Marketing
Gornja Bistra
Sreća u nesreći
Na prvi pogled izgleda kao da je sve propalo sve nestaje, sve se još više upropaštava,a ono što se održi nekako na životu gubi svoj smisao,svoj sjaj i čar onih minulih vremena, za kojima neki tuguju, uzdišu. Krinoline su zamjenjene sve kraćim suknjama, tako da se čini da nije niti to potrebno. Novo je vrijeme svijesti u kojem gledamo samo sebe u sebe i na sebe i ne dotiče nas nimalo niti zrno povijesti ,mada volimo reći da je ona učiteljica života. Kao što sve propada vremenom, tako će i iza nas ostati generacije koje će propadati ovo naše danas . Baština se ne cijeni, prodaje se u bescijenje ,ne radi očuvanja i ponosa nego poradi samo i osobnog „vlasnik sam....“.
Neki od naših dvoraca doživjeli su tešku sudbinu ,onu tešku zbilju, kad se babe po društvenim mrežama primaju za srce, utiču se molitvama ,a sve glasnije viču „da nam se rodi opet jen Gubec“.No, taj se ne rađa dvaput,a i sve skupo toliko je smiješno,toliko pusto i prazno, toliko jalovo, da nema smisla više ništa niti ne objašnjavati. Isti ti dvorci, naši, naspram svijeta skromni ,ali ipak naši, naša povijest, naše opstojstvo i naš bitak, ruševine su ljudskosti.Neki od njih imali su malo više sreće, pa su postali bolnice nekim jadnim od svijeta ostavljenim starcima ili pak kao ovaj, djeci, za koju se čini da ih je i Bog zaboravio. Možda ih Bog više voli, pa im je dao zaborav da ne gledaju sav jad ovog planeta i da žive u nekom svom svijetu, daleko od grube stvarnosti vijeka.
Sunčani je dan, negdje 1990 godine, osjeća se onaj pritisak neke podivljale politike, koju nismo riješili sami sa sobom davno. Petokraku zamjenjuje križ, mijenja se garderoba i okreće se druga strana.U zraku je rat, kopaju po povijesti svoje histerije i svojih velikih ideja – naravno propalih, neki ljudi ,koji i danas , ne mogu se pomiriti da vrijeme ide, da smo kratko na ovom svijetu i da nije potrebno toliko puno krvi,a proliveno je i previše na ovoj zemlji.Oni sanjaju neku utopiju o velikom carstvu , koje je izmišljeno i zamišljeno i nikada ga nije bilo. Tog nekog sunčanog dana, proljeće je kasno, ptice pjevaju u krošnjama, zelene se bregi, cesta predamnom. Tražim zgradu onih slavnih Oršića koji su se iz plemena – plemenskog plemstva digli do velike moći političke ,bogataške dinastije i držali uzde Hrvatske u svojim rukama od davnima do 1918 godine. Gradili su puno, vladali – kažu – dosta narodno, hrvatski, za seljaka više manje,za žuljevite ruke svoga kmeta možda brinuli više od drugih. Nikako naći dvor. Najednom na autobusnoj stanici spazim dvije žene, zaustavim se i pitam : Molim vas gdje je dvor? – odgovaraju one ,tu nedaleko ,mi čekamo autobus i on ne dolazi. Dajte nas povezite. Ma nema problema. Za zahvalu na vožnji odlučile su mi pokazati unutrašnjost dvorca. Nisam znao što je unutra, bio sam mlad i sve mi je bilo presunčano, svijet je bio divan. U jednom malom, nezamjetnom trenu potamnio je toliko da ga i danas nosim pred očima i u srcu. Ono što sam tamo vidio u tom pljesnilu, vlagi nikada neću zaboraviti i rekao sam sam sebi ,ovdje se nikada neću više vratiti. Iskreno izašavši iz te žalosti, tuge, napuštenosti potražio sam prvu seosku birtiju i naručio konjak. Tresao sam se toliko da nisam mogao primiti čašu u ruke. Nije me bilo briga više za ništa. Bilo je previše za jednog mladog dečka. Možda me i to nekako odredilo u životu da se nikada ne rugam ili ne smijem kad netko padne ,ili se ne veselim tuđoj nesreći.
Vratio sam se tamo, ipak, poslije 30 godina. Nisam vidio nikoga, nisam gledao unutra,mislio sam samo da ga poslikam i odem. Romantični barok dvorca krije i danas veliku tugu. Gradio ga je na čast I diku sebi I cijelom narodu onaj ratnik Krsto II Oršić , koji je prekinuvši studij prava 1741 godine prešao u vojne nauke.Istakao se on u mnogim okršajima I borbama, dobio čin generala ,a sve skupa nagradila je carica Marija Teresia grofovstvom. Nakon toga vršio je mnoge visoke dužnost ,čak I zagrebačkog velikog župana. Bogatstvom I moći vladao je Severinom ,Gornjom Bistrom I Gornjom Stubicom. Njegova žena Josipa Zichy napisala je prvu knjigu za životinje, odnosno veterini- liječenje životinja I umire upravo u ovom dvorcu. Krsto školovan u Bologni I Beču , sagradio je sebi upravo ovdje dom ,daleko od svijeta ,podno Medvednice, jednokatan I elegantan u obliku slova U. Uredio je I park od kojeg je , ostao I plan.Fine plohe ulaznog glavnog portala ukrasio je grbom obitelji I dao godinu MDCCLXXIII – 1773.
Szabo samo kratko dodaje opisu I kaže da je sve to skupa previse francuski.
Kada krenete sjenovitom alejom zastrtom od krošanja graba budite tiho. Ukoliko ne možete podnijeti ono što vas unutra čeka, otiđite, a ako se ipak možete nositi sa boli, pomozite I učinite toj djeci kratku radost. Bog će se nasmiješiti.
NIje kraj, prije nego ipak dodam ono što me muči I što moram reći nakon toliko godina od svog prvog posjeta. U prvom katu popevši se stubištem, gdje su još stari visoki ormari u stolici totalno napuštena sjedila je curica, kratka crna kosa, normalna ,zdrava prisebna. POzdravio sam je I pitao kako je. NIje odgovarala ustima nego očima tuge. Curicu su tamo smjestili roditelji, jer je imala kožu kao riba.MOžda je bila samo zalutala sirena.
Plačem….
Post je objavljen 10.11.2021. u 08:06 sati.