Dvorci, crkve i stari gradovi
18.06.2022., subota
Krstinja
|
LJeto je u punom zamahu,bliži se podne , sve se smirilo osim pčela ,osa I kukaca koji danonoćno zuje I rade. I u ovo sparno vrijeme oni ne staju, jer vrijeme brzo prolazi I skoro će zima. Ona teška tvrda hladna kordunaška zima. Klima u autu je ugašena , prozori otvoreni, puštam ljeto k sebi. Duboko udišem mirise sparine, poljskog cvijeća , meda, vatre I asfalta koji gori pod gumama. Od Vojnića prema Maljevcu, vozim polako , rekli bi umorno, ali nije ,nisam umoran , već mi se naprosto nikuda ne žuri. Toliko sam zadovoljan danom, pjevušim u sebi I samo mi dolazi neki tekst koji sam ,ustvari I nisam baš zapamtio, nego samo početak ,a prije 4 godišnja doba Vivaldija : LJeto, malakše čovjek…..Auti žure prema granici Bosne. Kordunaši se povukli u hlad, neki natpisi – narodni grafiti koji hvale onog slavnog Babu – Fikreta Abdića “Sve je dzabe, kad nema Babe” I ljeto, samo ljeto u meni ,u mojem autu I u zraku .Sunce pali. Brojim zavoje jer na jednom moramo skrenuti naglo. Selo je Krstinja , jedno od onih mnogobrojnih sela. Zaseoka možemo reći koji ljubomorno čuvaju I skrivaju svoje bogatstvo ,pa se ponekad putujući ovako ili lutajući osjećam kao gusar – pirat koji traži upravo to skriveno blago. Skrećemo konačno na pravom zavoju, promašimo isprve ,jer nije to samo tako naći Tvrdinu , treba se ipak malo pomučiti. Dvije žene , same ,usamljene u starim pohabanim kućama, razveselile se nenadanim gostima I bile su sretne što mogu pomoći. Stari duh , starih dobrih vremena, pomoći čovjeku u nevolji ili potrazi. Spuštamo se natrag niz padinu, brdo I onda parkiramo. NIje daleko hoda pa polako. Ne osjećam niti vrućinu niti sparinu ,niti se znojim, samo čekam kad ću ugledati Grad. I onda pojavi se On – tvrdi kameni grad – Krstinja. Ustvari ono što je od njega ostalo,slika je ista kao I svugdje – bršljan. Koliko god da je štetan I agresivan, nekako ustvari upravo on, otrovan posesivno čuva te starine,brani I grli I štiti da se baš zadnji kamen na kamenu ne raspadne. KOliko god ga ne volim u vrtu ,ovdje je on moj saveznik I moj prijatelj. Gola cigla, branič kula ,prozor sve je što je ostalo od nekada slave I obrane Hrvatske od turskih-osmanih osvajanja,a sada sve to skupa stoji prosto , zapušteno I napušteno. Ne treba nam. NIje slavan niti dičan , kamen običan I cigla isprana vremenom. Nije nam za slavu niti za diku ,jer od njega nemamo neke velike sadašnjo – političke koristi. Legenda I seljani kazuju da je grad gradila neka kraljica – kneginja Kristina pa ga I po sebi prozvaše I stvarnog mu datuma gradnje ne znamo. Ocijenimo li ga onako stručno ,kao što je red, bez imalo empatije, reći ćemo da je kockast ,okrugla glavna kula opasana je zidom uokolo,a pojačana s tri polukule I ulaznom kulom kako smo već vidjeli na mnogim našim gradovima-braničima.Prostrano predvorje okružuje zid s polukulom koja je već 1701 god porušena.1744 godine dolazi nam I slika, mada autora ne znamo,a taj nacrt čuva se – gdje drugdje nego u Beču. 1334 godine imala je Krstinja I župu I naći ćemo je na popisu župa u Hrvatskoj, a prvi župnik bio je Grgur. U samom početku tu je prebivalo pleme Ladihovića,a najstariji iz tog plemena Juraj Sanković. Prodaje on grad Frankopanima Cetinskim. Ne želim sad nabrajati sve vlasnike ,ali je za sami ovaj prikaz važno da od 1575 godine ,siječnja, ovdje sjeda turska vlast I ostaje sve do mira u Karlovcima (Sremskim) 1699. Godine. Od 1712 godine stoji Grad napušten ,porušen,ali se drži još uvijek starac I ne da se. Bršljen ga miluje I mazi I oni dvojica , prijatelja .čuvaju I zadnji spomen na sliku jedne povijesti da barem netko pamti dok je zadnje cigle na kupu. Šušti lišće, šuma je u cvatu, pjev ptica kao lajtmotiv, gušter brzo prođe kroz travu. LJeto,ali sada mi je već pomalo tužno…..     Oznake: kordun, Hrvatska, Putovanja, izlet, povijest |
17.06.2022., petak
Kolarić Vojnić sv.Petka
|
Povijest se nažalost koristi vrlo zlobno, zločesto I ovakva kakvu danas imamo ,a mediji pomažu, poglavito internet , nikako ne govori o njoj kao učiteljici života. Nažalost , u vremenu brzine I instant informacija , površno se shvaća I istina, koja bi morala svakako stalno I redovno biti prisutna ,a Isto tako I objektivnost prikazivanja. Svakojaki povjesničari, nazovimo ih tako, vole širiti svoju istinu onako kako njima paše ,a žalosnije od svega je nepismenost I ne voljenje povijesti, zato se ona lako I tumači I piše kako se želi. Pola laži ,pola istine svakako je uvjerljivije I lakše je primiti učenje nego saslušati dokaze I činjenice I s njima izboriti svoje mjesto u vremenu. Žalosno je isto tako da baš svatko bez recenzije ili ispravka može napisati što želi I da ga više ne možeš ispraviti. Rekli bi to po onoj staroj : Što jedna budala učini, sto pametnih više ne može ispraviti. Prošao sam brzinski cestu od Zagreba do Topuskog, a puno sam pisao o njemu , kao I o samom Kordunu, ni nikada kraja I točke. Sami taj Kordun je opustošen , usamljen, rijetko ili nikako se čuje glas djece, jer ih zapravo I nema. Politika, ekonomija I rat učinili su svoje, tako da se čini da taj dio svijeta, planete ili Hrvatske uopće više niti ne postoji. Kao I slični krajevi koji nestaju, ili koji se samo malo bore na svjetlu, Kordun tone sve dublje. U selima sami umiru starci, djeca pobjegla, stanovništvo raseljeno I nitko nema volje dati bar prst spasa tonućem, nego ga gura dalje I dublje u nepovrat. U bezdan. Ponor. Ipak opet sjedam u auto. Povijest me udara I znatiželjan sam. Uvijek se sretnem ipak sa ratom , bilo kojim, ali uvijek I nanovo me rat pogađa u glavu, ma koliko god ja bježao od njega. I to onaj 2 svjetski rat. Riješiti taj rat nikada nećemo, jer ne želimo. Dobro nam dođe u obračunima I stalno se vraćamo na njega, kao da upravo to netko želi stalno nas držati robljem jedne ili više suludih ideja. Kružim Kordunom.Svi slavni I veliki ratnici padaju I opet , gradovi I opet gore, utvrde nestaju , ne pred borbom , ne pred junakom , nego pred upravo tim 2 svjetskim ratom. Cesta ona davna , prije asfalta, prašnjava, šuma se nadvija nad cestu , dole Glina teče u brzacima, skače preko kamena, zaobilazi mostove . Žica u vodi, nekad bratstva I jedinstva. Sad je asfaltirana, šume nestaju u pohlepi, Glina I dalje teče tijekom I tokom, ali je I ona sama, usamljena, dijeli dvije države nekada sestre. I to je povijest. Kamioni jure pored kuća, odnoseći naše šume negdje daleko. Novaca nema, prodaje se I ono malo djedovine da se prehrani. Nema milosti, možda pokoja suza, I puno alkohola I to jeftinog. Škole zatvorene. Bolest I starost još nekako čuvaju Kordun. Ne želim misliti o ratu, barem ne ovom zadnjem, niti onom prije. Želim misliti na ona vremena smijeha I veselja, punih kuća I staja.Muk krava, blejanje ovaca , trešnje u proljeće, vesela igra valova, rascvjetala mladost ,pjev ptica . Melodija prirode. Tik uz cestu ,a pred Vojnićem stoji ruševina. Njeni zidovi pričaju priču, onu žalosnu naravno, jer je I ona smetala nekome, I ona je kriva za ono što I nije napravila. LJudi su. Isti oni ljudi koji su je gradili I isti oni ljudi koji su je rušili. Uvijek I samo ljudi. U Kolariću malo iznad ceste stoji sv.Petka građena je 1804 godine. Danas je samo spomenik ratu. Crkva je spaljena I od nje su ostale samo gole cigle I perimetalni zidovi do visine pokrovnog vijenca ,jer se zvonik s krovom I svodom urušio. Bila je slična svim onim I većim crkvama početkom 19 stoljeća ovdje na ovom krajiškom području. Pravokutna, jednobrodna sa zaobljenim užim I izduženim svetištem,a u duhu klasicizma. Niti jedna priča , niti jedna molitva ne svjedoči o njoj kao ljepotici, kao građevini, kao zdanju molitve I nade, nego samo nam svjedoči o suludosti. Stoji kao spomenik fašizma. Nije bitna niti njena graditeljska vještina niti ljepota ,nego stoji nam da je 1942 godine 17. Travnja zajedno s crkvom stradalo mnogo nevinih ljudi. Nedaleko dud je dao svoje plodove I upravo mami I zove da se zagrize u slatkoću I glasno se nasmije. LJeto je ipak tu I treba se smijati. Tako glasno I odlučno da se I priroda nasmije s tobom. I sve je tada ljepše. Mene cesta zove, već mašina auta nestrpljivo bruji. Krenimo!    Oznake: kordun, Hrvatska, povijest, vjera, Putovanja |
16.06.2022., četvrtak
Bović
|
Sve dalje dalje ,cesta diktira tempo. Prazna ,napuštena , možda samo lokalno traktor ili kakav kultivator, pas ,mačka i ostalo ruševine duše, srca , kuće plaču, šume se uništavaju. Novaca nema cijelim putem.Slavna graničarska povijest sada je mrtva. Starci, polja i koji slučajni zalutali auto karlovačke,sisačke ili možda zagrebačke registracije. Zavoji, sjećanja i gas da što prije stignem kući. Nekako se ipak slika ljetom ili proljećem kad se sve razlista malo osvijetli, raznježi jer pokrije golotinju sramote velikih ideja . Jugoslavija i Hrvatska ruku pod ruku ostavljaju da sve ode u pepeo. Rat je ovdje bio bijes, izazvan bukačenjem o nekim vremenima koji nisu pokopani. Garderoba vojski koje su tada prošle, iz ormara i skladišta dobro očuvana uniforma ovdje je izvučena na silu , kako bi netko svoje neke privatne težnje prema teritoriju svukao do kraja i obukao nešto što bi svugdje bila sramota. Kao da nije baš upravo ovdje bilo dosta krvi. Ovdje je povijest pisana crveno ,obojana žilama i prerezanim vratom. Nagnuta u stranu, pada duša ,očaj djece, a prozori zjape prazni. Toliko misli toliko gorčine, toliko i tuge dok prolazim, vozim ovom ljepotom krajolika. Vraćaju se starci da umru na svojoj zemlji. Možda i preklinju negdje unutra u kutevima suza što su nasjeli na šizofrenu ideju kraljevstva kojeg nikada više neće biti,a ni konja da ga damo kralju. Ako imaš i malo srca, imalo osjećaja , sve to proći će ti glavom i bit će ti teško, onako te snuždi. Sela prolaze. Prošao sam Lasinju, pa grobnu kapelu nekog novog karaktera. Grobovi su popravljeni, usta šute. Režu se karlovačka i sisačka županija u uskom prostoru. Moram stati – priroda zove. Sela promiču prazna. Taj strah i ti pogledi , nisu to pogledi mržnje, niti čuđenja ,niti interesa ,sve je to negdje napola kad stajem autom u Boviću. S desne strane malo poviše stoji ruševina. Nikad mi neće biti jasno što je građevina skrivila da je se sruši. Bez obzira na vjeru ili felu ona predstavlja bogatstvo jednog naroda jedne zemlje, ali to nikoga nije briga. Zašto nas nije briga ne znam. I Nikad neću znati. Samo se pitam. Vaskrsenja je Gospodinovog i pravoslavna je ,jer je i življe nekada pa i sada ,ono što je ostalo od njega ,bilo više pravoslavno. Ruševine u cigli dolaze nam iz 1735 godine. Inventar je nestao ,a imao je bogati ikonostas 19 stoljeća. Neki podaci govore da je građena i svođena gotski no ja to ne vidim. Ja vidim neka oponašanja gotike u baroku. Ostala je niša u zidu ,vjerojatno za kakav kipić a ostalo možemo samo zamišljati kako je izgledalo. Nekada je ovdje negdje iznad bio i grad. Ni njemu traga još od 20 stoljeća. Sve je to smetalo nekome. Uvijek nešto nekome smeta i to mi nikada neće biti jasno. Nekakve velike tradicije graditeljske ostatke davnih gradnji nema. Tradicija kao da je ovdje umrla i ona ruralna. Idilika, rustika nestala je pod ratom i vojničkim čizmama. Po svojim karakteristikama crkva je bila momunentalna na ponos kraju i rodu ,a i Bogu. Sve skupa se nekako drži ,a kako drugačije nego bršljanom, kao da prkosi. Bez obzira kako ja gledam na politiku ovo je za mene građevina i takva će ostati. Ja ću se takvoj ruini molitava diviti i maštati kao da je cijela ,bogata i raskošna kakva je vjerojatno i bila. Koliko glup moraš biti da uništavaš sve oko sebe. Kozarac i još malo izlazim na glavnu cestu Karlovac –Sisak .U selu Blatuša kapela, neću stati, ali je možda vrijedno spomenuti zaštićeno područje rezervata – prirodnog za one ljubitelje nature, biljaka, ptica ,močvara,jer ne vole svi našu baštinu. Voli li je itko!      Oznake: kordun, Banovina, Hrvatska, izlet, Putovanja |
18.04.2021., nedjelja
Drežnik
|
Dan ide kraju,žurimo se doma.Kamioni i auti jure prema bosanskoj granici prema Bihaću,a ja još samo jednu crtu ,jedan zavoj i tu sam,pred starim gradom Drežnikom.Naravno je i logično da sam piknuo u crkvu,mada je ovaj kraj stradao od rata i kao da je sve novo,a opet tako staro.Spašeno neko zvono u vrtu ispred i to bi bila povijest.Preko puta u birtiji scena slična kao i skoro pa svugdje,lokalci u boju,piva,nadzorne kamere i brojač prometa.Što raditi u ovom zaboravljenom kutku nego gubiti dane u stolnim ratovima i prepričavanjima čekajući obećanu zemlju koju su branili.Priče uvijek iste,rat,domovina,suha usta u nadmetanju tko je bolji i tko je više,a opet praznina đepa i samoća kuće u koju se ne vraćaju,da svoj jad ne vide jasnije.Ovdje je svakako bolje. Njegovo apostolsko Veličanstvo iz Beča je direktno poslao novac za tu crkvu 1883 godine,a danas Zagreb zaboravlja.Rat i rat na ovim prostorima,tako da su i ta zvona koja stoje rastaljena tamo 1917 godine kako bi se branio dom i domovina.Oduvijek neki rat ovuda prođe,pohara ostavi bijedu,ostavi pijance i djecu koja bježe glavom bez obzira sa snovima negdje tamo vani je bolje.Živio život,zaustavimo rat.No,svi ti ratovi,sve te vojske,na toj Krajini ,kao da su suđene da tuda prođu,kao da svi ratovi upravo počinju i završavaju ovdje u smiraj dana u toj birtiji.Ne znam kako se zove,nije me interesiralo,mada sada dok ovo pišem ,sam sebe korim da sam trebao zapamtiti,kao da me nešto vuče ,da sam trebao,no ,nekako mi nije sjelo sve to skupa.Možemo nagađati da se zove Monaco ili La belle ,ili samo kod Jože,imena pompozna ili ona manje pompozna, domaća, ne čine razliku jurećih kamiona. Spuštamo se cestom,igra je ista kao i uvijek,sad me vidiš ,sad ne,kao fatamorgana,kao da baš te želi zavarati kao i sve one vojske,a onda pred tobom još jedan lik,nakrivljen,suh,malo kao obnovljen,isto kao ono društvo više gore u onoj birtiji Pogled puca naravno,rijeka je tu,cijeli sadržaj kraja,a opet sirota ostavljena kula,stepenice nove željezne,metalne,umjesto dočeka kakvog je imao.Borba za život i život za borbu.To je Drežnik danas.Star i grad ruku pod ruku.Baš briga one kamione koji prolaze,kako ljudi brzo zaboravljaju starce,oni kamiondžije umorni od vožnje,puni pornića u glavi,ratnici cesta,ratnici bivstva,ne okreću glavu,jer ih to ne zanima.Zaboravljaju da će i oni biti starci,no,povijest ionako nije za njih,nije za njih škola,nije za njih ništa osim te ceste,a sanjaju kao i on o bogatom boljem životu u kojem će oni biti stasiti i slavni,no,rat i život.......politika karte onih koji su se igrali rata radi svojih svojina.Pa ću i ja kao i oni pas mater...... Zamisli ti to,stoji on kakav takav tu ma kaj,reći ću od pamtivijeka,to je najbolje i najlakše nego nabrajati sve one godine i tko će ih sve popamtiti,sa onim vrlim imena vlasnika i suvlasnika,onih boraca u oklopima,malih ljudi rastom,velikih srcem i strana vlast potmognuta domaćim izdajnicima,koja je gutala sve pred sobom i kad je progutala okrenula se sebi,svojim gradovima i dvorcima,a naše ostavila da propadaju.No,i opet nisu oni krivi nego naši i mi.I sada kaj,stojim tu,šetam,prvo pogled na rijeku,da udahnem i odahnem da ne kunem i psujem na sva usta,,mogli bi me čuti ovo dvoje kojima smo uskratili brzinski sex i ljubakanje ,pa se i oni pretvaraju kao i kamioni da su tu radi prirode i grada.Daj,pa kužim foru,vidi se na daleko.Ne dam ja,nema sexa!! Od kraja ili početka,kneževi Krčki,zna se koji kasnije,kao stara pokvarena ploča,pa ti su se fakat raširili,nije niti čudno da su ih morali zaustaviti.No,spominje se taj grad još u 12 stoljeću,mraku srednjeg vijeka,skoro pa otkriće kotača ,a onda kao i drugi nagledao se i naslušao svašta,prošao kroz mnogo ruku.Nelipići,Gisingovci,Babonići,Turci koji su ga osvojili,a onda ga u 18 stoljeću vraćaju natrag,uništenog u naše ruke.Vojska vlada ovdje umjesto jednog pravog gospodara.Granica je ,duga prema Bosni,prema ratu,tvrdi zid obrane tu na granici Korduna sa svima onima koji su tu radi obrane,svim tim gradovima .Jaka je fortifikacija i jak je plan očuvanja teritorija.Beč mirno spava! I ne samo Beč,nego Evropa Europa mirno spava,jer mi bdijemo za njih. Kao i uvijek kupovina moći i položaja,mito i korupcija u povijesnom slijedu u nas,dovodi i do stvarnog rušenja tih građevina,tih izuzetno važnih i jakih fortifikacija na području Korduna i Banovine sa širokom granicom ,ali i mekom istodobno prema Bosni.Tvrda obrana.Gradio se ovaj grad od lokalnog kamena,pa još stoje i tragovi drvenog roštilja u kojima se taj kamen pekao,naravno da se ne naruši ipak statika cijelog terena i odbrane.Pojavom strane vlasti,odnosno Arpadovića na hrvatski tron koji žele ojačati svoj položaj na ovom dijelu dodjeljuje se raznim obiteljima koje jačaju i koje se pojavljuju u granicama nekadašnje Hrvatske imeđu Gvozda i Velebita,te južno od Velebita između Zrmanje i Krke,a na čijem prostoru Arpadovići nisu uspjeli ojačati svoj položaj.u 12 stoljeću izdižu se pojedine obitelji u tim granicama,vlastela koji šire svoje posjede.U tom nekom razdoblju javlja se moćna obitelj kneževi Bribirski,izdižu se protiv kraljeve volje,koji je želio to područje prilagoditi svojim interesima.Krajem 12 stoljeća Miroslav Bribirski nosi naslov župana,a već njegov sin Grgur 1200-1234 godine,za kojeg arhiđakon Toma piše : u čitavoj zemlji Hrvatskoj nije bilo čovjeka,koji bi bio toliko moćan.....nosi kneževski naslov.Svoju moć dosegli su Bribirski nakon smrti Bele IV .Napuljski kralj Karlo II za zasluge koje su mu učinili darovao je banu Pavlu i njegovoj braći Mladenu i Jurju i svim njihovim zakonitim nasljednicima i potomcima za sve vjekove područje Drežnika i ostalih. Nestaju Bribirski i dolaze Frankopani i tako unedogled i bez kraja sve do njegove današnje slike.Crtali su i ucrtavali njegove zide mnogi inženjeri,graditelji,vojnici i po tim crtežima,mada ih ima i stiliziranih vidimo njegovu slavu i moć i snagu. Peripetije grada u vlasništvu i pohlepi vide se već oko godine 1700 u Weigelovoj mapi nekakvog sklopljenog primirja u onim Sremskim Karlovcima i tada već predstavljen kao ruševina,no ne do kraja,jer slika iz 1871 vidi grad još koliko toliko na kupu i još dosta dobro očuvan.Glavni je dio nepravilan četverokut s okruglom kulom opasan zidovima sa dvije četverostrane kule,a silazilo se u grad stepenicama do ulaza u visini prvog kata.Klasika gradnje tih obrana naših od Drežnika,Cetina,Klokoča,Krstinje i ostalih. Neka je mir junaku!    Oznake: drežnik.stari gradovi, Lika, kordun |
24.02.2021., srijeda
Klokoč
|
Nemam ništa protiv niti jedne muzike ovog sveta,neku više neku manje volim,sve u datom trenutku,sve u datom osjećaju koji me obuzme,ljeto proljeće jesen ili zima,tako da mogu razbijati čaše i s Betovnom,kojeg inače obožavam,a mogu i Zvonkom Bogdanom,posebno nakon ovog zadnjeg ,jer u moje vreme osim Leposave Lukić Nacionale i još par tada narodnih pjevača u društvu su se najviše pjevale starogradske pjesme,pa se desilo da ti čaša opadne z ruke ili si slučajno u afanu diguo previše ruku polio onog pored sebe,kaj nije pristojno čoveka prati s gemom ( gemištom)pa ti i opet čaša odletila.Opalo mi je !!! Ja čvrsto vjerujem da su vile pored nas u svim šumama,rijekama morima i da svaka ima zadaću otkriti nam dio svog svemira,dio svojeg blaga i dio svoje koprene,pod kojom se skriva od namjernika,onih dobrih ili zločestih i svaka od njih u svojem obliku žene,zmije,starca,patuljka ili drekača u tihoj ljetnoj noći pod zvijezdama kad začuješ glas iznenada sličan mački i djetetu koje plače,onaj vrištav ton,ali toliko primamljiv kao onaj što su ga sirene pjevale Odiseju,tako da te malo strese,ali ti nije neugodan niti je ustvari stran,pruža ti utočište od svih briga i samo udahneš taj zrak zajedno s tim zvukom i letiš.....samo letiš......koliko i bolan toliko i sladak..... Napisati roman ili meksičku sapunicu u kojima neki Alvarez u usko pripijenim trapericama iz kojih mu se očituje muškost zavodi neku sirotu Rozu Salvahe ,koja je pogotovo u prednjem plućnom dijelu baš taj tren propupala i nije tako laka stvar čak i za one koji to mogu i koji imaju u glavi više erosa nego ja.Ja sam pak otišel fest u stranu,tak da kak se veli, zvonim na krivu,pa umjesto da prelistavam porniće,ja maštam o vilama,njihovom plesu u noći punog mjeseca pod zvijezdama.Istim onim vilama koje čuvaju našu starinu,naše gradove koji se tada pretvaraju u razigrane momke sve do rane zore. Uvijek u tim nekim noćima,a posebno tim mojim kordunaškim,kad je toliki mir i tolika tišina da čak ne mogu niti zaspati,jer mi ipak fali serenada grada i njegova pritajena buka u mojoj sobi,poželim se obući,istrčati van na rosu da ih uhvatim na djelu pa da i ja zaplešem s njima zajedno onako dječački ludo kao nekad.......... Klokoč Nije ti jasno odakle taj zvuk dolazi ali ti ga čuješ i klokoće i klokoće negde oko tebe dok se ti zbunjola okrećeš i tražiš,a to je taj mali potok čiji se mali valovi igraju,preskaču jedan preko drugoga i koji su i dalli ime tom otmjenom starcu dobro skrivenom u gustoj šumi i vidiš ga tek kad se popneš na proplanak.Ondje ti se pokaže u svoj svojoj veličini i ljepoti,njegovi zidi isto tako klokoću u ritmu potoka i pričaju priču o slavnim ratnicima,ljubavnicima snažnim dečkima na prvoj crti obrane svijeta. Kodeks poštovanja između carevina postojao je od pamtivijeka,ma koliko god ratovali,poštujući čak i točnu uru bitke i sukoba. Stoji taj grad tamo od nekih davnih vremena 13 stoljeća,mada uvijek neki podaci ukazuju pravo ili krivo,spore o genetici,heraldici postojanju i samom bitku.Gospodarili su tamo njime ,brižno i pažljivo kao prema ocu trgovci Vojkovići,koji se kasnije pokondiriše i preuzeše uz svoje slavno ime i ono germansko Vojjkfy,ali predikat svog sijela nikad nisu dali nikome, od Klokoča.Obogatiše se,odoše u svijet,kupiše ono silu imanja na svim stranama,toliko su uzeli maha,ali mislim da svoje krvi nikad prodali nisu.Nekako je najljepše sjećanje na te kordunaše dala Marija Jurić Zagorka i pružila ženama svijeta istu mogućnost da se sve one zaljube u hrabrog diva Sinišu,koji brani svoju ljubav do kraja i samom krvlju,onom čvrstom kordunaškom,jakom i silnom.Takav je i Klokoč grad,čvrst i silan,a opet te nježno zove da se vratiš svojim klokotanjem. Grad Klokoč zidan je na četverokut od sitna kamenja; zidine su mu sada već okrhane, mahovinom obrasle i od davnine tmaste, ali stoje ipak toli čvrsto, da će još koju stotinu godina odoljeti svim nepogodam. Prema sjeveru uzdiže se u četverokutu jaka okrugla kula, viša za hvat od gradskoga zida, a još ima na njoj pod krovom drven čardak, u kojem je do nedavna straža stražila. Rad obrane grada ima svuda po zidinah gradskih puškarnica, a uz platno gradsko namješten je bio triem. Zidine gradske duge su četemaesl hvati, a široke devet. U staro doba ulazilo se je u grad kroz drven čardak i most lančenik u visini prvoga kata, ali kasnije spuštena su vrata niže na dno. Napokon je grad bio nekoć okružen palisadami i jamom, sada već zasutom. Grad Klokoč stojao je već u 13. vieku, te bijaše kraljevski grad. Naokolo grada prebivaše pleme Klokočko. God. 1224. podieli kralj i slavonski vojevoda Bela ovomu plemenu Klokočkomu razne povlasti; učini ga naime poput Turopolja slobodnom obćinom i rieši ga svake ovisnosti o kraljevskom gradu Klokoću. Slobodno pleme klokočko brojilo je kasnije više otmenih poro-dica, medju kojimi bijahu najznatniji Otmici, Vojkovići, Maretići, Šimunčići, Vojnovići, Polažanići i Stepići. Sam grad Klokoč ostade medjutim još dugo vremena i nadalje u kraljevskoj vlasti. Tek g. 1387 podieli kralj Sigismundo grad i kotar Klokočki svomu vjernomu pristaši Ivanu Frankapanu. Kasnije zapade grad i kotar grofove Celjske, a ove izmieni oko g. 1468 ban hrvatski Jan Vitovec. Oko g. 1530 bijaše gospodar Klokoča ban hrvatski Ivan Karlović. Već g. 1557 uredjen bi jedan dio grada Klokoča za straže, jer su Turci iz susjedne Bosne neprestano provaljivali i prietili. God. 1561 zapoviedao je gradom lvan Maretić. Pet godina iza toga (1566) zauzeše Turci taj grad, ali bjehu za dobe iz njega opet protjerani. Odsele se je Klokoč otimao Turkom sve do pada Bihaća (1592); nu po padu Bihaća bi napušten bez okršaja kao tvrdja manje vriednosti. Tek general grof Josip Ivan Herberstein zaokupi opet Klokoč g. 1681, te ga dade popraviti na državne troškove i posadi unj vojsku. U gradu bi namješten za stalno vojvoda s nekoliko vojnika, te je Klokoč ujedno sa Skradom, Budačkim i Perjasicom sve do g. 1747 pripadao Barilovićkoj kapetaniji. God. 1716 naseli vojni erar u Krstinju i u Klokoč pravo-slavne uskoke. Ima taj grad toliko zapisa I povijesti,toliko imena,osim onih slavnih Vojkovic-Voikffya da ih je nemoguće sve I nabrojati. CRNKOVAČKI (CHERNKOCZI) FRANJO, potomak stare plemićke porodice Galića-Horvata od Klokoča, rodio se je o. g. 1056. od oca Ladislava i majke Elise Barbare Berislavić, po svoj prilici na očinskom imanju Črnkovcu do Turopolja ili u Zaboku. Kad je svršio nauke kod zagrebačkih Isusovaca posvetio se je vojnoj banove tjelesne straže. Oženio se je s Elizabetom Gerecijevom. Već g. 1687. otpočinje njegov diplomatski rad. Kao ablegat kraljevstva hrvatskoga radi on neumorno kod kralja oko obrane prava svoje domovine. God. 1689. preuzima u ime Hrvatske ključe od Kostaj-nice i Dubice, u koju se smješta hrvatska vojska. On odlučno brani naš narod između Kupe i Une od nasilnih postupaka kod ubiranja poreza. Što se tiče samog grada ,ne zna se sigurno tko ga je sagradio,ali prvi pisani document stoji iz 1224 godine kada je pleme Klokočana dobilo od kralja Bele IV povlastice te ga darovnicom daje Radošu I njegovoj braći Zoranu,Vetzu I Damjanu.Još krajem 19 stoljeća .1875 grad je pod krovom I naseljen,a od onda propada. Kraj potoka ,bistre vode ,šuma zelena,nevesela,zabrinuta,sjedi djevojka.......     Oznake: kordun |
12.02.2021., petak
Cetin 1
|
Nekako se ne mogu odlučiti za naslov,jer mi bruji u glavi niz provokacija i sarkazama,ali nekako mi je najbliže Mastercard ili gotovina Pa snijeg polako kopni,rana je zora ,na dalekovidnicama se forsaju sa vijestima od prekjučer,pa da ne kunem počinjem pjesmom i to onom junačkom : sijem žito,raste grahorica. Na put ,ne? ,kaj bumo doma....kam drugđe nego na Kordun junački.Polokalo se i pojelo ono kaj se imalo,lepo smo ušli u Novu godinu,a te naše godine nove su pijanstva,tu i tamo pokoja hitna,niz nesreća na cestama,led,kiša,sunce i tako redom do kraja svijeta,a meni se čini da je kraj jako blizu,jer smo ponoreli uzduž i popreko,pa kaj drugo,a da se izgube kile nego u povijest.Slave i kirbaji,kirvaji u ono doba srednjeg vijeka nisu možda bile tako raskošne kao danas,vjerojatno se niti ugledne pjevaljke nisu spremale za veliku lovu koju će obrlatiti i okrenuti na nastupima diljem trgova i ulica,nego su se gospoda lepo izljubila onako usput,ukrstila mačeve,dok su dame mahale na cićoj zimi lepezama,jer je to fino i usput se malo poklali kojeg ćemo vladara vazesti da nam vlada sve do one strašne 1914 godine kad se sve lepo rešilo sa 6 milijona ,kažu knjige,mrtvih i ostatak raseljenih obitelji sa nepreglednošću osakaćenih.E ,da su naši junaci to znali tada,možda bi se pređe ipak malo razmislili.No,kako svi mi gledamo kratkoročno i nismo vidoviti onda smo se lepo sastali 1.1 na Cetinu i rekli ,naravno nakon laganog objeda i kupice vina i posle teških sukoba,da nam dojde jen iz Austrije i ovde nam dela reda i zakona.Sve skupa je otišlo lepo vrit.I naravno da se to sve moralo rešiti nekoliko stoljeća kasnije,što bi se u narodu reklo s konja u auto.Nikad mi nije bilo jasno ,zašto baš tamo u toj teškoj vukojebini ,da proste uvažene dame,a ne u Zagrebu ili Beču.Da li se kaj probalo,kao i danas,uvesti ispod žita,da se kukolj vine van,ili samo tako,negde na pola puta,a kako je tamo vladala kraljevina Slavonija i bili su tvrdi gradovi,ako netko od stranih navali ili pak možda da se Kordun digne u ono vreme kao fajn turistička atrakcija,ko danas Zagreb u vreme adventa.Ne znam kakav je bio načelnik općine niti odakle je bio,ali je možda još onda imao viziju,samo se čekala struja ili su povješali vijence i grad raspalili bakljama i svećama!Ne znam,to nigde ne piše,pa ne mogu niti reći točno,samo nagađam ili dajem povjesničarima za razmišljati da se raskopaju po papirima. U ovoj već 2018 godini ne mogu zaobići,a nekako se stalno i vraćam u tu dalekosežnost i opet sam na tvrdim zidinama sada upropaštenog grada koji je odigrao veliku rolu u tim danima 16 stoljeća,točnije 1527 godine.Na Cetingradu. Neka nam živi Njegovo apostolsko veličanstvo,a onda bumo to rešili već nekako.Lepo bombu u usta,ucrtali stope na šahtu,postavili ploču i divili se ljudskoj gluposti.Za tolike poginule i unesrećene netko bi ipak nekad trebao odgovarati.Gurajući smeće pod tepih ono kad tad ponovo ispliva i mora se baciti.Obično se baci zajedno sa ljudskim kostima....... Te naše stare Hrvatske starce prati neka zla kob,kao i narod i nigdje nisu tako spomenici nastradali kao baš tu u toj vojnoj krajini,kao da se nešto htjelo zataškati.Toliko nismo htjeli i sami smo nastojali upropastiti tu našu povijest,svodeći je samo na kmetove i bogataše,a ne vidimo i nismo vidjeli koliko je krvi tu zapravo ostalo na tim starcima i rijekama koje ih peru. Sam taj grad stoji na brdu,na stijeni,nedaleko Bosne,a prolazimo kroz selo Cetinsko sagrađeno na negdašnjoj varoši cetinskoj.Nekada je ovdje bio i veliki samostan u dvorištu nekog seljaka,ali od njega još ni davno ne ostane niti kamen,a stajali su ti zidi sve do 1790 godine.Kad Austrijanci osvojiše Cetingrad upotrebljeno je mnogo kamena od te starine za popravak samog grada.Glavni ulaz u tu staru utvrdu na južnoj strani bio je kroz dvoja vrata.Prva vanjska vodila su ispod kule,čvrsto i ukusno zidane u neko starije još doba.U veži kule bii su dućani sa obje strane i tu je bio Pazar,dok su Turci držali grad.Druga vrata idu kroz staru kasarnu,koja je čcrsto građena bila.Na istočnoj strani bila su još i „Ciganska“ili „Kloštarska“ vrata- tako nazvana jer je kroza njih bio najkraći put do samostana,ali su ta vrata bila zazidana dok je još grad tvrdo stajao. Na tjemenu brda stoji stari grad,koji Turci nazvaše „Drengjulom“ odnosno „Dubokim Biserom“.Očito je da su oni više poštivali ovu gradinu nego mi.Taj grad očito je najstariji dio cijele utvrde.Osnova joj je pravilnog oblika ,a dužina oko 30 metara,a zidovi nadvisuju sve pa su sezali i do 18 metara u zrak.Pogled na ljepotu,ali i pogled osmatračnice.Naslanjala se i kula ,četverouglasta,a služila je kao crkva-katolička.Uz kulu sazidan je god 1846 na lik turske munare visoki uski zvonik,na kojem je bio sat. Usred Drengjulu bio je u ona davna viteška vremena i duboki zdenac,jer bez vode se ne može niti sam grad braniti.Tu nam govori i ploča o tome kako je grad zidao Mehmed paša,“ Putujući nekoć bosanski Mehmed paša,plemenita roda,po utvrdama Bosne,našao je tvrđu Cetin (umornu)valjanom i jakom,te je za juriš usavrši dubokom i visokom kulom Drengjulom.Udaljiv se od tuda,ostao je vazda vezirom.Ovo je mjesto našao dostojnim,da bude vratima pobjede.Svaka želja,da mu otvori vrata nebeska,1179 poslije Hegjire (god.1756.po Kristu) Grad je bio opasan sa dva platna(zida) od kojih je nutarnje osobito debelo i visoko,a obuhvaćalo je cijeli grad.Na krajevima ovog zida bila su četiri bedema,(bastiona)- Lenkovićev.begov,Ergarska i Neboj se.Isto tako bila je podignuta i kasarna.Vanjski zid opasao je cijeli grad,počevši od glavnih vrata.Cetin je u osnovi graađen u trokut,a južna mu je strana svinuta poput luka. Niže grada prema sjeveru opaža se humak,na kojem je vjerojatno bila crkvica,1134 godine Sv.Mirka pod Cetinom,no traga od nje nemamo. Sami izvori o gradu i nisu kompletirani,a za starije doba neko niti ih nema.Pretpostavlja se da je još za Rima kakva cesta ili postaja postojala.    Oznake: kordun |
