Dvorci, crkve i stari gradovi
04.10.2023., srijeda
Zvornik
|
Premda cifrast i netočan u svojim opisima ,nekako se svi povjesničari ,kao kroničaru i putopiscu toga vremena, utječu ka pretpostavci ili povijesnom događaju koji bi mogao biti točan,no nije uvijek tako. Volio je lutati , putovati, i po nalogu Sultana, ali i po svojoj volji. Kako je skupljao podatke nitko ne zna, možda je imao i kakvo obrazovanje, ali onako kako on piše povijest , ne možemo u to biti uvjereni. I dan danas ima takvih „ povjesničara“, pa nije niti čudo da u ono vrijeme kad Je Evlija Ćelebi pisao svoj putopis ima toliko grešaka. Ljeto je u punom zamahu, temperatura nad Bosnom divlja, no to mi nikako , uprkos teškom hodu i štapu koji me podupire , nije omelo put. Gradačac, Srebrenik, trebala je biti Tuzla, no onda me putokaz omeo, čak možda i krivi omjer kilometara i ja skrenuh van svoje putanje i krenem prema još jednom ljepotanu, gradu Zvorniku, ne znajući što me tamo i kako čeka. Ne poznajem dovoljno Bosnu, niti me interesira politika , niti podjele, jer vjerujem čvrsto da dobrih ljudi ima posvuda. Uvijek me i redovno poljulja ta moja vjera i eto upravo to ljuljanje zateklo me u Zvorniku. Drina, most, Srbija granica, voda mirno teče kroz ljeto, negativna energija već na samom putu, a u gradu toliko mraka uprkos suncu. Ulaz u grad nisam našao, nitko tamo mi ga nije htio niti želio reći, jer je ,nažalost , u ludim glavama siromaštva i neispunjenih snova ostalo mržnje prema zagrebačkoj registraciji. Žalosno. „ Sagradio ga je jedan od srpskih banova po imenu kralj Vornik ( poznato je da su Evlijini podaci o osnivačima pojedinih gradova najčešće bez ikakve povijesne vrijednosti).U doba Gazi Hudavendigara grad je još više utvrđen.Ovaj je grad osvojio Ebu l Feth vraćajući se sa bezuuspješnog pohoda protiv Beograda na Dunavu. To je sjedište zasebnog Sandžaka u bosanskom ejaletu. Has njegovog bega iznosi 345 793 akče.... To je visok četverougaoni kameni grad na obali rijeke Drine, na visokoj stijeni od crvenog mramora.Strijelci nisu mogli da na njegov vrh izbace strijelu.....“ Sami grad sastoji se od tri dijela,ali više se neću pozivati na Ćelebija ,ovo je bio samo prikaz kako on piše ili opisuje to vrijeme. Zvornik kao posjed Zlatonosovića, spominje se prvi put 1412 pa zatim 1415 i 1423 godine. Godine 1423 grad je u rukama Tvrtka II a od 1433 do 1459 odnosno, do pada Smedereva, bio je sastavu srpske despotovine. Turci su ga, prema Đoki Mazaliću, 1460-1461,a prema mišljenju Hamdije Kreševljakovića zauzeli 1463 godine. Kralj Matijaš Korvin bezuuspješno ga je opsjedao 1464 godine.Pod nazivom Zvornik spominje se prvi puta 1519 godine. Austrijanci ga zauzimaju 15.9. 1688 i zadržali su ga do 1.8.1699 godine.Ponovno su ga opsjedali 1737 ,ali ga nisu osvojili. Od 18 stoljeća oba zvornička grada imaju svoje dizdare,a tu je i sjedište zvorničke kapetanije. Često je popravljan i pregrađivan.Popravci se spominju 1426-28, 1776-1777, i 1849 godine.Turci su ovdje držali posadu do 1878 godine. Najstariji dio grada je srednji, sa kulom visokom preko 20m i obujma 50m ,opasanom četvrtastim oborom,pristupnim samo sa zapada. Ovaj dio datira iz perioda Zlatonovića kada je Zvornik bio utrđeni dvor. Četvrtasta kula dobila je pojačanje u doba despota Đurađa 1433. Sjeverna kapija bila je bolje osigurana impozantnom kulom koju Ćelebi naziva Narin-kulom, pa on ovako opisuje: Bedemi su zatvarali prostran ,strm i nepristupačan prostor,bili su tvrdi i debeli po dvadeset stopa, a visoki 80 neimarskih aršina. Moram ovdje napomenuti da se bogata građa o ovom gradu čuva u Dubrovniku,te se pregledavanjem dubrovačke građe može vidjeti da je Zvornik najzastupljeniji grad od svih bosanskih upravo u toj građi. Pregrađivan i dorađivan je kroz stoljeća ,kao i svi ostali gradovi. Najsačuvaniji dio grada je srednji dio, a onda na to dolazi i donji dio grada ,koji se prostire sve do rijeke Drine i tu nastaje današnji grad. Srednji grad ima branič kulu zidove obora i uskog prolaza koji su u 15 st. povezivali dva grada.Ćelebi nam daje prilično iscrpan opis Zvornika iz 17 stoljeća,kako o utvrdama tako i o samoj čaršiji. Poslije 1699 godine grad se pretvara u izuzetno jak fortikacioni objkekat a pri tome nestaje i veliki dio srednjevjekovnog grada,koji se sačuvao samo u temeljima. Visinska razlika između Donjeg i gornjeg grada iznosi 273 metara.Grad je imao i podgrađe koje se spominje „sotto Suonich“ prvi puta 1424 godine. Spominje se u građi i crkva sv.Marije sa franjevačkim samostanom.Fojnička kronika bilježi da je samostan porušen 1538 godine. Oznake: bosna, Bosna do Tokija, put, izlet, ljeto |
24.09.2021., petak
Počitelj vladar u kamenu
|
Vladar u kamenu Iz Sarajeva smo krenuli rano,jer je put pred nama. Ovaj puta idemo dalje sve do Hercegovine. Usput na planinama ,ukrasu Bosne, gledamo snijeg ,premda je već vruće i ljeto je blizu. Prošli smo Bradinu, rodno selo Ante Pavelića, pa stali kod Josipa Broza na Neretvi,a onda sve dalje i dalje. Neretva teče spokojno,daje ritam mašini, a ona teče u brzacima i valovima brza i nagla , ljuta i mirna, žalosna i sretna. Mir je zavladao ,poslije onoliko puno krvi i suza. I sada oplakuje obale i smiješi se šumama. Smiješi se i nama. Toliko bih sada volio ušutiti, no nije pristojno šutiti u društvu, a najradije bih iskočio iz auta i sjeo pored rijeke,da gleda ona mene i ja nju. Radovi na cesti ,što je normalno, jer se bliži odlazak na more, pa se svakako treba zagorčati i ono malo radosti.Isto kao da sam doma u Hrvatskoj. Kolona auta čeka na svoj red ,a ja sve nestrpljiviji. Orahovica i doručak ,jezero ,priča i slikanje ,a onda put. Već se režu na pola puta kamenjar hercegovački i šume bosne,a onda ravnica , šikara, pustopoljina. Cesta nas vodi sve dalje i dalje. Najednom s poluprazne ceste skretanje u lijevo, redovi kuća , spava grad,nigdje nikoga ,sve se povuklo u svoj mir. Nisam očekivao takvu ljepotu upravo ovdje ,ali nekako sam naslućivao da će me na prvi pogled osvojiti. I jest. Ljubav na prvi pogled. Grad u kamenu. Jedva sam čekao popeti se gore ,više ,vidjeti više , čak me ni one „rimljanke „ kamena cesta nisu mogle zaustaviti. Kao da me i noga prestala boljeti najednom i štapom na štap, srce udara i gore sam. Pogled na grad ,pogled na ratove i puteve, pogled na karavane i čežnja za morem. Čak je i Dubrovnik sudjelovao svojim kamenom u izgradnji ovog grada, i to kažu izvori.I majstori dubrovački gradili su ovog ljepotana. Počitelj. Bio je Počitelj administrativno- teritorijalni centar župe Dubrava ,a povezivao je strateški put iz Blagaja prema Stocu i Gabeli. Kontrolirao je tako prilaz dolini Neretvi i zato je morao biti tvrda,čvrsta kamena građevina.Kao sami posjed spominje se davno u 15 stoljeću u poveljama kraljeva Alfonsa V 19.2.1444 i Kralja Fridricha II 20.1.1448.Kada su ga kraljevi spominjali to mora puno značiti.Sama utvrda na vrhu bila je malena,ali je zamah dobila 1465 godine kada ju je kralj, i opet jedan kralj, Matijaš Korvin uzeo za bazu u borbi protiv Turaka. „ U to je doba kralj Matijaš uzeo Emeriku Zapoljskom 1466 čast gubernatora bosanskoga, a bosansku banovinu pridodao pod starim imenom Rame hrvatskim banovima.U rujnu 1471 godine zauze Hamzabeg Počitelj ,a s njegovim padom dođe gotovo čitava zemlja ,između Cetine i Neretve u turske ruke“ Premda malen,ali izuzetno važan i bitan za bosansku povijest i kao da oko njegovih nogu plelo se zavjera i borbi i kao da su se za taj maleni biser spoticale velike politike. Alipaša Rizvanbegović-Stočević sin je Zulfikar kapetana stolačkog.Kao mladić zamjerio se ocu i otišao u svijet. Kad mu je otac umro povrati se on kući. Godine 1813 zavadi se on i krene vojnu na Smajil kapetana počiteljskog. Kod opsade bio je ranjen u nogu. Toliko se bi se toga dalo nabrajati povijesnog,ali ima li to smisla uopće , svesti jedan ovakav grad na povijest ,bez imalo duše, a on sam diše istom. Daje mir, spokoj jer je sam toliko toga lošeg i krvavog proživio u svojoj mladosti da i njemu kao starcu, ruševini sada daje mir. Ispod njega je bogomolja,Dzamija, da se pomoliš Bogu za sve one ljude i za sve one loše stvari,ali i za njega, da ga sam Allah s nebesa štiti. To je taj moj Počitelj. Prvi puta sam ovdje i već se ne mogu otrgnuti,zaljepljen sam za njega kao da sam uz njega rasao. Dođu ljudi, nije da ne dođu,ali kao da brzo i prođu i ne misle ili se barem pitaju kako ih je put ,cesta dovela ovamo ovom starcu. Nisu samo Hrvati i Turci čuvali svoj položaj i oni pohlepni Mlečani,koji su koristili naše šume za svoju promociju,ovdje su ostavili traga. Pokušali su ga pokoriti ,ali se on nije dao. Počitelj se nije dao, nego samo dobrom vladaru, kakav je i on sam dobar. Utvrđen je negdje u 17 stoljeću i opasan je bedemima.Izgrađene su dvije tabije,Mehmedpašina i Delibašina.što potvrđuje jedna bujrudlija (je osmanska pravna isprava koja sadrži zapovijedi pripadnika središnje osmanske vlasti i namjesnika pokrajina) iz 1698 godine.U sami grad ulazilo kroz dvoja vrata, kapije, i kroz dvije kapi – kule. Prema Evliji Čelebi imao je 500 malih šahi-topova.Nakon toga postao je i sjedište kapetanije,a od 1782 do 1879 i samo sjedište iste. U upotrebi, ostao je do 1835 godine u prirodnom amfiteatru,opasan bedemima,a ispod njega malo seoce. Evlija Čelebi će za njega reći ovako „To je malen i nizak grad na najvišem vrhuncu jedne prilično visoke i strme litice na istočnoj obali rijeke,to jeste,na onoj strani prema gradu Blagaju.Samo je vrlo strm i čvrst. Ima jednu gvozdenu kapiju koja se otvara prema jugu,a opkopa nema. U gradu ima kuća gradskog zapovjednika (dizdara) žitnica i malena dzamija u jednoj maloj kuli“ Sada se i ja molim , obraćam se Bogu svemogućem da me i opet jednom dovede u Počitelj.     Oznake: bosna, Bosna do Tokija, povijest, Počitelj |
21.09.2021., utorak
Travnik
|
Travnik zapaljen očima Već ga Janja očim zapalila. Što se ono Travnik zamaglio ? Izgorješe dva nova dućana, Ili gori, il ga kuga mori? Dva dućana I nova mehana Il ga Janja očim zapalila? I mešćena ,gdje kadija sudi! Niti gori, nit ga kuga mori. Starina iznad grada . Utvrda ,tvrđava, pravi grad. Popeti se gore laganim hodom ,uskom cestom kojom se prometuje danas je ustvari mala gimnastika, ali u ono davno vrijeme bio je pothvat. Čuva ga voda koja teče kroz slapove I daje gradu vodu I život. I most je tu, da se dignu vrata ona drvena, jaka , da se neprijatelj ipak jako namuči,ako bi ga želio osvojiti. Jedan djedica, već sav pogrbljen sjeda na bicikl, malo se zaljuljao ,a onda se oštro I hrabro spustio niz strminu ceste. Iskreno moram reći da smo se prepali,a onda vidjevši kako se spustio ,ostali smo bez riječi, dok smo mi zadihani uspinjali se prema Gradu. Spominje se ovaj starac prvi puta 1463 godine pri prolasku Mehmeda II na putu za Jajce, a izvještaj o tome događaju napisao je I zapisao Ludovik Lando ,knez trogirski I ta se isprava čuva u Zadru.Putopisac Evlija Čelebi navodi ga I kao grad “hiljadu vrela”. Travnik je isto tako I Vezirski grad od 1699- 1851 godine,a kao glavni grad bosanskog pašaluka ovdje je stolovalo 77 vezira. Za sami grad ne postoji točna datacija, ali se vjeruje da grad postoji kao takav I prije 15 stoljeća,pa se spominju I hrvatski kraljevi kao graditelji Trtko II Kotromanić ili čak I Stjepan Dabiša još početkom 14 stoljeća ili krajem 13. Na gradu se sustavno radi I obnavlja, pa vjerujemo da će povjesničari doći I do još podataka, a što možemo zahvaliti isto tako I arheolozima. Samo naziv grada potječe vjerojatno od “Travnika “ – poreznika koji su ubirali porez na travarinu. Sam opis grada I vjerne crteže tvrđave da je 1809 godine konzul MItesser.Grad je u osnovi nepravilan polygon sa gornjim, srednijim I donjim gradom,koji se nižu od sjeveraka jugu. Ulaz u sami grad je sa zapada u srednjem dijelu.Na najvišoj točki grada podignut je na grebenu bastion s dvorištem pod njim. Posadom u gradu upravljao je dizdar,a sami grad napušten je 1878 godine. Tužna sudbina nije niti njega zaobišla ,pa je od starog srednjevjekovnog sjaja završio kao obična kasarna I skladište. Čelebi ovako skromno opisuje grad : Tvrđava se nalazi na vrletnoj litici, a sazidana je od klesana kamena u obliku petougla” . On je vidio tursku dograđenu utvrdu. Za samu povijest Travnika I tvrđave vezana je I jedna strašna priča. Oko 50 bosanskih prvaka opiralo se centralnoj I centralističkoj vladavini vezira ,samovoljnoj, I bivaju zadavljeni u travničkoj utvrdi,kako bi se svaka sloboda govora zatrla.    Oznake: bosna, Bosna do Tokija, povijest |
16.09.2021., četvrtak
Urmašice u Travniku
|
(H) Urmašice Počinje borba sa zemljom koju ustvari,bez obzira što obožavatelji prispodobljuju moje prezime sa istom, nemam nikakve veze.Nidje veze. I tu počinju prelamanja i dvojbe, kako opisati duh mahale sa novitetima. Mahala je svakako vidljiva, bez obzira na strance i turizam ,mada ih je oduvijek ovdje bilo,jer je Bosna prekretnica puteva onoga što zovemo i nazivamo Balkanom. Kao da joj je suđena uloga rata i tu se prelamaju koplja od starina pa sve do ovog rata 90-tih. I oko tog zadnjeg ,za nas mogu slobodno reći najkrvavijega, još se nisu smirile strasti u glavama toliko proključanim i zaraženim idejama veličine svake upravo te danas posebno nastalih država. Šampanj i oružje odavno je dogovoreno ,a još nismo isplahnuli niti ono iz 1914 godine, ubojstvo nasljednika velikog carstva. Crna ruka i dimije i danas nisu složne u pogledima i gledištima i to smo morali riješiti jednom za svagda , da janjetina ,rakija i urmašica daju jedna drugoj ruku. Nekako bi se moglo reći da se dvije carevine ,Austrijska i Turska, ovdje najbolje preklapaju, uzimajući jedna drugoj najbolje što se može iskoristiti, pa saloni kristalnih lustera i engleskog ili bečkog namještaja sjede na divanima. Kahva i bečki kolači čine toliko posebnu kulturu gledanja na svijet, ali ne toliko ubrzanog , nego onako sporog ,da upravo ovdje na ovim prostorima možemo sagledati povijest ,mirno, razborito ,staležno i opušteno u dimu cigara, cigareta i nargile. Bosna kao da se vraća zajedno s onim erkerima turskim koji su se raširili Europom ,baroknom ,nekom svom gledištu od starina. Ne baš od toliko davnih starina, nego od onih turskih. Bosna se opet mota nakon Tita, vraća se korijenima vjere ,one islamske , možda ne iskonske ,jer su bogumili ,a isto tako i bosanski franjevci dali svoj obol, no ,svi oni su i dalje bogu-mili. Allahu Premilostivom. Sudaraju se vjere i običaji i sve do ovog rata bilo je toliko dobrog ,toliko jednostavnog da se naprosto moralo, upravo radi ludih glava raspasti. Od hrvatskih kraljeva i borbi za Bosnu ,preko Turaka, Austrije, srpskog rušenja spomena slave do danas ,Bosna i dalje živi u svojim brdima i gorama, mirisu ugljena kojeg se ja kao dijete sjećam. Svaki puta prije kad sam došao u Sarajevo ,magla i miris ugljena je ono što me podsjetilo na starinu, na povijest. Nakon 30 godina vraćam se u Sarajevo, danas ga ne poznam i svuda ,baš upravo svuda sam tražio miris ugljena, no nema ga više . Možda zato jer je bilo kasno proljeće i zrak je bio pun mirisa već dolazećeg ljeta,ali sam nekako prolazeći autom kroz sela ipak želio da me upravo taj miris vrati u djetinjstvo. Stara gospoda ,hodže i imami, susjedi sa manirima Beča i govorom Bosne , njihove žene sa rukama u krilu u turskom sjedu i cigaretama u izvijenim prstima dama iz nekih drugih vremena na sečiji i u sjaju lustera ,čučavci kojih sam se grozio i bojao ,hoću li upasti ne vraćaju se više .Nisu se vratili u Sarajevu,ali sada sa odmakom od par mjeseci ,od moje posjete Bosni, dok ovo pišem ,kao da su žive slike mojih voštanih figura na stalku koje mi se vrte u glavi. Suze zaboravljenog davnog vremena. Starim i ja,pa sam više valjda emotivniji i tanji nego što bih trebao biti, a možda sam ,a vjerojatno jesam i puno nostalgičniji ,jer ne samo da se Bosna mijenja ,nego se mijenja sve oko mene, a ja na to nisam spreman, Kada sam dolazio mojoj sestrični u goste ,nakon 31 godinu ,imao sam par želja ,a jedna od tih bile su urmašice. Ne previše slatke i ne previše gnjecave, nego one ,kako ja volim reći ,malo zagorene, malo hrskavije. To je okus djetinjstva,meni. Obići zemlju, a sjećamo se onog ,jebeš zemlju koja Bosne nema, nije lako, ona je čvrsta i tvrda u svibnju još snijeg drži planine. No ,na put.Vozi! Vidjeti sve te gradove obrane i odbrane Bosne ,čak i Hrvatske, jer se i Hrvatska branila odavde, a dvije zemlje nekad su se više ljubile kao sestre nego što je to danas,nije moguće.Za to treba dana i dana. Gradovi i urmašice u mojoj glavi,jednostavno.No,naći te moje željene urmašice i nije lako. Probao sam jedne no bile su predebele i pregnjacave da bih bio zadovoljan,a onda put i konačno došao do onog što želim. Stari grad ,voda i kolač. I tu stajem jer grad koji me osvojio ne mogu samo tako opisati ,nego mu dati upravo svoje srce da bih ga mogao predstaviti Vama. Umjesto grada i povijesti ,dajem Vam recept 500 g putera/maslaca 4 žumanjca 650g brašna za pite i kolače 150g Oštrog brašna 1 Bourbon vanilija šećer 8 kašika soka od limuna 1/2 Praška za pecivo AGDA 1.5 kg šećera 1 l vode 1 limun narezan na kolutove Kremasto umutiti žumanjke sa omekšalim maslacem. Dodati bourbon vaniliju. Dodati iscijeđeni limun. Brašna prosijati i dodati u smjesu. Dodati i prašak za pecivo. Miješati rukom. Smjesa ce biti malo kompaktnija. Potrebno je malo više vremena da se sve sjedini Ehh, ja sam dobila količinu tijesta koje sam podijelila na 32 hurmašice po 45g Od svakog komada tijesta napraviti kuglicu pa valjak pa joj otisnuti renda mustru. Redati u pleh (veliki dublji od sporeta) Rernu zagrijati na 250°C. Kada se ubace hurmasice na pecenje, smanjiti temperaturu na 200°C. Peći 10tak minuta(dok ne zamirise), pa smanjiti na 160°C. Na 160°C peći jos 30 do 35 min (ovisno od rerne). Hurmašice ostaju svijetle kada su gotove i moraju "letati" po tepsiji (ako imaju prostora Agdu poceti spremati pred kraj pešenja. Secer, vodu ostaviti da prokuha. Kada je prokljucalo kuhati oko 4min. Dodati kolutove limuna i kuhati jos 1 min do 2. Zalijevaju se mlake hurmašice sa vrućom agdom. Ohladiti u frižideru.  Oznake: bosna, Bosna i Hercegovina, Bosna do Tokija, povijest |
25.06.2021., petak
Velika Kladuša
|
Velika Kladuša Ja sam logičan! Iz toga se dade zaključiti kako potpuno svjesno i prizemljeno razabirem stvari i pojave.Šira javnost ne zna da ja obožavam pjevačicu srpske narodne glazbe Milicu Ostojić,alias Mica Troftaljka.Njezini tekstovi odišu snagom ljubavi i romantike ne dijeleći nimalo sjaj grada i rustiku sela,nego ih spaja u jedno!Poglavito volim onu pjesmu „ Ućero mi kola u moju garažu!“ Vrlo je jasno i znano i logično da Neretva teče ispod Neretvanskog mosta,a taj se nalazi u Mostaru i sa njega kršni,lijepo građeni momci skaču u rzavu gore spomenutu rijeku, izazivajući divljenje žena i zavist muškaraca.To je Neretva.i to je most,kojega je netko htio restaurirati,pa se kao i uvijek u životu dese greške a i starina je vrlo osjetljiva,a zna se tko radi taj i greši,jer onaj tko ne radi nema kaj pogrešiti. Uz moje izvrsno poznavanje povijesti,zemljopisa i ljudskih manira,marifetluka,te kako vozim i auto,uvijek se dešavaju neke greške pa tako plaćam kaznu zbog prebrze vožnje,mobiteliranja i sličnog,a isto tako mi se zna desiti da mi ga netko oće ućerat nabrzaka,kako mi se jučer desilo u jednom trgovačkom lancu na samoj blagajni pred očima zapanjenog svijeta i upitnika u mojim crnim okicama.Ničime izazvan muškarac lijepog oblika glave smatrao je potrebnim ukazati na mene kao na invalida ,naravno lažnog,koji sa svojim štapom jako dobro hoda,krade njegovo invalidsko mjesto na parkingu,jer vi zagorci ,čuvši moj dijalekt,niste nikada ratovali i ne znate kako je nama bilo u Ercegovini dok su nas mudžahedini napadali.Vi pijete one svoje gemište i kukate stalno nešto,dok naši momci muku muče.Njegov monolog trajao je dobrih 10 minuta!Rodila majka junaka!!! Njegov revolt izazvalo je to,jer se njemu žurilo na ratište,a ja ga pokvareni zagorski gemišt nisam htio nikako pustiti ispred sebe,s time da je bio dva mesta iza mene!I zato se ja ne bavim novom poviješću,nego odo ja......u starinu! Ali i opet na kontra! Prodor malo na Bosnu,mada sam vas odveo krivim tragom.Ali ne daleko,već tu odmah do susjeda,pod punom parolom sve je džabe kad nema babe,ali se babo u međuvremenu vratio,ali nije donio onaj napredak kojeg su svi željeli,ta neka vremena su prošla i nema natrag.Krenulo je super,ono naroda dobilo posao,pilići,agrumi letjeli na sve strane,a onda se sve raspalo i tako stoji.Razgovaram ja tako s pametnim ljudima tamo,otrkivajući povijesne tajne i zaverglam ja e tu su stari Modruši bili,kad tamo će meni intelektualac kakvi Modruši pa to je naš Mujo Hrnjica,heroj sagradio.Ja ovako fin ušutim i mislim si opa pa to je isto kao doma,u rodnom Zagrebu,kad oš budali dokazati da je u krivu ali nemereš,zna on povijest bolje od mene i to ti je to.Čito on na internetu od pametnijih ljudi nego što sam ja o tome i ne da se niti sunetit niti krstiti ili po naški nit ga hebat nit ga doma vodit.Preskočim ja daljnju raspravu da ne ode u modernu politiku tipa pas mater,i bacim se polako po zidovima vapeći Bože pomozi i njemu i meni.Kahva gotova,do ćevapa i baklave mi nije više bilo,nego što idemo to razgledati polako poslikati pa kud puklo da puklo.Sama ta Kladuša i to velika dobila je ime po prvom svom gazdi nekom Kladaru,premda se samo naselje spominje još za vrijeme rimljana,a nastananjavali su ga i Japodi i Avari braća Slaveni.Prvi pisani dokument datira iz 1280 godine.Pripadao je kao dio utvrde i obrane kneževima Babonić Blagajskim,kasnije Modruškim preko kojih dolazi u ruke Frankopana Slunjskih.Sam taj romantični legendama opjevanim Mujo ( Hrnjica) rodio se u Cazinu ili Kladuši,uglavnom na tim prostorima negdje 1600 godine,odnosno početkom 17 stoljeća i opjevan je u svim pjesmama,pričama za dobro jutro ili laku noć,kao veliki div zaštite onog kraja,pa je možda u tome jači i od spomenutog Babe. Mujo Hrnjica je rođen na početku 17.stoljeća,oko 1600.godine,a imao je dva brata Halila i Omera.Pravo ime mu je bilo Mustafa Turcalović.Otac mu je rođen u Turskoj,u pokrajini Erzurom,a majka mu je bila kćerka Hurem Age Kozlice. Narodna predanja Muju i njegovog brata Halila dovode u vezu sa gorskom vilom,koja je prvog zadojila svojim mlijekom,a drugog rosom pored rijeke Kladušnice.Mujo je od toga zadobio veliku snagu i junaštvo,a Halil ljepotu.Za gorsku vilu sama predaja kazuje kako je,zajedno sa ljutim Krajišnicima,branila kladušku kulu i grad od napada osvajača i tako u svijesti naroda njegovom zaštitnicom.Upravo stoga se stari grad naziva vilinskim,kao i onaj u obližnjem Vrnograču.Sve to govori o jakom uticaju vilinskog kulta u Krajini,ali i cijeloj BiH u njenoj davnoj prošlosti.Ono što je Herkules bio za cio antički svijet to je Mujo Hrnjica predstavljao Krajišnicima.Majke su vrlo rado davale muškim prinovama njegovo ime u želji da postanu jaki i hrabri kao on sam.Kako se to često moglo čuti u izjavama starih,Mujo se smatrao najjačim čovjekom na svijetu. Unutar zidova nalazila se branič kula specifične osnove. Okrugla kula imala je jedan oštar ugao orijentiran prema najslabijoj točki mogućeg napada neprijatelja na grad. Osmanlije su više puta pokušavale osvojiti grad u napadima usmjerenim ka zapadu, što im je naposlijetku i uspjelo 1633. Srednjevjekovne kronike zabilježile su da je Mujo naš ovdje živio u samom gradu 1641 godine. U stalnim borbama i obranama ovog dijela Bosne,tanke linije prema obrani Hrvatske i svijeta,ulazi u 19 stoljeće i carska Austrija ostavlja veliki trag na razvoju ovog cijelog kraja,odnosno krajine.No vrijeme ide i dolazimo do novog vremena ali ja tu stajem i Pozdravljam Vas i zovem dođite u Kladušu istražite i ovaj teritorij,starigrad,cijelu tu krajinu i otkrit ćete novi svijet na samim vratima Hrvatske obrane....A novo vrijeme ostavljam nekom drugom,jer u tom novom vremenu živim,pa i nije vrijeme da ga još analiziram toliko povijesno,premda ga svojim tekstovima spominjem stalno...ali to je sadašnjica....   Oznake: bosna, Bosna do Tokija, Bosna i Hercegovina |
