Dvorci, crkve i stari gradovi
13.09.2021., ponedjeljak
Laduć
|
Da li ste ikada doživjeli da vam jedan krasan sunčani obećavajući dan postane težak I mračan? Ja jesam I to sasvim neplanirano.Veselio sam se kratkom izletu I poslije naravno ,kako je običaj sa prijateljima sjesti ,protresti događaje,ispričati vic I naravno popiti po koju pivu.Sve lagano uz kakvo slikanje,popularne selfije da se zabilježi trenutak jednog sparnog ljeta.Tek je na početku I mislim na more,na ljetnja lutanja,opuštanje ,a onda odjednom udarac I to direktno u glavu.I dan mi postaje mračan. Iz Zagreba cestom brzo ,pa onda polako sve dalje I dalje na granice Hrvatske,pazeći na crveni STOP u rukama plavca, koji nemaju milosti da ti ustvari ideš vidjeti nešto vrijedno,jer to njih ne zanima.Baština Hrvatske I svi oni neki plemići I dvorovi,njih kao niti većinu ne zanima,nego kafana I pjesma,svakodnevne brige I žena I djeca kod kuće koji čekaju svoj red,dok on stoji ovdje na cesti,gdje luđaci isprobavaju snage svojih motora. Red I zakon ne osvrću se na ono što im pokušavaš reći,a to je da si se malo zaletio I da ti je iskreno žao. Žali se ti kasnije ,a sad potpiši kaznu. Ok, dečki, vi radite svoj posao,a to kaj sam si ja zamislil da je cesta karting to je moja stvar. Hvala I doviđenja. Ovaj put mi se to nije dogodilo, ali često prije jest. Nigdje nikoga ustvari na toj cesti, samo poneliko pretrčavanje auta ,koji žure doma ,na klimu I odmor. I vrtovi su se stisli, nitko ne pali travu, nitko ne kosi, nitko ne pljevi, sve se povuklo. Vrata su tu ona stara ,kovana ,tvrda ,širom otvorena, u dvorištu umjesto kočija ,sada automobili. Novo je vrijeme I ne čeka više povratak konja ,nego se prepušta toplom sunca da ogrije stare zidove, one poznate obitelji Vranicani .Odakle su se oni ovdje našli nije niti bitno, bitno je jedino to, da su ostavili trag u beskraju povijesti. Današnji dvor nije star, premda pamti I davne dane,kad je bio mali, samo usputna stanica za Sloveniju. Sam posjed sa malom kurijom spominje se u 17 st. a u 19 zamijenio ju je ovaj novi, koji sada gledam,historicistički,koji je projektirao Kuno Weidman. Onaj stari ostao je u kartama iz 1862 godine. Prekrasan oblikovan vrt, po uzoru na francuske vrtove.Sve to možemo zahvaliti tim Vraniczany- Dobrinović, a vjerojatno je zadnja vlasnica Tilda upravo dala svojoj mašti na volju uz ruke vrsnih vrtlara. Iz godine 1893 20 lipnja dolazi nam podatak da se ovaj dvor jako tresao I to nas povezuje sa današnjicom. Oko 10 sati I 12 minuta uvečer jak potres prodrmao je seljane I vlastelu u krevetu, jako I silno,broja se ne zna jačini,ali su prozori I stvari u kući jako zazveketali. Sve je unaprijed bilo dogovoreno, posjet I čekala nas je mlada dama , pedagog ,ako se sada dobro sjećam. Imala je bezbroj priča, koje možda nisam tada želio čuti, no jednu ću svakako pamtiti do kraja života. U tom starom zdanju danas je sirotište, za svu onu napuštenu, neželjenu I nevoljenu djecu o kojoj ,kao I o dosta stvari, država ustvari jako malo brine.Imaju veće brige, kako svojoj djeci osigurati imetak I brze aute do kraja vijeka. Naime, jedno dijete odvedeno je od obitelji koja ga je već u samom malom startu, bilo mu je 4 godine tek, naučila kako je život ustvari jedno veliko sranje. To dijete silovali su pripadnici obitelji,a dok je centar to otkrio završilo je ovdje sa traumama za cijeli svoj život. No, tu nije kraj ,kraj ne znam, samo možda nastavak priče. Centar za socijalu I država povjerovali su roditeljima, obitelji I vratili dijete natrag u taj pakao. E tu mi je sunčani dan propao do kraja I nadvili su se oblaci. U samom dvorcu nije ostalo puno uspomena, kao I u ostalima, sve se to podijelilo, zapalilo nakon 1918 godine, seljaci raznijeli namještaj, uništili na spomen kmetstva ,a onda je 1945 sve to dovela do razornog stanja onoga to zovemo baštinom. POvijest u rukama žulja I neznanja. Samo jal ,zavist,a mogu reći I suze otplakaše svo to bogatstvo. Nadam se da se u povijesti to više nikada neće dogoditi. Nisam siguran,ali eto nada je spas valjda. Nekoliko peći I par zidnih slika ,uz klavir koji ne svira više, jedino je što ću pozdraviti ,poslikati I reći zbogom,jer se ovjde više ne vraćam. Priče na koje nisam emotivno spremam ,ne mogu više slušati. Želim sunce,zrak I slobodu I puno ljubavi, koju više ne dajemo niti sami sebi,a toliko ju trebamo u ovim vremenima. Pa,zbogom Laduč    Oznake: laduć, Hrvatska, povijest, izlet |
