Dvorci, crkve i stari gradovi

24.02.2021., srijeda

Ostrožac

Cijela se ta krajina stisla jedna uz drugu,duboko u Bosnu,a na samim granicama dviju carstva.Nekada davno ovdje nije bilo granice,nego su ti gradovi jednog drugog gostili i ugoščivali,branili i čuvali,a onda najednom se sve promijenilo od davnina vezani jedni na druge i potreban je pasoš.Bilo je to poslije rata ovoga zadnjeg,mnogi će možda reći najkrvavijega,blagoslovljenog negdje iz moći izvana,izvan naših pojmova,i razdvojiše tu braću na dva dijela,mržnja i jad na sve strane,umjesto ruke pomirenja,nađoh se nekako na tom kraju cazinske krajine.Krenuli smo prema Bihaću provozati se,pogledati kako to sve skupa sada izgleda nakon bratstva i jedinstva,da li su se smirile strasti,da li se krv oprala sa ulica jedne ne tako davno zakletve „ Mi ti se kunemo“,a Bosna je nekako u tome prednjačila,polagavši sve nade u svoju raznobojnost,ali umjesto toga platila je dug svoje naivnosti i teškog vjerovanja u brata.No,taj put nismo stigli do Bihaća,nego do Grada na uzvisini,grada koji zove,viče,stani prijatelju!
U praznom Cazinu,nekakvi sklepani kafići i ćevapi zovu da sjedneš.Nekako mi nije bilo baš do jela,radi samog okruženja,ali smo kavu,valjda nam ne bu zlo,ipak popili.Sjednemo,naručimo tu kavu i vodu,a onda najednom glas,toliko poznat toliko dalek,mene prođoše srsi od neke nelagode,straha,čuđenja,što je sad,zašto sad taj glas u tom praznom mjestu,a vrijeme tek da je počelo zaglađivati bore strahota,koje su se ovdje događale nedavno.Pogledali smo se moj Nikola i ja u čudu,daj brže pij,idemo doma natrag,ne idem ja dalje,ovo mi je malo čudno,da ne kažem friki.Drug Tito lično čita reklamu za neku firmu.Taj glas toliko poznat,taj njegov naglasak,a i danas se pogađa tko je i što je,tko je bio taj čovjek,toliko me prestrašio da mi više nije bilo do Bosne.Ni kriv ni dužan,ali je meni u tom momentu kad je već padao i mrak polako,premda je bilo ljeto,bilo dosta svega,Jugoslavije,Tita,rata,ne znajući isto tako da će za par godina svi lomiti koplja baš oko njegovog imena.Iskreno nikad ga nisam volio,niti ideju,mada je imao i dobrih strana i dobrih je stvari napravio za ovaj nezahvalni narod,ali nekako sve skupa ta Juga ostavila je u meni neizbrisiv trag nekog ruskog poimanja svijeta i klečanja pred oltarom neke crvene zvijezde i Hej Slaveni,koji se tako poklaše uzajamno da više taj Tito nije vrijedan moga straha.Presvukle se odorice i od drugova postali smo gospoda.Gospoda praznih đepova,na što bi Krleža rekao,ekselencijo,jedno je izvan svake debate ,samo bogat narod je i slobodan narod,ali ne volimo baš čitati,a i sve uzimamo onako to ne volim,ovo mi se ne sviđa a i s time su me u školi zezali.Sve uzimamo olako,glavno da vrijeme ide.
Staro ono ratničko plemstvo ostavilo nam je u amanet toliko toga,toliko rada i truda,toliko krasnih staraca,a mi nismo znali cijeniti ono što nam ostavljaju,nego smo ih zgazili i pregazili i danas pljujemo po njima i bavimo se i opet nevažnim stvarima,nekim tamo Titom i Pavelićem,nekim pozdravima kojih nema nigdje nego samo u reklamama ljudi koji u ovu zemlju ne žele uložiti ništa osim svoje mržnje,a tjeraju nas sve skupa van.Kome treba praznina,kome to ne treba život, i kome je to stalo da ostane sam i prazan u dubini svoje duše,upravo kao ti starci naši,čije su nas ruke branile i čuvale od svih zala.
U samo predvečerje krenemo ipak dalje,naći tu ljepotu koja vapi za obnovom.Prošli smo ga jednom,vidim ga izdaleka,ploče nema gdje je ustvari skretanje,pa drugi puta pa okret na cesti,pa povratak i onda konačno shvatimo da se moramo provući gore iznad ceste,uskim puteljkom između kuća.Već izdaleka gleda on mene,gledam ja njega,sav sam uspreptao od nečega nepoznatoga,onoga što zovu leptirići u trbuhu.vozim napamet i čekam kad ćemo se on i ja pozdraviti.Otvorena vrata me zovu i mame,uđi stranče po prvi puta pod moje zide i nikada me više nećeš zaboraviti i tako i jest.Uvijek kad mogu vratim se natrag prošetati tim dvorištem i svaki puta gledam neku drugu sliku koju nisam prije uočio.U dvorištu skuplture,koju su ovamo stavljene da svjedoče i da ga barem malo paze i da ne bude sam.Na kraju njegovog dvorišta iza portala otvara se nova ljepota,ti zidovi čuvaju dvorac jedne obitelji kojoj više nema traga.Samo sjećanja na žive korake prošlosti,na slike mladosti i veselja,a onda nestanak svega što je ljudsko ,samo se neki starac pomalo brine o njemu.Starac i starac pod ruku šetaju svoj život zajedno.
Kako se može jedan život svesti na brojke ,rođen-umro,a gjde je tu sve ono što čini taj jedan život,kakav takav.Kako možeš od djetinjstva pa do kraja svega na ovom svijetu,svesti na obične brojke.Ispada da smo svi samo brojke u ovom vakuumu vremena.Opisati šture obične podatke na uštrb ljubavi,nekako je meni strano i nekako se ne mogu nositi sa time,sa time što propada iz dana u dan,a taj slavni grad na Uni propada naočigled,zaboravljen od svih onih koji bi ga trebali volje i maziti,jer im je dao i snagu i obranu ,a i svoju ljubav i svoje čvrste ruke,baš onda kad su ga najviše trebali,a sada niti ne znaju tko je.Samo rijetki znatiželjnici vide svu onu čar propalog vremena u tom vrtu zaustavljenom od svijeta.
Od slavnih kneževa naših ,pazite nije mala stvar,Babonića Blagajskih iz 13 stoljeća na prvi spomen ovog grada,pa sve tamo do kraja propale carske kuće čiji je jedan član u 20 stoljeću ovde pio i jeo i veselio se,Lothar von Berks.Ostaci ostataka slavne hrvatske povijesti u jednom dvorištu u jedan smiraj dana........
Laku noć grade,mirno spavaj......