Dvorci, crkve i stari gradovi

30.09.2021., četvrtak

Franjo Josip I u Bosni

29 srpnja 1868 godine udje austrijska vojska pod zapovjedništvom baruna Josipa Filipovića u Bosnu ,19 kolovoza osvoji Sarajevo ,te se tako skrb Njegovog Veličanstva povećala.
DA BOG JOŠ DUGO UZDRŽI, OČUVA I POŽIVI NJEGOVO VELIČANSTVO NAŠEG KRALJA FRANJU JOSIPA I
Takvo stanje ,poslovično, nije odgovaralo Rusiji, Engleskoj i Francuskoj jer su imale pretenzije na teritorij Balkana, a pogotovo Srbije, Crne Gore i Bosne, premda su u početku davale svoje blagoslov takvom razovju situacije ,a posebno nakon ubojstva kneževa srpskih 1903. Miroljubivi car Franjo Josip nije želio vojni napad ,nego je težio miroljubivom rješenju. Sama aneksija, možemo slobodno reći najviše je smetala upravo Srbiji ,a imala je potporu zemalja koje sam naveo.
Laž i prijetvornost kojom se srpska politika služila u nemalo slučaja,a naučena od engleskog dvora, nakon što je Rusija izgubila rat protiv Japana i tako se povukla, 1909 godine Austro-Ugarska daje ultimatum Srbiji da prestane sa huškačko-propagadnim terorizmom u Bosni i Hercegovini ,a istom je Car zapovjedio mobilizaciju , Srbija se smirila i kapitulirala ,te obećala da će biti dobar susjed. No, ipak samo huškanje nije prestalo, nego je rezultiralo onime što možda ipak nitko nije očekivao,a to je I svjetskim ratom.
Malo ću odmaknuti od politike i predstaviti možda zadnje dane prije svjetskog rata u liku Cara Franje Josipa. Bio je miroljubiv, promišljen čovjek, koji je volio biljke i cvijeće, pa je veliki rasadnik i ogroman paviljon razno raznog bilja donesenog iz cijelog svijeta, zajedno sa agrumima, upravo u Schoenbrunnu sagrađen za vrijeme njegove vlasti.
Osvrnut ću se na njega kao na čovjeka, van carske moći ,najmoćnijeg i najvećeg carstva Europe.
Kao da krajem 19 stoljeća i početkom 20 nestaju one prave velike romanse,one prave velike ljubavi, u svom zadnjem žaru zagrljaja starih kavalir vremena i dama u rukavicama sa obaveznim zbogom do u vječnost.Pravi muškarci i prave dame,koji sa šutnjom o svojoj velikoj ljubavi odlaze s pozornice,duboko šuteći u sebi ,noseći tajnu koja nosi i život.
Dok se već cijeli svijet sprema na veliki rat,koji je na pomolu i o kojem se već u samom dvoru sve glasnije šapće i kad je kraj jedne stare epohe toliko blizu,da onaj pucanj u Sarajevu ustvari samo znači olakšanje onoga što krije sami strah.Kao da taj pucanj sarajevski odnosi i ono malo romantike u leševima planete.Veliki rat! Još carski orkestar svira po partituri koju dirigira Car u Beču,dok špijuni traže i žbiri sumnjaju,dok se pije šampanjac ,a sirotinja sve glasnije steže,srpska Crna ruka u Bosni otklanja svaku nadu da ipak rata neće biti.Zna se dobro tko na tom crvenom krvavom Balkanu diktira tempo rata i koga je najlakše upotrijebiti za potrebe sila koje žele novu podijelu svijeta.Kraj je stoljeća,početak novoga,koji će donijeti samo ratove u kojima će ginuti oni nevini,bez obzira na krunu i položaj,bez obzira na status i imovinu.Sve će to u samo jednom trenu vratiti kućama obogaljenje ljude u velikoj depresiji 20 stoljeća.
Možda će nekolicina platiti sav grijeh svijeta,platiti posebno onu veliku cijenu ljubavi u razlici prema klasama i društvenim normama,možda će baš ti neki platiti razvrat svijeta radi velike svoje romantike,i umrijeti kao zadnji stijeg noseći tajnu upravo velike romanse sa sobom,a ona će počivati na francuskom groblju Per-Lachaise.
Vratimo se u Beč,na sam skoro kraj 19 stoljeća.Na tronu sjedi ostarjeli Car Franjo Josip I ,nimalo romantičan,ni najmanje sentimentalan,komu je svaka poza strana,nekompliciran,iskreno pošten i koji nije nikada pomislio da hini osjećaje,koje zapravo nije stvarno osjećao.
Kada je u Ženevi tragično preminula Carica Elizabeta – Sissy ,priča se da je carev poboćnik grof Paar jednom francuskom novinaru,a na upit kakvo je Carevo duševno stanje,odgovorio :Njegovo Veličanstvo gleda u svim događajima Božju providnost,te će zbog toga podnijeti ovu nesreću,kao što je podnio i sve ostale,što su ga već snašle.U njegovu će životu teško doći do promjene:jer je njegov život jednostavan i bez radosti.....
U suhoparnom životu ovog čovjeka,kojeg je sudbina postavila na najviše prijestolje ovog svijeta,jedine romantične stranice ,ili romantizmom prožete stranice napisala je glumica Katarina von Schratt,25 godina mlađa od svog moćnog prijatelja.Rođena je u Badenu 11.rujna 1855 godine,odgajana najprije u jednom samostanu,a zatim u ženskom zavodu u Koelnu,vrlo je brzo upoznala sve čari pozornice.Potajno je nastupala u badenskom kazalištu.Pohađala je nekoliko kazališnih škola,da bi se obrela u Berlinu u dvorskom kazalištu.No na poziv slavnog Laubea vraća se u Beč.1887 godine imenovana je dvorskom glumicom,a 1893 godine postaje doživotnim članom Burgtheatra,gdje je nastupala do 1.10. 1900 godine.PO želji Franje Josipa povukla se sa scene.Možda bi postala velika heroina scene da nije bila bila njegova prijateljica i da se isto tako nije složila da se o njoj sudi samo kao o ljubavnici zadnjeg cara Austrije.
Postoji nekoliko verzija kako se Car upoznao sa Katarinom,pa jedna od njih priča preko same Sisi,kojoj je platila sladoled u jednoj slastičarnici u Ischlu,a Carica kod sebe nije imala novaca.Kasnije u šetnji sa Carem prošli su pored djevojke plave kose,plavih prodornih očiju i dražesnim kretnjama,u kojoj je Carica prepoznala svoju spasiteljicu i tako su je Carica i Car pozdravili.Nakon toga Car je stalno viđan u kazalištu.
No postoji i još jedna verzija,koju ćemo nekako uzeti točnijom od prethodne,a ta je da je carski par slavio 25 godišnjicu svojeg braka i njima u čast davao se „san ljetne noći“.Prije predstave Schrattova je imala čast održati paru patriotski prolog.No,ipak je cijela ta veza krenula tek 5 godina nakon tog događaja........

Oznake: povijest, bosna, Bosna i Hercegovina


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.