Dvorci, crkve i stari gradovi

21.11.2021., nedjelja

Grobnik

Toliko starine na jednom mjestu I to od davnina teško je I predočiti. Ratujemo I branimo, gradimo I gubimo, ljubimo I krvarimo I nikad nema onog stop da zaustavi barem na jedan kratak moment svo naše postojanje na ovoj zemlji na ovom tlu, još od dolazaka Slavena na ove prostore. Rim u kršćanstvo ,pa romanika I gotika I novi vijek ,novo doba uvijek se baš nekako, barem se tako čini, lome upravo na ovom malom dijelu planete kojeg zovemo Hrvatska. Ratnici I vitezi, plemstvo I aristokracija, pa novi neki likovi, buržoazija I suze cajki nad prolivenim mlijekom kojeg nismo nikad uspjeli pokupiti nego I dalje kappa I curi I teče kao slap. To se valjda zove povijest. Princeze u rasulu, poderane haljine ,pad monarhije I šeširići ukrašeni perjem kao da baš upravo ovdje imaju svoju najveću moć I snagu. Dvije od tih princeza kao da su odredile put tog nekog novog koraka puknutih guma I turista, prometnih nesreća I tunela koji nose kišu. Dale su dvije austrijanke – francuskinje sve u sklopu mira na prostorima ovim cestama svoja imena, ali nisu svojom ženskom rukom odredile I dale stil, nego kao da su još više posvadile I ono malo spokoja, pravo ženski ,tračerski, opako. Jozefina I Lujza putuju s nama starim cestama I novim asfaltom sve do kraja I još dalje I dalje…. Naplatne kućice I već nas s brda podozrivo, opominjući ,ali I dobrodošlo gleda grad. Pod njegovim zidovima vodila se bitka, pisale se tragedije ,a on od davna čeka svoje goste I pruža ruku smežuranu ,staru ruku I kao da nam govori dosta je ,stannite. Grobnik je to grad, čvrsti, pravi grad zidan od kamena u davna vremena I prije vinodolskog zakona stoji ovdje. Svjedočioj e I bježanju Bele IV pred Tatarima I vodio bitku protiv njih, malo niže ispod , na kojem se godinama održavaju motodromi, a nekada se to polje zvalo Jelensko, sam grad zvao se Zelengrad. Ogledalo zelenila kojeg nema u zidovima koji drže zaleđe I donekle mir gradu ispod njega, Rijeci. Brani I štiti, opominje I blagosljivlja, upravo kao što roditelj brani svoje dijete. Svoju je djecu on slao rano u škole, da nauče kako voljeti dom I kako voljeti svoje , pa nam tako dolazi podatak iz 17 st. kada je najmlađi kanonik bio I učitelj. 1678 godine biskupska naredba ovako glasi “ pomlaji ki bude kanonik, bude takajši školnik žakne vučil I dičicu”. NIje imao stalne nagrade, plaću, nego je dobivao nešto više hrane iz menze “ kako marljiviji dičici popašći se uslužiti”. Koliko su Grobničani voljeli školu I školovali dolazi nam I podatak da je u školu te godine upisano 300 djece,a moglo ih se primiti samo 70-tak. Prvi učitelj bio je kapelan Josip Škrobonja.
O njegovom starom imenu Jelengrad I nema puno spomena, već se predpostavlja se je ime Grobnik dobio od grobova, možda tatarskih , ali I tome nema uporišta u povijesti. Malo dalje od Grada iskopano je I “starih novaca, žarah s pepelom, grobnih svjetionicah” pa bi se I tome dalo pretpostaviti da je sve ovo poteklo iz rimskog doba, no kako je sve raznešeno ili pobacano nemamo pravu potvrdu.
Pavao Vitezović u svojoj “ Kronici aliti spoemnu svega svieta vikov” tiskanoj u Zagrebu 1696 piše :
1235 godine Bela sin Andrašev kralj ugerske posta. U vreme ovega kralja ves ugerski orsag od Tatarov požgan I porobljen be, da I sam kralj pobeže med otoke morske ,ali pomoćju vitezov rodianskih I knezov Frankapanov od Veje (Krka) opet vu ugersku zemlju dopeljan be. 1241 Senjani veliku vernu službu I jakost iskazahu proti kralju Beli ki udriše na Tatare u grobničkom polju I pobiše ih oko 50 I 6 tisuć ,I od one dobe grobničko polje ni današnji dan ničim ne rodi”. Iz 1702 godine Vitezović I ovako kazuje u svom djelu “Plorantis Croatie etc”
“ Ad Grobnik ( Castrum et Vinosa in valle, sepulchri. Forma illi nomen dedit hoc ),est campus ,in isto
Millia caesa olim sunt Quinquanta Getarum. Sennonidum dextra pro Regis Belae Salute”
Prvi puta javlja se ipak jasno u 1449 godini u rukama Stjepana II Frankopana,a u njegovo ime vladahu gradom podknežini. 1550 godine dolazi u ruke njegove sestre Katarine a s njom I u ruke Zrinskih.
Kao I svi ti naši gradovi mijenja mnoge vlasnike. Pravi je frankopanski grad, sazidan u obliku trokuta, učvršćen kulama I polukulama, opasan jakim zidom, pojačanim jednom kulom I trima polukružnima.
U 19 stoljeću kupuju ga oni Turn und Taxis (Tasso el Toro) koji I dan danas polažu na njega pravo posjedovanja. Uređuje se pomalo, skromno, ali ipak se pazi da njegovi zidi nikad ne padnu ,ne uruše I da zauvijek čuvaju Grad, Rijeku I svoju čakavštinu, koja je na Grobniku ipak posebnija od svih ostalih.
Krenete prema gradu, fulate cestu kao ja , parkirate pod zidom I onda vas stepenice dovedu do vrha, skojeg puca pogled u svijet.
Grobnik I ja se volimo javno.

Oznake: grad Rijeka, grobnik, povijest, Hrvatska


18.11.2021., četvrtak

Vukovar

Vukovar – dvorac Eltz
Povijest nam nekako nije baš naklonjena na ovim našim prostorima.Od davnina do danas,borili su se svi za ovaj komad zemlje,osim nas samih,pa je uobičajena parola ,da smo dobri sluge,a loši gospodari postali ustaljena,sve do onog trenutka,kad se raspišu izbori,i tu onda opet pokažemo da smo slugani.Proklinjemo sve od reda,svi su nam krivi,mrzimo sve od reda,radi svoje vlastite nesposobnosti da sami sebe dovedemo u red.Djeca,pa i stariji bježe na sve strane,čak i više nego za svih vremena,pa nam područja ostaju bez ruku,koja će nam,ili trebaju dodati bar čašu vode u starosti.E,ta starost upravo i izlazi na izbore i pod savršenom ,što ako otkriju,glasaju za neke svoje ideale,koje je vrijeme odavno pregazilo u nekim pustošima želja.Crveni ili bijeli kvadrat na nacionalnom grbu,upravo na tim izborima gubi svaki smisao,jer se te dvije boje toliko pomiješaju,a kako je crvena ipak dominantnija,ostane samo crveni,krvavi trag našeg neuspjeha.
Od siline kraljevine,ne osta niti konja,kako bi spasio kralja.Svi oni silnici,kraljevi,carevi,kuće cijenili su ipak ovaj naš prostor više nego mi sami,inače se za njega ne bi otimali i lakomili.Iskoristi su sve naše resurse i potencijale,dali nam motiku,umjesto olovke ,kako bi nam lakše vladali.Nekadašnja kruna i današnji novac vraćaju nam opet te iste motike u ruke,samo nikako sjekire i vile ,da zaista branimo svoje,naš dom,bez mržnje,čistoga srca za nas same i našu djecu.
Vrijeme gazi sve,ratove i sukobe,mržnje,jer živjeti se mora dalje.Borba za goli život ne dam nam predaha.
Magla ljudskosti obavila je stari Vukovar ,gospodarsko i društveno središte Slavonije,ugasila onaj romantični stil starog baroka,svih onih pređa i prela i sijela,ali ostaju ipak ,makar i u ruševinama te iste ljudskosti tragovi daleke ,bogate prošlosti.Kontinuitet naseljenosti pratimo od prethistorije,vučedolske kulture preko antike pa do bjelobrdske kulture.U dokumentima srednjeg slavenskog vijeka Vukovar se spominje vrlo rano.Po pisanju historika već u 11 stoljeću zatičemo Vukovar kao razvijeno ,naseljeno mjesto,a tome pogoduje najviše rijeka – Dunav.
Boesedorfer navodi pisane tragove 12 stoljeća:hospites iuxta castrum Valkow 1131 godine.Kasnije se hospitesi (kraljevski gosti koji su širili trgovinu) spominju u godinama 1244 i 1262 i to kao stanovnici podgrađa,što nam govori da je Vukovar bio grad,odnosno utvrda –hospites in suburbio castri Walkow.
Godine 1398 eto nam i samog spomena trgovišta Vukovar – oppitus dum Walkowar.
Najprije posjed kraljev,a potom 1382 godine u rukama Barinskih Szentgyorgyskih grofova.
Isto tako postoji i zapis da su grad i posjed u 15 i 16 stoljeću držali Gorjanski,pa Talovci i još neki velikaši.
Od starog utvrđenog grada,danas nije ostao niti kamen.
U ratnom arhivu Karlsruhe čuva se još nacrt onog turskog Vukovara ,a držali su ga Osmanlije od godine 1526-1687.To je najstariji nacrt ikojega grada u Hrvatskoj,a napravili su ga španjolski mjernici.Još su tamo prikazane džamije i karavansaraj,a koliko se može prosuditi i dan danas je nekako taj nacrt točan.
Prema opisu Prandstettera 1608 godine grad je lociran na brijegu,bio opasan zidom,a na mjestu današnjeg franjevačkog samostana.Ottendorf 1665 godine prikazuje nam tvrđavu sa četiri ugaone kule,a unutar utvrde turske kuće.1752 godine tvrđava je srušena.
Dakle je taj turski Vukovar,kao nastavak srednjevjekovlja imao čak 5 mahala,džamiju sa sahat kulom,hamam i druge orijentalne objekte.
Preskočimo li opise starog Vukovara i rušenje utvrde dolazimo do godine 1751 kada grofovi Eltz,čiji zamak postoji još u Njemačkoj,i možemo reći da se broji u svjetska čuda,grade ovdje barokni reprezentni dvor.Pregrađivan je nekoliko puta -1781,1811 i 1824 godine.Spomenik je nulte kategorije i predstavlja jedan od najvrednijih profanih kulturno povijesnih spomenika.Dvor je proširen tijekom 19 stoljeća i tada on dobiva današnji izgled ,neobaroknih stilskih oznaka.Orijentiran je prema Dunavu,sa krasnim parkom.Otvoren je tako prema rijeci pročeljem i na tu stranu otvorio svoje svečane dvorane.Proširen je isto tako i registar baroknih ukrasa i štukatura.Široke stube,mramor,stupovi vode nas u raskoš dvora ali i u priču o negdašnjem Vukovaru.

Oznake: Vukovar, Vukovar Grad Heroj, povijest, Hrvatska


16.11.2021., utorak

Zlatna bula

U ime svetog Trojstva i nerazdjeljivog jedinstva. Amen. Bela milošću Boga Ugarske , Dalmacije, Hrvatske,
Bosne, Srbije, Galicije, Lodomerije i Kumanije kralj zauvijeke. Uzvišenost kraljevska zahtjeva i visočanstvo duguje časti, da toliko uživa u mnoštvu naroda, koliko ovo ugledom nadvisuje. Odatle slijedi , da toli sadašnjima, koli budućima ovime očitujemo, da kad se našoj volji svidilo, da u Zagrebu, na brdu Griču uredimo slobodnu varoš i onamo prizovemo goste i onaj dio kraljevstva utvrdimo i učvrstimo za sigurnost granice i druge pogodnosti, pošto smo se posavjetovali s dragim i vjernim našim Dionizom banom cijele Slavonije i s drugim prvacima kraljevstva, koji su ovu našu nakanu i volju jednodušno odobrili, izveli smo našu nakanu, dozvoljujući da na spomenutom brdu bude varoš , pridolaze gostovi, imadu zemlje i posjede, preimućtva i slobode od nas doznačene i niže popisane drže i ne povrijeđene čuvaju.
Preimućstva dakle i slobode građana na rečenom brdu stanujućih i sabranih, koje su oni međusobno uredili, a mi ih odobrili , jesu sljedeće :
Ako bi isti gosti u području Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije bili orobljeni od razbojnika ili inih zločinaca, dužan je gospodar zemlje , u kojoj su orobljeni, pošto se po sudu dobrih ljudi i prisegom sugrađana procijeni količina novca, ili oteto povratiti ili zločinca označiti. Zatim nijesu dužni ni na kojem mjestu u granicama kraljevskim plaćati daće.
Zatim, koji god građanin drugoga građanina pogrdi psovkama , pogrdama ili psinama , te ako zbog toga bude odsuđen , neka plati uvrijeđenomu deset pensa , u općinske troškove 100 denara , koji, ako se iza trokratnoga ispravljanja ne poboljša , pošto mu se sve stvari u općinske svrhe priklope , neka se kao nepoštenjak sramotno iz varoši protjera. Ako bi također tko drugome dao ćušku, ili ga zlobno za vlasi vukao , neka trpi istu kazan .
Ako bi tko koga nožićem, mačem, kopljem ili strijelicom ili kojim takovim načinom ranio, a ranjeni se oporavio bez štete na udovima, neka plati liječnika ranjenikova, a ranjenomu neka plati 5 pensa , a pet u varoške svrhe. Bude li pako osakaćen na kojemu od uda , ima platiti liječnika ranjenikova, i ranjenomu deset maraka i za varoške potrebe 10 pensa.Ako pako umre, imadu dva dijela njegova imetka pripasti roditeljima ubijenoga, treći dio varoši. Bude li pako ulovljen ima se po običaju kazniti, osim ako je tko koga ubio u igri bez zle nakane, u ovom bi slučaju neka usmrtitelj dade u ime otštete sto pesna rođacima ubijenoga , dvadeset pako pensa za općinske svrhe ; ako mu imetak ne bi bio dovoljan , neka se prepusti presudi građana. Ako bi pako tko od stranaca, ulazeći u varoš , budi na cesti, budi u kući ili na trgu slično , kako gore zabilježeno počinio, neka mu sudi sudac varoši i odsuđen neka trpi iste kazni.
Ako bi pako tko od stanovnika varoši , ili stranaca bio ulovljen u krađi ili razbojstvu unutar međa varoških, neka se po gradskom sucu kazni. Zatim, ako bi koji stranac , kojega iz varoši hotio pozvati na sud zbog novca ili nanesene nepravde, neka ga kod suca tuži; i nikoja parnica ne smije se suditi na dvoboj, već ima dovršiti po svjedocima i prisezi, bila ona sa strancima ili domaćima. Svjedoci pako imadu se uzeti takova preimuštva , slobode , koje su ovi; na isti način, bilo da nađe stranac kod stanovnika, ili stanovnik kod stranca konja ili vola, ili neke ukradene stvari , uvijeke se imadu postaviti svjedoci, kako smo gore spomenuli .
Zatim, građani spomenute varoši ili kmetovi po selima, koja ovoj pripadaju, koja su blizu teritorija iste varoši, nijesu dužni stajati na sudu ikoga osim varoškoga suca; pak, ako bi sudac bio sumnjiv, i tužitelj bi ustvrdio zakoniti otklon, to, pošto se zazovu sve starješine varoši pod predsjedanjem samoga suca, neka se riješi stvar, o kojih presudi, ako bi se još sumnjalo, i nezadovoljan ih tužitelj izazvao pred kralja, ima sam sudac za sve ostale do kralja.Na isti način , kad bi zbog kojemu drago parnica tkogod gradskog suca i građane, ili samo građane pozvao pred kralja , nije dužan poći drugi van sam gradski sudac .Iako bi tko kojega građanina ili građane, ne tražeći prije pravicu od gradskoga suca, izazvao pred kralja, za onoga ili one je dužan poći sudac , i njemu će izazivač namiriti izdatke, za to , što je prezrevši ugled kraljevskog povlastice , koju je poznavao, ne potraživši gradskoga suca , ovoga uzalud trudio poslovima i troškovima .
Građani pako neka imadu slobodnu vlast izabrati varoškoga suca odakle god hoće, koji se ima nama predložiti, i svake ga godine izmijeniti po sudu svoje volje. Zatim ako bi tko iz varoši umro bez nasljednika, neka ima slobodnu volju sve svoje pokretnine raspoložiti kome hoće. Nekretnine bo, kuće,dvor, vinograde, zemlje i zgrade , posavjetovavši se sa svojim sugrađanima, neka ostavi svojoj ženi ili kome od rođaka svojih, nu tako, da se ove ni po njemu, ni po ženi, ni po rođacima ne mogu otuđeti vlasti varoškoj, niti izuzeti ili otkinuti. Zatim umre li tko bez oporuke , a ne bude imao ni sinova ni žene ni rođaka , imadu se dva dijela njegova imetka po povjerljivim muževima , za to po vijeću građana određenima podijeliti siromasima i crkvi iste varoši, treći pako dio neka se pridrži u korist varoši. Onda određujemo , da se u istoj varoši obdržava svečani sajam na dva dana u sedmici, naime u ponedjeljak i četvrtak , a osim toga dnevno dnevni sajam. Obćina pako gore spomenute varoši, obvezana je nama na slijedeće službe : Kad bude kralj ugarski hotio povesti vojsku u primorske strane ili na korušku ili Austriju, dužni su rečeni građani poslati 10 vojnika opremljenih vojničkim oružjem . Osim toga dužni su dati kralju, kad se zbude , da on amo pođe, za objed 12 volova, 1000 kruhova, četir bačve vina.
Hercegu pako cijele Slavonije, ako je od kraljevske djece, dužni su polovinu rečenoga dati. Banu pako koji bude ,ali ne podbanu , nisu dužni ništa drugo plaćati, nego na početku njegova banovanja: jednoga vola, sto kruhova, bačvu vina, jednom dok god bude banom. Zapravo od svih ovih služba biti će 5 godina slobodni i prosti; nakon izminula petgodišta budu obvezani na plaćanje.
Nadalje, isti građani dobrovoljno, na se uzeše , da vlastitim troškovima rečeno brdo Grič dobro utvrde čvrstim zidom. Za uzdržavanje pako gostova , koji stanuju na rečenom brdu, dali smo zemlju oko toga brda Griča, koju smo istim gostima po našem dragom i vjernom Dionizu banu cijele Slavonije, pod izvjesnim i razlučenim međama uručili , da ju zauvijeke posjeduju, koje zemlje međe ovako teku; prva je međa na luci Save, koja se zove Kraljev prijevoz do velike ceste , i po njoj se stere do potoka, koji se zove Zoiska, koji potok prolazi preko mosta ; onda po istoj cesti pruža se prema sjeveru, prelazeći vodu, koja se zove Mlaka i dolazi na brežuljak, uz koji je zemljani međaš , koji dijeli zemlju kraljevskih pučana s tistočne strane ; zatim prelazeći manju Mlaku dolazi na veliku cestu, koja se općenito zove Eteven, po kojoj dolazi do potoka Cirkvenića , tamo je most, odovuda gore istim potokom uz brdo Grič polazi ravno međom prema sjeveru , sezući do izvora , koji se zove Kubulkut , uz koji je zemljašni međaš , od kojega gore uz potok Cirkvenić prema sjeveru dolazi do potočića , koji se zove Sopotnika , oduvuda prelazeći brdašće pada, u neku dolinu , kojom prelazi k potočiću, koji se zove Lomski potok, zatim se uspinje k međi zagrebačkoga Kaptola, druga je gostova gričkih , treća sinova Dobča od plemena Aga, zatim polazi na vrh istoga brda po imenu Medveniča, prema zapada i dolazi k međi sinova Mikula, koja se zove Plešivica, do koje je zemljani međaš, zatim prelazeći od vrhunca istoga brda prema južnoj strani uz međaše ka kestenovom drvu , do kojega je križ i uz ovo je zemljani međaš; zatim silazi do glave vrela , koje se zove Čičerja, koje vrelo dijeli zemlju Andrije od zemlje prije spomenute, i tako silazeći po njemu skreće ponešto prema zapadu k brdu, i ondje je drvo kestenovo označeno križem, do kojega je zemljani međaš, zatim na vrh ovoga brda polazi prema jugu dijeleći zemlju zagrebačkoga Kaptola ; zatim na okrug prema zapadu nešto skreće i ondje prelazi potočić, koji se zove Neznić potok , i odonud penjući se gore od zemlje Andrijine po dolini k vršcu jednoga brda , tamo je međa, odavde dijeleći po starim međašima zemlju Gremlu silazi k drvu, koje se zove javor, i tamo je međaš , i pada k cesti, koja polazi iz sela Gremle, zatim po istoj prema jugu polazi do polja k zemljanom međašu odonud nešto skreće na lijevo po cesti i dolazi do močvara, koje se zovu Mlaka , tamo je međa do iste Mlake s lijeve strane polazi do orahova drva , tamo je međaš, onda k bazgru , pod kojim je međaš zemljani , otuda po međašima ide i pada na rijeku Savu, odavde spušta se na prvotni međaš i tako dovršava.
Da dakle ova naša rečena odredba i sloboda rečenih gostova čvrsta i nepovrijeđena ustraja , ovu smo im povlasticu podijeliti potvrđujući je vječnom krepošću našega zlatnoga pečata. Dano kod Verevče kroz ruke meštra Benedikta prepošta stolno biogradskoga , dvora našega kancelara , izabranoga nadbiskupa kaločkog; za vrijeme Bartola pečuhskoga, Kleta jegarskoga , Stjepana zagrebačkoga , Bartola ( nitranskoga) Blaža čanackoga , Benedikta varadinskoga i predloženoga gjurskoga, Stjepana vackoga i predloženoga za nadbiskupa ostrogonskoga, biskupa, koji su upravljali crkvama ; za vrijeme dragoga našega rođaka Ivana Angela gospodara Srijema i župana bačkoga, Ladislava Palatina, Mateja meštra tavernika i župana šopronskoga , Rolanda Stolnika i župana nitranskoga , Mavricija meštra Peharnika, Stjepana meštra konjušara Arnolda , župana simeškoga , Pavla župana stolnogradskoga, koji su obnašali poglavarstva i županske časti.Godine od utjelovljenja gospodnjeva tisuču dvijesto četrdeset i druge, šesnaestog kalenda decembra, kraljevstva našega godine osme.

Oznake: zlatna bula, Zagreb, povijest


12.11.2021., petak

Lukavec

Imam toliko podataka u glavi,da ih poneki put pošteno i sam sebi zbrkam,jer s godinama sam se malo i pogubio,a i uslijed posla i neke druge ,nažalost ili na sreću stručne literature,nemam vremena za studij.Kad trebam napisati kakav tekst,razlistam se na sve strane,da malo obnovim gradivo,podsjetim se koječega ili čega,da ne izvalim kakvu glupost do kraja.Mada i glupost ima svoje dobre strane,izazove diskusiju i raspravu što i nije loše.Svaki povjesničar ili povjesničar umjetnosti ima neke svoje postavke ili svoje teorije,koje se naravno moraju odmah pobiti,jer je to kolegijalno, a i vodi tome da se male sive stanice razbežiju na sve strane.Ja strašno volim raditi sa mladim kolegama,koji su još friški i nadobudni,ne psuju ko ja na sve i svašta i na sve strane,a imaju i želju možda nešto naučiti iz čisto životne prakse,poglavito ako voliju piti.A ja si volim popiti.Naravno,da ne bi odmah bilo joj,kad voziš ne pij.I ne, ovo nije tekst o mom moto crosu po cestama,za koji sam neki dan bio zamoljen da uplatim odmah 250 kn ,a kasnije 500 zbog izvjesnog prekoračenja,kojeg sam odmah na licu mjesta skrušeno priznao uz naslonjenu desnicu u pravcu srca i mea kulpa,mea klupa,dok me policijac čudom gledao,ovi muslići su strašno pretvorni kad se kunu u našeg Boga.Možda se onako jadan ipak s prstom prekriženim iza leđa nadao,da ću u vapaju očaja zbog uhvaćene prekoračene brzine ipak smilovati se i njemu i kolegi i naprosto uzviknuti Allahu Akbar,ali sam ostao čvrst i postojan i nisam se dao pokolebati.Valjda je to ta moja turopoljska krv.A možda i švapska,kak je govorila moja pokojna baka,da nisam niš na njih prave Hrvate dobil,nego samo na Švabe,premda je Švapska dosta udaljena od rodne domovine mojeg pokojnog dede, Austrijanca.E da,vraga,ali sam na tog istog dedu dobil i tu slobodno plemenitu krv,pa se nedam tako lako niti olujama ,a kamoli policiji na cesti.
Nekako je normalno zapravo,da ono kaj ti je blizu ili ne vidiš ili ti je pod normalno pa se poneki put i ne obazreš,kao na primer,zgrada Hnk je tu i to je to i stajala bu tu još dugo i onda lepo prolaziš pored nje i to ti je pod normalno,da nemaš niti jedne slike o njoj.Tako da ja ustvari i premda sam počeo sa Zagrebom,danas imam ili jako malo ili nemam slika Zagreba.Nekako sam prije par godina doživio svoj najveći šok,kad me je lik pred palačom umjetnosti pitao kad ide vlak,našto sam mu ja odgovorio da mora na glavni željeznički kolodvor po odgovor,na što je on meni sav zapanjen rekao,pa šta nije to ta zgrada?!Nadometnuo mi je da mu je jedan purger,jer je pretpostavljao da ja ovako sexy tamnoput to nikako ne mogu biti,pokazao da je to željeznički kolodvor.Nakon kratkog izmjenjivanja riječi i već moga poluglasnog osmijeha koji je lagano prelazio u histeriju,uputio sam ga nekako na pravu adresu,premda se on nekoliko puta okrenuo leđima prema meni,pitajući se da li ja imam pojma di je to željeznički kolodvor i da ga možda ne želim zeznuti.
Ja se ne bum tu sel na vlak ili na šnelcug do Gorice,pa odande lagano drndajući kočijom ili kolima punim sijena do Turopolja,nego lepo se sednem u auto ubacim u 6 i za kojih 20 minuta već sam doma u plemenitoj općini,na samim vratima obrane Zagreba.
Osim puno doživljaja Turopoljaca sa raznoraznim obiteljima kroz stoljeća,većinom dosta loših,od kojih su im skoro svi branili ili uništavali njihovo visokorođenje,pa i osporavali od kralja datih povlastica plemstva,ne samo pojedincima ,nego celom tom kraju,ipak su se nekako obranili i donijeli nam u naslijeđe što bogatu tradicijsku gradnju drvenih crkvica,navek su si bili na per Tu s Bogom,od hrastovih bogatih šuma,do lijepih žena ili djevojaka koje su plesale obučene samo u grane i lišće istog hrasta,a posebice na dan Sv.Jurja,zaštitnika plemenitašije,uz vatru i pjevanje :Lepi Juro kres nalaže“,dok su se momci sve redom vrli Turopoljci „šminkali“ ,koji će više i bolje preskočiti kres,kako bi se naravski i više dopal curama,te kako bi jedan od njih dobio titulu najboljeg ševca Općine.
Prvi je statut turopoljski potvrdio kralj Ladislav III. (IV.) god. 1279., a taj je dao ovim plemićima pravo, da sebi slobodno biraju svoga župana (comes) i ostalo činovništvo (officiales) na zboru čitave općine (congregatio generalis), i to svake godine. Na ovim zborovima Turopoljci su raspravljali o svojim lokalnim potrebama i branili svoj posjed i svoj iznimni pravni položaj. Sam župan turopoljski bijaše inače podređen zagrebačkomu županu, ali je u kaznenim stvarima sa svojim prisjednicima bio u općini neograničeni sudac. Pored toga zastupao ’je općinu pred kraljem, hercegom, banom i svim sudbenim oblastima u Slavoniji. Kao plemići, Turopoljci služili su i u vojsci pod banskom zastavom, no ipak tako, da su sačinjavali zasebnu četu pod svojim zapovjednikom (captaneus). Na ovaj svoj autonomni položaj pazili su Turopoljci veoma surevljivo. Redovito bi dali svoje pravice potvrđivati od kraljeva i banova. Međutim 1422. provale u Turopolje prvi puta Turci. Odsada dalje, morali su se Turopoljci brinuti i za svoju obranu, pa tako podigoše 1479. grad Lukavec i smjestiše u njemu kaštelana da ga čuva. Ali podjedno oni zamoliše i medvedgradskoga vlastelina za pomoć, a taj im posije 12 strijelaca, koji sada uzmu Lukavec u posjed za svoga gospodara, odnosno za kralja kao kraljevski grad (castrum regium). Iz toga rodi se mnogogodišnja parnica, za koje pretrpješe Turopoljci mnoge nepravde i svakojaka zla. Konačno im je vraćen 1553. grad Lukavec. Tako su opet postali slobodni starajući se oko unapredjenia svoje općine.

No,nije samo to donijeli su nam i stari slavni grad Lukavec,na kojem se ponosno diči i grb Općine.
Od svih tih „kijameta“ i zala što su ih Turopoljci predrli preko svojih leđa postoji i priča,zasnovana povijesno naravno i o obitelji Tuz od Laka,vlasnika Medvedgrada,od kojih su tražili pomoć u obrani od Turaka ,a oko godine 1477,ne nadajući se da će stari lukavac doživjeti većeg lukavca od sebe.Posla Tuz ,naravno uz plaću općine,svoju posadu,da pomogne pri obrani,ali se i poslije obranjenog grada i kad je opasnost prošla, više nije dao odande,nego dapače,istjera domaće iz grada i zaposjedne ga.
Pribroji Tuz i ovaj stari grad Medvedgradskoj gospoštiji,kao i Rakovac,te za njega i dobije odobrenje od samog kralja Matije Korvina.No,kako bi mi rekli tu doma ,svaka rit dojde na šekret,pa je zbog mnoštva nedjela i zala ,što ih je učinio,kao na primjer kalničkom plemiću svećeniku Benku,kojemu je dao izvaditi oči,a i zbog nasilja i silovanja koje je činio turopoljcima,biva osuđen na smrt i na gubitak imanja.Ali kako to nije ništa novo za nas ,i kako se stalno ipak povijest ponavlja,bježi u Mletke.Kralj Matija sve gradove pa i taj naš dragulj turopoljski daruje Ivanu Korvinu,sinu svome.No naravno tu priča ne prestaje samo tako,jer su i dalje sinovi Tuza,koji su ostali u Hrvatskoj nikako nisu htjeli odreći prava na gradove,ali ih nikad više nisu dobili natrag.Postoji priča o dolasku ili posjetu Ivanu Tuzu u Veneciju,kojemu je njegov brat inače biskup zagrebački,poslao svog izaslanika ,kojega je Tuz priupitao kako žive sada ti jadni Turopoljci,ipak mu je proradila savjest,našto mu je ovaj odgovorio,upravo onako kako ih je Vaše gospodstvo i ostavilo.Nato je odvratio Tuz ..“ Ja neću izbjeći vječno prokletstvo radi tlačenja onih plemića,od kako sam ih tlačio“.....
Ivan Tuz umire u Veneciji,u Mlecima sa teškom slikom vječnog prokletstva....
Moramo ovdje napomenuti kako su Turopoljci i slavna općina imali problema i sa Nikolom Zrinski koji na prevaru dobi grad Lukavec. Idemo kraju polako,no još prije bih se vratio samo malo unatrag,na djevojke Dodole,Jurjašice u Turopolju. Tako treba spomenuti dodole u balkanskim zemljama. Kad zategne suša, svuče se jedna djevojka do gola, uveze i obloži različnom travom i cviećem i pode s drugaricama kroz selo, gdje je suseljani polijevaju vodom. Istom krugu predočaba pripadaju i mnoga ljubavna čaranja, kao i čarolije, kojima utječu na plodnost i porođaje. Naše Turopolje omatale su grane pune lišća oko sebe,a tu vrijeme svetkovine svetog Jurja 23.04.pali se kresovi,jedan veliki glavni,a mnogo malih po dvorištima.Djevojke su obilazile kuće,a domaćice darivale čime su imale.Isto tako grančice su domačice zaticale za gradu kuće,kako bi ih te granćice spasile ili čuvale od groma,pa bi prigodom kakva nevremena koje se nagoviještalo,spaljivale u pećima.Isto tako bi te grančice zatakle i u vrtu,kako bi godina bila plodna.Orilo se Turopoljem našim i pjesmica koja bi se pjevala oko kresa
Tko nije na kresu,na leto je v lesu

Nama je ostao naš Lukavec poslije sijaset peripetija,sada još i ljepši i obnovljen,a njegovi zidi ipak pamte strašne gospodare,ali i one dobre,naše dobre plemenite Turopoljce.......

Oznake: lukavec, turopolje, Hrvatska, povijest


11.11.2021., četvrtak

Mirkovec

Godine idu i premda nas ogledalo mnogo puta zavara ,ipak i ono kaže ostario si. Što nas sve čeka do samog kraja ,bolje je da ne znamo ,a kako će nam završiti ovaj život, to ćemo vidjeti kad Bog kaže dosta.Dosta si se umorio ,sad te čeka san. Pakao na zemlji, raj na nebu i opet ona ista igra prah-pepela,kojom nas oduvijek ispraćaju čekajući upravo onog prvog među nama koji se umorio i čeka ga blaženstvo božje. Na to sve skupa nije dosta reći samo Amen, Amin ili što već drugo, isplakati se za pokojnikom koji se riješio ognja na zemlji i vode u raju,nego ga i za života smiriti i dati mu upravo toliko ljubavi da može na onaj svijet zadovoljno i zauvijek sklopiti oči sa dostojanstvom i mirom preći u svjetlo i ruke koje ga raširene čekaju na onom svijetu.
Još jedan u nizu onih dvoraca čiji zidovi i prozori nisu prazni, razlupani, namještaj samo tako odnesen jer se tako nekome htjelo, mada tog namještaja ovdje nema, krasi kuću nekog lokalca čija je baka bila kuharica plemenite obitelji ili djed kočijaš.Ipak ovdje vlada tuga. Iza zidova nekadašnjeg sjaja i bogatstva , vrijednih i skrbnih ruku velmože ostali su samo starci, ostavljeni na patnju ovog svijeta, na tugu i bol svih nas, koji nismo znali dati ruku i dati samo malo ljubavi. Osjećaj svakako nije ugodan kad se uđe već u samo dvorište. Nekadašnje princeze i prinčeve, mamime i tatine maze, nekada vrijedni radnici i pošteni ljudi ovdje čekaju svoje svijetlo i svoj prelazak u konačno dobro. Izgubljeni tumaraju suncem, kišom, snijegom, žicaju lovu, cigarete, razgovor , srce i malo dobra. Malo i jesu u svom svijetu i to te dotakne. Ako si mlad i prestraši te,ali s godinama se ipak zapitaš ,a što sa mnom? Da li to i mene čeka? Da poludim od svijeta i upravo ovdje završim svoj put žicajući i ja i čekajući onu obitelj koja po mene nikad neće doći.
Dvorac je Mirkovec – stari plemenitaški dvor obitelji koja je nestala, barem po plemstvu Mirkovec, Mirkovci iz 16 i 17 stoljeća. Iz svoje plemenitosti odvedeni su i oni, vremenom, u ruke nekog novog doba, brišući tako stare pravice i navade svoje plemenite, sada bremenite loze. Stara kurija presvukla je svoje ruho u novo doba , novo vrijeme i nastaje u 19 stoljeću ovaj dvor. Zaslugom onih Vranjicana koji su svoje ime germanizirali ,a prekidat i porijeklo samo dodali svemu tome. No, ipak prije toga, moramo se sjetiti i politike i moći i velikog utjecaja i bogatstva još jedne obitelji Bedeković – Komorski koja od stare obitelji kupuje ovaj ogromni posjed od 400 jutara. Prodaju ga oni tako tima Vranicanima – Dobrinović i upravo oni staru plemenitašku kuriju pretvaraju u dvor 1892 godine i tako završavaju krug prodaje i kupovine ovog dobra. Plemenitaši su u ono vrijeme bez tehnike nekako morali kratiti vrijeme, a najdraže od svega bio je lov, ne samo zabave radi ,nego i radi prehrane. Tako je u Zagorju bilo nekoliko lovačkih dvoraca, kao i ovaj Mirkovec, nekada su čak ovdje gospodarili i Celjski, pa Sermagi.
Sami Vranicani opremili su ovaj dvor umjetninama kojima je nestalo traga. Na nekim dijelovima još do prije nekoliko godina mogle su se primijetiti strijelnice koje bi nam i govorile o njegovoj starosti ,no nestalo je i njih. Szabo od sve siline namještaja i pokućstva navodi ormar iz 18 st. sa 27 ladica. Izrađen u Gornjoj Austriji i donesen ovamo. Na njegovim su intarzijama prikazani orijentalni gradovi ,na stranicama njemački gradovi ,a u samoj sredini bio je Hercegovac s puškom.
Poslije smrti, i poslije one nesretne 1918 godine, kada je umjesto rata , strašna bolest, kao i danas , odnosila živote, španjolka, Ernesta Vranicana ,ostaju ovdje živjeti njegove dvije kćeri Gizela i Marija, uživajući u ostacima svoga plemstva ,a ostalo su dobili njihovi nekadašnji težaci na uživanje i rad. Tempi passati.
Izlazim brzo iz dvorišta, okrećem se ,na staklu mojeg auta lice , izgubljeno, staro, izmučeno moli samo jednu kunu koju ionako neće imati gdje potrošiti. Traži ustvari samo trenutak trenutka moje pažnje.
Iz pepela si nastao i u pepeo ćeš se vratiti.

Oznake: Zagorje, izlet, putovanje, putovanje zagorjem, povijest, Hrvatska


10.11.2021., srijeda

Gornja Bistra

Sreća u nesreći
Na prvi pogled izgleda kao da je sve propalo sve nestaje, sve se još više upropaštava,a ono što se održi nekako na životu gubi svoj smisao,svoj sjaj i čar onih minulih vremena, za kojima neki tuguju, uzdišu. Krinoline su zamjenjene sve kraćim suknjama, tako da se čini da nije niti to potrebno. Novo je vrijeme svijesti u kojem gledamo samo sebe u sebe i na sebe i ne dotiče nas nimalo niti zrno povijesti ,mada volimo reći da je ona učiteljica života. Kao što sve propada vremenom, tako će i iza nas ostati generacije koje će propadati ovo naše danas . Baština se ne cijeni, prodaje se u bescijenje ,ne radi očuvanja i ponosa nego poradi samo i osobnog „vlasnik sam....“.
Neki od naših dvoraca doživjeli su tešku sudbinu ,onu tešku zbilju, kad se babe po društvenim mrežama primaju za srce, utiču se molitvama ,a sve glasnije viču „da nam se rodi opet jen Gubec“.No, taj se ne rađa dvaput,a i sve skupo toliko je smiješno,toliko pusto i prazno, toliko jalovo, da nema smisla više ništa niti ne objašnjavati. Isti ti dvorci, naši, naspram svijeta skromni ,ali ipak naši, naša povijest, naše opstojstvo i naš bitak, ruševine su ljudskosti.Neki od njih imali su malo više sreće, pa su postali bolnice nekim jadnim od svijeta ostavljenim starcima ili pak kao ovaj, djeci, za koju se čini da ih je i Bog zaboravio. Možda ih Bog više voli, pa im je dao zaborav da ne gledaju sav jad ovog planeta i da žive u nekom svom svijetu, daleko od grube stvarnosti vijeka.
Sunčani je dan, negdje 1990 godine, osjeća se onaj pritisak neke podivljale politike, koju nismo riješili sami sa sobom davno. Petokraku zamjenjuje križ, mijenja se garderoba i okreće se druga strana.U zraku je rat, kopaju po povijesti svoje histerije i svojih velikih ideja – naravno propalih, neki ljudi ,koji i danas , ne mogu se pomiriti da vrijeme ide, da smo kratko na ovom svijetu i da nije potrebno toliko puno krvi,a proliveno je i previše na ovoj zemlji.Oni sanjaju neku utopiju o velikom carstvu , koje je izmišljeno i zamišljeno i nikada ga nije bilo. Tog nekog sunčanog dana, proljeće je kasno, ptice pjevaju u krošnjama, zelene se bregi, cesta predamnom. Tražim zgradu onih slavnih Oršića koji su se iz plemena – plemenskog plemstva digli do velike moći političke ,bogataške dinastije i držali uzde Hrvatske u svojim rukama od davnima do 1918 godine. Gradili su puno, vladali – kažu – dosta narodno, hrvatski, za seljaka više manje,za žuljevite ruke svoga kmeta možda brinuli više od drugih. Nikako naći dvor. Najednom na autobusnoj stanici spazim dvije žene, zaustavim se i pitam : Molim vas gdje je dvor? – odgovaraju one ,tu nedaleko ,mi čekamo autobus i on ne dolazi. Dajte nas povezite. Ma nema problema. Za zahvalu na vožnji odlučile su mi pokazati unutrašnjost dvorca. Nisam znao što je unutra, bio sam mlad i sve mi je bilo presunčano, svijet je bio divan. U jednom malom, nezamjetnom trenu potamnio je toliko da ga i danas nosim pred očima i u srcu. Ono što sam tamo vidio u tom pljesnilu, vlagi nikada neću zaboraviti i rekao sam sam sebi ,ovdje se nikada neću više vratiti. Iskreno izašavši iz te žalosti, tuge, napuštenosti potražio sam prvu seosku birtiju i naručio konjak. Tresao sam se toliko da nisam mogao primiti čašu u ruke. Nije me bilo briga više za ništa. Bilo je previše za jednog mladog dečka. Možda me i to nekako odredilo u životu da se nikada ne rugam ili ne smijem kad netko padne ,ili se ne veselim tuđoj nesreći.
Vratio sam se tamo, ipak, poslije 30 godina. Nisam vidio nikoga, nisam gledao unutra,mislio sam samo da ga poslikam i odem. Romantični barok dvorca krije i danas veliku tugu. Gradio ga je na čast I diku sebi I cijelom narodu onaj ratnik Krsto II Oršić , koji je prekinuvši studij prava 1741 godine prešao u vojne nauke.Istakao se on u mnogim okršajima I borbama, dobio čin generala ,a sve skupa nagradila je carica Marija Teresia grofovstvom. Nakon toga vršio je mnoge visoke dužnost ,čak I zagrebačkog velikog župana. Bogatstvom I moći vladao je Severinom ,Gornjom Bistrom I Gornjom Stubicom. Njegova žena Josipa Zichy napisala je prvu knjigu za životinje, odnosno veterini- liječenje životinja I umire upravo u ovom dvorcu. Krsto školovan u Bologni I Beču , sagradio je sebi upravo ovdje dom ,daleko od svijeta ,podno Medvednice, jednokatan I elegantan u obliku slova U. Uredio je I park od kojeg je , ostao I plan.Fine plohe ulaznog glavnog portala ukrasio je grbom obitelji I dao godinu MDCCLXXIII – 1773.
Szabo samo kratko dodaje opisu I kaže da je sve to skupa previse francuski.
Kada krenete sjenovitom alejom zastrtom od krošanja graba budite tiho. Ukoliko ne možete podnijeti ono što vas unutra čeka, otiđite, a ako se ipak možete nositi sa boli, pomozite I učinite toj djeci kratku radost. Bog će se nasmiješiti.
NIje kraj, prije nego ipak dodam ono što me muči I što moram reći nakon toliko godina od svog prvog posjeta. U prvom katu popevši se stubištem, gdje su još stari visoki ormari u stolici totalno napuštena sjedila je curica, kratka crna kosa, normalna ,zdrava prisebna. POzdravio sam je I pitao kako je. NIje odgovarala ustima nego očima tuge. Curicu su tamo smjestili roditelji, jer je imala kožu kao riba.MOžda je bila samo zalutala sirena.
Plačem….

Oznake: Zagorje, povijest, Hrvatska


08.11.2021., ponedjeljak

Noć vještica

I ove godine kršim sva pravila ponašanja! Razlika je možebitno između selo i grad,a kako sam ja gradsko dete razmaženo onda prihvaćam kompletnu amerikanizaciju u svim segmetnima.Oblikujem bundevu,na što je prodavačica okretala očima kad sam je kupoval,na što sam ja rekao da idem ziheraga u pakao i ogenj pekleni i da me nije briga,na što sam ja njojzinoj vratio,a vi niste kupili,a na to će ona meni,opet oči lepeza,križ i češnjak ,ja slavim drugačije.Dobro da ne nosi naočale,jer bi joj ispale,pa nemoj meni lagati,meni je ipak dosta godina,da znam prepoznati ženu koja da ili ne da.Molitva s time nema veze,možda samo to kaj ti vrćeš okicama u stilu,vidi komunista još jedan predamnom pobožnom na blagajni.Dakle kršim sve stvari i totalno sam pogan,apsolutno u jeziku,u duši sam puno mirniji,ko bubica dobar,samo ne ko ova najezda smrdljivih martina ove godine,valjda to nije neko pretskazanje.Od mog poganstva može se nabrojati nekoliko, oblikovanje,rezanje bundeve,kićenje bora,farbanje jaja,po islamu imam likove po kući,a nije mama ili sestra ili brat,na Dušni dan idem na groblje i premda me uvjeravaju da je duša neumrla,samo tijelo ode vrit,a kako onda duše taj dan hodaju,ako to crkva ne priznaje ili priznaje,sad sam se zbunio.Da ne nabrajam dalje pun sam poroka koji se ne priznaju.Ali imam i dobrih strana,malo manje vrednih,ali imam,kao npr.ne lažem,ne kradem,ne tračam,ne idem na misu da bih vidio tko je tamo ,a tko nije,baš me briga tko s kime spava i tako te gluposti,koje nisu baš cijenjene.Ali si isto tako ne mogu nikako pomoći,nikako se promijeniti i biti samo obična osoba,koja zna pravila igre,nego udaram jezičinom baš tamo di ne treba.Ustvari kad bolje razmislim baš sam loša osoba!
I tako ću i ove godine veseliti se ,okititi kuću na Noć vještica,gledat ću one grde horor filmove u kojima je obavezno svećenik koji vrši egzorcizam na nekoj maloj curici koja se previja po krevetu i govori proste riječi.Nekako mi je to sve neka pritajena erotika u svemu tome,ali kako sad nije dan od pedofilije nego od vještica onda ne bum o tome.
Ako je Dušni dan,ako su duše neumrle,zašto se onda ne bojimo toga,zašto onda ne idemo po onome što prava vjera ne propovijeda,nego nas s oltara zovu da upravo na te duše griješimo,a te su duše naši dragi, i da slavimo razvrat i još to plaćamo u škrabicu,umjesto da odemo u kino ili kazalište.Mladi diljem svijeta mole za spas moje danonoćnovještičje igre,a onda se odu lepo svi..... ,a nakon zanosnih pogleda i to pred očima Svetog.I ona je vjernica! Gleda u križ ravno s koljena!
Takvu vjeru ja ne trebam,ja sam radije pogan,pa sam mirniji i barem samog sebe ne lažem! Ipak me je malo strah u toj noći da mi vještice ne zametu put.Duh sveti sa aureolom iznad pomazanog Krista,Majka Božja i Svi Sveti.Upalit ću svijeću za sve one moje kojih nema,za one koji su u mom životu ostavili trag,za sve one moje koji su mi dali izbor vjere,poganstva,učenja,života,glazbe, širokog razmišljanja i pogleda i izbora o načinu slobodnog razmišljanja.
Bundevu sam oduvijek rezbario,moja je baka radila za nas decu te stvari i stavila je u noći na balkon,da plaši sve one LJUDE koji bi nam mogli nauditi,jer duhova se nije bojala.Duhova se ne treba bojati,samo živih ljudi koji umjesto srca nose zlo.A moja baka nije bila komunista,nije bila niti nevjernica,niti vjernica niti hrvatica,niti svjetska,niti kućna niti vanjska,bila je baka! Ona dobra,s kolačima,koja je uvijek svojima napravila nešto posebno.Strogo se držala vjerskih pravila i regula,išla u crkvu,molila u sebi i nikada nije razglabala o svojoj vjeri kao o nečemu posebnom i velikom,to je bila njena intimna vjera daleko od svega i svih.Obična mala vjernica pred Božjim očima,građanka,plemkinja,osoba.Čovjek- žena!i Rezbarila je tu bundevu još onih davnih 70 i 80- tih godina moje mladosti i nije u tome gledala nešto protiv nekoga,bilo je to samo malo veselje za njene unuke.
Kako se zna da ja prezirem laž,pretvaru,glumu,licemjerje,a najviše glupost,onda svim vjernicima ovog svijeta želim mir u duši,a svim VJERNICIMA želim malo radosti u Bogu,jer nam je taj isti Veliki i dao radost veselja i to ne umanjuje Duh Njegov na ovoj zemlji.
Poganski je običaj to se zna,od starih Vikinga,čudno obučenih da plaše neprijatelja i to kad nastupa zima,negdje oko našeg Božića ,a za njih kraj sezone,palili su tu bundevu za spas kraja,teritorija,umrle duše koje bi se mogle vratiti,a koje su oni ubili u svojim ratovima,od svih zla i demona koji su prijetili i više su po meni dali vjeri tom bundevom u noći nego sva lažna koljena pred oltarom.
NO nisu samo vikingi i dalje idemo do Kelta koji su ostavili traga i na našim prostorima,pa su vjerojatno po gorju Žumberačkom palili i bundeve,za sretan kraj ljeta i početak duge zime,uspješne ljetine i blagostanja.
U toj noći,vraćaju se duše po svoj dug na zemlji,plaše nevjerne i one slabe lažljivce i izdajice,pa se pali ta mala bundeva kako bi ih otjerala.Opet je faktor samo čovjek i njegov strah,nikako duše nisu krive.One su našle smiraj!A ako se i vraćaju tu noć,pošten,iskren čovjek ne treba se bojati.
Amerika je donijela taj običaj u Europi,ali u Ameriku su ga donijeli još u 19 stoljeću Irci,a Irci su katolici oduvijek,ne probuđeni nanovo preporođeni komunisti.I to za vrijeme gladi,kako bi otjerali demone koji uništavaju ljetinu,šalju kugu i koleru i bolesti.No,kako su bili siromašni,rezbarili su repu,a ne bundevu,povrće od kojeg su preživljavali.
Postoji i legenda :
Prema jednoj verziji irske legende pijanac i niškoristi Jack (ili Will) sklopio je ugovor s vragom – Jack će prodati dušu vragu ako mu ovaj plati dugove u pabu. Kad je vrag došao po svoje, Jack ga je namamio da se popne na stablo. Potom je ispod stabla urezao križ, pa se vrag više nije mogao spustiti. Jack je obećao da će izbrisati križ ako vrag raskine ugovor. Nakon smrti Jack nije mogao ići u raj jer je bio grešnik, a vrag ga za osvetu nije htio pustiti u pakao. Ipak, dao mu je žeravice od vatre pakla da mu osvjetljava put dok luta međusvijetom na koji su osuđene proklete duše. Jacku nije preostalo ništa drugo, nego da stavi žar u izrezbarenu repu i krene na vječno lutanje. ( Marsela Alić)
Pa ako vi mame i bake želite napraviti malo veselja svojoj djeci,a sigurne ste u svoju vjeru,onda izrezbarite tu malu žuticu i dječji smijeh znaćit će vam više od svake pogane misli ili lažnog klanjanja kipu umjesto Gospodu na nebu.

Oznake: noć vještica, vjera, povijest


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.