Dvorci, crkve i stari gradovi
21.02.2021., nedjelja
Vojvoda od Reichstadta
|
Koliko je potrebno osobne nesreće da bi se lomila koplja,koliko je potrebno tuge da bi se opisao nečiji tako naizgled slavan život i još slavnije ime.Zar je dijete krivo za pogrešne poteze politike.Tako bi se mogao ukratko opisati život Vojvode od Reichstadta,sina Napoleona i Marije Lujze. Sve u svemu kad se zbroji ne znaš tko je u tom nesretnom djetetu izazvao više tuge i patnje,dali krivi strogi odgoj,sebičnost majke,koja ga nije voljela ili samo nesretna sudbina oca koji je ratovao sebi u čast i slavu.Iz običnog korzikanca htio je postati car svijeta i to se odrazilo na samo jednom biću,kojemu nije dozvoljeno niti voljeti koga bi htio. Danas možemo samo sagledati dio te patnje na one uspomene ili zapise starih dnevnika koji opisuju bolesnog princa koji se sunčao na terasi dvorca Schoenbrunn.Jedan austrijski diplomat opisuje odgoj – torturu mladih prinčeva,pripremajući ih za nečije snove. U 12 godini vojvodu su budili u 6 ujutro zbog molitve i da ga pitaju ima li intimne potrebe,zatim bi mu dopustili da drijema do pola 7,kada je dolazio sobar koji bi ga prije oblačenja,oprao tako mehanički ne imajući ni toliko obzira,koliko bi bilo koji građanin imao pri pranju svoga psa.U kućnoj haljini,jutarnjim hlačama i papučama mladi bi princ zatim primao majordomusa,koji je želio čuti da li je princ dobro spavao,a nakon toga hitno se oblačio,jer je i odgojiteljica imala isto pitanje.Kada bi se ona povukla ,sobar bi obukao dječaka u kratke svilene crne hlače i crni frak,jer je to bila propisana garderoba za misu.Nakon toga dolazili su jedan časnik i učitelj u nazočnosti kojih bi sobar opet presvlačio dječaka u bijele kožnate hlače,čizme i zeleni frak.Zatim bi otišli na jahalište.20 minuta kasnije dolazila je na red uniforma pukovnije,koja je nosila prinčevo ime i u toj uniformi vježbao je mačevanje.Poslije 20 minuta trebalo je u svečanoj uniformi sa dekoracijama učiti kod plesnog učitelja,kako se čovjek mora propisno pokloniti.I tako sve dalje i dalje po protokolu.Vrlo je malo vremena ostalo dječaku na igru i odmor.Ručak bi bio vrhunac mučenja mladića,jer bi za svaki zalogaj ili komadić kruha morao tražiti dopuštenje odobrenje učitelja,odgojiteljice i liječnika,a u najviše bi slučajeva njegovu molbu odbili.Jadni je dječak imao samo jedan izbor na kraju svega,moliti da se udalji od stola.Prolazeći hodnicima dvora vojvoda bi barem malo vremena imao za misliti na pozitivne stvari,a usput i pojesti hranu koju bi mu po stanovitim mjestima ostavljale dvorske dame,kojima je sirotog dečka bilo žao.Svugjde ima dobrote ipak. Toliko je ostalo dokaza od odgoju,da sve autore ne bih sada navodio,samo možda „Der Herzog von Reichstadt“ Eduarda Wertheimera štampana u Stockhardu 1902 godine,koja najzornije prikazuje nesretan život mladog vojvode,a i kasnije otvaranjem arhiva nalazilo se na bezbroj dokumenata,kao primjerice zapisa njegovog učitelja grofa Moritza Dietrichsteina. Moram ipak ovdje spomenuti i predrasude,čak zaglupljenost politike koja je mladog princa odvojila totalno od oca,Napoleona,kako mali ne bi pokazao tu napoleonsku crtu mržnje prema Austriji ili čak osvajačku,a naravno veliku ljubav prema majci Mariji Lujzi,odnosno Austriji.Napoleon umire na svetoj Heleni,nemajući pojma što se događa s njegovim djetetom.Možda samo može zahvaliti nekom šenbrunskom vrtlaru koji mu je poslao komadić ili ćuperak kose djeteta,na što su svi žbiri poludjeli zajedno sa knezom Metternichom.Moramo pri tome spomenuti da majku nije bilo briga za njega i vodila je svoj život u ljubavnicima.Njezina je sebičnosti nebriga otišla toliko daleko,toliko je bila sramotna,da je čak dolazeći na smrtnju postelju svog djeteta bila ljuta i da je jedino na strogi poziv Metternicha,poradi šaputanja Bečana ,došla i kratko se osvrnula na umirućega ,kako ne bi propustila udaju jedne svoje nezakonite kćeri i kako bi što prije pobjegla u naručaj svojeg ljubavnika Neipperga.Knez Metternich u malome je gledao napoleonsku sablat,pa je čak i car Franjo pustio suzu dvije,ipak na kraju zaključivši i uskliknuvši da je to dobro za sve ,za njegovu djecu i za cijeli svijet. Vojvoda se razvijao vrlo brzo,bio je visok i tanak,ali noge i ruke bile su mu vrlo slabe.I zubi su mu bili slabi.Prsa umjesto da se razvijaju jako,sve su se više sušila,ali je to pripisano genetici lorenskih karakteristika.Umno je bio vrlo jak.Njegova radost bila je zapovijedati,praviti se velikim vojskovođom,od čega je cijela austrijska politika zazirala,a on je zamišljao velike bitke kojima je on upravo glavni borac.To mu je bila igra u samoći dvora.Nije se štedio,jahao je kao kentaur,a zatim oznojen trčao u kazalište.Prigodom pogreba generala von Siegenthala,izdao ga je glas ,pa je morao drugome prepustiti zapovjedništvo : Srdi me ovo moje jadno tijelo,koje ne može izvršiti odluke mojeg duha. Dušu i duh imao je od željeza,ali tijelo od stakla,govorili su liječnici. Njegov se mladi život sve više gasio. Njegovu majku nije bilo briga uopće za njega,pa je sva radosna,kad bi mu se zdravlje bar malo popravilo,a bilo je to obično za lijepog vremena,da ostane što dalje od njega mila žena govorila da su kraljevske dužnosti ispred svakog majčinskog osjećaja i tu vidimo kakva je ona bila. Princa koji je polako umirao njegovale su carica Karolina Augusta i nadvojvotkinja Sofija,koja mu je koncem svibnja prepustila dio svojih soba u Šenbrunu,kako bi mu zrak iz parka olakšao disanje.Smrt je polako ipak dolazila.Od groznice i kašlja,nedostatka apetita i nesanice,teškog umora i neprestanog izlučivanja gnjiloće pretvorio se u pravu sablast. Prvih dana mjeseca srpnja vojvoda je teškom mukom još stigao otvoriti usta da izrazi svoju posljednju želju.21.7 raskidan od bolesti,pao je u agoniju.Njegova majka Maria Lujza obavila je svoju dužnost prema umirućem sinu s time da mu je poželjela laku noć i otišla.Princ kraj kojega je bdio sobar Lambert ,oko 4 sata ujutro,uskliknuo je „Umirem“ i dozivao svoju majku dugim beskonačnim kricima,sličnoj gorkoj i oštroj optužbi.Njegove posljednje riječi bile su „Obloge! Mjehuri!“ Bečani su šaptali sve glasnije,da je princ bio sustavno trovan,no ,nažalost tome nema dokaza........ Vratimo se ipak samo na tren na njegov život mladića.Svakog je jutra „kapetan“ prolazio putem iz Schoenbrunna na svom „Emiru“ pored Ružine vile,koja ga je promatrala kroz rešetke vrtnih vrata.Jednoga je jutra njezina kujica istrčala iz vile,zalutavši tako Emiru među noge.On se tako uznemirio da je kapetan skočio sa svoga konja i vratio joj psa.Počela je ljubav,i tako je Ruža upoznala svog „kapetana Franju“,a njezin otac vidio dobru priliku da uda svoju kćer.No,međutim car je saznao za tu stvar i svom je unuku naredio odmah,bez obzira na plač i molbe,da to prekine i da ne smije više prekoračiti praga vile.Franjo je još jednom prekoračio prag te vile,kako bi Ruži rekao da njegov vrlo moćni djed ne dozvoljava njihovu ljubav.Djevojka je trpjela i i željela je doznati tko je ta obitelj,koja joj je uskratila sreću,ali joj Franjo odgovori da će to moći doznati tek za dvije godine.Prošle su dvije godine,a da Ruža nije saznala tajnu.Nažalost,kapetan Franz bio je bolestan i borio se u Schoenbrunnu za život,no ostaje nam tužna kronika priče,da se, kad je Ruža saznala pravu istinu tko je njezin kapetan i tko je njegov djed,a prepoznavši u mrtvacu svojeg Franju,srušila na zemlju jecajući – Dakle zato – kliknula je – nisi mogao održati obećanje da ćeš me oženiti! Na pogrebu su bili svi,Car i Carica,ali njegova majka nije našla shodno biti na posljednjem ispraćaju svoga sina,nego je tog jutra,na sam dan pogreba otputovala u Parmu kako bi bila sa svojim novim ljubavnikom grofom Bombellesom,za kojeg se i udala 1834 godine. U bakrenom lijesu,kapucinske crkve,među ostalim Habsburzima leži Napoleonov sin već preko stotinu godinu i tkogod ga promatra pita se da li je tu nasilno pokopana jedna sudbina.U doba Monarhije javnost je bila propuštena u kriptu samo jedanput na godinu na Dan Mrtvih.Još nakon 1870 godine na Dušni dan mogli su ljudi vidjeti Ružu Demareau već ostarjelu i neudatu,kako kleči i moli pred smrtnim ostacima nesretnog vojvode. Ako se nađete u Beču,ako uspijete ući u kriptu pred lijesove Carske Kuće,neka vas ova priča ipak natjera da se poklonite pred lijesom jednog vojvode,ali isto tako i jednog nesretnog čovjeka.  Oznake: Habsburg |
