u njemu ostao puna 4 mjeseca bez ikakve oznake.Pokoravajući se volji Franje Josipa majka nesretne djevojke nije smjela prisustvovati pogrebu,niti obilaziti grob,nego joj je to dopušteno na inzistiranje tek u ožujku.Opsjedana od vladara,uznemiravana od vlade,klevetana od dvora,koji joj je predbacivao popustljivost prema kćeri,barunica Helena Večera u cilju da djeluje na savjet javnosti štampala je brošuru koju danas teško možemo pronaći jer je policija otkrila 200 primjeraka i uništila ih odmah.Samo je 20 prebačeno preko granice i u Francuskoj je napravljen cijeli prijevod.Jedan primjerak je objavio književnik Ernest von der Planitz u svojoj knjizi : Potpuna istina o smrti austrijskog princa Rudolfa.Knjiga je doživjela 52 izdanja,ali su sva bila zabranjena u Austrougarskoj.
Post je objavljen 23.02.2021. u 18:38 sati.