Marketing
sv.Ilija Obrež
Od 1242 godine kad je Bela 4 seljacima dao pravo plemstva i prozvao ih svojom braćom,barem kako navodi Šenoa,uz svu silu istaknutog visokog plemstva,aristokracije,nalazimo posvuda i te male plemiće sa svojim skromnim kućama koje nose naslove plemenite,pa stoga,premda bile malo bolje od seljačkih ili čak seljačke,one se diče ponosom roda svoga i visokog naslova što im je dao kralj.
One su male,većinom porušene ili nestale,nezamjetne i većini potpuno neinteresantne za istraživanje,ali isto tako bi puno toga mogle ispričati o svojim vlasnicima.Poneki put ćemo i za njih naći izraz dvorac ili čak dvor,no one su po svom slogu gradnje i načinu gradnje ipak puno skromnije od velikih im susjeda.
Mene osobito zanimaju te priče iz tih starih zidova,koje nisu uzmogle dići se na predikate baruna,grofa ili čak princa,nego su u svojoj suštini ostale prisne narodu.Nalazimo ih po Turopolju,Moslavini i naravno Zagorju.
Lutajući nekako varaždinskim krajem kojeg oblikuju ipak gradovi i dvorci,nalazimo na hrpu tih malih vrednih ruševina,sa dječjim napuštenim očima koja gledaju još uvijek u cestu kad će naići konji i gazda – glavar kuće.No,on se ne vraća više.U njih dolaze i novi gazde,ali oni ne prepoznaju taj sjaj tih malih duša.
Najgore od svega mi je kad naiđem na ruševinu,danu nekom od bivših seljaka i kmetova,kojima one ne predstavlja ništa,nego samo smetnju na dvorištu,a drži je samo zato,jer je tu jenput davno živel neki grof,koji je mučio njegov rod,a sama ta građevina njemu predstavlja samo neku osobnu osvetu i on je pušta da propada.Uz nju je nova moderna gradnja,koja pokazuje koliko se lova ima danas.I tu je nekako priči kraj.
NO ni početak ni kraj nikada nisu sami nego postoji i ona sredina koja priča povijest.
Sami taj posjed Obrež spominje se davno prije te kurije,prije velikih imena,malih seljaka,novih nekih vlasnika i to još 1247 godine.Mnogi će reći kad je Bog i zaista hodao po zemlji.NO sama ta naša mala kurija ,nekad veličinom važna i impozantna danas je samo spomen nečije nebrige.Kaže ona sama da je iz 18 stoljeća,kad su ovdje gospodovali oni pijandure i ispičuture Patačići od Zajezde,koji su popili skoro pa sve ,pa i skoro sve do samog kraja svijeta.30-tih godina 19 stoljeća vraćaju se seljaci tog kraja zdravom životu,nasuprot Patačićima,pa se ovdje dešava veliki antialkoholni pokret prevelikog ispijanja vode i to sve pod geslom : „ za dobro zdravlje – studena voda“!Ispijali su tako mještani svetog Ilije i po 4 litre vode po glavi dnevno.Da bi tadašnji svećenik spriječio takav „vodopilni“ pokret napisao je šaljivu poslanicu koju je pročitao svojim vjernicima na pokladnu nedjelju.Ova kajkavska satirična prodika što je počinjala s riječima :“ Vu ime vina,punča i krampampuče – stramen“ bila je podijeljenja na 4 dijela.
U prvom dijelu „Dictio joc osa“ između ostaloga se kaže : Stanite se pijanci – hote na rakiju.Taj čtejem vu zdihavanijih Kraljevića Marka,vu delo 8 .redu pak 343 Prvle vendar,nek bum dale govoril da zadobite vugodnu duhu,prosim vina sladkoga kupicu punu...“
Preskočit ću drugi i idem na treći koji je znakovit .a zove se „Conclusio“ – O ,voda,o voda,ti najgorši elementum ovog sveta,ni ti dosta,da polja naša kvasiš,da senokoše muliš,da žir pišiviti,da grozdje pucati činiš,neg da još i pamet i svu jakost tela robiš,na stran onda s tobom,na stran.......
Na kraju cijele te prodike koja je bila i publicirana, sami župnik potpisao se kao Janko Vododurec de Vinopirad,plebanuš sv.Ilijanski.
Stoji ona tako i dalje ruševna sjećajući se nekadašnjeg sjaja i veselja i samo je poneki putnik malo probudi iz sna i prene je u stvarnost kao što sam je,nenamjerno je slikajući ovakvu.Ali ja sam vidio onu njenu ljepotu porušene starice.
Post je objavljen 13.09.2021. u 16:09 sati.