Dvorci, crkve i stari gradovi
28.06.2022., utorak
Franjo barun ban Vlašić
|
Ja ne mogu i ne želim pisati po narudžbi nečijeg nahođenja i reklama, premda je promidžba ipak jaka, ja se nekako ne oslanjam na nju ,niti mi je stalo do slave i prepoznavanja. Radim i pišem onako kako mi nalaže srce i ne mogu protiv sebe i neću. Riječ neću u mojoj je kući bila strogo zabranjena,ali danas imam godine i mogu si dozvoliti raskoš teksta. Poneki puta zaista i ne biram riječi niti to isto tako ne želim. Toliko je povijesnih osoba zaboravljeno ,jer su imali slabu reklamu ili su naprosto bili samozatajni toliko da ih su nepravedno zaboravljeni ili bačeni u kraj, u zapećak. Opet nasuprot tome ima osoba čije je djelovanje i malo sumnjivo ili čak možda preraskošno prikazano. Ako si na pravom mjestu u pravo vrijeme i ako ti , bez obzira na sve , sudbina pokaže svoj prst , onda si slavan, premda možda i nesretan,ali si slavan i vječan, a ako ti sudbina zakaže jer nisi bio dovoljno ,recimo , bahat i glasan , onda ti se sreća vječnosti ne smiješi i padaš u zaborav. Na gornjem gradu koji je doživio i opet tužnu sudbinu potresa , kad se urušava i ono malo jedinstvene baštine i povijesti, jer su zgrade stare, dotrajale i neodržavane ,nebriga je dosegla vrhunac. U nebrigu se svakako svrstava i novac, kojeg nikad nema za boljitak svih nas i za očuvanje onoga čime bi se trebali ponositi, a kao turistička zemlja , jer drugog nemamo , trebali bi , barem, pofarbati fasade. Fasade i jesu obojane, ali iznutra je tuga jednog vremena . Divot baroka i ponos Zagreba, crkva sv. Katarine porušena je. Urušio se strop, oltari dobili rane i sve te slavne priče u samo jedan tren propale su u ponor ništavnosti. Uspomene nitko ne može izbrisati, ali gledati tu žalost zaista nije lako. U crkvi osim bogatog inventara 18 stoljeća , stoji jedan nadgrobni spomenik ,jednom potisnutom velikanu o kojem se malo zna. Spomenik je od mramora, sive boje sa urezanim imenom i grbom . Grb i ime su stare obitelji plemenitaške. Spomenik je tom „borcu“ dao posvetiti i postaviti biskup Alagović. U tom grobu ,kripti svoj mir našao je Franjo barun Vlašić, ban Hrvatske ,rođen u Madjarskoj u Dombovaru 24.4.1766 god. Barun, hrvatski ban i podmaršal, Franjo Vlašić rođen je od oca Franje Vlašića i majke Marije Ane u Dombóváru, u Tolnadskoj županiji, 24. travnja 1766. godine.. Franjo Vlašić je potomak Hrvata koji su g. 1715. iselili s područja koje gravitiralo gradu Ogulinu i Brinju, te se naselili u Mađarskoj, u sjevernu Baranju: Hajmaš (Nagyhajmás), Dombovar (Dombóvár), Bikalu (Bikal), Magoč (Mágocs) i u Pečuh. Istakao se kao mlad izvanrednom hrabrošću u borbi protiv Francuza , te je odlikovan viteškim križem Marije Terezije. 1832 godine dobiva barunat. Ono što je za nas, za Hrvatsku najbitnije jest to , a mnogi ne znaju, borio se protiv Madjarskog prevelikog utjecaja , te uvođenja madjarskog jezika u škole. Kao izraziti domoljub podupirao je narodni pokret i Ljudevita Gaja te utjecao na izdavanje „Danice Horvatske“ . Isto tako odučno je branio i Slavoniju kao dio Hrvatske, koji su svojatali Madjari. Svojim jednostavnim životom i građanskim držanjem te velikim iskustvom stekao je popularnost među hrvatskim pukom. Branio je isto tako na saboru kraljevine i prava Hrvatske na Rijeku i Primorje. Toliko je daleko sve to skupa otišlo s madjarske strane da su zahtjevali da se uvede majdarski jezik u škole i neposredno je to ban barun Franjo Vlašić spriječio uputivši molbu Ferdinandu I da ne potvrdi tu odluku i u tome je uspio. Umire u Zagrebu 16.5. 1840 godine.     Oznake: Zagreb, Hrvatska, povijest |
27.06.2022., ponedjeljak
Brezovica
|
Tek petnaestak minuta od centra Zagreba, a prošli smo Remetinec, Savski Gaj, skrenuli prema Botincu , razgledali kuriju Vraniczany-Dobrinović i pred gradom smo- dvorcem Brezovica. Godinama stoje i čekaju zidne barokne freske svoj red. Ne dočekuju ga. Dvorac je u vlasništvu zagrebačkog Kaptola i ne dešava se ništa , osim po starim vrednim zidnim slikama, naslikana spolovila ,natpisi i nikome ništa. Teško je oštećen zadnjim potresima. Prolazimo ga ovaj puta, ne da mi se gubiti živce i po tko zna koji puta pokvariti si lijep i sunčan dan. Na zavoju poslije grada skrećemo lijevo , još samo malo i pred monumentom smo. Nedaleko grada poredale se kuće isto-imenoga sela, izmedju kojih se uzdiže župna crkva B. D. M. s dva okrugla tornja, a do nje stari drveni župni stan. Akoprem je ova crkva veoma stara, te se već spominje u trinaestom vijeku, to je ipak župa brezo-vička zasnovana tek g. 1680., kad su Draškovići zavladali gradom. U samoj crkvi nema baš nikakovih starina, do izvana visoko u zidu uzidana je kamen-ploča s natpisom – opisuje nam Laszowsky. U onom slavnom popisu župa iz 1334 godine spominje se tada mala drvena kapela posvećena BDM u Polju, tada posjedu okićkog vlastelinstva, odnosno na posjedu kneza Ivana Okićkog. 1380 godine dolazi njen stvarni opis. Ta mala drvena kapela biva zamjenjena od godine 1756 a ovu današnju podizali su grofovi Drašković, tadašnji posjednici dobra Brezovica. Zaslugu svakako izgradnji možemo pripisati zaslugama i trudu župnika Ivana Ignjacija Vukmanića. Odlikuje se jednostavnim pročeljem s trokutastim zabatom,a pobočno su uklopljena dva vitka zvonika cilindrična oblika, koji nas podsjećaju na obrambene kule. Josip Kazimir Drašković, kao pokrovitelj i mecena župe izabrao je projekt crkve, organizirao izvedbu radova i dovoz materijala te novčano podmirio troškove izgradnje, tako da je godine 1756. sazidana nova (današnja) crkva.Njegov sin Ivan dao je godine 1768. dograditi dva okrugla, cilindrična zvonika. U izgradnji crkve, osim pokrovitelja i župnika, marljivim radom svojih ruku, te sa volovskim i konjskim zapregama sudjelovali su i domaći župljani. U crkvi je postavljen glavni oltar Uznesenja Blažene Djevice Marije te još tri oltara – sv. Antuna Padovanskog, svete Barbare i zavjetni oltar sv. Vida, mučenika. Glavni oltar i propovjedaonica, izrađeni godine 1762. su remek djela baroknog kiparstva. Autor je kipar Franjo Straub. Njegova djela, izrađena u najboljoj srednjoeuropskoj tradiciji, uvrštena su u vrhunce hrvatskog baroknog kiparstva. Godine 1771. u crkvu su postavljene i nove orgulje. Novosagrađena crkva posve je ispunjavala potrebe župe. I više od toga. Skladno i lijepo građena, poluokruglog oblika sa dva vitka okrugla tornja, u unutrašnjosti ispunjena vrijednim umjetničkim sadržajima, ispunjavala je ponosom i divljenjem župljana ove župe. Uz crkvu je sve do 1906 godine bio i stari drveni župni dvor. U vrijeme njemštine, kada je plemstvo govorilo pretežno njemački ,ali i francuski, kada se čitalo samo strane , njemačke romane , u vrijeme kada su se presvukle vojničke čizme i počelo se živjeti mirnije i počelo se i graditi sigurnije, ali i napuštati gradove, utvrde .Kada su se gradile crkve i dvorovi, koji danas propadaju ,jedna je Keglevićka iz 1754 godine ovako : Jen krat bum vender probovala z mojem horvackim konceptom napervo dojti.Itak sin majku ne sme zmehavati. Nekako se sve danas i opet čudno vrti , pa naša mladež više koristi engleštinu nego domaću riječ. Tako gubimo i identitet ,ali i možda zbog toga zaboravljamo našu vrednu baštinu. Ako sam Vas imalo dirnuo ili probudio znatiželju tek nedaleko centra čeka Vas ljepota, premda ruševna i zapostavljena kao dvorac ili kao crkva sa dva visoka tornja koji se izdaleka vide, onda sam napravio dosta, ili da ne kažem puno.         Oznake: Zagreb, Brezovica, povijest, vjera, Putovanja |
26.06.2022., nedjelja
smiješan događaj u Varaždinu
|
Kad je u Varaždinu kasno u noći gospodin Josip Stjepan Žuvić, prijašnji kapetan, šetao s nekim gospođama I gospođicama, koje su javno bile prigrlile razuzdan život pokojnog Najšića, od šale ili obijsti ugrabiše gospodinu Blaškociju jarca, te ga privezaše za konopac zvona na vratima samostana. Jarac se prevrčući silno derao, baš kad su franjevci bili otišli na kor.Dođe vratar,otvori prozorčić, ugleda rogove, crnu boju I začuje dreku pa upita, tko je. Promijenivši glas Žuvić odgovori : Đavao sam, protjeran iz Gora; tražim kod vas stan.Fratar laik otrči do gvardijana I ,našavši ga na koru, sav uplašen javi mu, da đavao pred vratima traži stan. Ispripovjedi mu, da ima rogove, da je potpuno crn, da se prevrće I raznovrsno glasa.Franjevci se uplašiše ,kad su čuli buku I dreku, pa zaključiše da neugodnog gosta treba otjerati pomoću svetotajstva.Stoga jedni dobiju nalog , da se odadu pobožnosti I molitvama, a drugi požure u sakristiju po svetojastvo. Međutim bačvar svjetovnjak ,koji je bio pijan još od prijašnjeg dana, probudi se kod te učestale zvonjave I ,misleći da je vratar zaspao ,pođe do vrata. Tu nađe ključeve, otvori vrata I, nagazivši na jarca ,pomisli, da se slučajno zapleo u konopac. Dok ga je nastojao odvezati, dođu fratri sa svijećama I svotojastvom. Zaplašen tim novim prizorom, pomisli da su to sjene mrtvaca. Kad je prepoznao glas lektora teologije, upita ga što je to. Kako su I oni po glasu prepoznali bačvara, stanu ga psovati kao pijanicu I rušitelja noćnog mira. Dobivši svijetlo, on odveže jarca I ispriča, kako je bilo. Kad su pri svjetlu vidjeli, da je to jarac, uniješe ga u samostan I zatvoriše te ga ni sutradan,kad se saznalo za tu zgodu I kad je Blaškoci tražio svog jarca natrag, ne povratiše, nego ga zaklaše I dadoše koscima sjenokošama. Budući da se Blaškoci nije htio primiriti, oni, koji su izveli tu šalu, platiše mu za jarca tri zlatnika. 1765 godina     Oznake: varaždin, Hrvatska, Putovanja, povijest |
Botinec
    MOžda je nekako za nas u ova vremena najbitniji podatak da je prije ustoličenja na bansko mjesto Banus grof Jelačić upravo iz Botinca , koji je tada bio u vlasništvu Amboza Vranicani ,došao u grad. Ban je naime dan prije ustoličenja otputovao u Botinec I tamo večerao. U grad je ušao na bijelom konju arapu odjeven u narodnu nošnju : bijela surka, crvena kabanica, modre hlače, kratke hrvatske čizme, turska sablja na svilenoj vrpci, na glavi kapa s ilirskim grbom. Samo još jednom u životu nosio je to ruho, na Tijelovo 1849. Tako da ispada , kada danas naprosto projurimo, što ja znam često činiti , žureći se dalje prema Pisarovini ili Jamnici, nekako ne vidimo slavnu prošlost tog dijela ,možemo slobodno reći Zagreba. Krenuti jedno popodne , kad je doma dosadno , nedaleko samo par kilometara od asfalta grada u mir, u vrt prepun želja I nadanja. Sami posjed služio je upravo kao odmor barunu Ambrozu od političkog djelovanja. Tamo s pogledom na grad I na Savu. Na početku 19 stoljeća kuriju gradi Ignjat Gyulay, hrvatski ban, a koristi ju kao ljetnjikovac Vranicani. Kasnije ta kurija prelazi u ruke njegovog zeta Ivana Buratti. KOmpleks je danas obrastao, a uz kuriju pristaje I kapelica, danas devastirana. Slika ista po cijeloj Hrvatskoj. Bogatstvo koje možemo iskoristiti na razne načine se naravno rasipa I uvijek sebi kažem, mi smo bogat narod , ovakvo što nam ne treba. To treba onoj sirotinji vani , koja sve uređuje kako bi preživjela. Sarkazmom I ironijom svakako se lakše nosim sa baštinom. Zagrepčanima koji još nekako krpaju svoju ljubav prema baštini ne obazirući se na novu povijest evo predlažem taj mali izlet koji ne košta puno, ali ipak kako god da bilo puni dušu. Mir I kurija,kapelica za molitvu. Tako je malo potrebno da budemo sretni,a I sačuvamo u našem oku bar možda dio ljepote povijesti Hrvata. Krenite , obavezno, ali molim nemojte raditi zlo ovom zdanju ili nekadašnjem perivoju. Samo odmorite dušu u vrtu uspomena.    Oznake: Zagreb, botinec, Hrvatska, povijest |
25.06.2022., subota
Stupnik sveti Benedikt
|
Čula se glasna tutnjava dolazi nam opis iz 1893 god 20 lipnja potres snažan . Osjetio se na širem području,ali ovaj je vezan upravo za Stupnik. Nedaleko Zagreba, tek 15 ak minuta vožnje I već nas čeka blago.Nekako uvijek čekam I čekam, kažem blizu je I neće nestati samo tako, no toliko mi je građevina srušeno proteklih godina koje iz komocije nisam zabilježio. Kuća na Krugama , na samoj Slavonskoj, pa niz kuća s početka 20 stoljeća na Savskoj,a davno prije ,ima tome I više od 20 godina srušen je drveni ambar ,odnosno kompleks koji je trebao biti zaštićen ,a nije, nekog Šoštarića, akvizitera. Danas se ovdje na samom uglu Savske prije skretanja za Jadranski most nalaze nove zgrade , za mene ništa posebno arhitektonski vrijedne. Sjedam u auto , ne budi lijen I već sam tamo, malo jutarnje one rane gužve ,odlazak na posao, a onda samo cesta, krajolik, ljeto je . Prije posla I svakodnevnih obaveza , mir I građevina. Kapela je sv.Benedikta u Stupniku. Zaštićeno je kulturno dobro, autora ne znamo, ne znamo tko ju je gradio,ali dolazi nam s kraja, a umjesto starije drvene iz 1650 godine, 1696 godine. Na blago povišenom je terenu, nekada je imala I zid oko sebe, no on je srušen. Svakako daje ljepotu ovom kraju I krajoliku. Iznad same ceste. Mise I pobožnosti I ufanje Bogu je sve što joj je dano, inače na nju u jurećim autima nitko ne obraća pažnju kao ljepoti. Odlikuje se ustvari kasnorenesansnim zvonikom ispod kojeg se ulazi u prostor. Dinamika linije se bez zapreke diže do potkrovlja I tu se vidi ipak mala razlika za promjenu od ostalih crkvi istog stila gradnje, tako da se ovdje već vidi lagana promjena u gradnji. Vizitator 1705 godine navodi da je kapela građena iz temelja. Kapela se stvarno počela graditi 1688 godine za vrijeme župnika Pintarića ,a nastavila u nekoliko faza I kasnije sve do 1725 godine ,a za vrijeme župnika Čunčića. I tako je možemo datirati. Ne budite komotni kao ja u nekim stvarima, ne čekajte da se nešto desi ,nego krenite I pogledajte ovu ljepotu. Malo dalje čeka vas I nekoliko kurija I još jedan barok,Koji, sada vam neću otkriti.   Oznake: stupnik, Hrvatska, vjera, povijest, Zagreb |
24.06.2022., petak
Đavao u Gorama
|
POslije domovinskog rata vidio ,prolazeći tuda , prazne puste zidove, golu ciglu slavne prošlosti. Onda se obnovilo, lose, kako drugačije, tako lose da ga je ovaj potres ponovo porušio I što, bacilli smo lovu, narod sretan I možemo ispočetka. Gora ,ona slavna , stara , vjerska. Neću sada o povijesti toga mjesta, jer je napisano I previse, nego bih radije da sve skupa olakšam donio jedan događaj tamo iz davnina iz 1765 godine. U Gorama, vlastelinstvu zagrebačkog prepošta (predstojnik), zbio se sljedeći daleko glasoviti slučaj. Svi su ondje pripovjedali , da se u neku kuću uvukao đavo, da zlostavlja ljude I , jer je mjesni kapelan noću zaklinjanjem čistio kuću, da je taj đavao prešao u župni dvor u Gorama, da se tu u sjeni pokazuje, da govori I čudnovato se ponaša. Kad su neki oficiri, koji ni u šta ne vjeruju, došli u tu seljačku kuću, da Ih je izmlatio. Pričalo se I više priča, kako je tko bio vještiji u izmišljanju. Gorski župnik Matija Kos osobno dođe u Zagreb te o tom đavlu podnese opširan izvještaj biskupu, prepoštu I članovima kaptola, tako da se činilo krivovjernim sumnjati u to makar malo.Isticali su se , kako se to rado dešava., brojni razlozi božanske providnosti, a općenito se govorilo, da se to zbiva radi obuzdavanja krajiških oficira, koji žive odveć raskalašeno I koji su zbog čitanja knjiga donijetih iz Saska zadojeni bezvjervjem. Kad su za to saznali neki oficiri, smatrajući, da se novcem može razotkriti ta tajna, potkupe neke u onoj seljačkoj kući I doznadu da se tu nalazi starica, koja bijaše izjavila, da dobro pozna toga đavla. Stoga je stanu ispitivati ,a ona , vidjevši I primivši novac, ispriča, da je mjesni kapelan smrtno zaljubljen u neku ženu, pa kako mu se nije pružila prilika da s njom spava, pronašao je sljedeći način : Spomenuta žena, s kojom se spavao kao s milosnicom, podizala je buku, a donošeno svjetlo gasila duvanjem iz mijeha, tako da su drugi bježali iz kuće, koja je ostajala prazna. Nato je kapelan bio pozvan, da izgoni đavla, te se , ostajući tu mogao predavati ljubavnim užicima sa svojom ljubavnicom. To je sjajno uspjelo. Napokon uvjeriše seljake da je đavao rekao kapelanu, da progoni samo milosnicu,Budući da je kapelan ne može ondje stalno čuvati, da je đavao ne ugrabi, neka zamole župnika , da primi u svoju kuću tu kapelanovu priležnicu. Oni zamoliše , župnik pristade ,pa tako ta tobože uznemiravana žena bi preseljena u župnikovu kuriju. Da I župnik bude prevaren, I u njegovoj je kuriji lažno prikazivano uznemiravanje, koje je vršio neki plaćeni I najmljeni čovjek. Dvaput je silom htio provaliti,a jedamput je srušio vrata. Zbog mjesečine vrlo je lako stvarao sjene, ričući, kako je bio upućen, puštao neke glasove I oponašajući promukli glas psovao kapelana što mu oduzima dušu, koja mu pripada. Stoga je radi sigurnosti ta žena svake noći spavala s kapelanom. Pošto je starica otkrila navedene zgode, s mnogo drugih okolnosti I pošto je za to saznao župnik, kapelan bi odande maknut, a đavla nestade. Za priležnicu našao se muž, a oficirima je naposljetku bilo zabranjeno da o tome govore, da ne bi svećenstvo postalo omraženo, a puk nemaran u primanju sakramenata. Taj je događaj jedino ostavio sjećanje na đavla u Gorama, tako da služi kao podloga poslovici : To je đavao u Gorama.     Oznake: vrag, povijest, Hrvatska, legende |
Župić selo - spomenik Jelačiću
 Nekada je spomenik Banu Jelačiću stajao na cesti , odnosno malo iznad nje, a onda se napravila obilaznica da se taj zavoj zaobiđe I on je gurnut sa strane, tako da ga baš moraš okom potražiti. Uz sami taj put od Gline prema Petrinji postoje I vrela, gdje se putnik – namjernik može napiti bistre vode, po onoj staroj tradiciji koju pišemo mnogim vrelima, kad se iz njih napiješ vode , uvijek ćeš se vratiti natrag. Ja se uvijek vraćam iznova, ali vode se nisam napio, uvijek mi se žuri dalje I dalje. LJeto je u cvatu, jutro , sparno , vruće , sve gori, ali stajem . Taman sam u autu zapalio cigaretu ,a moram posnimiti spomenik I kako nego s cigaretom u ruci. POla dima, pola kamere ,oči suze ,ali slikam. Taj spomenik ,piramida sa natpisima zahvale I hvale , jednom od najvećih sinova Hrvatske, premda bi se tu dalo još štošta reći, ali zašto se da uvijek borim protiv vjetra I dokazujem nešto što nikada neću moći dokazati. Ne volim previse reklame na uštrb ostalih koji nisu toliko slavni. Ratnici uvijek bolje prolaze, ma kakvi god oni bili . 1846 godine dignut je ovaj spomenik na čast I slavu sinu – borcu ,koji je službovao u nedalekoj Glini I od tamo postao ban svih Hrvata. Onaj ban koji je tu sirotinju oslobodio kmetstva , ratovao protiv Madzara , I koliko bi se toga dalo još napisati o njemu. Koliko god on bio cijenjen I poštovan ,toliko njegov spomenik na toj cesti nije imao sreće, mada ni sam ban na kraju svog života, istrošen, prevaren, ostavljen u svojim mislima I tuzi nije je imao, ali sada neću pisati o njemu, možda jednom ,mada sam toliko toga već napisao I rekao . Kako je ta cesta u 19 stoljeću bila izuzetno loša , puna zavoja I rupa, možemo reći jako slična ovoj danas, tako je pukovnik Josip Jelačić dao tu cestu popraviti I zbog toga mu je dignut spomenik. 1.lipnja 1846 godine osobno je nazočio događaju sa bratom Đurom, koji je službovao tada u Petrinji, stanovnicima , pukovnijom I ostalima. Na spomeniku su hrvatska slova, umjesto uobičajenih tada latinskih ili njemačkih I na tome se inzistiralo. Autor je pjesnik Trnski. Sve to tako lijepo izgleda ovako opisano , no spomenik čekaju ružni dani. Prvi puta oštećen je 1891 godine, pa zatim poslije 1 svjetskog rata I onda biva porušen poslije 2 svjetskog rata da mu se zatre trag 1947 godine, ali se on ipak vraća natrag, mada I opet gurnut sa strane 2009 godine. Banov kamen kako su ga prozvali danas stoji tamo , usamljen na cesti I čeka svakog od vas da mu priđete.     Oznake: Banovina, Hrvatska, povijest, Putovanja |
23.06.2022., četvrtak
Sela kraj Siska
|
Proći ćemo Sisak ovaj puta. Nema nekih velikih vrijednosti, ali ima kuća koje svakako pričaju svoje kroz sada uništene zidove. Od one nade da Sisak nikad neće biti Cucak nije nažalost ostalo niti lanca za privezati tog psa. Od one ranjene nade da će krenuti ostaje Sisak grad slučaj. Zapušten, bez posla bez neke velike obnove ,osim tu i tamo kakvih entuzijastičnih možemo reći ispada, jer drugi naziv ne postoji. Stari grad ostaje za nama, toliko smo ga puta prošli , i žurimo dalje. Sada je Grad uništen potresom. Kada na to sve skupa pomislim , na baštinu cjelokupnu uvijek mi u glavu dođe onaj stari hit : Papa was a rolin stone , jer kad ovako pogledamo i sagledamo cijelu sliku – samo ćemo se mi stariji možda sjećati nekih ljepota, a mladima i onima koji dolaze poslije nas ostavljamo samo hrpu kamenja. Pitat će nas pokoji možda , što ste napravili, zašto niste ,a mi ćemo šutjeti ,jer razloga i opravdanja nemamo. Izlazimo iz Siska mostom i taj čas smo u Selima. Na polovici ceste ,obično selo, ništa posebno ,red kuća, red dvorišta ,stoji divota, barokna sa tornjevima – zvonicima ,kupolom. Iz godine 1751 dolazi nam odredba o svadbama i troškovima za istu a odnose se na seljake i siromašnije plemiće, te da se ti troškovi ograniče prema odredbama, jer je u tome svemu bilo silnog razbacivanja. Baltazar Krčelić tako u Selima već 1743 godine ograničava pirovanje na dva dana, a na to je pristao biskup Branjug, koji je tada bio i banski namjesnik. Ta odredba usvaja se za sve. Od kamenja stare Sisciae gradi se ova ljepota usred polja na seoskom travnatom groblju , a usred isto tako i drvene arhitekture –gradnje toga kraja. Građena je od 1759- 1765 godine za vrijeme službovanja i pod posebnom paskom Matije Šanteka Remetinečkog. Bio je školovan u Rimu, Beču i Varaždinu.Vjerojatno je želio i htio dio tog bogatstva vidjenog vani prenijeti i ovamo u Hrvatsku. Rekli bi pravi domoljubni sin. Titular je dan Mariji Magdaleni ,a spada u red jedne od najljepših baroknih crkvi u Hrvatskoj. Crkva sa uzdužno položenom elipsoidnom lađom ima pravokutno svetište, koje se završava ravno stiješnjenim zaključkom zaobljneih kutova. Crkveno je predvorje između dva visoka zvonika kojima je masa konkavna. Kupola se izdiže iznad lađe 19,36 m visoko , no gledana s fronte ona ipak ne dominira, jer se iza zabata pripinje vitka lanterna. O graditelju ne znamo ništa,ali se vidi jak utjecaj austrijske gradnje ,odnosno bečke te stil odgovara arhitektima poput Fischer von Erlacha i Hildebrandta. Isto tako imamo i talijanskog dizajna ,te tu crkvu svakako čini izuzetno vrijednom , ne samo u nas ,nego možemo ju staviti u red i svjetskih ljepota. Potres je odvojio zvonike, nanio štetu ovoj ljepoti. Sprema se obnova, no takav zahvat traje godinama i nije svakako lak ,a o novcima ne želim ovdje niti pisati. Nadam se samo da ću ja doživjeti da je opet vidim kao nekad. Ona je svakako zaslužila da je se vrati u sjaj iz tame. 1765 godine biskup beogradski i prepošt zagrebački posvetio je ovu crkvu. Kad je nakon posvete služio misu, a propovjednik uzlazio na propovjedaonicu odjednom se u crkvi podigne silan metež i vika, neka bježe .jer da će doskora srušiti zvonik i crkva ,te da se vide neke iskre u zvoniku. Nato propovjednik izleti prvi, oni, koji su stajali uz biskupa, iskoče van kroz prozor, a narod sa silnim metežom i vikom poče bježati dijelom kroz vrata, dijelom kroz prozore. Više njih je bilo pogaženo, više njih povrijeđenih, a dvojica su bila potpuno zgažena i mrtva. Jedino ostade biskup,koji je služio pontifikalnu misu. Govorilo se , da je mjesni župnik prvi počeo bježati. Kad se taj metež smirio i narod razišao, jer su i zvonik i crkva ostali neoštećeni i čitavi ,biskup je , da bi mogao do kraja završiti misu, morao pozvati ministranta. Kad se taj vratio , biskup završi privatno misu. O toj zgodi dilo je raznih nagađanja i tumačenja. Najvjerojatnije se čini tumačenje , da je župnik želio, da se puca sa zvonika, pa je zvonar noisio stupu i slučajno je zapalio. Prije je naime bio spremio žeravicu potrebnu za kadionicu. Plamen te stupe opaziše oni, koji su stajali vani. Da bi uklonio taj strah od lošeg znamenja, župnik je na sljedećoj misi tumačio taj strah snagom posvete,navodeći da su bili đavli otjerani koji su tu htjeli uzrokovati zbrku Kristu izazvavši strah.no, ipak je naravno pobijedio Krist,jer je crkva ostala čitava. Đavli su bili zavidni jer je crkva građena od kamena ,koje su nekoć postavili pogani i koje je bilo možda posvećenmo poganskim bogovima ili demonima. Ovo je kratka crtica povijesti , priča ,ali koliko je takvih spomena u našim crkvama , u našim dvorcima i gradovima, utvrdama , vjerojatno se broja ne zna i ne može se sve baš prenijeti. Svjedočanstva su našoj kulturi, tradiciji, običajima i slavnim osobama. Svim onim ljudima prije nas, a razmislimo što ostavljamo onima poslije.....         Oznake: sela, putovanje, izlet, povijest, Hrvatska |
22.06.2022., srijeda
Topolovac grofova Keglević
|
Većinu Hrvata povijest i baština ne zanima, osim nekih dobro reklamiranih likova , pretežno zlih vladara i dobrih spasitelja. Ovi posljednji obično nisu prošli dobro,a pitanje je uopće i kakvi su bili. U svakodnevnim trzavicama i političkim obaranjima ,te uz sijaset peripetija čuje se bojni poklič koji biva smiren naglo porastom cijena i života. Većina Hrvata ne poznaje svoju baštinu i ne interesira ga. Da li su to ostaci povijesti iz škola ili možda nekadašnji sistem koji je popljuvao i to doslovno sve osim tekovina revolucije. Oni koji se zauzimaju za baštinu obično ju i kupe, urede za svoje privatne i vlastite potrebe , postave zaštitare i na tren se ustvari pokaže kako se nismo daleko makli od onoga od čega je bivša (socijalistička ) vlast zazirala. Nema interesa za očuvanje iste, ako nije za promidžbu ili skupljanje para i ako ne može poslužiti pojednicu da se istakne kakvom nekretninom koju zapravo preuređenjem siluje. Tu ne pomaže niti onaj koji bi morao, sve para vrti di burgija neće, stara je narodna. Puno krivice snosi i Zavod (zahod) za baštinu koji ne brine nimalo,a uz lovu koja je potrebna da se stavi u funkciju ,nema volje niti sluha vlasti. I to sve propada. Što nisu upropastili ljudi, a to je u većem dijelu tako, upropaštava priroda koja se buni. I tako je zadnji potres dotukao sve nade za boljim vremenima naše baštine. Slavna obitelj koja je posjedovala mnoga imanja i prostirala svoju moć od tamo davnih ratova pa sve do 20 stoljeća kada i nestaje – izumire. U 18 stoljeću 1754 godine ubrzano se uređuje Hrvatska ,a sve za što svečaniji i veličajniji doček ,jer dolazi Carica. U tu svrhu uređuju se ceste ,a plemići će dati vojsku – banderije i na svoj trošak je urediti, obući i zbrinuti dobrim oružjem ,tako da se navodi da će Gospođa grofica udovica Petra Keglevića s imanja Topolovca s one i ove strane Save dati 167 ljudi. Kada bi to kojim slučajem predočili ili ispričali strancu – putniku, on bi vas u čudu pogledao i htio bi vidjeti to o čemu pričate, ali kamo ga odvesti , što mu pokazati? Staru ,zapuštenu kuriju ,nakrivljenog tornja ispod kojeg se koči grb slavne obitelji. Taj isti toranj prijeti da će se urušiti ,a da nitko nije bar postavio kakav potporanj ili bilo kakvu brigu poveo da se ne sruši. Ne, stoji tamo i čeka. Na svojem vlastelinstvu – danas je u privatnim rukama , , grof Thomas Keglević od Bužima 1831 gradi kuriju u kasno baroknom slogu – klasicističkom,a s njom zajedno i gospodarske zgrade, o čemu svjedoči i ploča. Tamo je radila i špiritana. Samo vlastelinstvo bilo je jedno od najvećih tada u Hrvatskoj, sa 12 sela. Već 1861 godine stoji podatak da je sve uređeno. I park od kojeg danas nije ostalo ništa. Kao niti od obitelji. I ono što sam davno napisao od Bužima do jebivjetra mogu ovdje samo ponoviti,ali ne u istom kontekstu. Kompleks Topolovec zaštićeno je kulturno dobro najvišeg ranga,ali propada do nekih možda za njega sretnijih vremena.        Oznake: Hrvatska, Sisak, plemstvo, Putovanja, izlet |
21.06.2022., utorak
Petrinja
|
Krećemo se prema centru cijele te Banijske priče, prema Petrinji. Ovaj cijeli kraj I Banije ( Banovine) I Korduna zaista je oduvijek na udaru nekih sila , što vojnih, što prirodnih, pa se čini kao da je neko prokletstvo o uništenju bačeno na ovaj dio Hrvatske. Stari gradovi , utvrde – ruševine , gradovi ,mjesta , sela stradali od ratova , koja I koji se više nikada izgleda popraviti neće. Stanovništvo sve više raseljava, bježi od neimaštine, tuge u strani svijet ,jer mu očito strani svijet bolje daje I više ga čuva nego njegova domovina. Poslije domovinskog rata, kad je bila nada da će sve biti bolje , da će se sve urediti , popraviti, sanirati ,ostala je samo gorčina koja je još više pojačana ovim zadnjim velikim potresom koji ćemo pamtiti svi , baš svi I oni stariji I srednji , pa čak I mladji. Ne usudim se niti krenuti na put prema Baniji, jer stalno mi glasi dolaze da su se kule još više urušile, gradovi slažu kamenje, utvrde još više plaču, a sama Petrinja odraz je I tuge I očaja I krajnjeg nemara. Što nije srušila vojska srušit ćemo mi I nebriga. Kao da I Bog diže ruke s ovog kraja. Zar se I zar je zaista istina da je stranac više dao I više pazio I više se brinuo nego mi sami prema nama I našemu. Iz Trsta 1770 godine 25.5. Njezino Carsko Veličanstvo udova carica Marija Terezija naredjuje kako se ima od turskoga korduna svaki put, kada razbojnici u Hervatsku zemlju uležu, svim obćinam u zemlji to dati na znanje, da se svaki za vremena opomenut, bude mogao čuvati. I to na trima jezicima, njemačkom ,talijanskom I hrvatskom. Petrinja se počela razvijati gospodarski u 19 stoljeću. Poljodjelci se stali udruživati u udruge. Od udruga te vrste spominjemo Poljodjelsku zadrugu u Petrinji osnovanu god. 1847. Mi tu zadrugu ovdje spominjemo, jer je ova, kako ćemo to kasnije opširnije istaći, preustrojena u Gospodarsku bratovštinu, a ova je temelj današnjoj Vinogradarskoj i voćarskoj školi. Tako da iz graničarskog kraja I obrane postaje važna činjenica gospodarstvu I Hrvatske, a slobodno možemo reći I Monarhije. Presvukle se ,mada već ima dosta vremena , vojničke čizme u cipele , pa je u samom centru povelik broj kurija, baroknih I klasicističkih. Danas su ruševine, a poslije velikog potresa 29.12.2020.. godine. Tada sam bio opet I po ne znam koji puta. Nedugo prije toga posnimio sam ih ,kao da me upravo nešto tjeralo da barem kamera zabilježi ono što oko možda više neće nikad vidjeti. Na terenu sve je mirno. Bukačenje je prestalo I busanje u prsa I od sto glasa ,glasa čuti nije, sve je stalo I sve propada. Glazbena škola u Petrinji osnovana je god. 1843. od ondašnjega glazbenog društva, koje ga je izdržavalo sve do godine 1877. Te je godine preuzeo izdržavanje toga zavoda po zaključku gradskoga zastupstva grad Petrinja. Puno toga napravilo je to 19 stoljeće za taj grad ,ali I za Banovinu. Krenulo je industrijski, poljoprivredno, da bi opet bio rat I to onaj Veliki I kad taman da je to stalo , opet rat I opet ispočetka. Smirilo se sve to skupa nekih 50-tak godina I da nije bilo ludih glava I usijanih I da nisu te glave stare opet napravile rat, vjerojatno bi bilo bolje . Nažalost je da svaki rat nosi neke nove ljude , koji su skloni samo sebi I samo sebi ili smo takav narod da grabimo a za opće dobro nas nije briga I to se vidi ne samo po ovome gradu nego I po cijeloj zemlji. Mogao bih ovdje sada napisati puno toga, ali iz Petrinje na kraju 19 I početku 20 stoljeće dolaze nam, kao I iz svakog grada ,mnoštvo pisanog, pametnih I sposobnih ljudi, koji kliču narodnim jezikom I voljom za napretkom. Nekada ratnici mačem sada pišu perom ., Matagić Lovro: Uspomene na pokojnoga druga. Pedagoško-didaktička pripovijest. Petrinja, 1904. Sadržaj: To je mala knjižica, no nakrcana zdravim poukama i obilnim iskustvom, a zadahnuta žarkom ljubavi prema narodu i pleme-nitom težnjom za promicanje njegove prosvjete. Razvoj grada možemo pratiti od 13 stoljeća gdje se navodi Petrinja kao dobro naseljeno mjesto, premda se smatra da se nije nalazila na ovom položaju kojeg zauzima danas. POtvrdu svojih prava, dobivaju Petrinjani kao I mnošto gradova 1242-43 godine od Bele IV ,poradi junaštva I obrane protiv Tatara. 1592 godine osniva se Nova Petrinja ,dozvolom carigradskog sultana a gradi je Hasan paša Predojević. I tada je izgrađena I tvrđava ,danas je više nema, a nalazila se na mjestu današnjeg hrvatskog doma. Osolobođenjem Siska od Turaka , oslobodila se I Petrinja ,mada je bilo još turskih provokacija I upada , ipak 1595 godine I od tada ostaje u domaćim rukama. POvijest Petrinje uglavnom je ratna, krajiška I obrambena a u 17 stoljeću vojna posada sastavljena je od pretežno njemačkih vojnika. Sama kapetanija pripada velikaškoj obitelji Erdoedy. Kako smo uvijek više za strance nego za sebe, tako je I Napoleon podijelio stanovništvo , pa je dio mislio da će biti bolje dok je drugi dio ostao vjeran Austriji ,pa je često dolazilo do svađa I trzavica. I tu polako već ulazimo u naše vrijeme,a da ne odem preopširno. Tvornica Gavrilović ostavila je veliki trag na gospodarstvo same regije,a poglavito Petrinje. MOžemo slobodno reći da je bio jedan od bogatijih krajeva naše zemlje. Plodna tla, uzgoj stoke, kooperanti I širenje industrije zaustavio je rat 1990 godine. Nikad pameti. U samom centru Petrinje nalazi se crkva sv. Lovre , zaštitnika grada, koja je oštećena u potresu.Kasno barokna crkva ,odnosno neoklasicistička građena je 1780 godine. Sve do onog trenutka 1992 godine kad je teško stradala. Stara crkva je porušena do temelja,a sagrađena je na njezinom mjestu nova, možemo reći kopija stare. Nikad kraja priči I povijesti, ali treba stati, krenuti doma I pozvati sve vas da krenete na put I upoznate I Banovinu I Kordun pa I s time naravno I Petrinju,ma koliko god ona sada lose izgledala.      Oznake: Petrinja, povijest, Hrvatska, priče, foto |
20.06.2022., ponedjeljak
Pecki
|
U ono sada se tako čini,sretnije doba ,zatvaram krug Banovine ,a oko Petrinje. Ništa nije upućivalo tada , da će sve to skupa postati jedna velika ruševna priča, zajedno sa svim tim gradovima i utvrdama. Lutam, ljeto je, adrenalin radi, srce se veseli posjetiti još jednu povijesnu bajku, jer vjerujem i to čvrsto da su svi ti „junaci“ danas ruine upravo izašli iz neke bajke.Skriveni prinčevi i princeze, neka prokletstva davna zbog ljubavi ili časti , čekaju poljubac ili ruku nekog onog koji će ih vratiti natrag u žive likove. Koliko je tu ljubavi prema Domovini utkano, koliko ljubavi obraniti svoju djecu i potomke od rata i osvajača ,a sada stoje prazni ,pusti i ruševni. Takav je i Pecki, još jedan u nizu onih branitelja kojima se jedva nazire traga,a niti groba im se ne zna. Koliko je suza ovdje opralo ove zidine koje sada strše upravo zastrašujuće u zrak. Šikara i ovdje, gusta šuma i pjev ptica. Dan je u rastu , sunce visoko gleda, vrućina je. Ja se stalno obazirem oko sebe, da ne ugazim na zmiju, koja ne bi bila toliko ljubazna prema meni, jer ona ne, da samo čuva svoje, ona kao zmaj čuva i ovaj grad. Kao da su svi gradovi čuvani od strašne nemani kao jedine svoje zaštite. Vandali rade svoje.Vrijeme haba svoje junake. Cesta je stara , asfalt i nikako naći taj grad. Ne vidiš ga odmah ,nego kod okreta i stalno ti se vrti tu negdje ,ali naći ga teško je. Ne može biti blizu ,jer je ipak obrana ,mora biti negdje daleko u šumi. Prazno je selo , nemaš koga pitati. Nekako smo ipak otkrili polazište. Parkiramo auto i krenemo zemljanim putem prema Njemu. Nije daleko od glavne ceste ,samo par koraka, kojih 5 minuta i već stojimo pred gradom Pecki. Slika je klasična , ruševna , ali još uvijek ponosno stoji bar ono što je od njega ostalo. Stoljeća su naravno ostavila trag, ali on i dalje prkosi, upravo se inati. Pecki grad spominje se u 16 stoljeću točnije 1563 godine u izvještaju baruna Lenkovića ,a pripadalo je zagrebačkom Kaptolu. Četvrtasta je oblika ,a sačuvana nas u šikari gleda ruševina do visine drugog kata. Kao i ostali gradovi- utvrde nedovoljno je istražena,a ako uskoro ne krene i neka sanacija ili barem zaštita, već naša djeca na tom mjestu vidjet će samo hrpu kamenja. Bila je opasana zidom i služila je osim obrane i kao utočište stanovništvu tog kraja. Možda ljeto nije najbolje vrijeme za posjet tom ljepotanu, ali ako krenete ili vas put slučajno nanese, obavezno stanite ,pogledajte još jedan biser u obrani Hrvatske koji stoji i čeka neku ruku koja će ga pomaziti.     Oznake: Banovina, Hrvatska, povijest, Putovanja |
18.06.2022., subota
Krstinja
|
LJeto je u punom zamahu,bliži se podne , sve se smirilo osim pčela ,osa I kukaca koji danonoćno zuje I rade. I u ovo sparno vrijeme oni ne staju, jer vrijeme brzo prolazi I skoro će zima. Ona teška tvrda hladna kordunaška zima. Klima u autu je ugašena , prozori otvoreni, puštam ljeto k sebi. Duboko udišem mirise sparine, poljskog cvijeća , meda, vatre I asfalta koji gori pod gumama. Od Vojnića prema Maljevcu, vozim polako , rekli bi umorno, ali nije ,nisam umoran , već mi se naprosto nikuda ne žuri. Toliko sam zadovoljan danom, pjevušim u sebi I samo mi dolazi neki tekst koji sam ,ustvari I nisam baš zapamtio, nego samo početak ,a prije 4 godišnja doba Vivaldija : LJeto, malakše čovjek…..Auti žure prema granici Bosne. Kordunaši se povukli u hlad, neki natpisi – narodni grafiti koji hvale onog slavnog Babu – Fikreta Abdića “Sve je dzabe, kad nema Babe” I ljeto, samo ljeto u meni ,u mojem autu I u zraku .Sunce pali. Brojim zavoje jer na jednom moramo skrenuti naglo. Selo je Krstinja , jedno od onih mnogobrojnih sela. Zaseoka možemo reći koji ljubomorno čuvaju I skrivaju svoje bogatstvo ,pa se ponekad putujući ovako ili lutajući osjećam kao gusar – pirat koji traži upravo to skriveno blago. Skrećemo konačno na pravom zavoju, promašimo isprve ,jer nije to samo tako naći Tvrdinu , treba se ipak malo pomučiti. Dvije žene , same ,usamljene u starim pohabanim kućama, razveselile se nenadanim gostima I bile su sretne što mogu pomoći. Stari duh , starih dobrih vremena, pomoći čovjeku u nevolji ili potrazi. Spuštamo se natrag niz padinu, brdo I onda parkiramo. NIje daleko hoda pa polako. Ne osjećam niti vrućinu niti sparinu ,niti se znojim, samo čekam kad ću ugledati Grad. I onda pojavi se On – tvrdi kameni grad – Krstinja. Ustvari ono što je od njega ostalo,slika je ista kao I svugdje – bršljan. Koliko god da je štetan I agresivan, nekako ustvari upravo on, otrovan posesivno čuva te starine,brani I grli I štiti da se baš zadnji kamen na kamenu ne raspadne. KOliko god ga ne volim u vrtu ,ovdje je on moj saveznik I moj prijatelj. Gola cigla, branič kula ,prozor sve je što je ostalo od nekada slave I obrane Hrvatske od turskih-osmanih osvajanja,a sada sve to skupa stoji prosto , zapušteno I napušteno. Ne treba nam. NIje slavan niti dičan , kamen običan I cigla isprana vremenom. Nije nam za slavu niti za diku ,jer od njega nemamo neke velike sadašnjo – političke koristi. Legenda I seljani kazuju da je grad gradila neka kraljica – kneginja Kristina pa ga I po sebi prozvaše I stvarnog mu datuma gradnje ne znamo. Ocijenimo li ga onako stručno ,kao što je red, bez imalo empatije, reći ćemo da je kockast ,okrugla glavna kula opasana je zidom uokolo,a pojačana s tri polukule I ulaznom kulom kako smo već vidjeli na mnogim našim gradovima-braničima.Prostrano predvorje okružuje zid s polukulom koja je već 1701 god porušena.1744 godine dolazi nam I slika, mada autora ne znamo,a taj nacrt čuva se – gdje drugdje nego u Beču. 1334 godine imala je Krstinja I župu I naći ćemo je na popisu župa u Hrvatskoj, a prvi župnik bio je Grgur. U samom početku tu je prebivalo pleme Ladihovića,a najstariji iz tog plemena Juraj Sanković. Prodaje on grad Frankopanima Cetinskim. Ne želim sad nabrajati sve vlasnike ,ali je za sami ovaj prikaz važno da od 1575 godine ,siječnja, ovdje sjeda turska vlast I ostaje sve do mira u Karlovcima (Sremskim) 1699. Godine. Od 1712 godine stoji Grad napušten ,porušen,ali se drži još uvijek starac I ne da se. Bršljen ga miluje I mazi I oni dvojica , prijatelja .čuvaju I zadnji spomen na sliku jedne povijesti da barem netko pamti dok je zadnje cigle na kupu. Šušti lišće, šuma je u cvatu, pjev ptica kao lajtmotiv, gušter brzo prođe kroz travu. LJeto,ali sada mi je već pomalo tužno…..     Oznake: kordun, Hrvatska, Putovanja, izlet, povijest |
KLinac grad
|
Nije Banovina, u kojoj se odavno ori pjesma: ˝Oj banovci, oj junaci!˝ znamenita samo u povjesnom, gospodarskom, a naročito po svojim ˝crnim draguljima˝ i u rudarskom pogledu, već je ona prezanimljiva svojim prekrasnim krajevima. Pođite iz Siska preko Pračna i Češkog sela u Hrastovicu, pa se odanle popnite do podora Klinac-grada I ova nas starina vuče da ju pogledamo. Sasvim slučajno na cesti opazih pločicu, malu neznatnu, a vraćajući se od Kostajnice cestom prema Petrinji. Pa ajmo gore. Vrućina je velika, sunce svojim zrakama reže nebo I prži zemlju,ali pogledati grad,popesti se gore tamo negdje , ne može me spriječiti ništa, mada postoje sve naznake I upozorenja da bi gore moglo biti I zmija I to ne onih onako nego pravih. Čovjek na cesti govori mi ,ako imate kakav budak ili ašov , možete naći I ostatke kakve materijalne, ali ja nisam ovdje radi posla, a niti da se bavim arheologijom, a niti da odnosim bogatstvo ,nego da u miru pogledam I to čudo povijesti. Parkiramo pored kuće ,zadnje u selu ,na prašini I šljunku,pa gore. LJubaznost je ovdje nekako utkana u ljude I nitko nema ništa protiv jer ionako gosti slabo dolaze,a tih pola sata sigurno nitko neće trebati ulaz.Penjemo se zemljanim putem polako. Scenografija uvijek ista, šuma, ptice, muhe ,zujanje orkestar prirode. I eto ga pred nama. Četverokut sa prozorima, kameni zidi dobro se drže,široki proctor dvorane I jeka. Ona stara odvajkada. Nema bršljanja. Vide se tragovi čuvanja ,tragovi I popravka, kamenje naslagano uredno na jednom mjestu. Radi se nešto! I to je bitno! No ,kao I uvijek pitanje, zašto je on važniji od sve braće? Svejedno je , glavno da ga se čuva. MOžda netko od mladih I krene ovim putem povijesti I baštine I možda se zaljubi u sve te kamene starce. MOžda! Iz starih slika I crteža I zapisa saznajemo da je bio petokutni – peterokutni grad, toranj s puškarnicama,a podigli ga biskupi zagrebački,ali se već 1563 godine predlaže da se “Klinbnagor” poruši. 1574 godine udarali su Turci na ovaj grad. Pretpostavlja se da su grad gradili madjarski zidari, no kako na lokalitetu traju arheološki radovi bolje će se znati nakon njihove procjene. JOš malo slika, još pogled ,a onda ,doći ću opet jednom…….Drži se , stari moj……  Oznake: Banovina, Hrvatska, Putovanja, izlet, povijest |
17.06.2022., petak
Kolarić Vojnić sv.Petka
|
Povijest se nažalost koristi vrlo zlobno, zločesto I ovakva kakvu danas imamo ,a mediji pomažu, poglavito internet , nikako ne govori o njoj kao učiteljici života. Nažalost , u vremenu brzine I instant informacija , površno se shvaća I istina, koja bi morala svakako stalno I redovno biti prisutna ,a Isto tako I objektivnost prikazivanja. Svakojaki povjesničari, nazovimo ih tako, vole širiti svoju istinu onako kako njima paše ,a žalosnije od svega je nepismenost I ne voljenje povijesti, zato se ona lako I tumači I piše kako se želi. Pola laži ,pola istine svakako je uvjerljivije I lakše je primiti učenje nego saslušati dokaze I činjenice I s njima izboriti svoje mjesto u vremenu. Žalosno je isto tako da baš svatko bez recenzije ili ispravka može napisati što želi I da ga više ne možeš ispraviti. Rekli bi to po onoj staroj : Što jedna budala učini, sto pametnih više ne može ispraviti. Prošao sam brzinski cestu od Zagreba do Topuskog, a puno sam pisao o njemu , kao I o samom Kordunu, ni nikada kraja I točke. Sami taj Kordun je opustošen , usamljen, rijetko ili nikako se čuje glas djece, jer ih zapravo I nema. Politika, ekonomija I rat učinili su svoje, tako da se čini da taj dio svijeta, planete ili Hrvatske uopće više niti ne postoji. Kao I slični krajevi koji nestaju, ili koji se samo malo bore na svjetlu, Kordun tone sve dublje. U selima sami umiru starci, djeca pobjegla, stanovništvo raseljeno I nitko nema volje dati bar prst spasa tonućem, nego ga gura dalje I dublje u nepovrat. U bezdan. Ponor. Ipak opet sjedam u auto. Povijest me udara I znatiželjan sam. Uvijek se sretnem ipak sa ratom , bilo kojim, ali uvijek I nanovo me rat pogađa u glavu, ma koliko god ja bježao od njega. I to onaj 2 svjetski rat. Riješiti taj rat nikada nećemo, jer ne želimo. Dobro nam dođe u obračunima I stalno se vraćamo na njega, kao da upravo to netko želi stalno nas držati robljem jedne ili više suludih ideja. Kružim Kordunom.Svi slavni I veliki ratnici padaju I opet , gradovi I opet gore, utvrde nestaju , ne pred borbom , ne pred junakom , nego pred upravo tim 2 svjetskim ratom. Cesta ona davna , prije asfalta, prašnjava, šuma se nadvija nad cestu , dole Glina teče u brzacima, skače preko kamena, zaobilazi mostove . Žica u vodi, nekad bratstva I jedinstva. Sad je asfaltirana, šume nestaju u pohlepi, Glina I dalje teče tijekom I tokom, ali je I ona sama, usamljena, dijeli dvije države nekada sestre. I to je povijest. Kamioni jure pored kuća, odnoseći naše šume negdje daleko. Novaca nema, prodaje se I ono malo djedovine da se prehrani. Nema milosti, možda pokoja suza, I puno alkohola I to jeftinog. Škole zatvorene. Bolest I starost još nekako čuvaju Kordun. Ne želim misliti o ratu, barem ne ovom zadnjem, niti onom prije. Želim misliti na ona vremena smijeha I veselja, punih kuća I staja.Muk krava, blejanje ovaca , trešnje u proljeće, vesela igra valova, rascvjetala mladost ,pjev ptica . Melodija prirode. Tik uz cestu ,a pred Vojnićem stoji ruševina. Njeni zidovi pričaju priču, onu žalosnu naravno, jer je I ona smetala nekome, I ona je kriva za ono što I nije napravila. LJudi su. Isti oni ljudi koji su je gradili I isti oni ljudi koji su je rušili. Uvijek I samo ljudi. U Kolariću malo iznad ceste stoji sv.Petka građena je 1804 godine. Danas je samo spomenik ratu. Crkva je spaljena I od nje su ostale samo gole cigle I perimetalni zidovi do visine pokrovnog vijenca ,jer se zvonik s krovom I svodom urušio. Bila je slična svim onim I većim crkvama početkom 19 stoljeća ovdje na ovom krajiškom području. Pravokutna, jednobrodna sa zaobljenim užim I izduženim svetištem,a u duhu klasicizma. Niti jedna priča , niti jedna molitva ne svjedoči o njoj kao ljepotici, kao građevini, kao zdanju molitve I nade, nego samo nam svjedoči o suludosti. Stoji kao spomenik fašizma. Nije bitna niti njena graditeljska vještina niti ljepota ,nego stoji nam da je 1942 godine 17. Travnja zajedno s crkvom stradalo mnogo nevinih ljudi. Nedaleko dud je dao svoje plodove I upravo mami I zove da se zagrize u slatkoću I glasno se nasmije. LJeto je ipak tu I treba se smijati. Tako glasno I odlučno da se I priroda nasmije s tobom. I sve je tada ljepše. Mene cesta zove, već mašina auta nestrpljivo bruji. Krenimo!    Oznake: kordun, Hrvatska, povijest, vjera, Putovanja |
16.06.2022., četvrtak
Bović
|
Sve dalje dalje ,cesta diktira tempo. Prazna ,napuštena , možda samo lokalno traktor ili kakav kultivator, pas ,mačka i ostalo ruševine duše, srca , kuće plaču, šume se uništavaju. Novaca nema cijelim putem.Slavna graničarska povijest sada je mrtva. Starci, polja i koji slučajni zalutali auto karlovačke,sisačke ili možda zagrebačke registracije. Zavoji, sjećanja i gas da što prije stignem kući. Nekako se ipak slika ljetom ili proljećem kad se sve razlista malo osvijetli, raznježi jer pokrije golotinju sramote velikih ideja . Jugoslavija i Hrvatska ruku pod ruku ostavljaju da sve ode u pepeo. Rat je ovdje bio bijes, izazvan bukačenjem o nekim vremenima koji nisu pokopani. Garderoba vojski koje su tada prošle, iz ormara i skladišta dobro očuvana uniforma ovdje je izvučena na silu , kako bi netko svoje neke privatne težnje prema teritoriju svukao do kraja i obukao nešto što bi svugdje bila sramota. Kao da nije baš upravo ovdje bilo dosta krvi. Ovdje je povijest pisana crveno ,obojana žilama i prerezanim vratom. Nagnuta u stranu, pada duša ,očaj djece, a prozori zjape prazni. Toliko misli toliko gorčine, toliko i tuge dok prolazim, vozim ovom ljepotom krajolika. Vraćaju se starci da umru na svojoj zemlji. Možda i preklinju negdje unutra u kutevima suza što su nasjeli na šizofrenu ideju kraljevstva kojeg nikada više neće biti,a ni konja da ga damo kralju. Ako imaš i malo srca, imalo osjećaja , sve to proći će ti glavom i bit će ti teško, onako te snuždi. Sela prolaze. Prošao sam Lasinju, pa grobnu kapelu nekog novog karaktera. Grobovi su popravljeni, usta šute. Režu se karlovačka i sisačka županija u uskom prostoru. Moram stati – priroda zove. Sela promiču prazna. Taj strah i ti pogledi , nisu to pogledi mržnje, niti čuđenja ,niti interesa ,sve je to negdje napola kad stajem autom u Boviću. S desne strane malo poviše stoji ruševina. Nikad mi neće biti jasno što je građevina skrivila da je se sruši. Bez obzira na vjeru ili felu ona predstavlja bogatstvo jednog naroda jedne zemlje, ali to nikoga nije briga. Zašto nas nije briga ne znam. I Nikad neću znati. Samo se pitam. Vaskrsenja je Gospodinovog i pravoslavna je ,jer je i življe nekada pa i sada ,ono što je ostalo od njega ,bilo više pravoslavno. Ruševine u cigli dolaze nam iz 1735 godine. Inventar je nestao ,a imao je bogati ikonostas 19 stoljeća. Neki podaci govore da je građena i svođena gotski no ja to ne vidim. Ja vidim neka oponašanja gotike u baroku. Ostala je niša u zidu ,vjerojatno za kakav kipić a ostalo možemo samo zamišljati kako je izgledalo. Nekada je ovdje negdje iznad bio i grad. Ni njemu traga još od 20 stoljeća. Sve je to smetalo nekome. Uvijek nešto nekome smeta i to mi nikada neće biti jasno. Nekakve velike tradicije graditeljske ostatke davnih gradnji nema. Tradicija kao da je ovdje umrla i ona ruralna. Idilika, rustika nestala je pod ratom i vojničkim čizmama. Po svojim karakteristikama crkva je bila momunentalna na ponos kraju i rodu ,a i Bogu. Sve skupa se nekako drži ,a kako drugačije nego bršljanom, kao da prkosi. Bez obzira kako ja gledam na politiku ovo je za mene građevina i takva će ostati. Ja ću se takvoj ruini molitava diviti i maštati kao da je cijela ,bogata i raskošna kakva je vjerojatno i bila. Koliko glup moraš biti da uništavaš sve oko sebe. Kozarac i još malo izlazim na glavnu cestu Karlovac –Sisak .U selu Blatuša kapela, neću stati, ali je možda vrijedno spomenuti zaštićeno područje rezervata – prirodnog za one ljubitelje nature, biljaka, ptica ,močvara,jer ne vole svi našu baštinu. Voli li je itko!      Oznake: kordun, Banovina, Hrvatska, izlet, Putovanja |
15.06.2022., srijeda
Lasinja
|
Običaji i tradicije nekako su isprepleteni s našim životima i toliko smo navikli na njih da smo naprosto srodjeni jedno u drugo ili jedno za drugo. Nekad postoje dobre strane istih, no ponekad nas ta tradicija vodi u još veće neznanje, pa se ponekad i izgubimo u svemu tome . Nastavljam dalje putem kiselice, vode koja i s ove strane Kupe izvire ,a sve je to tako sklopljeno zajedno u jednu priču da ih više niti ne razlikujemo. Prelazimo most. Poslije rata kada je stari most bio srušen postojala je skela preko koje se prelazilo,ali se desio slučaj da je kamion – tegljač propao kroz skelu – ponton i upao u rijeku. Tada je ponton bio maknut i gradio se novi most koji će opet spajati Zagreb sa Banovinom i Kordunom,a sve to preko stare Brezovice i Jamnice pa sve dalje i dalje. Ovaj je kraj itekako – nekada bogat- osiromašio poslije domovinskog rata.Djeca se razbježala po svijetu, ostale su ruševine jedne poruge historijske – usijanih glava pa je i na kraju i tih glava nestalo. Kada sam poslije rata prolazio tim putem uvijek sam se znao zafrkavati ili našaliti : ljudi spremite pasoše – napuštamo Hrvatsku,a isto tako i vraćajući se – ljudi spremite pasoše – granica je,vraćamo se u Hrvatsku. Tako je tada to na mene djelovalo. Nemaš puno neke velike povijesti ,mada je nekada postojala pa kažu izvori i od rimljana pa preko srednjeg vijeka .Postojali su tvrdi braniči i onda ih je nestalo.porušilo se i ono malo sjećanja još davno,da bi to sve u socijalizmu ustvari,mada i danas nije bolje, bilo izvrgutno ruglu. Naselilo se stanovštvo, premda je ovdje stanovništvo već dugo bilo više pravoslavno kao i cijelim tim putem dalje prema Baniji i Kordunu pa i dalje do duboko do granice Bosne. Ovo je krajina – ganičarski kraj koji je zasluživši mir posvećen poljoprivredi , mada i gospodarstvu , što zbog blizine Jamnice i slavne vode , što zbog blizine glavnog grada , ali i nedalekog Karlovca. Iz Zagreba ili Karlovca ima oko pola sata vožnje. Kao što se sve mijenja , promijenio se izgled mjesta poslije rata , ali i ta pošast kružnih tokova zahvatila je i ovo područje, mada za time nije bilo nikakve potrebe, jer promet nikad zapravo nije toliko gust . Postoji nekoliko kapela , poklonaca na samom tom putu,ali o njima i nema nekih većih zapisa , osim ako se pogleda sve je to nekako recimo to tako sklepano narodno 19 stoljeće . Sama Lasinja pripadala je gradu Steničnjaku kao dio vlastelinstva, a za kojeg znamo da je mijenjao gospodare ,a najvažniji su oni Zrinski ili Frankopani. Osnivanje vojne Krajine graničara još 1745 godine odnosno Prva banska graničarska pukovnija bila je upravo stvorena ili organizirana na ovom području Banije i Korduna. Prva banska pukovnija bila je podijeljena na 12 satnija i to između ostalih i Lasinja je bila u sklopu iste uz Čemernicu, Maju, Vranovinu ,Glinu i itd. Jedan od običaja doveden je ustvari do apsurda. Naime zvono sa crkve sv.Ante Padovanskog u središtu Lasinje zvonilo je tako bučno i jako da stanovnici uopće nisu mogli zaspati ,jer je u ponoć upravo zvonilo,udaralo 12 puta da je ustvari bilo zaglušujuće,pa se osim nekih drugih sudskih slučajeva i tužbi i zvono sa crkve našlo u registru tuženih. Jedan od povremenih stanovnika, a vikendaša je nekad bilo,a i ima ih još dosta, tužio je crkvu za preglasnu zvonjavu i spor dobio. Da li crkva zvoni po starom ili malo tiše ne znam,morat ću to istražiti, jednom – nekad – nikad.Nije moja stvar. Ja ću se samo brzo provesti dalje. Morat ću stati naravno pored ruševina stare crkve koje su restaurirane a potječu iz 1833 godine. Nije ih se štedjelo, tolika je bila mržnja vođena bolesnim glavama da je nastradala 1991 godine, ni kriva ni dužna. Danas je tu novi i nosi isti titular sv.Ante Padovanskog. Skroman inventar, potpuno nov za mene iskreno ništa posebno za jednu takvu građevinu. Ono staro otišlo je u nepovrat povijesti.Župnik i seljani toliko su se zaigrali u svojem uređenju da eksterijer odnosno dvorište izgleda kao sajam igračaka, pun patuljaka i labudova i nekih ukrasa kojima je identitet sasvim čudan i nepoznat,pa je s moje strane vječno bilo izvrgnuto ruglo ,ali isto tako i zgražanju koliko daleko možemo napraviti glupost od nečega što bi bi trebalo biti ponos. Nedaleko tih priča je novi samostan Sestara Srca Isusova.Zatvoren u moltivi onih koji više ne žele vidjeti svjetlo svijeta. Nema se puno proći brzo ste van i nastavljate dalje. Život uvijek ide dalje pa idem i ja s njim, u neko novo doba,ali isto tako žurim doma – u Topusko. Pas se već raduje putu, jer ga poznaje koliko smo ga puta samo prošli. Stanite i Vi vrijedno je vidjeti ama baš svaki kutak ove zemlje, jer ne znamo koliko smo dugo i koliko dugo ćemo biti na ovoj planeti ili ovom svijetu.   Oznake: lasinja, Hrvatska, izlet, putovanje |
Jamnička kiselica
|
Zadnjih godina toliko napuštam Zagreb, bježim od grada u kojem sam rođen I koji se tako brzo mijenja da se ne stignem ogledati u svojim uspomenama I sjećanjima,tako da se čini da bježim od samog sebe,negdje dalje I dalje. Nekako kad ga napuštam ,kad odlazim,kad moram biti koncentiran na vožnju,na cestu mislim da sam mu ustvari sve bliže ,a on meni sve dalje. Kako ga napuštam,ostavljam u svojim mijenama , ujedno shvaćam da se uvijek I vratim. Nosim mu neke nove uspomene neka nova sjećanja I poklanjam mu sve što sam doživio. Zagreb je neki moj privatni ,osobni muzej sjećanja,kao registrator mojih snova I želja,nadanja I htjenja. Nedaleko tog mog grada samo na nekih pola sata vožnje plovi Kupa, miluje obale I potapa kad se razljuti.Nedaleko nje, ustvari na samoj obali stoji gradnja,građevina koja nam ovako iz povijesti kaže : “ Jamnicza, ein in der Agramer Gespanntschaft von Agram und Karlstadt ungefaehr sechs Stunden in einem Eichwalde entelegenes Dorf, gehoert dem Herrn Sanitaets-Praesidenten Freyherrn von Malanich ;dieser in einer gaenzlich morastigen Ebene gelegene Wald wird von dem Flusse Culpa getheilet und hat zwey Sauerbrunen ,einen jenseits der Culpa an einen erhabenem Orte des Moranstes , den andern diesseits ,der eben auch in Morast hervorquillt. 1777 godine kako nam opisuje Jamnicu barun Crantz. U toj spomenutoj knjizi koja opisuje ,a po nalogu Carice Marije Terezije, koja daje nalog da se popišu sve toplice I ljekovite vode MOnarhije, nalazimo I spomen sela Lasinje. “Jamnicza, kiszela voda vu horwatskom orszagu : “ Szelo je vu Varmedjyiji Zagrebechki od Karlovcza I Zagreba 6 vur daleko ,koje ima dvoje zviralische vrachteno ,jedno prek Kupe (Lasinja ) drugo iz ove strane Kupe. Ova voda drugach vu szebi chista ima nekuliko sveplene duhe ,premembi vendar Vremena je podversena , pokihdob vu desdyevnom y oblachnom vremenu tak cherna , y guzta poztaje ,dasze piti ne more , kada pako je nebo chizto I jaszno , na pervi szvoj ztallis povrachasze y sza pitje prikladna biva.” No, Jamnicu garantirano ne poznaju samo preci iz 18 stoljeća, već se svakako nagađa da stoji uz bok puno danas slavnijim toplicama Hrvatske. NIkada nije ustvari dokazano, nije bilo volje za time, da su još stari Rimljani ,koji su uredno kopali na svim područjima kako bi došli do vode, neophodne za osvajanja I ratovanja , gradili mostove I viadukte natapali svoja tijela bistrom vodom, te ju isto tako I pili, a koju danas zovemo “Jamnička kiselica” . Kod samih kasnijih uređenja, iskopavanja zdenaca ,a u 19 stoljeću , našlo se nešto oruđa I oružja , kao primjerice koplje od mjedi I okamina jelenjeg roga I kornjača, što bi mogli prispodobiti Rimljanima, ali da li je to zaista rimskog podrijetla nije dokazivano niti utvrđeno. Možda u ona davna vremena ta se voda dobro sakrila ,kako bi tek kasnije izbila na površinu I pokazala svoju ljekovitost ili je samo poslušala I čula naredbu I oštar glas Carice iz Beča. Isto tako u ona pradavna vremena svakojakih vjerovanja u raznorazna Božanstva ,kada su ljudi prirodu I vode , rijeke I potoke gledali samo kao izvor života ,a ne tolike ljekovitosti I kada su sve te vode I Jamnicu čuvale nimfe, ipak je bilo sasvim izvjesno njihova ljekovitost , što se I opet pripisavalo Božanskom . I tako je puno stoljeća Jamnica bila prikrivena ,zatajena ,samozatajna ,dok se nije zaorio glas iz Beča I ona upravo postala jedno od ljekovitih čuda ,a Isto tako na sebe privukla pozornost javnosti cijele carevine Austrijske kada se o njoj počelo govoriti kao o ljekovitom vrelu koji daje ljekovitu vodu. Slavu Jamnice ne možemo samo pripisati Crantzu ili Malanichu ,nego je svoj obol istome dao I biskupski liječnik Mauritius Faby, koji je dobio nalog da podje kiselicu pregledati. On nažalost I umire u Jamničkim Goricama ,okićkoj gori, 2 prosinca 1801 godine. spominje se spis “ In titulo Fontis acidularum Jamnicszemnium koji glasi : Mavro Faby (porijeklom Talijan ) županijski liječnik javlja da je izvor postavljen u takovo stanje , da se njime svatko služiti može , da ga je I vrhovni župan pregledao I zadovoljstvom pohvalio te predložio ,da se od izvora do šume uz cestu zasadi drveće u jednakom redu – a sad je baš vrijeme da se drveće I posada ( Zagreb 19 ožujka 1798 godine) Kada danas onuda prolazimo, pretežno projurimo dalje prema Kordunu ili Baniji, ne stignemo ili ne vidimo pogledati ostatke slavne prošlosti Kiselice I na njih se ne obaziremo. Iskreno I ja sam slučajno zalutao. Pas me naveo na to, naprosto me povukao prema šumi, a stali smo da obavi ono što se mora. I ondje sam ugledao na samom kraju, na samom kraju oka tu građevinu obraslu bršljanom. Kako ustvari poznata slika naše vrijedne povijesti I baštine. Ne okrećemo se njima, ne hvalimo se , ne ponosimo nego ih ostavljamo bršljenju I šikari. Kroz povijest je ta voda opisivana nekoliko puta kao izrazito ljekovita : ako koji hoche nyu piti , naj nyu pije za 3,4,5 ali 6 mezlov ua ochischavanje , kad najme more natura podnezti…… Nažalost se u tim vremenima ipak ta ljekovist ,premda analizirana I potvrđena nije uspjela probiti do šireg pučanstva još pola stoljeća, mada ju je puk koji je živio u blizini I u samoj Jamnici naširoko hvalio I svakodnevno pio – te rabio zum taeglichen Tranke.1790 godine dao je veliki župan Skerlecz de LOmnica isušiti močvaru koja se napravila oko izvora I dao zazidati kameni bunar,no nestade mu traga, pa se opet izvor u močvaru pretvorio ,za što su vjerojatno krivi lovci , kojima je izvor smetao ,jer divlje životinje nisu mogle prići vodi. No, nekako se glas o samoj vodi ipak proširio pa nam ostaje I spis iz Budimpešte koji daje naputke liječnicima I kirurzima da pošalju svoja zapažanja Zabilježiti položaj vode prema zemljopisu tako političkom ,kao prirodnom njezinu visinu I narav Izvor? Koji ? kakav ? KOliko? Da li iz žila I koliko izvire? Odticaj vode : da li mirno , lagano ili brzo odtiče? Mjehurčći,miris, tek okus i boja. U tom se razdoblju nije puno napravilo, pa nam iz godine 1812 dolazi I opet preporuka (naredba) kako bi se pristupilo I opet ispitivanju ,jer se u prošlom izvješću nije puno toga učinilo, a svakako je cilj NJegova Veličanstva podignuti toplice na najviši vrhunac. Kao I sve propala je ideja ,ali je nada uvijek tinjala. Tako je nadu dao I LJudevit Ferdo Jelačić I upozorio javnost na ljekovitost vode I da bi se svakako oko toga pobrinuti trebalo,a da su pastiri koji su pasli svoje stado zatvorili izvore. Voda se ipak počela puniti u boce, a kako doktor Mihoković bilježi da je voda mutna ,ali kad se stavi u bocu ona se pročisti. Za vodu se ipak počelo skrbiti sve više, jer svi oni koji su je ili pili ili je koristili kao kupku,a ona se pokazala kao ljekovita ,dolazi nam komisija iz 1825 godine sastavljena od Groffa Gjure Orsich de Szlavetich ,Emerika Lentulaya Petra Tomicha de Trescheno I ostalih da se jamnička kiselica koja je sada na skrovitom mjestu ipak slavnom I dostupnom učini, te da se svima onima koji ju koriste učini sve što je potrebno za njihovu udobnost. U tu svrhu popravlja se I cesta koja vodi pored “kastela “ Brezovicza prema Jamnici. Kako je rasao interes za vodu, tako se pomalo činilo sve kako bi se izvor I voda popularnim učinili te se tako otkupljivao I dio po dio okolne zemlje vlastelina. 24 lipnja 1828 godine nekako se zdenac ipak podigao nakon sila zla I mukotrpnosti koje su pratile samu izgradnju a to možemo zahvaliti LJudevitu Jelachichu Bužimskom I biskupu Alagoviću. Kako I ja završavam svoju šetnju, žurim dalje ,a I svaki puta kada prođem ili se vratim opet ovdje ,malo po malo reže se šuma, zgrade propadaju I sve nestaje bez imalo volje novih vlasnika ,a poslije rata u ludilu privatizacije, samo meni I meni, baš me briga, čak I oni koji bi morali štiti baštinu podliježu više imetku I osobnom probitku nego ,u ono što su se kleli , da bi viknuli riječ spasa. Ovo nije prozivka, jer nema smisla I nema se volje, nego pokazatelj I ukazatelj krivih I totalnih pogrešnih poteza vlasti, onih vlasti kojima smo davali nadu u slobodu naroda u kojoj ćemo se ponositi onime što imamo. Sve će se popraviti sve će se dići iz pepela, ali nažalost sve više u pepeo se pretvara. Svoju najveću slavu Jamnička kiselica može zahvaliti obitelji Lovrenčić ocu I sinu koji su to mjesto digli na zavidnu razinu sve do 1904 godine. Dolaze ratovi, a Jamnica dobiva novo ruho nove vlasnike.Prvo socijalističku tvorevinu koja prepoznaje značaj vode I eskploataciju, ali I opet ljudi brinu samo za sebe, a onda odlazi sve u povijest novog vremena, ne krpanja rupa, nego zakrpavanja osobnih džepova. I na kraju auto, gas, cesta , ravna ili most dalje…a zgrade čuva bršljan I moja sjeta….     Oznake: Hrvatska, izlet, Putovanja |
