Pregled posta

Fodroczy Dunaj kurija

Obitelj Fodroci stara je hrvatska plemićka obitelj koja je imala posjede u nekadašnjoj Križevačkoj, Varaždinskoj i Zagrebačkoj županiji. Prema obiteljskoj tradiciji (koju povijesni izvori ne potvrđuju) jedan je predak ove obitelji za tatarske provale u 13. st. iz Erdelja došao u Hrvatsku, gdje je stekao predijalni posjed u nekadašnjoj Križevačkoj županiji, po njemu nazvan Fodrovec.
Prvi poznati član ove obitelji bio je Grgur, sin Grgura iz Fodrovca, kojemu su Fridrik II. i Ulrik II. Celjski, banovi čitave Slavonije, darovali 20. lipnja 1446. posjed Borkovec u nekadašnjoj Varaždinskoj županiji, koji ostaje u posjedu obitelji do 20. st. i po kojem su nosili pridjevak »iz Borkovca« (Borkoucz, Borkowez). Istu darovnicu potvrdio je kralj Matija Korvin 1458. god., udijelivši iste godine Grguru i njegovim potomcima pravo mača na svim posjedima u Varaždinskoj, Križevačkoj i Zagrebačkoj županiji, a 1464. pravo na ubiranje maltarine u Zlataru.
Čazmanski kaptol i Juraj Vitovac, zagorski knez i župan Varaždinske županije, potvrdili su posjede Grgurovu sinu Ladislavu na temelju iskaza svjedoka 1472. god. Taj je dokument bio dokaz u sporu između Ladislava i Franje de Pooka 1473. oko posjeda Borkovec koji je riješen u korist Ladislava. U drugoj polovici 15. st. spominju se i bilježnik Blaž, sin Jurja iz Fodrovca, te Benedikt (Benko) Fodroci, koji je oko 1500. godine posjednik u kraju Vrbovec u Križevačkoj županiji.
Ladislavov sin Ivan (umro prije 1517.), bio je od oko 1507. do kraja života plemićki sudac Varaždinske županije i vlasnik posjeda Borkovec i Fodrovec gdje su bili suvlasnici Juraj i Matija (umro prije 1517.), a u razdoblju od 1517. do 1543. uz Jurja suvlasnici su Nikola i udovica Ivana. Ivanova su braća bila Bernard i Franjo. Iz te je obitelji vjerojatno i Vuk, 1540. činovnik slavonske tridesetnice. Od oko 1553. vlasnici su obiteljskih posjeda Ivanov sin Gašpar (umro prije 1567.) i unuk Ladislav (umro prije 1560.); Ladislav je oko 1553./54. i suvlasnik (uz obitelj Humski) posjeda Hum. Dio posjeda Hum bio je i vlasništvo Ladislavova sina Vuka (spominje se 1553.–1609.). Suvlasnik posjeda Borkovec i Hum bio je i Melhior (spominje se 1566.–1588.), a od kraja 16. st. i Vukovi sinovi, Nikola (posjednik i na grebengradskom vlastelinstvu), Vuk i Gašpar. Neki pisci (I. Nagy) navode i njihovu sestru Doru te braću Stjepana, Krstu, Ladislava i Ivana. Ivan je imao sinove Aleksandra, Nikolu, Ivana i Petra, kulturnog djelatnika i pravnika (? — Borkovec kraj Zlatara, prije 28. kolovoza 1698.). U razdoblju od 1650.–1660., Petar je bio plemićki sudac Varaždinske županije. Godine 1654. jedan je od izaslanika Županije kralju Ferdinandu III. zbog spora oko posjeda Bela podno Ivančice, a 1661. poslanik Hrvatskoga sabora kralju Leopoldu I. u svezi s djelovanjem „Vlaške komisije“. Potpukovnikom banske vojske imenovan je 1664. godine i u tom je svojstvu 1673. godine bio poslanik Hrvatskoga sabora kralju u svezi s kraljevim zahtjevom da Sabor pošalje vojsku protiv buntovnika u Ugarskoj. Nakon toga više nije bio u vojnoj službi. Autor je latinske posvete banu Nikoli IV. Zrinskom uz treće izdanje spjeva B. Karnarutića Vazetje Sigeta grada, koje je priredio za tisak i izdao 1661. godine. Zajedno s braćom Aleksandrom, Nikolom i Ivanom bio je suvlasnik dvora i posjeda Borkovec.
U drugoj pol. 16. i poč. 17. st. vlasnici Borkovca bili su Franjo, Matija i Juraj iz drugih grana obitelji. Juraj je uz to imao i posjede na vlastelinstvima Zajezda i Orehovica kraj Krapine te posjed Omilje u zelinskom kraju. On je u Varaždinskoj županiji bio plemićki sudac (1587.-1593.) i poreznik (1596.-1598.); 1588. prisjednik je na zasjedanju oktavalnog suda; kao sudac spominje se i 1598. Otada je u službi grofa Petra III. Erdődyja i vlasnik manjih posjeda na Erdődyjevu želinskom vlastelinstvu u Zagrebačkoj županiji. God. 1605. Juraj je sa suprugom Barbarom Međurečkom kupio kuću u zagrebačkom naselju na brdu Gradec. Njegov je suvremenik Gabrijel, plemićki sudac Varaždinske županije (oko 1610.-1622.). God. 1650. spominje se Ljudevit, a Juraj je 1664. bio kaštelan dvora Gradec, posjeda zagrebačkih biskupa u Križevačkoj županiji i plemićki sudac iste županije (oko 1664.-1682.).
Petar, kulturni djelatnik iz glavne grane obitelji, imao je iz prvog braka s Dorom Daraboš sina Antuna, plemićkog suca Zagrebačke županije (oko 1721.), a s drugom ženom Anom Horvatić kćer Anu Mariju i sina Josipa starijeg, koji je naslijedio očev posjed Borkovec te posjede na ludbreškom području. U prvim desetljećima 18. st. Josip stariji bio je plemićki sudac Varaždinske županije. Spominje se do oko 1747. U braku s Elizabetom rođ. Kiš nije imao muškog potomstva.
Lozu je nastavio Juraj (u izvorima zabilježen kao Juraj iz Hižanovca; preminuo 24. veljače 1711., a pokopan je kraj župne crkve sv. Brcka u Kalniku), sin Petrova brata Nikole. Juraj je s Anom Pisačić imao sinove Josipa (rođ. 1698.-1761., Majerje), Ivana (rođ. 1693.) te Stjepana (rođ. 1703.). Sva su trojica braće rođena u Hižanovcu. Najstariji je Jurjev sin Josip u Varaždinskoj županiji bio plemićki podsudac (oko 1754.–1758.). Nije imao muških potomaka. Ivan je s Martom rođ. Graczky imao sina Donata, koji je naslijedio očevu kuriju u trgovištu Ludbreg i posjede na tom području. Donat je bio prisjednik Sudbenoga stola Varaždinske i Križevačke županije te odvjetnik i plemićki sudac Križevačke županije.
Treći Jurjev sin Stjepan u braku s Marijanom Zmajlović imao je sinove Josipa i Ladislava te kćeri Katarinu i Barbaru. Nakon Stjepanove smrti skrbništvo nad njegovim sinovima Ladislavom i Josipom te kćeri Barbarom (sestra Katarina se već udala) preuzeo je Stjepanov nećak Donat, odvjetnik Križevačke županije, a zatim obitelj Seny (Stjepanova sestra Ana (rođ. Fodroci) i njezin sin Stjepan Seny). Najstariji Josip bio je 1769. god. poslan u Kanižu radi učenja mađarskog jezika i izučavanja krojačkog zanata. Njegova je sestra Barbara (rođ. oko 1753.) u isto vrijeme boravila u kući svoje tete Ane Seny, od koje je učila skrbiti za kućno gospodarstvo.
Josipov sin Ivan (rođ. 1778., Erdovec) završio je 1801. god. studij prava pri Zagrebačkoj kraljevskoj akademiji. U kasnijim godinama službovao je kao podsudac Križevačke županije te prisjednik Sudbenoga stola Varaždinske i Križevačke županije.

Ladislav Fodroci bio je pisac, pravnik i bibliofil (Erdovec kraj Križevaca, 25.V.1756. — Borkovec kraj Zlatara, 16.VII.1834.). U Križevcima je završio početne nauke i sintaksu u pavlinskoj gimnaziji 1772., a u Zagrebu studij prava i filozofije pri Kraljevskoj akademiji znanosti 1776. Službovao je od 1790. do 1799. u Varaždinskoj županiji kao plemićki sudac i odvjetnik. Ujedno je bio i prisjednik Sudbenoga stola više županija. Pisao je pravne i povijesne rasprave te neke druge sastavke. Od svega što je napisao tiskana je samo rasprava o izboru županijskih činovnika (1834.). U rukopisu su ostali: spis o nasljednom pravu predijalaca, De jure praediorum veteri et novo in regno Hungariae (1823.), polemička rasprava Anti Horus (1830.) o slobodnozidarskoj literaturi potkraj XVIII. st., etički spis Viaticum morale sa savjetima sinu, časniku Franji te onaj o povijesti Križevaca i njegovim spomenicima s podacima o Križevačkoj županiji, Epistola de antiquitate veterique potentia civitatis Crisiensis etymo nominis Kris seu sancta Cruce (1829.). Sačuvani su i rukopisi: Commentaria De Rebus Crisiensibus (1829.), spisi o obiteljima Rattkay i Patačić te zbirka regesta dokumenata njegove obitelji koju je sastavio 1802. Pisao je i kajkavske pjesme. Poznata je samo Popevka od protuletja. Preveo je 1815. djelo francuskog orijentalista Claudea Savaryja Lettres sur l’Egypte... (Pariz, 1785.) iz njemačkog prijevoda (Zustand des alten und neuen Aegyptens..., Beč, 1799.) na latinski (Status antiquae et novae Aegypti (…). Bio je bibliofil; za svoju knjižnicu nabavljao je pravna, povijesna, filozofska i teološka djela te ona latinskih klasika. Vrijedno je spomenuti i njegovo sudjelovanje u saborskom odboru za prepisivanje povlastica Kraljevinâ.
S Klarom rođ. Kiraly (umrla 12. travnja 1798. u Borkovcu) imao je pet sinova i kćer Anu Barbaru (rođ. 1792.). Franjo (26. rujna 1793.) je bio časnik i viši zamjenik pri redovnoj konjaničkoj vojsci. Sa suprugom Marijom rođ. Mack imao je sina Hanibala (1828.-24. ožujka 1842., Borkovec) te kćeri Matildu Mariju (1846.-4. ožujka 1862.) i Amaliju (kasnije udanu za Karla pl. Mihanovića).
Drugi Ladislavov sin Mirko (1794.-30. travnja 1869., Varaždin) služio je već od 1812. god. u 52. ugarskoj pješačkoj pukovniji gdje je napredovao do čina zastavnika (1816.). Zbog poročnog života (alkoholizam) te je godine otpušten iz vojske. Iste se godine pridružio pukovniji cara Aleksandra kao običan vojnik, no zbog svojeg lošeg ponašanja doskora je premješten u 53. ugarsku pješačku pukovniju. Osim pretjerane sklonosti piću, bio je narušenog duševnog i mentalnog zdravlja. Unatoč nastojanjima braće (posebice Žigmunda i Jurja) da im se zbog Mirkova psihičkog stanja dodijeli skrbništvo nad njime, nakon očeve smrti (1834.) pao je pod skrb Varaždinske i Križevačke županije, koje su imale pravo imenovanja skrbnika. Mirko je imao brata blizanca Martina-Ladislava (rođ. 1794.), koji je najvjerojatnije preminuo u ranoj dobi, budući da se u izvorima kasnije spominju samo četvorica Ladislavovih sinova.
Mirkov brat Žigmund (18. svibnja 1791., Borkovec - 1. veljače 1843.) studirao je pravo i povijest pri Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu; branio je teze 1808., 1809. i 1810. kada je završio studij (teze su kasnije tiskane u Zagrebu). Potom je u kraljevskoj kuriji u Pešti bio bilježnik pripravnik i od 1812. odvjetnik, a u Križevačkoj županiji od 1814. do 1822. službovao je kao bilježnik. U razdoblju 1822.-1823. bio je plemićki sudac i prisjednik Sudbenoga stola Severinskog distrikta; od 1824. do 1830. bio je plemićki sudac Zagrebačke županije, a od 1831. počasni prisjednik Sudbenoga stola Kraljevinâ. Također je bio prisjednik Sudbenoga stola više županija. Od njegova većeg spisa Series banorum Dalmatiae, Slavoniae sub regibus Croatiae, Ungariae Austriacis poznat je samo dio do 870. godine. Napisao je uoči izbora prabilježnika 1839. spis Vox ad status et ordines regnorum Croatiae et Slavoniae ad electionem magistri prothonotarii die 21. januari 1839 concursorum; tim je spisom želio potaknuti hrvatske staleže i redove da brane svoje pravo na izbor prabilježnika. Od oca je naslijedio posjed Tršci blizu Svetog Ivana Zeline, kamo je iz Borkovca prenio očevu knjižnicu. Sa suprugom Julijanom rođ. Lovinčić (rođ. 1813.-oko 1884.) imao je sinove Viktora (umro 1828.), Karla Mirka (1827.-1828.), Henrika te kćeri Mariju i Aureliju (rođ. 27. prosinca 1822.), od kojih su svi osim Aurelije preminuli već u ranoj dobi.

Najmlađi Ladislavov sin Juraj (1798.-1850.) također je studirao pravo pri Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu; teze iz ugarskoga građanskog i kaznenog prava branio je 1818. Bio je plemićki sudac Križevačke županije. U proglasu Namjesničkog vijeća od 2. listopada 1838. spomenut je među istaknutim promicateljima osnovnog školstva. Sa suprugom Julijanom rođ. Bužan imao je trojicu sinova i kćer Korneliju. Aleksandar (1826.-22.01.1890.) studirao je i završio pravo u Győru 1845. Postavljen je za vježbenika kod podžupana županije Győr i pri tamošnjem županijskom sudu, a 1846. imenovan je za podbilježnika Križevačke županije. Iste je godine izabran za člana križevačkog zastupstva u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu. God. 1849. položio je odvjetnički ispit. U Ministarstvu pravosuđa u Beču djelovao je 1851.- 1854., kada je imenovan prisjednikom županijskog suda Varaždinske županije. God. 1856.–1859. odvjetnik je u Zagrebu, a 1861. izabran je za bilježnika Križevačke županije i za zastupnika križevačkog izbornog kotara u Hrvatskom saboru. Od 1862. do 1868. bio je prisjednik i od 1868. predsjednik županijskog suda Križevačke županije. Kao član Unionističke stranke križevački je zastupnik u Hrvatskom saboru 1868.-1871. i član saborske delegacije u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom državnom saboru u Pešti, gdje je 1869. izabran za bilježnika zastupničke kuće. God. 1868. izabrao ga je Hrvatski sabor u regnikolarnu deputaciju, koja je trebala riješiti pitanje Rijeke, a 1869. i 1871. bio je član Delegacije Ugarskog sabora. God. 1875. imenovan je velikim županom Riječke županije, gdje se bavio i pošumljavanjem krša; objavljen je njegov izvještaj banu I. Mažuraniću o tom pitanju (Primorac, 1875., 16–21. XII.). Od 1878. veliki je župan Križevačke županije (1882.–1886. Bjelovarsko-križevačke županije). God. 1886. imenovan je vijećnikom Stola sedmorice. Bio je član Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva od 1847., a negdje oko 1858. postao je član njegova glavnog odbora. Njegov brat Eduard (Slavoljub, rođ. 1828.) bio je pristaša hrvatskoga narodnog preporoda i u drugoj pol. XIX. st. kotarski pristav u Varaždinu, a sestra Kornelija, udana Bödiker (1837.-3. ožujka 1858.) preminula je već u svojoj 21. godini od bolesti pluća. Treći sin Jurja i Julijane bio je možda Eduardov i Aleksandrov suvremenik Aurelije (o. 1823.-1885.).
Aleksandrov sin Dragutin (Karlo) bio je do 1895. šumarski nadzornik u Upravi šuma urbarijalnih općina Bjelovarsko-križevačke županije. Drugi sin, Aleksandar (3. srpnja 1853.-1920.), bio je posjednik, zastupnik izbornoga kotara Sveti Ivan Žabno u Hrvatskom saboru 1892.-1897. i član Zemaljskoga kulturnog vijeća 1894.-1899. Od oca je naslijedio posjed i grad Kalnik. Treći sin Mark Aurelije (1855.-1944.), bio je tajnik (1887.-1888.) i podžupan (1888.-1889.) Varaždinske županije (napisao je prilog o prikupljanju sredstava u općinama za osnovno školstvo i reorganizaciju upravnih općina, objavljen u Obćinaru, 1887., str. 42–44), podžupan Požeške (1889.-1892.) i Zagrebačke županije (1892.-1906.) u kojoj je bio i veliki župan 1905.-1906. te predsjednik Kraljevskoga županijskoga komasacijskog povjerenstva 1902.-1904. U Odjelu za unutarnje poslove Zemaljske vlade bio je banski savjetnik 1907.-1913. te predstojnik odjela i namjesnik bana I. Škrleca od 1913. do 1917. kada je nakon banove ostavke umirovljen. Kao član vladine Narodne stranke zastupao je u Hrvatskom saboru izborni kotar Nuštar (1914.–1918.). Aleksandar je s Matildom rođ. Thassy imao sina Albrechta (rođ. 2. studenog 1878. u Bogačevu) koji se posvetio vojnoj službi. Od 1899. napredovao je od položaja konjaničkog poručnika u 5. Ugarskoj (hrvatskoj) ulanskoj pukovniji do položaja konjaničkog satnika pri 16. husarskoj pukovniji (imenovan satnikom 1. svibnja 1913.). Nakon umirovljenja živio je kao posjednik u Štrigovi, gdje još postoji njegov klasicistički dvorac. Njegov sin Radoslav (rođ. 1906.) bio je inspektor kupališta Slatina Radenci (o. 1938.). Uz Radoslava se početkom 20. st. spominju i Albrechtove kćeri Helena i Renata Fodroci.
Albrechtov brat Elemir (rođ. 1880.) također se posvetio vojnoj službi, u kojoj je u 5. ugarskoj (hrvatskoj) ulanskoj pukovniji napredovao do položaja konjaničkog natporučnika (natporučnikom je imenovan 1906. god.). Od 1906. do 1907. pohađao je Vojni institut za jahanje u Beču. Živio je na svom posjedu u Aumühlu u Donjoj Austriji. Albrecht i Elemir naslijedili su nakon očeve smrti (1920.) posjed i dvor Bogačevo; kao vlasnici zakonski smanjenog posjeda zabilježeni su i 1952. U Zagrebu žive potomci obitelji i u drugoj pol. 20. st.
Osim fodrovečke grane obitelji, izvori bilježe i lovrečansku granu (Fodroczy de Lovrechina). U 18. st. spominju se potomci Stjepana Fodrocija iz Lovrečine i Katarine Török: Ladislav Fodroci (rođ. 4. rujna 1719., Szegvar), njegov brat Josip i sestra Rozalija. Ladislavov sin Franjo Fodroci u braku s Katarinom Pasty imao je kćeri Katarinu i Tereziju te sina Josipa. Ta je grana obitelji bila u daljnjem srodstvu s obitelji Rattkay.

Post je objavljen 31.08.2021. u 09:02 sati.