Dvorci, crkve i stari gradovi
30.09.2021., četvrtak
Franjo Josip I u Bosni
|
29 srpnja 1868 godine udje austrijska vojska pod zapovjedništvom baruna Josipa Filipovića u Bosnu ,19 kolovoza osvoji Sarajevo ,te se tako skrb Njegovog Veličanstva povećala. DA BOG JOŠ DUGO UZDRŽI, OČUVA I POŽIVI NJEGOVO VELIČANSTVO NAŠEG KRALJA FRANJU JOSIPA I Takvo stanje ,poslovično, nije odgovaralo Rusiji, Engleskoj i Francuskoj jer su imale pretenzije na teritorij Balkana, a pogotovo Srbije, Crne Gore i Bosne, premda su u početku davale svoje blagoslov takvom razovju situacije ,a posebno nakon ubojstva kneževa srpskih 1903. Miroljubivi car Franjo Josip nije želio vojni napad ,nego je težio miroljubivom rješenju. Sama aneksija, možemo slobodno reći najviše je smetala upravo Srbiji ,a imala je potporu zemalja koje sam naveo. Laž i prijetvornost kojom se srpska politika služila u nemalo slučaja,a naučena od engleskog dvora, nakon što je Rusija izgubila rat protiv Japana i tako se povukla, 1909 godine Austro-Ugarska daje ultimatum Srbiji da prestane sa huškačko-propagadnim terorizmom u Bosni i Hercegovini ,a istom je Car zapovjedio mobilizaciju , Srbija se smirila i kapitulirala ,te obećala da će biti dobar susjed. No, ipak samo huškanje nije prestalo, nego je rezultiralo onime što možda ipak nitko nije očekivao,a to je I svjetskim ratom. Malo ću odmaknuti od politike i predstaviti možda zadnje dane prije svjetskog rata u liku Cara Franje Josipa. Bio je miroljubiv, promišljen čovjek, koji je volio biljke i cvijeće, pa je veliki rasadnik i ogroman paviljon razno raznog bilja donesenog iz cijelog svijeta, zajedno sa agrumima, upravo u Schoenbrunnu sagrađen za vrijeme njegove vlasti. Osvrnut ću se na njega kao na čovjeka, van carske moći ,najmoćnijeg i najvećeg carstva Europe. Kao da krajem 19 stoljeća i početkom 20 nestaju one prave velike romanse,one prave velike ljubavi, u svom zadnjem žaru zagrljaja starih kavalir vremena i dama u rukavicama sa obaveznim zbogom do u vječnost.Pravi muškarci i prave dame,koji sa šutnjom o svojoj velikoj ljubavi odlaze s pozornice,duboko šuteći u sebi ,noseći tajnu koja nosi i život. Dok se već cijeli svijet sprema na veliki rat,koji je na pomolu i o kojem se već u samom dvoru sve glasnije šapće i kad je kraj jedne stare epohe toliko blizu,da onaj pucanj u Sarajevu ustvari samo znači olakšanje onoga što krije sami strah.Kao da taj pucanj sarajevski odnosi i ono malo romantike u leševima planete.Veliki rat! Još carski orkestar svira po partituri koju dirigira Car u Beču,dok špijuni traže i žbiri sumnjaju,dok se pije šampanjac ,a sirotinja sve glasnije steže,srpska Crna ruka u Bosni otklanja svaku nadu da ipak rata neće biti.Zna se dobro tko na tom crvenom krvavom Balkanu diktira tempo rata i koga je najlakše upotrijebiti za potrebe sila koje žele novu podijelu svijeta.Kraj je stoljeća,početak novoga,koji će donijeti samo ratove u kojima će ginuti oni nevini,bez obzira na krunu i položaj,bez obzira na status i imovinu.Sve će to u samo jednom trenu vratiti kućama obogaljenje ljude u velikoj depresiji 20 stoljeća. Možda će nekolicina platiti sav grijeh svijeta,platiti posebno onu veliku cijenu ljubavi u razlici prema klasama i društvenim normama,možda će baš ti neki platiti razvrat svijeta radi velike svoje romantike,i umrijeti kao zadnji stijeg noseći tajnu upravo velike romanse sa sobom,a ona će počivati na francuskom groblju Per-Lachaise. Vratimo se u Beč,na sam skoro kraj 19 stoljeća.Na tronu sjedi ostarjeli Car Franjo Josip I ,nimalo romantičan,ni najmanje sentimentalan,komu je svaka poza strana,nekompliciran,iskreno pošten i koji nije nikada pomislio da hini osjećaje,koje zapravo nije stvarno osjećao. Kada je u Ženevi tragično preminula Carica Elizabeta – Sissy ,priča se da je carev poboćnik grof Paar jednom francuskom novinaru,a na upit kakvo je Carevo duševno stanje,odgovorio :Njegovo Veličanstvo gleda u svim događajima Božju providnost,te će zbog toga podnijeti ovu nesreću,kao što je podnio i sve ostale,što su ga već snašle.U njegovu će životu teško doći do promjene:jer je njegov život jednostavan i bez radosti..... U suhoparnom životu ovog čovjeka,kojeg je sudbina postavila na najviše prijestolje ovog svijeta,jedine romantične stranice ,ili romantizmom prožete stranice napisala je glumica Katarina von Schratt,25 godina mlađa od svog moćnog prijatelja.Rođena je u Badenu 11.rujna 1855 godine,odgajana najprije u jednom samostanu,a zatim u ženskom zavodu u Koelnu,vrlo je brzo upoznala sve čari pozornice.Potajno je nastupala u badenskom kazalištu.Pohađala je nekoliko kazališnih škola,da bi se obrela u Berlinu u dvorskom kazalištu.No na poziv slavnog Laubea vraća se u Beč.1887 godine imenovana je dvorskom glumicom,a 1893 godine postaje doživotnim članom Burgtheatra,gdje je nastupala do 1.10. 1900 godine.PO želji Franje Josipa povukla se sa scene.Možda bi postala velika heroina scene da nije bila bila njegova prijateljica i da se isto tako nije složila da se o njoj sudi samo kao o ljubavnici zadnjeg cara Austrije. Postoji nekoliko verzija kako se Car upoznao sa Katarinom,pa jedna od njih priča preko same Sisi,kojoj je platila sladoled u jednoj slastičarnici u Ischlu,a Carica kod sebe nije imala novaca.Kasnije u šetnji sa Carem prošli su pored djevojke plave kose,plavih prodornih očiju i dražesnim kretnjama,u kojoj je Carica prepoznala svoju spasiteljicu i tako su je Carica i Car pozdravili.Nakon toga Car je stalno viđan u kazalištu. No postoji i još jedna verzija,koju ćemo nekako uzeti točnijom od prethodne,a ta je da je carski par slavio 25 godišnjicu svojeg braka i njima u čast davao se „san ljetne noći“.Prije predstave Schrattova je imala čast održati paru patriotski prolog.No,ipak je cijela ta veza krenula tek 5 godina nakon tog događaja........   Oznake: povijest, bosna, Bosna i Hercegovina |
29.09.2021., srijeda
Sarajevski atentat
|
Pucanj u žrtve Bijela dama prošetala je bečkim Hofburgom ,točno u ponoć,kao I uvijek kad bi neki član carske kuće morao umrijeti. Toliko su je puta vidjeli kako šeta hodnicima,kao sudbina,koja točno zna kada će koji od članova Habsburga napustiti ovaj svijet . Ovaj puta kao da je I ona sama bila drugačija,nekako uznemirena. Hodala je puno laganije I polakše negoli toliko puta prije. Od samih početaka Habsburga kao da je točno ovaj puta nosila ono prokletstvo koje već stoljećima visi nad glavama te obitelji. Vrane u grbu, koje su toliko puta slijetale nad gradom ,iskonom obitelji, ovaj puta su u jatu proletjele starim carskim burgom. Več poslije bečkog kongresa kao da se naslućivalo ono neminovno što se sprema I što polako dolazi. 100 godina prije same propasti te obitelji, već je sve bilo gotovo, točno se znalo tko je grobar stare vladajuće dinastije. Svi dvorovi svijeta su nakon 1850 godine čekali onaj hitac , točno pogođenu metu koja će uzvitlati svijet I sve te bratiće na krv posvaditi. Taj hitac pritajeno je čekao u Sarajevu I premda su špijuni I žbiri svih kraljevina I carstva radili danonoćno, nikako nisu mogli znati točno onaj trenutak kada će svijet okrenuti leđa starom poretku I kada će milijuni krvi proteći starom Europom, srušiti nekoliko starih kuća I uspostaviti novi red I novu vlast, onu građansku, koja se već krajem 19 stoljeća bunila protiv starih ustaljenih običaja aristokracije. Prije nego li će Veliki ceremonijal meštar u Beču uzviknuti : Vaša Veličanstva , die Bosniaken kommen, sve se raspada ,upravo u Bosni. Budući car, nasljednik velikog carstva I slavne kuće ,putuje prema svojem kraju I svojoj sudbini.Pratnja kao da zna, te ga nagovara na povratak, no jedan budući car ne bježi, premda I njemu u glavi kuca sat. Svi su u užasu čuli kako viče : Došao sam u Sarajevo kao zamjenik carev – a dočekali su me bombama!! Generalnog ađutanta careva grofa Paara,pozvali su u carskoj vili u Ischlu,hitno na telefon,te je on koji se nikada nije javljao na telefon,jer ga je mrzio kao I njegov gospodar,oskvrnuvši tako prvu nedelju odmora u carskoj rezidenciji,ipak javio. POslije razgovora noge su mu se tako elastično I brzo pomicale idući prema carevoj radnoj sobi. U samoj sobi ostao je pola sata, dok je cijeli već Ischl brujao o ubojstvu Prijestolonasljednika. Car je samo rekao : Svemoćni se ne da izazivati,Viša je moć uspostavila ovaj red,koji ja nažalost nisam više mogao držati. Maloljetna djeca,koja su u jednom danu izgubila I majku I oca plakala su,maćeha Franje Ferdinanda ,Marija Terezija ,bila je očajna od bola I žalosti. U 10,50 h odjeknuo je pucanj koji će pobiti preko 6 miliona ljudi, a ne samo Nadvojvodu ,Prijestolonasljednika Austro-Ugarske krune. Sve skupa kao da je već bilo u zraku,a visilo nad glavama I Prijestolonasljednika I žene mu Sofije,pratnje, stanovnika Sarajeva ,fesova koji su pozdravljali, I crne ruke Srbije koja je ,uz pomoć , I stranih kuća, sve to pripremala I izvršila. Sve upravo kao da je taj čas u gradu Subina kucala svakome od njih na vrata I živote, najavljujući strašnu sudbinu svijeta koja će uskoro uslijediti. Jer nitko nije bio niti će biti pošteđen krvavog sukoba koji će zamala svima doći glave. Veliki rat upravo je u taj dan počeo u svijetu. “Dne 28 lipnja 1914 godine probudio sam se u tri I poi z strašnog sna.Sanjao sam da sam ujutro pristupio k pisaćem stolu, da pregledam prispjelu poštu.Sasvim gore ležalo je pismo s crnim rubom, crnim pečatom I grbom Nadvojvode. Smjesta sam prepoznao njegov rukopis.Otvorio sam pismo I vidio na gornjem dijelu papira sliku u modroj boji, koja je kaon a razglednicama predstavljala cestu I usku ulicu. Visočanstva su sjedila u jednome automobile : njima sučelice neki general, pokraj šofera neki oficir. Na obim stranama ulice mnoštvo svijeta.Dva se mladića skočila naprijed I pucala u Visčanstva. Tekst pisam koji sam vidio u snu glasio je doslovno ovako : Vaša biskupska milosti! Dragi doktore Lanyi! Saopćujem Vam da ću danas sa svojojm ženom pasti u Sarajevu kao žrtva umorstva iz zasjede.Mi se preporučujemo Vašim pobožnim molitvama I svetim žrtvama pri miasma,pa Vas molimo, da našoj siromašnoj djeci I nadalje ostanete odani u ljubavi I vjernosti,kao što ste bili dosada. Najsrdačnije Vas pozdravlja nadvojvoda Franjo.Sarajevo,28 lipnja 1914 godine. Tri I po izjutra! Dršćući o suznih očiju skočio sam iz kreveta I pogledao na sat,koji je pokazivao tri I po sata. Smjesta sam se požurio I napisao što sam čitao I vidio u snu. Kod pisanja sam čak reproducirao formu nekih slova,kao što ih je napisao Nadvojvoda.Moj je sluga istoga jutra u pet I tričevrt stupio u moju sobu, videći me,kako sjedim blijed I molim krunicu. Pitao me da li sam bolestan.Ja sam mu kazao: Pozovite smjesta moju majku I gosta.Ja bih htio čitati misu za Visočanstva.jer sam strašno sanjao. Potom sam otišao s njima u kućnmu kapelicu. Pripovjedanje u 6 ujutro bivšeg duhovnog savjetnika I učitelja Franje Ferdinanda biskupa dr. Lanyi u Velikom Varadinu svojoj majci,sluzi I nekome gostu.Protokol za grobnicu Od dana najavljenog posjeta visokih gostiju najviše se upravo znojio načelnik Sarajeva Fehim efendija Čurčić. Dao je objaviti proglas stanovnicima glavnog grada Bosne,kojim su se izražavali “duboko ukorijenjeni osjećaji sinovske zahvalnosti prema Caru I članovima carske kuće” građana Sarajeva.Taj je proglas završavao pozivom da se svečano okite kuće, pogotovo onim putem kojm će prolaziti Nadvojvodski par. U Beču u ljetnoj rezidenciji na koju je Maria Theresia potrošila skoro cijelo carstvo,mumije ,članovi kabineta skupili su glave,upravo primivši putni plan nasljednika prijestolja I vojvotkinje HOhenberg.Iz tog je plana proizlazilo da Prijestolonasljednik želi da ga se u Bosni pozdravi najsvečanijim ceremonijalom, a Nadvojvotkinji da se imaju odati sve počasti koje su pripadale samo gospodarici zemlje. Program se do tog trenutka držao u najvećoj tajnosti pred bečkim dvorom. To je bio prvorazredni skandal. Stari grof Paar I knez Montenuovo koji nikada caru nisu javili ništa lose ,ovaj put morali su javiti ovaj program koji je jedino doličan dočeku samog Cara,ali isti taj program I raspored nitko nije mogao zabraniti upravo osim Njegovog Apostolskog Veličanstva. Generalni ađutant I ceremonijal meštar nisu nimalo sumnjali da će Car taj program zabraniti,jer se on upravo čvrsto držao etikete I ceremonijala.To mu je bila svetinja. No, Franjo Josip samo je zaklimao glavom I rekao,da će nešto ranije ,ali svakako prije povratka nasljednika,otići u Ischl na odmor! Put iz Beča započeo je s malom nezgodom.Franjo I Sofija putovali su svaki iz svojeg smjera,on iz Beča ,a ona iz Mađarske. Očekujući da će dobiti salonska kola u vlaku, javljeno je da su samo jedna salonska kola osposobljena ,ali da u njima ne funkcionira električna rasvjeta,nego salon moraju obasjati svijećama. Bilo je devet I trideset tople lipanjske večeri. Ulazeći u salon,kojeg su polutamno osvjetljavale svijeće,Franjo Ferdinand je samo rekao,zastavši na vratima,”Kao u grobnici,zar ne?!” Nadvojvotkinju su svečano dočekali na Ilidži,gdje je htjela dočekati svog muža.Djevojčice u bjelini predale su joj cvijeće, svakoj se nježno naklonila ,potapsala po obrazu,kako je I red carskoj glavi.Vojnička je glazba zasvirala na peronu “Bože živi” I na tren se sve skupa činilo da je Sofija zaboravila sve one strahove pred putovanje, ali su je ipak prolazili žmarci. Putujući kroz Madjarsku ,skrivajući se u svom kupeu,vidjela je na svakoj stanici pune vlakove koji su donosili Srbe I iz Srbije I iz Bosne, a koji su putovali na granicu sa Moravskom,a dalje u Brno kako bi prisustvovali sokolskoj svečanosti upravo na Vidovdan 28.lipnja. “Na dan koji ćemo mi provesti u Bosnu u Sarajevu” sa zebnjom je pomislila. U svečano okićenom hotelu “Bosna “ na Ilidži sastala se sa mužem. Prijestolonasljednik je putovao iz Beča do Trsta,a dalje od Pule do Metkovića brodom.Stao je I u Splitu, pozdravio je nazočne “Morlaken” (Vlaje),kako je nazivao Hrvate. U Metkoviću je dočekan sa svim počastima,a onda dalje vlakom do Bosne. Priređeni su I manevri I Prijestolonasljednik je bio izuzetno zadovljan viđenim.Okićenim kućama, vojnom spremom I radom četa.”Čini se da se ovdje dolje mnogo toga popravilo” izjavio je. Vidjevši da je zadovoljan –general POiterek zapitao ga je bi li se prošetao Sarajevom popodne mimo protokola,ali Sofija nikako to nije htjela I pogledom I glasom molila je Molim ne,molim ne!,no Franjo Ferdinand odlučio je Idemo!Naprijed!” Ali, Sofka,zar ne shvaćaš? Ako sada dođemo U Sarajevo ,nenajavljeno,nitko nas neće očekivati I ne može nam se dogoditi ništa lose!” 28.lipnja počeo je veselo I velikom galamom I na željezničkoj stanici I u gradu,jer je sve htjelo prisustvovati događaju I prvi puta vidjeti Nadvojvodu,osjetiti dah onih velikih gradova, koji su već imali priliku vidjeti carsku kuću. Vidovdan je! U hotelu “Bosna” jednu su prostoriju preuredili u kućnu kapelicu.Svećenik je odslužio misu,a nakon mise rekao je Franjo “Sofka, čudnovato je ,kako sam se danas bunio kod mise, to mi se još nikada nije desilo” I Sofija se bunila “ I ja sam se odmah,čim sam se probudila ,pomislila,danas je Vidovdan,28 lipnja” Kola povijesti voze cestama, kamenje ih kotrlja, iskre iskaču od trenja, prvi automobili I carske glave. Rat je ,veliki, koliko se njih neće nikada vratiti doma, koliko njih neće više vidjeti svoje bližnje,a sve za račun glava , koje nikada savjesti neće imati. Duga zimska noć Majko moram poć Rodna gruda pradjedova To me zove upomoć Ako se majko ne vratim Nemoj me zalud čekati Pusti jednu suzu tihu I prouči mi fatihu Nek me ona isprati      Oznake: bosna, povijest, Habsburg, Habsburška Monarhija |
28.09.2021., utorak
Sarajevska kuga
|
I u ovom novom stoljeću,stoljeću napretka i letova na mjesec, zaštite ljudi i životinja,prava žena i borba protiv nasilja , kao da se ništa ustvari promijenilo nije. I dalje se dešavaju ubojstva, žene se i dalje tuku, djeca se ubijaju , a bolesti naprosto haraju isto kao i u srednjem vijeku. Uvjeti i načini života osim telekomunikacija, medija nisu se puno promijenili od naših predaka, pa se čini da se svjesću upravo vraćamo natrag ,a ne gazimo naprijed. Jedino što fali jest sveta inkvizicija, nekoliko poznatih zatvora i logora, iako se čini da svi skupa živimo u jednom velikom globalnom zatvoru nekolicine moćnika. Pandemije ,bolesti koje nas ubijaju nekoliko desetljeća , od aids-a ,svinjske kuge, ptičje gripe ,pa sve do današnje korone, možemo poistovjetiti sa kugom i kolerom minulih stoljeća . Izuzetno vrijedan podatak, a o kojem se možda malo zna, da je Sarajevo upravo zbog kuge dobilo u davnim danima jednu pogrdu krilaticu „sačuvaj nas Bože sarajevske kuge „ kao i ona „ne izbija kao kuga iz Sarajeva“ . Moramo ipak napomenuti ovdje, da se kao i danas , sve velike pandemije poistovjećuju samo sa jednom bolešću, tako da sve ostale padaju u zaborav. Tako je isto bilo i sa kugom. Sve bolesti u doba pandemije naprosto su se prispodobljavale sa kugom ili kolerom. Točnih kliničkih slika i nemamo zapravo, jedino možemo vjerovati povjesničarima ili kroničarima vremena na izvještajima. Isto tako , interesentno je da niti jedan bosanski ili reći ćemo sarajevski kronik nije zabilježio baš ništa od tih težih bolesti ,a naročito epidemije. Uvjeti života u Europi, dakako i Hrvatskoj,a ništa manje u Bosni bili su idealni za stvaranje boleština,koje su se prerastale u katastrofu, toliko da se mrtve nije niti pokopalo,nego su ih po cestama jeli vukovi ili gavrani. Naravno je isto tako da u ono doba praznovjerja kroničari bilježe vezano uz bolesti niz događaja,a obično su vezani za nebeske fenomene tipa pomrčina sunca i mjeseca, kometa ,a zrak je bio pun crne pare. Sve to ,dakle , svi ti znaci predskazavali su katastrofe koje su se povezivale sa krajem postojanja svijeta. U Sarajevu se kuga prvi puta spominje 1690 godine, te nekako u narednih 110 godina ,od 1740 do 1850 upravo ozčava Sarajevo kao izvor zaraze, pa odatle dolaze i one krilatice. U tim godinama strada Sarajevo teško 5 puta od strašne bolesti. Najjače epidemije bilježe se 1690 i 1741 s time da je ova posljednja trajala dvije godine ,a navodno je Europu upravo zarazilo Sarajevo. Fratar Nikola Lašvanin bilježi nam i daje na znanje : 1690 godine oko Nove godine , bjesnila je kuga. Ljudi pripovjedaju da naselja obilazi neki fantom sa kolcem u ruci.Turci čvrsto vjeruju ,da je to istina, .Vjerojatno je pak da to nije niko drugi nego sami vrag,od koga se Turci, nastoje zaštiti raznim kletvama.Ali protiv njega nema sile osim svete mise,molitve i posta. Po istoj kronici pojavljuje se kuga 1731 godine u Fojnici, a 1730 godine bjesnila je u Sarajevu. U kratkom opisu o postanku i povijesti Sarajeva dolazi nam i ovo :Još su strašnije bile katastrofe,koje su nailazile na varoš uslijed epidemija. Sarajevo , čiji je položaj , može se zamisliti, zdraviji, bilo je od turskih vremena leglo zaraze. Svaka kužna epidemija ,koja je došla u Bosnu, imala je ovdje svoj početak tako da je u cijeloj zemlji postala poslovična želja : sačuvaj nas Bože sarajevske kuge“.Ovo se može poistovjetiti i protumatičiti sa gustoćom naseljenosti, oskudnom kanalizacijom ,kao i time što su mnogi vodovodni čunkovi išli preko svuda raštrkanih groblja, gdje su mrtvaci vrlo plitko zakapani, pa su svaku klicu bolesti u najkraće vrijeme donosili onima, koji su u vodi tražili okrijepu. Za kraj ovoga prikaza ostaje nam i jedna stara, možda neprovjerena izreka, od onih koji su bolovali od kuge,a ta je , da svaki onaj koji je kihnuo, istu nije imao, odnosno bio je zdrav,pa nam iz toga dolazi i ona kada kihnemo kaže nam se „nazdravlje“.  Oznake: kuga, pandemija, Sarajevo, povijest, bosna |
27.09.2021., ponedjeljak
Blagaj
|
Kada se spomene Blagaj,možda svi automatski pomislimo na tekiju,mistiku i filozofiju samog mjesta, gdje se stolovalo, promišljalo ,ali i vodila politika. Derviši su upravo odabrali to mjesto kako bi se zadubili u najveće tajne Islama ,same vjere, ali i društveno-političkim smjerovima i situacijama,te svakako i uživali. Voda koja neprestano već stoljećima teče krijepi i duh i tijelo,ali isto tako i ima onu isceljujuću moć,daje smiraj ,ali i svakako pere dušu. Upravo ovdje osjeća se prisustvo onog nečeg moćnog i nadljudskog ,kao da je Bog upravo odabrao to mjesto, kako bi i sebi i onome što je stvorio, čovjeku, dao mir i spokoj. Tekija je ustvari i ono što sam želio vidjeti,jer slike koje sam gledao, nikada ne mogu dočarati onaj osjećaj kada se nađeš na mjestu. Iz pećine slapovima teče Buna, kažu legende da je bazen u koju voda pada, toliko dubok da mu se dna ne može naći,a da su bezbroj puta bacali visak na konopcu,užetu od sto hvati i da mu opet nikako nisu mogli naći dna. Upravo na toj litici pored stijene dao je mostarski mufti-efendija sagraditi tekiju halvetijskog reda.Taj red asketskog je tipa, poniranje u sebe i vlastito ja, i povlačenje u osamu. Rekli bi , duhovna obnova. Zijaudim Ahmed Ibn Mustafa ,rođen je u Mostaru , gdje je bio oko 40 godina bio profesor i muftija.Istaknuo se kao vrstan poznavalac islamskog prava. Otomanski barokni utjecaj se vidi u oblikovanju krova i dekorativnim elementima na zabatu glavne fasade (iznad gostinjske sobe zvane ćošak). Krov je blago povijen, neuobičajne forme za pokrivanje kamenim pločama. U prostoriji ćošak strop je raskošno ukrašen drvenim polihromnim rezbarijama. U prostoriji su i tradicionalne musandere zamijenjene nišama koje danas imaju dekorativnu ulogu. Uz tekiju se nalazi turbe u kome se nalaze dva groba, obilježena drvenim kaburima. O tome ko je ovdje sahranjen nema pisanih podataka, ali prema legendi tu leži dugogodišnji šejh blagajske tekije Ačik-paša (Muhamed Hindija), koji je 1848. godine postao šejhom ove tekije. On se izdavao za Indijca, a stvarno je bio poslan iz Istambula da špijunira rad Ali-paše Rizvanbegovića i druge feudalne gospode u Herecegovini. No, nije samo Tekija ta koja čini ovo mjesto,nedaleko odavde i stari grad oko kojeg su se lomila koplja odvajkada, što za vrijeme hrvatskih kraljeva a što i poslije za vrijeme vladavine Osmanskog carstva. Nije niti čudno onda da je nedaleko starog grada Blagaja ,nađeno i prijestolje ,u Hodbini, u dolini Bregave, potoka, sa natpisom : Si kami varda, či li e bio , či li e sade, či li neće biti“.Priča i tradicija nam kaže da je to prijestolje kralja Stjepana ,na kojoj bi sjedio kad bi narodu krojio pravdu na domaku starog Blagaj –grada.Često je ovdje stolovao,kao i neznani moćnik koji je prikazan na stećku,a kojeg uspoređuju po crtežima i natpisima upravo sa tim prijestoljem.    |
24.09.2021., petak
Počitelj vladar u kamenu
|
Vladar u kamenu Iz Sarajeva smo krenuli rano,jer je put pred nama. Ovaj puta idemo dalje sve do Hercegovine. Usput na planinama ,ukrasu Bosne, gledamo snijeg ,premda je već vruće i ljeto je blizu. Prošli smo Bradinu, rodno selo Ante Pavelića, pa stali kod Josipa Broza na Neretvi,a onda sve dalje i dalje. Neretva teče spokojno,daje ritam mašini, a ona teče u brzacima i valovima brza i nagla , ljuta i mirna, žalosna i sretna. Mir je zavladao ,poslije onoliko puno krvi i suza. I sada oplakuje obale i smiješi se šumama. Smiješi se i nama. Toliko bih sada volio ušutiti, no nije pristojno šutiti u društvu, a najradije bih iskočio iz auta i sjeo pored rijeke,da gleda ona mene i ja nju. Radovi na cesti ,što je normalno, jer se bliži odlazak na more, pa se svakako treba zagorčati i ono malo radosti.Isto kao da sam doma u Hrvatskoj. Kolona auta čeka na svoj red ,a ja sve nestrpljiviji. Orahovica i doručak ,jezero ,priča i slikanje ,a onda put. Već se režu na pola puta kamenjar hercegovački i šume bosne,a onda ravnica , šikara, pustopoljina. Cesta nas vodi sve dalje i dalje. Najednom s poluprazne ceste skretanje u lijevo, redovi kuća , spava grad,nigdje nikoga ,sve se povuklo u svoj mir. Nisam očekivao takvu ljepotu upravo ovdje ,ali nekako sam naslućivao da će me na prvi pogled osvojiti. I jest. Ljubav na prvi pogled. Grad u kamenu. Jedva sam čekao popeti se gore ,više ,vidjeti više , čak me ni one „rimljanke „ kamena cesta nisu mogle zaustaviti. Kao da me i noga prestala boljeti najednom i štapom na štap, srce udara i gore sam. Pogled na grad ,pogled na ratove i puteve, pogled na karavane i čežnja za morem. Čak je i Dubrovnik sudjelovao svojim kamenom u izgradnji ovog grada, i to kažu izvori.I majstori dubrovački gradili su ovog ljepotana. Počitelj. Bio je Počitelj administrativno- teritorijalni centar župe Dubrava ,a povezivao je strateški put iz Blagaja prema Stocu i Gabeli. Kontrolirao je tako prilaz dolini Neretvi i zato je morao biti tvrda,čvrsta kamena građevina.Kao sami posjed spominje se davno u 15 stoljeću u poveljama kraljeva Alfonsa V 19.2.1444 i Kralja Fridricha II 20.1.1448.Kada su ga kraljevi spominjali to mora puno značiti.Sama utvrda na vrhu bila je malena,ali je zamah dobila 1465 godine kada ju je kralj, i opet jedan kralj, Matijaš Korvin uzeo za bazu u borbi protiv Turaka. „ U to je doba kralj Matijaš uzeo Emeriku Zapoljskom 1466 čast gubernatora bosanskoga, a bosansku banovinu pridodao pod starim imenom Rame hrvatskim banovima.U rujnu 1471 godine zauze Hamzabeg Počitelj ,a s njegovim padom dođe gotovo čitava zemlja ,između Cetine i Neretve u turske ruke“ Premda malen,ali izuzetno važan i bitan za bosansku povijest i kao da oko njegovih nogu plelo se zavjera i borbi i kao da su se za taj maleni biser spoticale velike politike. Alipaša Rizvanbegović-Stočević sin je Zulfikar kapetana stolačkog.Kao mladić zamjerio se ocu i otišao u svijet. Kad mu je otac umro povrati se on kući. Godine 1813 zavadi se on i krene vojnu na Smajil kapetana počiteljskog. Kod opsade bio je ranjen u nogu. Toliko se bi se toga dalo nabrajati povijesnog,ali ima li to smisla uopće , svesti jedan ovakav grad na povijest ,bez imalo duše, a on sam diše istom. Daje mir, spokoj jer je sam toliko toga lošeg i krvavog proživio u svojoj mladosti da i njemu kao starcu, ruševini sada daje mir. Ispod njega je bogomolja,Dzamija, da se pomoliš Bogu za sve one ljude i za sve one loše stvari,ali i za njega, da ga sam Allah s nebesa štiti. To je taj moj Počitelj. Prvi puta sam ovdje i već se ne mogu otrgnuti,zaljepljen sam za njega kao da sam uz njega rasao. Dođu ljudi, nije da ne dođu,ali kao da brzo i prođu i ne misle ili se barem pitaju kako ih je put ,cesta dovela ovamo ovom starcu. Nisu samo Hrvati i Turci čuvali svoj položaj i oni pohlepni Mlečani,koji su koristili naše šume za svoju promociju,ovdje su ostavili traga. Pokušali su ga pokoriti ,ali se on nije dao. Počitelj se nije dao, nego samo dobrom vladaru, kakav je i on sam dobar. Utvrđen je negdje u 17 stoljeću i opasan je bedemima.Izgrađene su dvije tabije,Mehmedpašina i Delibašina.što potvrđuje jedna bujrudlija (je osmanska pravna isprava koja sadrži zapovijedi pripadnika središnje osmanske vlasti i namjesnika pokrajina) iz 1698 godine.U sami grad ulazilo kroz dvoja vrata, kapije, i kroz dvije kapi – kule. Prema Evliji Čelebi imao je 500 malih šahi-topova.Nakon toga postao je i sjedište kapetanije,a od 1782 do 1879 i samo sjedište iste. U upotrebi, ostao je do 1835 godine u prirodnom amfiteatru,opasan bedemima,a ispod njega malo seoce. Evlija Čelebi će za njega reći ovako „To je malen i nizak grad na najvišem vrhuncu jedne prilično visoke i strme litice na istočnoj obali rijeke,to jeste,na onoj strani prema gradu Blagaju.Samo je vrlo strm i čvrst. Ima jednu gvozdenu kapiju koja se otvara prema jugu,a opkopa nema. U gradu ima kuća gradskog zapovjednika (dizdara) žitnica i malena dzamija u jednoj maloj kuli“ Sada se i ja molim , obraćam se Bogu svemogućem da me i opet jednom dovede u Počitelj.     Oznake: bosna, Bosna do Tokija, povijest, Počitelj |
23.09.2021., četvrtak
Medresa Travnik
|
Elči Ibrahim pašina Medresa Travnik. Prvotna je medresa sagrađena 1705 godine,a za potrebe željezničke pruge srušena i za vrijeme austrijske vlasti sagrađena 1895 ,odnosno od 1892 do 1895 godine. "Uvakufio je Elči Ibrahim-paša govoreći: 'Dobra djela odstranjuju zla..."    Oznake: bosna, povijest, islam |
21.09.2021., utorak
Travnik
|
Travnik zapaljen očima Već ga Janja očim zapalila. Što se ono Travnik zamaglio ? Izgorješe dva nova dućana, Ili gori, il ga kuga mori? Dva dućana I nova mehana Il ga Janja očim zapalila? I mešćena ,gdje kadija sudi! Niti gori, nit ga kuga mori. Starina iznad grada . Utvrda ,tvrđava, pravi grad. Popeti se gore laganim hodom ,uskom cestom kojom se prometuje danas je ustvari mala gimnastika, ali u ono davno vrijeme bio je pothvat. Čuva ga voda koja teče kroz slapove I daje gradu vodu I život. I most je tu, da se dignu vrata ona drvena, jaka , da se neprijatelj ipak jako namuči,ako bi ga želio osvojiti. Jedan djedica, već sav pogrbljen sjeda na bicikl, malo se zaljuljao ,a onda se oštro I hrabro spustio niz strminu ceste. Iskreno moram reći da smo se prepali,a onda vidjevši kako se spustio ,ostali smo bez riječi, dok smo mi zadihani uspinjali se prema Gradu. Spominje se ovaj starac prvi puta 1463 godine pri prolasku Mehmeda II na putu za Jajce, a izvještaj o tome događaju napisao je I zapisao Ludovik Lando ,knez trogirski I ta se isprava čuva u Zadru.Putopisac Evlija Čelebi navodi ga I kao grad “hiljadu vrela”. Travnik je isto tako I Vezirski grad od 1699- 1851 godine,a kao glavni grad bosanskog pašaluka ovdje je stolovalo 77 vezira. Za sami grad ne postoji točna datacija, ali se vjeruje da grad postoji kao takav I prije 15 stoljeća,pa se spominju I hrvatski kraljevi kao graditelji Trtko II Kotromanić ili čak I Stjepan Dabiša još početkom 14 stoljeća ili krajem 13. Na gradu se sustavno radi I obnavlja, pa vjerujemo da će povjesničari doći I do još podataka, a što možemo zahvaliti isto tako I arheolozima. Samo naziv grada potječe vjerojatno od “Travnika “ – poreznika koji su ubirali porez na travarinu. Sam opis grada I vjerne crteže tvrđave da je 1809 godine konzul MItesser.Grad je u osnovi nepravilan polygon sa gornjim, srednijim I donjim gradom,koji se nižu od sjeveraka jugu. Ulaz u sami grad je sa zapada u srednjem dijelu.Na najvišoj točki grada podignut je na grebenu bastion s dvorištem pod njim. Posadom u gradu upravljao je dizdar,a sami grad napušten je 1878 godine. Tužna sudbina nije niti njega zaobišla ,pa je od starog srednjevjekovnog sjaja završio kao obična kasarna I skladište. Čelebi ovako skromno opisuje grad : Tvrđava se nalazi na vrletnoj litici, a sazidana je od klesana kamena u obliku petougla” . On je vidio tursku dograđenu utvrdu. Za samu povijest Travnika I tvrđave vezana je I jedna strašna priča. Oko 50 bosanskih prvaka opiralo se centralnoj I centralističkoj vladavini vezira ,samovoljnoj, I bivaju zadavljeni u travničkoj utvrdi,kako bi se svaka sloboda govora zatrla.    Oznake: bosna, Bosna do Tokija, povijest |
16.09.2021., četvrtak
Urmašice u Travniku
|
(H) Urmašice Počinje borba sa zemljom koju ustvari,bez obzira što obožavatelji prispodobljuju moje prezime sa istom, nemam nikakve veze.Nidje veze. I tu počinju prelamanja i dvojbe, kako opisati duh mahale sa novitetima. Mahala je svakako vidljiva, bez obzira na strance i turizam ,mada ih je oduvijek ovdje bilo,jer je Bosna prekretnica puteva onoga što zovemo i nazivamo Balkanom. Kao da joj je suđena uloga rata i tu se prelamaju koplja od starina pa sve do ovog rata 90-tih. I oko tog zadnjeg ,za nas mogu slobodno reći najkrvavijega, još se nisu smirile strasti u glavama toliko proključanim i zaraženim idejama veličine svake upravo te danas posebno nastalih država. Šampanj i oružje odavno je dogovoreno ,a još nismo isplahnuli niti ono iz 1914 godine, ubojstvo nasljednika velikog carstva. Crna ruka i dimije i danas nisu složne u pogledima i gledištima i to smo morali riješiti jednom za svagda , da janjetina ,rakija i urmašica daju jedna drugoj ruku. Nekako bi se moglo reći da se dvije carevine ,Austrijska i Turska, ovdje najbolje preklapaju, uzimajući jedna drugoj najbolje što se može iskoristiti, pa saloni kristalnih lustera i engleskog ili bečkog namještaja sjede na divanima. Kahva i bečki kolači čine toliko posebnu kulturu gledanja na svijet, ali ne toliko ubrzanog , nego onako sporog ,da upravo ovdje na ovim prostorima možemo sagledati povijest ,mirno, razborito ,staležno i opušteno u dimu cigara, cigareta i nargile. Bosna kao da se vraća zajedno s onim erkerima turskim koji su se raširili Europom ,baroknom ,nekom svom gledištu od starina. Ne baš od toliko davnih starina, nego od onih turskih. Bosna se opet mota nakon Tita, vraća se korijenima vjere ,one islamske , možda ne iskonske ,jer su bogumili ,a isto tako i bosanski franjevci dali svoj obol, no ,svi oni su i dalje bogu-mili. Allahu Premilostivom. Sudaraju se vjere i običaji i sve do ovog rata bilo je toliko dobrog ,toliko jednostavnog da se naprosto moralo, upravo radi ludih glava raspasti. Od hrvatskih kraljeva i borbi za Bosnu ,preko Turaka, Austrije, srpskog rušenja spomena slave do danas ,Bosna i dalje živi u svojim brdima i gorama, mirisu ugljena kojeg se ja kao dijete sjećam. Svaki puta prije kad sam došao u Sarajevo ,magla i miris ugljena je ono što me podsjetilo na starinu, na povijest. Nakon 30 godina vraćam se u Sarajevo, danas ga ne poznam i svuda ,baš upravo svuda sam tražio miris ugljena, no nema ga više . Možda zato jer je bilo kasno proljeće i zrak je bio pun mirisa već dolazećeg ljeta,ali sam nekako prolazeći autom kroz sela ipak želio da me upravo taj miris vrati u djetinjstvo. Stara gospoda ,hodže i imami, susjedi sa manirima Beča i govorom Bosne , njihove žene sa rukama u krilu u turskom sjedu i cigaretama u izvijenim prstima dama iz nekih drugih vremena na sečiji i u sjaju lustera ,čučavci kojih sam se grozio i bojao ,hoću li upasti ne vraćaju se više .Nisu se vratili u Sarajevu,ali sada sa odmakom od par mjeseci ,od moje posjete Bosni, dok ovo pišem ,kao da su žive slike mojih voštanih figura na stalku koje mi se vrte u glavi. Suze zaboravljenog davnog vremena. Starim i ja,pa sam više valjda emotivniji i tanji nego što bih trebao biti, a možda sam ,a vjerojatno jesam i puno nostalgičniji ,jer ne samo da se Bosna mijenja ,nego se mijenja sve oko mene, a ja na to nisam spreman, Kada sam dolazio mojoj sestrični u goste ,nakon 31 godinu ,imao sam par želja ,a jedna od tih bile su urmašice. Ne previše slatke i ne previše gnjecave, nego one ,kako ja volim reći ,malo zagorene, malo hrskavije. To je okus djetinjstva,meni. Obići zemlju, a sjećamo se onog ,jebeš zemlju koja Bosne nema, nije lako, ona je čvrsta i tvrda u svibnju još snijeg drži planine. No ,na put.Vozi! Vidjeti sve te gradove obrane i odbrane Bosne ,čak i Hrvatske, jer se i Hrvatska branila odavde, a dvije zemlje nekad su se više ljubile kao sestre nego što je to danas,nije moguće.Za to treba dana i dana. Gradovi i urmašice u mojoj glavi,jednostavno.No,naći te moje željene urmašice i nije lako. Probao sam jedne no bile su predebele i pregnjacave da bih bio zadovoljan,a onda put i konačno došao do onog što želim. Stari grad ,voda i kolač. I tu stajem jer grad koji me osvojio ne mogu samo tako opisati ,nego mu dati upravo svoje srce da bih ga mogao predstaviti Vama. Umjesto grada i povijesti ,dajem Vam recept 500 g putera/maslaca 4 žumanjca 650g brašna za pite i kolače 150g Oštrog brašna 1 Bourbon vanilija šećer 8 kašika soka od limuna 1/2 Praška za pecivo AGDA 1.5 kg šećera 1 l vode 1 limun narezan na kolutove Kremasto umutiti žumanjke sa omekšalim maslacem. Dodati bourbon vaniliju. Dodati iscijeđeni limun. Brašna prosijati i dodati u smjesu. Dodati i prašak za pecivo. Miješati rukom. Smjesa ce biti malo kompaktnija. Potrebno je malo više vremena da se sve sjedini Ehh, ja sam dobila količinu tijesta koje sam podijelila na 32 hurmašice po 45g Od svakog komada tijesta napraviti kuglicu pa valjak pa joj otisnuti renda mustru. Redati u pleh (veliki dublji od sporeta) Rernu zagrijati na 250°C. Kada se ubace hurmasice na pecenje, smanjiti temperaturu na 200°C. Peći 10tak minuta(dok ne zamirise), pa smanjiti na 160°C. Na 160°C peći jos 30 do 35 min (ovisno od rerne). Hurmašice ostaju svijetle kada su gotove i moraju "letati" po tepsiji (ako imaju prostora Agdu poceti spremati pred kraj pešenja. Secer, vodu ostaviti da prokuha. Kada je prokljucalo kuhati oko 4min. Dodati kolutove limuna i kuhati jos 1 min do 2. Zalijevaju se mlake hurmašice sa vrućom agdom. Ohladiti u frižideru.  Oznake: bosna, Bosna i Hercegovina, Bosna do Tokija, povijest |
15.09.2021., srijeda
POvijest u gumama
|
Povijest u gumama Prošao sam hrvatsku uzduž I popreko,tisuće kilometara ,tisuće vožnji,tisuće traganja I tragova.no I dan danas nakon 30 godina ne mogu staviti točku I reći to je povijest.Toliko pentranja ,veranja,hodanja,razgledavanja,padova,silazaka I uspona a ja sam još uvijek na početku. Toliko I knjiga,zapisa,arhiva,listova,listina,skripti I govorkanja da cijelu tu povijest ,pogotovo ako je gledam danas ne mogu shvatiti što je to što nam ne da napred I što nas ne tjera boljitku nego se samo vrtimo u začaranom krugu istoga vrtloga. Jedna jedina misao koja me stavlja u cijeli taj pregled ovog hrvatskog teritorija možda je najbolje objašnjenja onim Šenoinim Tahijevim,za kojeg tvrdim odgovorno I pod punom svješću da se gore na nebu smije što nam je napravio ,da I dan danas se toga ne možemo otresti,a to je jal I zavist :Nostra sun jura ,nostra sunt jura,nostra sunt rura.I to je to uglavnom. I dan danas netko vlada I pravom I zemljom I kao se nikada od kmetstva ,onog roba ,nismo makli,a to samo zahvaljujući samima sebi I nikome drugome. Umjesto sloge, umjesto tog pokliča,pozivamo se na riječi koje nikada izrečene nisu, na pojmove koji nikada postojali nisu, nego obično složenica u glavama vlastodržaca,kojom nas drže I dalje u pokori. Moja povijest je čudna, glupa I pametna, raskošna I rasplakana , ne obavezujuća s nadom da će netko nešto shvatiti I naučiti,ali opet se svede ipak na kraju,ma koliko se ja trudio na krvna zrnca I stoku sitnog zuba. Ne želim niti jedno niti drugo,bilo je pametnijih I bit će ih još,samo gdje se skrivaju ili gdje su se posakrivali! Zašto ne izađu iz tmine I kažu rogu rog ,umjesto da nas vode stranputicom u kojoj I oni žele da sami shvatimo što I kako,ali mi se ne budimo.Spavamo dobro zatvoreni u svojim ljuskama ,koje se otvaraju samo onda kad se popije koja piva ili gemišt ili konjak više I onda nemamo snage niti kuraže reći ono pravo, nego se I opet prilagođavamo skupini I većini. To se zove trač, samo najgore vrste, koji će koštati one koji dolaze poslije,ako će ih uopće I biti. Da li će biti nekoga da tu našu povijest zaista ispriča istinito kakva bi ona trebala biti ,bez lažnih navoda I pokliča ili ćemo zapravo mi umrijeti u pustoši vlastitog srca ,bez da nam netko na smrtnom času doda I čašu vode. Burgovi, dvorci ,kapele I crkve, kurije I festunzi čekali su da ja dodjem ,ali čekaju I vas ,čekaju sve one dobro,poštene I zdrave ljude koji bi trebali shvatiti svu potresnost I lakomislenost hrvatske povijesti,ne mijenjajući riječi u nešto fino I korektno, nego pljunuti sami sebi u obraz I reći,pogledaj što sam napravio,jer me nije bilo briga.I to se ne tiče samo baštine ,nego I našeg ja, onog ja kojeg češljamo svako jutro u ogledalu. Moja povijest nije antika ,nije niti romanika, niti gotika niti taj moj barok niti išta drugo, već traženje izgubljenog povijesnog niza I uloge te iste koja je trebala odigrati čak I nedavnu obećanu Švicarsku na ovim našim prostorima. Ne želimo zalizati rane, nego ih stalno I stalno obnavljamo I tu smo stali. Zajedništvo je postalo parada govora I pozera ,a ne ono što će nas odvesti dalje u ono što čekamo ili smo čekali svi ovdje rođeni ,a to je prava slobodna I bogata hrvatska za sve ljude. I to nas nije naučilo. I dalje živimo u bajkama I legendama od kojih očekujemo ratni poklič u boj, ali se onda kao I svi pijanci poslije burne noći trijeznimo sa teškim mamurlukom. POštovanje,srdačnost, pružena prijateljska ruka kao da su samo izumrle riječi,a ne podstrek. Tako se isto odnosimo I prema baštini I prema povijesti. POvijest nam je postala zanimacija po kafanama I zanimacija mržnje I brojanja tko je odakle I tko je kako I kad se sve skupa zbroji dobijemo upravo onu jedinicu mjere ,koja kod nas važi I vrijedi oduvijek: tko je jamio ,jamio. Kako dati sebe ,jer je to ono što očekujem od drugih, ne naučena riječ, poslušana negdje kao pravica,kao ona prava, a ne zastraniti I ne dodvoriti se nikome ,nego držati svoj stav,dati mu srce I dušu ,dati mu život. Umrli zidovi ,puni rupa ,prašine, štakora grizu I ono malo poštovanja prema onome što je bilo,a nitko ne misli da se to referira I danas. Baš me briga, je ono što najčešće čujem. Briga me za povijest, mrzio sam je u školi, briga me za sve osim za danas.Lakomisleno I neodgovorno prema svemu, ne samo prema onome što su nam ostavili ti strašni I grozni plemići,ugnjetavački I izdajice, koji su isto tako kao I mi danas trpali samo sebi. Reklama I promocija je u službi zločestih ili smo mi takvi krvavi jako da nam ikone povijesti su upravo one koje mrzimo I koje spominjemo kao lose .Kad bi se napravio popis tih likova bilo bi jasno da više poštujemo one zločeste ,zle ,izrabljivače I batinaše ,nego one koji su htjeli dobro ovom teritoriju. Teritoriju okupanom u suzama I krvi. Prošavši sve te dijelove ,a najviše sam se ipak koncentrirao na 1527 godinu ,kada je nekako I sve počelo sa tim Habsburzima,pa sve do one 1914 kada u Sarajevu cijela ta storija umire, ipak I dan danas nakon 30 I više godina lutanja ,nisam samom sebi objasnio upravo te dvije godine ,a toliko sam se derao, nervirao,lupao I udarao, vozio I hodao I sve to skupa ostalo mi je 1527.1.1 na Cetinu. I tu je nekako početak I kraj moje povijesti. POvijesti pređene u gumama.  |
Vrbovec Klenovec Humski
|
Panika U utorak je zatvaranje ,kompletni zatvor znan kao lockdown od stare hrvatske riječi lokot.Uz lokot ide i brnjica,valjda da manje lajemo i prigovaramo,nego da stoički podnosimo sve bure i nevere ovog života.Eto nisam tip tipa zašuti i trpi,nego gunđam i protestiram po načinu i stilu – on je provokator. Kaj sad bude,kaj ne bumo mogli više nikad nikam, „e kaj sam dočekal pod stare dane“,da mi brnjicu staviju na gubec , da moram biti doma .Jedino kaj mi ostaje kupiti si goblen i vezi ga,ali uporan sam ja i ne dam se baš tako lako.Makni se od ljudi, od svega kaj te može zaraziti i kam onda? Na put u vukojebine širine i prostora, a ti gradovi čekaju samo one koje upravo hvata panika od sveopćeg zatvora znanog kao covid 19. Kak su uspeli tak brzo izmisliti ime? Korona,kovid! Nekako se povučeš u sebe, zatvoriš, potresi i bolesti i polako te ždere iznutra i ponireš u svoje misli. Roza,njemačka ovčarka je spremna, jer nije prošetana, a sva je divlja i ona od ovog zatvora i to kaj plavi dečki patroliraju nasipom onim zagrebačkim i upozoravaju i ljude i životinje da se maknu jedni od drugih,jer ljudi božji, pa nije ovo šala, ovo je gore neg španjolka u prvom i poslije Velikog rata ( onog prvog). Pa na put.Penjati i verati se nemrem ,jer sam hokejaš,ali zato mogu mlade snage i pas.Pa nek se dete prošpancira i nekaj se nauči ( moj pas). Putešestvije selima i cestima,na uglu neka ruševina sa prozorčićem u kojem je vjerojatno ili jest ( zaboravio sam) bio ili jest kip nekog sveca, čuvara sela i Zagorja. Pa još malo ,zavoj poslije kuća i šumica,zima je ,veljača je i onda di se stati sa kolima ,da nikome ne smetaš ili da ti netko ne popravi auta,jer Zagorci voze ko nori. Ipak je tu njima domovina ,a to kaj ovi purgeri furt nekaj izmišljaju nam je već sikak prek glave. Klenovec je Humski a iznad njega ,iznad samog tog brdovitog sela stara utvrda o kojoj se datumi rođenja još nagađaju. Arheolozi vredno kopaju da ju datiraju ,ali borba i premišljanja nikad dosta. Utvrda Vrbovec spominje se prvi puta u dokumentima 1267 godine u županskom naslovu Barleusa ( Barleus comes de Vrbouch – Regan) ,a kao utvrda tek 1334 godine. Pretpostavka je da je ona i ranije rođena još prije Tatara, tak da su je i oni morali osvajati. No,njezino pravo lice vidimo za onih Celjskih koji su Zagorje dobili na poklon,sve poradi radi sexa. Lepo se udaš, daš i onda dobiješ sve kaj hoćeš.E to je pravo razmišljanje,a nije ono današnje sponzoriranje za sitnu lovu. Za razliku od ostalih di su se Celjski udomaćili, izgleda da im zrak ovde nije prijao pa utvrdu napuštaju rano već u 15 st. 1437 1445 ,a obnavljaju je Vitovci par godina kasnije . Vitovci ga obnavljaju,ali samo djelomično kako se navodi u papirima, no,ipak uprkos tome spominje se kao kaštel. Prelazi iz ruke u ruku i mijenja vlasnike,pa ga čak dobivaju i Frankopani,koje inače ne srećemo često u Zagorju. Peripetije grada kao i sličnih nastavljaju se kroz stoljeća, pa ga i požar pali,no nekako se izgleda uzdiže uvijek kao fenix,da bi nas dočekao ruševan s nadom da će opet stati jednom na svoje noge.      Oznake: putovanje zagorjem, izlet, povijest |
14.09.2021., utorak
Biškupec
|
Biškupec Uz Varaždin Biškupec je jedno od najstarijih mjesta ovoga kraja.U početku se posjed navodio samo kao biskupski posjed kraj Varaždina i to u skupnoj potvrdi kralja Emerika iz 1201 godine u kojoj se navode i granice tog posjeda.O tim granicama između posjeda i Varaždina govori se isto tako i u potvrdi požeškog kaptola 1470 godine,te isto tako u ispravi dvorskog suca Stjepana de Batora 1472 godine. Ime mjesta spominje se prvi puta u ispravi biskupa Osvalda Thuza 3.12.1479 godine u kojoj se susrećemo s latinskim nazivom Byskwpecz.Selo se spominje i u kanoničkim vizitacijama u 17 st- 1638,1649 i 1650 godine. Iz godine 1755 dolazi nam i velika seljačka buna.Pritisnuti velikim i sve većim porezima i različitim davanjima,seljaci na podrućju varaždinskog generalata počeli su sve više i sve otvorenije negodovati,a kada je po naređenju generala Guicciardija otpočelo iste godine utjerivanje novca za kupnju vojničkih odora,došlo je do pobune.Seljaci predvođeni svojih seoskim knezovima oduprli su se ubiranju novca,jer su saznali da se zapravo radi o podvali. Već je prije pod istom izlikom skupljan novac,a sad je trebalo skupiti još kako bi se financirao dolazak i doček NJ.C.A.V. Marije Terezije,koja je najavila svoju posjetu Hrvatskoj. Buna je podigla na noge seljake-kmetove od Drave pa sve do okolice Zagreba. Osvojeni su brojni tvdi gradovi kao što su Vrbovec, Rakovec i Bisag. Kako se buna sve više primicala Zagorju ,plemstvo je pobjeglo u Konjščinu.Pod zapovjedništvom generala grofa Draškovića ugušena je buna u Velikom Otoku kraj Legrada,ali dok je general tamo stišavao buna ,buknula je nova u Biškupcu. Pobunjenici su provalili u dvorac uhvatili nadglednika i ubili ga.Saznavši za ovo grof Drašković krenuo je u Biškupec, uhvatio ubojicu nadglednika i zatočili ga.Nakon nekoliko dana teškog mučenja,raščetvorili su ga.Nakon toga uslijedila je pljačka seljačkih imanja. Pobuna je imala veliki odjek,jer je pokazala smjelost ljudi koji su se podigli,iako su znali ishod unaprijed. Sami posjed Biškupec bio je ogroman,što najbolje pokazuje podatak iz 1920 godine,kada je provedena agrarna reforma. 600 jutara oranica i livada podijeljeno je seljacima u zakup. Dvorac u Biškupcu potječe iz 18 stoljeća i služio je kao stan upravitelju imanja. Danas je podijeljen na stanove i u strašno je derutnom stanju   Oznake: varaždin, Zagorje, Hrvatska, povijest, pobuna |
13.09.2021., ponedjeljak
sv.Ilija Obrež
|
Od 1242 godine kad je Bela 4 seljacima dao pravo plemstva i prozvao ih svojom braćom,barem kako navodi Šenoa,uz svu silu istaknutog visokog plemstva,aristokracije,nalazimo posvuda i te male plemiće sa svojim skromnim kućama koje nose naslove plemenite,pa stoga,premda bile malo bolje od seljačkih ili čak seljačke,one se diče ponosom roda svoga i visokog naslova što im je dao kralj. One su male,većinom porušene ili nestale,nezamjetne i većini potpuno neinteresantne za istraživanje,ali isto tako bi puno toga mogle ispričati o svojim vlasnicima.Poneki put ćemo i za njih naći izraz dvorac ili čak dvor,no one su po svom slogu gradnje i načinu gradnje ipak puno skromnije od velikih im susjeda. Mene osobito zanimaju te priče iz tih starih zidova,koje nisu uzmogle dići se na predikate baruna,grofa ili čak princa,nego su u svojoj suštini ostale prisne narodu.Nalazimo ih po Turopolju,Moslavini i naravno Zagorju. Lutajući nekako varaždinskim krajem kojeg oblikuju ipak gradovi i dvorci,nalazimo na hrpu tih malih vrednih ruševina,sa dječjim napuštenim očima koja gledaju još uvijek u cestu kad će naići konji i gazda – glavar kuće.No,on se ne vraća više.U njih dolaze i novi gazde,ali oni ne prepoznaju taj sjaj tih malih duša. Najgore od svega mi je kad naiđem na ruševinu,danu nekom od bivših seljaka i kmetova,kojima one ne predstavlja ništa,nego samo smetnju na dvorištu,a drži je samo zato,jer je tu jenput davno živel neki grof,koji je mučio njegov rod,a sama ta građevina njemu predstavlja samo neku osobnu osvetu i on je pušta da propada.Uz nju je nova moderna gradnja,koja pokazuje koliko se lova ima danas.I tu je nekako priči kraj. NO ni početak ni kraj nikada nisu sami nego postoji i ona sredina koja priča povijest. Sami taj posjed Obrež spominje se davno prije te kurije,prije velikih imena,malih seljaka,novih nekih vlasnika i to još 1247 godine.Mnogi će reći kad je Bog i zaista hodao po zemlji.NO sama ta naša mala kurija ,nekad veličinom važna i impozantna danas je samo spomen nečije nebrige.Kaže ona sama da je iz 18 stoljeća,kad su ovdje gospodovali oni pijandure i ispičuture Patačići od Zajezde,koji su popili skoro pa sve ,pa i skoro sve do samog kraja svijeta.30-tih godina 19 stoljeća vraćaju se seljaci tog kraja zdravom životu,nasuprot Patačićima,pa se ovdje dešava veliki antialkoholni pokret prevelikog ispijanja vode i to sve pod geslom : „ za dobro zdravlje – studena voda“!Ispijali su tako mještani svetog Ilije i po 4 litre vode po glavi dnevno.Da bi tadašnji svećenik spriječio takav „vodopilni“ pokret napisao je šaljivu poslanicu koju je pročitao svojim vjernicima na pokladnu nedjelju.Ova kajkavska satirična prodika što je počinjala s riječima :“ Vu ime vina,punča i krampampuče – stramen“ bila je podijeljenja na 4 dijela. U prvom dijelu „Dictio joc osa“ između ostaloga se kaže : Stanite se pijanci – hote na rakiju.Taj čtejem vu zdihavanijih Kraljevića Marka,vu delo 8 .redu pak 343 Prvle vendar,nek bum dale govoril da zadobite vugodnu duhu,prosim vina sladkoga kupicu punu...“ Preskočit ću drugi i idem na treći koji je znakovit .a zove se „Conclusio“ – O ,voda,o voda,ti najgorši elementum ovog sveta,ni ti dosta,da polja naša kvasiš,da senokoše muliš,da žir pišiviti,da grozdje pucati činiš,neg da još i pamet i svu jakost tela robiš,na stran onda s tobom,na stran....... Na kraju cijele te prodike koja je bila i publicirana, sami župnik potpisao se kao Janko Vododurec de Vinopirad,plebanuš sv.Ilijanski. Stoji ona tako i dalje ruševna sjećajući se nekadašnjeg sjaja i veselja i samo je poneki putnik malo probudi iz sna i prene je u stvarnost kao što sam je,nenamjerno je slikajući ovakvu.Ali ja sam vidio onu njenu ljepotu porušene starice.   Oznake: varaždin, izlet, Zagorje, Hrvatska, povijest |
Laduć
|
Da li ste ikada doživjeli da vam jedan krasan sunčani obećavajući dan postane težak I mračan? Ja jesam I to sasvim neplanirano.Veselio sam se kratkom izletu I poslije naravno ,kako je običaj sa prijateljima sjesti ,protresti događaje,ispričati vic I naravno popiti po koju pivu.Sve lagano uz kakvo slikanje,popularne selfije da se zabilježi trenutak jednog sparnog ljeta.Tek je na početku I mislim na more,na ljetnja lutanja,opuštanje ,a onda odjednom udarac I to direktno u glavu.I dan mi postaje mračan. Iz Zagreba cestom brzo ,pa onda polako sve dalje I dalje na granice Hrvatske,pazeći na crveni STOP u rukama plavca, koji nemaju milosti da ti ustvari ideš vidjeti nešto vrijedno,jer to njih ne zanima.Baština Hrvatske I svi oni neki plemići I dvorovi,njih kao niti većinu ne zanima,nego kafana I pjesma,svakodnevne brige I žena I djeca kod kuće koji čekaju svoj red,dok on stoji ovdje na cesti,gdje luđaci isprobavaju snage svojih motora. Red I zakon ne osvrću se na ono što im pokušavaš reći,a to je da si se malo zaletio I da ti je iskreno žao. Žali se ti kasnije ,a sad potpiši kaznu. Ok, dečki, vi radite svoj posao,a to kaj sam si ja zamislil da je cesta karting to je moja stvar. Hvala I doviđenja. Ovaj put mi se to nije dogodilo, ali često prije jest. Nigdje nikoga ustvari na toj cesti, samo poneliko pretrčavanje auta ,koji žure doma ,na klimu I odmor. I vrtovi su se stisli, nitko ne pali travu, nitko ne kosi, nitko ne pljevi, sve se povuklo. Vrata su tu ona stara ,kovana ,tvrda ,širom otvorena, u dvorištu umjesto kočija ,sada automobili. Novo je vrijeme I ne čeka više povratak konja ,nego se prepušta toplom sunca da ogrije stare zidove, one poznate obitelji Vranicani .Odakle su se oni ovdje našli nije niti bitno, bitno je jedino to, da su ostavili trag u beskraju povijesti. Današnji dvor nije star, premda pamti I davne dane,kad je bio mali, samo usputna stanica za Sloveniju. Sam posjed sa malom kurijom spominje se u 17 st. a u 19 zamijenio ju je ovaj novi, koji sada gledam,historicistički,koji je projektirao Kuno Weidman. Onaj stari ostao je u kartama iz 1862 godine. Prekrasan oblikovan vrt, po uzoru na francuske vrtove.Sve to možemo zahvaliti tim Vraniczany- Dobrinović, a vjerojatno je zadnja vlasnica Tilda upravo dala svojoj mašti na volju uz ruke vrsnih vrtlara. Iz godine 1893 20 lipnja dolazi nam podatak da se ovaj dvor jako tresao I to nas povezuje sa današnjicom. Oko 10 sati I 12 minuta uvečer jak potres prodrmao je seljane I vlastelu u krevetu, jako I silno,broja se ne zna jačini,ali su prozori I stvari u kući jako zazveketali. Sve je unaprijed bilo dogovoreno, posjet I čekala nas je mlada dama , pedagog ,ako se sada dobro sjećam. Imala je bezbroj priča, koje možda nisam tada želio čuti, no jednu ću svakako pamtiti do kraja života. U tom starom zdanju danas je sirotište, za svu onu napuštenu, neželjenu I nevoljenu djecu o kojoj ,kao I o dosta stvari, država ustvari jako malo brine.Imaju veće brige, kako svojoj djeci osigurati imetak I brze aute do kraja vijeka. Naime, jedno dijete odvedeno je od obitelji koja ga je već u samom malom startu, bilo mu je 4 godine tek, naučila kako je život ustvari jedno veliko sranje. To dijete silovali su pripadnici obitelji,a dok je centar to otkrio završilo je ovdje sa traumama za cijeli svoj život. No, tu nije kraj ,kraj ne znam, samo možda nastavak priče. Centar za socijalu I država povjerovali su roditeljima, obitelji I vratili dijete natrag u taj pakao. E tu mi je sunčani dan propao do kraja I nadvili su se oblaci. U samom dvorcu nije ostalo puno uspomena, kao I u ostalima, sve se to podijelilo, zapalilo nakon 1918 godine, seljaci raznijeli namještaj, uništili na spomen kmetstva ,a onda je 1945 sve to dovela do razornog stanja onoga to zovemo baštinom. POvijest u rukama žulja I neznanja. Samo jal ,zavist,a mogu reći I suze otplakaše svo to bogatstvo. Nadam se da se u povijesti to više nikada neće dogoditi. Nisam siguran,ali eto nada je spas valjda. Nekoliko peći I par zidnih slika ,uz klavir koji ne svira više, jedino je što ću pozdraviti ,poslikati I reći zbogom,jer se ovjde više ne vraćam. Priče na koje nisam emotivno spremam ,ne mogu više slušati. Želim sunce,zrak I slobodu I puno ljubavi, koju više ne dajemo niti sami sebi,a toliko ju trebamo u ovim vremenima. Pa,zbogom Laduč    Oznake: laduć, Hrvatska, povijest, izlet |
10.09.2021., petak
Stari Farkašić
Župna crkva u Starom Farkašiću, posvećena Pohođenju Blažene Djevice Marije, smještena je na povišenom platou unutar areala naselja. Nakon obnove župe 1789. zaključeno je da je postojeća drvena kapela premala pa se donosi odluka o gradnji nove crkve zapadnije od stare. Nova je crkva sagrađena između 1840. i 1844. u kasnoklasicističkom stilu. Pravokutnog je jednobrodnog tlocrta s polukružnom apsidom, bočnim kapelama i sakristijom s oratorijem na zapadu. Pročelje sa zvonikom ima skromne detalje historicizma. Unutrašnjost je svođena u svetištu i brodu te je oslikana. Inventar je kasnoklasicistički, prenesen iz stare crkve. Na bočnim su oltarima barokni kipovi s glavnog oltara stare crkve, a neki su nepoznatog podrijetla. Glavni tabernakul oltar je klasicistički, a iznad njega je slika Pohođenja BDM iz 19. st. Jednostavna propovjedaonica s baldahinom je također klasicistička. Nedaleko od crkve nalazi se dvokatna župna kurija te gospodarska zgrada koje, zajedno s crkvom, čine jedinstveni župni sklop koji bi kao takav trebalo zaštiti. Na crkvi je u novije vrijeme postavljen novi krov od biber crijepa, dok vanjske fasade kao i unutrašnjost zahtijevaju obnovu i restauraciju. Pažnju bi trebalo posvetiti i župnoj kuriji koja je u vrlo lošem građevnom stanju.    Oznake: turopolje, lekenik, izlet, Hrvatska, povijest |
09.09.2021., četvrtak
Letovanić
|
Kapela sv.Fabijana i Sebastijana Letovanić Kapela sv. Fabijana i Sebastijana u Letovaniću se spominje već 1729. na groblju da bi 1771. bila podignuta nova kapela za koju je uporabljena stara građa, a također i slikane kasete stropa. Građena je kao jednoprostorna građevina s poligonalnim svetištem u širini broda i vitkim tornjićem nad pročeljem. Nad ulazom je drveno pjevalište, a pod je popločan opekom. Unutrašnjost je svođena koritastim svodom. Mali barokni oltar je prenesen iz stare kapele, a na njemu je slika sv. Sebastijana i kipovi sv. Roka i sv. Florijana te drvene, barokne kanonske tablice. Iza oltara je drveno raspelo koje možda potječe iz 17. st. Početkom 20. st. kapela je izvana letvana i prežbukana, a povećani su i prozori. Tom je obnovom uklonjen i stari tabulat. U novije je vrijeme ispred ulaza pridodan trijem, dok su fasade vraćene u prvotno stanje. Kapela je u dobrom građevnom stanju.Trajno je zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske.     Oznake: letovanić, Hrvatska, izlet, povijest |
04.09.2021., subota
Novi Zrin
|
Novi Zrin U kolovozu 1661 godine na lijevoj obali Mure stao je Zrinski graditi novu utvrdu,za obranu od Turaka.Oko utvrde iskopani su obrambeni šanci,kako je utvrda bila u ravnici,kako bi služili obrani grada,a u koje se slijevala Mura,a nazvani su “zrinjski kut”.Kopanjem je dobiveno dovoljno zemlje kako bi se podigli I nasipi,unutar kojih je bilo nekoliko kuća.Iz tvrđave mostom se moglo prijeći na otočić koji stoji usred rijeke.Drugi most vodio je s otoka na desnu stranu rijeke.Ova tvrđava na lijevoj obali zvala se Novigrad (.Kad je paša u Kaniži vidio da ban Zrinski gradi ovdje utvrdu,a ne obor za ove,ovčarnicu,kako se vjerovalo,ozbiljno se zabrinuo.On pošalje banu dva glasnika,koji ga u pašino ime zapitahu,da li ovu tvrdju gradi dozvolom turskog sultana ili cara njemačkog? Nikola im ironično odgovori : meni se nije isplatilo,da pitam dozvolu od cara,bilo od sultana.Nitko mi ne može zabraniti da na svome zemljištu gradim major za stoku svoju.Pašu pak upozorujem,neka ne bi u buduće puštao svoju stoku po Kaniškom polju.U mojem naime majuru,vazda će se u buduće nalaziti veliki psi,koji bi mogli rastrgati pašinu stoku” Nto glasnici zapitaju bana,zašto je na bedeme tobožnjega majura svoga stavio topove? Nikola im opet odgovori “ Topove sam stavio na bedeme zato,da moji boric uzmognu pucati na vukove I medjede”.Ovim se odgovorom Zrinski narugao dozvoli sultanovoj. Odmah početkom 1662 godine osjetili su Turci kakvu je to ovčarnicu podigao Zrinski.Utvrdivši se tako na lijevoj obali,na desnoj obali počne graditi na proljeće 1662 godine veliku tvrdju oko dvorca svoga.Hrvatski je sabor oduvijek odredjivao besplatne težake za gradnju takvih utvrda,koje se zidaju na zemljištu kraljevine Hrvatske. Sabor će dakle poduprijeti gradnju ove utvrde koja se nazivala Novi Zrin.27 veljaće 1662 godine u Zagrebu donesen je ovaj zaključak : Za utvrdjivanje utvrde Novi Zrin,koju je gradio I još uvijek gradi preuzvišeni gospodin grof ban ,opredjeljuju se kotari Franje Gubaševečkoga,Ivana Kiša,Tome Hreljača I Vuka Bužanića,plemićkih sudaca županije Varaždinske,te obadva kotare županije križevačke .Ovi su svi dužni I biti će obvezani,da Njegovoj Preuzvišenosti pod zapovijed I na raspolaganje stave od svakog ognjišta ili zadruge po dva težaka,koji će – prema nalogu Njegove Preuzvišenosti – biti providjeni sjekirama I drugim orudjem za uredjenje iste tvrdje” Na proljeće godine 1662 povrviše hrvatski kmetovi u Medjimurje.Izmjenice radile su čitave dvije hrvatske županije,da se na ušću Mure u Dracu podigne novi branik od nasilja turskoga.Sam ban Nikola Zrinski nadzirao je gradnju utvrde.Da bi kmetove obodrio na rad,uzimao je ban svaki dan u ruke tačke,da vozi zemlju za nasipe.Danomice je radilo 500-1000 ljudi.Zato je sama gradnja brzo napredovala.Tvrdjava dobila je oblik četverokuta.Zidovi su bili od tesanog kamena.Na svakom uglu stajala je 4uglasta kula,a u sredini utvrde stari trokatni dvor sa dvije visoke kule.Kad je posao bio dovršen nastani se Nikola Zrinski u Novom Zrinu.     Oznake: Zrinski-Frankopani, Hrvatska, Međimurje |
01.09.2021., srijeda
Terbotz
|
Na obroncima Železne gore s koje puca pogled na sve strane,pa čak i do Mađarske ,a usred brižljivo uzgajanih vinograda,stoji građevina u ključ, čije jednokatno pročelje gleda prema cesti.Od starog sjaja ovog dvora ostalo je malo,premda ga novi gazde preuređuju, a vode i restoran sa zaista finom hranom i još boljom kapljicom,ipak ova gospodična još čeka da joj se vrati onaj stari sjaj.Rođena je u prvoj polovici 19 stoljeća u kasnom baroku,sa klacističkim elementima.Sve do drugog svjetskog rata bila je vlasništvo plemićke obitelji Zichy-Terbotz,koja je imala posjede i građevine u gornjem Međimurju.Uglovi ove ljepotice dekorirani su rustikom,a etaže dijele istaknuti vijenci,premda jako pohabani.U dvorištu se nalazi prizemna gospodarska zgrada na kojoj se ističu tri boltana luka.Zadnja vlasnica otišla je zauvijek 1957 godine. Oznake: medjimurje, Hrvatska |
