Dvorci, crkve i stari gradovi
01.09.2021., srijeda
Terbotz
|
Na obroncima Železne gore s koje puca pogled na sve strane,pa čak i do Mađarske ,a usred brižljivo uzgajanih vinograda,stoji građevina u ključ, čije jednokatno pročelje gleda prema cesti.Od starog sjaja ovog dvora ostalo je malo,premda ga novi gazde preuređuju, a vode i restoran sa zaista finom hranom i još boljom kapljicom,ipak ova gospodična još čeka da joj se vrati onaj stari sjaj.Rođena je u prvoj polovici 19 stoljeća u kasnom baroku,sa klacističkim elementima.Sve do drugog svjetskog rata bila je vlasništvo plemićke obitelji Zichy-Terbotz,koja je imala posjede i građevine u gornjem Međimurju.Uglovi ove ljepotice dekorirani su rustikom,a etaže dijele istaknuti vijenci,premda jako pohabani.U dvorištu se nalazi prizemna gospodarska zgrada na kojoj se ističu tri boltana luka.Zadnja vlasnica otišla je zauvijek 1957 godine. Oznake: medjimurje, Hrvatska |
31.08.2021., utorak
Sveti Jeronim Štrigova
|
Sečate se vi Jasne Zlokićeve? Ta je jako lepo pevala,samo kaj ju je bilo grdo za čut...“jer ja sam skitnica“!,a mene nije, pa kad se razgalamim na pol auta,a pri tome sam uvijek redi za avanturu,jer fakat nemam zicflajša ilitilga imam črve v riti ( stražnjica,gluteus max-min),onda se obično isprazni i autoput i ja lepo projurim 90 na sat,kak Niki Lauda. Lepi je dan ,zakaj ostati doma,kad mi se cesta smiješi,zdignem rolete,eslingere ili kako god hoćete i vidim cestu punu auta,samo kaj oni ideju na posao i čekaju u redu ,živčano,pol njih na mobiteliranju,premda je to kažnjivo,a ja imam plan i rutu puta u glavi. Sunčeko se smiješi i zove me ,kreni,jer te puno toga čeka danas,a ja ću te pratiti,da ti ne bu furt kiša kad se nekam geneš.... ( stalno,pokreneš) Za mene ništa nije daleko,a u ovo vrijeme brzih cesta,autoputa,globalizacije brzo se stigne na mesto,samo kaj ja i mesto nemam ,a nisam baš niti siguran gdje ću završiti.Naumio sam u Međimurje.Zaista sam puno puta obilazio taj kraj,još sa starcima,ali smo obavezno išli na ručkić ili po bačvu vina u Štrigovu.Tu i tamo smo stali i nekaj pogledati,ali kako je moj pokojni tata bio strašno zaposlen,onda se obično projurilo,nekaj se pojelo,popila se kupica ,2, 3 vina i doma natrag u voljeni grad.Ali eto sada ja koristim svoje slobodne trenutke da se vratim na staze uspomena i da ponovo,ali i prvi puta pogledam ili ono što sam propustio ili ono kaj su mi slike nestale u aparatima današnjice,skip,yes cancel.Pas mater!Tako da sam ostao bez jako puno slika,izvana i iznutra,pa se moram pokoji puta i uredno uhvatiti za glavu,setiti se svetog trojstva na čelu sa glavnim urednikom. Pa kad smo kod vina,krećem za Štrigovu,a tamo na brežuljku počiva sa točnim rasporedom stepenica,oslikana barokna crkva posvećena sv.Jeronimu.Već izvana se uočava da je ovdje uloženo puno truda,da su to gradile vredne ruke na čast i ponos kraju,a sve skupa je oslikao onaj znameniti Ranger Ivek iz Lepoglave.Taj se dečko zaista naradio po ovim našim krajevima,pa i stranjskim,onim susednim nedaleko od toga,slovenskim,ali to je sasvim druga priča i budem je jednom kak Bog zapoveda istračal,jer sam imao i opet susret sa vanzemaljcima,onim graničnim. Na tom je mjestu nekada stajala mala kapela gotička,koju je dao sagraditi banus Fridrik Celjski 1448 godine, no ona je stradala u velikom dobro znanom potresu 1738 godine,pa ono što je ostalo od nje biva srušeno,kako bi se podigla veličanstvena barokna građevina kakvu danas vidimo.Sama gradnja te crkve završena je 1749 godine.Dr.Endži Horvat tako kaže : U otvorenoj skali boja,ovdje je naš najistaknutiji barokni majstor Ivan Ranger ostvario možda svoje najbolje djelo“.Taj je majstor,skladno povezao kvadtraturizam s figuralnim iluzionizmom. Glavni oltar sv.Jeronima podignut je prilozima župljana 1744/45 u rokoko slogu.Ovo je možda jedan od najljepših primjera rokoko stila u Hrvatskoj,onaj pravi visoki razigrani rokoko kakvog srećemo po crkvama Europe.Nakon ukinuća samostana 1786 godine,i samostan i crkva prepušteni su propadanju,pa čak samostan dolazi u privatne ruke,pa je u njemu napravljena i garaža. Sama je crkva jednobrodna s trolisnim svetištem,a zvonike pokrivaju barokne kape i daju toj crkvi poseban ugođaj i posebnu draž,te ona izgleda monumentalnije.Franjo Popović po prvom obilasku crkve 1756 godine ocrtava njezinu tlocrtnu osebujnost i uspoređuje ju sa crkvom Sv.Petra u Rimu: Cujus Sanctuarium ad formam scti Petri Romani extructum est“.... Kaj čekate ,volan v ruke i u Štrigovu,a na kupu Vas osim ove krasotice čeka nekoliko iznenađenja u uskom kontaktu.  Oznake: medjimurje, Hrvatska, štrigova |
Fodroczy Dunaj kurija
|
Obitelj Fodroci stara je hrvatska plemićka obitelj koja je imala posjede u nekadašnjoj Križevačkoj, Varaždinskoj i Zagrebačkoj županiji. Prema obiteljskoj tradiciji (koju povijesni izvori ne potvrđuju) jedan je predak ove obitelji za tatarske provale u 13. st. iz Erdelja došao u Hrvatsku, gdje je stekao predijalni posjed u nekadašnjoj Križevačkoj županiji, po njemu nazvan Fodrovec. Prvi poznati član ove obitelji bio je Grgur, sin Grgura iz Fodrovca, kojemu su Fridrik II. i Ulrik II. Celjski, banovi čitave Slavonije, darovali 20. lipnja 1446. posjed Borkovec u nekadašnjoj Varaždinskoj županiji, koji ostaje u posjedu obitelji do 20. st. i po kojem su nosili pridjevak »iz Borkovca« (Borkoucz, Borkowez). Istu darovnicu potvrdio je kralj Matija Korvin 1458. god., udijelivši iste godine Grguru i njegovim potomcima pravo mača na svim posjedima u Varaždinskoj, Križevačkoj i Zagrebačkoj županiji, a 1464. pravo na ubiranje maltarine u Zlataru. Čazmanski kaptol i Juraj Vitovac, zagorski knez i župan Varaždinske županije, potvrdili su posjede Grgurovu sinu Ladislavu na temelju iskaza svjedoka 1472. god. Taj je dokument bio dokaz u sporu između Ladislava i Franje de Pooka 1473. oko posjeda Borkovec koji je riješen u korist Ladislava. U drugoj polovici 15. st. spominju se i bilježnik Blaž, sin Jurja iz Fodrovca, te Benedikt (Benko) Fodroci, koji je oko 1500. godine posjednik u kraju Vrbovec u Križevačkoj županiji. Ladislavov sin Ivan (umro prije 1517.), bio je od oko 1507. do kraja života plemićki sudac Varaždinske županije i vlasnik posjeda Borkovec i Fodrovec gdje su bili suvlasnici Juraj i Matija (umro prije 1517.), a u razdoblju od 1517. do 1543. uz Jurja suvlasnici su Nikola i udovica Ivana. Ivanova su braća bila Bernard i Franjo. Iz te je obitelji vjerojatno i Vuk, 1540. činovnik slavonske tridesetnice. Od oko 1553. vlasnici su obiteljskih posjeda Ivanov sin Gašpar (umro prije 1567.) i unuk Ladislav (umro prije 1560.); Ladislav je oko 1553./54. i suvlasnik (uz obitelj Humski) posjeda Hum. Dio posjeda Hum bio je i vlasništvo Ladislavova sina Vuka (spominje se 1553.–1609.). Suvlasnik posjeda Borkovec i Hum bio je i Melhior (spominje se 1566.–1588.), a od kraja 16. st. i Vukovi sinovi, Nikola (posjednik i na grebengradskom vlastelinstvu), Vuk i Gašpar. Neki pisci (I. Nagy) navode i njihovu sestru Doru te braću Stjepana, Krstu, Ladislava i Ivana. Ivan je imao sinove Aleksandra, Nikolu, Ivana i Petra, kulturnog djelatnika i pravnika (? — Borkovec kraj Zlatara, prije 28. kolovoza 1698.). U razdoblju od 1650.–1660., Petar je bio plemićki sudac Varaždinske županije. Godine 1654. jedan je od izaslanika Županije kralju Ferdinandu III. zbog spora oko posjeda Bela podno Ivančice, a 1661. poslanik Hrvatskoga sabora kralju Leopoldu I. u svezi s djelovanjem „Vlaške komisije“. Potpukovnikom banske vojske imenovan je 1664. godine i u tom je svojstvu 1673. godine bio poslanik Hrvatskoga sabora kralju u svezi s kraljevim zahtjevom da Sabor pošalje vojsku protiv buntovnika u Ugarskoj. Nakon toga više nije bio u vojnoj službi. Autor je latinske posvete banu Nikoli IV. Zrinskom uz treće izdanje spjeva B. Karnarutića Vazetje Sigeta grada, koje je priredio za tisak i izdao 1661. godine. Zajedno s braćom Aleksandrom, Nikolom i Ivanom bio je suvlasnik dvora i posjeda Borkovec. U drugoj pol. 16. i poč. 17. st. vlasnici Borkovca bili su Franjo, Matija i Juraj iz drugih grana obitelji. Juraj je uz to imao i posjede na vlastelinstvima Zajezda i Orehovica kraj Krapine te posjed Omilje u zelinskom kraju. On je u Varaždinskoj županiji bio plemićki sudac (1587.-1593.) i poreznik (1596.-1598.); 1588. prisjednik je na zasjedanju oktavalnog suda; kao sudac spominje se i 1598. Otada je u službi grofa Petra III. Erdődyja i vlasnik manjih posjeda na Erdődyjevu želinskom vlastelinstvu u Zagrebačkoj županiji. God. 1605. Juraj je sa suprugom Barbarom Međurečkom kupio kuću u zagrebačkom naselju na brdu Gradec. Njegov je suvremenik Gabrijel, plemićki sudac Varaždinske županije (oko 1610.-1622.). God. 1650. spominje se Ljudevit, a Juraj je 1664. bio kaštelan dvora Gradec, posjeda zagrebačkih biskupa u Križevačkoj županiji i plemićki sudac iste županije (oko 1664.-1682.). Petar, kulturni djelatnik iz glavne grane obitelji, imao je iz prvog braka s Dorom Daraboš sina Antuna, plemićkog suca Zagrebačke županije (oko 1721.), a s drugom ženom Anom Horvatić kćer Anu Mariju i sina Josipa starijeg, koji je naslijedio očev posjed Borkovec te posjede na ludbreškom području. U prvim desetljećima 18. st. Josip stariji bio je plemićki sudac Varaždinske županije. Spominje se do oko 1747. U braku s Elizabetom rođ. Kiš nije imao muškog potomstva. Lozu je nastavio Juraj (u izvorima zabilježen kao Juraj iz Hižanovca; preminuo 24. veljače 1711., a pokopan je kraj župne crkve sv. Brcka u Kalniku), sin Petrova brata Nikole. Juraj je s Anom Pisačić imao sinove Josipa (rođ. 1698.-1761., Majerje), Ivana (rođ. 1693.) te Stjepana (rođ. 1703.). Sva su trojica braće rođena u Hižanovcu. Najstariji je Jurjev sin Josip u Varaždinskoj županiji bio plemićki podsudac (oko 1754.–1758.). Nije imao muških potomaka. Ivan je s Martom rođ. Graczky imao sina Donata, koji je naslijedio očevu kuriju u trgovištu Ludbreg i posjede na tom području. Donat je bio prisjednik Sudbenoga stola Varaždinske i Križevačke županije te odvjetnik i plemićki sudac Križevačke županije. Treći Jurjev sin Stjepan u braku s Marijanom Zmajlović imao je sinove Josipa i Ladislava te kćeri Katarinu i Barbaru. Nakon Stjepanove smrti skrbništvo nad njegovim sinovima Ladislavom i Josipom te kćeri Barbarom (sestra Katarina se već udala) preuzeo je Stjepanov nećak Donat, odvjetnik Križevačke županije, a zatim obitelj Seny (Stjepanova sestra Ana (rođ. Fodroci) i njezin sin Stjepan Seny). Najstariji Josip bio je 1769. god. poslan u Kanižu radi učenja mađarskog jezika i izučavanja krojačkog zanata. Njegova je sestra Barbara (rođ. oko 1753.) u isto vrijeme boravila u kući svoje tete Ane Seny, od koje je učila skrbiti za kućno gospodarstvo. Josipov sin Ivan (rođ. 1778., Erdovec) završio je 1801. god. studij prava pri Zagrebačkoj kraljevskoj akademiji. U kasnijim godinama službovao je kao podsudac Križevačke županije te prisjednik Sudbenoga stola Varaždinske i Križevačke županije. Ladislav Fodroci bio je pisac, pravnik i bibliofil (Erdovec kraj Križevaca, 25.V.1756. — Borkovec kraj Zlatara, 16.VII.1834.). U Križevcima je završio početne nauke i sintaksu u pavlinskoj gimnaziji 1772., a u Zagrebu studij prava i filozofije pri Kraljevskoj akademiji znanosti 1776. Službovao je od 1790. do 1799. u Varaždinskoj županiji kao plemićki sudac i odvjetnik. Ujedno je bio i prisjednik Sudbenoga stola više županija. Pisao je pravne i povijesne rasprave te neke druge sastavke. Od svega što je napisao tiskana je samo rasprava o izboru županijskih činovnika (1834.). U rukopisu su ostali: spis o nasljednom pravu predijalaca, De jure praediorum veteri et novo in regno Hungariae (1823.), polemička rasprava Anti Horus (1830.) o slobodnozidarskoj literaturi potkraj XVIII. st., etički spis Viaticum morale sa savjetima sinu, časniku Franji te onaj o povijesti Križevaca i njegovim spomenicima s podacima o Križevačkoj županiji, Epistola de antiquitate veterique potentia civitatis Crisiensis etymo nominis Kris seu sancta Cruce (1829.). Sačuvani su i rukopisi: Commentaria De Rebus Crisiensibus (1829.), spisi o obiteljima Rattkay i Patačić te zbirka regesta dokumenata njegove obitelji koju je sastavio 1802. Pisao je i kajkavske pjesme. Poznata je samo Popevka od protuletja. Preveo je 1815. djelo francuskog orijentalista Claudea Savaryja Lettres sur l’Egypte... (Pariz, 1785.) iz njemačkog prijevoda (Zustand des alten und neuen Aegyptens..., Beč, 1799.) na latinski (Status antiquae et novae Aegypti (…). Bio je bibliofil; za svoju knjižnicu nabavljao je pravna, povijesna, filozofska i teološka djela te ona latinskih klasika. Vrijedno je spomenuti i njegovo sudjelovanje u saborskom odboru za prepisivanje povlastica Kraljevinâ. S Klarom rođ. Kiraly (umrla 12. travnja 1798. u Borkovcu) imao je pet sinova i kćer Anu Barbaru (rođ. 1792.). Franjo (26. rujna 1793.) je bio časnik i viši zamjenik pri redovnoj konjaničkoj vojsci. Sa suprugom Marijom rođ. Mack imao je sina Hanibala (1828.-24. ožujka 1842., Borkovec) te kćeri Matildu Mariju (1846.-4. ožujka 1862.) i Amaliju (kasnije udanu za Karla pl. Mihanovića). Drugi Ladislavov sin Mirko (1794.-30. travnja 1869., Varaždin) služio je već od 1812. god. u 52. ugarskoj pješačkoj pukovniji gdje je napredovao do čina zastavnika (1816.). Zbog poročnog života (alkoholizam) te je godine otpušten iz vojske. Iste se godine pridružio pukovniji cara Aleksandra kao običan vojnik, no zbog svojeg lošeg ponašanja doskora je premješten u 53. ugarsku pješačku pukovniju. Osim pretjerane sklonosti piću, bio je narušenog duševnog i mentalnog zdravlja. Unatoč nastojanjima braće (posebice Žigmunda i Jurja) da im se zbog Mirkova psihičkog stanja dodijeli skrbništvo nad njime, nakon očeve smrti (1834.) pao je pod skrb Varaždinske i Križevačke županije, koje su imale pravo imenovanja skrbnika. Mirko je imao brata blizanca Martina-Ladislava (rođ. 1794.), koji je najvjerojatnije preminuo u ranoj dobi, budući da se u izvorima kasnije spominju samo četvorica Ladislavovih sinova. Mirkov brat Žigmund (18. svibnja 1791., Borkovec - 1. veljače 1843.) studirao je pravo i povijest pri Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu; branio je teze 1808., 1809. i 1810. kada je završio studij (teze su kasnije tiskane u Zagrebu). Potom je u kraljevskoj kuriji u Pešti bio bilježnik pripravnik i od 1812. odvjetnik, a u Križevačkoj županiji od 1814. do 1822. službovao je kao bilježnik. U razdoblju 1822.-1823. bio je plemićki sudac i prisjednik Sudbenoga stola Severinskog distrikta; od 1824. do 1830. bio je plemićki sudac Zagrebačke županije, a od 1831. počasni prisjednik Sudbenoga stola Kraljevinâ. Također je bio prisjednik Sudbenoga stola više županija. Od njegova većeg spisa Series banorum Dalmatiae, Slavoniae sub regibus Croatiae, Ungariae Austriacis poznat je samo dio do 870. godine. Napisao je uoči izbora prabilježnika 1839. spis Vox ad status et ordines regnorum Croatiae et Slavoniae ad electionem magistri prothonotarii die 21. januari 1839 concursorum; tim je spisom želio potaknuti hrvatske staleže i redove da brane svoje pravo na izbor prabilježnika. Od oca je naslijedio posjed Tršci blizu Svetog Ivana Zeline, kamo je iz Borkovca prenio očevu knjižnicu. Sa suprugom Julijanom rođ. Lovinčić (rođ. 1813.-oko 1884.) imao je sinove Viktora (umro 1828.), Karla Mirka (1827.-1828.), Henrika te kćeri Mariju i Aureliju (rođ. 27. prosinca 1822.), od kojih su svi osim Aurelije preminuli već u ranoj dobi. Najmlađi Ladislavov sin Juraj (1798.-1850.) također je studirao pravo pri Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu; teze iz ugarskoga građanskog i kaznenog prava branio je 1818. Bio je plemićki sudac Križevačke županije. U proglasu Namjesničkog vijeća od 2. listopada 1838. spomenut je među istaknutim promicateljima osnovnog školstva. Sa suprugom Julijanom rođ. Bužan imao je trojicu sinova i kćer Korneliju. Aleksandar (1826.-22.01.1890.) studirao je i završio pravo u Győru 1845. Postavljen je za vježbenika kod podžupana županije Győr i pri tamošnjem županijskom sudu, a 1846. imenovan je za podbilježnika Križevačke županije. Iste je godine izabran za člana križevačkog zastupstva u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu. God. 1849. položio je odvjetnički ispit. U Ministarstvu pravosuđa u Beču djelovao je 1851.- 1854., kada je imenovan prisjednikom županijskog suda Varaždinske županije. God. 1856.–1859. odvjetnik je u Zagrebu, a 1861. izabran je za bilježnika Križevačke županije i za zastupnika križevačkog izbornog kotara u Hrvatskom saboru. Od 1862. do 1868. bio je prisjednik i od 1868. predsjednik županijskog suda Križevačke županije. Kao član Unionističke stranke križevački je zastupnik u Hrvatskom saboru 1868.-1871. i član saborske delegacije u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom državnom saboru u Pešti, gdje je 1869. izabran za bilježnika zastupničke kuće. God. 1868. izabrao ga je Hrvatski sabor u regnikolarnu deputaciju, koja je trebala riješiti pitanje Rijeke, a 1869. i 1871. bio je član Delegacije Ugarskog sabora. God. 1875. imenovan je velikim županom Riječke županije, gdje se bavio i pošumljavanjem krša; objavljen je njegov izvještaj banu I. Mažuraniću o tom pitanju (Primorac, 1875., 16–21. XII.). Od 1878. veliki je župan Križevačke županije (1882.–1886. Bjelovarsko-križevačke županije). God. 1886. imenovan je vijećnikom Stola sedmorice. Bio je član Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva od 1847., a negdje oko 1858. postao je član njegova glavnog odbora. Njegov brat Eduard (Slavoljub, rođ. 1828.) bio je pristaša hrvatskoga narodnog preporoda i u drugoj pol. XIX. st. kotarski pristav u Varaždinu, a sestra Kornelija, udana Bödiker (1837.-3. ožujka 1858.) preminula je već u svojoj 21. godini od bolesti pluća. Treći sin Jurja i Julijane bio je možda Eduardov i Aleksandrov suvremenik Aurelije (o. 1823.-1885.). Aleksandrov sin Dragutin (Karlo) bio je do 1895. šumarski nadzornik u Upravi šuma urbarijalnih općina Bjelovarsko-križevačke županije. Drugi sin, Aleksandar (3. srpnja 1853.-1920.), bio je posjednik, zastupnik izbornoga kotara Sveti Ivan Žabno u Hrvatskom saboru 1892.-1897. i član Zemaljskoga kulturnog vijeća 1894.-1899. Od oca je naslijedio posjed i grad Kalnik. Treći sin Mark Aurelije (1855.-1944.), bio je tajnik (1887.-1888.) i podžupan (1888.-1889.) Varaždinske županije (napisao je prilog o prikupljanju sredstava u općinama za osnovno školstvo i reorganizaciju upravnih općina, objavljen u Obćinaru, 1887., str. 42–44), podžupan Požeške (1889.-1892.) i Zagrebačke županije (1892.-1906.) u kojoj je bio i veliki župan 1905.-1906. te predsjednik Kraljevskoga županijskoga komasacijskog povjerenstva 1902.-1904. U Odjelu za unutarnje poslove Zemaljske vlade bio je banski savjetnik 1907.-1913. te predstojnik odjela i namjesnik bana I. Škrleca od 1913. do 1917. kada je nakon banove ostavke umirovljen. Kao član vladine Narodne stranke zastupao je u Hrvatskom saboru izborni kotar Nuštar (1914.–1918.). Aleksandar je s Matildom rođ. Thassy imao sina Albrechta (rođ. 2. studenog 1878. u Bogačevu) koji se posvetio vojnoj službi. Od 1899. napredovao je od položaja konjaničkog poručnika u 5. Ugarskoj (hrvatskoj) ulanskoj pukovniji do položaja konjaničkog satnika pri 16. husarskoj pukovniji (imenovan satnikom 1. svibnja 1913.). Nakon umirovljenja živio je kao posjednik u Štrigovi, gdje još postoji njegov klasicistički dvorac. Njegov sin Radoslav (rođ. 1906.) bio je inspektor kupališta Slatina Radenci (o. 1938.). Uz Radoslava se početkom 20. st. spominju i Albrechtove kćeri Helena i Renata Fodroci. Albrechtov brat Elemir (rođ. 1880.) također se posvetio vojnoj službi, u kojoj je u 5. ugarskoj (hrvatskoj) ulanskoj pukovniji napredovao do položaja konjaničkog natporučnika (natporučnikom je imenovan 1906. god.). Od 1906. do 1907. pohađao je Vojni institut za jahanje u Beču. Živio je na svom posjedu u Aumühlu u Donjoj Austriji. Albrecht i Elemir naslijedili su nakon očeve smrti (1920.) posjed i dvor Bogačevo; kao vlasnici zakonski smanjenog posjeda zabilježeni su i 1952. U Zagrebu žive potomci obitelji i u drugoj pol. 20. st. Osim fodrovečke grane obitelji, izvori bilježe i lovrečansku granu (Fodroczy de Lovrechina). U 18. st. spominju se potomci Stjepana Fodrocija iz Lovrečine i Katarine Török: Ladislav Fodroci (rođ. 4. rujna 1719., Szegvar), njegov brat Josip i sestra Rozalija. Ladislavov sin Franjo Fodroci u braku s Katarinom Pasty imao je kćeri Katarinu i Tereziju te sina Josipa. Ta je grana obitelji bila u daljnjem srodstvu s obitelji Rattkay.  Oznake: medjimurje, štrigova, Hrvatska |
18.04.2021., nedjelja
pogibija Nikole Zrinskog
|
Lovice Odgajan sam tako da pazim na stvari,tako da obično navečer odem rano spat,da ne hitim dalekovidnicu kroz balkon,a i potrebno mi je puno sna poradi ljepote i milote.Jest da prije spavanja,a nakon dnevnika skinem katolički kalendar,po datumima i imenima,sa na kraju obaveznim Vrhovnikom i amen.Lepo se ušuškam u dekicu i poplunček i pavam snom pravednika.Poneki put i grdo sanjam,ali to je vele zato jer se krećem među ljudima,a ljudi ima svakakvih,odnosno svakim danom su sve bolji,pa se ja tako u snu igram lovice.A lovice je stara igra u kojoj netko nekoga lovi,kako bi ovaj drugi nekoga lovio i tako ukrug i nedogled,sve dok jedan od, ne padne na koljena od umora,a to je povijesno pregledno tako,da obično onaj slabiji posrne i padne.Ovo nema veze sa sexom ama baš nikakve,koliko god da vas prljava mašta vuče na to.No,mnogi pokušavaju istrčati još jedan krug,ali padnu od ruke i muke.... Lovica vjerojatno dolazi kao pojam od loviti,a to nam je u krvi.Lovimo sve na sve strane,od tko koga,tko kamo ide, kad i gdje stiže u koje vrijeme,a kad sam već spomenul sex,isto tako mjerimo i koliko traje i po tome se poznaje frajer.A nekad se frajer poznavao po dvoboju i naravno po lovu.Igrao se lovice po šumama i gorama sa divljim beštijama,a kasnije ih izio za sve prigode,ali kako su ljudi da prežive morali jesti,onda i kako nije bilo trgovačkih centara,morali su na friško loviti,kako bi imali kaj za papati.Danas se situacija malo promenila,jer se i loviti nema kaj,jer su dobri ljudi skoro pa istrebili sve redom,pa i sami sebe.To se zove evolušn.Osim kaj se tu i tamo lovi i dalje po šumama,lovi se i po modernim autoputima,gdje veliki vjernici,kojima je Bog vrh,početak i kraj i stvoritelj svega živoga na svijetu,ostavljaju pse i ostale zveri,da ih drugi love i tako se igra nastavlja,s pojačanim tempom sve više i više.Malo rekreacije ne škodi,jer su se ljudi inače fest ulijenili,pa eto igra i šport daju malo elana i zdraviji život.Psi su oduševljeni,mačke isto tako.Kupaju se u vrećama u potocima,pjevaju na lancima,a zadnje vrijeme i njima se počelo sviđati igrati se po autoputu.Svjež zrak puno radosti i lovice.Život san! No,od pamtivijeka je bilo dobrih ljudi sa dobrim idejama i željama,a bilo je i zavidnih,jalnih,zločestih stričeka koji su vlovili upravo iza flanjke (ugla) ono kaj sami nisu mogli,pa im se otelo i umesto da upucaju vepra za večeru,oni upucaju čovjeka.Nekad se čini da je to isto.Digresija – čitao sam kako su ljudi ljude vlovili na lovice,a onda ih spremili u kištru,( to je ono di se drži meso i vrlo je ledeno) a onda ih kao i zveri papali.Ljudi su sjajni! I svakim danom sve bolji.To je valjda zato kaj je onaj čiko iz Beograda,a rodom od bogznakud lovil ljude i spremal ih na ljetovanje.I još su nezahvalni ,a danas si mnogi ne mogu priuštiti more.Ljudi su nezahvalni. No u srednjem vijeku,lov je bio zabava za celu obitelj,a i mnogi muški su bili ševci te bi poslije lova obično kakva djevica posrnula ulovljena,očarana znojnim muškim tijelom,a muški se tada nisu brijali na sve strane,iskonskom snagom i naravno kasnije ukusnom večerom.No,bilo je i svašta,pa bi djevica poslije raskošnog objeda ostala i udovica.E tu ustvari počinje štorija. U gradu se živi gradski,lepo zrihtan,cipelice po posljednjoj modi,a onda se čoveku zaželi divljine ,da ono izvorno,iskonsko izbaci iz sebe,odbaci,rekli bismo,hm,uljuđenost i poda se prirodi.Tako je i Nikola Zrinski napustio sigurno utvrđeni grad Zagreb,svoju palaču na Gornjem Gradu i preselio u Međimurje. Već se te godine 1664 sve počelo komešati,politika je dobrano shvatila,pogotovo ona Bečkog dvora,da su Zrinski i s njima Frankopani toliko ojačali,da bi carska kruna komotno mogla pasti s hrvatskog trona,te se polako pripremalo,kako da ih se zaustavi u daljnjem napredovanju.Dali su toliko toj kruni,obranili teritorij,upravo onaj koji i jest najviše prijetio da se ne samo hrvatska,već i austrijska kruna skotrlja u povijest,a svoju su zadaću obavljali časno,no,treba ih svakako upozoriti na pokornost.U studenom se oko Nikole Zrinskog 1664 godine okupila skupina velikaša: hrvatski plemić Nikola Gusić,velikaš erdeljski Nikola Behtlen,ugarski Pavao Zichy i šopronski odvjetnik Stjepan Vitnedy,radi zabave i lova,a sve to u Čakovcu.Nedaleko Međimurske metropole bila su lovišta,bogate šume gdje su plemići provodili dane,te su tako dana 18 .11.opremili konje i kočije i krenuli prema Kuršanečkom lugu.Što se taj dan tamo dogodilo ostavio nam je na čitanje i povijesni pregled Nikola Bethlen : Otišli smo u lov.Zrinski skinuvši velike čizme ušao je s puškom u šumu,te je sam uhodareći za zvijeri ustrijelio velikog vepra,a isto tako još i njegova pješačka družina;tim je lov za taj dan svršio.Već smo se rastali kod kočije,a kad je došao i ban,htjedosmo poći kući.Bilo je pred noć.Međutim ,nanese onamo kob nekoga lovca imenom Stjepana Paku,koji reče,hrvatskim jezikom:Nastrijelio sam jednog vepra i išao za njegovom krvi,kad bi za njim pošli,mogli bi ga ubiti.Čuvši to Nikola Zrinski,odmah nam reče,videći,da se i mi spremamo: Djeco,samo ostanite ovdje,a Vitnedyiju i Gusiću,razgovarajte samo s gospodom,da vidim sto to govori ova bena. – odmah ću se vratiti.Uzjašio je konja s kratkom puškom u noći,pa je potjerao za Pakom;za banom pošla su dva dvorjanika Mailani i ljubimac njegov Angelini,pa onda konjušnik.Mi smo ostali kod kočije i razgovarali.Najednom naglo dojaše jedan banov pratilac ,pa reče: Brzo kočiju,tamo je gospodar! Odjurismo,što brže mogosmo,a ja sam onda pješice potrčao u guštaru,gdje vidjeh bana tamo ležati i kako mi se činilo,žila kucavica mu je još kucala,no,oči mu bijahu zatvorene i nije govorio...... Ban je ipak ustao,a onda je natrag legao,napokon je morao umrijeti i više nije bilo spasa. Poštujući Nikolinu oporuku ležao je mjesec dana na odru te je 21 prosinca pokopan u grobnici Zrinskih u pavlinskom samostanu svete Jelene.Pogrebne obrede vodio je zagrebački biskup Petar Petretić.U oproštajnom govoru lepoglavski pavlin Kery,Zrinkog je nazvao: utjehom Ugarske,svjetlošću Slavonije,očinjim vidom Hrvatske..... No,tu nije cijela priča,jer su kasniji suvremenici govorili da je Zrinski mučki ubijen od svoga sluge po nagovoru bečkog dvora,a zapis o tome je ostavio i tajnik braće Nikole i Petra,augustinac Marko Forstal u zapisu „ Stemmatographia“. Ovo je kraj Prijamov,ovo je smrt koju mu je pripremila sudbina Tijelo je pokopano u grobnici njegovih otaca svečanim sjajem,ukrašeno brojnim ratnim zastavama i drugim plijenom otetim od neprijatelja u mjedenom sarkofagu. Europa toga vremena žalila je za velikim ratnikom,za onim koji je branio kršćanski svijet Hrvatska oplakuje oca domovine,Štajerska branitelja,Austrija čuvara.... Najnovija istraživanja pokazala su da je udovica Stjepana Paka još godinama primala pomoć od bečkog dvora i naravno je da tu treba tražiti osnovu o pričama mučkog ubojstva Nikole Zrinskog.I to od domaće ,a ne strane ruke,kao i mnogo puta u povijesti. 1750 gdoine na mjestu pogibije slavnog junaka jedna je strana,ne domaća,princeza Anna Maria Pignatelli Althan podigla kameni spomenik koji se sastojao od nekoliko dijelova.Na srednjem kamenu spomenika,visokom nekoliko metara,dala je uklesati : Ovdje počiva nekoć nepobjediv,od vepra ubijen Zrinski Koji je svojim neprijateljima velik oteo plijen. Pobjednik,koji je savladavao divlje zvijeri i mačem Uništavao neprijatelje, Sam je pobijeđen od razbješnjele zvijeri. On je doduše završio životni napor i djelo Ali je time domovini nesretnu zadao bol. On se s visine našem čudi udesu, Ali će naša propast oplakivati njegovu smrt. Sreća ga nikakvim sredstvima nije mogla sačuvati pod oružjem Nesreća ga otela udesu i ništa drugo. Jer zla sudbina je ljudima bliska, U ogledalu ovom,svaki se može vidjeti sam. I uvijek lovice ukrug,pa je tako i taj spomenik na velike,doživio gorku sudbu od same domaće ruke kao i mnogi prije i kasnije,jer ljudima smeta ljudskost i dobrota,više ih vodi zavist i zloća.Zbog mijenjanja toka Drave,vlasnik Kuršančke šume grof Juraj Festettić (Feštetić-Festeti) nekoliko je puta preseljavao spomenik,ipak ga čuvaši.Kada je šumu i posjed prodao oko 1930 godine dioničkom društvu (povijest se ponavlja) „Slavonija“ spomenik je otpremljen u Varaždin.No u igri lovice vraća se 1954 natrag u Čakovec. Loviš.......   Oznake: čakovec, medjimurje |
