Dvorci, crkve i stari gradovi
19.09.2022., ponedjeljak
Piščanovec
|
Kuriju Piščanovec nedaleko Varaždinskih toplica grad – općina prodaje za samo jednu kunu onome koji će je adekvatno obnoviti. Sama kurija je trošna obrasla živicom, bršljanom I trnjem, te se jedva I nazire kroz taj gustiš. Prepuštena je propadanju I sama sebi. Sami taj posjed Piščanovec spominje se davno, no nekako je važnija činjenica iz 19 stoljeća kada expavlin ,inače rodom iz Novog Marofa , Sakač, koji preuzima župu Bednja , gradi ovu empire – kuriju,nazvanu negdje I dvorac. Poslije njegove smrti nasljeđuje tu kuriju zajedno sa ogromnim imanjem njegov nećak Mirko pl. Drenovački, no on to sve prodaje zagrebačkom Kaptolu za 24.000 forinti. Sam posjed bio je ogroman, navodi se da je samo površina šume iznosila 200 jutara. Zadnji arendator biskupskog imanja u Biškupcu bio je Josip Krausz iz Varaždina, koji je koncem19 stoljeća uzeo u zakup i vlastelinsko dobro Piščanovec, vlasništvo zagrebačkog kaptola. Nepoznati obzoraš ovako opisuje 1895 godine Varaždinske Toplice i neposrednu njihovu okolinu ističući kako je lijepa šetnja drvoredom u ravnici do vlastelinskog majura. Ovdje te posluže mlijekom, mrzlim jelom i vinom. Liep je također put u gradić Piščanovec, gdje te također posluže. Pisac ističe i život okolišnih seljaka pa priča kako je u Drenovcu navratio u krčmu seljaka i kod njega popio čašu izvrsnoga vina koju je odmah pohvalio, a seljak je egoistički dodao, na našu pohvalu vinu: revera est valde bonum! Pisca je začudilo, odakle priprostom mužu ova latinština. U daljnjem razgovoru s njime uporedi ga pisac s Cintekom Dalskoga. Ali seljak pridometne: Nisam ni Cintek, nego mužek Stjepan, prvi i jedini krčmar u Drenovcu. Iz 1876 godine dolazi nam I ovo ,ali ću dati samo dio: Djevojačka je u obćinskoj viećnici , prostrana i liepa.Djevojčice su družtveuije, pa jim valjda treba rogobora činovnikah, pandurah, tamničarah. Dječice nenadjosmo u školi, ter nemožemo kazati ni bielo, ni crno; ali čujemo, da jih dobro podučuju, što rado vjerujemo po uzornom vladanju, čistom držanju, pobožnosti i skladnom pjevanju puka u crkvi. Milota je pogledati Topličanku svigdje, osobito nedjeljom u jutro pod gradskimi lipami prije službe božje. Ona čista biela suknja s modrom pregačom do kićice, one lahke čizmice, onaj crveni ili plavi prsluk, ona naborita čista košuljica, onaj šareni rubac na glavi ili dvie debele pletenice niz pleća, a nada sve, ona crIjena lica pokazuju ti pravu Hrvaticu. Mužkarei se pokrivaju malenim okruglim škrljačicem uzanih obodovah, odievaju plavom jaketom vrh gaćah izpod košulje, s čižmami do koljena. Djevojke ili sjede po ogradah, ili stoje u skupu, ili kupuju i zalažu svakovrstna voća; mladići stoje pušeći; jedni se i drugi razgovaraju, šale, smiju, ali čim je stalo odzvanjati, svi u tren u crkvu božju. Krasna li prizora pučke valjanosti! Izišavši iz djevojačke učione, eno gdje se iz Bistrice vraća druga medjumurska procesija istini redom, istom pobožnošću, samo što ženske nose na glavi zelen vienac od papira: — To je znak — reče nam nadošli župnik — hodočastnicah, koji one vrativši se kući poklanjaju crkvi. — — Pa kako dugo borave ti ljudi ovdje? — zapitali župnika. — Dok se okupaju i po perivoju razgledaju, — — Divna li estetičkoga ćuta u našem narodu, odakle se god promolio — primietih — pak pozdravši čestitoga župnika, s prijateljem kući. — No hoćemo li kamo na izlet? — zapita poslie njekoliko danah gospodja srednje dobe pobjed pred kavanom, tko bi uviek sjedio u mjestu. — Ako vam je s voljom — odgovorili — možemo namah; ili ćete u bližnji kaptolski Piščanovec preko Bednje po sočnih livadah podno bujne šume, ili u dolnji Novimarof Erddom u pohode, ili još dalje u Kneginjec, podno topličkih brežuljakah, gdje je ugarski kralj Emerik zatvorena držao brata si Andriju, velikoga dobročini-telja Varašdinacah, ili u Bauerovu villu na užitak prirode i umjetnosti skupa. — Krasne prirode imamo i ovdje dosta, osim ako je ondje pod drugim vidom; ali svakako će goditi umjet-nost ljudska. Hajdino s mjesta, tko pristaje? — Ne baš s mjesta, milostivna — rekoh — promi-slite: žega, prašina, pa se i kočija ima najniiti i prire-diti, poslie četiri sata, ako vam je s voljom. — Liepa hvala na savjetu — primieti gospodja — ja bih s mjesta poletjela, gdje je što viditi. U urečeno vrieme nas četvero u kočiju, a peti na bok, pak uz sjenovito brdo polagano, da se odveć neza-prašimo. Udjosmo u perivoj, što svuda oko ljetnika svakoja-kim, i redjim cviećeni cvate, podno ogromnoga hrasta, što se uprav pram ljetniku osovio na hvat i pol visokoj gromači, skladno sastavljenoj od topličke sige. Priča iz o I oko Varaždinskih Toplica.  Oznake: povijest, varaždin, Varaždinske Toplice, Hrvatska, Putovanja, izlet |
26.06.2022., nedjelja
smiješan događaj u Varaždinu
|
Kad je u Varaždinu kasno u noći gospodin Josip Stjepan Žuvić, prijašnji kapetan, šetao s nekim gospođama I gospođicama, koje su javno bile prigrlile razuzdan život pokojnog Najšića, od šale ili obijsti ugrabiše gospodinu Blaškociju jarca, te ga privezaše za konopac zvona na vratima samostana. Jarac se prevrčući silno derao, baš kad su franjevci bili otišli na kor.Dođe vratar,otvori prozorčić, ugleda rogove, crnu boju I začuje dreku pa upita, tko je. Promijenivši glas Žuvić odgovori : Đavao sam, protjeran iz Gora; tražim kod vas stan.Fratar laik otrči do gvardijana I ,našavši ga na koru, sav uplašen javi mu, da đavao pred vratima traži stan. Ispripovjedi mu, da ima rogove, da je potpuno crn, da se prevrće I raznovrsno glasa.Franjevci se uplašiše ,kad su čuli buku I dreku, pa zaključiše da neugodnog gosta treba otjerati pomoću svetotajstva.Stoga jedni dobiju nalog , da se odadu pobožnosti I molitvama, a drugi požure u sakristiju po svetojastvo. Međutim bačvar svjetovnjak ,koji je bio pijan još od prijašnjeg dana, probudi se kod te učestale zvonjave I ,misleći da je vratar zaspao ,pođe do vrata. Tu nađe ključeve, otvori vrata I, nagazivši na jarca ,pomisli, da se slučajno zapleo u konopac. Dok ga je nastojao odvezati, dođu fratri sa svijećama I svotojastvom. Zaplašen tim novim prizorom, pomisli da su to sjene mrtvaca. Kad je prepoznao glas lektora teologije, upita ga što je to. Kako su I oni po glasu prepoznali bačvara, stanu ga psovati kao pijanicu I rušitelja noćnog mira. Dobivši svijetlo, on odveže jarca I ispriča, kako je bilo. Kad su pri svjetlu vidjeli, da je to jarac, uniješe ga u samostan I zatvoriše te ga ni sutradan,kad se saznalo za tu zgodu I kad je Blaškoci tražio svog jarca natrag, ne povratiše, nego ga zaklaše I dadoše koscima sjenokošama. Budući da se Blaškoci nije htio primiriti, oni, koji su izveli tu šalu, platiše mu za jarca tri zlatnika. 1765 godina     Oznake: varaždin, Hrvatska, Putovanja, povijest |
14.09.2021., utorak
Biškupec
|
Biškupec Uz Varaždin Biškupec je jedno od najstarijih mjesta ovoga kraja.U početku se posjed navodio samo kao biskupski posjed kraj Varaždina i to u skupnoj potvrdi kralja Emerika iz 1201 godine u kojoj se navode i granice tog posjeda.O tim granicama između posjeda i Varaždina govori se isto tako i u potvrdi požeškog kaptola 1470 godine,te isto tako u ispravi dvorskog suca Stjepana de Batora 1472 godine. Ime mjesta spominje se prvi puta u ispravi biskupa Osvalda Thuza 3.12.1479 godine u kojoj se susrećemo s latinskim nazivom Byskwpecz.Selo se spominje i u kanoničkim vizitacijama u 17 st- 1638,1649 i 1650 godine. Iz godine 1755 dolazi nam i velika seljačka buna.Pritisnuti velikim i sve većim porezima i različitim davanjima,seljaci na podrućju varaždinskog generalata počeli su sve više i sve otvorenije negodovati,a kada je po naređenju generala Guicciardija otpočelo iste godine utjerivanje novca za kupnju vojničkih odora,došlo je do pobune.Seljaci predvođeni svojih seoskim knezovima oduprli su se ubiranju novca,jer su saznali da se zapravo radi o podvali. Već je prije pod istom izlikom skupljan novac,a sad je trebalo skupiti još kako bi se financirao dolazak i doček NJ.C.A.V. Marije Terezije,koja je najavila svoju posjetu Hrvatskoj. Buna je podigla na noge seljake-kmetove od Drave pa sve do okolice Zagreba. Osvojeni su brojni tvdi gradovi kao što su Vrbovec, Rakovec i Bisag. Kako se buna sve više primicala Zagorju ,plemstvo je pobjeglo u Konjščinu.Pod zapovjedništvom generala grofa Draškovića ugušena je buna u Velikom Otoku kraj Legrada,ali dok je general tamo stišavao buna ,buknula je nova u Biškupcu. Pobunjenici su provalili u dvorac uhvatili nadglednika i ubili ga.Saznavši za ovo grof Drašković krenuo je u Biškupec, uhvatio ubojicu nadglednika i zatočili ga.Nakon nekoliko dana teškog mučenja,raščetvorili su ga.Nakon toga uslijedila je pljačka seljačkih imanja. Pobuna je imala veliki odjek,jer je pokazala smjelost ljudi koji su se podigli,iako su znali ishod unaprijed. Sami posjed Biškupec bio je ogroman,što najbolje pokazuje podatak iz 1920 godine,kada je provedena agrarna reforma. 600 jutara oranica i livada podijeljeno je seljacima u zakup. Dvorac u Biškupcu potječe iz 18 stoljeća i služio je kao stan upravitelju imanja. Danas je podijeljen na stanove i u strašno je derutnom stanju   Oznake: varaždin, Zagorje, Hrvatska, povijest, pobuna |
13.09.2021., ponedjeljak
sv.Ilija Obrež
|
Od 1242 godine kad je Bela 4 seljacima dao pravo plemstva i prozvao ih svojom braćom,barem kako navodi Šenoa,uz svu silu istaknutog visokog plemstva,aristokracije,nalazimo posvuda i te male plemiće sa svojim skromnim kućama koje nose naslove plemenite,pa stoga,premda bile malo bolje od seljačkih ili čak seljačke,one se diče ponosom roda svoga i visokog naslova što im je dao kralj. One su male,većinom porušene ili nestale,nezamjetne i većini potpuno neinteresantne za istraživanje,ali isto tako bi puno toga mogle ispričati o svojim vlasnicima.Poneki put ćemo i za njih naći izraz dvorac ili čak dvor,no one su po svom slogu gradnje i načinu gradnje ipak puno skromnije od velikih im susjeda. Mene osobito zanimaju te priče iz tih starih zidova,koje nisu uzmogle dići se na predikate baruna,grofa ili čak princa,nego su u svojoj suštini ostale prisne narodu.Nalazimo ih po Turopolju,Moslavini i naravno Zagorju. Lutajući nekako varaždinskim krajem kojeg oblikuju ipak gradovi i dvorci,nalazimo na hrpu tih malih vrednih ruševina,sa dječjim napuštenim očima koja gledaju još uvijek u cestu kad će naići konji i gazda – glavar kuće.No,on se ne vraća više.U njih dolaze i novi gazde,ali oni ne prepoznaju taj sjaj tih malih duša. Najgore od svega mi je kad naiđem na ruševinu,danu nekom od bivših seljaka i kmetova,kojima one ne predstavlja ništa,nego samo smetnju na dvorištu,a drži je samo zato,jer je tu jenput davno živel neki grof,koji je mučio njegov rod,a sama ta građevina njemu predstavlja samo neku osobnu osvetu i on je pušta da propada.Uz nju je nova moderna gradnja,koja pokazuje koliko se lova ima danas.I tu je nekako priči kraj. NO ni početak ni kraj nikada nisu sami nego postoji i ona sredina koja priča povijest. Sami taj posjed Obrež spominje se davno prije te kurije,prije velikih imena,malih seljaka,novih nekih vlasnika i to još 1247 godine.Mnogi će reći kad je Bog i zaista hodao po zemlji.NO sama ta naša mala kurija ,nekad veličinom važna i impozantna danas je samo spomen nečije nebrige.Kaže ona sama da je iz 18 stoljeća,kad su ovdje gospodovali oni pijandure i ispičuture Patačići od Zajezde,koji su popili skoro pa sve ,pa i skoro sve do samog kraja svijeta.30-tih godina 19 stoljeća vraćaju se seljaci tog kraja zdravom životu,nasuprot Patačićima,pa se ovdje dešava veliki antialkoholni pokret prevelikog ispijanja vode i to sve pod geslom : „ za dobro zdravlje – studena voda“!Ispijali su tako mještani svetog Ilije i po 4 litre vode po glavi dnevno.Da bi tadašnji svećenik spriječio takav „vodopilni“ pokret napisao je šaljivu poslanicu koju je pročitao svojim vjernicima na pokladnu nedjelju.Ova kajkavska satirična prodika što je počinjala s riječima :“ Vu ime vina,punča i krampampuče – stramen“ bila je podijeljenja na 4 dijela. U prvom dijelu „Dictio joc osa“ između ostaloga se kaže : Stanite se pijanci – hote na rakiju.Taj čtejem vu zdihavanijih Kraljevića Marka,vu delo 8 .redu pak 343 Prvle vendar,nek bum dale govoril da zadobite vugodnu duhu,prosim vina sladkoga kupicu punu...“ Preskočit ću drugi i idem na treći koji je znakovit .a zove se „Conclusio“ – O ,voda,o voda,ti najgorši elementum ovog sveta,ni ti dosta,da polja naša kvasiš,da senokoše muliš,da žir pišiviti,da grozdje pucati činiš,neg da još i pamet i svu jakost tela robiš,na stran onda s tobom,na stran....... Na kraju cijele te prodike koja je bila i publicirana, sami župnik potpisao se kao Janko Vododurec de Vinopirad,plebanuš sv.Ilijanski. Stoji ona tako i dalje ruševna sjećajući se nekadašnjeg sjaja i veselja i samo je poneki putnik malo probudi iz sna i prene je u stvarnost kao što sam je,nenamjerno je slikajući ovakvu.Ali ja sam vidio onu njenu ljepotu porušene starice.   Oznake: varaždin, izlet, Zagorje, Hrvatska, povijest |
23.02.2021., utorak
Helena Rozalija Somogy - Njoj se mili u svili
|
Njoj se mili u svili Bez obzira na današnje zgražanje, ponašanja i nastupa pojedinih zvijezda,koje bi dale i nogu i uho i oko da se pojave u kakvoj show emisiji,pa čak snimaju i porniće,izazivaju sablazan golotinjom od koje svi padamo u nesvijest,premda uživamo gledajući raznorazne uratke i povijest ima svoje gledište i stav oko uopće ženske uloge u slijedu tijeka vremena.Izgleda tako da ženski spolni organ vlada i harači svijetom i to u ona vremena baš kad je žensko tijelo moralo biti dolično zatvoreno,odozgora poklopljeno šeširićem,a rashlađivalo se lepezom,grijalo psima na koljenima.Neću predaleko otići u razglabanje tih koljena i pasa,nadam se samo da nisu bili previše nemirni pod skutama kakve otmjene engleske dame i da su im jezici bili tamo gdje su i trebali biti.U 20 stoljeću i u ovom vremenu kojem živimo brakovi i razvodi su sasvim normalna pojava i uprkos „ Pogle prasicu“ i povijest je imala svoje heroine,ne uzimajući onu slavnu Lizu Taylor. Otići u antiku sada ne bi imalo smisla ,jer je zaista predaleko,pa ćemo zaboraviti da se i rat veliki vodio radi jedne ženske,Helene Trojanske,ali isto tako možemo istaknuti da su muški radi te Helene ustvari patentirali i kasnije ratove,pa čak i špijunažu trojanskim konjem. 18.stoljeće ,to je moje vrijeme,vrijeme bogobojaznosti i opće uglađenosti sve dotle se ne zatvore vrata budoara na plemićkom dvoru.Ovo je povijest i tu nema smisla nikakvog moralizirati niti diktirati neke svoje poglede ,nego samo povijest sagledati u protoku ljudskog postojanja na ovoj planeti.Isto tako nema potrebe niti banalizirati činjenice nekakvim osobnim dodacima i razmišljanjima,nego se prepustiti otkrivanju davnog vremena ,sagledavajući današnje.Ne volim banalnosti! Helena Rozalija Somogy,snažna ,hrabra žena udavala se četiri puta.Datum njezina rođenja kao niti godina zapravo se ne zna,postoje pretpostavke između 1658 i 1718 godine,a u praktičnoj povijesti nalazimo je u crkvi u Belcu gdje je svoj grb prislonila na grb onih Bedekovića.No ,idemo polako. Kronici ju opisuju kao povisoku ženu izuzetne ljepote, i svoju je ljepotu toliko dobro iskoristila da je možda poživjela duže,bila bi jedna od najbogatijih žena svog vremena,pa čak ako gledamo i tadašnju Europu,a danas bi u naše vrijeme bila sigurno negdje na onoj Forbesovoj ljestvici.Bila je svakako plemkinja,udata za prvog muža plemića Lepossija,no živjela u oskudici koju nije podnašala,pa je svoje tijelo iskoristila kako bi se domogla novca i prodavala ga je uspješno izuzetno bogatom barunu Gothalu,čovjeku koji je naprosto bio rob pohote.Taj isti Gabrijel Gothal imao je stariju ,bolesnu i oronulu ženu s kojom je bio u dogovoru da će za svoju buduću ženu uzeti Reginu Rauch,koju je bogato i obilato darivao,a isto tako i njene roditelje.Nakon smrti svoje žene ipak je oženio Helenu,a Regina se morala zadovoljiti onime što je odprije dobila,šutke.S našom Helenom živio je samo godinu dana i učinio je bogatom baštinicom čitavog svog imutka.Helena je tako naslijedila golem novac,ali i prostrana imanja Jalžabet,Granje,Martijanec,Hrastovljan i ostale. Da je ostala udovica i da ju nije tjerao taj njen veliki apetiti sexualni,doprla bi svakako do nečuvenog bogatstva,ali se ipak preudade za Baltazara Bedekovića koji njenim novcem kupi za svoju djecu imanja Gotalovec,Jalžabet i Granje.Poslije njegove smrti nastade rat oko posjeda i premda je Baltazarov sin ženio kćer Heleninu iz prvog braka rođenu Lepossi i iako je Bedeković želio da se njegovi sinovi ožene za ostale kćeri Lepossi,to se nije dogodilo.Isposlovala je ipak Helena da u kraljevskoj donaciji bude naglašeno kako je ipak sve kupljeno njenim novcem,tako da su sinovi,možemo reći ostali kratkih rukava oko imanja poslije svog oca. Nakon brojnih parnica sa sinovima Bedeković,opet je povede strast i tjelesni užitak i udaje se opet za Ivana Habijanca,kojem kupuje potpukovnički čin,ali kad je svoju darovnicu opozvala pobjegao je Habijanec u logor od proklete babe i pošteno ju je oblatio. 1758 godine pada u postelju,piše oporuku i ostavlja novac onima koji ostaju,no za povijest i da ju ipak malo opravdamo,i da ju baš ne nazovemo crnom udovicom,ostade nam njezino dobro djelo do kraja postojanja,a isto tako i spomen njezinog imena do kraja vijeka.Naime je za svoje kmetove osnovala zakladu od 3000 forinti kako bi oni dobili kamate u slučaju kakve nevolje. Umire 1760 godine 7.3.  Oznake: varaždin |
