Čepin
Da nam je turizam glavna grana gospodarstva vidi se i po tome,što pazimo na svoju baštinu,no mi više volimo i patimo na prirodan izgled devastiranog stanja i ruševine.Te ruševine nam govore,kaj smo mogli,a nismo i daje opomenu svima onima da to tak mora ostati,jer bi mogli nahrupiti svakakvi turisti i naprosto kopirati nekaj lepo,a znamo da su posebice ovdje Kinezi najljući protivnici,koji sve kopiraju,pa bi tako mogli i nekaj od naših građevina graditi po Kini.Zato je bitno da se sve sruši i ne daj Bog obnavlja,osim onoga kaj bi se moglo svideti kome od obitelji ili bliskom frendu,pa mu ga gešenkamo.
Ono kaj se i sačuvalo,a kasnije i preuredilo,jesu bolnice,u koje bolje ne ući,pretežno za slaboumne osobe,jer su ionako slaboumne pa ako i žive u vlagi ,nije niti bitno jer oni to ne kuže,em kaj bi se u škole,pa je to malo i popravljeno.Čim se napravi nova škola,naravno je da se stara zapušta.Ne bumo sad o ratu,koji je to malo i popravio dodatno,jer je od tog rata prošlo već skoro pa 30 godina i još uvek ništa.
Dakle,turizam nam buja u stilu i prilici,gole guze,gole noge,pokoji eksremitet koji nije fino pokazivati javno,pa pivo,vino,sladoled ,večera i šetnja uz naše more.A ostalo kako kome.
Od romanike na Jadranu pa do 20 stoljeća na kontinentu moremo jedino biti posebni i zadovoljni kaj uopće išta više i postoji.
I ovo zadnje kaj nam se desilo,potresi,svakako poboljšava situaciju,da krenemo dalje u novo vrijeme,jer vrijeme je mobitela,tv-a,kompjutera,a ovi starci to nisu imali i kaj će nam.Kaj nije lepše videti koji moderni trgovački centar recimo onak sa krasnim parking placom negde usred livade i recimo koji trgovački centar uguran u secesiju i historicizam.Naravno da jest,a ne durilo od kakvog dvorca po kojem još jedino štakori hodaju.
Široka ravnica,magla koja se diže i pomalja se sunce,zove na zrak,u prirodu i naravno na put.Cesta je prazna,pokoja kola sa konjima,auti,a on stoji usred neke novotarije poslije 1945 godine,kad su prognani baš svi ti mučioci jadnog naroda,svi ti kulati i plemići i mora im se zatrti zemlja i imena.
Desetak kilomatara od Osijeka na cesti prema Đakovu,nalazi se veliko naselje Čepin-nekad slavno i staro,danas zapušteno i tužno.Točno negdje na pol sela stoji taj dvor u klasicizmu dan.Donesen je na ovaj svijet od obitelji Adamović u 19 stoljeću.
No,već prije toga znamo za to naselje u povijesti,već u antici,kada se razvija manja postaja od velike Murse (Osijeka).U 13 stoljeću je zapisan,a opet jedan povjesnik nam ga daje kao Kendchupa iz 1258 godine.U nekoliko dokumenata daje nam se u godini 1258 i 1494 kao oppidium Chapa.U srednjem vijeku ovde su oni slavni Korođi,a onda dolaze Turci.Oni nisu rušili kao neki drugi kasnije,čuvali su mjesta i gradili i dalje.
Čepin je od odlaska Turaka s ovih područja dan vojnicima,pa zatim je komorski posjed,a onda ga Marija Terezija daje Ivanu Kapistranu Adamoviću,koji ga i drže skoro pa do novijeg vremena.Adamović Čepinski ovdje su kao i na svim svojim posjedima organizirali uspješan posjed,a kasnije otvaraju i manufakture i tvornice za preradu poljoprivrednih proizvoda.U prostranom parku podižu dvorac,jednostavnih linija,a kasnije nam ovdje dolaze oni Mihaljevi- Mihailović ustvari,koje pak zatičemo u Orahovici.Glavno pročelje ima izbačen rizalit,a predsvođeno je sa devet prozora.Jednokatan je.U prizemlju rizalita ugrađena su četiri plitka pilastra-pretpostavlja se da je ovdje bio otvoreni trijem prema parku.
Nekako volim tu maglu koja me vodi.Ona sakriva su bijedu tih naših dvorova,ali isto tako kad se približite kojem od njih,oni iz te magle izranjaju kao čarolija,samo treba raširiti ruke ,zagrliti ih,ali otvoriti dobro i oči i ne zaklapati ih ,da ta slika ne nestane u prostoru i vremenu kao fatamorgana.