Dvorci, crkve i stari gradovi

23.06.2022., četvrtak

Sela kraj Siska

Proći ćemo Sisak ovaj puta. Nema nekih velikih vrijednosti, ali ima kuća koje svakako pričaju svoje kroz sada uništene zidove. Od one nade da Sisak nikad neće biti Cucak nije nažalost ostalo niti lanca za privezati tog psa. Od one ranjene nade da će krenuti ostaje Sisak grad slučaj. Zapušten, bez posla bez neke velike obnove ,osim tu i tamo kakvih entuzijastičnih možemo reći ispada, jer drugi naziv ne postoji.
Stari grad ostaje za nama, toliko smo ga puta prošli , i žurimo dalje. Sada je Grad uništen potresom. Kada na to sve skupa pomislim , na baštinu cjelokupnu uvijek mi u glavu dođe onaj stari hit : Papa was a rolin stone , jer kad ovako pogledamo i sagledamo cijelu sliku – samo ćemo se mi stariji možda sjećati nekih ljepota, a mladima i onima koji dolaze poslije nas ostavljamo samo hrpu kamenja. Pitat će nas pokoji možda , što ste napravili, zašto niste ,a mi ćemo šutjeti ,jer razloga i opravdanja nemamo.
Izlazimo iz Siska mostom i taj čas smo u Selima. Na polovici ceste ,obično selo, ništa posebno ,red kuća, red dvorišta ,stoji divota, barokna sa tornjevima – zvonicima ,kupolom.
Iz godine 1751 dolazi nam odredba o svadbama i troškovima za istu a odnose se na seljake i siromašnije plemiće, te da se ti troškovi ograniče prema odredbama, jer je u tome svemu bilo silnog razbacivanja. Baltazar Krčelić tako u Selima već 1743 godine ograničava pirovanje na dva dana, a na to je pristao biskup Branjug, koji je tada bio i banski namjesnik. Ta odredba usvaja se za sve.
Od kamenja stare Sisciae gradi se ova ljepota usred polja na seoskom travnatom groblju , a usred isto tako i drvene arhitekture –gradnje toga kraja. Građena je od 1759- 1765 godine za vrijeme službovanja i pod posebnom paskom Matije Šanteka Remetinečkog. Bio je školovan u Rimu, Beču i Varaždinu.Vjerojatno je želio i htio dio tog bogatstva vidjenog vani prenijeti i ovamo u Hrvatsku. Rekli bi pravi domoljubni sin. Titular je dan Mariji Magdaleni ,a spada u red jedne od najljepših baroknih crkvi u Hrvatskoj. Crkva sa uzdužno položenom elipsoidnom lađom ima pravokutno svetište, koje se završava ravno stiješnjenim zaključkom zaobljneih kutova. Crkveno je predvorje između dva visoka zvonika kojima je masa konkavna. Kupola se izdiže iznad lađe 19,36 m visoko , no gledana s fronte ona ipak ne dominira, jer se iza zabata pripinje vitka lanterna. O graditelju ne znamo ništa,ali se vidi jak utjecaj austrijske gradnje ,odnosno bečke te stil odgovara arhitektima poput Fischer von Erlacha i Hildebrandta. Isto tako imamo i talijanskog dizajna ,te tu crkvu svakako čini izuzetno vrijednom , ne samo u nas ,nego možemo ju staviti u red i svjetskih ljepota. Potres je odvojio zvonike, nanio štetu ovoj ljepoti. Sprema se obnova, no takav zahvat traje godinama i nije svakako lak ,a o novcima ne želim ovdje niti pisati. Nadam se samo da ću ja doživjeti da je opet vidim kao nekad. Ona je svakako zaslužila da je se vrati u sjaj iz tame.
1765 godine biskup beogradski i prepošt zagrebački posvetio je ovu crkvu. Kad je nakon posvete služio misu, a propovjednik uzlazio na propovjedaonicu odjednom se u crkvi podigne silan metež i vika, neka bježe .jer da će doskora srušiti zvonik i crkva ,te da se vide neke iskre u zvoniku. Nato propovjednik izleti prvi, oni, koji su stajali uz biskupa, iskoče van kroz prozor, a narod sa silnim metežom i vikom poče bježati dijelom kroz vrata, dijelom kroz prozore. Više njih je bilo pogaženo, više njih povrijeđenih, a dvojica su bila potpuno zgažena i mrtva. Jedino ostade biskup,koji je služio pontifikalnu misu. Govorilo se , da je mjesni župnik prvi počeo bježati. Kad se taj metež smirio i narod razišao, jer su i zvonik i crkva ostali neoštećeni i čitavi ,biskup je , da bi mogao do kraja završiti misu, morao pozvati ministranta. Kad se taj vratio , biskup završi privatno misu.
O toj zgodi dilo je raznih nagađanja i tumačenja. Najvjerojatnije se čini tumačenje , da je župnik želio, da se puca sa zvonika, pa je zvonar noisio stupu i slučajno je zapalio. Prije je naime bio spremio žeravicu potrebnu za kadionicu. Plamen te stupe opaziše oni, koji su stajali vani. Da bi uklonio taj strah od lošeg znamenja, župnik je na sljedećoj misi tumačio taj strah snagom posvete,navodeći da su bili đavli otjerani koji su tu htjeli uzrokovati zbrku Kristu izazvavši strah.no, ipak je naravno pobijedio Krist,jer je crkva ostala čitava. Đavli su bili zavidni jer je crkva građena od kamena ,koje su nekoć postavili pogani i koje je bilo možda posvećenmo poganskim bogovima ili demonima.
Ovo je kratka crtica povijesti , priča ,ali koliko je takvih spomena u našim crkvama , u našim dvorcima i gradovima, utvrdama , vjerojatno se broja ne zna i ne može se sve baš prenijeti. Svjedočanstva su našoj kulturi, tradiciji, običajima i slavnim osobama. Svim onim ljudima prije nas, a razmislimo što ostavljamo onima poslije.....