Dvorci, crkve i stari gradovi

11.11.2021., četvrtak

Mirkovec

Godine idu i premda nas ogledalo mnogo puta zavara ,ipak i ono kaže ostario si. Što nas sve čeka do samog kraja ,bolje je da ne znamo ,a kako će nam završiti ovaj život, to ćemo vidjeti kad Bog kaže dosta.Dosta si se umorio ,sad te čeka san. Pakao na zemlji, raj na nebu i opet ona ista igra prah-pepela,kojom nas oduvijek ispraćaju čekajući upravo onog prvog među nama koji se umorio i čeka ga blaženstvo božje. Na to sve skupa nije dosta reći samo Amen, Amin ili što već drugo, isplakati se za pokojnikom koji se riješio ognja na zemlji i vode u raju,nego ga i za života smiriti i dati mu upravo toliko ljubavi da može na onaj svijet zadovoljno i zauvijek sklopiti oči sa dostojanstvom i mirom preći u svjetlo i ruke koje ga raširene čekaju na onom svijetu.
Još jedan u nizu onih dvoraca čiji zidovi i prozori nisu prazni, razlupani, namještaj samo tako odnesen jer se tako nekome htjelo, mada tog namještaja ovdje nema, krasi kuću nekog lokalca čija je baka bila kuharica plemenite obitelji ili djed kočijaš.Ipak ovdje vlada tuga. Iza zidova nekadašnjeg sjaja i bogatstva , vrijednih i skrbnih ruku velmože ostali su samo starci, ostavljeni na patnju ovog svijeta, na tugu i bol svih nas, koji nismo znali dati ruku i dati samo malo ljubavi. Osjećaj svakako nije ugodan kad se uđe već u samo dvorište. Nekadašnje princeze i prinčeve, mamime i tatine maze, nekada vrijedni radnici i pošteni ljudi ovdje čekaju svoje svijetlo i svoj prelazak u konačno dobro. Izgubljeni tumaraju suncem, kišom, snijegom, žicaju lovu, cigarete, razgovor , srce i malo dobra. Malo i jesu u svom svijetu i to te dotakne. Ako si mlad i prestraši te,ali s godinama se ipak zapitaš ,a što sa mnom? Da li to i mene čeka? Da poludim od svijeta i upravo ovdje završim svoj put žicajući i ja i čekajući onu obitelj koja po mene nikad neće doći.
Dvorac je Mirkovec – stari plemenitaški dvor obitelji koja je nestala, barem po plemstvu Mirkovec, Mirkovci iz 16 i 17 stoljeća. Iz svoje plemenitosti odvedeni su i oni, vremenom, u ruke nekog novog doba, brišući tako stare pravice i navade svoje plemenite, sada bremenite loze. Stara kurija presvukla je svoje ruho u novo doba , novo vrijeme i nastaje u 19 stoljeću ovaj dvor. Zaslugom onih Vranjicana koji su svoje ime germanizirali ,a prekidat i porijeklo samo dodali svemu tome. No, ipak prije toga, moramo se sjetiti i politike i moći i velikog utjecaja i bogatstva još jedne obitelji Bedeković – Komorski koja od stare obitelji kupuje ovaj ogromni posjed od 400 jutara. Prodaju ga oni tako tima Vranicanima – Dobrinović i upravo oni staru plemenitašku kuriju pretvaraju u dvor 1892 godine i tako završavaju krug prodaje i kupovine ovog dobra. Plemenitaši su u ono vrijeme bez tehnike nekako morali kratiti vrijeme, a najdraže od svega bio je lov, ne samo zabave radi ,nego i radi prehrane. Tako je u Zagorju bilo nekoliko lovačkih dvoraca, kao i ovaj Mirkovec, nekada su čak ovdje gospodarili i Celjski, pa Sermagi.
Sami Vranicani opremili su ovaj dvor umjetninama kojima je nestalo traga. Na nekim dijelovima još do prije nekoliko godina mogle su se primijetiti strijelnice koje bi nam i govorile o njegovoj starosti ,no nestalo je i njih. Szabo od sve siline namještaja i pokućstva navodi ormar iz 18 st. sa 27 ladica. Izrađen u Gornjoj Austriji i donesen ovamo. Na njegovim su intarzijama prikazani orijentalni gradovi ,na stranicama njemački gradovi ,a u samoj sredini bio je Hercegovac s puškom.
Poslije smrti, i poslije one nesretne 1918 godine, kada je umjesto rata , strašna bolest, kao i danas , odnosila živote, španjolka, Ernesta Vranicana ,ostaju ovdje živjeti njegove dvije kćeri Gizela i Marija, uživajući u ostacima svoga plemstva ,a ostalo su dobili njihovi nekadašnji težaci na uživanje i rad. Tempi passati.
Izlazim brzo iz dvorišta, okrećem se ,na staklu mojeg auta lice , izgubljeno, staro, izmučeno moli samo jednu kunu koju ionako neće imati gdje potrošiti. Traži ustvari samo trenutak trenutka moje pažnje.
Iz pepela si nastao i u pepeo ćeš se vratiti.

Oznake: Zagorje, izlet, putovanje, putovanje zagorjem, povijest, Hrvatska

- 10:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.09.2021., srijeda

Vrbovec Klenovec Humski

Panika
U utorak je zatvaranje ,kompletni zatvor znan kao lockdown od stare hrvatske riječi lokot.Uz lokot ide i brnjica,valjda da manje lajemo i prigovaramo,nego da stoički podnosimo sve bure i nevere ovog života.Eto nisam tip tipa zašuti i trpi,nego gunđam i protestiram po načinu i stilu – on je provokator.
Kaj sad bude,kaj ne bumo mogli više nikad nikam, „e kaj sam dočekal pod stare dane“,da mi brnjicu staviju na gubec , da moram biti doma .Jedino kaj mi ostaje kupiti si goblen i vezi ga,ali uporan sam ja i ne dam se baš tako lako.Makni se od ljudi, od svega kaj te može zaraziti i kam onda? Na put u vukojebine širine i prostora, a ti gradovi čekaju samo one koje upravo hvata panika od sveopćeg zatvora znanog kao covid 19. Kak su uspeli tak brzo izmisliti ime? Korona,kovid!
Nekako se povučeš u sebe, zatvoriš, potresi i bolesti i polako te ždere iznutra i ponireš u svoje misli. Roza,njemačka ovčarka je spremna, jer nije prošetana, a sva je divlja i ona od ovog zatvora i to kaj plavi dečki patroliraju nasipom onim zagrebačkim i upozoravaju i ljude i životinje da se maknu jedni od drugih,jer ljudi božji, pa nije ovo šala, ovo je gore neg španjolka u prvom i poslije Velikog rata ( onog prvog).
Pa na put.Penjati i verati se nemrem ,jer sam hokejaš,ali zato mogu mlade snage i pas.Pa nek se dete prošpancira i nekaj se nauči ( moj pas).
Putešestvije selima i cestima,na uglu neka ruševina sa prozorčićem u kojem je vjerojatno ili jest ( zaboravio sam) bio ili jest kip nekog sveca, čuvara sela i Zagorja. Pa još malo ,zavoj poslije kuća i šumica,zima je ,veljača je i onda di se stati sa kolima ,da nikome ne smetaš ili da ti netko ne popravi auta,jer Zagorci voze ko nori. Ipak je tu njima domovina ,a to kaj ovi purgeri furt nekaj izmišljaju nam je već sikak prek glave.
Klenovec je Humski a iznad njega ,iznad samog tog brdovitog sela stara utvrda o kojoj se datumi rođenja još nagađaju. Arheolozi vredno kopaju da ju datiraju ,ali borba i premišljanja nikad dosta.
Utvrda Vrbovec spominje se prvi puta u dokumentima 1267 godine u županskom naslovu Barleusa ( Barleus comes de Vrbouch – Regan) ,a kao utvrda tek 1334 godine.
Pretpostavka je da je ona i ranije rođena još prije Tatara, tak da su je i oni morali osvajati. No,njezino pravo lice vidimo za onih Celjskih koji su Zagorje dobili na poklon,sve poradi radi sexa. Lepo se udaš, daš i onda dobiješ sve kaj hoćeš.E to je pravo razmišljanje,a nije ono današnje sponzoriranje za sitnu lovu.
Za razliku od ostalih di su se Celjski udomaćili, izgleda da im zrak ovde nije prijao pa utvrdu napuštaju rano već u 15 st. 1437 1445 ,a obnavljaju je Vitovci par godina kasnije . Vitovci ga obnavljaju,ali samo djelomično kako se navodi u papirima, no,ipak uprkos tome spominje se kao kaštel. Prelazi iz ruke u ruku i mijenja vlasnike,pa ga čak dobivaju i Frankopani,koje inače ne srećemo često u Zagorju.
Peripetije grada kao i sličnih nastavljaju se kroz stoljeća, pa ga i požar pali,no nekako se izgleda uzdiže uvijek kao fenix,da bi nas dočekao ruševan s nadom da će opet stati jednom na svoje noge.