Dvorci, crkve i stari gradovi
04.10.2023., srijeda
Zvornik
|
Premda cifrast i netočan u svojim opisima ,nekako se svi povjesničari ,kao kroničaru i putopiscu toga vremena, utječu ka pretpostavci ili povijesnom događaju koji bi mogao biti točan,no nije uvijek tako. Volio je lutati , putovati, i po nalogu Sultana, ali i po svojoj volji. Kako je skupljao podatke nitko ne zna, možda je imao i kakvo obrazovanje, ali onako kako on piše povijest , ne možemo u to biti uvjereni. I dan danas ima takvih „ povjesničara“, pa nije niti čudo da u ono vrijeme kad Je Evlija Ćelebi pisao svoj putopis ima toliko grešaka. Ljeto je u punom zamahu, temperatura nad Bosnom divlja, no to mi nikako , uprkos teškom hodu i štapu koji me podupire , nije omelo put. Gradačac, Srebrenik, trebala je biti Tuzla, no onda me putokaz omeo, čak možda i krivi omjer kilometara i ja skrenuh van svoje putanje i krenem prema još jednom ljepotanu, gradu Zvorniku, ne znajući što me tamo i kako čeka. Ne poznajem dovoljno Bosnu, niti me interesira politika , niti podjele, jer vjerujem čvrsto da dobrih ljudi ima posvuda. Uvijek me i redovno poljulja ta moja vjera i eto upravo to ljuljanje zateklo me u Zvorniku. Drina, most, Srbija granica, voda mirno teče kroz ljeto, negativna energija već na samom putu, a u gradu toliko mraka uprkos suncu. Ulaz u grad nisam našao, nitko tamo mi ga nije htio niti želio reći, jer je ,nažalost , u ludim glavama siromaštva i neispunjenih snova ostalo mržnje prema zagrebačkoj registraciji. Žalosno. „ Sagradio ga je jedan od srpskih banova po imenu kralj Vornik ( poznato je da su Evlijini podaci o osnivačima pojedinih gradova najčešće bez ikakve povijesne vrijednosti).U doba Gazi Hudavendigara grad je još više utvrđen.Ovaj je grad osvojio Ebu l Feth vraćajući se sa bezuuspješnog pohoda protiv Beograda na Dunavu. To je sjedište zasebnog Sandžaka u bosanskom ejaletu. Has njegovog bega iznosi 345 793 akče.... To je visok četverougaoni kameni grad na obali rijeke Drine, na visokoj stijeni od crvenog mramora.Strijelci nisu mogli da na njegov vrh izbace strijelu.....“ Sami grad sastoji se od tri dijela,ali više se neću pozivati na Ćelebija ,ovo je bio samo prikaz kako on piše ili opisuje to vrijeme. Zvornik kao posjed Zlatonosovića, spominje se prvi put 1412 pa zatim 1415 i 1423 godine. Godine 1423 grad je u rukama Tvrtka II a od 1433 do 1459 odnosno, do pada Smedereva, bio je sastavu srpske despotovine. Turci su ga, prema Đoki Mazaliću, 1460-1461,a prema mišljenju Hamdije Kreševljakovića zauzeli 1463 godine. Kralj Matijaš Korvin bezuuspješno ga je opsjedao 1464 godine.Pod nazivom Zvornik spominje se prvi puta 1519 godine. Austrijanci ga zauzimaju 15.9. 1688 i zadržali su ga do 1.8.1699 godine.Ponovno su ga opsjedali 1737 ,ali ga nisu osvojili. Od 18 stoljeća oba zvornička grada imaju svoje dizdare,a tu je i sjedište zvorničke kapetanije. Često je popravljan i pregrađivan.Popravci se spominju 1426-28, 1776-1777, i 1849 godine.Turci su ovdje držali posadu do 1878 godine. Najstariji dio grada je srednji, sa kulom visokom preko 20m i obujma 50m ,opasanom četvrtastim oborom,pristupnim samo sa zapada. Ovaj dio datira iz perioda Zlatonovića kada je Zvornik bio utrđeni dvor. Četvrtasta kula dobila je pojačanje u doba despota Đurađa 1433. Sjeverna kapija bila je bolje osigurana impozantnom kulom koju Ćelebi naziva Narin-kulom, pa on ovako opisuje: Bedemi su zatvarali prostran ,strm i nepristupačan prostor,bili su tvrdi i debeli po dvadeset stopa, a visoki 80 neimarskih aršina. Moram ovdje napomenuti da se bogata građa o ovom gradu čuva u Dubrovniku,te se pregledavanjem dubrovačke građe može vidjeti da je Zvornik najzastupljeniji grad od svih bosanskih upravo u toj građi. Pregrađivan i dorađivan je kroz stoljeća ,kao i svi ostali gradovi. Najsačuvaniji dio grada je srednji dio, a onda na to dolazi i donji dio grada ,koji se prostire sve do rijeke Drine i tu nastaje današnji grad. Srednji grad ima branič kulu zidove obora i uskog prolaza koji su u 15 st. povezivali dva grada.Ćelebi nam daje prilično iscrpan opis Zvornika iz 17 stoljeća,kako o utvrdama tako i o samoj čaršiji. Poslije 1699 godine grad se pretvara u izuzetno jak fortikacioni objkekat a pri tome nestaje i veliki dio srednjevjekovnog grada,koji se sačuvao samo u temeljima. Visinska razlika između Donjeg i gornjeg grada iznosi 273 metara.Grad je imao i podgrađe koje se spominje „sotto Suonich“ prvi puta 1424 godine. Spominje se u građi i crkva sv.Marije sa franjevačkim samostanom.Fojnička kronika bilježi da je samostan porušen 1538 godine. Oznake: bosna, Bosna do Tokija, put, izlet, ljeto |
06.10.2021., srijeda
Careva dzamija Sarajevo
|
Careva džamija je izgrađena 1462. godine a njenu izgradnju je financirao i omogućio osnivač grada Sarajeva Isa-beg Isaković. Ova džamija je izgorjela 1480. godine kada je despot Vuk Grgurević provalio s vojskom iz Jajca i popalio Sarajevo (ne zna se točno da li je džamija bila cijela uništena ili je tek kupola bila uništena). Na istom mjestu ponovno se gradi i u današnjem obliku izgrađena je 1566. godine. Njenu gradnju financirao je Sulejman I. Veličanstveni. U to doba glavni arhitekt Carevine bio je mimar Sinan, a gradnju ove džamije je vodio ili netko od njegovih suradnika ili njegovih učenika. Careva džamija u Sarajevu je centralni tip džamije s trostranim trijemom. Pošto je džamija u doba molitve (naročito petkom) morala primiti veliki broj vjernika, ostavljeni su trijemovi sa sve tri strane, s tim što su dva bočna 1847. godine zazidana i pretvorena u tetime (bočne prostorije). Centralna kupola džamije ima oblik polukruga u presjeku, tipično za klasični period osmanske arhitekture, a smatra se da je stara kupola eliptičnog presjeka izgorjela u požaru 1480. godine. Tijekom konzervatorskih radova krajem prošlog stoljeća (1980-ih ili 1990-ih) otkrivena su i djelomično restauirana četiri sloja zidne dekoracije, i to iz XVI., XVIII. i početka XIX. stoljeća. Osmokutna munara, čije je šerefe pokriveno stalaktitima, predstavlja jednu od najljepših starih munara u Bosni i Hercegovini. Vrijedni nadgrobni spomenici nastali u razdoblju od XV. do XIX. stoljeća, nalaze se na groblju iza džamije. Za par arhaičnih nišana iza mihraba pretpostavlja se da označavaju grob osnivača Sarajeva Isa-bega Isakovića. Godine 1912. arhitekt Karl Paržik je projektirao zgradu Ulema-medžlisa i uspješno je ukomponirao u cjelinu sa Carevom džamijom.     Oznake: povijest, islam, bosna, Sarajevo |
30.09.2021., četvrtak
Franjo Josip I u Bosni
|
29 srpnja 1868 godine udje austrijska vojska pod zapovjedništvom baruna Josipa Filipovića u Bosnu ,19 kolovoza osvoji Sarajevo ,te se tako skrb Njegovog Veličanstva povećala. DA BOG JOŠ DUGO UZDRŽI, OČUVA I POŽIVI NJEGOVO VELIČANSTVO NAŠEG KRALJA FRANJU JOSIPA I Takvo stanje ,poslovično, nije odgovaralo Rusiji, Engleskoj i Francuskoj jer su imale pretenzije na teritorij Balkana, a pogotovo Srbije, Crne Gore i Bosne, premda su u početku davale svoje blagoslov takvom razovju situacije ,a posebno nakon ubojstva kneževa srpskih 1903. Miroljubivi car Franjo Josip nije želio vojni napad ,nego je težio miroljubivom rješenju. Sama aneksija, možemo slobodno reći najviše je smetala upravo Srbiji ,a imala je potporu zemalja koje sam naveo. Laž i prijetvornost kojom se srpska politika služila u nemalo slučaja,a naučena od engleskog dvora, nakon što je Rusija izgubila rat protiv Japana i tako se povukla, 1909 godine Austro-Ugarska daje ultimatum Srbiji da prestane sa huškačko-propagadnim terorizmom u Bosni i Hercegovini ,a istom je Car zapovjedio mobilizaciju , Srbija se smirila i kapitulirala ,te obećala da će biti dobar susjed. No, ipak samo huškanje nije prestalo, nego je rezultiralo onime što možda ipak nitko nije očekivao,a to je I svjetskim ratom. Malo ću odmaknuti od politike i predstaviti možda zadnje dane prije svjetskog rata u liku Cara Franje Josipa. Bio je miroljubiv, promišljen čovjek, koji je volio biljke i cvijeće, pa je veliki rasadnik i ogroman paviljon razno raznog bilja donesenog iz cijelog svijeta, zajedno sa agrumima, upravo u Schoenbrunnu sagrađen za vrijeme njegove vlasti. Osvrnut ću se na njega kao na čovjeka, van carske moći ,najmoćnijeg i najvećeg carstva Europe. Kao da krajem 19 stoljeća i početkom 20 nestaju one prave velike romanse,one prave velike ljubavi, u svom zadnjem žaru zagrljaja starih kavalir vremena i dama u rukavicama sa obaveznim zbogom do u vječnost.Pravi muškarci i prave dame,koji sa šutnjom o svojoj velikoj ljubavi odlaze s pozornice,duboko šuteći u sebi ,noseći tajnu koja nosi i život. Dok se već cijeli svijet sprema na veliki rat,koji je na pomolu i o kojem se već u samom dvoru sve glasnije šapće i kad je kraj jedne stare epohe toliko blizu,da onaj pucanj u Sarajevu ustvari samo znači olakšanje onoga što krije sami strah.Kao da taj pucanj sarajevski odnosi i ono malo romantike u leševima planete.Veliki rat! Još carski orkestar svira po partituri koju dirigira Car u Beču,dok špijuni traže i žbiri sumnjaju,dok se pije šampanjac ,a sirotinja sve glasnije steže,srpska Crna ruka u Bosni otklanja svaku nadu da ipak rata neće biti.Zna se dobro tko na tom crvenom krvavom Balkanu diktira tempo rata i koga je najlakše upotrijebiti za potrebe sila koje žele novu podijelu svijeta.Kraj je stoljeća,početak novoga,koji će donijeti samo ratove u kojima će ginuti oni nevini,bez obzira na krunu i položaj,bez obzira na status i imovinu.Sve će to u samo jednom trenu vratiti kućama obogaljenje ljude u velikoj depresiji 20 stoljeća. Možda će nekolicina platiti sav grijeh svijeta,platiti posebno onu veliku cijenu ljubavi u razlici prema klasama i društvenim normama,možda će baš ti neki platiti razvrat svijeta radi velike svoje romantike,i umrijeti kao zadnji stijeg noseći tajnu upravo velike romanse sa sobom,a ona će počivati na francuskom groblju Per-Lachaise. Vratimo se u Beč,na sam skoro kraj 19 stoljeća.Na tronu sjedi ostarjeli Car Franjo Josip I ,nimalo romantičan,ni najmanje sentimentalan,komu je svaka poza strana,nekompliciran,iskreno pošten i koji nije nikada pomislio da hini osjećaje,koje zapravo nije stvarno osjećao. Kada je u Ženevi tragično preminula Carica Elizabeta – Sissy ,priča se da je carev poboćnik grof Paar jednom francuskom novinaru,a na upit kakvo je Carevo duševno stanje,odgovorio :Njegovo Veličanstvo gleda u svim događajima Božju providnost,te će zbog toga podnijeti ovu nesreću,kao što je podnio i sve ostale,što su ga već snašle.U njegovu će životu teško doći do promjene:jer je njegov život jednostavan i bez radosti..... U suhoparnom životu ovog čovjeka,kojeg je sudbina postavila na najviše prijestolje ovog svijeta,jedine romantične stranice ,ili romantizmom prožete stranice napisala je glumica Katarina von Schratt,25 godina mlađa od svog moćnog prijatelja.Rođena je u Badenu 11.rujna 1855 godine,odgajana najprije u jednom samostanu,a zatim u ženskom zavodu u Koelnu,vrlo je brzo upoznala sve čari pozornice.Potajno je nastupala u badenskom kazalištu.Pohađala je nekoliko kazališnih škola,da bi se obrela u Berlinu u dvorskom kazalištu.No na poziv slavnog Laubea vraća se u Beč.1887 godine imenovana je dvorskom glumicom,a 1893 godine postaje doživotnim članom Burgtheatra,gdje je nastupala do 1.10. 1900 godine.PO želji Franje Josipa povukla se sa scene.Možda bi postala velika heroina scene da nije bila bila njegova prijateljica i da se isto tako nije složila da se o njoj sudi samo kao o ljubavnici zadnjeg cara Austrije. Postoji nekoliko verzija kako se Car upoznao sa Katarinom,pa jedna od njih priča preko same Sisi,kojoj je platila sladoled u jednoj slastičarnici u Ischlu,a Carica kod sebe nije imala novaca.Kasnije u šetnji sa Carem prošli su pored djevojke plave kose,plavih prodornih očiju i dražesnim kretnjama,u kojoj je Carica prepoznala svoju spasiteljicu i tako su je Carica i Car pozdravili.Nakon toga Car je stalno viđan u kazalištu. No postoji i još jedna verzija,koju ćemo nekako uzeti točnijom od prethodne,a ta je da je carski par slavio 25 godišnjicu svojeg braka i njima u čast davao se „san ljetne noći“.Prije predstave Schrattova je imala čast održati paru patriotski prolog.No,ipak je cijela ta veza krenula tek 5 godina nakon tog događaja........   Oznake: povijest, bosna, Bosna i Hercegovina |
29.09.2021., srijeda
Sarajevski atentat
|
Pucanj u žrtve Bijela dama prošetala je bečkim Hofburgom ,točno u ponoć,kao I uvijek kad bi neki član carske kuće morao umrijeti. Toliko su je puta vidjeli kako šeta hodnicima,kao sudbina,koja točno zna kada će koji od članova Habsburga napustiti ovaj svijet . Ovaj puta kao da je I ona sama bila drugačija,nekako uznemirena. Hodala je puno laganije I polakše negoli toliko puta prije. Od samih početaka Habsburga kao da je točno ovaj puta nosila ono prokletstvo koje već stoljećima visi nad glavama te obitelji. Vrane u grbu, koje su toliko puta slijetale nad gradom ,iskonom obitelji, ovaj puta su u jatu proletjele starim carskim burgom. Več poslije bečkog kongresa kao da se naslućivalo ono neminovno što se sprema I što polako dolazi. 100 godina prije same propasti te obitelji, već je sve bilo gotovo, točno se znalo tko je grobar stare vladajuće dinastije. Svi dvorovi svijeta su nakon 1850 godine čekali onaj hitac , točno pogođenu metu koja će uzvitlati svijet I sve te bratiće na krv posvaditi. Taj hitac pritajeno je čekao u Sarajevu I premda su špijuni I žbiri svih kraljevina I carstva radili danonoćno, nikako nisu mogli znati točno onaj trenutak kada će svijet okrenuti leđa starom poretku I kada će milijuni krvi proteći starom Europom, srušiti nekoliko starih kuća I uspostaviti novi red I novu vlast, onu građansku, koja se već krajem 19 stoljeća bunila protiv starih ustaljenih običaja aristokracije. Prije nego li će Veliki ceremonijal meštar u Beču uzviknuti : Vaša Veličanstva , die Bosniaken kommen, sve se raspada ,upravo u Bosni. Budući car, nasljednik velikog carstva I slavne kuće ,putuje prema svojem kraju I svojoj sudbini.Pratnja kao da zna, te ga nagovara na povratak, no jedan budući car ne bježi, premda I njemu u glavi kuca sat. Svi su u užasu čuli kako viče : Došao sam u Sarajevo kao zamjenik carev – a dočekali su me bombama!! Generalnog ađutanta careva grofa Paara,pozvali su u carskoj vili u Ischlu,hitno na telefon,te je on koji se nikada nije javljao na telefon,jer ga je mrzio kao I njegov gospodar,oskvrnuvši tako prvu nedelju odmora u carskoj rezidenciji,ipak javio. POslije razgovora noge su mu se tako elastično I brzo pomicale idući prema carevoj radnoj sobi. U samoj sobi ostao je pola sata, dok je cijeli već Ischl brujao o ubojstvu Prijestolonasljednika. Car je samo rekao : Svemoćni se ne da izazivati,Viša je moć uspostavila ovaj red,koji ja nažalost nisam više mogao držati. Maloljetna djeca,koja su u jednom danu izgubila I majku I oca plakala su,maćeha Franje Ferdinanda ,Marija Terezija ,bila je očajna od bola I žalosti. U 10,50 h odjeknuo je pucanj koji će pobiti preko 6 miliona ljudi, a ne samo Nadvojvodu ,Prijestolonasljednika Austro-Ugarske krune. Sve skupa kao da je već bilo u zraku,a visilo nad glavama I Prijestolonasljednika I žene mu Sofije,pratnje, stanovnika Sarajeva ,fesova koji su pozdravljali, I crne ruke Srbije koja je ,uz pomoć , I stranih kuća, sve to pripremala I izvršila. Sve upravo kao da je taj čas u gradu Subina kucala svakome od njih na vrata I živote, najavljujući strašnu sudbinu svijeta koja će uskoro uslijediti. Jer nitko nije bio niti će biti pošteđen krvavog sukoba koji će zamala svima doći glave. Veliki rat upravo je u taj dan počeo u svijetu. “Dne 28 lipnja 1914 godine probudio sam se u tri I poi z strašnog sna.Sanjao sam da sam ujutro pristupio k pisaćem stolu, da pregledam prispjelu poštu.Sasvim gore ležalo je pismo s crnim rubom, crnim pečatom I grbom Nadvojvode. Smjesta sam prepoznao njegov rukopis.Otvorio sam pismo I vidio na gornjem dijelu papira sliku u modroj boji, koja je kaon a razglednicama predstavljala cestu I usku ulicu. Visočanstva su sjedila u jednome automobile : njima sučelice neki general, pokraj šofera neki oficir. Na obim stranama ulice mnoštvo svijeta.Dva se mladića skočila naprijed I pucala u Visčanstva. Tekst pisam koji sam vidio u snu glasio je doslovno ovako : Vaša biskupska milosti! Dragi doktore Lanyi! Saopćujem Vam da ću danas sa svojojm ženom pasti u Sarajevu kao žrtva umorstva iz zasjede.Mi se preporučujemo Vašim pobožnim molitvama I svetim žrtvama pri miasma,pa Vas molimo, da našoj siromašnoj djeci I nadalje ostanete odani u ljubavi I vjernosti,kao što ste bili dosada. Najsrdačnije Vas pozdravlja nadvojvoda Franjo.Sarajevo,28 lipnja 1914 godine. Tri I po izjutra! Dršćući o suznih očiju skočio sam iz kreveta I pogledao na sat,koji je pokazivao tri I po sata. Smjesta sam se požurio I napisao što sam čitao I vidio u snu. Kod pisanja sam čak reproducirao formu nekih slova,kao što ih je napisao Nadvojvoda.Moj je sluga istoga jutra u pet I tričevrt stupio u moju sobu, videći me,kako sjedim blijed I molim krunicu. Pitao me da li sam bolestan.Ja sam mu kazao: Pozovite smjesta moju majku I gosta.Ja bih htio čitati misu za Visočanstva.jer sam strašno sanjao. Potom sam otišao s njima u kućnmu kapelicu. Pripovjedanje u 6 ujutro bivšeg duhovnog savjetnika I učitelja Franje Ferdinanda biskupa dr. Lanyi u Velikom Varadinu svojoj majci,sluzi I nekome gostu.Protokol za grobnicu Od dana najavljenog posjeta visokih gostiju najviše se upravo znojio načelnik Sarajeva Fehim efendija Čurčić. Dao je objaviti proglas stanovnicima glavnog grada Bosne,kojim su se izražavali “duboko ukorijenjeni osjećaji sinovske zahvalnosti prema Caru I članovima carske kuće” građana Sarajeva.Taj je proglas završavao pozivom da se svečano okite kuće, pogotovo onim putem kojm će prolaziti Nadvojvodski par. U Beču u ljetnoj rezidenciji na koju je Maria Theresia potrošila skoro cijelo carstvo,mumije ,članovi kabineta skupili su glave,upravo primivši putni plan nasljednika prijestolja I vojvotkinje HOhenberg.Iz tog je plana proizlazilo da Prijestolonasljednik želi da ga se u Bosni pozdravi najsvečanijim ceremonijalom, a Nadvojvotkinji da se imaju odati sve počasti koje su pripadale samo gospodarici zemlje. Program se do tog trenutka držao u najvećoj tajnosti pred bečkim dvorom. To je bio prvorazredni skandal. Stari grof Paar I knez Montenuovo koji nikada caru nisu javili ništa lose ,ovaj put morali su javiti ovaj program koji je jedino doličan dočeku samog Cara,ali isti taj program I raspored nitko nije mogao zabraniti upravo osim Njegovog Apostolskog Veličanstva. Generalni ađutant I ceremonijal meštar nisu nimalo sumnjali da će Car taj program zabraniti,jer se on upravo čvrsto držao etikete I ceremonijala.To mu je bila svetinja. No, Franjo Josip samo je zaklimao glavom I rekao,da će nešto ranije ,ali svakako prije povratka nasljednika,otići u Ischl na odmor! Put iz Beča započeo je s malom nezgodom.Franjo I Sofija putovali su svaki iz svojeg smjera,on iz Beča ,a ona iz Mađarske. Očekujući da će dobiti salonska kola u vlaku, javljeno je da su samo jedna salonska kola osposobljena ,ali da u njima ne funkcionira električna rasvjeta,nego salon moraju obasjati svijećama. Bilo je devet I trideset tople lipanjske večeri. Ulazeći u salon,kojeg su polutamno osvjetljavale svijeće,Franjo Ferdinand je samo rekao,zastavši na vratima,”Kao u grobnici,zar ne?!” Nadvojvotkinju su svečano dočekali na Ilidži,gdje je htjela dočekati svog muža.Djevojčice u bjelini predale su joj cvijeće, svakoj se nježno naklonila ,potapsala po obrazu,kako je I red carskoj glavi.Vojnička je glazba zasvirala na peronu “Bože živi” I na tren se sve skupa činilo da je Sofija zaboravila sve one strahove pred putovanje, ali su je ipak prolazili žmarci. Putujući kroz Madjarsku ,skrivajući se u svom kupeu,vidjela je na svakoj stanici pune vlakove koji su donosili Srbe I iz Srbije I iz Bosne, a koji su putovali na granicu sa Moravskom,a dalje u Brno kako bi prisustvovali sokolskoj svečanosti upravo na Vidovdan 28.lipnja. “Na dan koji ćemo mi provesti u Bosnu u Sarajevu” sa zebnjom je pomislila. U svečano okićenom hotelu “Bosna “ na Ilidži sastala se sa mužem. Prijestolonasljednik je putovao iz Beča do Trsta,a dalje od Pule do Metkovića brodom.Stao je I u Splitu, pozdravio je nazočne “Morlaken” (Vlaje),kako je nazivao Hrvate. U Metkoviću je dočekan sa svim počastima,a onda dalje vlakom do Bosne. Priređeni su I manevri I Prijestolonasljednik je bio izuzetno zadovljan viđenim.Okićenim kućama, vojnom spremom I radom četa.”Čini se da se ovdje dolje mnogo toga popravilo” izjavio je. Vidjevši da je zadovoljan –general POiterek zapitao ga je bi li se prošetao Sarajevom popodne mimo protokola,ali Sofija nikako to nije htjela I pogledom I glasom molila je Molim ne,molim ne!,no Franjo Ferdinand odlučio je Idemo!Naprijed!” Ali, Sofka,zar ne shvaćaš? Ako sada dođemo U Sarajevo ,nenajavljeno,nitko nas neće očekivati I ne može nam se dogoditi ništa lose!” 28.lipnja počeo je veselo I velikom galamom I na željezničkoj stanici I u gradu,jer je sve htjelo prisustvovati događaju I prvi puta vidjeti Nadvojvodu,osjetiti dah onih velikih gradova, koji su već imali priliku vidjeti carsku kuću. Vidovdan je! U hotelu “Bosna” jednu su prostoriju preuredili u kućnu kapelicu.Svećenik je odslužio misu,a nakon mise rekao je Franjo “Sofka, čudnovato je ,kako sam se danas bunio kod mise, to mi se još nikada nije desilo” I Sofija se bunila “ I ja sam se odmah,čim sam se probudila ,pomislila,danas je Vidovdan,28 lipnja” Kola povijesti voze cestama, kamenje ih kotrlja, iskre iskaču od trenja, prvi automobili I carske glave. Rat je ,veliki, koliko se njih neće nikada vratiti doma, koliko njih neće više vidjeti svoje bližnje,a sve za račun glava , koje nikada savjesti neće imati. Duga zimska noć Majko moram poć Rodna gruda pradjedova To me zove upomoć Ako se majko ne vratim Nemoj me zalud čekati Pusti jednu suzu tihu I prouči mi fatihu Nek me ona isprati      Oznake: bosna, povijest, Habsburg, Habsburška Monarhija |
28.09.2021., utorak
Sarajevska kuga
|
I u ovom novom stoljeću,stoljeću napretka i letova na mjesec, zaštite ljudi i životinja,prava žena i borba protiv nasilja , kao da se ništa ustvari promijenilo nije. I dalje se dešavaju ubojstva, žene se i dalje tuku, djeca se ubijaju , a bolesti naprosto haraju isto kao i u srednjem vijeku. Uvjeti i načini života osim telekomunikacija, medija nisu se puno promijenili od naših predaka, pa se čini da se svjesću upravo vraćamo natrag ,a ne gazimo naprijed. Jedino što fali jest sveta inkvizicija, nekoliko poznatih zatvora i logora, iako se čini da svi skupa živimo u jednom velikom globalnom zatvoru nekolicine moćnika. Pandemije ,bolesti koje nas ubijaju nekoliko desetljeća , od aids-a ,svinjske kuge, ptičje gripe ,pa sve do današnje korone, možemo poistovjetiti sa kugom i kolerom minulih stoljeća . Izuzetno vrijedan podatak, a o kojem se možda malo zna, da je Sarajevo upravo zbog kuge dobilo u davnim danima jednu pogrdu krilaticu „sačuvaj nas Bože sarajevske kuge „ kao i ona „ne izbija kao kuga iz Sarajeva“ . Moramo ipak napomenuti ovdje, da se kao i danas , sve velike pandemije poistovjećuju samo sa jednom bolešću, tako da sve ostale padaju u zaborav. Tako je isto bilo i sa kugom. Sve bolesti u doba pandemije naprosto su se prispodobljavale sa kugom ili kolerom. Točnih kliničkih slika i nemamo zapravo, jedino možemo vjerovati povjesničarima ili kroničarima vremena na izvještajima. Isto tako , interesentno je da niti jedan bosanski ili reći ćemo sarajevski kronik nije zabilježio baš ništa od tih težih bolesti ,a naročito epidemije. Uvjeti života u Europi, dakako i Hrvatskoj,a ništa manje u Bosni bili su idealni za stvaranje boleština,koje su se prerastale u katastrofu, toliko da se mrtve nije niti pokopalo,nego su ih po cestama jeli vukovi ili gavrani. Naravno je isto tako da u ono doba praznovjerja kroničari bilježe vezano uz bolesti niz događaja,a obično su vezani za nebeske fenomene tipa pomrčina sunca i mjeseca, kometa ,a zrak je bio pun crne pare. Sve to ,dakle , svi ti znaci predskazavali su katastrofe koje su se povezivale sa krajem postojanja svijeta. U Sarajevu se kuga prvi puta spominje 1690 godine, te nekako u narednih 110 godina ,od 1740 do 1850 upravo ozčava Sarajevo kao izvor zaraze, pa odatle dolaze i one krilatice. U tim godinama strada Sarajevo teško 5 puta od strašne bolesti. Najjače epidemije bilježe se 1690 i 1741 s time da je ova posljednja trajala dvije godine ,a navodno je Europu upravo zarazilo Sarajevo. Fratar Nikola Lašvanin bilježi nam i daje na znanje : 1690 godine oko Nove godine , bjesnila je kuga. Ljudi pripovjedaju da naselja obilazi neki fantom sa kolcem u ruci.Turci čvrsto vjeruju ,da je to istina, .Vjerojatno je pak da to nije niko drugi nego sami vrag,od koga se Turci, nastoje zaštiti raznim kletvama.Ali protiv njega nema sile osim svete mise,molitve i posta. Po istoj kronici pojavljuje se kuga 1731 godine u Fojnici, a 1730 godine bjesnila je u Sarajevu. U kratkom opisu o postanku i povijesti Sarajeva dolazi nam i ovo :Još su strašnije bile katastrofe,koje su nailazile na varoš uslijed epidemija. Sarajevo , čiji je položaj , može se zamisliti, zdraviji, bilo je od turskih vremena leglo zaraze. Svaka kužna epidemija ,koja je došla u Bosnu, imala je ovdje svoj početak tako da je u cijeloj zemlji postala poslovična želja : sačuvaj nas Bože sarajevske kuge“.Ovo se može poistovjetiti i protumatičiti sa gustoćom naseljenosti, oskudnom kanalizacijom ,kao i time što su mnogi vodovodni čunkovi išli preko svuda raštrkanih groblja, gdje su mrtvaci vrlo plitko zakapani, pa su svaku klicu bolesti u najkraće vrijeme donosili onima, koji su u vodi tražili okrijepu. Za kraj ovoga prikaza ostaje nam i jedna stara, možda neprovjerena izreka, od onih koji su bolovali od kuge,a ta je , da svaki onaj koji je kihnuo, istu nije imao, odnosno bio je zdrav,pa nam iz toga dolazi i ona kada kihnemo kaže nam se „nazdravlje“.  Oznake: kuga, pandemija, Sarajevo, povijest, bosna |
27.09.2021., ponedjeljak
Blagaj
|
Kada se spomene Blagaj,možda svi automatski pomislimo na tekiju,mistiku i filozofiju samog mjesta, gdje se stolovalo, promišljalo ,ali i vodila politika. Derviši su upravo odabrali to mjesto kako bi se zadubili u najveće tajne Islama ,same vjere, ali i društveno-političkim smjerovima i situacijama,te svakako i uživali. Voda koja neprestano već stoljećima teče krijepi i duh i tijelo,ali isto tako i ima onu isceljujuću moć,daje smiraj ,ali i svakako pere dušu. Upravo ovdje osjeća se prisustvo onog nečeg moćnog i nadljudskog ,kao da je Bog upravo odabrao to mjesto, kako bi i sebi i onome što je stvorio, čovjeku, dao mir i spokoj. Tekija je ustvari i ono što sam želio vidjeti,jer slike koje sam gledao, nikada ne mogu dočarati onaj osjećaj kada se nađeš na mjestu. Iz pećine slapovima teče Buna, kažu legende da je bazen u koju voda pada, toliko dubok da mu se dna ne može naći,a da su bezbroj puta bacali visak na konopcu,užetu od sto hvati i da mu opet nikako nisu mogli naći dna. Upravo na toj litici pored stijene dao je mostarski mufti-efendija sagraditi tekiju halvetijskog reda.Taj red asketskog je tipa, poniranje u sebe i vlastito ja, i povlačenje u osamu. Rekli bi , duhovna obnova. Zijaudim Ahmed Ibn Mustafa ,rođen je u Mostaru , gdje je bio oko 40 godina bio profesor i muftija.Istaknuo se kao vrstan poznavalac islamskog prava. Otomanski barokni utjecaj se vidi u oblikovanju krova i dekorativnim elementima na zabatu glavne fasade (iznad gostinjske sobe zvane ćošak). Krov je blago povijen, neuobičajne forme za pokrivanje kamenim pločama. U prostoriji ćošak strop je raskošno ukrašen drvenim polihromnim rezbarijama. U prostoriji su i tradicionalne musandere zamijenjene nišama koje danas imaju dekorativnu ulogu. Uz tekiju se nalazi turbe u kome se nalaze dva groba, obilježena drvenim kaburima. O tome ko je ovdje sahranjen nema pisanih podataka, ali prema legendi tu leži dugogodišnji šejh blagajske tekije Ačik-paša (Muhamed Hindija), koji je 1848. godine postao šejhom ove tekije. On se izdavao za Indijca, a stvarno je bio poslan iz Istambula da špijunira rad Ali-paše Rizvanbegovića i druge feudalne gospode u Herecegovini. No, nije samo Tekija ta koja čini ovo mjesto,nedaleko odavde i stari grad oko kojeg su se lomila koplja odvajkada, što za vrijeme hrvatskih kraljeva a što i poslije za vrijeme vladavine Osmanskog carstva. Nije niti čudno onda da je nedaleko starog grada Blagaja ,nađeno i prijestolje ,u Hodbini, u dolini Bregave, potoka, sa natpisom : Si kami varda, či li e bio , či li e sade, či li neće biti“.Priča i tradicija nam kaže da je to prijestolje kralja Stjepana ,na kojoj bi sjedio kad bi narodu krojio pravdu na domaku starog Blagaj –grada.Često je ovdje stolovao,kao i neznani moćnik koji je prikazan na stećku,a kojeg uspoređuju po crtežima i natpisima upravo sa tim prijestoljem.    |
24.09.2021., petak
Počitelj vladar u kamenu
|
Vladar u kamenu Iz Sarajeva smo krenuli rano,jer je put pred nama. Ovaj puta idemo dalje sve do Hercegovine. Usput na planinama ,ukrasu Bosne, gledamo snijeg ,premda je već vruće i ljeto je blizu. Prošli smo Bradinu, rodno selo Ante Pavelića, pa stali kod Josipa Broza na Neretvi,a onda sve dalje i dalje. Neretva teče spokojno,daje ritam mašini, a ona teče u brzacima i valovima brza i nagla , ljuta i mirna, žalosna i sretna. Mir je zavladao ,poslije onoliko puno krvi i suza. I sada oplakuje obale i smiješi se šumama. Smiješi se i nama. Toliko bih sada volio ušutiti, no nije pristojno šutiti u društvu, a najradije bih iskočio iz auta i sjeo pored rijeke,da gleda ona mene i ja nju. Radovi na cesti ,što je normalno, jer se bliži odlazak na more, pa se svakako treba zagorčati i ono malo radosti.Isto kao da sam doma u Hrvatskoj. Kolona auta čeka na svoj red ,a ja sve nestrpljiviji. Orahovica i doručak ,jezero ,priča i slikanje ,a onda put. Već se režu na pola puta kamenjar hercegovački i šume bosne,a onda ravnica , šikara, pustopoljina. Cesta nas vodi sve dalje i dalje. Najednom s poluprazne ceste skretanje u lijevo, redovi kuća , spava grad,nigdje nikoga ,sve se povuklo u svoj mir. Nisam očekivao takvu ljepotu upravo ovdje ,ali nekako sam naslućivao da će me na prvi pogled osvojiti. I jest. Ljubav na prvi pogled. Grad u kamenu. Jedva sam čekao popeti se gore ,više ,vidjeti više , čak me ni one „rimljanke „ kamena cesta nisu mogle zaustaviti. Kao da me i noga prestala boljeti najednom i štapom na štap, srce udara i gore sam. Pogled na grad ,pogled na ratove i puteve, pogled na karavane i čežnja za morem. Čak je i Dubrovnik sudjelovao svojim kamenom u izgradnji ovog grada, i to kažu izvori.I majstori dubrovački gradili su ovog ljepotana. Počitelj. Bio je Počitelj administrativno- teritorijalni centar župe Dubrava ,a povezivao je strateški put iz Blagaja prema Stocu i Gabeli. Kontrolirao je tako prilaz dolini Neretvi i zato je morao biti tvrda,čvrsta kamena građevina.Kao sami posjed spominje se davno u 15 stoljeću u poveljama kraljeva Alfonsa V 19.2.1444 i Kralja Fridricha II 20.1.1448.Kada su ga kraljevi spominjali to mora puno značiti.Sama utvrda na vrhu bila je malena,ali je zamah dobila 1465 godine kada ju je kralj, i opet jedan kralj, Matijaš Korvin uzeo za bazu u borbi protiv Turaka. „ U to je doba kralj Matijaš uzeo Emeriku Zapoljskom 1466 čast gubernatora bosanskoga, a bosansku banovinu pridodao pod starim imenom Rame hrvatskim banovima.U rujnu 1471 godine zauze Hamzabeg Počitelj ,a s njegovim padom dođe gotovo čitava zemlja ,između Cetine i Neretve u turske ruke“ Premda malen,ali izuzetno važan i bitan za bosansku povijest i kao da oko njegovih nogu plelo se zavjera i borbi i kao da su se za taj maleni biser spoticale velike politike. Alipaša Rizvanbegović-Stočević sin je Zulfikar kapetana stolačkog.Kao mladić zamjerio se ocu i otišao u svijet. Kad mu je otac umro povrati se on kući. Godine 1813 zavadi se on i krene vojnu na Smajil kapetana počiteljskog. Kod opsade bio je ranjen u nogu. Toliko se bi se toga dalo nabrajati povijesnog,ali ima li to smisla uopće , svesti jedan ovakav grad na povijest ,bez imalo duše, a on sam diše istom. Daje mir, spokoj jer je sam toliko toga lošeg i krvavog proživio u svojoj mladosti da i njemu kao starcu, ruševini sada daje mir. Ispod njega je bogomolja,Dzamija, da se pomoliš Bogu za sve one ljude i za sve one loše stvari,ali i za njega, da ga sam Allah s nebesa štiti. To je taj moj Počitelj. Prvi puta sam ovdje i već se ne mogu otrgnuti,zaljepljen sam za njega kao da sam uz njega rasao. Dođu ljudi, nije da ne dođu,ali kao da brzo i prođu i ne misle ili se barem pitaju kako ih je put ,cesta dovela ovamo ovom starcu. Nisu samo Hrvati i Turci čuvali svoj položaj i oni pohlepni Mlečani,koji su koristili naše šume za svoju promociju,ovdje su ostavili traga. Pokušali su ga pokoriti ,ali se on nije dao. Počitelj se nije dao, nego samo dobrom vladaru, kakav je i on sam dobar. Utvrđen je negdje u 17 stoljeću i opasan je bedemima.Izgrađene su dvije tabije,Mehmedpašina i Delibašina.što potvrđuje jedna bujrudlija (je osmanska pravna isprava koja sadrži zapovijedi pripadnika središnje osmanske vlasti i namjesnika pokrajina) iz 1698 godine.U sami grad ulazilo kroz dvoja vrata, kapije, i kroz dvije kapi – kule. Prema Evliji Čelebi imao je 500 malih šahi-topova.Nakon toga postao je i sjedište kapetanije,a od 1782 do 1879 i samo sjedište iste. U upotrebi, ostao je do 1835 godine u prirodnom amfiteatru,opasan bedemima,a ispod njega malo seoce. Evlija Čelebi će za njega reći ovako „To je malen i nizak grad na najvišem vrhuncu jedne prilično visoke i strme litice na istočnoj obali rijeke,to jeste,na onoj strani prema gradu Blagaju.Samo je vrlo strm i čvrst. Ima jednu gvozdenu kapiju koja se otvara prema jugu,a opkopa nema. U gradu ima kuća gradskog zapovjednika (dizdara) žitnica i malena dzamija u jednoj maloj kuli“ Sada se i ja molim , obraćam se Bogu svemogućem da me i opet jednom dovede u Počitelj.     Oznake: bosna, Bosna do Tokija, povijest, Počitelj |
23.09.2021., četvrtak
Medresa Travnik
|
Elči Ibrahim pašina Medresa Travnik. Prvotna je medresa sagrađena 1705 godine,a za potrebe željezničke pruge srušena i za vrijeme austrijske vlasti sagrađena 1895 ,odnosno od 1892 do 1895 godine. "Uvakufio je Elči Ibrahim-paša govoreći: 'Dobra djela odstranjuju zla..."    Oznake: bosna, povijest, islam |
21.09.2021., utorak
Travnik
|
Travnik zapaljen očima Već ga Janja očim zapalila. Što se ono Travnik zamaglio ? Izgorješe dva nova dućana, Ili gori, il ga kuga mori? Dva dućana I nova mehana Il ga Janja očim zapalila? I mešćena ,gdje kadija sudi! Niti gori, nit ga kuga mori. Starina iznad grada . Utvrda ,tvrđava, pravi grad. Popeti se gore laganim hodom ,uskom cestom kojom se prometuje danas je ustvari mala gimnastika, ali u ono davno vrijeme bio je pothvat. Čuva ga voda koja teče kroz slapove I daje gradu vodu I život. I most je tu, da se dignu vrata ona drvena, jaka , da se neprijatelj ipak jako namuči,ako bi ga želio osvojiti. Jedan djedica, već sav pogrbljen sjeda na bicikl, malo se zaljuljao ,a onda se oštro I hrabro spustio niz strminu ceste. Iskreno moram reći da smo se prepali,a onda vidjevši kako se spustio ,ostali smo bez riječi, dok smo mi zadihani uspinjali se prema Gradu. Spominje se ovaj starac prvi puta 1463 godine pri prolasku Mehmeda II na putu za Jajce, a izvještaj o tome događaju napisao je I zapisao Ludovik Lando ,knez trogirski I ta se isprava čuva u Zadru.Putopisac Evlija Čelebi navodi ga I kao grad “hiljadu vrela”. Travnik je isto tako I Vezirski grad od 1699- 1851 godine,a kao glavni grad bosanskog pašaluka ovdje je stolovalo 77 vezira. Za sami grad ne postoji točna datacija, ali se vjeruje da grad postoji kao takav I prije 15 stoljeća,pa se spominju I hrvatski kraljevi kao graditelji Trtko II Kotromanić ili čak I Stjepan Dabiša još početkom 14 stoljeća ili krajem 13. Na gradu se sustavno radi I obnavlja, pa vjerujemo da će povjesničari doći I do još podataka, a što možemo zahvaliti isto tako I arheolozima. Samo naziv grada potječe vjerojatno od “Travnika “ – poreznika koji su ubirali porez na travarinu. Sam opis grada I vjerne crteže tvrđave da je 1809 godine konzul MItesser.Grad je u osnovi nepravilan polygon sa gornjim, srednijim I donjim gradom,koji se nižu od sjeveraka jugu. Ulaz u sami grad je sa zapada u srednjem dijelu.Na najvišoj točki grada podignut je na grebenu bastion s dvorištem pod njim. Posadom u gradu upravljao je dizdar,a sami grad napušten je 1878 godine. Tužna sudbina nije niti njega zaobišla ,pa je od starog srednjevjekovnog sjaja završio kao obična kasarna I skladište. Čelebi ovako skromno opisuje grad : Tvrđava se nalazi na vrletnoj litici, a sazidana je od klesana kamena u obliku petougla” . On je vidio tursku dograđenu utvrdu. Za samu povijest Travnika I tvrđave vezana je I jedna strašna priča. Oko 50 bosanskih prvaka opiralo se centralnoj I centralističkoj vladavini vezira ,samovoljnoj, I bivaju zadavljeni u travničkoj utvrdi,kako bi se svaka sloboda govora zatrla.    Oznake: bosna, Bosna do Tokija, povijest |
16.09.2021., četvrtak
Urmašice u Travniku
|
(H) Urmašice Počinje borba sa zemljom koju ustvari,bez obzira što obožavatelji prispodobljuju moje prezime sa istom, nemam nikakve veze.Nidje veze. I tu počinju prelamanja i dvojbe, kako opisati duh mahale sa novitetima. Mahala je svakako vidljiva, bez obzira na strance i turizam ,mada ih je oduvijek ovdje bilo,jer je Bosna prekretnica puteva onoga što zovemo i nazivamo Balkanom. Kao da joj je suđena uloga rata i tu se prelamaju koplja od starina pa sve do ovog rata 90-tih. I oko tog zadnjeg ,za nas mogu slobodno reći najkrvavijega, još se nisu smirile strasti u glavama toliko proključanim i zaraženim idejama veličine svake upravo te danas posebno nastalih država. Šampanj i oružje odavno je dogovoreno ,a još nismo isplahnuli niti ono iz 1914 godine, ubojstvo nasljednika velikog carstva. Crna ruka i dimije i danas nisu složne u pogledima i gledištima i to smo morali riješiti jednom za svagda , da janjetina ,rakija i urmašica daju jedna drugoj ruku. Nekako bi se moglo reći da se dvije carevine ,Austrijska i Turska, ovdje najbolje preklapaju, uzimajući jedna drugoj najbolje što se može iskoristiti, pa saloni kristalnih lustera i engleskog ili bečkog namještaja sjede na divanima. Kahva i bečki kolači čine toliko posebnu kulturu gledanja na svijet, ali ne toliko ubrzanog , nego onako sporog ,da upravo ovdje na ovim prostorima možemo sagledati povijest ,mirno, razborito ,staležno i opušteno u dimu cigara, cigareta i nargile. Bosna kao da se vraća zajedno s onim erkerima turskim koji su se raširili Europom ,baroknom ,nekom svom gledištu od starina. Ne baš od toliko davnih starina, nego od onih turskih. Bosna se opet mota nakon Tita, vraća se korijenima vjere ,one islamske , možda ne iskonske ,jer su bogumili ,a isto tako i bosanski franjevci dali svoj obol, no ,svi oni su i dalje bogu-mili. Allahu Premilostivom. Sudaraju se vjere i običaji i sve do ovog rata bilo je toliko dobrog ,toliko jednostavnog da se naprosto moralo, upravo radi ludih glava raspasti. Od hrvatskih kraljeva i borbi za Bosnu ,preko Turaka, Austrije, srpskog rušenja spomena slave do danas ,Bosna i dalje živi u svojim brdima i gorama, mirisu ugljena kojeg se ja kao dijete sjećam. Svaki puta prije kad sam došao u Sarajevo ,magla i miris ugljena je ono što me podsjetilo na starinu, na povijest. Nakon 30 godina vraćam se u Sarajevo, danas ga ne poznam i svuda ,baš upravo svuda sam tražio miris ugljena, no nema ga više . Možda zato jer je bilo kasno proljeće i zrak je bio pun mirisa već dolazećeg ljeta,ali sam nekako prolazeći autom kroz sela ipak želio da me upravo taj miris vrati u djetinjstvo. Stara gospoda ,hodže i imami, susjedi sa manirima Beča i govorom Bosne , njihove žene sa rukama u krilu u turskom sjedu i cigaretama u izvijenim prstima dama iz nekih drugih vremena na sečiji i u sjaju lustera ,čučavci kojih sam se grozio i bojao ,hoću li upasti ne vraćaju se više .Nisu se vratili u Sarajevu,ali sada sa odmakom od par mjeseci ,od moje posjete Bosni, dok ovo pišem ,kao da su žive slike mojih voštanih figura na stalku koje mi se vrte u glavi. Suze zaboravljenog davnog vremena. Starim i ja,pa sam više valjda emotivniji i tanji nego što bih trebao biti, a možda sam ,a vjerojatno jesam i puno nostalgičniji ,jer ne samo da se Bosna mijenja ,nego se mijenja sve oko mene, a ja na to nisam spreman, Kada sam dolazio mojoj sestrični u goste ,nakon 31 godinu ,imao sam par želja ,a jedna od tih bile su urmašice. Ne previše slatke i ne previše gnjecave, nego one ,kako ja volim reći ,malo zagorene, malo hrskavije. To je okus djetinjstva,meni. Obići zemlju, a sjećamo se onog ,jebeš zemlju koja Bosne nema, nije lako, ona je čvrsta i tvrda u svibnju još snijeg drži planine. No ,na put.Vozi! Vidjeti sve te gradove obrane i odbrane Bosne ,čak i Hrvatske, jer se i Hrvatska branila odavde, a dvije zemlje nekad su se više ljubile kao sestre nego što je to danas,nije moguće.Za to treba dana i dana. Gradovi i urmašice u mojoj glavi,jednostavno.No,naći te moje željene urmašice i nije lako. Probao sam jedne no bile su predebele i pregnjacave da bih bio zadovoljan,a onda put i konačno došao do onog što želim. Stari grad ,voda i kolač. I tu stajem jer grad koji me osvojio ne mogu samo tako opisati ,nego mu dati upravo svoje srce da bih ga mogao predstaviti Vama. Umjesto grada i povijesti ,dajem Vam recept 500 g putera/maslaca 4 žumanjca 650g brašna za pite i kolače 150g Oštrog brašna 1 Bourbon vanilija šećer 8 kašika soka od limuna 1/2 Praška za pecivo AGDA 1.5 kg šećera 1 l vode 1 limun narezan na kolutove Kremasto umutiti žumanjke sa omekšalim maslacem. Dodati bourbon vaniliju. Dodati iscijeđeni limun. Brašna prosijati i dodati u smjesu. Dodati i prašak za pecivo. Miješati rukom. Smjesa ce biti malo kompaktnija. Potrebno je malo više vremena da se sve sjedini Ehh, ja sam dobila količinu tijesta koje sam podijelila na 32 hurmašice po 45g Od svakog komada tijesta napraviti kuglicu pa valjak pa joj otisnuti renda mustru. Redati u pleh (veliki dublji od sporeta) Rernu zagrijati na 250°C. Kada se ubace hurmasice na pecenje, smanjiti temperaturu na 200°C. Peći 10tak minuta(dok ne zamirise), pa smanjiti na 160°C. Na 160°C peći jos 30 do 35 min (ovisno od rerne). Hurmašice ostaju svijetle kada su gotove i moraju "letati" po tepsiji (ako imaju prostora Agdu poceti spremati pred kraj pešenja. Secer, vodu ostaviti da prokuha. Kada je prokljucalo kuhati oko 4min. Dodati kolutove limuna i kuhati jos 1 min do 2. Zalijevaju se mlake hurmašice sa vrućom agdom. Ohladiti u frižideru.  Oznake: bosna, Bosna i Hercegovina, Bosna do Tokija, povijest |
25.06.2021., petak
Velika Kladuša
|
Velika Kladuša Ja sam logičan! Iz toga se dade zaključiti kako potpuno svjesno i prizemljeno razabirem stvari i pojave.Šira javnost ne zna da ja obožavam pjevačicu srpske narodne glazbe Milicu Ostojić,alias Mica Troftaljka.Njezini tekstovi odišu snagom ljubavi i romantike ne dijeleći nimalo sjaj grada i rustiku sela,nego ih spaja u jedno!Poglavito volim onu pjesmu „ Ućero mi kola u moju garažu!“ Vrlo je jasno i znano i logično da Neretva teče ispod Neretvanskog mosta,a taj se nalazi u Mostaru i sa njega kršni,lijepo građeni momci skaču u rzavu gore spomenutu rijeku, izazivajući divljenje žena i zavist muškaraca.To je Neretva.i to je most,kojega je netko htio restaurirati,pa se kao i uvijek u životu dese greške a i starina je vrlo osjetljiva,a zna se tko radi taj i greši,jer onaj tko ne radi nema kaj pogrešiti. Uz moje izvrsno poznavanje povijesti,zemljopisa i ljudskih manira,marifetluka,te kako vozim i auto,uvijek se dešavaju neke greške pa tako plaćam kaznu zbog prebrze vožnje,mobiteliranja i sličnog,a isto tako mi se zna desiti da mi ga netko oće ućerat nabrzaka,kako mi se jučer desilo u jednom trgovačkom lancu na samoj blagajni pred očima zapanjenog svijeta i upitnika u mojim crnim okicama.Ničime izazvan muškarac lijepog oblika glave smatrao je potrebnim ukazati na mene kao na invalida ,naravno lažnog,koji sa svojim štapom jako dobro hoda,krade njegovo invalidsko mjesto na parkingu,jer vi zagorci ,čuvši moj dijalekt,niste nikada ratovali i ne znate kako je nama bilo u Ercegovini dok su nas mudžahedini napadali.Vi pijete one svoje gemište i kukate stalno nešto,dok naši momci muku muče.Njegov monolog trajao je dobrih 10 minuta!Rodila majka junaka!!! Njegov revolt izazvalo je to,jer se njemu žurilo na ratište,a ja ga pokvareni zagorski gemišt nisam htio nikako pustiti ispred sebe,s time da je bio dva mesta iza mene!I zato se ja ne bavim novom poviješću,nego odo ja......u starinu! Ali i opet na kontra! Prodor malo na Bosnu,mada sam vas odveo krivim tragom.Ali ne daleko,već tu odmah do susjeda,pod punom parolom sve je džabe kad nema babe,ali se babo u međuvremenu vratio,ali nije donio onaj napredak kojeg su svi željeli,ta neka vremena su prošla i nema natrag.Krenulo je super,ono naroda dobilo posao,pilići,agrumi letjeli na sve strane,a onda se sve raspalo i tako stoji.Razgovaram ja tako s pametnim ljudima tamo,otrkivajući povijesne tajne i zaverglam ja e tu su stari Modruši bili,kad tamo će meni intelektualac kakvi Modruši pa to je naš Mujo Hrnjica,heroj sagradio.Ja ovako fin ušutim i mislim si opa pa to je isto kao doma,u rodnom Zagrebu,kad oš budali dokazati da je u krivu ali nemereš,zna on povijest bolje od mene i to ti je to.Čito on na internetu od pametnijih ljudi nego što sam ja o tome i ne da se niti sunetit niti krstiti ili po naški nit ga hebat nit ga doma vodit.Preskočim ja daljnju raspravu da ne ode u modernu politiku tipa pas mater,i bacim se polako po zidovima vapeći Bože pomozi i njemu i meni.Kahva gotova,do ćevapa i baklave mi nije više bilo,nego što idemo to razgledati polako poslikati pa kud puklo da puklo.Sama ta Kladuša i to velika dobila je ime po prvom svom gazdi nekom Kladaru,premda se samo naselje spominje još za vrijeme rimljana,a nastananjavali su ga i Japodi i Avari braća Slaveni.Prvi pisani dokument datira iz 1280 godine.Pripadao je kao dio utvrde i obrane kneževima Babonić Blagajskim,kasnije Modruškim preko kojih dolazi u ruke Frankopana Slunjskih.Sam taj romantični legendama opjevanim Mujo ( Hrnjica) rodio se u Cazinu ili Kladuši,uglavnom na tim prostorima negdje 1600 godine,odnosno početkom 17 stoljeća i opjevan je u svim pjesmama,pričama za dobro jutro ili laku noć,kao veliki div zaštite onog kraja,pa je možda u tome jači i od spomenutog Babe. Mujo Hrnjica je rođen na početku 17.stoljeća,oko 1600.godine,a imao je dva brata Halila i Omera.Pravo ime mu je bilo Mustafa Turcalović.Otac mu je rođen u Turskoj,u pokrajini Erzurom,a majka mu je bila kćerka Hurem Age Kozlice. Narodna predanja Muju i njegovog brata Halila dovode u vezu sa gorskom vilom,koja je prvog zadojila svojim mlijekom,a drugog rosom pored rijeke Kladušnice.Mujo je od toga zadobio veliku snagu i junaštvo,a Halil ljepotu.Za gorsku vilu sama predaja kazuje kako je,zajedno sa ljutim Krajišnicima,branila kladušku kulu i grad od napada osvajača i tako u svijesti naroda njegovom zaštitnicom.Upravo stoga se stari grad naziva vilinskim,kao i onaj u obližnjem Vrnograču.Sve to govori o jakom uticaju vilinskog kulta u Krajini,ali i cijeloj BiH u njenoj davnoj prošlosti.Ono što je Herkules bio za cio antički svijet to je Mujo Hrnjica predstavljao Krajišnicima.Majke su vrlo rado davale muškim prinovama njegovo ime u želji da postanu jaki i hrabri kao on sam.Kako se to često moglo čuti u izjavama starih,Mujo se smatrao najjačim čovjekom na svijetu. Unutar zidova nalazila se branič kula specifične osnove. Okrugla kula imala je jedan oštar ugao orijentiran prema najslabijoj točki mogućeg napada neprijatelja na grad. Osmanlije su više puta pokušavale osvojiti grad u napadima usmjerenim ka zapadu, što im je naposlijetku i uspjelo 1633. Srednjevjekovne kronike zabilježile su da je Mujo naš ovdje živio u samom gradu 1641 godine. U stalnim borbama i obranama ovog dijela Bosne,tanke linije prema obrani Hrvatske i svijeta,ulazi u 19 stoljeće i carska Austrija ostavlja veliki trag na razvoju ovog cijelog kraja,odnosno krajine.No vrijeme ide i dolazimo do novog vremena ali ja tu stajem i Pozdravljam Vas i zovem dođite u Kladušu istražite i ovaj teritorij,starigrad,cijelu tu krajinu i otkrit ćete novi svijet na samim vratima Hrvatske obrane....A novo vrijeme ostavljam nekom drugom,jer u tom novom vremenu živim,pa i nije vrijeme da ga još analiziram toliko povijesno,premda ga svojim tekstovima spominjem stalno...ali to je sadašnjica....   Oznake: bosna, Bosna do Tokija, Bosna i Hercegovina |
24.02.2021., srijeda
Ostrožac
|
Cijela se ta krajina stisla jedna uz drugu,duboko u Bosnu,a na samim granicama dviju carstva.Nekada davno ovdje nije bilo granice,nego su ti gradovi jednog drugog gostili i ugoščivali,branili i čuvali,a onda najednom se sve promijenilo od davnina vezani jedni na druge i potreban je pasoš.Bilo je to poslije rata ovoga zadnjeg,mnogi će možda reći najkrvavijega,blagoslovljenog negdje iz moći izvana,izvan naših pojmova,i razdvojiše tu braću na dva dijela,mržnja i jad na sve strane,umjesto ruke pomirenja,nađoh se nekako na tom kraju cazinske krajine.Krenuli smo prema Bihaću provozati se,pogledati kako to sve skupa sada izgleda nakon bratstva i jedinstva,da li su se smirile strasti,da li se krv oprala sa ulica jedne ne tako davno zakletve „ Mi ti se kunemo“,a Bosna je nekako u tome prednjačila,polagavši sve nade u svoju raznobojnost,ali umjesto toga platila je dug svoje naivnosti i teškog vjerovanja u brata.No,taj put nismo stigli do Bihaća,nego do Grada na uzvisini,grada koji zove,viče,stani prijatelju! U praznom Cazinu,nekakvi sklepani kafići i ćevapi zovu da sjedneš.Nekako mi nije bilo baš do jela,radi samog okruženja,ali smo kavu,valjda nam ne bu zlo,ipak popili.Sjednemo,naručimo tu kavu i vodu,a onda najednom glas,toliko poznat toliko dalek,mene prođoše srsi od neke nelagode,straha,čuđenja,što je sad,zašto sad taj glas u tom praznom mjestu,a vrijeme tek da je počelo zaglađivati bore strahota,koje su se ovdje događale nedavno.Pogledali smo se moj Nikola i ja u čudu,daj brže pij,idemo doma natrag,ne idem ja dalje,ovo mi je malo čudno,da ne kažem friki.Drug Tito lično čita reklamu za neku firmu.Taj glas toliko poznat,taj njegov naglasak,a i danas se pogađa tko je i što je,tko je bio taj čovjek,toliko me prestrašio da mi više nije bilo do Bosne.Ni kriv ni dužan,ali je meni u tom momentu kad je već padao i mrak polako,premda je bilo ljeto,bilo dosta svega,Jugoslavije,Tita,rata,ne znajući isto tako da će za par godina svi lomiti koplja baš oko njegovog imena.Iskreno nikad ga nisam volio,niti ideju,mada je imao i dobrih strana i dobrih je stvari napravio za ovaj nezahvalni narod,ali nekako sve skupa ta Juga ostavila je u meni neizbrisiv trag nekog ruskog poimanja svijeta i klečanja pred oltarom neke crvene zvijezde i Hej Slaveni,koji se tako poklaše uzajamno da više taj Tito nije vrijedan moga straha.Presvukle se odorice i od drugova postali smo gospoda.Gospoda praznih đepova,na što bi Krleža rekao,ekselencijo,jedno je izvan svake debate ,samo bogat narod je i slobodan narod,ali ne volimo baš čitati,a i sve uzimamo onako to ne volim,ovo mi se ne sviđa a i s time su me u školi zezali.Sve uzimamo olako,glavno da vrijeme ide. Staro ono ratničko plemstvo ostavilo nam je u amanet toliko toga,toliko rada i truda,toliko krasnih staraca,a mi nismo znali cijeniti ono što nam ostavljaju,nego smo ih zgazili i pregazili i danas pljujemo po njima i bavimo se i opet nevažnim stvarima,nekim tamo Titom i Pavelićem,nekim pozdravima kojih nema nigdje nego samo u reklamama ljudi koji u ovu zemlju ne žele uložiti ništa osim svoje mržnje,a tjeraju nas sve skupa van.Kome treba praznina,kome to ne treba život, i kome je to stalo da ostane sam i prazan u dubini svoje duše,upravo kao ti starci naši,čije su nas ruke branile i čuvale od svih zala. U samo predvečerje krenemo ipak dalje,naći tu ljepotu koja vapi za obnovom.Prošli smo ga jednom,vidim ga izdaleka,ploče nema gdje je ustvari skretanje,pa drugi puta pa okret na cesti,pa povratak i onda konačno shvatimo da se moramo provući gore iznad ceste,uskim puteljkom između kuća.Već izdaleka gleda on mene,gledam ja njega,sav sam uspreptao od nečega nepoznatoga,onoga što zovu leptirići u trbuhu.vozim napamet i čekam kad ćemo se on i ja pozdraviti.Otvorena vrata me zovu i mame,uđi stranče po prvi puta pod moje zide i nikada me više nećeš zaboraviti i tako i jest.Uvijek kad mogu vratim se natrag prošetati tim dvorištem i svaki puta gledam neku drugu sliku koju nisam prije uočio.U dvorištu skuplture,koju su ovamo stavljene da svjedoče i da ga barem malo paze i da ne bude sam.Na kraju njegovog dvorišta iza portala otvara se nova ljepota,ti zidovi čuvaju dvorac jedne obitelji kojoj više nema traga.Samo sjećanja na žive korake prošlosti,na slike mladosti i veselja,a onda nestanak svega što je ljudsko ,samo se neki starac pomalo brine o njemu.Starac i starac pod ruku šetaju svoj život zajedno. Kako se može jedan život svesti na brojke ,rođen-umro,a gjde je tu sve ono što čini taj jedan život,kakav takav.Kako možeš od djetinjstva pa do kraja svega na ovom svijetu,svesti na obične brojke.Ispada da smo svi samo brojke u ovom vakuumu vremena.Opisati šture obične podatke na uštrb ljubavi,nekako je meni strano i nekako se ne mogu nositi sa time,sa time što propada iz dana u dan,a taj slavni grad na Uni propada naočigled,zaboravljen od svih onih koji bi ga trebali volje i maziti,jer im je dao i snagu i obranu ,a i svoju ljubav i svoje čvrste ruke,baš onda kad su ga najviše trebali,a sada niti ne znaju tko je.Samo rijetki znatiželjnici vide svu onu čar propalog vremena u tom vrtu zaustavljenom od svijeta. Od slavnih kneževa naših ,pazite nije mala stvar,Babonića Blagajskih iz 13 stoljeća na prvi spomen ovog grada,pa sve tamo do kraja propale carske kuće čiji je jedan član u 20 stoljeću ovde pio i jeo i veselio se,Lothar von Berks.Ostaci ostataka slavne hrvatske povijesti u jednom dvorištu u jedan smiraj dana........ Laku noć grade,mirno spavaj......           Oznake: bosna |
23.02.2021., utorak
Velika Kladuša
|
Ja sam logičan! Iz toga se dade zaključiti kako potpuno svjesno i prizemljeno razabirem stvari i pojave.Šira javnost ne zna da ja obožavam pjevačicu srpske narodne glazbe Milicu Ostojić,alias Mica Troftaljka.Njezini tekstovi odišu snagom ljubavi i romantike ne dijeleći nimalo sjaj grada i rustiku sela,nego ih spaja u jedno!Poglavito volim onu pjesmu „ Ućero mi kola u moju garažu!“ Vrlo je jasno i znano i logično da Neretva teče ispod Neretvanskog mosta,a taj se nalazi u Mostaru i sa njega kršni,lijepo građeni momci skaču u rzavu gore spomenutu rijeku, izazivajući divljenje žena i zavist muškaraca.To je Neretva.i to je most,kojega je netko htio restaurirati,pa se kao i uvijek u životu dese greške a i starina je vrlo osjetljiva,a zna se tko radi taj i greši,jer onaj tko ne radi nema kaj pogrešiti. Uz moje izvrsno poznavanje povijesti,zemljopisa i ljudskih manira,marifetluka,te kako vozim i auto,uvijek se dešavaju neke greške pa tako plaćam kaznu zbog prebrze vožnje,mobiteliranja i sličnog,a isto tako mi se zna desiti da mi ga netko oće ućerat nabrzaka,kako mi se jučer desilo u jednom trgovačkom lancu na samoj blagajni pred očima zapanjenog svijeta i upitnika u mojim crnim okicama.Ničime izazvan muškarac lijepog oblika glave smatrao je potrebnim ukazati na mene kao na invalida ,naravno lažnog,koji sa svojim štapom jako dobro hoda,krade njegovo invalidsko mjesto na parkingu,jer vi zagorci ,čuvši moj dijalekt,niste nikada ratovali i ne znate kako je nama bilo u Ercegovini dok su nas mudžahedini napadali.Vi pijete one svoje gemište i kukate stalno nešto,dok naši momci muku muče.Njegov monolog trajao je dobrih 10 minuta!Rodila majka junaka!!! Njegov revolt izazvalo je to,jer se njemu žurilo na ratište,a ja ga pokvareni zagorski gemišt nisam htio nikako pustiti ispred sebe,s time da je bio dva mesta iza mene!I zato se ja ne bavim novom poviješću,nego odo ja......u starinu! Ali i opet na kontra! Prodor malo na Bosnu,mada sam vas odveo krivim tragom.Ali ne daleko,već tu odmah do susjeda,pod punom parolom sve je džabe kad nema babe,ali se babo u međuvremenu vratio,ali nije donio onaj napredak kojeg su svi željeli,ta neka vremena su prošla i nema natrag.Krenulo je super,ono naroda dobilo posao,pilići,agrumi letjeli na sve strane,a onda se sve raspalo i tako stoji.Razgovaram ja tako s pametnim ljudima tamo,otrkivajući povijesne tajne i zaverglam ja e tu su stari Modruši bili,kad tamo će meni intelektualac kakvi Modruši pa to je naš Mujo Hrnjica,heroj sagradio.Ja ovako fin ušutim i mislim si opa pa to je isto kao doma,u rodnom Zagrebu,kad oš budali dokazati da je u krivu ali nemereš,zna on povijest bolje od mene i to ti je to.Čito on na internetu od pametnijih ljudi nego što sam ja o tome i ne da se niti sunetit niti krstiti ili po naški nit ga hebat nit ga doma vodit.Preskočim ja daljnju raspravu da ne ode u modernu politiku tipa pas mater,i bacim se polako po zidovima vapeći Bože pomozi i njemu i meni.Kahva gotova,do ćevapa i baklave mi nije više bilo,nego što idemo to razgledati polako poslikati pa kud puklo da puklo.Sama ta Kladuša i to velika dobila je ime po prvom svom gazdi nekom Kladaru,premda se samo naselje spominje još za vrijeme rimljana,a nastananjavali su ga i Japodi i Avari braća Slaveni.Prvi pisani dokument datira iz 1280 godine.Pripadao je kao dio utvrde i obrane kneževima Babonić Blagajskim,kasnije Modruškim preko kojih dolazi u ruke Frankopana Slunjskih.Sam taj romantični legendama opjevanim Mujo ( Hrnjica) rodio se u Cazinu ili Kladuši,uglavnom na tim prostorima negdje 1600 godine,odnosno početkom 17 stoljeća i opjevan je u svim pjesmama,pričama za dobro jutro ili laku noć,kao veliki div zaštite onog kraja,pa je možda u tome jači i od spomenutog Babe. Mujo Hrnjica je rođen na početku 17.stoljeća,oko 1600.godine,a imao je dva brata Halila i Omera.Pravo ime mu je bilo Mustafa Turcalović.Otac mu je rođen u Turskoj,u pokrajini Erzurom,a majka mu je bila kćerka Hurem Age Kozlice. Narodna predanja Muju i njegovog brata Halila dovode u vezu sa gorskom vilom,koja je prvog zadojila svojim mlijekom,a drugog rosom pored rijeke Kladušnice.Mujo je od toga zadobio veliku snagu i junaštvo,a Halil ljepotu.Za gorsku vilu sama predaja kazuje kako je,zajedno sa ljutim Krajišnicima,branila kladušku kulu i grad od napada osvajača i tako u svijesti naroda njegovom zaštitnicom.Upravo stoga se stari grad naziva vilinskim,kao i onaj u obližnjem Vrnograču.Sve to govori o jakom uticaju vilinskog kulta u Krajini,ali i cijeloj BiH u njenoj davnoj prošlosti.Ono što je Herkules bio za cio antički svijet to je Mujo Hrnjica predstavljao Krajišnicima.Majke su vrlo rado davale muškim prinovama njegovo ime u želji da postanu jaki i hrabri kao on sam.Kako se to često moglo čuti u izjavama starih,Mujo se smatrao najjačim čovjekom na svijetu. Unutar zidova nalazila se branič kula specifične osnove. Okrugla kula imala je jedan oštar ugao orijentiran prema najslabijoj točki mogućeg napada neprijatelja na grad. Osmanlije su više puta pokušavale osvojiti grad u napadima usmjerenim ka zapadu, što im je naposlijetku i uspjelo 1633. Srednjevjekovne kronike zabilježile su da je Mujo naš ovdje živio u samom gradu 1641 godine. U stalnim borbama i obranama ovog dijela Bosne,tanke linije prema obrani Hrvatske i svijeta,ulazi u 19 stoljeće i carska Austrija ostavlja veliki trag na razvoju ovog cijelog kraja,odnosno krajine.No vrijeme ide i dolazimo do novog vremena ali ja tu stajem i Pozdravljam Vas i zovem dođite u Kladušu istražite i ovaj teritorij,starigrad,cijelu tu krajinu i otkrit ćete novi svijet na samim vratima Hrvatske obrane....A novo vrijeme ostavljam nekom drugom,jer u tom novom vremenu živim,pa i nije vrijeme da ga još analiziram toliko povijesno,premda ga svojim tekstovima spominjem stalno...ali to je sadašnjica....  Oznake: bosna, Velika Kladuša |
22.02.2021., ponedjeljak
Vrnograč
|
Vrnograč Stislo se tog jada kamenog blizu Hrvatske,da zajedno tvore štit od svakoga tko bi pokušao makar i na tren poremetiti mir kraljevine i premda ih je sudbina u naše vrijeme odvojila ,ali ih rastavila nikad nije,pa tako svi ti gradovi još uvijek čekaju svoj poziv na mobilizaciju,kako bi i opet stvorili zid obrane i odbrane rodu svome,te se tako gledaju dobro pazeći jedan na drugoga. Nema vitezova ni konjanika,nema štitova ni lumbardi,samo psi lutalice i pokoji znatiželjnik svrne na njega,jer previše je briga u životu iovako,da bi se na tu starinu dalo makar i mig. Vranograd,Vranograč ili danas Vrnograč znatna je starina na maloj uzvisini iznad sela,na samo litici.Opasan je uskim dolinama,a oplakuje ga potok Vranogradski.Bez vode se ne može ni grad braniti. Ima on svoju kulu i zid,a ta kula zidana je je na četiri ugla.Ispod grada džamija,dućani ,život novog doba.Postojao je i bunar i natpis neki kojemu se trag izgubio odavno,da nas upravo on,natpis odvede u putovanje povijesti.Gospodar tog grada bio je Vranić,a turci zarana znali za njega,pa im je on bio trn u oko. Jedna od legendi kaže da ga je gradila djevojka Vrana – kneginjica – a stanovala je ona u Bužimu,a bila je sestra Soke Sokolovačke. Po popisu 1885 godine navodi se da je u Vrnograču bilo 215 kuća 1519 stanovnika,a od toga 1484 Muslimana,28 Pravoslavaca i 7 Katolika.Uz taj grad nedaleko leži i grad Podvizd i u oba ta grada naselilo se godine 1689.nekoliko bjegunaca iz Like,a u Podvizdu su od starine Ličani : Husidići,Šakenovići i Šidići. Moram ovdje isto tako istaknuti i pleme Krešićko,koje ima svoj iskon od glasovite braće Kreča,Kupiše i Raka,koji sa drugim hrvatskim vitezovima 1242 godine nadvladaše Tatare u Hrvatskom Primorju. Kada je Bela IV od straha pred Tatarima pobjegao na hrvatske otoke,bio je jako zahvalan Hrvatima,što su mu spasili život i krunu,pa je obilno nagradio pravicama mnoge hrvatske gradove.Poveljom od 1264 godine učini Bela IV junačku braću plemićima i kraljevskim dvorjanicima,nadarivši ih posjedima oko Topuskoga,te posjedima na području Podvizda i Vrnograča.Za darovane zemlje bila su braća jedino dužna poslati tri konjanika u kraljevsku vojsku,i to samo ako bi ban na to pozvao.Od svojih posjeda imali su zajedno davati desetinu samostanu topuskom.Držali su braća svoje posjede brižno i svaki novi vladar potvrdio je njihove pravice,pa u tako pomislili da se mogu otresti i davanja opatiji topuskoj,ali ih godine1430 ban Fridrich Celjski prisili opet na davanje. U vrijeme turskih osvajanja,a i protiv domaćih silnika podigoše braća Krešići 1456 godine i kamene gradove – Podvizd i Vrnograč. Mnogi vladari i banovi prošli su ovuda u borbi protiv Turaka ali i domaćeg plemstva,koje je pohlepno sebi željelo prisvojiti posjede Krešića,a u 15 stoljeću bili su to Frankopani,pa Tumpići od Zečeva,Vojkovići 1503 i Mađar Bornemisa,a 1522 godine banovi Alapić i Baćan,ali nikada gradove dobili nisu. Ratni događaji ipak su utjecali na ovo područje,pa i na samo pleme i gradove Krešića,pa tako Malkočbeg porobi i popali oba grada,raseli Krešičko pleme 1553 i 1558 godine,au ožujku 1560 godine dođu u Vrnograč Turci iz Novoga,popale sve kuće i zarobe mnogo ljudi.Nastade borba u osvajanjima i vraćanjima tog područja u nekoliko navrata pa se spominju ovdje čete Nikole Zrinskog,kapetana Ivana Lenkovića,koji Turke razbiju i povrate sve skupa,te ljude oslobode,no kraj nije bio još na vidiku,jer su turci nahrupljivali i zauzimali grad.Godine 1577 osvooje grad ponovo Turci,ali ih već 1578 rastjera knez Khevenhueller.Nakon što su pali hrvatski gradovi u turske ruke,odlučilo je ratno vijeće u Grazu grad razoriti. Tijekom stoljeća stalne su borbe oko Vrnograča,ali nakon mira u Sremskim Karlovcima 1699 godine ,ipak ostane grad u rukama Turaka,a stanovništvo koje nije pobjeglo biva islamizirano. Spomenut ću uz ove ruševine,možda samo jednu zgodu koja se dogodila u Podvizdu 10.07.1845 godine kad se zbio posljednji okršaj među Turcima krajišnicima i hrvatskim graničarima.Tadašnji banski pukovnik,i kasnije hrvatski ban Josip Jelačić,htio je osvetiti jednog dječaka,koji je u rijeci Glini hvatao rakove,a jedan ga Turčin nemilosrdno iz kubure ubija.Ne dobiviši Jelačić zatraženu zadovoljštinu,pošao je sa svojom pukovnijom prema Vrnograču i Podvizdu,gdje je popalio nekoliko kuća.Bila su tri odjela s kojima je Jelačić pošao,a jedan što je ispod Paunovca preko Gline prošao,dospio je nesretno u mjestu Oskoruši pod Podvizdom pokraj jednog mlina,a kako nisu poznavali tlo,ugrezli su u vodu i ne mogavši se kretati,poginuli su mnogi od turskog metka.I danas se u Podvizdu može čuti hvala kako su porazili Jelačića koji im se grozio neka mu ručak počnu spremati.   Oznake: bosna |
Bosanska Krupa
|
Stara uska cesta dovela me kroz klance koje pere Una i nigdje se nisam toliko ugodno iznenadio kao upravo baš u Bosanskoj Krupi.Ugodno malo mjesto,koje čuva stara utvrda-grad,tri vjere ravnopravne jedna uz drugu,tri bogomolje stisle se jedna pored druge i niti jedna drugoj ne smeta,nego diči grad.Kad se popneš na utvrdu-razvalinu puca pogled čitavim krajem.Stari je to grad,još od stoljeća 13-tog,mada se i prije još u 12 stoljeću spominju dva grada – Pset i Krupa.Bili su ovdje vrijedni oni vladari kojima imena više nema,i nisu toliko slavni kao oni Zrinski i Frankopani,ali njihovo dično ime,sa velikim posjedima skroz do Štajerske i Kranjske i duboko u Bosnu poštivali su i kraljevi,Babonići. Još u vrijeme narodnih vladara oko godine 1072 spominje se ovdje kao župan Miroslav. Legenda kaže ,kao i sve te legende,da je ovaj grad zidala djevojka Krupna u ono davno vrijeme,kad su u onom kraju još kraljevi stolovali i da je taj grad upravo po toj djevojci i prozvan,no ipak,legende su legende,ali je to mjesto dobilo ime po potoku Krupnici.Još u 16 stoljeću 1530 godine nalazimo na starim papirima dva grada što ga u svojim putopisima spominje Kuripešić. Prvi je tu Krupu držao potkraj 13 stoljeća onaj Babo Blagonić,osnovatelj grada Blagaja,po kojem ti Baboniči uzeše svoj predikat – Blagajski.Da su bili moćnici onog vremena,potvrđuje povelja kralja Karla od godine 1300. Kojom on potvrđuje knezovima Ivanu,Radoslavu i Otonu dio Slavonije od Teutonije do Bosne,od Save do Gvozda,onako upravo kako su i njihovi pređi to držali skupa. Bili su toliko moćni da se ondašnja politika niti povijest Hrvatske ne može mjeriti ,a da se ne spomene njihovo ime,pa stoga ih nalazimo kao možda najmoćnije velikaše 13 i 14 stoljeća.Od svojih dobara na godinu dobivali su 120.000 dukata,a u to doba to je bio silan novac,više nego što su ga primali i puno veći njemački knezovi. Razdijeli su se Babonići na više loza-posjeda i njihova se moć može sagledati isto kao i moć kasnijih obitelji Zrinski-Frankepan. Osnivač loze knezova Babonić Krupskih bio je Stjepan,sin Babe,a on se spominje godine 1294-1316 kao ban hrvatski.Oženio se on Jolantom ,kćeri bosanskoga bana Prijezde.Imao je petoro djece,a od njih ćemo napomenuti Pavla koji je imao neke razmirice oko posjeda sa kneževima Zrinskim,a isto tako i njegov sin imenjak Pavao imao je kasnije neke sudske rasprave sa Frankopanima,a poglavito nakon njegove ženidbe sa jednom od Frankopana.Poslije Pavlove smrti počeli su Frankopani svojatati Krupu za sebe,pa je došlo do suda između Babonića i Frankopana.Poslije toga dođe godine 1396 Krupa zajedno sa starim Oštroscem u ruke Vukca,bana bosanskoga.No kako nikada u povijesti mira i ovdje je bilo mnoštvo vlasnika,a među njima i oni Celjski,kojima je ovo imanje dodijelio kralj Sigismund 1429 godine (nostrum castrum Crupa ex altera parte Save).Poslije Celjskih dolaze ovamo Frankopani,od kojih se ističe pobožni Matija,koji i nije baš bio dobar susjed niti gospodar ovog kraja,pa se o njemu može naći podataka kako je svoje podanike mučio kojekako. Poslije ovoga vremena dolazi ovdje kralj Matija koji ovo sve skupa daje senjskim kapetanima,poradi obrane od Turaka i koji su u tim gradovima držali svoje kaštelane,a sami su sebe zvali kapetani Krupe ,kako se da iščitati u jednoj listini iz godine 1487.,a posebno kapetan Petar Tarnik.Poslije kralja Matije Korvina ovdje dolazi njegov sin Ivaniš,mada i opet postoje previranja,no,on ipak ovdje ostade gazdom.Ivaniš Korvin daje Krupu svojoj kćeri Elizabet,a imanje Jamnicu,koja je pripadala Krupi poklanja svojoj ženi Beatrice Frankopanskoj.Nakon nekoliko godina dobiva ovaj grad kancelar kardinal Toma Bakač,a grad na čuvanje i uživanje povjerio je banu Ivanu Karloviću. 16 stoljeće donosi sa sobom i Turke koji osvajaju ovaj grad,a pismo kapetana Petra Farkašića ,poslano generalu Ivanu Lenkoviću ovo najbolje oslikava Mrežnica 5.lipnja 1565 godine Vzmožni i zveličani gospodine,služba moja ponizna da je preporučena vašemu gospodstvu,kako momu milostivom gospodinu.Neka zna vaše gospodstvo kako mi u ovu vuru dojde list od kapitana bihaćkoga gospodina Kronšala,kako je dotegnul k njemu u stražac iz Krupe,ki je mosta čuval i povidal je,da su Turci Krupu podseli.Zato,vaše gospodstvo,k tomu prigledajte,kako vas je najbolje Bog naučil,zašto oni siromasi,ki su nutreh,,od Boga i od vašeg gospodstva pomoći čekaju. Obistinila se slutnja kapetana Farkašića „da ne bude ni Krupe ni njih,ki su u njoj“,jer pomoć nikako nije stizala.Ne možemo samo tako lako opisati junaštvo male čete od 28 momaka koja je branila Krupu od silne vojske turske vođene Mustafom Sokolovićem.Osvojenjem Krupe pribavi turskoj moći Sokolović-paša čvrstu podlogu za daljnja ratovanja prema hrvatskoj. Nekoliko puta su hrvatske čete probale osvojiti ovo područje,pa nalazimo i raznih zapisa o tome,no nekako ću istaknuti događaj iz 1692 godine kada vojvoda Mihajlo Vidaković uhvati svatove i četu koja je pratila kćer krupskoga Ali-bega do vjerenika s bogatim darovima i mirazom,te u tom dvoboju koji je nastao nastradalo je oko 60 Turaka i zarobilo više odličnika krupskih. Nakon mira u Sremskim Karlovcima 1699 godine,nekako se ipak sve to smiruje.Prestale su navale hrvatskih četa na to područje. Držao se taj grad skoro pa do današnji dana jer izvori kazuju da su još godine 1833 vršeni popravci na gradu,no danas je ruševina i čeka svoju tkoznakoju obnovu.   Oznake: bosna |
12.02.2021., petak
Cazin
|
Sve do nedavno bila je to prašnjava cesta ,stara,a podsjećala je upravo na one ceste iz starih filmova,prave romantične seoske uz pjev ptica i protok vode.Kad si trebao krenuti njome putem uvijek te je ljutilo baš to,da je stara,prašna,puna rupa,sa granama drveća iznad,koje su činile hlad.A onda su je asfaltirali ,pretvorili u modernu,sasjekli grane i upravo tada shvatiš da je nestalo onog seoskog čara,onog ugođaja iz starih filmova,sa livadama po kojima su trčala djeca,pasle krave,ovce,koze i kao da je sama rijeka izgubila taj svoj čar.I uvijek se i redovno sjetim one stare,drumovi će željeti Turaka,ali Turaka biti neće. Upravo ta cesta pored rijeke Gline teče prema Bosni,prema Uni,i ja se krećem u još toplu jesen,premda su jutra već hladnija ,maglovitija u tim planinama.Šuma se hladi od dana i jutro pretvara u svježinu.Idemo na put.Granični je prijelaz Maljevac,a onda dalje prema Bihaću.Ostaju za nama Velika i Mala Kladuša,nove i stare džamije,poneko groblje,ljudi,auti koji jure.Ostaju djeca,krave,starci,ostaje u zraku i poziv s minareta na ranojutarnje obraćanje Bogu.Bosna još spava,onako starinski opuštena,ali i opustošena poslije ovog rata,mada je ona bila prekretnica skoro pa svih svjetskih ratova,pa je netko izjavio davno,da upravo u Bosni počinje i završava rat.Ne mogu reći da je dama,niti majka,niti bilo koja žena,ona je samo i jedino Bosna,raskošna i kamenita,sirota i ponosna,gizdava i jedra,a opet tako pusta.No,tako smirena dok se skriva iza šuma i planina.Neću daleko,nego me nešto vuče samo do Cazina.Nekako sam se uvijek žurio doma,ne zadirući u privatnost jednog grada,grada koji od davnina stoji upravo pa skoro na prvoj crti obrane.Seže njegova povijest u stare one hrvatske kraljeve koji tu krajinu i taj grad pokloniše onog kninskim biskupima da tu dignu svoj stijeg i da brane i da se diče ovim dijelom,upravo na ulazu u Hrvatsku.Do granice s obje strane negdje oko 40 km,a za pravog vojnika i pravog generala to nije ništa,nego se treba hrabro boriti da se sačuva svoje pleme i osvojeno područje.Kao da su i nekad znali da je upravo taj dio svijeta onaj koji otvara vrata dalje,pa se gradilo slavne starce da brane ili da prodiru dalje,a opet da čuvaju starinu svoju. Jako je dugo bio Cazin drveni,a onda se ipak počelo i zidano graditi.Na vrhu iznad grada stoji još par kamena koji svjedoče o povijesti starog dijela,narod to zove „ manastir“,jer je ovdje skoro do kraja 19 stoljeća bila crkva,biskupska vjerojatno,a onda je nastala džamija,velika,raskošna na ponos skoro pa cijele Bosne,a izgrađena je upravo od tih starih kamena i tih starih zidova. Vladala je ovdje u ona davna vremena 11 stoljeća biskupija kninska,od kada ju je osnovao kralj Krešimir 1050 godine.Kao i svagdje ,po tim našim starinama i ovdje u tim zidovima čitamo legendu,priču o postanku toga grada koja nam kazuje,priča,premda ne poznaje biskupa,ali je svakako blizu povijesti,te govori da u ono vrijeme kada je slavni knez Keglević zidao Bužim,čobani su našli brdo kao zvijezdu među zvijezdama okomito i gotovo na sve strane vodom optočeno,kao neki otok.Glavari odluče odmah sagraditi manastir,podignuti zid .Nasuprot tome sazidali su stari grad u kojeg se naseli narod i tako postane Cazin.Hrvatski kraljevi osobito su cijenili kninskog biskupa,i držali ga kao svojeg,dvorskog i s time naravno da su mu ugađali raznim imanjima i posjedima,pa tako i ovim.Samo cazinsko imanje ležalo je u sredini tog kotara,tih imanja,pa se tu pobirala i desetina.Posebno im je dobrodošlo to imanje cazinskog 1522 godine kad su Turci zauzeli stari Knin ,te su se tako biskupi kninski ovdje preselili i ovdje im je postao domicil dugo vremena.Odavde su i upravljali svojim imanjima.Naročito su ovdje boravili biskupi Andrija Tuškanić koji je 1527 godine sudjelovao na izboru kralja u Cetinu,pa onda zatim Petar Ripča,Matija od Zabrđa,obadvojica zagrebački kanonici ,a možda nama nekako najpoznatiji Ivan od Iloka.Osim grada starog spominje se u Cazinu i varoš sa sucem i građanima. Tijekom 16 stoljeća javlja se biskup Andrija Tuškanić 1530 godine iz Topuskoga da Turci silnom vojnom prijete Cazinu i krajini.Iza Andrije kratko ovdje dolazi Petar Keglević koji je po kraljevoj naredbi grad morao predati Petru Hrvatu od Klisa,novom upravitelju Topuskoga.Politička i vojna previranja 16 stoljeća izrazito su jaka,pa se čuva pismo od 22 svibnja 1557 godine kojim Juraj Iločki javlja iz Cazina kapetanu bihačkom Jurju Saueru da se Malkoć-beg sa jakom vojskom približava krajini,Cazinu i Bihaću.Ipak pade Cazin pod turske ruke 1576 godine kada ga otima Ferhad paša bosanski i to kažu na prijevaru usred noći.Osvojivši Cazin pretvore crkvu odmah u džamiju.Premda se žalilo Istanbulu da se vrate osvojena područja,ipak se to nije desilo. 1630 godine austrijski diplomat,a hrvatski pisac,Atanas Grgićević opisuje nam Bosanski pašaluk i kaže za Cazin da je dobro utvrđeni grad i mjesto. No,mira nije bilo niti kasnije na ovom dijelu,pa se pustošilo i pljačkalo na sve strane,a poglavito 1685 godine karlovački general grof Herberstein s hrvatskim graničarima dođe pod Cazin i opustoši ga.Što je i malo ostalo od svega popali iste godine 26 studenog karlovački namjesni general grof Matija Strassoldo.1687 godine pak popališe Hrvati Jezersko i Bilu Stinu,razbiše Turke u cazinskom polju i kod Tržca na Korani.Tom prigodom raseli barilovićki kapetan barun Franjo Oršić Vlahe,što su ih Turci još u 16 stoljeću naselili u ovom kraju,te ih naseli u Perjasicu i Tržić između Korane i Mrežnice,gdje im potomci i dan danas žive.   Oznake: bosna |
