Pregled posta

POvijest u gumama

Povijest u gumama
Prošao sam hrvatsku uzduž I popreko,tisuće kilometara ,tisuće vožnji,tisuće traganja I tragova.no I dan danas nakon 30 godina ne mogu staviti točku I reći to je povijest.Toliko pentranja ,veranja,hodanja,razgledavanja,padova,silazaka I uspona a ja sam još uvijek na početku. Toliko I knjiga,zapisa,arhiva,listova,listina,skripti I govorkanja da cijelu tu povijest ,pogotovo ako je gledam danas ne mogu shvatiti što je to što nam ne da napred I što nas ne tjera boljitku nego se samo vrtimo u začaranom krugu istoga vrtloga. Jedna jedina misao koja me stavlja u cijeli taj pregled ovog hrvatskog teritorija možda je najbolje objašnjenja onim Šenoinim Tahijevim,za kojeg tvrdim odgovorno I pod punom svješću da se gore na nebu smije što nam je napravio ,da I dan danas se toga ne možemo otresti,a to je jal I zavist :Nostra sun jura ,nostra sunt jura,nostra sunt rura.I to je to uglavnom. I dan danas netko vlada I pravom I zemljom I kao se nikada od kmetstva ,onog roba ,nismo makli,a to samo zahvaljujući samima sebi I nikome drugome. Umjesto sloge, umjesto tog pokliča,pozivamo se na riječi koje nikada izrečene nisu, na pojmove koji nikada postojali nisu, nego obično složenica u glavama vlastodržaca,kojom nas drže I dalje u pokori. Moja povijest je čudna, glupa I pametna, raskošna I rasplakana , ne obavezujuća s nadom da će netko nešto shvatiti I naučiti,ali opet se svede ipak na kraju,ma koliko se ja trudio na krvna zrnca I stoku sitnog zuba. Ne želim niti jedno niti drugo,bilo je pametnijih I bit će ih još,samo gdje se skrivaju ili gdje su se posakrivali! Zašto ne izađu iz tmine I kažu rogu rog ,umjesto da nas vode stranputicom u kojoj I oni žele da sami shvatimo što I kako,ali mi se ne budimo.Spavamo dobro zatvoreni u svojim ljuskama ,koje se otvaraju samo onda kad se popije koja piva ili gemišt ili konjak više I onda nemamo snage niti kuraže reći ono pravo, nego se I opet prilagođavamo skupini I većini. To se zove trač, samo najgore vrste, koji će koštati one koji dolaze poslije,ako će ih uopće I biti. Da li će biti nekoga da tu našu povijest zaista ispriča istinito kakva bi ona trebala biti ,bez lažnih navoda I pokliča ili ćemo zapravo mi umrijeti u pustoši vlastitog srca ,bez da nam netko na smrtnom času doda I čašu vode.
Burgovi, dvorci ,kapele I crkve, kurije I festunzi čekali su da ja dodjem ,ali čekaju I vas ,čekaju sve one dobro,poštene I zdrave ljude koji bi trebali shvatiti svu potresnost I lakomislenost hrvatske povijesti,ne mijenjajući riječi u nešto fino I korektno, nego pljunuti sami sebi u obraz I reći,pogledaj što sam napravio,jer me nije bilo briga.I to se ne tiče samo baštine ,nego I našeg ja, onog ja kojeg češljamo svako jutro u ogledalu.
Moja povijest nije antika ,nije niti romanika, niti gotika niti taj moj barok niti išta drugo, već traženje izgubljenog povijesnog niza I uloge te iste koja je trebala odigrati čak I nedavnu obećanu Švicarsku na ovim našim prostorima. Ne želimo zalizati rane, nego ih stalno I stalno obnavljamo I tu smo stali. Zajedništvo je postalo parada govora I pozera ,a ne ono što će nas odvesti dalje u ono što čekamo ili smo čekali svi ovdje rođeni ,a to je prava slobodna I bogata hrvatska za sve ljude. I to nas nije naučilo. I dalje živimo u bajkama I legendama od kojih očekujemo ratni poklič u boj, ali se onda kao I svi pijanci poslije burne noći trijeznimo sa teškim mamurlukom. POštovanje,srdačnost, pružena prijateljska ruka kao da su samo izumrle riječi,a ne podstrek. Tako se isto odnosimo I prema baštini I prema povijesti. POvijest nam je postala zanimacija po kafanama I zanimacija mržnje I brojanja tko je odakle I tko je kako I kad se sve skupa zbroji dobijemo upravo onu jedinicu mjere ,koja kod nas važi I vrijedi oduvijek: tko je jamio ,jamio.
Kako dati sebe ,jer je to ono što očekujem od drugih, ne naučena riječ, poslušana negdje kao pravica,kao ona prava, a ne zastraniti I ne dodvoriti se nikome ,nego držati svoj stav,dati mu srce I dušu ,dati mu život. Umrli zidovi ,puni rupa ,prašine, štakora grizu I ono malo poštovanja prema onome što je bilo,a nitko ne misli da se to referira I danas. Baš me briga, je ono što najčešće čujem. Briga me za povijest, mrzio sam je u školi, briga me za sve osim za danas.Lakomisleno I neodgovorno prema svemu, ne samo prema onome što su nam ostavili ti strašni I grozni plemići,ugnjetavački I izdajice, koji su isto tako kao I mi danas trpali samo sebi. Reklama I promocija je u službi zločestih ili smo mi takvi krvavi jako da nam ikone povijesti su upravo one koje mrzimo I koje spominjemo kao lose .Kad bi se napravio popis tih likova bilo bi jasno da više poštujemo one zločeste ,zle ,izrabljivače I batinaše ,nego one koji su htjeli dobro ovom teritoriju. Teritoriju okupanom u suzama I krvi.
Prošavši sve te dijelove ,a najviše sam se ipak koncentrirao na 1527 godinu ,kada je nekako I sve počelo sa tim Habsburzima,pa sve do one 1914 kada u Sarajevu cijela ta storija umire, ipak I dan danas nakon 30 I više godina lutanja ,nisam samom sebi objasnio upravo te dvije godine ,a toliko sam se derao, nervirao,lupao I udarao, vozio I hodao I sve to skupa ostalo mi je 1527.1.1 na Cetinu.
I tu je nekako početak I kraj moje povijesti. POvijesti pređene u gumama.

Post je objavljen 15.09.2021. u 16:26 sati.