Dvorci, crkve i stari gradovi

30.09.2021., četvrtak

Franjo Josip I u Bosni

29 srpnja 1868 godine udje austrijska vojska pod zapovjedništvom baruna Josipa Filipovića u Bosnu ,19 kolovoza osvoji Sarajevo ,te se tako skrb Njegovog Veličanstva povećala.
DA BOG JOŠ DUGO UZDRŽI, OČUVA I POŽIVI NJEGOVO VELIČANSTVO NAŠEG KRALJA FRANJU JOSIPA I
Takvo stanje ,poslovično, nije odgovaralo Rusiji, Engleskoj i Francuskoj jer su imale pretenzije na teritorij Balkana, a pogotovo Srbije, Crne Gore i Bosne, premda su u početku davale svoje blagoslov takvom razovju situacije ,a posebno nakon ubojstva kneževa srpskih 1903. Miroljubivi car Franjo Josip nije želio vojni napad ,nego je težio miroljubivom rješenju. Sama aneksija, možemo slobodno reći najviše je smetala upravo Srbiji ,a imala je potporu zemalja koje sam naveo.
Laž i prijetvornost kojom se srpska politika služila u nemalo slučaja,a naučena od engleskog dvora, nakon što je Rusija izgubila rat protiv Japana i tako se povukla, 1909 godine Austro-Ugarska daje ultimatum Srbiji da prestane sa huškačko-propagadnim terorizmom u Bosni i Hercegovini ,a istom je Car zapovjedio mobilizaciju , Srbija se smirila i kapitulirala ,te obećala da će biti dobar susjed. No, ipak samo huškanje nije prestalo, nego je rezultiralo onime što možda ipak nitko nije očekivao,a to je I svjetskim ratom.
Malo ću odmaknuti od politike i predstaviti možda zadnje dane prije svjetskog rata u liku Cara Franje Josipa. Bio je miroljubiv, promišljen čovjek, koji je volio biljke i cvijeće, pa je veliki rasadnik i ogroman paviljon razno raznog bilja donesenog iz cijelog svijeta, zajedno sa agrumima, upravo u Schoenbrunnu sagrađen za vrijeme njegove vlasti.
Osvrnut ću se na njega kao na čovjeka, van carske moći ,najmoćnijeg i najvećeg carstva Europe.
Kao da krajem 19 stoljeća i početkom 20 nestaju one prave velike romanse,one prave velike ljubavi, u svom zadnjem žaru zagrljaja starih kavalir vremena i dama u rukavicama sa obaveznim zbogom do u vječnost.Pravi muškarci i prave dame,koji sa šutnjom o svojoj velikoj ljubavi odlaze s pozornice,duboko šuteći u sebi ,noseći tajnu koja nosi i život.
Dok se već cijeli svijet sprema na veliki rat,koji je na pomolu i o kojem se već u samom dvoru sve glasnije šapće i kad je kraj jedne stare epohe toliko blizu,da onaj pucanj u Sarajevu ustvari samo znači olakšanje onoga što krije sami strah.Kao da taj pucanj sarajevski odnosi i ono malo romantike u leševima planete.Veliki rat! Još carski orkestar svira po partituri koju dirigira Car u Beču,dok špijuni traže i žbiri sumnjaju,dok se pije šampanjac ,a sirotinja sve glasnije steže,srpska Crna ruka u Bosni otklanja svaku nadu da ipak rata neće biti.Zna se dobro tko na tom crvenom krvavom Balkanu diktira tempo rata i koga je najlakše upotrijebiti za potrebe sila koje žele novu podijelu svijeta.Kraj je stoljeća,početak novoga,koji će donijeti samo ratove u kojima će ginuti oni nevini,bez obzira na krunu i položaj,bez obzira na status i imovinu.Sve će to u samo jednom trenu vratiti kućama obogaljenje ljude u velikoj depresiji 20 stoljeća.
Možda će nekolicina platiti sav grijeh svijeta,platiti posebno onu veliku cijenu ljubavi u razlici prema klasama i društvenim normama,možda će baš ti neki platiti razvrat svijeta radi velike svoje romantike,i umrijeti kao zadnji stijeg noseći tajnu upravo velike romanse sa sobom,a ona će počivati na francuskom groblju Per-Lachaise.
Vratimo se u Beč,na sam skoro kraj 19 stoljeća.Na tronu sjedi ostarjeli Car Franjo Josip I ,nimalo romantičan,ni najmanje sentimentalan,komu je svaka poza strana,nekompliciran,iskreno pošten i koji nije nikada pomislio da hini osjećaje,koje zapravo nije stvarno osjećao.
Kada je u Ženevi tragično preminula Carica Elizabeta – Sissy ,priča se da je carev poboćnik grof Paar jednom francuskom novinaru,a na upit kakvo je Carevo duševno stanje,odgovorio :Njegovo Veličanstvo gleda u svim događajima Božju providnost,te će zbog toga podnijeti ovu nesreću,kao što je podnio i sve ostale,što su ga već snašle.U njegovu će životu teško doći do promjene:jer je njegov život jednostavan i bez radosti.....
U suhoparnom životu ovog čovjeka,kojeg je sudbina postavila na najviše prijestolje ovog svijeta,jedine romantične stranice ,ili romantizmom prožete stranice napisala je glumica Katarina von Schratt,25 godina mlađa od svog moćnog prijatelja.Rođena je u Badenu 11.rujna 1855 godine,odgajana najprije u jednom samostanu,a zatim u ženskom zavodu u Koelnu,vrlo je brzo upoznala sve čari pozornice.Potajno je nastupala u badenskom kazalištu.Pohađala je nekoliko kazališnih škola,da bi se obrela u Berlinu u dvorskom kazalištu.No na poziv slavnog Laubea vraća se u Beč.1887 godine imenovana je dvorskom glumicom,a 1893 godine postaje doživotnim članom Burgtheatra,gdje je nastupala do 1.10. 1900 godine.PO želji Franje Josipa povukla se sa scene.Možda bi postala velika heroina scene da nije bila bila njegova prijateljica i da se isto tako nije složila da se o njoj sudi samo kao o ljubavnici zadnjeg cara Austrije.
Postoji nekoliko verzija kako se Car upoznao sa Katarinom,pa jedna od njih priča preko same Sisi,kojoj je platila sladoled u jednoj slastičarnici u Ischlu,a Carica kod sebe nije imala novaca.Kasnije u šetnji sa Carem prošli su pored djevojke plave kose,plavih prodornih očiju i dražesnim kretnjama,u kojoj je Carica prepoznala svoju spasiteljicu i tako su je Carica i Car pozdravili.Nakon toga Car je stalno viđan u kazalištu.
No postoji i još jedna verzija,koju ćemo nekako uzeti točnijom od prethodne,a ta je da je carski par slavio 25 godišnjicu svojeg braka i njima u čast davao se „san ljetne noći“.Prije predstave Schrattova je imala čast održati paru patriotski prolog.No,ipak je cijela ta veza krenula tek 5 godina nakon tog događaja........

Oznake: povijest, bosna, Bosna i Hercegovina

- 07:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.09.2021., četvrtak

Urmašice u Travniku

(H) Urmašice
Počinje borba sa zemljom koju ustvari,bez obzira što obožavatelji prispodobljuju moje prezime sa istom, nemam nikakve veze.Nidje veze. I tu počinju prelamanja i dvojbe, kako opisati duh mahale sa novitetima. Mahala je svakako vidljiva, bez obzira na strance i turizam ,mada ih je oduvijek ovdje bilo,jer je Bosna prekretnica puteva onoga što zovemo i nazivamo Balkanom. Kao da joj je suđena uloga rata i tu se prelamaju koplja od starina pa sve do ovog rata 90-tih. I oko tog zadnjeg ,za nas mogu slobodno reći najkrvavijega, još se nisu smirile strasti u glavama toliko proključanim i zaraženim idejama veličine svake upravo te danas posebno nastalih država. Šampanj i oružje odavno je dogovoreno ,a još nismo isplahnuli niti ono iz 1914 godine, ubojstvo nasljednika velikog carstva. Crna ruka i dimije i danas nisu složne u pogledima i gledištima i to smo morali riješiti jednom za svagda , da janjetina ,rakija i urmašica daju jedna drugoj ruku.
Nekako bi se moglo reći da se dvije carevine ,Austrijska i Turska, ovdje najbolje preklapaju, uzimajući jedna drugoj najbolje što se može iskoristiti, pa saloni kristalnih lustera i engleskog ili bečkog namještaja sjede na divanima. Kahva i bečki kolači čine toliko posebnu kulturu gledanja na svijet, ali ne toliko ubrzanog , nego onako sporog ,da upravo ovdje na ovim prostorima možemo sagledati povijest ,mirno, razborito ,staležno i opušteno u dimu cigara, cigareta i nargile. Bosna kao da se vraća zajedno s onim erkerima turskim koji su se raširili Europom ,baroknom ,nekom svom gledištu od starina. Ne baš od toliko davnih starina, nego od onih turskih. Bosna se opet mota nakon Tita, vraća se korijenima vjere ,one islamske , možda ne iskonske ,jer su bogumili ,a isto tako i bosanski franjevci dali svoj obol, no ,svi oni su i dalje bogu-mili. Allahu Premilostivom. Sudaraju se vjere i običaji i sve do ovog rata bilo je toliko dobrog ,toliko jednostavnog da se naprosto moralo, upravo radi ludih glava raspasti. Od hrvatskih kraljeva i borbi za Bosnu ,preko Turaka, Austrije, srpskog rušenja spomena slave do danas ,Bosna i dalje živi u svojim brdima i gorama, mirisu ugljena kojeg se ja kao dijete sjećam. Svaki puta prije kad sam došao u Sarajevo ,magla i miris ugljena je ono što me podsjetilo na starinu, na povijest. Nakon 30 godina vraćam se u Sarajevo, danas ga ne poznam i svuda ,baš upravo svuda sam tražio miris ugljena, no nema ga više . Možda zato jer je bilo kasno proljeće i zrak je bio pun mirisa već dolazećeg ljeta,ali sam nekako prolazeći autom kroz sela ipak želio da me upravo taj miris vrati u djetinjstvo.
Stara gospoda ,hodže i imami, susjedi sa manirima Beča i govorom Bosne , njihove žene sa rukama u krilu u turskom sjedu i cigaretama u izvijenim prstima dama iz nekih drugih vremena na sečiji i u sjaju lustera ,čučavci kojih sam se grozio i bojao ,hoću li upasti ne vraćaju se više .Nisu se vratili u Sarajevu,ali sada sa odmakom od par mjeseci ,od moje posjete Bosni, dok ovo pišem ,kao da su žive slike mojih voštanih figura na stalku koje mi se vrte u glavi. Suze zaboravljenog davnog vremena. Starim i ja,pa sam više valjda emotivniji i tanji nego što bih trebao biti, a možda sam ,a vjerojatno jesam i puno nostalgičniji ,jer ne samo da se Bosna mijenja ,nego se mijenja sve oko mene, a ja na to nisam spreman,
Kada sam dolazio mojoj sestrični u goste ,nakon 31 godinu ,imao sam par želja ,a jedna od tih bile su urmašice. Ne previše slatke i ne previše gnjecave, nego one ,kako ja volim reći ,malo zagorene, malo hrskavije. To je okus djetinjstva,meni.
Obići zemlju, a sjećamo se onog ,jebeš zemlju koja Bosne nema, nije lako, ona je čvrsta i tvrda u svibnju još snijeg drži planine. No ,na put.Vozi!
Vidjeti sve te gradove obrane i odbrane Bosne ,čak i Hrvatske, jer se i Hrvatska branila odavde, a dvije zemlje nekad su se više ljubile kao sestre nego što je to danas,nije moguće.Za to treba dana i dana.
Gradovi i urmašice u mojoj glavi,jednostavno.No,naći te moje željene urmašice i nije lako. Probao sam jedne no bile su predebele i pregnjacave da bih bio zadovoljan,a onda put i konačno došao do onog što želim. Stari grad ,voda i kolač.
I tu stajem jer grad koji me osvojio ne mogu samo tako opisati ,nego mu dati upravo svoje srce da bih ga mogao predstaviti Vama.
Umjesto grada i povijesti ,dajem Vam recept
500 g putera/maslaca
4 žumanjca
650g brašna za pite i kolače
150g Oštrog brašna
1 Bourbon vanilija šećer
8 kašika soka od limuna
1/2 Praška za pecivo
AGDA
1.5 kg šećera
1 l vode
1 limun narezan na kolutove
Kremasto umutiti žumanjke sa omekšalim maslacem. Dodati bourbon vaniliju. Dodati iscijeđeni limun. Brašna prosijati i dodati u smjesu. Dodati i prašak za pecivo. Miješati rukom. Smjesa ce biti malo kompaktnija. Potrebno je malo više vremena da se sve sjedini Ehh, ja sam dobila količinu tijesta koje sam podijelila na 32 hurmašice po 45g Od svakog komada tijesta napraviti kuglicu pa valjak pa joj otisnuti renda mustru. Redati u pleh (veliki dublji od sporeta) Rernu zagrijati na 250°C. Kada se ubace hurmasice na pecenje, smanjiti temperaturu na 200°C. Peći 10tak minuta(dok ne zamirise), pa smanjiti na 160°C. Na 160°C peći jos 30 do 35 min (ovisno od rerne). Hurmašice ostaju svijetle kada su gotove i moraju "letati" po tepsiji (ako imaju prostora Agdu poceti spremati pred kraj pešenja. Secer, vodu ostaviti da prokuha. Kada je prokljucalo kuhati oko 4min. Dodati kolutove limuna i kuhati jos 1 min do 2.
Zalijevaju se mlake hurmašice sa vrućom agdom. Ohladiti u frižideru.

Oznake: bosna, Bosna i Hercegovina, Bosna do Tokija, povijest

- 10:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.06.2021., petak

Velika Kladuša

Velika Kladuša
Ja sam logičan! Iz toga se dade zaključiti kako potpuno svjesno i prizemljeno razabirem stvari i pojave.Šira javnost ne zna da ja obožavam pjevačicu srpske narodne glazbe Milicu Ostojić,alias Mica Troftaljka.Njezini tekstovi odišu snagom ljubavi i romantike ne dijeleći nimalo sjaj grada i rustiku sela,nego ih spaja u jedno!Poglavito volim onu pjesmu „ Ućero mi kola u moju garažu!“
Vrlo je jasno i znano i logično da Neretva teče ispod Neretvanskog mosta,a taj se nalazi u Mostaru i sa njega kršni,lijepo građeni momci skaču u rzavu gore spomenutu rijeku, izazivajući divljenje žena i zavist muškaraca.To je Neretva.i to je most,kojega je netko htio restaurirati,pa se kao i uvijek u životu dese greške a i starina je vrlo osjetljiva,a zna se tko radi taj i greši,jer onaj tko ne radi nema kaj pogrešiti.
Uz moje izvrsno poznavanje povijesti,zemljopisa i ljudskih manira,marifetluka,te kako vozim i auto,uvijek se dešavaju neke greške pa tako plaćam kaznu zbog prebrze vožnje,mobiteliranja i sličnog,a isto tako mi se zna desiti da mi ga netko oće ućerat nabrzaka,kako mi se jučer desilo u jednom trgovačkom lancu na samoj blagajni pred očima zapanjenog svijeta i upitnika u mojim crnim okicama.Ničime izazvan muškarac lijepog oblika glave smatrao je potrebnim ukazati na mene kao na invalida ,naravno lažnog,koji sa svojim štapom jako dobro hoda,krade njegovo invalidsko mjesto na parkingu,jer vi zagorci ,čuvši moj dijalekt,niste nikada ratovali i ne znate kako je nama bilo u Ercegovini dok su nas mudžahedini napadali.Vi pijete one svoje gemište i kukate stalno nešto,dok naši momci muku muče.Njegov monolog trajao je dobrih 10 minuta!Rodila majka junaka!!!
Njegov revolt izazvalo je to,jer se njemu žurilo na ratište,a ja ga pokvareni zagorski gemišt nisam htio nikako pustiti ispred sebe,s time da je bio dva mesta iza mene!I zato se ja ne bavim novom poviješću,nego odo ja......u starinu! Ali i opet na kontra!
Prodor malo na Bosnu,mada sam vas odveo krivim tragom.Ali ne daleko,već tu odmah do susjeda,pod punom parolom sve je džabe kad nema babe,ali se babo u međuvremenu vratio,ali nije donio onaj napredak kojeg su svi željeli,ta neka vremena su prošla i nema natrag.Krenulo je super,ono naroda dobilo posao,pilići,agrumi letjeli na sve strane,a onda se sve raspalo i tako stoji.Razgovaram ja tako s pametnim ljudima tamo,otrkivajući povijesne tajne i zaverglam ja e tu su stari Modruši bili,kad tamo će meni intelektualac kakvi Modruši pa to je naš Mujo Hrnjica,heroj sagradio.Ja ovako fin ušutim i mislim si opa pa to je isto kao doma,u rodnom Zagrebu,kad oš budali dokazati da je u krivu ali nemereš,zna on povijest bolje od mene i to ti je to.Čito on na internetu od pametnijih ljudi nego što sam ja o tome i ne da se niti sunetit niti krstiti ili po naški nit ga hebat nit ga doma vodit.Preskočim ja daljnju raspravu da ne ode u modernu politiku tipa pas mater,i bacim se polako po zidovima vapeći Bože pomozi i njemu i meni.Kahva gotova,do ćevapa i baklave mi nije više bilo,nego što idemo to razgledati polako poslikati pa kud puklo da puklo.Sama ta Kladuša i to velika dobila je ime po prvom svom gazdi nekom Kladaru,premda se samo naselje spominje još za vrijeme rimljana,a nastananjavali su ga i Japodi i Avari braća Slaveni.Prvi pisani dokument datira iz 1280 godine.Pripadao je kao dio utvrde i obrane kneževima Babonić Blagajskim,kasnije Modruškim preko kojih dolazi u ruke Frankopana Slunjskih.Sam taj romantični legendama opjevanim Mujo ( Hrnjica) rodio se u Cazinu ili Kladuši,uglavnom na tim prostorima negdje 1600 godine,odnosno početkom 17 stoljeća i opjevan je u svim pjesmama,pričama za dobro jutro ili laku noć,kao veliki div zaštite onog kraja,pa je možda u tome jači i od spomenutog Babe.
Mujo Hrnjica je rođen na početku 17.stoljeća,oko 1600.godine,a imao je dva brata Halila i Omera.Pravo ime mu je bilo Mustafa Turcalović.Otac mu je rođen u Turskoj,u pokrajini Erzurom,a majka mu je bila kćerka Hurem Age Kozlice.
Narodna predanja Muju i njegovog brata Halila dovode u vezu sa gorskom vilom,koja je prvog zadojila svojim mlijekom,a drugog rosom pored rijeke Kladušnice.Mujo je od toga zadobio veliku snagu i junaštvo,a Halil ljepotu.Za gorsku vilu sama predaja kazuje kako je,zajedno sa ljutim Krajišnicima,branila kladušku kulu i grad od napada osvajača i tako u svijesti naroda njegovom zaštitnicom.Upravo stoga se stari grad naziva vilinskim,kao i onaj u obližnjem Vrnograču.Sve to govori o jakom uticaju vilinskog kulta u Krajini,ali i cijeloj BiH u njenoj davnoj prošlosti.Ono što je Herkules bio za cio antički svijet to je Mujo Hrnjica predstavljao Krajišnicima.Majke su vrlo rado davale muškim prinovama njegovo ime u želji da postanu jaki i hrabri kao on sam.Kako se to često moglo čuti u izjavama starih,Mujo se smatrao najjačim čovjekom na svijetu.
Unutar zidova nalazila se branič kula specifične osnove. Okrugla kula imala je jedan oštar ugao orijentiran prema najslabijoj točki mogućeg napada neprijatelja na grad. Osmanlije su više puta pokušavale osvojiti grad u napadima usmjerenim ka zapadu, što im je naposlijetku i uspjelo 1633.
Srednjevjekovne kronike zabilježile su da je Mujo naš ovdje živio u samom gradu 1641 godine.
U stalnim borbama i obranama ovog dijela Bosne,tanke linije prema obrani Hrvatske i svijeta,ulazi u 19 stoljeće i carska Austrija ostavlja veliki trag na razvoju ovog cijelog kraja,odnosno krajine.No vrijeme ide i dolazimo do novog vremena ali ja tu stajem i
Pozdravljam Vas i zovem dođite u Kladušu istražite i ovaj teritorij,starigrad,cijelu tu krajinu i otkrit ćete novi svijet na samim vratima Hrvatske obrane....A novo vrijeme ostavljam nekom drugom,jer u tom novom vremenu živim,pa i nije vrijeme da ga još analiziram toliko povijesno,premda ga svojim tekstovima spominjem stalno...ali to je sadašnjica....