Dvorci, crkve i stari gradovi
12.02.2021., petak
Budinščina
|
Kreneš li prema Novom Marofu od Konjščine proći ćeš svašta,bilo lijevo ili desno,a na samoj cesti gleda te stara kurija godinama zapuštena,poslije onih ratnih vremena nacionalizacije i konfiskacije povijesti,sada obnovljena u privatnim rukama.Jedno je vrijeme 80-tih godinama ta starina proglašena vikendicom,umjesto da se njome ponosi,jer slavno ime krije u sebi.Ne samo slavno,nego u ona ,pa čak i ova vremena dobro i pošteno,ime onoga koji je krenuo prvi arhivirati ovu našu povijesnu prekretnicu,napravivši škrinju privilegija kraljevine. Nemojte od silnih zavijanja starih cesta odustati ,nego stanite pogledati tu ljepoticu,kuriju Budinščina, onog slavnog protonotara iz 17 stoljeća Ivana baruna Zakmardyja de Diankovec. Bio je odličan muž svog doba Ivan barun Zakmardv, koji bijaše i nekoliko godina podžupan županije varaždinske, a njegov brat Gjuro Zakmardv vice komeš 1661. tada velike županije križevačke.Kada se je u Beču stalo upravo očito o tom raditi, da Hrvatsku što uže svezu s provincijama austrijskim, izabra 1651. god. na kraljev poziv hrvatski sabor poslanstvo, koje će kod kraljevskog dvora u Beču imati vijećati o uređenju odnošaja s njegovim savjetnicima i zastupnicima susjednih zemalja, uz hrvatskog bana Nikolu Erdddva i Ivana Zakmardva, koji je medjutim izabran za protonotara.Godine 1658. bio je protonotar Ivan Zakmardv članom vlade ili zemaljskog’pododbora, kojem je imao biti na čelu podban uz biskupa zagrebačkog i predstojnika kaptola i veli-kaše Tomu Erdddva i Šimuna Keglevića.Protonotar bio je važan član banske vlade, te se je u prvašnja vremena pisao, da je banalis, a kasnije protono-trius regni.Birali su ga stališi. Svaki novi ban predao mu je svoj pečat, na kojem je bio grb kraljevstva, a oko grba ime i naslov novoga bana. Protonotar bio je perovođa u saboru stališa i kod banskog suda, kojem je u odsutnosti banovoj predsjedao, a tada je bilježio viceprotonotar, koji je bio također izabran od stališa.Velika slika Ivana Zakmardva u uljenim bojama, smještena je u uredskim prostorijama postojale županije varaždinske u Varaždinu, uz napis u latinskom jeziku doslovce: Magn. Domi: Joannes Zakmardv liber baro de Diankovecz caesaeare, regie majest. in judiciis personalis praesentiae locumtenens (razumije se banalis) seminarii Varasdiensis fundator.Živio je u godinama 1600.—1667. zauzet za prosvjetu i bio je veliki narodni dobrotvor.Osim Budinšćine posjedovali su baruni Zakmardv još imanja Vrbovec i Diankovec u opstojaloj županiji krize-vačkoj, a prema njegovoj oporuci imalo se je prodajom tih dobara osnovati đačko sjemenište u Varaždinu, no koje je 1796. spojeno sa zagrebačkim konviktom. Patriotičan njegov naum, da se u Varaždinu podigne posebno sjemenište, nije se mogao realizirati zbog pomanjkanja novčane glavnice, te je stoga ustrojeno više stipendija u postojalom plemićkom konviktu u Zagrebu. Njegovu kuću u Sjemeništnoj ulici u Varaždinu prodala je 1867. god. zemaljska prokuratura gradanu i kotlarskom majstoru Josipu Polancu.Udajom njegove sestre za Zenu pl. Horvatha od Sv.Petra prešlo je dobro Budinšćina na ovu obitelj, iz koje vuče lozu Petar pl. Horvath bivši 1869.—1870. godine upravitelj časti velikog župana županije varaždinske. Kasnije bijaše opetovano biran za narodnog zastupnika kotara zlatarskog, a u godinama 1878. do 1881. bio je i podpredsjednik sabora kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Pošto je njegov sin jedinac, Ivo, umro 1871. god., to je s Petrom Horvathom ova loza izumrla. Njegovo uzorno vođeno imanje Budinščina kupio je 1886. godine trgovac Jakov Plachte, te ga predao svom sinu Lavoslavu, koji ga je nakon 20 godina djelomice rasprodao. Danas živi na ostatku tog dobra Martin Zabavnik. Gjuro ga Szabo u svojoj knjizi hvali,pripisujući mu ,premda Mađar porijeklom,silne zasluge i ljubav prema Hrvatskoj. Ivan je podržavao Pavline,pa je obnovio i njihov samostan u Križevcima,a sam njegov posjed Dijankovec po kojem je dobio predikat nalazi se nedaleko tog malog mjesta,gradića.Isto je tako podigao i novi hrvatski samostan pavlinima u Ulimju,danas je to Slovenija i tamo je dao sagraditi crkvu i uredio je,a tamo mu je pokopana i žena.Poslije njega ženidbom kurija prelazi u ruke Horvatha,pa je mijenjala vlasnike dok u posjed nije došao veseljak,o kojem i danas po Zagorju kruže mnoge storije,pa ga isto tako spominju i kao prvog gospodina-komunistu! Jedno je vrijeme tadašnja vlasnica kurije,nasljednica tražila kredit od 500 tisuća dinara za sanaciju teško oštećene potresom kurije,ali ju je općina Zlatar odbila s obrazloženjem da to nije kurija nego vikendica.Tako je zlatarska općina ušla u biser birokracije u Hrvata,ondašnjoj Jugoslaviji,ali niti danas se nije baš puno promijenilo u razmišljanjima.Isto tako,osim bogatstva koje je imala,redom sjajnih štukatura koje su propadale,isto se tako zbio događaj kad su maloljetnici upali u kuriju i ložili vatru povijesnim spisima izuzetne važnosti i u samu vatru bacali namještaj koji se sačuvao od davnina.Svašta je prošla ta stara dama.No,tu priči nije kraj,ako ste to pomislili.Poslije 1945 godine u kuriju su poslije samog onog velikog 2 svjetskog rata,upali seljaci,raznašujući namještaj,povijesne stare knjige,s kojima su i rit brisali,ne znajući njihovu vrednost,a isto tako nisu ih niti mogli pročitati.Tako su nestale i knjige s originalnim potpisom i samog Petra Zrinskog!!!! No,ostavimo to sve skupa,neka povijest i vrijeme i dragi Bog sudi dalje,do konačne odluke,a ja se vraćam vlasniku gospodinu komunistu Zabavniku,koji se volio šaliti,bio veliki dobročinitelj.Sagradio je školu,općinsku zgradu i bio firmani kum svakome tko ga je pitao,pa je za prvu pričest svojoj kumčadi davao odijela i satove.Prema ljudima,iako bogat čovjek nije se ponašao kao vlastelin nego kao zaštitnik.Bio je on od one stare loze hrvatske koja se brinula o narodu svome,ponekad čak i na vlastitu štetu. Ova je smo jedna kratka epizoda te starice na samoj cesti Zagorja,a takvih priča ima mnogo,pa zavirite u priče i čak i bajke,i otkrit ćete i taj svijet bogatstva i šarenila ljepota ovih naših krajeva.   Oznake: Zagorje |
